Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Kenan Hajdarević

Kenan Hajdarević

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, dan nakon rekonstrukcije Vlade najmanje što smo mogli da očekujemo, kao narodni poslanici, jeste da u ovoj raspravi o poreskim zakonima i zakonima kojima dajemo garancije na kredite nekim javnim preduzećima čujemo nešto o fiskalnoj politici Vlade. Mislim da mi moramo zaista da znamo da li se ta fiskalna politika menja ili ostaje ista, ili je ministarka Dragutinović kolateralna šteta ličnih sukoba unutar ove vlade, odnosno vladajuće koalicije.
Zakon o izmenama Zakona o porezu na upotrebu, držanje i nošenje dobara za nas iz Liberalno-demokratske partije je prihvatljiv. Mi zaista nemamo problem to da kažemo, kao što nismo imali problem da kažemo da podržavamo i glasamo za one predloge vladajuće koalicije, odnosno Vlade Republike Srbije, koji su u interesu građana, odnosno za one vladine predloge koji su nam omogućili da što brže idemo ka evropskim integracijama. To su, između ostalog, zakoni koji su nam dali bezvizni režim, zakon koji je omogućio produženje pasoša, zakon o antidiskriminaciji, zakon koji je omogućio ukidanje obaveznog vojnog roka, SSP itd.
To je osnovna razlika između LDP-a i drugih opozicionih partija, koje su zajedno sa vama glasale i podržavale one zakonske predloge koji su išli uvek na štetu građana Srbije – podsetiću vas i na naftno-gasni sporazum sa Rusijom, odnosno prodaju NIS-a – kao što su rezolucije o Kosovu koje su utvrdile pogrešnu politiku ove države prema Kosovu, rezolucije koje su, kao, utvrdile vojnu neutralnost itd.
Ova dva poreska zakona su posledica trapavosti vladajuće koalicije u decembru mesecu. Mi moramo tu da budemo pošteni i da kažemo građanima koji nas gledaju. U ovom zakonu o izmenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu u objašnjenju se kaže da će zakon imati pozitivan uticaj na jedinice lokalne samouprave na taj način što će se omogućiti ostvarivanje većih prihoda po osnovu poreza na imovinu. Mislim da je ovo čudno objašnjenje ako se ima jedna činjenica u vidu – da ovaj zakon utiče na oko 5% punjenja budžeta lokalnih samouprava.
Ovde takođe treba da čujemo odgovor šta je sa transfernim sredstvima za lokalne samouprave, da li će se ta transferna sredstva dodeljivati lokalnim samoupravama u onom iznosu koji je propisan zakonom ili će, kao do sada, ministar finansija, odnosno Vlada, da smanjuje ta transferna sredstva i na taj način od lokalnih samouprava stvara socijalne ustanove?
Takođe, ako govorimo o garancijama za kredit javnih preduzeća, treba da napomenem građanima Srbije i vama da smo u prošloj godini zahvaljujući zaduženjima koja je napravila ova vladajuća koalicija svakog građanina zadužili za dodatnih 230 evra po glavi stanovnika. Očigledno je da u ovoj godini nastavljamo da dajemo garancije za kredite javnih preduzeća, za koja apsolutno ne znamo kako posluju, šta je njihova poslovna politika u budućnosti, kada će doći do restrukturiranja tih javnih preduzeća.
Što je najvažnije, građani Republike Srbije i na ovaj način plaćaju partijski način rukovođenja javnim preduzećima. Većina javnih preduzeća, preko 99% javnih preduzeća su gubitaši i, što je najvažnije, monopolisti. Građani Srbije kroz plaćanje usluga te monopoliste finansiraju, a i kroz budžet Republike Srbije, pa im dajemo garancije na kredite ili njihova direktna zaduženja kao subvencije. Plaćamo neefikasnost tih javnih preduzeća. Čini mi se da nema važnijeg prioriteta za Vladu Republike Srbije od ukidanja tih partijskih monopola na upravljanje javnim preduzećima. To je ono na čemu će LDP stalno insistirati, dok se to ne promeni, jer je to rak-rana naše ekonomije, pošto javna preduzeća utiču na oko 50% ekonomije naše države.
Liberalno-demokratska partija neće odustati od pokušaja da mimo Vlade i stranaka koje to ne žele postigne dogovor i sa privatnim sektorom, sa civilnim sektorom, sindikatima, kako bismo konačno dali odgovore na sva ona pitanja koja smo morali do sada kao država da damo, a to je prevashodno da krenemo u jednu jasnu reformu, reformu koja mora i treba da omogući evropske standarde, ne samo u političkom, nego i u ekonomskom sistemu. Ako govorite da je evropski standard cena struje ili nečega drugog, mi moramo jasno reći da evropski standard predstavlja i plata koju građani primaju. Mislim da to zaboravljamo. Na taj način kompromitujemo ideju EU, jer ideja EU nije jedno birokratizovano pitanje, već to predstavlja bolji standard svih naših građana. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, LDP je podneo amandman na član 11, kojim tražimo da u rekonstruisanoj vladi ne postoji Ministarstvo za državnu upravu, lokalnu samoupravu, ljudska i manjinska prava.
Ovaj naš amandman je logična posledica našeg amandmana na član 2. Predloga zakona, kojim smo aktuelizovali naš predlog zakona o ministarstvima od pre dve godine, gde smo predvideli da postoji 12 ministarstava u Vladi Republike Srbije.
Međutim, iako smo predvideli ukidanje ovog ministarstva, za nas je puno važnije čime će se baviti ovo buduće ministarstvo, odnosno kakav će odnos ovo buduće ministarstvo imati prema svim onim problemima koji su nastali zahvaljujući još aktuelnom ministru Čipliću, koji je vodio resor ljudskih i manjinskih prava.
Tu prevashodno mislim na probleme koji su se desili u Sandžaku nakon izbora za Nacionalni savjet Bošnjaka, odnosno postavlja se logično pitanje da li će politika nove, buduće, rekonstruisane vlade u odnosu na problematiku manjina, prevashodno u odnosu na problematiku konstituisanja Nacionalnog savjeta Bošnjaka, biti ista kao politika koju je sprovodio gospodin Čiplić.
Ako će se ta politika promeniti, ako će gospodin Marković povući odluku o ponovnom održavanju izbora, onda možemo da imamo toleranciju u odnosu na postojanje ovog ministarstva. Međutim, ako ovo ministarstvo i dalje bude vodilo onu politiku koja je antagonizovala celu jednu nacionalnu manjinu sa predstavnicima vlasti, onda takva politika ne zaslužuje apsolutno nikakvu podršku.
Ono što odavde treba jasno da kažemo jeste da na području Sandžaka ne postoje osobe niti ljudi koji su spremni i žele da destabilizuju Republiku Srbiju. Upravo su Ministarstvo za ljudska i manjinska prava koje je do sada postojalo, gospodin Čiplić i politika koju je on sprovodio oni koji destabilizuju Republiku Srbiju i koji pokušavaju da od Sandžaka i Bošnjaka naprave neke nove dežurne krivce, kako bi u ostatku Srbije dobijali glasove na nekim budućim izborima. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj Predlog zakona o sportu za LDP predstavlja jednu praznu ljušturu, koja ne daje odgovore na najosnovnije probleme i pitanja sa kojima se sport susreće u 21. veku. Stoga nas ne iznenađuje što su pojedini poslanici vladajuće koalicije izrazili nedoumice povodom pojedinih rešenja u ovom predlogu zakona, iskazujući upravo ono na čemu je Liberalno-demokratska partija insistirala u uvodnom izlaganju gospodina Ranđelovića i kroz naše amandmane.
Mi treba takođe da kažemo da se sport u 21. veku najviše razvija zahvaljujući ekonomskom interesu. Taj ekonomski interes u ovom predlogu zakona ne postoji, i ako postoji, on je dat na veoma štur način. Osobe koje vole sport treba da se bave sportom, a mi Predlogom zakona o sportu moramo jasno da definišemo šta su ekonomski interesi u sportu, jer tamo gde postoji prodaja igrača, prodaja televizijskih prava i karata, postoji taj ekonomski interes. Civilizovane države se razlikuju od drugih, između ostalog, upravo zato što taj ekonomski interes jasno definišu, čine ga transparentnim, a bojim se da to u ovome predlogu zakona ne postoji.
Ako to ne postoji, onda će nam se sve to vraćati kao bumerang, bilo preko nasilja na sportskim manifestacijama, bilo kroz razne afere koje su vezane za funkcionisanje sporta. Nije borba protiv toga hapšenje pred kamerama nesretnog Džajića, dok mnogi drugi pojedinci koji su kršili i krše zakon, a vezani su za sport, i dalje normalno to rade.
Liberalno-demokratska partija je već ukazala na neke nedostatke, vezano za predlog ovog zakona, a ja ću pokušati da ukažem na još neke. U članu 3. definišu se pojmovi iz oblasti sporta na neprecizan i pogrešan način. Primer, tačka 6): „sportista jeste lice koje se bavi sportskim aktivnostima“. Po ovome ispada da je sportista i lice koje se bavi sportom u svom dvorištu.
Tačka 11): „perspektivni (talentovani) sportista jeste maloletni sportista koji je na osnovu ostvarenih sportskih rezultata rangiran, u skladu sa nacionalnom kategorizacijom sportista, u kategoriju perspektivnih sportista“. Mislimo da je ovo malo čudno objašnjenje, jer onaj ko ima 18 ili 19 godina takođe može da bude perspektivni sportista, a bojim se da se ovakvim tumačenjem njemu uskraćuje mogućnost na ono što je predviđeno ovim predlogom zakona.
Tačka 20): „sportska pravila jesu pravila utvrđena opštim aktima nadležnih nacionalnih sportskih saveza“ itd. Nigde se ne predviđa i usklađenost sa odgovarajućim aktima evropskih, odnosno svetskih sportskih saveza.
Član 22. za LDP je možda najčudniji član. Ovim članom, kao što je profesor Ranđelović istakao, naređuje se, možemo slobodno reći, sportistima da učestvuju u reprezentativnom dresu, bez jasne kazne ako se to ne desi. Odnosno, mi imamo jednu pravnu obavezu, koja nema nikakve pravne sankcije. Takođe, ovde se postavlja jedno drugo pitanje – da li može neko nekome da naredi da učestvuje u reprezentativnom dresu, zar to nije kršenje nekih njegovih ljudskih prava, s jedne strane? S druge strane, šta očekujemo od onog sportiste kome se naredi da učestvuje u reprezentativnom dresu, da li očekujemo da će on imati iste motive da postiže odlične rezultate kao onaj sportista koji svojom voljom to čini?
Član 38. Predloga zakona je, između ostalog, jedan od članova koji na najbolji način govore o, ja ću ga tako nazvati, državnom intervencionizmu. Naime, članom 38. Predloga zakona se čak određuje i visina mesečne članarine. Mislimo da je to nedopustivo i da to treba da se briše iz predloga ovog zakona.
Takođe, ovde ću iskoristiti priliku da ukažem, ako je definisano Predlogom zakona da postoje klubovi od nacionalnog značaja, neophodno je da Predlogom zakona, odnosno zakonom definišemo koji su to klubovi od nacionalnog značaja, a ne da Vlada donosi odluku koji su klubovi od nacionalnog značaja. Čini mi se da ovde može da dođe do situacije nekog partijskog odlučivanja ili nečega drugog. Ako imamo neke institucije od nacionalnog značaja, zaista je potrebno da to definišemo Predlogom zakona.
Član 96. za LDP nije dobar, zato što se time, između ostalog, krši autonomija u radu sportskih organizacija. O svim pitanjima vezanim za organizaciju i odvijanje sportskih takmičenja, pa i za sticanje dozvole za rad treba da odlučuju sportske organizacije, bez uticaja države i bez bilo kakve saglasnosti Ministarstva.
Član 148. za LDP može da bude sporan, jer ako neki sportski objekat aktom Vlade bude proglašen za objekat od nacionalnog značaja, tu treba dodati stav ili deo koji govori da se ne može menjati namena tog objekta. Mi smo uputili amandman koji ide u tom pravcu.
Takođe, član 154. za nas nije dobar, naročito stavovi od 1. do 4, zato što se ovde govori o diskrecionoj odluci Ministarstva o opstanku određenog sportskog objekta. Kriterijumi za donošenje odluke o promeni namene sportskog objekta su dosta uopšteni.
Takođe, želim da iskoristim ovu priliku da napomenem da mnogi dokumenti Saveta Evrope i EU navode da mogućnost donošenja diskrecione odluke najviše utiče na zloupotrebu i korupciju u državama u procesu tranzicije.
Član 180. stav 2. nije dobar, pošto je predviđeno da sredstva ostvarena od prodaje kapitala subjekta privatizacije mogu da budu uplaćena u budžetski fond za finansiranje sporta. Ako je to već definisano, mislimo da to ne treba da bude pitanje dobre volje, nego obaveza koja mora da se ispuni.
Na samom kraju želim da kažem da je naš predlog da se član 190. briše. Ako Vlada bude određivala predstavnike državnog ili društvenog kapitala u sportskim organizacijama, bojimo se da se na taj način ponovo vrši neka partijska kontrola, da ne kažem partijsko upravljanje.
Sve ovo o čemu sam govorio, uz izlaganje prof. Ranđelovića, pokazuje da mi ne možemo da podržimo ovaj predlog zakona. Takođe, mi ćemo da podržimo one amandmane vladajuće koalicije koji traže prolongiranje početka primene pojedinih odredaba ovog zakona, jer mislimo da je to zaista neophodno kako bi koliko-toliko svi sportski objekti i sve sportske institucije bile spremne za sprovođenje svih zakonskih odredaba. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, LDP razume potrebu za donošenjem novog zakona o socijalnoj zaštiti, ali mišljenja smo da u današnjoj raspravi nedostaje, naročito u uvodnom izlaganju ministra, kontekst o socijalnom stanju građana Srbije danas. Kao da dobijamo sliku da je socijalna slika naših građana nešto nezavisno od sveukupne slike društva u kome danas živimo. Moramo otvoreno da kažemo da je današnje socijalno stanje naših građana katastrofalno, i to je posledica katastrofalnih političkih odluka politike koja je dominirala Srbijom devedesetih godina, a posle 2000. godine samo su se promenili nosioci te politike.
Takođe, možemo da kažemo da je povećanje broja korisnika socijalne pomoći tokom poslednjih godinu dana posledica katastrofalnih ekonomskih mera ove vlade. Kao što ste vi, gospodine ministre, rekli da je to možda posledica svetske ekonomske krize, mi u LDP-u možemo da kažemo da je to i posledica prodaje NIS-a, jer Vlada je poklonila NIS za 400.000.000 evra, a danas saznajemo da se „Maksi“ prodaje za gotovo milijardu evra, iako „Maksi“ ima puno manje prodajnih objekata nego što NIS ima benzinskih pumpi.
Nije dovoljno samo obilaziti Srbiju, plakati nad sudbinom građana, a onda se vratiti ovde u Beograd i uopšte ne razmišljati o političkim posledicama svake odluke koju donosi bilo koja politička partija, odnosno bilo koja vlada, odnosno ministar koji čini Vladu.
Liberalno-demokratska partija podržava, takođe, ciljeve socijalne zaštite koje ste vi definisali ovim predlogom zakona, naročito deo koji govori o međugeneracijskoj solidarnosti, upravo onom principu na kome LDP insistira tokom poslednje tri godine, naročito prilikom usvajanja budžeta Republike Srbije.
Međutim, pojedini ministri, odnosno potpredsednici Vlade, kada insistiraju i pričaju o toj međugeneracijskoj solidarnosti posle zloupotrebljavaju na neki način budžet Republike Srbije. Kako drugačije objasniti činjenicu da saznajemo da se od dve i po milijarde evra, koliko je izdvojeno kao pomoć PIO fondu, kupuju neka nova vozila, nove „škode oktavije“, ili da je za milion i po evra nabavljen mikrofilm bez javnog tendera? Zar je to međugeneracijska solidarnost?
Liberalno-demokratska partija je u prethodnom delu rekla koje su dobre strane ovoga zakona. Zaista moram da ih ponovim: to su, između ostalog, povećan opseg primalaca socijalne pomoći i mogućnost da konačno i radno sposobni mogu dobiti materijalnu pomoć pod određenim uslovima. Ovde želim samo kratko da napomenem da ćemo veoma brzo doći u situaciju da će ogroman broj osoba starosti od 50 do 60 godina, koje nemaju dovoljno godina radnoga staža da odu u penziju, za godinu-dve postati socijalni slučajevi za svoje porodice ili za opštine u kojima žive. O tome morate da vodite računa u narednom periodu.
Takođe moramo da pohvalimo i uvođenje namenskih transfera najnerazvijenijim opštinama, naročito zato što se broj korisnika iz godine u godinu povećava, a budžeti lokalnih samouprava to ne mogu na adekvatan način da prate.
Loše strane ovog zakona za LDP, pored onih o kojima smo već govorili, jesu sledeće. Članom 19. omogućeno je osnivanje nekih javnih agencija na području jedinica lokalne samouprave ili Republike Srbije. Uopšte nije definisano u ovom predlogu zakona čime će se baviti ove agencije, na koji način će se finansirati, odnosno šta je svrha ovih javnih agencija, kao da je ovaj član tek tako nabacan u predlog ovog zakona. Takođe, sistem kontrole nije jasan, u ovom predlogu zakona izgleda dosta haotično.
Duh zakona je za LDP centralistički, iako se i u obrazloženju zakona i u uvodnom izlaganju ministra govori o decentralizaciji. Pokušaću to da objasnim na nekoliko primera. Članom 10, koji govori o osnivanju ustanova socijalne zaštite, jasno je definisano ko može da osnuje ustanove socijalne zaštite. Ovde se kaže da centar za socijalni rad može osnivati samo jedinica lokalne samouprave, a zavod za socijalnu zaštitu i ustanove za vaspitanje dece i omladine može osnivati samo Republika Srbija, odnosno autonomna pokrajina.
Liberalno-demokratska partija postavlja pitanje zašto, na primer, zavod za socijalnu zaštitu nije moguće osnivati za više opština ili za određeni region u Srbiji? Očigledno je da postoje regioni unutar teritorije Republike Srbije koji imaju specifičnu težinu kada govorimo o toj socijalnoj zaštiti, odnosno problemi jednih regiona su različiti od nekih drugih regiona. Naročito ako se ima u vidu da finansiranje tih zavoda za socijalnu zaštitu vrši osnivač.
Takođe je centralistička za nas i odredba koja govori da je neophodna saglasnost ministra, odnosno Ministarstva za imenovanje direktora centra za socijalni rad. Mislim da je to nepotrebno, iako je sam način izbora direktora centra za socijalni rad, kako je definisano Predlogom zakona, za LDP prihvatljiv. Taj izbor se vrši pomoću javnog konkursa, uz mišljenje upravnog odbora, upravo na onakav način kakav LDP insistira da se uvede i za ostala javna preduzeća. Za nas je apsolutno neprihvatljivo da se direktori centara za socijalni rad na opštinskom nivou biraju pomoću konkursa, dok se direktori javnih preduzeća i drugih ustanova biraju po partijskoj pripadnosti. Odnosno, moramo insistirati da se taj princip uvrsti i za javna preduzeća.
Član koji govori da pravo na novčanu pomoć imaju osobe koje imaju manje od jednog hektara zemljišta za nas je zaista neprihvatljiv, odnosno, neprihvatljivo je da katastarski iznos zemljišta, koliko neka osoba, odnosno porodica ima u vlasništvu, određuje da li ona može da bude korisnik socijalne pomoći ili ne. Da ne dođemo u situaciju u koju smo došli pre možda mesec dana kada smo saznali da su osobe umrle od gladi i smrzavanja, nisu imali socijalnu pomoć samo zato što su imali četiri hektara zemljišta.
To je za nas neprihvatljivo. Ali, ovim problemom seoskih domaćinstava u ruralnim područjima ne može da se bavi samo Ministarstvo za socijalna pitanja, niti centri za socijalni rad. Mislim da ovim problemom moraju da se bave i one silne agencije i ustanove koje se bave regionalnim razvojem, jer je to jedan sistemski problem, problem koji moramo veoma brzo da rešavamo.
Takođe, ovo može da ima i posledice, gospodine ministre, upoznati ste sa tim problemom raseljenih lica, odnosno lica sa područja opštine Priboj koja su raseljena za vreme rata u BiH, koja nemaju status raseljenih lica – ne mogu da se vrate na svoje posede zato što su oni devastirani, a vlasnici su zemljišta površine iznad jednog hektara. Oni pod ovim uslovima ne mogu uopšte da budu korisnici socijalne pomoći.
Član 20. je za nas takođe malo nejasan. On, između ostalog, definiše program unapređenja socijalne zaštite. Ovim članom je definisano ko donosi program unapređenja socijalne zaštite, ali nije definisano za koji period i ko će posle da kaže koji su rezultati tog programa, odnosno da li je taj program ispoštovan ili nije, i u kom obimu.
Takođe, ovde je definisano da jedinica lokalne samouprave, odnosno budžet Republike Srbije izdvaja sredstva za finansiranje programa unapređenja socijalne zaštite. Postavljam pitanje – da li je ovo obaveza lokalnih samouprava i budžeta Republike Srbije?
Ono što je takođe za LDP malo čudno, da ne kažem izaziva naše stalno čuđenje, jeste da pojedina ministarstva koriste različite kriterijume kada definišu siromaštvo u Srbiji. Vi govorite o jednom kriterijumu, a onda dođemo i saznamo npr. da Ministarstvo energetike, kada utvrđuje povećanje cene, odnosno kada Vlada utvrđuje povećanje cene električne energije kaže da su siromašne one porodice koje mesečno troše ispod 350 kilovata. Mislim da je neophodno da se definiše jedinstvena metodologija koja će da kaže šta je to granica siromaštva i koliko mi u Srbiji imamo porodica, odnosno pojedinca koji su ispod te granice siromaštva.
Pri samom kraju želim da kažem da ne smemo dozvoliti da budete upamćeni, ni vi, ni ova vlada, ni neke prethodne vlade, kao vlade koje su najveću socijalnu pomoć dale porodicama haških optuženika, odnosno da moramo raditi svi zajedno kako bi socijalna slika našeg stanovništva bila puno bolje. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, na samom početku malo je čudno da raspravljamo o ovom našem amandmanu koji smo podneli na član 1, a nemamo mišljenje Vlade o našem amandmanu.
U materijalu koji smo dobili, amandman koji smo podneli u ime LDP apsolutno nije tretiran, tako da bi na samom početku bilo dobro da čujemo gospođu ministarku koje je mišljenje Vlade o našem amandmanu.
Drugo, mislim da je puno važnije da konačno čujemo šta je stav Vlade o povećanju PDV-a na kompjutere, hotelski smeštaj i južno voće. Vi ste na samom početku, kad kažem vi mislim na Vladu Srbije, srčano branili povećanje osnovice PDV-a sa 8 na 18%, da bi nekoliko dana posle toga srčano bili protiv toga. Kao što smo mogli da čujemo, čak ste govorili da ste se izborili da taj nivo PDV-a ostane na 8%. Ali, uopšte nam nije jasno, ni nama ni građanima Srbije, koji je konačno stav Vlade Srbije?
Zar je moguće da jedan ministar, jedan potpredsednik Vlade kaže – ako se poveća PDV na hotelske usluge, da će on da se oslobodi 300 miliona dinara, njegovo ministarstvo, kako bi to nadoknadili? To je partijska država. Partijska država nije zato što je Srbija višepartijska država, nego zato što se o budžetu odlučuje u partijskim kabinetima, zato što su nam na čelu svih javnih preduzeća partijski ljudi, a ne kadrovi. Partijska država je ona država koja sve radi da bi se zadovoljili rejtinzi vladajućih partija.
Ono što je olakšavajuća situacija je to da niste vi kao vladajuća koalicija stvorili ovu partijsku državu, ali činite veoma malo da se ovakva partijska država promeni. Danas imamo i saopštenje ili izjavu predstavnika jedne poslaničke grupe u Skupštini Srbije da se oni ljute zato što su neki amandman na Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju podnele neke druge partije, a oni to nisu, zato što to nije dogovoreno. To je partijska država. To je partijski budžet.
Mi moramo o svim ovim pitanjima otvoreno da razgovaramo. Mi smo država koja ima najgoru ekonomsku politiku u regionu, koliko god se vi, gospođo ministarko, čudili na to. Jer, nivo direktnih stranih investicija u prvih deset meseci 2010. godine je gotovo na istom nivou kao nivo stranih investicija u Crnoj Gori, koja je 15 puta manja od nas. A mi imamo kao država možda najbolje podsticaje za privlačenje stranih investicija od svih država u regionu.
To je ono na čemu LDP stalno insistira – da u ekonomiji od brojki puno je važnije poverenje. A poverenja investitora u državu Srbiju nema.
Molim vas još jednom da mi odgovorite vi, kao predsedavajući, i vi, gospođo ministarko, zašto u mišljenju Vlade nema mišljenje o našem amandmanu? Hvala.
Poštovana potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, prošle nedelje smo bili svedoci ogromnih poplava u dolini Lima, Drine, prilikom kojih su stradali građani Brodareva, Prijepolja, Priboja, Loznice i Ljubovije.
Posledice ovih poplava bile su ogromne, preko 1500 stanovnika je iseljeno, poplavljene kuće, stambeni objekti, prekinuti infrastrukturni putevi, srušeni mostovi kao u Brodarevu.
Ako ne možemo da utičemo na elementarne nepogode, onda možemo da utičemo na pomoć tim područjima.
Poslednjih godinu dana naši građani su bili izloženi i drugim elementarnim nepogodama i teška situacija i niz tih elementarnih nepogoda su pokazali da ne možemo da budemo izolovano ostrvo i da živimo kao sami, a ne kao deo nekog sistema. Zato LDP misli da moramo da se uključimo u sistem kolektivne bezbednosti.
Kada se insistira na tzv. neutralnom odnosu, onda treba građanima poplavljenih područja, danas u okolini Lima i Drine, ili građanima Kraljeva da se kaže da na taj način gubimo mogućnost da se na efikasan način pomogne njima, odnosno da kao deo NATO sistema imamo onu pomoć koju danas imaju građani Crne Gore i Albanije.
Dakle, samo kao deo tog šireg bezbednosnog evropskog sistema možemo da računamo na efikasnu pomoć, na pomoć koja treba da dođe do svakog građanina, a ne da bude posledica onoga što danas imamo, da su građani prepušteni sami sebi, odnosno i da ta pomoć koja dolazi do građana dolazi sa zakašnjenjem ili da dolazi sasvim haotično i da zavisi od političke volje ili pojedinaca ili stranaka na vlasti.
Stoga LDP smatra da oni koji odbijaju NATO integracije, pravdajući ih mitovima i svojim doživljajem NATO, kao vojne alijanse, treba da shvate da je danas NATO sve, samo nije vojna alijansa, da to predstavlja jedan bezbednosni okvir i, što je najvažnije, jedan ekonomski okvir u kojem građani mogu puno bolje da žive.
Stoga LDP postavlja pitanje Vladi Republike Srbije, odnosno premijeru – da li Vlada smatra da posle poslednjih dešavanja treba da promeni svoju politiku o neutralnosti?
Poštovana predsedavajuća, poštovana ministarko, poštovani narodni poslanici, rasprava o rebalansu budžeta je prilika da u Skupštini Srbije porazgovaramo o ekonomskoj politici koja je vođena ove godine, kao i da uputimo građanima Srbije poruku o ekonomskoj politici koja nas očekuje u narednom periodu.
Međutim, poruke koje se šalju ovim rebalansom budžeta su poražavajuće za svakog u ovoj državi, bilo da se radi o penzionerima, studentima, mladima, zaposlenima, investitorima. Ta poruka je da živimo na kredit i da se država zadužuje kako bi pokrila minus koji se povećava iz godinu u godinu zbog nedostatka ekonomske i političke reforme koja je neophodna ovoj državi.
Nijedno suštinsko pitanje i reforma koja bi nam pomogla da bolje radimo i više razrađujemo u narednom periodu nije definisano ovim rebalansom budžeta, niti smo čuli u uvodnom izlaganju od ministarke Dragutinović.
Takođe, LDP će glasati protiv ovog rebalansa budžeta i zbog toga što Vlada RS već dve godine uporno ćuti na četiri predloga ekonomskih mera koje je LDP uputila javnosti za prevashodno Vladi RS za prevazilaženje teške ekonomske situacije. Međutim, većinu ovih mera Vlada nije prihvatila, a one koje je prihvatila, prihvatila je sa zakašnjenjem, pri čemu nikada nismo čuli odgovornost onih koji nisu hteli da prihvate na vreme one mere koje smo mi predlagali.
Te mere, u poslednje vreme, između ostalog se odnose i na smanjenje poreza na prvi posao za mlade do 35 godina, za ukidanje PDV na osnovne namirnice, olakšice pri kupovini prvog stana itd. Jasno nam je gospođa ministarko da ćete nam vi reći da te mere dovode do smanjenja prihoda u budžetu, međutim, dolazimo tu do drugog aspekta zadnjeg paketa mera LDP, a to su politički mere.
Ne može da dođe do ekonomskih reformi bez političkih reformi. Zato je LDP insistirala na smanjenju broja ministarstava. Šta će nama ministarstva koja nam samo prave probleme – kao što su Ministarstvo vere, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i sl? Šta će nam one agencije koja nam samo otežavaju normalan rad, kako preduzeća, tako i privrednika?
Takođe, LDP insistira na tim političkim reformama da ne bismo bili u situaciji da plaćamo za raznorazne – Miladina Kovačevića, za raznorazne afere "Satelit", da ne plaćamo za promašene politike, kao što je bila politika ministra spoljnih poslova vezana za Kosovo. Sve su to uštede na kojima se moglo insistirati. Sve su to uštede koje mogu da omoguće manja zahvatanje iz naše privrede, jer je to ono o čemu LDP govori već dve i po godine.
Poštovani predsedavajući, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, LDP već dve i po godine insistira na jasnom definisanju političkog koncepta koji će omogućiti efikasno rešavanje problema u našem društvu i ekonomiji.
Dve i po godine kako LDP nudi rešenja u ekonomskoj sferi, a Vlada ignoriše ta rešenja, što nas dovodi u situaciju da budemo samo nemi posmatrači poslednjeg čina jednog projekta koji je sam sebe osudio na propast.
Tako nas i ne čudi što ni u uvodnom izlaganju i izlaganju pojedinih poslanika vladajuće koalicije nismo danas mogli da čujemo odgovore na ona ekonomska pitanja koja postavljaju građani Srbije i poslanici opozicije. Ta pitanja su uglavnom svode - dokle je došlo u razgovoru sa MMF, koje su osnovne kritike MMF na predlog rebalansa budžeta i na predlog budžeta za 2011. godinu? Da li je država pribegla zaduživanju, jer prodaja državnih obveznica nije postigla očekivane efekte? Da li je istina da će RS do kraja godine dostići 40% javnog duga bruto društvenog proizvoda?
Takođe, postavlja se jedno osnovno pitanje – da li je moguće da Srbija, koja ima po ocenama pojedinih poslanika vladajuće koalicije najveća ulaganja po novootvorenom radnom mestu za strane investicije, da je od početka 2010. godine imala otprilike isti nivo stranih ulaganja kao Crna Gora, koja je 15 puta manja od Srbije?
Sve su to odgovori koje javnost očekuje od predstavnika Vlade i od predstavnika vladajuće koalicije. Mi insistiramo i kažemo da je u ekonomiji, kao između ostalog i u politici, poverenje često važnije od suvih brojki. Od tog poverenja u Vladinu ekonomsku politiku, nažalost, danas ne postoji i nema nijedne ekonomske studije koja može to poverenje da obezbedi, kako stranih investitora, tako i kod građana u Srbiji.
Takođe, pojedini ministri, odnosno pojedini predstavnici vladajućih političkih stranaka bombarduju nas često socijalnom demagogijom kako će država da reši sve ekonomske probleme u kojima se građani nalaze, iako su upravo pogrešnim potezima te Vlade i tih ministara onemogućena bilo kakva ozbiljna investiranja u Srbiju.
Tako danas ne treba ni da čudi što onda vidimo slike po Srbiji vezanih radnika u, na primer, "Iskra metal" u Novom Pazaru, koji pokušavaju na taj način da obezbede isplatu onih nadoknada koje smatraju da im je država dužna, iznos od 11 miliona dinara, ili studenti Likovne akademije ovde u Beogradu, koji blokiraju fakultet, tražeći 30 stipendija, kako bi nastavili Master studije.
Niko više danas ne veruje da je moguće da ova država, ova vlada obezbedi osam puta veće strane investicije u sledećoj godini od investicija koje su uložene ove godine, kao što predviđaju i predlažu pojedini ministri i na taj način govore da će Srbija konačno da krene iz ekonomske krize u kojoj se nalazi.
Moramo jasno ovde da kažemo da Vlada Srbije po ko zna koji put uzima kredit koji će da vraća druga Vlada, što je grejs period i ovih kredita o kojima danas govorimo početak 2012. godine i u toku 2012. godine, odnosno neka nova Vlada će morati da vraća ono što ova vlada troši za svoje propale političke projekte.
Nema ovde u ovim kreditima ni reči o onome što je izuzetno važno za LDP, a to su mladi, to je ulaganje u obrazovni sistem, koji treba da omogući obrazovanje koje će mladima omogućiti jednostavan način da nađu posao. Zbog toga smo svedoci da su uglavnom sredstva koja se uzimaju iz ovih kredita korišćena da bi Vlada svoje građane pretvorila u socijalne slučaje koji će u potpunosti zavisiti od ministarske volje, kada dođu na partijski šalter po neke svoje prinadležnosti.
Za LDP, kao najvažniju ekonomsku meru u narednom periodu, i na tome ćemo kao istrajna opozicija, ekonomska opozicija ovoj vladi da insistiramo, a to su: niži porez na prvi posao za mlade do 35 godina, olakšice za kupovinu prvog stana, otpis deset evra duga za građane po jednoj akciji NIS, nulta stopa PDV na osnovnu hranu, efikasan agrar. Sve su to mere o kojima je LDP do sada govorio, ali nije bilo nimalo sluha u Vladi RS da se to prihvati.
Na samom kraju ću da kažem nešto o ovom zakonu kojim se daje 50 miliona evra za kredit JAT-u, garancija. Moramo jasno da kažemo da kroz ovaj zakon građani Srbije treba da plate nesposobnost upravljanja javnim preduzećima od strane politički postavljenih direktora.
Nismo dobili odgovor, niti ćemo dobiti, u kom stanju će posle ovog zakona JAT biti, odnosno da li ćemo imati bolju kompaniju, efikasniju i da li ćemo konačno da ukinemo partijsko upravljanje javnih preduzeća, jer iz meseca u mesec, ovde u Skupštinu Srbije dolaze zakoni kojima treba da odobrimo kredite da bi se sprečila dužnička kriza javnih preduzeća, koje su stvorili partijski kadrovi koje je vladajuća koalicija postavila.
Poštovana predsedavajuća, poštovana ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, u uvodnom izlaganju o setu ekonomskih zakona ministarka Kalanović nam je, između ostalog, rekla da zakoni iz ekonomije moraju da daju odgovore na aktuelni trenutak, na trenutak u kome se nalazi srpska privreda.
Za nas iz LDP, pored tih ekonomskih odgovora na trenutnu ekonomsku situaciju u Srbiji, mi očekujemo i neke političke odgovore. Zašto političke odgovore? Zato što, ako želimo bolju ekonomiju, moramo više da radimo, ako više radimo, moramo da znamo kome ćemo da prodajemo naše proizvode i gde ćemo da nađemo novac kojim možemo da isfinansiramo te proizvode koje ćemo da proizvedemo.
Znači, bez nove politike nema nove ekonomije, bez bolje odgovornosti i efikasnije privrede nema boljeg života. Zbog toga LDP je i predložila set mera pod nazivom nova politika, nova ekonomija, gde smo između ostalog i predvideli da taj set ekonomskih mera u sebi da sadrži niži porez za prvi posao za mlade ljude do 35 godina, olakšice za kupovinu prvog stana, reformu obrazovanja gde će se akcenat staviti na upotrebljivo znanje, otpis 10 evra duga u akciji NIS, nultu stopu PDV za osnovnu hranu, uvođenje plaćanja PDV tek po naplati potraživanja.
Svaka od ovih mera jeftinija je i efikasnija od bilo kog demagoškog projekta koji se Srbiji nudi o trošku poreskih obveznika od strane Vlade Republike Srbije. Zbog toga mislimo da ovaj set izmena ekonomskih zakona predstavlja samo još jedan marketinški potez jednog dela Vlade Republike Srbije, ali očigledno kao odgovor na drugi marketinški potez drugog dela Vlade Republike Srbije koji je pre 10-ak dana predstavio studiju o modelu postkriznog razvoja Srbije od 2010. do 2020. godine. Da nije tako trebalo bi nam ministarka Jasna Matić ovde da kaže u kakvoj korelaciji stoje ta studija i ove mere, odnosno da li ove mere imaju ikakvog uporišta u toj studiji, s jedne strane.
S druge strane, mi moramo jasno od Vlade Republike Srbije, od ministara koji ovde predstavljaju Vladu Republike Srbije da dobijemo odgovor na jednu poražavajuću činjenicu, a to je da od početka 2010. godine Srbija je privukla isti iznos stranih investicija kao Crna Gora koja je 15 puta manja od Srbije. Zašto se to desilo, zar je to uopšte moguće? Takođe, Vlada i ministri treba da nam daju odgovore kojim poslom danas poslovni ljudi u Srbiji trebaju da se bave da bi na kraju meseca mogli da ostvare takvu dobit koja uz sebe mora da uračuna i veliki pad vrednosti dinara.
Sve su to odgovori koje mi ni jednog trenutka nismo dobili od predstavnika Vlade koji ovde brane ove predloge zakona iz oblasti ekonomije. Takođe, od predstavnika vladajuće koalicije čuli smo argument o dekoncentraciji institucija koje nude ovi predlozi zakona.
Međutim, mi iz LDP mislimo da dekoncentracija institucija ne može da doprinese decentralizaciji Srbije, odnosno da decentralizaciji Srbije može da doprinese samo dekoncentracija moći, da u ovim predlozima zakona toga nema.
Kako drugačije objasniti jednu prostu činjenicu da iz meseca u mesec mi imamo situaciju da se lokalne samouprave sve više urušavaju, da se ne daju ni ona sredstva koja su zakonom predviđena za funkcionisanje lokalnih samouprava, a da se kao odgovor na decentralizaciju nudi samo premeštaj sedišta pojedinih institucija Vlade Republike Srbije.
Takođe, uočava se jedan možemo reći suprotan efekat, a to je da Vlada ovde govori o dekoncentraciji institucija, odnosno prelasku nekih vladinih institucija iz Beograda u Niš, Kragujevac i Užice, a svedoci smo da u poslednjih šest-sedam godina dolazi do izmeštanja iz malih gradova sedišta nekih institucija u neke tzv. regionalne centre. Tako je primer Priboja, odakle i dolazim, gde u poslednjih šest godina 15 institucija je premešteno iz Priboja u druge regionalne institucije.
Ako hoće Vlada Republike Srbije da pomogne nerazvijenim opštinama preko Fonda za razvoj Republike Srbije, mogla je veoma jednostavno da dok traje ovaj krizni period u Srbiji predloži zamrzavanje otplate rata kredita korisnika Fonda za razvoj Republike Srbije u tim nerazvijenim područjima. Mislimo da je to puno efikasniji i bolji način, a ne na ovaj način na koji Vlada Republike Srbije pokušava da radi. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, zakon o prostornom planu Republike Srbije je posledica odredaba Zakona o planiranju i izgradnji, tj, onog zakona za koji mi iz LDP smatramo da je, zbog dosadašnjih ekonomskih i socijalnih, političkih uticaja, postao jedan od unutrašnjih generatora krize i privredne stagnacije.
Zato nas je obradovala današnja izjava gospodina ministra da će predstojeći mesec biti izmene i dopune Zakona o planiranju i izgradnji i nadam se da će te izmene i dopune ići u pravcu onih predloga koje je LDP već uputila za izmenu tog zakona o planiranju i izgradnji.
Sada bih se malo više osvrnuo na zakon o prostornom planu Republike Srbije. Žao mi je što nismo uz ovaj predlog zakona o prostornom planu Republike Srbije, gospodine ministre, dobili i strategiju prostornog razvoja Republike Srbije od 2009. do 2020. godine, jer u toj strategiji možemo da pročitamo i to je izuzetno važan deo te strategije, a to možda fali u ovom prostornom planu, zašto prostorni plan Republike Srbije, odnosno taj zakon koji je usvojen 1996. godine, nije sproveden.
Tu piše, između ostalog, sada ću vam citirati: "Prostorni plan nije programiran, organizovan i sistematski sprovođen, niti je za to bila obezbeđena sva neophodna podrška. To je tipičan primer razvojnog dokumenta čiji se nominalni ciljevi nisu podudarali sa ciljevima ključnih aktera, a koji su uticali na njegovo pripremanje, donošenje i ostvarivanje, odnosno tipičan primer razvojnog dokumenta za koji nisu postojale političke volje koje su neophodne u ovakvim razvojnim poduhvatima".
Iz ove jedne konstatacije, odnosno rečenice, vidimo da je neophodno da bi ovaj predlog zakona o prostornom planu Republike Srbije do 2020. godine uspeo, a ne ostao samo mrtvo slovo na papiru, da postoji politička volja i želja da se on sprovede, s jedne strane, odnosno da je neophodno da imamo jasan politički diskontinuitet, koje su 90-tih godina naše društvo učinile najnesrećnijim društvom u Evropi i svetu.
Zbog toga LDP sa radošću je primila jučerašnju vest koja će omogućiti bržu integraciju Srbije ka EU, sa jedne strane, a sa druge strane, jučerašnja vest nas obavezuje da svi više radimo na procesu evropskih integracija, jer samo te integracije će omogućiti da ovaj dokument o kome danas razgovaramo, a to je ovaj zakon, zaživi do 2020. godine, odnosno nadam se da nećemo moći 2020. godine biti u prilici da neko od poslanika tadašnje Skupštine Srbije čita jednu sličnu konstataciju i jednu rečenicu o ovom zakonu.
Gospodine ministre, vi ste u uvodnom izlaganju rekli da je ovaj zakon dokument svih strategija i razvojnih dokumenata i mi možemo da konstatujemo da imamo jednu inflaciju raznih strategija, razvojnih dokumenata i tu se postavlja jedno logično pitanje. Naime, kakav je odnos između tih strategija i razvojnih dokumenata i ovog prostornog plana Republike Srbije? Da li su u korelaciji, odnosno da li one strategije i razvojni dokumenti koji nisu usaglašeni sa ovim prostornim planom, da li će morati i oni da se usaglase?
Ono što bih želeo da istaknem kao jednu zamerku ovom prostornom planu Republike Srbije, mi iz LDP smatramo, a to je jedno celo poglavlje koje govori o regionalizaciji Srbije. Čini mi se da se puno govori o regionalizaciji Srbije i ovde u ovoj Skupštini i u javnosti, ali da ne postoji ozbiljna javna rasprava koja treba da omogući i kaže kakav je to nivo decentralizacije Srbiji danas potreban.
Mi smo u situaciji da svi govorimo o uvođenju tog nekog srednjeg nivoa vlasti, a iz meseca u mesec, iz godine u godinu, taj osnovni nivo decentralizacije, lokalna samouprava nam je na izuzetno niskom nivou, bilo da se radi o finansijskim uslovima te lokalne samouprave danas ili da se radi o funkcijama koje te lokalne samouprave preuzimaju, a nemaju dovoljno sredstava kako bi na adekvatan način obavljali tu funkciju.
Takođe, ako govorimo o funkcionalnim urbanim područjima i planu koji je predstavljen u ovom prostornom planu RS, dolazimo do situacije da jedan dobar deo opština RS uopšte nije uključen u urbana područja. Mislim da je neophodno da se naprave takva funkcionalna urbana područja koja bi bila izuzeta iz onog pravila koje bi bilo definisano ovim planom Republike Srbije. Tu konkretno mislim na opštine koje se nalaze uz samu granicu Republike Srbije, kao što je Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica, Ivanjica, i između ostalog mogla bi da budu urbana područja.
Zatim, ako govorimo o migraciji stanovništva, zaista ste u pravu da ta stalna migracija iz manjih sredina ka većim dovodi do depopulacije određenog segmenta teritorije Republike Srbije. Ono što moramo da uočimo kao jednu protivrečnost zalaganju Vlade Republike Srbije da se zaustavi ta migracija, jesu oni gradovi gde imamo relativno veliki broj mladih građana. Tu mislim na Novi Pazar i Tutin. Novi Pazar je jedan od najmlađih gradova u Evropi, ali uslovi u kojima ti mladi ljudi danas žive su ispod svakog minimuma.
Mislim da su to jedine opštine u Srbiji gde se nastava u osnovnim školama odvija u tri smene, odnosno da đaci iz treće smene izlaze iz škole posle 10 sati uveče. S druge strane, to su gradovi i opštine gde ima puno mladih, a imaju najveći procenat nezaposlenih. Dolazimo do tih čudnih odnosa u zalaganju Vlade Republike Srbije da zaustave tu lošu migraciju i ekonomske uslove u kojima ti mladi ljudi treba da ostanu i da žive.
Ako govorimo o raznim infrastrukturnim projektima koji su ovde navedeni u prostornom planu Republike Srbije, dolazimo do čudnih situacija da pričamo o obnavljanju železničke infrastrukture, a da ni jednom rečenicom nije rečeno u kakvoj se situaciji nalaze Železnice Srbije kao javno preduzeće.
Dakle, ne samo Železnice Srbije, već i druga javna preduzeća koja su u Srbiji, prvo, monopolisti sa jedne strane, a sa druge strane izuzetno veliki gubitaši, odnosno to je gospodin Ostojić govorio u prepodnevnoj raspravi. Mi smo u situaciji da železnicu subvenišemo iz budžeta Republike Srbije sa oko 12 milijardi dinara, a da infrastruktura u tom železničkom saobraćaju iz godine u godinu sve više propada.
Postavlja se jedno logično pitanje gde idu te subvencije, odnosno da li će ono što je predviđeno prostornim planom Republike Srbije ići iz subvencija dosadašnjih za druga javna preduzeća ili će se tražiti neka dodatna sredstva iz nekih fondova EU, s jedne strane.
S druge strane, da li imamo neku strategiju koja će da omogući da ta javna preduzeća više ne budu veliki gubitaši ili da se uvede mogućnost konkurencije.
Lokalne samouprave su, po izjavi gospodina ministra, imale mogućnost javnog uvida. Želeo bih da još jednom konstatujem, pošto sam dobio informaciju od nekih čelnika lokalnih samouprava, da oni nisu imali mogućnost javnog uvida u nacrt prostornog plana Republike Srbije.
Ako govorimo o energetici, koja je jedno od važnih poglavlja u prostornom planu Republike Srbije, vidi se da činjenice koje su date u prostornom planu RS idu u korist zalaganja LDP da dođe do revizije međudržavnog sporazuma između Srbije i Rusije o naftnoj industriji, odnosno da ćemo veoma brzo mi kao država postati energetski zavisnik od monopola druge države. Mislim da to za budućnost Srbije nije dobro.
Ono što je dobro u ovom prostornom planu jeste to poglavlje koje govori o industriji Republike Srbije, odnosno o industrijalizaciji RS, da tako nazovem, i mislim da je izuzetno dobro to opredeljenje koje treba da omogući veći razvoj industrije u Republici Srbiji.
Mi u LDP kažemo da u toj industrijalizaciji moramo da povedemo računa i o tim nekim velikim sistemima koji su postojali i postoje i dalje u Republici Srbiji. Ti neki veliki sistemi koji su propali, ili koji propadaju, ne propadaju zbog svoje nesposobnosti, već zbog politike države i vlasti, koja je uspela da uništi i njih i tržište u kome se oni nalaze.
Kao što sam rekao na samom početku, politika je ta koja određuje ekonomski razvoj svake države. Zato smo mi kao LDP i dali jedan niz mera pod nazivom "nova politika, nova ekonomija", jer bez jasnog političkog profilisanja Srbije, kao evropske države i države koja treba da postane članica NATO pakta, nema ekonomskog boljitka ovde u Srbiji.
Ako želimo bolju ekonomiju moramo da više radimo. Ako više radimo moramo da nađemo tržišta gde ćemo te naše proizvode da prodamo, a ta tržišta možemo naći samo u susedstvu.
Tako kada govorimo o saradnji, prekograničnoj saradnji regiona u Srbiji sa regionima susednih zemalja, moramo prvo da promenimo i našu spoljnu politiku, odnosno politiku koja mora da od naših suseda napravi dobre partnere, a ne kao što smo danas u situaciji da imamo izuzetno loše odnose sa Bosnom, Crnom Gorom i sa Makedonijom. Na taj način nećemo imati ni tržište na kome možemo da plasiramo naše proizvode.
Ako govorimo o poljoprivredi, mislim da u poljoprivredi isto moramo da kažemo istinu ovom društvu, a ta istina je veoma jednostavna, da Srbija kao poljoprivredna država ima mogućnost zaista velikog razvoja. Dovoljan je samo taj podatak da ako bi u poljoprivredu uložili 5 milijardi evra, da bi to omogućilo da se ispegla celokupan deficit koji Republika Srbija ima na godišnjem nivou.
To su prednosti koje poljoprivreda ima, a nedostaci su ta loša agrarna, odnosno poljoprivredna politika, koja se vodi od 2004. godine. Mi, na primer, moramo otvoreno da kažemo da nedostatak mleka nije posledica nikakvih monopola, nego jednostavno što nemamo krava koje to mleko treba da proizvedu.
Odnosno, mi smo za pet godina zaklali preko 150 hiljada grla stoke, što je vrednost oko 250 miliona evra, što predstavlja gotovo jedan i po poljoprivredni budžet Republike Srbije. Faktički smo mi uništili jedan i po poljoprivredni budžet godišnji Republike Srbije. To najbolje pokazuje na kakav se loš način vodila ta agrarna, odnosno poljoprivredna politika.
Na kraju, neophodno je da kažemo da u ovom prostornom planu Republike Srbije, bar kada se govorilo o rasporedu tih javnih službi, neophodno je bar jednom rečenicom reći da intencija u Republici Srbiji treba i mora da bude departizacija javnih funkcija, odnosno moramo da učinimo da sve javne funkcije postanu departizovane, jer samo na taj način možemo da stvorimo jednu jaku državu koja može u svakom pogledu da da jasne odgovore na potrebe koje imaju građani.
Gospodine ministre, vi ste govorili o funkcionalnom povezivanju sela i gradova u vašem uvodnom delu i tu vas podržavamo, ali ja sam, na primer, dao amandman gde dve trećine opštine Priboj nije uopšte povezano sa centrom Priboja.
Odnosno, građani sa dve trećine teritorije opštine Priboj moraju svakodnevno četiri puta da prelaze granicu da bi došli do svog centra, sa jedne strane, dok sa druge strane, ako govorimo o toj železničkoj infrastrukturi i o izuzetno značajnom putnom pravcu Bar-Beograd, u opštini Proboj postoji klizište koje verovatno može da prekine celokupnu tu prugu i magistralni put koji vodi od Novog Pazara ka Sarajevu.
Na samom kraju, moram da pomenem kulturno nasleđe, da kulturno nasleđe opština odakle dolazim, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, nije uključeno na adekvatan način u prostorni plan Republike Srbije. Mislim da ste morali to na taj način da uradite. Mislim da je to izuzetno važno i zbog osećaja koji građani tog dela Srbije imaju, da se granica Srbije završava na Zlatiboru, odnosno Kraljevu, i da je celo to područje Sandžaka jedan karantin gde pojedinci ili pojedine strukture pokušavaju da leče svoje komplekse vladanja.
Poštovana predsedavajuća, želim da postavim pitanje ministru prosvete – ko i zašto vrši opstrukciju akreditacije Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru?

Naime, Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru osnovan je 2002. godine odlukom Vlade premijera Zorana Đinđića i do danas je izrastao u značajan univerzitet, koji pohađa 4000 studenata, sa isturenim odeljenjima u Nišu, Pančevu, Subotici i Beogradu.

Taj Internacionalni univerzitet je pre 19 meseci krenuo u postupak akreditacije i do dana današnjega akreditacija nije završena, odnosno taj postupak akreditacije se odugovlači i čini se da tu postoji politička volja da se akreditacija Internacionalnom univerzitetu ne dozvoli.

Naime, činjenice koje govore u prilog ovoj mojoj konstataciji su sledeće – izveštaj izvestioca za pojedine programe na Internacionalnom univerzitetu, koji je bio pozitivan, nije obavezivao Komisiju za akreditaciju da dodeli akreditaciju tim programima. Takođe, deluje neverovatno, ali istinito, da je ta ista Komisija za akreditaciju sačinila akta upozorenja u oktobru 2009. godine, a uručila je Internacionalnom univerzitetu u junu 2010. godine, i to slučaj ekonomije – akt datira iz oktobra 2009. godine, a uručen je u junu 2010. godine, slučaj informatike – akt datira iz novembra 2009. godine, a uručen je u junu 2010. godine i slučaj umetnosti – akt datira iz decembra 2009. godine, a uručen je početkom oktobra 2010. godine.

Postavlja se pitanje na koji način je Komisija za akreditaciju uputila ova upozorenja Internacionalnom univerzitetu?

Primer Državnog univerziteta iz Novog Pazara samo pojačava činjenicu da se tu radi čak i o jednoj vrsti diskriminacije. Naime, Državni univerzitet iz Novog Pazara osnovan je 2007. godine kao posledica političke trgovine između Vlade Vojislava Koštunice i Sulejmana Ugljanina, i taj Državni univerzitet nije osnovan kao univerzitet koji treba da bude dopuna već postojećeg Internacionalnog univerziteta, već kao kopija Internacionalnog univerziteta, i što je najvažnije, jedini univerzitet na području Republike Srbije koji u svom nazivu ima reč država jeste Državni univerzitet iz Novog Pazara.

Taj Državni univerzitet iz Novog Pazara akreditaciju je dobio za tri nedelje, dok Internacionalni univerzitet ne može već 19 meseci da dobije akreditaciju.

Rešenja o akreditaciji Komisija za akreditaciju objavi na svom sajtu, a ne dostavi ta rešenja Univerzitetu, i na taj način sprečava mogućnost započinjanja drugostepenog postupka, odnosno žalbenog postupka.
Poštovana predsednice, pozivam se na član 107, dostojanstvo Skupštine.
Mislim da oni narodni poslanici koji pokušavaju da opravdaju ono nasilje koje se desilo u nedelju na ulicama u Beogradu na taj način što stalno ukazuju na kršenje tzv. nekih prava u Novom Pazaru, u Sandžaku, da krše dostojanstvo Skupštine, jer se na taj način stalno pokazuje da su Bošnjaci, odnosno građani Republike Srbije koji žive na području Sandžaka, dežurni krivci. Kad god u Srbiji postoje neki problemi, uvek se upire na te građane.
Mislim, gospođo Slavice Đukić Dejanović, da vi treba da reagujete kada se dešava da takvi narodni poslanici pokušavaju da izjednačavaju ono nasilje koje se u nedelju desilo ovde na ulicama grada Beograda sa onim što se dešavalo u Novom Pazaru.
U Novom Pazaru se krše ljudska prava i u Novom Pazaru pre mesec i nešto dana naš predsednik LDP-a, zajedno sa ministrom Dačićem, sprečio je krvoproliće i to kao predsednik partije LDP-a, koja je u Orašcu osvojila četiri puta više glasova od onih partija koje pokušavaju na tom lažnom patriotizmu danas da dobijaju glasove, i onih partija koje pokušavaju na tom lažnom patriotizmu da opravdaju ono što se desilo u nedelju i da opravdaju ono nasilje, i grupacije koje pokušavaju da zabrane ljudima da drugačije misle i da zabrane poštovanje zakona i Ustava Republike Srbije.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, dve godine od konstituisanja Vlade Republike Srbije bilo je potrebno da nadležno ministarstvo uradi i dostavi nam Predlog zakona o vazdušnom saobraćaju.
Nažalost, ni toliko kašnjenje nije omogućilo da imamo zakon koji će da bude usaglašen sa evropskim normama i propisima, već smo morali da uz ovaj zakon dobijemo i 41 amandman od Vlade Republike Srbije.
Zaista me čudi kada neke kolege hvale ovaj zakon u načelu. Mi treba otvoreno ovde da kažemo da imamo zakon koji je loš u načelu i kojeg tek sa amandmanima koje je podnela Vlada Republike Srbije treba da usaglasimo sa formom i sa onim predlozima koje je dostavila EU. To je, između ostalog, i posledica neorganizovanosti, površnog bavljenja evropskim pravilima i standardima.
Ne postoji, gospodine Mrkonjiću, prečica u putu Srbije ka EU, niti ta prečica predstavlja donošenje zakona koji nisu u saglasnosti sa EU, niti su to zakoni koji treba donekle da prevare EU. Jednostavno, mi treba samo da se držimo procedura koje već postoje. Ovde je, gospodine Mrkonjiću, trebalo prvo da nam kažete ko je odgovoran za to što je došao uopšte u proceduru zakon koji nije usaglašen sa standardima EU.
Takođe, dosadašnji Zakon o vazdušnom saobraćaju bio je velika prepreka razvoju Srbije i njene ekonomije. Tumačenjem institucija koje je trebalo da primenjuju taj zakon štitili su se monopoli JAT-a na štetu i države i građana.
Pogledajte samo primer onih država koje su kroz konkurenciju modernizovale svoju infrastrukturu, koje su privukle kapitalne investicije kad govorimo o aviosaobraćaju, koje su, između ostalog, omogućile jeftinija putovanja svojim građanima. Sve je to omogućila konkurencija i u aviosaobraćaju.
Međutim, mi smo imali zakon, imali smo institucije koje je trebalo da sprovode taj zakon o vazdušnom saobraćaju, a koji su omogućavali monopol jednog javnog preduzeća, u ovom slučaju JAT-a.
Ovaj zakon o vazdušnom saobraćaju i amandmani koje je Vlada podnela treba samo da budu uvod, po nama iz LDP-a, u puno značajniji zakon o kome ćemo govoriti u narednom periodu, a to je Predlog zakona o davanju garancije Republike Srbije za kredit JAT Ervejza. Taj zakon govori da Republika Srbija treba da da garanciju na 51 milion evra za kredit JAT-u, a 90% tih sredstava treba da pokriju gubitke koje JAT napravio u dosadašnjem periodu.
Mi treba, građani Srbije, da kroz budžet platimo nesposobnost upravljanja ovim javnim preduzećem.
Čini mi se da nijedan bolji primer ne pokazuje na koji način funkcioniše to partijsko rukovođenje javnim preduzećima i šta znači u pravom smislu departizacija javnih preduzeća, s jedne strane, odnosno privatizacija javnih preduzeća, s druge strane, na kojima Liberalno-demokratska partija insistira.
Gospodine ministre, trebalo je da vi možda u vašem uvodnom izlaganju, između ostalog, i o tome nešto da kažete. Dokle je došlo i dokle ima razgovora sa strateškim partnerom za JAT? Koji je to strateški partner, a ne da o tome saznajemo iz novinskih članaka.
Takođe, vi ste pre dva-tri dana rekli da je politika Vlade, između ostalog, da imamo nacionalnu aviokompaniju. U redu, slažem se, to zvuči patriotski, ali treba i da nam kažete koliko to košta građane Srbije.
Šta ćemo mi za te novce koje ćemo da izdvojimo za to da imamo? Da li ćemo imati bolji transport, kvalitetniji ili ćemo i dalje samo da imamo jednog gubitaša koje građani Srbije plaćaju, s jedne strane, kroz avionsku kartu kada je kupuju, a drugi način je kroz budžet, davanjem garancije na kredite?
Očigledno je da se ponavlja primer RTS-a, o kome smo govorili ova dva-tri dana. RTS građani Srbije finansiraju preko pretplate, a sada između ostalog treba da finansiramo i RTS preko rebalansa budžeta, da bi plaćali ono što gledaju na RTS-u.
Takođe, mi treba da jasno kažemo koja je strategija Republike Srbije kada govorimo o tom vazdušnom saobraćaju. O tome, gospodine ministre, ništa niste rekli u uvodnom izlaganju i čini mi se da moramo u ovu raspravu o vazdušnom saobraćaju da unesemo malo više života, kako bi i građani mogli jasno da dobiju one odgovore na ona pitanja koja njih interesuju, a ti odgovori su da li će imati bolju kompaniju, da li će se voziti boljim avionima i da li će se voziti jeftinije.
Očigledno je da u poslednjih nekoliko meseci kada su se pojavile i kod nas aviokompanije strane, koje za manje para voze građane Republike Srbije, pokazalo se kako je moguće za manju cenu karte da se vozi boljim avionima, a ne da se vozimo onim avionima koji su iz godinu u godinu samo stariji, a gubici tog našeg JP iz godine u godinu su samo veći.
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, LDP je s pažnjom dočekala Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji i na predlog ovog zakona podnijeli smo dva amandmana.
Prvi amandman se odnosio na član 2. Tim amandmanom želeli smo da stvorimo pravni osnov kako bi u okviru jedinica lokalne samouprave mogle da se rešavaju žalbe na rešenja o utvrđivanju lokalnih javnih prihoda.
Drugi amandman se odnosi na dodavanje člana 10a, kojim smo želeli da postupak donošenja rešenja u slučajevima kada se utvrđuje obaveza vrši na osnovu podataka o činjenicama koje su relevantne za odlučivanje, bez prisustva lica koje je poreski obveznik.
Takođe, LDP izražava zadovoljstvo većinom odredaba ovog zakona, kao što su odredbe člana 12. kojim se menja član 70. osnovnog zakona, a tiče se redosleda uplaćenog iznosa, tj. da se to odnosi na iznos glavne poreske obaveze, zatim kamate, pa tek onda troškove naplate.
Ono što LDP nije zadovoljna ovim predlogom zakona odnosi se na to što smo očekivali dublju i sveobuhvatniju izmjenu same poreske politike. Dvije godine LDP pokušava i sve čini da pomogne Vladi Republike Srbije kako bi riješila ekonomske probleme koji su samo dijelom posledica krize finansijskih tržišta u svijetu, a većim dijelom su posledica nedovršenih ili nezapočetih reformi u svim sektorima u kojima se nalazimo.
Krajem 2008. godine predložili smo ekonomski program – dogovor za budućnost, gdje smo jasno definisali šta je potrebno da se uradi kako bi Srbija što lakše prebrodila ekonomsku krizu. Neke od tih mjera Vlada Republike Srbije je prihvatila, doduše sa zakašnjenjem, a neke nije.
Takođe, mi smo u maju kao poslanička grupa uputili zahtev Vladi Republike Srbije da se održi vanredna sednica Skupštine sa temom: dogovor oko prevazilaženja teške ekonomske i socijalne situacije. Ostali smo bez adekvatnog odgovora, odnosno Vlada Republike Srbije nije želela da o toj temi razgovara ovde u Skupštini Republike Srbije, mada smo mi za taj dogovor kandidovali neka rešenja, između ostalog, i smanjenje poreza na zarade za 20%, omogućavanje poslodavcima da tu uštedu usmjere u proizvodnju, promjene sistema naplate PDV-a, odnosno da se naplata PDV-a vrši tek kada se plate sve obaveze.
Kao što sam rekao, Vlada Republike Srbije nije želela da izađe u susret zahtjevu LDP. Mislimo da je to pogrešan korak.
Ono što smo očekivali od vas, gospođo ministarko, kada je bila rasprava u načelu, a nismo dobili odgovore na pitanja, to su sva pitanja koje je gospodin Slobodan Maraš postavio vama, a ta pitanja, ponoviću, tiču se: šta je sa izmenom poreza na dodatu vrednost, odnosno da se naplata PDV vrši nakon naplate potraživanja; šta je sa vašim predlogom da dođe do smanjenja poreza na primanja, odnosno doprinosa; koje je vaše mišljenje o Dulićevom zakonu o pomoći u građevinskoj industriji, kako će to da utiče na budžet Republike Srbije, odnosno da li će to uopšte da utiče na deficit u budžetu Republike Srbije; kada će početi pripreme budžeta za sledeću godinu.
Takođe, svjedoci smo da ekonomisti kod nas predlažu novi model privrednog rasta, a to podrazumijeva smanjenje opterećenja na rad i povećanje poreza na potrošnju, što je donekle u skladu sa izjavama koje ste i vi davali. Koja je intencija Vlade Republike Srbije, da li će da prihvati te predloge ekonomista ili će da prihvati ono što je potpredsednik Vlade, gospodin Dinkić, rekao.
Za nas u LDP-u donekle je razumljiv član 14. ovog predloga zakona, koji se odnosi na mogućnost da se onim poreskim obveznicima kod kojih se sprovodi reorganizacija, u skladu sa zakonom kojim se uređuje stečaj, odobri odlaganje plaćanje poreskog duga u jednakim ratama do 60 meseci. Međutim, ono što želim da kažem, da na ovaj način rešavate problem samo jednog dijela preduzeća.
Ovdje imam zahtjev preko 200 vlasnika samostalnih trgovinskih radnji sa teritorije opštine Priboj, a slična situacija je sigurno i u drugim opštinama u Republici Srbiji, koje imaju relativno veliki dug što se tiče poreza i koji traže mogućnost da se taj dug koji imaju plate na odložene rate ili da se učini nešto što je učinjeno sa zdravstvenim osiguranjem, a to je da se krene redovno plaćanje do određenog roka, a posle tog roka ili da im se otpišu kamate ili da se nađe mogućnost nekog kreditiranja.
Sve ovo su neki problemi koji moraju da se riješe sistemski i, gospođo ministarko, vi ćete od LDP uvijek imati podršku za sve one mjere koje omogućavaju suštinsku promjenu ekonomskog modela u kojem je Srbija funkcionisala u prethodnim godinama i za tu vašu politiku i za te vaše stavove od nas uvijek ćete imati podršku.
Poštovana predsednice, javljam se po Poslovniku, član 104 – dostojanstvo Skupštine. Mislim da je trebalo da prekinete uvaženog kolegu gospodina Šarovića u njegovom izlaganju jer je on svojim izlaganjem na direktan način uvredio sve građane Republike Srbije koji govore bosanskim jezikom, koji se osećaju kao pripadnici bošnjačkog naroda, odnosno nacionalne manjine, i gospodina Rasima Ljajića, i mene i druge poslanike. Mislim da je trebalo da intervenišete i da ne dozvolite da na ovakav način neko diskutuje.
Ne može niko, zato što se zove Nemanja, da ima veća prava i da oseća Srbiju više svojom državom od nas koji se zovemo Rasim, Kenan ili na bilo koji drugi način. Srbija pripada svim njenim građanima. Liberalno-demokratska partija, ja kao poslanik Liberalno-demokratske partije se tako osećam i tako zastupam interese svih građana, da li na srpskom ili na bosanskom jeziku, to odlučuje Ustav, to pravo daju zakoni ove države. Sve dok Ustav i zakoni Republike Srbije omogućavaju meni da moj jezik nazivam bosanskim jezikom, ja ću to činiti. Zahvaljujem.
(Nemanja Šarović, sa mesta: Replika.)