Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Slobodan Samardžić

Govori

Član 27. Prisustvovao sam ovoj sednici gde se razgovaralo o amandmanima. Mi smo sednicu završili pre više od sat vremena. Bilo je rečeno da će Vlada odmah da zaseda po amandmanima. Još jedna pauza je produžena za određeno vreme kada se posao završi, da počnemo da radimo u kompletnom sastavu, računajući pre svega na predsednika Vlade. Mislim da je on sada najvažnija ličnost da prisustvuje ovom razgovoru, tim pre što smo odvojili dovoljno vremena, bar onoliko koliko je on tražio da dovrši posao oko amandmana.
Predlažem da ne radimo bez njegovog prisustva, imajući u vidu i taj dogovor, nego da produžimo pauzu i da se vratimo kada on bude došao i kada oni budu završili posao. To je predlog baš na osnovu dogovora koji smo imali kada smo završili onaj prvi deo sednici.
Gospodine predsedniče Skupštine, proglasite pauzu jer nema uslova da se radi. Zaista, ni ono što ste rekli kada smo prvi put intervenisali, da će biti predstavnici predlagača u liku ministara, toga sada nema, uz svo poštovanje gospođe Slavice Đukić Dejanović. Ipak, govoriti o Kosovu u prisustvu jedino ministra zdravlja je neka vrsta Nušićevske komedije. Nemojte, molim vas, da ovako radimo. Deluje kao da je predlagač završio posao i da se sada otaljava dug opoziciji da i ona nešto kaže. Molim vas, proglasite pauzu.
Poštovani predsedniče Republike, članovi Vlade, dame i gospodo, prisećam se kraja ovog sastanka koji smo imali sa predsednikom Skupštine, Vlade i države, kada je predsednik Skupštine predložio da našim kolegama u poslaničkom klubu predložimo skraćivanje diskusija da bi se završilo do deset, jedanaest, dvanaest časova. Posle toga se dogodilo da je Vlada sa predstavnicima DS, dva – dva i po sata većala oko jednog amandmana, da bi se opet posle toga razvila diskusija između njih koja je trajala još tri sata.
Ono što bismo uštedeli u nekih pola sata – sat vremena, oni su prosto galantno iskoristili u svojim međusobicama koje smo morali da slušamo. Žao mi je što moram ovu diskusiju da počnem od toga, ali mi je važniji jedan sindrom.
Bez obzira koliko se oni svađali međusobno, imam utisak da će oni da završe u nekom miru i redu, međusobnom, celu ovu raspravu i negde podozrevam da će ova rezolucija biti usvojena sa većim brojem poslanika nego što taj broj čine predstavnici vladajuće stranke. To ne bi bilo ništa čudno, s obzirom da, bez obzira na svađe i uvrede, te dve strane vezuje jedna važna stvar za njih, jedan zajednički imenilac, a to je njihova pusta želja da Srbiju uvedu u EU.
To je toliko velika želja da postoji jedan spor u ortodoksiji u toj stvari, ko će više verovati u tu dogmu. Iz tog spora proizilazi čitav niz kompeticija, takmičenja, zavisti i ljubomore. Mi smo prisustvovali upravo takvoj jednoj svađi. Evropsku uniju sam pomenuo samo zbog toga što jeste apsurdno da mi zbog nje gubimo pet sati, a govorimo o Kosovu, ali i više od toga, zato što je to jedna struktura koja punom parom radi na otimanju Kosova od Srbije. Utoliko je veći apsurd ove svađe, koja postoji među predstavnicima Vlade i predstavnicima jedne opozicione stranke, oko jednog amandmana. U krajnjoj liniji taj amandman je povučen i mi smo bez obzira na to morali da slušamo tu svađu.
Ova rezolucija koja je dobila jedan epilog u ovoj raspravi, od pet sati besmislenoj i potpuno bespredmetnoj, mislim da nije ni mogla bolje da prođe. Nju smo čekali šest meseci. Bila je najavljena krajem jula meseca. U međuvremenu Vlada je radila svoje na kosovskom pitanju, gurala je dalje po svome, bez nekog državnog dokumenta, dokumenta nove Vlade.
Ona je, kako oni kažu, nastavljala politiku prethodne Vlade, jer je bila prinuđena na to. Ona je zapravo htela da se drži fer-pleja, pa da prema međunarodnoj zajednici ne ispadne kao neka država koja neće poštovati obaveze prethodne Vlade. Da se razumemo, to nije glavni razlog zbog čega je u ovih nekoliko meseci, kada nismo imali ni platformu ni rezoluciju, Vlada takvu politiku vodila. Glavni razlog je u tome što je Vlada odlučila da po svaku cenu nastavi evropski put i iz toga je proizilazila obaveza Vlade da primenjuje one sporazume koji su po državu krajnje nepovoljni.
Dakle, u tom međuvremenu, kada ona nije imala nikakav dokument, a kako smo ga mi čekali sve vreme, ona je obavila mnoge poslove. Skinula je tekst sa zvezdice Kosova, na primer. Izgradila je carinske i ove druge punktove na integrisanom graničnom prelazu. Nastavila je razgovore sa kosovskim predstavnicima, sa predstavnicima tzv. nezavisne države Kosovo. Sve vreme smo mi čekali rezoluciju.
Ona je najzad došla posle mnogih peripetija. Govorim o tom fenomenu o kome danas treba da odlučujemo kao o jednom potpuno, kako da kažem, patološkom elementu u našem političkom životu.
Dakle, dobili smo jedan predlog platforme, u kome je predsednik Republike pokušao da u tom mračnom tunelu upali neko svetlašce, da pomeri tu politiku sa te užasne determinante u kojoj Srbija samo gubi, u kojoj Srbija ne može da dobije ništa u pogledu evropskih integracija, pa ni taj datum, ako ne preda Kosovo. To je bilo očigledno iz nekoliko stavova te platforme i to je zaista bio pomak, bila je promena. To svetlo je neko utulio, da li sam predsednik, da li neko drugi, to sad nije bitno. Mi smo danas saznali da je to jedinstven stav i u to verujem i neću da ulazim ko je zapravo vratio stvar na početak.
Potom smo dobili rezoluciju sa vrlo čudnom strukturom i zbog toga što je tako bilo, DSS je odlučila da uloži amandmane na taj tekst, onako kako ga je pročitala. Vi se sećate, javnost je o tome govorila, novinari su o tome govorili, posle prvog razgovora sa predsednikom Republike, DSS je najavila jedan amandman. Ona je našla dovoljno razloga da prvobitni tekst predsednika Republike smatra dobrim početnim korakom ka promeni politike koja je samoubistvena politika Srbije. Kada smo videli da od toga nema ništa, kad smo videli tekst ove rezolucije, mi smo uložili amandmana onoliko koliko smo smatrali za potrebno, dakle osam. Nijedan nije prihvaćen i to mi je nekako razumljivo.
Nije reč o amandmanima. Reč je o temama, o aspektima problema koji se nalaze u ovoj rezoluciji, gde mi izražavamo naše neslaganje sa nastavkom ove politike koja, kao što sam rekao, srlja u neku prošlost skorašnju, gde je bilo odlučeno da se zarad nekog dobitka u EU i sa EU žrtvuje Kosovo.
Dakle, svaki onaj stav u ovoj rezoluciji koji ponavlja da sve ovo što se čini, čini se zarad evropskih integracija, da čak i razgovore treba voditi tako da doprinesu evropskim integracijama. U situaciji kada EU posreduje razgovorima i kada EU pomaže nezavisno Kosovo, svaki takav stav morao je da se briše po našem amandmanu. Potom, svaki stav koji kaže da treba da se nastave razgovori koji su počeli pre godinu dana i koji su doveli do obaveze Srbije da korak po korak rapidno, ali ubrzano priznaje Kosovo, da ti razgovori moraju da stanu, onako kako je to bilo formulisano u prvobitnom predlogu platforme predsednika Republike.
Potom, postoje amandmani o položaju Srba na Kosovu i Metohiji. Ima jedan stav u ovoj rezoluciji, preko koga se može dobro testirati šta Vlada misli sa Srbima i u vezi srpskog pitanja na Kosovu i Metohiji. Ona je u tom stavu napisala da srpska zajednica i ostale nacionalne zajednice treba da uživaju, napreduju i razvijaju se na Kosovu i Metohiji. Mi smo se pobunili protiv tog izraza "srpska zajednica", jer je on zlosutan za položaj Srba na Kosovu. Zapravo, ako takav izraz koristimo, on je vesnik jedne politike koja će Srbe na Kosovu tretirati kao zajednicu ili kao manjinu, na čemu će se stvar završiti na nezavisnom Kosovu, koja će doduše dobiti velike nadležnosti autonomije na tom Kosovu, o čemu govori obrazloženje i deo platforme, ali će ostati to što sama reč kaže – srpska zajednica.
Naš amandman kaže da te ljude treba nazvati onim imenom što oni jesu u ustavnom sistemu Srbije. To su građani Srbije. Ako se ne kaže – građani Srbije, onda se oni prosto odeljuju, pravno se izdvajaju iz kategorije ljudi koji nose državljanska i građanska prava Srbije. To je jedan važan momenat ovog našeg amandmana koji je, razume se, bio odbijen iz poznatih razloga.
Vidite, platforma u svom članu 1. pokazuje o kakvim je teškim kompromisima unutar vladajuće strukture bilo reči kada se ona formulisala. Taj član 1. je potpuno čudan. U njemu se kaže da Skupština treba da donese rezoluciju koja će utvrditi principe na osnovu platforme o političkim razgovorima. Dakle, potpuno je pobrkan red poteza kakav bi trebalo da bude, bez obzira na hronologiju, šta je bilo prvo, a šta je bilo drugo. Logički se podrazumeva da Skupština treba da donese rezoluciju sa principima na kojima će se bazirati platforma, potpuno obrnuto od onoga što piše. Mi smo jednim amandmanom hteli da uvedemo red u taj galimatijas reči i pojmova koje niko neće razumeti. Naravno, i taj amandman je bio odbijen.
Postoji još jedna tema jako važna, a to je tema tog posebnog zakona o suštinskoj autonomiji, koju smo takođe predložili i za koju smo prvobitno mislili da će biti naš jedini amandman. Naime, Srbija jeste dužna da po Ustavu donese taj ustavni zakon, ali se ne radi samo o takvoj ustavnoj obavezi. Radi se o nečemu mnogo višem i važnijem u tom našem predlogu. Svi znate da su privremene institucije samouprave proglasile nezavisnost Kosova 17. februara i u svim mogućim razgovorima sa predstavnicima Srbije i sa Beogradom definitivno formulisali svoje polazno stanovište. Ono glasi – Kosovo je nezavisno.
Srbija ima stanovište – nećemo priznati nezavisno Kosovo i to piše u ovoj platformi. Međutim, to je jedan defanzivni pristup, jedna potpuno defanzivna taktika. To što Srbija neće priznati nezavisno Kosovo nikoga ne uzbuđuju, pa ni Albance na Kosovu, ni EU. Dakle, oni svi mogu da pređu preko toga, jer Srbija može da ne prizna bilo koju državu na svetu, pa se oko toga niko neće uzbuđivati. Ono što je Srbija morala da učini jeste da definiše svoj pravni odnos sa Kosovom, kako ga vidi, u jednom političko jakom stavu. Taj pravni odnos je trebalo formulisati ovim posebnim zakonom o suštinskoj autonomiji, sa jedne strane zato što Ustav Srbije u preambuli govori da će Kosovo imati status suštinske autonomije, a drugo, što Rezolucija 1244 utvrđuje suštinsku autonomiju Kosova.
Imamo dva jaka razloga, pravna, da tako postupimo, a imamo politički razlog da posle proglašenja nezavisnosti Kosova kažemo celom svetu, a pre svega EU, koja je naša pozicija u pogledu statusa Kosova, bez obzira što znamo da se razgovori o statusu možda neće ni voditi. Ali, ako se ne vode, možda će se voditi jednog dana kada situacija bude povoljnija za te razgovore.
Ako smo krenuli u EU po svaku cenu, razume se da razgovora o statusu neće biti zato što za 22 države članice EU i za samu EU i njene institucije je problem statusa rešen jednom za svagda. Prema tome, mi smo kapitulirali time što nismo hteli da donesemo ovaj zakon koji deluje beningno, pa čak i pravno suvišno, a ima jednu jaku političku funkciju.
Danas je bio predlog predsednika Vlade, kada smo razgovarali o tome, da se taj ustavni zakon donese pošto se obave razgovori sa prištinskom delegacijom i pošto se oni završe. O čemu razgovori? Razgovori o statusu se neće dobiti u ovoj konstelaciji. Znači, nećemo nikada doneti zakon. Ako se završe tehnički razgovori, onda Priština neće prihvatiti da donosi zakon koji definiše status.
Prema tome, te su stvari potpuno jasne, ali vaš manevarski prostor da bilo šta učinite, kad ste zaista rešili da zarad datuma date Kosovo, ostaje jako skučen i to je svakom čoveku koji pregovara sa Briselom sasvim jasno. Bilo je jasno i nama kad smo pregovarali sa Albancima, doduše, pod okriljem UN.
Albanci su imali jedan dosta lagodan položaj zato što su znali šta hoće i znali su da imaju jaka leđa. To su bile SAD, NATO, pa i EU u to vreme. Mi nismo imali tako jaka međunarodna leđa, učinili smo šta smo mogli, ali smo tokom tih meseci, vremenom, dobili zaista jaku podršku. Naša podrška je u svetu bezbednosti UN proishodila, jula meseca 2007. godine, sa čvrstim stavom Rusije, države koja ima pravo veta, da neće prihvatiti promenu Rezolucije 1244 planom Martija Ahtisarija. Kina, kao druga država bila je za to, kao i veći broj nestalnih članica. Tu poziciju Srbija u međunarodnim odnosima, koja je teškom mukom izvojevana i koja je mogla biti garant, sasvim sigurno jedne druge pregovaračke situacije, posle godinu, dve ili tri, potonja Vlada od 2008. godine je bacila u vodu i bacila je pod noge.
Danas čujete u ovoj skupštini da se govori o međunarodnoj zajednici koja nešto radi u vezi tih razgovora, pregovora na Kosovu i oko Kosova. Ljudi, to nije tačno i to je samo jedan eufemizam, radi se o zapadnim zemljama – SAD i EU i njihovim državama članicama koje ovde vode igru. One nisu međunarodna zajednica, one su deo međunarodne zajednice, a protokom vremena, sve slabiji i neuticajniji deo međunarodne zajednice.
Ako imate čvrstu nameru ili ozbiljnu strategiju da sačuvate Kosovo u okviru Srbije sa onim sa čime raspolažete na terenu, na samom Kosovu, nećete ulaziti u te razgovore i dopustiti da ih EU posreduje. Evropska unija nije nepristrasni posrednik, to svi znamo.
Neko je danas citirao stavove iz poslednjih zaključaka Saveta Evrope. Evropka unija ima jasan stav i u krajnjoj liniji, to nije ni stav EU, to je stav jakih država članica. Ako hoćete, stvar se svodi na Nemačku, na Nemačku koja je našim delegacijama podnosila pod nos onaj papir od sedam tačaka, gde imate onu sedmu tačku da bi na kraju trebalo napraviti i sporazum sa Kosovom, pisani sporazum o međusobnim obavezama. U skladu sa tom tačkom, razume se, jeste i onaj stav da Srbija i Kosovo ne smeju da smetaju jedno drugome na putu evropskih integracija, iz mišljenja Komisije iz oktobra 2012. godine.
Gospodo, vi sve to dobro znate. To su dokumenti koje stalno čitate, koje imate pred očima, ali uporno vodite politiku koja je apsolutno politika gubitka Kosova, i to ne gubitka usled istorijskih nepogoda, usled toga što je jači zajašio na Kosovo, toga smo imali u zadnjih 500, 600 godina. Više puta je jači zajašio na Kosovo, pa se skinuo sa Kosova. Ali, nikada Srbin koji predstavlja ljude, koji predstavlja narod Srbije to nije prihvatio.
Ovde se o tome radi. Radi se o tome da Srbija prihvati ultimatum EU, da sama povuče potez, ne da sebi puca u nogu nego da sebi puca u slepoočnicu. To radite kada je reč o državi. To nemate pravo da radite. Imate potpuno jasnu mogućnost, oportunu mogućnost da branite Kosovo i u međunarodnoj zajednici i u Srbiji i na Kosovu.
Kada je reč o Kosovu, imali smo do pre četiri, pet godina kontrolu na 15% teritorije. To smo ostavili u nasleđe Vladi koja nas je nasledila. Šta je učinila? Ona je raspustila lokalne organe vlasti koji joj se nisu sviđale, a svi zajedno ste sprečili da se obave lokalni izbori na Kosovu. Je li tako bilo? Raspisali ste, ali niste hteli da ih sprovedete. Sprovedeni su samo u dve opštine lokalni izbori, i to u dve opštine koje nisu bile lojalne vašoj odluci, ali su to po zakonu mogle da učine. To je to povlačenje o kojem govorim.
Sada predsednik Vlade kaže – učinili smo nešto protiv paralelizma institucija. Ma ne, uništili ste naše institucije tamo. Zajednica srpskih opština je formirana krajem juna 2008. godine, na bazi lokalnih izbora u 24 opštine Kosova. To su te naše institucije i opštine zajednica. Ona više nije mogla da funkcioniše, ako te opštine više nemaju izbornu legitimnost, izgubili su 2011. godine.
Mi smo rasformirali naše institucije, našu zajednicu opština. Sada ćemo na pregovorima da dobijemo neku savršenu autonomiju. Molim vas, niko nije naivan. Kada čitate obrazloženje, zapravo Platformu, vidite da tu postoji jedan takav veliki broj maksimalističkih zahteva da je njih nemoguće ostvariti i ne znam kome hoćete da bacite prašinu u oči? Srbima na Kosovu nećete. Nećete moći, zato što se radi o njihovoj koži. Oni tačno znaju šta radi sa njima i zato su tako složni. Njima ne treba ni materijalno dobro od Srbije, na prvom mestu, razume se, ne treba im ni lepa reč, njima treba podrška Srbije kao građanima Srbije, kao državljanima Srbije. Tu se lomi sve, da li ćete ih pustiti niz vodu, ili ćete ih zadržati kao građane Srbije.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Sa kategorijom cela srpska zajednice, vi ih puštate Tačiju, u nadi da će on prihvatiti tu veliku autonomiju. Molim vas lepo, nije nego.
Bez obzira što ovo deluje kao propala stvar, samo je DSS protiv EU, ne zato što mrzi Uniju, ne zato što to iz dogmatskih razloga čini, nego zbog Kosova.
(Predsedavajuća: Vreme, gospodine Samardžiću.)
Svi ste za EU i svakako to imam u vidu, završiću vrlo brzo, ali zapravo DSS izvlači najjasnije konsekvence iz poteza Vlade i o tome govori javnosti.
Dakle, državljanin na KiM koji priznaju svoju državu, drže se o koncu. Ova rezolucija, ako se usvoji, to će biti makaze koje se nadnose na taj konac, kojim ćemo konačno otkačiti i tu malu vezu koju držimo i prepustiti ih u ruke kosovskim institucijama i Hašim Tačiju.
Javljam se po članu 104. Poslovnika.
Gospodin Borko Stefanović je u jednom momentu svog izlaganja kritikovao politiku predsednika države rekavši da je podržava samo DSS koja vodi retrogradnu politiku. Borku Stefanoviću nije bilo važno da li će potrefiti pravi atribut za politiku DSS, njemu je bilo važno da kaže nešto negativno. Promašio je potpuno. Zašto bi to bila retrogradna politika koju je DSS vodila i kada je vodila retrogradnu politiku? To znači nazadnu politiku, politiku vraćanja unazad.
Devedesetih godina nije vodila retrogradnu, nego je vodila vrlo savremenu politiku demokratske obnove Srbije. Početkom dvehiljaditih godina vodila je politiku demokratske obnove Srbije i kretanja ka EU. U drugoj polovini 2000. godine, prve decenije vodila je politiku sumnje i skepse prema EU, da bi, obzirom na stav EU prema Srbiji, vodila politiku odvajanja od EU, odvajanja od tog puta, koji podrazumeva priznanje nezavisnog Kosova. Sve su te politike bile savremene, u saglasnosti sa vremenom, a ne retrogradne. One su, dakle, pratile ritam i puls vremena i EU, ako hoćete, ako vam je to neki orijentir u vašoj politici.
Prema tome, taj se atribut nije mogao dati, a nije mi ni čudo da je kolega Stefanović to rekao, budući da je politika njegove stranke takva da se ne može nikakav atribut dati takvoj politici, jer ona nikada u ovim ozbiljnim stvarima, pre svega EU i Kosova, nije ni imala politiku. Ona je imala samo slepu pratnju onoga što su drugi govorili, pre svega EU, pa prema tome se nikakav atribut toj politici, koja nije bila njihova, nego nečija druga, ne bi ni moglo dati, ni negativan ni pozitivan. Hvala.
Član 104. Poslovnika.
Neću se mešati u sliku prošlosti koju je dao kolega Arsić u svom istupu, ali moram neke činjenice da pomenem, koje je on potpuno pobrkao. Videće zašto se javljam za repliku.
Rekao je da je u vreme pogroma koji se dogodio marta 2003. godine, da se u Srbiji strančarilo oko formiranja Vlade. Javljam se zato što je tada Vladu formirala DSS, a njegove greške materijalne su u tome što to nije bilo 2003. godine, nego 2004. godine. Toliko morate znati, da je pogrom bio 2004. godine.
Kada se već uplićete u tako fine istorijske činjenice i detalje, morali biste znati i sledeću stvar, da je taj pogrom bio 17. i 18. marta 2004. godine, a da je Vlada formirana 4. marta 2004. godine. Prema tome, ona nije mogla da strančari oko formiranja Vlade 13 ili 14 dana pre pogroma. Rekli ste "u vreme pogroma 2003. godine", što ste pogrešili, razume se, "strančarilo se u Srbiji oko formiranja Vlade". Zapravo ste hteli da ostavite utisak pred publikom da je neko ko je formirao Vladu te 2004. godine, zapravo nije vodio računa o Kosovu jer se bavio sobom.
Vaša kompletna slika te bliske prošlosti je pogrešna, ali sam hteo na osnovu ovih elementarnih činjenica i datuma, koje ste potpuno pobrkali ili ste ih postavili tako kako vam je zgodno, da pokažem da niste kompetentni da o tome govorite.
Ne radi se o datumu, radi se o dva datuma koje ste pogrešili. Dakle, oba koja ste pomenuli su pogrešni – i 2003. godina i 17. mart. Zato ste nekompetentni, jer ne znate činjenice. Prema tome, stvari su potpuno jasne.
Ja se javljam s obzirom da sam citiran u dva navrata u poslednjem izlaganju predsednika Vlade. On je rekao da sam ja rekao predsedniku Republike da predajete Kosovo za datum. Ja sam to stvarno rekao, ali nisam rekao predsedniku Republike. Rekao sam to svima vama. Čvrsto stojim pri tome da zaista predajete Kosovo za datum, do marta meseca će se to otprilike završiti, da biste dobili datum, a ako ne završite – nećete dobiti datum. To ćemo videti.
Nekoliko rečenica oko ove zabune koja se stalno seje u vezi sa pregovorima koje je vodila Vlada Vojislava Koštunice. Naime, nije valjda da, predsedniče Vlade, vi toliko kratko pamtite i da se ne sećate tog vremena? Tada je Vlada Vojislava Koštunice vodila pregovore sa privremenim institucijama samouprave, a ne kao vi, što vodite pregovore sa vladom lažne države Kosovo. To su dve stvari. Tu vladu lažne države Kosovo zovete – privremene institucije samouprave, što one nisu. Dakle, u to vreme stvarno su postojale privremene institucije samouprave po Rezoluciji 1244, koje smo mi priznali samom činjenicom da smo priznali Rezoluciju 1244. Kada je otvoren razgovor po Rezoluciji 1244 o tzv. političkom rešenju, predstavnici privremenih institucija samouprave, ma koji, su učestvovali u tim razgovorima. To je jedno.
Drugo je kada kosovski Albanci jednostrano proglase nezavisnost, a mi im kasnije to priznamo prihvatajući da pregovaramo sa njima. Dakle, sada u svojstvu vlade te lažne države. Morate shvatiti da su to dve različite stvari.
Takođe, podsetiću vas, kada smo vodili te pregovore, da smo tada često do-nosili rezolucije koje se nisu ponavljale nego su pratile faze pregovora i zato ih je toliko puno, a da je vaša stranka uredno glasala za svaku od tih rezolucija. Prema tome, i vi ste prihvatali te razgovore. Jer, to su bile rezolucije o fazama tih razgovo-ra.
(Predsednik: Vreme.)
Kada je već vreme prošlo, hvala vam.
Gospodine predsedniče Vlade, mi nemamo zajednički jezik i nećemo ga ni naći. Kada o jeziku reč, tu se preterivalo poslednjih nedelja i meseci, najviše sa vaše strane. Verujte, mi ne vodimo računa o tome šta vi govorite, koliko vodimo računa šta vi radite, dakle vi i vaša Vlada povodom Kosova i Metohije. To nam je najvažnije i to komentarišemo. Retko vaše reči, reči ukoliko su u vezi sa vašim delima, a vaša dela posmatramo, pošto smo opozicija, ne možemo da uradimo na toj stvari.
Vaša Vlada je napravila granicu na Jarinju i Brnjaku. Pravu granicu je napravila, ona nije izmislila tu granicu, ona je nije pregovarački inicirala, ona je samo završila ono što je prethodna Vlada započela, ali će ostati poznato da ste vi to završili. Razlika između te granice i one koja postoji na Beloj zemlji, Končulju i Merdaru je jako velika. Sa kosovske strane Merdara i Bele zemlje nema Srba. Nešto malo Bele zemlje ima, to je istočno Kosovo. Sa Merdara nema Srba i zato je ta granica nemoguća za odbranu od strane Srba.
Jarinje i Brnjak Srbi brane zubima i noktima, jer im je to veza sa njihovom državom Srbijom u koju veruju, a vi praveći ovu granicu zapravo otkidate tu vezu i njima je to jasno. Nemojte se ljutiti ako neki Srbin sa Kosova upotrebi neku težu reč kvalifikujući ono što vi radite. Nemojte se ljutiti, prosto, zato što oni to tako doživljavaju, malopre sam rekao, radi se o njihovoj koži.
Demokratska stranka Srbije je radila na Kosovu. Od četvrte do osme godine država je 15% uprave na toj teritoriji i mi nećemo nikada pričati apstraktno o Kosovu niti ćemo programe davati, nego ćemo vas uputiti na to šta smo i kako radili i koliko smo Kosova držali kao država. Ja mislim da od 2008. godine, a to je udeo vaše Vlade i prethodne u kojoj ste sada, da ste to što je urađeno raspiskali.
Gospodine Stojanoviću, ne bih da polemišem sa vama pošto smatram da vi o tom problemu najviše znate u vašem poslaničkom klubu, a imate i najviše razumevanja za taj problem, ali moram da reagujem na jednu stvar. Dva puta ste ponovili kako ova rezolucija prvi put nudi nešto što treba da radimo, nešto što znamo i šta hoćemo, a ne ono što nećemo. To nije tačno.
Vi kažete da ste čitali prethodne rezolucije. Tamo zaista ne piše mnogo što šta o tome šta hoćemo, jer to nije zadatak rezolucije. Uputio bih vas samo na dokumenta koja su vam dostupna. Naša platforma za pregovore bila je napisana početkom januara 2006. godine, a objavljena je maja 2006. godine u dnevnom listu od 150.000 tiraža i na sajtu Vlade. Imam utisak da vi to niste čitali, jer tu piše šta hoćemo.
Imamo plan Martija Ahtisarija na koji je uloženo preko 500 amandmana koji su grafički boldovani i možete tačno videti šta je pozitivan stav našeg pregovaračkog tima prema svakom elementu tog plana i postoji dokumentacija koja prati celu diskusiju oko tog plana. Ako pogledate tu dokumentaciju, videćete da tu u detaljima piše šta hoćemo. Možda se s time ne biste složili, ali ne možete tvrditi da je ovo prvi put da neko kaže šta hoćemo, a ne šta nećemo.
Što se tiče vaše diskusije o Srbima južno i severno od Ibra na Kosovu, povedite računa o jednoj činjenici koja je novijeg datuma. Kada je predsednik Nikolić izložio svoju platformu pre dve nedelje, došli su Srbi i sa severa i sa juga, prvi put zajedno, ili ne prvi put, nego u poslednje vreme zajedno zato što su svi osetili da je to dobra platforma. Ne znam kako će reagovati posle izbacivanja ovih važnih elemenata zbog kojih su oni inače zajedno došli. Prosto, vodite računa o tome.
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedniče Vlade i članovi Vlade, na pitanje koje ću postaviti voleo bih da mi odgovori predsednik Vlade,  jer se tiče strateške orijentacije u politici Srbije. Mada, kada ga budete čuli, odlučite sami ko će odgovoriti.
Dakle, pitanje glasi – da li Vlada Srbije ima u planu preispitivanje režima odnosa Srbije i EU? Da ne mislim da je ovo urgentna stvar, ne bih ni postavio pitanje, ali ću obrazložiti zašto smatram da je ovo urgentna stvar. Pri tome neću govoriti o KiM, prosto da pokušamo da razmišljamo o ovoj stvari bez obzira na ovo pitanje. Što se tiče KiM, EU, kao što znate, ne traži od Srbije da prizna KiM, već samo traži od Srbije da preda KiM. Ali, nije to jedini problem u odnosima Srbije i EU i zato ću fokusirati pitanje upravo na ostatak tog odnosa.
Politika uslovljavanja EU prema Srbiji je bezobalna već godinama. Ali, nije samo ni to problem, postoji problem sposobnosti EU za širenje i mi o tome moramo razmišljati kao partneri koji imamo i ugovorni odnos. Uzgred budi rečeno, taj ugovorni odnos sadržan u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju još nije stupio na snagu. Taj sporazum je potpisan pre četiri i po godine, 29. aprila 2008. godine, a dan danas nije stupio na snagu, što samo po sebi govori o odnosu EU prema Srbiji.
Problem je ovde sada u EU. Ona u ovom trenutku, po svemu što se događa unutar njenih institucija i njene politike razvoja, nema sposobnost za širenje i to se može pokazati na nizu činilaca. Ona nema budžetsku sposobnost za širenje. Ona još nije usvojila budžet ni za iduću godinu, a kamo li za period od 2014. do 2020. godine. Sudeći po onome koliko za Srbiju izdvaja, to je sve manje para. Ona nema sposobnost apsorpcije radne snage iz novih zemalja, dakle, svog tržišta rada da bi se dalje širila. Ona nema institucionalnu sposobnost širenja. Ona nema društvenu sposobnost širenja. Evropska unija se sve više zatvara, što se pokazuje prema njenoj viznoj politici prema Srbiji i ostalim zemljama zapadnog Balkana.
Međutim, nije problem u tome što je EU takva, problem je u tome što Srbija ne menja svoj stav prema EU i svoj ugovorni odnos, bar u onome što može da učini. U EU Srbijom se bavi nekoliko njihovih činovnika i funkcionera koji imaju zapravo ulogu da okreću onaj dolap iz Rakićeve pesme. Srbija ima mnoge manjke u ovom odnosu, koje ću možda stići da kažem u sledećem javljanju, ali dovoljan razlog, obzirom na te manjke, da Vlada zaista ozbiljno preispita odnos Srbije i EU, bez nekih velikih problema, na osnovu sopstvenih činjenica, sopstvenih analiza onoga što je do sada učinjeno i sopstvene strategije razvoja.
Molim vas, malo mira, ako možete da upozorite poslanike da mi dopuste da kažem nešto.
Gospodine predsedniče Vlade, što bi rekli profesori, ali u osnovnoj školi – vi ste promašili temu, s obzirom na moje pitanje. Uopšte niste odgovorili na moje pitanje koje je bilo kratko i jasno. Uvek se trudim da postavim kratko i jasno pitanje da ne bi dopustio ministru i predsedniku Vlade da ide mnogo okolo. Ali, vi prosto ne umete ili nećete da govorite konkretno i jasno na pitanje, nego pričate mnogo što šta.
Naravno, o tome ja neću govoriti. Ali, imate jedan šlagvort koji ste mi dali maločas kada ste rekli da Srbija nikada nije bila bliža EU nego sad. Znate, to što vi plivate punom parom prema EU, ne znači da je vama jasno kuda idete. Dakle, vi plivate najjače što možete, imate iluziju da se približavate nekom cilju koji ne postoji. Tu je moje pitanje. Vi pričate o Albaniji u EU, da li vi znate o čemu govorite, da li vi znate kakva je danas situacija u EU kada je bar reč o proširenju. Prosto je neverovatno koliko nemate elementarnih informacija. Vi o EU govorite kao da je ona struktura iz 2000. godine, kao da se ona ne pomiče. Za 12 godina dovoljno se stvari u Uniji dogodilo da Srbija ima pravo da postavi ovo pitanje o kome vam govorim.
Zbog toga moje drugo pitanje glasi na sledeći način i molio bih vas da se koncentrišete, ukoliko mislite da mi odgovorite. Da li će Vlada pokrenuti skupštinsku raspravu oko ovog pitanja - kako u Evropsku uniju, sa kojim instrumentima, sa kojim ciljem, da li u EU, da li je moguće ući i da li je moguće ostvariti taj konačni cilj? Mi zaista imamo potrebu za jednom celodnevnom raspravom i molim vas da odgovorite na to pitanje, da li će ona to učiniti.
Evo, o čemu se radi. Vlada Srbije danas, kao i prethodna Vlada, deluje reakcijom. Deluje pasivnim odgovorom na sve ono što EU zahteva. Moje prvo pitanje ticalo se toga da Vlada počne aktivno da radi, da prvo pogleda šta se događa u njoj samoj, u ovoj državi u EU i onda sam siguran da bi izvukla zaključke u pogledu promene te politike. Ovako kako se stvari događaju, imam utisak da postoji samo jedan motivacioni razlog za ovaj put Srbije u EU, a to je strah.
Vi se zapravo bojite da EU ne sankcioniše Srbiju ukoliko ona pokrene neko pitanje u vezi sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, koji uzgred budi rečeno još uvek nije stupio na snagu. Nemojte se bojati, ne sede tamo ale i aždaje, tamo su ljudi kao što su i naši ljudi. Pokušajte to, ali prvo dobro osmislite celu strategiju, jer jedino tako možete biti kredibilni sagovornik tamnošnjim funkcionerima. Siguran sam da bi Unija aktivirala mnogo važnije činioce i ljude za razgovor na takvu temu, nego ove koje aktivira sada. Jer, ti ljudi koji se sada bave to je jedan rukavac birokratije EU koja održavaju Srbiju u ovakvom stanju u kakvom jeste, a to je koja održava permanentnu kontrolu nad Srbijom, a ne pomaže joj u tom putu ka Uniji ni najmanje.
Gospodine predsedniče Vlade, treba da pogledate Poslovnik ovog parlamenta, iako pretpostavljam da ga znate. Vi treba da odgovarate na naša pitanja, a da li se sećate pitanja koje sam vam postavio. Ako se sećate, zašto niste odgovorili na njega? Zašto na pitanje koje je kratko i jasno, a glasilo je da li će Skupština raspravljati o tome, prizivate aveti prošlosti i maltretirate i sebe i Vladu i poslanike i gledaoce ako gledaju, sa nekim temama koje nisu predmet današnje rasprave, one su sve legitimne, ali one se podvode pod dnevni red u ovom parlamentu. To je ono što je zaprepašćujuće i ja lično mislim da se cela Vlada zastidela vašeg odgovora, prosto zato što je tema aktuelna i veoma važna za ovaj parlament, bez obzira šta ko mislio o tome.
Pogledajte samo u stenogramu o čemu se sve pričalo. Pričali ste o svemu što vam je palo na pamet, o svemu što vam leži na srcu, na duši. Vi ste rešili zbog jednog prostog pitanja da se osvetite onome ko je postavio pitanje, ličnim stavom, a mi nemamo ništa lično međusobno, mi ovde radimo državni posao. Ja u parlamentu, a vi u Vladi.
Zašto je to tako? Zato što ne umete da odgovorite na pitanje, i to je istina ovde. Na ovo pitanje se moglo odgovoriti u roku od dva ili pet minuta, svejedno. Vi ste imali pred celim javnim mnjenjem Srbije da to učinite. Nije ovo trivijalno pitanje, ovo je pitanje naše budućnosti, a ko šta misli, neka argumentuje u ovoj skupštini. Ne, vi niste ni jedan argument izneli, nego ste iz mračne prošlosti izvukli aveti i to ne treba da činite. Mene je vaš istup podsetio na 1992. godinu, na način kako je Skupština tada radila i zaprepašćen sam iako sam i ranije slušao vaše istupe, u ovim prilikama kada niste odgovarali na pitanja. Sada ste preterali.
Poštovani narodni poslanici, predsedničke Skupštine, jutros u osam sati stupio je na snagu Sporazum o privremenom režimu carina na novouspostavljenom graničnom prelazu.
Taj sporazum, koji je par dana ranije dogovoren u Briselu, kaže da se za određeno vreme do 10. ili do 17. januara, neće naplaćivati carine za robu koja ide iz centralnog dela Srbije na Kosovo, da se neće naplaćivati ni akcize, ali da će akcizna roba moći da se prevozi u kamionima do tri i po tone.
Ja ću, najpre nešto načelno reći o tome, a onda i nešto konkretno i u vezi sa time postaviti pitanje i zahtev za objašnjenjem. Prvo, načelno govoreći, ovi dogovori u Briselu sa Prištinom, nikada nisu jasni. Najmanje su jasni Srbima na Kosovu. Naša Vlada uvek ima jednu vrstu saopštenja o tome, šta je rezultat dogovora, da bi se posle tri, četiri dana uvek, po pravilu, ispostavilo da nije to dogovor nego je nešto drugo. Onda, Euleks to tumači na svoj način, a Priština na svoj način.
Podsetiću vas da je posle sastanka 7. decembra, gde je navodno sve to bilo dogovoreno, došlo do velikih problema na graničnom prelazu, zato što su Euleksovi carinski službenici i prištinski carinski službenici tražili da se roba naplaćuje. Onda je Vlada delovala preko jednog dokumenta, koji je prosledila predstavnicima Srba sa Kosova, celu tu priču dobro znate.
Podsetiću vas da je tada, iz saopštenja Ketrin Ešton, se zapravo videlo da je 7. decembra o svemu razgovarano, ali ne o carinama i ne onome što je premijer nama saopštio da je bilo predmet tih razgovora. Znači, u najmanju ruku, imamo protivrečnije informacije, ali pre svega protivrečno ponašanje, na osnovu tzv. "sporazuma" raznih službenika na tom graničnom prelazu. To je, dakle, jedan opšti problem tih razgovora i pregovora, koji se mora rešiti, mislim, pre svega, boljim informisanjem.
Vlada mora tačno da kaže o čemu je reči bilo u Briselskim razgovorima, pa makar ti dogovori bili i nepovoljni, jer ono što je nepovoljno, ne može se sakriti, barem ne pred kosovskim Srbima, koji su predmet primene tih razgovora i dogovora i koji, razume se, uvek trpe i pate na osnovu njihovih rezultata.
Druga stvar, koja se tiče ovoga što je dogovorene, a pre par dana, a primenjuje se od danas, jeste zapravo pitanje šta se događa sa određenom akciznom robom, koja ne može da se prevozi u kamionima do tri i po tone, bar u ovom periodu, za koji važi ovaj privremeni sporazum?
Poznato je da sve cisterne imaju kapacitet veći od tri i po tone. One prevoze akciznu robu, nafta i benzin. Te cisterne očigledno neće moći da prevoze naftu i benzin do 10. i 17. januara, kada bude, kako oni kažu, nastupio konačni dogovor o carinama, gde se uplaćuju koji porezi, itd.
Znači, da li će za ove dve, tri nedelje Srbi, tj. ljudi koji prevoze i trguju tom akciznom robom, prestati to da čine, jer ne postoje manje cisterne kao što znate, ili će oni plaćati akciza na graničnom prelazu, nema trećeg. Znači, ostaje jedno otvoreno pitanje i od ovog prekjučerašnjeg dogovora, koji će se, videćete, za dan – dva pokazati kao veliki problem na graničnom prelazu i Srbi će opet protestvovati, jer neće za to vreme imati naftu i benzin. Opet imamo jedno nerešeno pitanje, koje odlažemo za kasnije, a žrtve toga su ljudi, koji koriste određene vrste roba.
Hteo bih da vam skrenem pažnju na to da u planu Martija Ahtisarija, koji je merodavan i osobni plan, po kome Vlada deluje, dakle, ne samo ova nego i ona prethodna, koja je napravila dogovore, a ova Vlada ih sprovodi. Kada je reč o carinama i akcizama, izričito se kaže, da će se one naplaćivati i preko centralnih carinskih službi u Prištini. Pogledajte taj plan, to je ono po čemu se ravnaju Priština i Brisel. Ne kažem da će to naši poštovati, oni će se verovatno boriti da to ne bude tako, ali ako ste vi primenili najmanje sedam – osam odredbi tog plana, Martija Ahtisarija, u drugim stvarima, uz postavljenje granice, tablice, lična dokumenta, itd, bojim se da će stvari ići tako i nadalje.
To je jedno upozorenje, koje je jako važno za ovaj momenat. U svakom slučaju, ova pitanja, i opšta i pojedinačna oko ovog dogovora su jako važna, pre svega za Srbe na Kosovu i trebalo bi, ne mi da dobijamo odgovor, manje više za to, nego Srbi na Kosovu da dobiju jasan odgovor na ta otvorena pitanja.
Poštovani narodni poslanici, predsedniče Skupštine, Srbija je pre nekoliko dana otvorila dva granična prelaza prema Kosovu, ali nije dobila datum za pregovore oko pristupanja EU. Preksinoć je Savez za opšte poslove EU doneo zaključak gde se kaže da će u prvom polugodištu 2013. godine biti predložen početak razgovora o pristupanju ukoliko Srbija pokaže dovoljan napredak, kako oni kažu, u dijalogu sa Prištinom. Dakle, formulacija koja ništa ne znači i znači puno u isto vreme.
Osim toga ti zaključci daju jedna spisak zahteva Srbiji, koje ona treba da ispuni da bi se pristupilo predlaganju početka pregovora. Taj spisak je dosta veliki. Njega možemo tumačiti i kao uslove ili možda nove uslove, razne, sitne, tehničke uslove koji se na kraju pokažu kao pravi politički uslov za pristupanje Srbije EU. Tu nemamo samo one stvari na koje smo navikli da treba primeniti sporazume, da treba nastaviti dijalog u vezi sa tačkama koje su predviđene itd. Tu se traži da Srbija počne da demontira svoje strukture na Kosovu. Traži se da se otvori jedno jasno finansiranje usluga koje Srbija daje stanovništvu na Kosovu. Traže se i mnoge druge stvari. Prema tome, sasvim je jasno pred kojim je zahtevima Srbija da bi dobila mogućnost da o tome razmišlja da li će se otvoriti to pitanje ili ne.
Tome bih pridodao i izjavu ministra spoljnih poslova Nemačke, nekoliko sati pre nego što su zaključci usvojeni, gde je naše reporteru iz Brisela u mikrofon rekao da Srbija mora da vodi računa o onome do čega je EU naročito stalo, a to je načelo teritorijalnog integriteta. Reći to našem reporteru i obratiti se javnosti Srbije sa takvom rečenicom je cinično, u najmanju ruku. Mi znamo da Nemačka u ovim razgovorima unutar Saveta ima vodeću ulogu. Ona ima svoj spisak od sedam zahteva koje je predsednik frakcije CDU dao pre nekoliko meseci našim zvaničnicima. Po svoj prilici i ovaj savet ministara će, kada bude razgovarao o otvaranju tog nesretnog datuma za pregovore, voditi računa o tim tačkama Nemačke.
Znači, nalazimo se pred jednim krajnje nejasnim zahtevom EU, zahtevom koji može značiti da je uslovljavanje oko stvari koje nisu decidno navedene u ovim zaključcima.
Osnovno pitanje za celokupnu javnost Srbije jeste dokle će Srbija ići u EU kao ovca na šišanje? To je ono što zaista moramo postaviti, jer se mora postaviti država, Vlada, a to je zahtev za objašnjenje, koje hoću sada da dam. Mora se postaviti pred javnošću i prema svima nama jasan stav i jasna donja linija dokle Vlada može ići u ovim neizvesnim procesima.
Na pragu smo toga da predamo jedna deo naše teritorije i da prihvatimo onaj princip na koji nam je ukazao nemački ministar spoljnih poslova, a da nismo vredni datuma za početak pregovora o pristupanju. Kada bi ti pregovori počeli jednog dana, od čega smo mi daleko svetlosnim godinama, oni bi verovatno trajali najmanje onoliko koliko traju turski pregovori, a to znači odavde do večnosti. Mislim da je to jasno svima koji iole prate ovaj proces, a pre svega je jasno članovima Vlade.
Dakle, ona mora javnosti Srbije, Srbiji kao celina, da jasno izloži šta će i kako će u ovim tzv. pregovorima i pred ovim uslovima koji se neprestano roje pred našim očima, a mi takođe neprestano dajemo ustupak po ustupak. Uskoro će biti otvorena dva nova prelaza, pa dva nova, pa ćemo onda prihvatiti i carinjenje robe i nametanje Srbima sa Kosova kosovarskih ličnih karata itd, a stalno ćemo govoriti kako ne moramo da priznamo Kosovo, a EU će govoriti da će se jednog dana, ako i onda i ukoliko, otvoriti ti pregovori. Krajnje je vreme da Vlada pred javnost izađe sa jasnim stavom o ovom pitanju i to zahteva pred ovom skupštinom.
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedavajući, sinoć je B92 na svom sajtu objavio odgovor Ustavnog suda Srbije na jedno njihovo pitanje.
Pitanje se ticalo toga da li Vlada Srbije odgovara na zahtev Ustavnog suda Srbije, po predmetu koji je DSS iznela pred Ustavni sud Srbije, da se ispita zakonitost Uredbi o dogovorenim zaključcima.
U odgovoru Ustavnog suda Srbije, može se pročitati da Vlada nije odgovorila ni na jedan zahtev Ustavnog suda na vreme, da je prekoračila rok. To je bio zahtev da se Vlada opredeli u pogledu Uredbe o kontroli prelaska administrativne linije.
Taj rok je istekao 2. decembra, budući da je 30 dana ranije Ustavni sud Srbije Vladi poslao taj zahtev. Upozorava se Vlada da je u opasnosti da zakasni i sa odgovorima na preostala tri zahteva u vezi sa preostale tri uredbe, da ih sada ne pominjem.
Dakle, imamo jednu ustavnu situaciju, gde se zapravo Ustavni sud kao najviši čuvar Ustava Republike Srbije omalovažava i Vlada na njegove zahteve ne odgovara. Dakle, jedna situacija koja je za svaku kritiku i koja dovodi u pitanje funkcionisanje ustavnog sistema i ustavnog poretka Srbije.
Razume se, možemo pretpostaviti zbog čega Vlada nije na vreme dostavila svoj odgovor Ustavnom sudu Srbije. To možemo pretpostaviti na osnovu ponašanja Vlade i akata koje je ona preduzela u međuvremenu. Radije nego da odgovori Ustavnom sudu Srbije, Vlada je delovala na terenu. Dakle, podizala je granični prelaz unutar same Srbije. Ona je bila svesna da krši Ustav Srbije, posebno njegovu preambulu i član 8. o granicama i verovatno da je našla za shodno da ne odgovara Ustavnom sudu Srbije, budući da u pogledu njegovog pitanja nema šta ni da kaže, posebno obzirom na to šta čine na terenu i kako se ponašaju. To su činjenice.
Dakle, pitanje je šta može ovaj dom da učini u tom pogledu? Ono što jeste pitanje i za šta tražimo objašnjenje jeste zašto se Vlada oglušuje o zahteve Ustavnog suda Srbije? Zašto ne odgovara na njihove upite? To tražimo kao decidan odgovor. Strahujemo da se uvode određeni postupci i načini ponašanja u ovoj državi koji vode ka nepoštovanju i kršenju Ustava i koji vode ka jednom pravnom haosu i anarhiji. Na to treba alarmirati na vreme, da kada dođe do totalnog pravnog haosa, kada se budu povlačili drugi potezi koji su suprotni zahtevima Ustavnog suda Srbije, da će onda možda biti kasno.
Ovaj parlament, ukoliko misli da zastupa ideju vladavine prava, mora reagovati na ovakve akte ili na ovakve nečinjenja Vlade, kada su u pitanju ovako važne stvari.
Mi razumemo činjenično zašto Vlada tako postupa. O tome vam jasno govori i ovaj Samit EU u Briselu juče i danas, koji je na marginama svojih margina imao pitanje datuma za Republiku Srbiju, kada će otpočeti takozvane pregovore o pristupanju. Mi vidimo kako se to odvija. To se odvija na jedan način omalovažavanja, gotovo šegačenja sa Vladom Srbije. Pogledajte samo rečnik tih mogućih zaključaka koji će se moguće danas uvojiti, sve je u kondicionalu. Evropski savet je preporučio Savetu ministara da možda usvoji zaključke koji će možda u martu mesecu možda odlučiti za jun da možda počnu mogući pregovori Srbije sa EU oko pristupanja.
Dakle, do danas smo u našoj istoriji imali mnogo štošta, ali davati državu za mogući datum, za datum koji će možda doći prema onome koji daje datum je zaista prevršilo svaku meru. Najbolji pokazatelj toga je odnos Vlade prema Ustavnom sudu Srbije i to jeste momenat za alarm u ovom parlamentu. Zbog toga činimo ono što možemo u ovom trenutku i postavljamo upravo ovo pitanje Vladi.