Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7158">Jorgovanka Tabaković</a>

Jorgovanka Tabaković

Srpska radikalna stranka

Govori

Spasio se potpredsednik Vlade što neće lično da čuje, ali može da uzme zapisnik sa sednice i da sluša.
Postoje u svakoj kući našoj albumi i fotografije i na nekima od njih ličimo na sebe, na nekima od njih se ne dopadamo sebi, na nekima se dopadamo, ali ima fotografija na kojima smo tačno to mi uhvaćeni okom onog koji nas je fotografisao.
Ova vlast je nama danas dostavila takvu fotografiju, onu koja na najbolji način odslikava brigu za privredu, građane i finansijski sektor. Od sedam zakona o kojima treba govoriti u 20 minuta ovlašćenog, koliko imamo, odabrala sam da govorim samo o dva zakona. Vrlo kratko o visini stope za zatezne kamate i o toj pravoj fotografiji dosovske vlasti, od 2000. godine do danas, samo o Zakonu o investicionim fondovima.
Opšta je situacija i nije tajna da se mnogi ugovori u privredi zaključuju i među građanima, kupoprodajni, u evrima, u stranoj valuti. Pravnu prazninu, da se ne reguliše kašnjenje u isplati duga dužnika prema poveriocu kada je dug izražen u evrima, ova vlast nije imala nameru da popuni.
Ukinuli ste institut praćenja cena na malo i prešli na potrošačke cene. Tako smo dobili Zakon o visini stope zatezne kamate koji jeste zakon koji samo usklađuje statističko praćenje, jedan od pokazatelja koji treba da meri kako da kaznimo onoga ko na vreme ne isplaćuje svoju obavezu prema poveriocu.
Draga moja gospodo, ponoviću, to se, pre svega, radi na način što ćete u Zakonu o PDV da izmenite jednu rečenicu i da kažete da pravo na odbitak poreza ima onaj koji je fakturu platio svom isporučiocu, a ne samo ko je dostavio poreskoj upravi da dobije porez po odbitku. Za one koji imaju obaveze u evrima, a neko kasni u isplati takve obaveze, SNS kao poslanički klub Napred Srbijo vam je preporučila da na potraživanje u stranoj valuti obračunate zateznu kamatu po referentnoj stopi koju propisuje centralna banka države valute, plus 6% godišnje. To znači, za evre – Centralna evropska banka, za ostale banke, na primer, za dolare je to FED, plus 6% godišnje, gde izjednačavate u pravnom prometu dužnike koji duguju u valuti stranoj i u dinarima.
Nadam se da ćete imati dovoljno sluha da pokrijete ono što je problem mnogima i da u zaštiti dužnika ne idete više na ovakav način, pogotovo što vam u predlogu rešenja dostavljam stav Višeg trgovinskog suda koji je izbalansiran sa stavom uglednih stručnjaka iz ove oblasti. Vi to imate dostavljeno kroz obrazloženje ovog amandmana. Zaista ne očekujem slepilo za jedan propust koji je ova vlast do dana današnjeg imala.
Ono što je najznačajnije, govorimo o tržištu kapitala i investicionim fondovima, finansijskom lizingu i svemu onome što treba da uredi nešto što dugo nije u ovoj državi imalo pravu podlogu i koren za razvoj. Sve, čitam autorizovani intervju, autora ću reći na kraju, čoveka koji kaže – stvorio sam tržište stare devizne štednje, učestvovao sam u kreiranju centralnog registra, u pisanju Zakona o hartijama od vrednosti, o preuzimanju, dobrovoljnim penzijskim fondovima, investicionim fondovima i javnom dugu.
Stvorio sam nacionalnu korporaciju za osiguranje stambenih kredita i tražio sam ukidanje Akcijskog fonda. Autor autorizovanog intervjua je Nik Đivanović, koji mene u ovom trenutku ne zanima kao čovek koji je uhapšen i optužen za Beograd film.
Zanima me kao autor svih finansijskih zakona koji su doveli do nazovisavršene pljačke Nacionalne štedionice, do zloupotrebe akcija kroz akcionarski fond. Njegova je namera, a ovo je intervju iz 2007. godine, realizovana – Akcijski fond je ukinut i izmeštena je trgovina akcijama sa berze, gde bi građani Srbije imali javno vežbanje i uvid u to šta su akcije i zašto treba trgovati akcijama, premešteno je u centralni registar koji upravo čuva tajnost podataka.
Ako neko pokušava da stvori privid ekspertnosti, ne znam kakve teške materije, na trgovinu hartijama od vrednosti, onako kako treba građanima i reći da uprostim, ovako – slobodno nepotrošeno što ostane čoveku ili porodici, novac, može da se uloži na štednju, da bude ušteđeno u dinarima ili u stranoj valuti, može da bude uloženo u investicione fondove, u dobrovoljne penzione fondove i u razne vrste štedionica ili nezakonitih elita i tome slično.
Umesto da štednja građana, koja postoji samo kao nešto sačuvano i još nepotrošeno, jer da bi neko štedeo, on prvo mora da radi, da zaradi, da može da izdržava porodicu, da se leči, školuje decu, da plaća stanarinu, komunalne usluge, cene koje rastu ovako kako rastu, pa da mu nešto ostane, da se pokaže da nije čovek koji je sebičan i misli samo na sebe i danas, nego neko ko razmišlja o svojoj starosti i o tome da malo zaradi trgovinom akcijama.
Da li u ovoj državi Srbiji danas postoje toliki kapaciteti za štednju, da bi oni bili uloženi baš u investicione fondove, kojima od nastanka krize dajemo neverovatne i nedopustive poreske olakšice? Znači, finansijski sektor je i inače u velikoj meri 80-tih godina oslobođen poreza, čime šaljemo poruku – ne, ne ulažite u proizvodnju, ulažite u banke, u štedionice i u finansijske organizacije.
Danas vi pokušavate da na pustinjskoj zemlji nikne pšenica koju zovete investicionim fondovima. Znači, da, berza je potreba. Da, potrebni su i investicioni fondovi, jer investicioni fondovi ulažu direktno u neke proizvodne procese bez banaka, računamo bez troškova koje smo nasledili od Jelašića, visokih obaveznih rezervi, igre šarene laže, repro papira gde su zarađivale samo banke, a gubila NBS i svi oni koji su inače u budžet morali, po prisili zakona, da ulažu.
Vi sada od svih ljudi tražite da, navodno, ulože u nešto što je budućnost Srbije kao proizvodnja, a onda u obrazloženju zakona koji dostavljate, gde investicione fondove kojima popuštate sve stege i kontrolu, a objasniću zašto i kontrolu, kažete – uvedeno je rešenje po kojem se dozvoljava da se imovina investicionih fondova može ulagati u hartije od vrednosti koje izdaje Kastodi banka, brokersko-dilersko društvo i ovlašćena banka, pre svega, imajući u vidu da se radi o atraktivnim i likvidnim hartijama od vrednosti, a imajući u vidu proširenje mogućnosti ulaganja fondova.
Dok pričamo o reindustrijalizaciji, o potrebi da nešto izvozimo na evropsko tržište, vi opet usmeravate investicione fondove da izmeštaju račune sa Kastodi bankom koja im vodi račune, da izmešaju novac sa investicionim fondovima društva za upravljanje i da se više ne zna ko čijim novcem raspolaže i ulaže i da, samim tim što neko može da stekne 20%, društvo za upravljanje može da stekne 20% vrednosti investicionih jedinica investicionih fondova, time menjate strukturu fondova.
Time menjate pravo pojedinačnih ulagača da odlučuju gde će i kako biti uložena sredstva. Znači, pod firmom prikupljanja štednje i ulaganja u proizvodnju, vi u stvari zakonskim rešenjima omogućavate da se novac ulaže u špekulacije.
Gospodin Nik Đivanović se hvalio da je autor ovih i ovakvih zakona. Nije slagao. Čovek je rekao istinu. Vi prećutkujete, a ja moram da kažem najbitniju stvar, da su ti zakoni pisani uvek na štetu privrede, na štetu pojedinačnih građana i opšteg blagostanja, a da su zaradili pojedinci, neću da ih imenujem, iz afere od Nacionalne štedionice, preko svih daljih afera, pa i dotičnog gospodina koji je stekao novac da bi mogao da kupuje sve bioskope u Beogradu, to je ono što znamo.
Znate kako kažu, nastradate za jedan zločin, a koliko zločina prođe nekažnjeno. I Al Kaponea su uhapsili zato što nije platio porez državi, a svi znamo za šta je u stvari trebalo da bude osuđen i optužen.
Zašto je to moguće? Moguće je zato što nam prevodite stranu praksu na najnegativniji mogući način. Znači, najriskantnije ulaganje, tzv. hedž fondovi ovde se reklamiraju kao nešto potpuno regularno i potrebno. Vi gubite razliku između pravih investicionih fondova, a jedan od njih je postao vlasnik mlekarske industrije i neću da elaboriram uslovljenost da zadrže tu proizvodnju, kakvo je klackanje bilo sa cenom mleka, ko je sve glavom platio, u prenosnom smislu kažem - glavom, pa i ministarskom foteljom, zašto mleka nije bilo, povećanje cena itd.
Da li treba građanima da pričate priču u pustinji Srbiji koja je opustošena nepoverenjem, zloupotrebom sredstava od zajma za preporod Srbije, pravljenjem piramidalnih banaka, za koje je na kraju država preuzela odgovornost i isplaćuje staru deviznu štednju, ne zato što je htela da bude dobra prema građanima, nego zato što je htela da pojedinci i zarade u otimanju imovine SDK, najširoj mreži koju smo imali, dobijanju na poklon najjeftinije i najvrednije, u isto vreme, softverske opreme za vođenje tih i takvih poslova kao što je stara devizna štednja, da bi nama rekli - ulažemo u budući razvoj, u industriju i u izvoz.
Znači, investicioni fondovi nisu ovde broj jedan tema zato što treba da doprinesu razvoju Srbije. To čak nije ni uslov EU jer oni koji o ovome pišu, oni koji o finansijskim tržištima vode računa, lepo, otvoreno i jasno kažu - u kombinaciji visoke inteligencije, dara za matematiku, ekstremne sebičnosti i samobogaćenja, uz nedostatak dovoljne moći prosuđivanja, ali i svesti i odgovornosti prema sopstvenom narodu, svi smo žrtve finansijske krize, od Amerike do Srbije, u manjoj meri.
Znači, da li smo mi, da li ste vi zaista dovoljno spremni da ustupite drskima i nesposobnijima, koji sebi grade fondove, izvor za zaradu, koji su u prošlom zakonu, ako se sećate, u decembru ukinuli da za svaki investicioni fond postoji jedno lice stručno i obučeno da može da upravlja njime, nego ste dozvolili da jedan čovek može da upravlja sa nekoliko investicionih fondova?
Da li vi zaista mislite da, kao država, dobijamo neke efekte od toga? Tada sam vas upozorila. Neki mladi ljudi iznajmljuju svoje diplome za upravljanje investicionim fondovima, kao svojevremeno farmaceuti za otvaranje apoteka.
Kome i u čijem interesu se ovo radi? Pravite nekažnjeno kockanje od berze, diskreditujući berzu kao nešto što je potrebno Srbiji, ali da se razvija u meri u kojoj postoji štednja, dobra regulativa koja kontroliše ove i ovakve fondove, a koja ne gradi sistem navodne kontrole.
U stvari dobijamo, vi ste dobijali u decembru, konačno 29. januara, od Komisije za hartije od vrednosti upozorenje da ne donosite uredbu koja nije u skladu sa Zakonom o investicionim fondovima, koja popušta stege, kontrolu, koja omogućava da se kreditima održava nivo kapitala potreban za postojanje investicionog fonda.
Gospodo moja, vi se imalo razumete u tu teoriju i setite se samo šta je jedan Helmut Šmit rekao – sprečiti kreditom stvaranje banaka, sprečiti kreditnim načinima kupovinu akcija, sprečiti da se kreditom stvaraju investicioni fondovi, to je biti odgovoran prema svojim građanima i ne otimati im štednju da bi se berzanski brokeri i špekulanti kockali njihovim teško ušteđenim i stečenim novcem. Vi upravo to dozvoljavate.
Uzeću samo jedan primer. Komisija za hartije od vrednosti vas je upozoravala, 29. januara 2009. godine. Dana 3. marta vi uporno pokušavate da dođete do saglasnosti na uredbu koja je pretočena u zakon, nju ste usvojili i ovaj zakon i dalje snižava kriterijume za kontrolu i mešanje, odnosno špekulantske radnje investicionih fondova. Šta smo dobili? Znači, ovo što govorim nisu nikakve tajne informacije, odete na internet prezentaciju Komisije za hartije od vrednosti i jednostavno dobijete sve podatke.
Šta smo dobili u ovakvom ponašanju? Izricanje jedne javne opomene Društvu za upravljanje investicionim fondovima, "Citadel Aset Menadžment" iz Beograda. Žao mi je što gospodin Đelić nije tu, njemu je ime "Citadel" poznato. Mnogo je poslova dobijala firma "Citadel", jedino je gospođa Marija Rašeta upozoravala da isključivo i mimo Zakona o javnim nabavkama firma "Citadel" dobija sve konsultantske poslove u Vladi, a zbog izvesne gospođice koja je bila vešta u preporučivanju "Citadel" fonda, inače odličan student Ekonomskog fakulteta. Kada je pukla ta saradnja, gospodin Đelić je osnovao "Altis Investment" i "Altis Kapital" i sam počeo da radi tu vrstu konsultantskih usluga.
Do danas, odgovorno tvrdim, garancija za vodovod u Zubinom Potoku ne bi mogla biti dobijena da se aktuelni potpredsednik sa svojom sada nekom novom konsultantskom kućom nije pojavio kao čovek koji će garantovati za taj posao. Neka izvoli, neka me tuži ako govorim neistinu.
Ta "Citadel" grupacija, kao i mnoge slične, pored investment i savetničkih usluga, a vi ovim zakonom to upravo omogućavate da prošire delatnosti na ovu vrstu savetovanja, dobila je upozorenje da ne poštuje i taj tada liberalan zakon oko stanja i garantovanja kapitala za ulaganje investicionih fondova.
Javna opomena je od 25. novembra 2010. godine, i to kao opomena, jer nisu postupili po rešenju komisije i nisu se uskladili sa zakonom definisanim ograničenjem da se do 20% imovine investicionog fonda može ulagati u udele jednog društva sa ograničenom odgovornošću itd.
Šta se dešava? Da "Citadel" ne bi odgovarao, vi sada donosite, "Citadel" uzimam kao primer, ne samo njega, njih ima, između ostalih nema razlike, da oni ne bi odgovarali, vi sada brišete tu mogućnost da se uopšte definišu povezana ili nepovezana lica, mešate kretanje kapitala između Kastodi banke, investicionih fondova i društva za upravljanje u trenutku kada vodeći stručnjaci MMF-a kažu da treba oporezovati i finansijski sektor, da treba oporezovati sigurnost koju im pruža svaka država jer im budžetom garantuje sigurnost cena i valuta i čak imaju predlog da treba da im oporezujemo i bilansne stavke, upravo da ne bi preknjižavanjem radili ovo što vi ovde hoćete da ozakonite.
Da li vi ne znate da su najveća pranja novca upravo preko trgovine hartijama od vrednosti? Da li mi nismo najveći dokaz i svedoci baš toga? Da li ne postoji mnoštvo naučnih radova koji tretiraju tu temu? Zato kažem da je ovo fotografija vlasti od 2000. godine do danas najvidljivija, najuočljivija i govori o tome ko i u čijem interesu radi. Ovo nisu zakoni za građane, ovo su zakoni za političku klijentelu i protiv njih smo.
Neću se nikada navići da postoji za 19 tačaka tri ili četiri grupe pretresa, zajednički načelni i jedinstveni ili kako se god već naziva, ali mogu da konstatujem da postoji jedna novina, doduše nije revolucionarna, da sada u zajedničkom pretresu imate predlog zakona npr. o prevozu u drumskom saobraćaju, imate ugovore o garanciji,  imate čak i sporazume u okviru iste grupe zakona o kojima treba raspravljati.
Postoje radnje gde se sapun i hleb drže zajedno, ali se u takvim radnjama hleb ne kupuje. Da li se baš u cilju učinka dozvoljava da npr. sutra treba da pričamo o sedam izuzetno važnih finansijskih zakona u okviru jednog istog vremena i da li danas zaslužuje ovakva pohvala revolucionarnim i novim zakonima, makar o beležništvu i izvršenju i obezbeđenju, da u okviru jednog istog vremena pričamo o pet tačaka dnevnog reda?
Vi time pokazujete da ili zakoni nisu dovoljno dobri, jer ne mogu da izdrže ozbiljnu kritiku, što ću i dokazati, ili dokazujete da vam nije toliko stalo do suda javnosti i upoznavanja javnosti s onim što se na njih odnosi.
Da li je pravnička profesija u ovoj zemlji poput pravničke profesije u Americi nazvana izdatom profesijom? Da li je ona, kao u Rusiji danas, privilegovana profesija u koju se rado ulazi, zavisi ne samo od advokata, nego i od nas zakonodavaca i od onih koji zakon pišu?
Istina je uvek negde na sredini, npr. na sredini između te ruske težnje, trenutno popularne pravničke profesije, govorimo i o advokaturi, i o izvršenju i o beležništvu, gde ljudi rado ulaze u ovu profesiju, jer im omogućava da steknu sigurnost u sebe, jer imaju moć da odbrane svoje stavove.
Molim vas da razmislite o tome koliko je ljudima danas važno da mogu da odbrane svoj stav i da mogu da postoje institucije koje mogu da brane njihove stavove i koje mogu da brane njihove interese.
To da li je ova profesija privilegovana u smislu zarade, opet ne može da bude opšta odrednica. Neki u sprezi finansijske moći, politike i nekih drugih moći od ove profesije su zaista stvorili privilegovanu profesiju u kojoj se odlično zarađuje. Drugi koji ne žele da uđu u tu vrstu moćnih krugova jedva sastavljaju karaj s krajem.
Na nama je da pomognemo da čast ove profesije odbranimo tako što ćemo im omogućiti da imaju dobre zakone. Napretkom ću, u smislu ostvarenja uslova da se sudovi rasterete, nazvati Zakon o javnom beležništvu. Da, zaista nam je trebao jedan ovakav zakon.
Međutim, kad stavljam primedbe i propuste koji su evidentni u ovom zakonu, pitam se kome treba da se obratim? Ako svojevremeno gospođu Malović nisam uspela da uverim kada smo pričali o sudskim veštacima da treba usvojiti neke amandmane SNS, sada se zaista pitam gde su ostali moćnici koji odlučuju o ovome? Pričaću zbog građana.
Kada prestaje delatnost javnog beležnika? Niste to dobro definisali ovim zakonom. Da, ovaj zakon treba da rastereti sudove i u priličnoj meri određuje i nadležnost i organizaciju javnog beležništva, ali ako napišete samo da su to određenja prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno trebalo je da precizirate da delatnost javnog beležnika prestaje ispunjenjem ne samo uslova za starosnu penziju, jer ta navedena odredba je i nejasna i neprecizna, ali i diskriminatorska.
Da li ste ovim želeli da prejudicirate moguća rešenja u zakonima koji će određivati uslove za starosnu penziju? Možda, ali to nije dovoljno opravdanje. Jednostavno, mora da bude precizno definisano da je to npr. kada muškarac navrši 63 godine, odnosno žena 58 godina i najmanje 20 godina penzijskog staža, kada muškarac navrši 65 godina, odnosno žena 60 i najmanje 15 godina staža osiguranja. Neću detaljisati, ali ću obrazložiti da bi vi obratili pažnju na ove primedbe, da bi ovaj zakon zaista mogao da bude bolji.
Da li ste vi svesni da je predlog koji ste dali određenjem samo starosne penzije u suprotnosti sa članom 21. Ustava? Taj član Ustava propisuje da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, u stavu 3. da je zabranjena svaka diskriminacija, i neposredna i posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola itd.
Da bi se izbegla ovakva pitanja i moguća različita tumačenja koja će navodno ministarstvo kasnije davati, nedopustivo je da se dozvoli diskriminacija muškaraca i žena, jer to Ustav ne dozvoljava i mnogi zakoni su doneli posebne odredbe kojima ne ostavljaju mesta dilemi koju ste vi otvorili predloženim rešenjem iz člana 24.
Zakonom o radu, član 175. stav 1. tačka 2, propisano je da radni odnos prestaje kada zaposleni navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposleni drugačije ne sporazumeju. To "ako" otvara prostor da u ovom zakonu primenite rešenja koja postoje u Zakonu o sudijama, u članu 59, gde je bez diskriminatorskog pristupa utvrđeno kada sudiji prestaje radni vek. Uverena sam da vi to dobro znate, kada navrši 65 godina života ili 40 godina staža osiguranja po sili zakona.
Izuzetno, po zahtevu predsednika suda, Visokog saveta sudstva, sudiji se može produžiti radni vek za još dve godine, uz njegovu saglasnost. Znači, više je nego jasno da je nedopustivo da usvojite rešenje koje ste predložili, a mi amandmanom predložili izmenu – kada jednom javnom beležniku prestaje delatnost treba da bude definisano na način da to ne razdvaja muškarce i žene u pogledu dužine radnog veka, niti da stvara neravnopravnost između ove profesije, javno-beležničke i, na primer, sudijske.
Niste precizno definisali ni šta su uslovi za obavljanje ovog posla. Jer, stečeno visoko obrazovanje drugog stepena niste definisali onako kao Zakon o visokom obrazovanju i autentično tumačenje koje ne poznaje jedinstveni pojam – završen fakultet, jednostavno, to niste ugradili u zakonu.
Zato je neophodno da precizirate završeni stepen studija pravnog fakulteta, isto onako kako je to definisano i za upis u imenik advokata. Na primer, mi smo vam precizirali nekim rešenjima i nadam se da ćete ih pažljivo pročitati, da treba da se naziv zvanja izjednačenog sa akademskim nazivom master precizira, tako da se kaže da je to dovoljno kao jedan od uslova za imenovanje notara. Znači, diploma pravnog fakulteta, sa stečenim zvanjem master po novim, odnosno diplomirani pravnik po ranije važećim propisima. Ovim ćete, jednostavno, dovesti do usklađenosti onog što se zove celina pravnog sistema.
Kad već definišemo školsku spremu za ovu delatnost, da li smo mogli sebi da dozvolimo luksuz lišavanja visokoobrazovanih stručnjaka u ovoj specifičnoj delatnosti? Znači, uslove koji su propisani smatram solidnim. Ali, da li treba da isključite nekog ko je navršio 65 godina života i stekao uslov za penziju, treba li ga automatski isključiti kao nekog ko je s takvim saznanjem, iskustvom i stručnošću, i da on više ne može da se bavi ovim poslom samo zato što ima 65 godina?
Da li država Srbija, koja ima svega 6,5% stanovnika sa fakultetskom diplomom i kojoj preti da postane zemlja koja ima više penzionera nego zaposlenih, može sebi da dozvoli ovo? Zaista mislim da su izuzeci, koji inače postoje u nekim drugim oblastima, potrebni i u ovoj koju ustanovljavamo i želimo da je ustrojimo kao poštovanu, a ne da unapred kažemo sto prvih će biti uhapšeni. Treba da dozvolimo izuzetak da neki stručni ljudi koji su ostvarili uslove za penziju istovremeno mogu da obuče neke nove i mlade i prenesu na njih znanje koje je potrebno u ovoj oblasti.
Zaista mislim da bi ovo trebalo uraditi već u ovom trenutku, a ne da ostavite, kao za mnogo šta, da se kasnije nekim pravilnicima, kasnijim tumačenjima ove norme precizira da li neko može posle 65 godine da se bavi još aktivno poslom kakav je javno beležništvo.
Hoću da kažem još par reči o slučajevima kada javni beležnik ne može da postupa u predmetima. Da li vam je to u brzini promaklo, zaista ne znam, ali pogledajte još jednom pažljivo član 54. stav 1. tačku 2. Predloga. Reći ću vam kako se tumačenje tog člana može prevesti u stvarnosti.
Proizilazi iz vašeg predloga da beležnik ne može da postupi ako mu je stranka ili zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, na primer, bivši zet, snaja, svekar, svekrva, tast, tašta, zaova, svastika ili dever, ali može da postupi ako mu je stranka ili zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke bivši supružnik ili bivši vanbračni partner. Da li je to logično? Da li je to omaška? Ali, to proizilazi iz člana 54.
Takođe smo predložili da ovaj član doradite tako da ne postoji obaveza izuzeća javnog beležnika kad mu je stranka ili zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke bivši supružnik ili bivši vanbračni partner. Molim vas da tu ujednačite pristup, jer nelogičnosti koje proizilaze zaista nisu u redu.
Član 76, svedok identiteta. Zaista želim da građani Srbije čuju s kakvim se sve činjenicama srećemo u nekim novim i revolucionarnim zakonima. Tražite od svedoka identiteta, u ovom javno-beležničkom poslu, da treba da ispuni uslove iz stava tog člana, tako čudne i neobične, kao da on dokazuje valjanost nekog pravnog posla, a ne da samo potvrđuje identitet, odnosno da kaže – ta osoba je ta, da prepozna čoveka koji učestvuje u poslu.
Mi tražimo da je dovoljno da on bude punoletan, da bi mogao da bude dostojan svedok identiteta. Mi predlogom dajemo da on nije dostojan jedino ako je pravosnažnom presudom utvrđeno da se za nagradu, znači za novac, bavi posvedočavanjem identiteta. Znači, ti toliko otežavajući uslovi koje propisujete za svedoka identiteta zaista nisu smisleni, niti odgovaraju svrsi ovog rešenja ovde.
Smatramo da je jedno punoletno lice nepristrastan svedok i da on jednostavno ne može da utiče, jer on ne utiče na sastavljanje bilo koje suštine isprave i da u tom smislu ne smeju da ostanu ova i ovakva rešenja. Nepotrebno je da vi tražite nepristrasnost lica koje svedoči da je neko lice upravo to, odnosno potvrđuje njegov identitet.
Evo, navešću vam samo jedan primer iz života. U pitanju je, na primer, hitan slučaj. Treba da se sačini javno-beležnička isprava, ne poseduje službena dokumenta lice koje treba da dobije tu ispravu i teško da će naći nekog svedoka identiteta, a da pri tome nije makar s jednim od njih u srodstvu. Šta smeta srodstvo ako on treba da pokaže da poznaje to lice za koje se donosi javno-beležnička isprava?
Molim vas, kako ste mogli da ukinete da javni beležnik izjavljuje prigovor u roku od tri dana, a da ne kažete kome se prigovor izjavljuje. Govorim o članu 108, snaći ćete se, kada je propisano da se javnom beležniku naloži da izda izvornik isprave. On ima rok od tri dana da izjavi prigovor, ali kome? To je propušteno da se zakonom definiše i mi smo vam dali rešenje koje proizilazi iz ostalog duha zakona, da bi to trebalo da bude sud na čijem se području nalazi sedište javnog beležnika.
Znači, smatramo da je zakon o javnom beležništvu potreban. Računamo da primedbe koje smo izneli jesu doprle do vaše svesti i, ako ih usvojite, zaista možemo da očekujemo da u primeni imamo zakon koji će rasteretiti sudove, a o zakonu o izvršenju i obezbeđenju govoriću u okviru vremena ovlašćenog predstavnika na kraju.
Govoriću u okviru vremena za ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe i govoriću o zakonu o izvršenju i obezbeđenju.
Razumem da je cilj vlasti da u što kraćem roku, bez prethodnih iscrpljujućih parnica, poverilac naplati svoje dospelo potraživanje i to zaista jeste poželjan cilj. Pitanje je da li je ovaj cilj ostvaren i u kojoj meri predlogom zakona koji je pred nama.
Mislim da je nesporno da postupak izvršenja i obezbeđenja u sadašnjoj praksi jeste nedopustivo dug i da su za to odgovorna i loša zakonska rešenja koja regulišu ovu oblast. Mislim da je nesporno i da zbog promene onog što ne valja sigurno ne treba menjati ono što je dobro.
To je na primer upravo urađeno u članu 13. predloženog zakona, gde je izmenjeno jedno dobro rešenje, a dobro je rešenje bilo da organ koji donosi odluku izdaje i potvrdu izvršnosti i time su se u samom izvršnom postupku izbegavale potencijalno sporne situacije, tako da rešenja koja ste vi predložili, šta se smatra pravosnažnom, a šta izvršnom, odnosno konačnom presudom, zaista treba izbaciti i ne dovoditi do ovakvog zaplitanja.
Sledeća primedba odnosi se na rok za dobrovoljno ispunjenje i smatramo da početak i završetak roka za dobrovoljno ispunjenje potraživanja se određuje sudskom odlukom. Vi to dobro znate da se ono ne može određivati ovim zakonom. To što kao ekonomista predstavljam rad pravnog tima SNS molim vas da uvažite kao argumente sruke koja se ovim ozbiljno bavi i da zaista, donoseći nove zakone, ne donosimo u stvari nove zabune.
Znači, osim kada su u pitanju privremene mere, uvek i po pravilu se zna da to u stvari nije dan kada je odluka uručena izvršnom dužniku, nego je to dan isteka roka za žalbu, morate se složiti sa mnom, ili dan donošenja drugostepene odluke povodom žalbe.
Tvrdim vam da ukoliko bi ostalo ovakvo rešenje kako ste dali u predlogu zakona, onda bi se na posredan način ukinulo suspenzivno dejstvo žalbe u sudskom postupku, a i dvostepenost postupka koji prethodi izvršnom postupku. Nije to slučaj samo ovde, u mnogim stvarima slične prirode kada smo ovde donosili zakone ta dvostepenost, prava žalbe, prigovori i revizija jesu generalno loša rešenja.
Evo, da vam odmah pokažem, a da ne idem redom po zakonu, reći ću vam, na primer, da u članu 39. imate predlog gde u stvari nije dozvoljeno ponavljanje postupka. Pogrešno bi bilo da se usvoji rešenje koje ste dali u članu 39, da protiv pravosnažnog rešenja u postupku izvršenja i obezbeđenja nije dozvoljeno ponavljanje postupka. Sada ću da vam obrazložim i zašto.
Znači, u cilju zaštite prava stranaka ne sme se isključiti pravo na ulaganje ovog vanrednog pravnog leka u slučajevima kada bi moglo da se ponavlja i parnični postupak, naravno, ako je to u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju.
Međutim, da li mislite da stranku treba da lišite prava da uloži ovaj pravni lek ako je, na primer, do odluke suda došlo krivičnim delom sudije ili je to nemoguće da se desi ili je, naprotiv, ne samo hipotetički, nego vrlo mogući slučaj ili krivično delo privatnog izvršitelja sada, kada se svi bune zašto postoje privatni izvršitelji.
Pa, ako smo napravili ketering usluge u svemu, neka postoji specijalizovano najjeftinije i privatno izvršenje, ali nemojte ukidati pravo na ponavljanje postupka ako je do ovakve situacije došlo krivičnim delom privatnog izvršitelja.
Ili, na primer, što nije moguće da se izvršenje zasnuje na falsifikovanoj ispravi? Mi imamo hiljade poništenih procesa privatizacije zato što su falsifikovane isprave u bilansima stanja, u prospektu privatizacije, gde su sakriveni hektari zemljišta, koji nisu mogli da ispare, kao što su zalihe mogle da budu potrošene, a neprikazane, gde su stotine i hiljade kvadrata poslovnog prostora neprikazane u prospektima za privatizaciju.
Nije to moja sumnja, to je stvarnost koja se dešava u ovoj zemlji. Znači, kada dođe do izvršenja na osnovu falsifikovane isprave vi ne dozvoljavate mogućnost ponavljanja postupka.
Molim vas, iako je 18.00 časova, iako smo umorni, iako nas sedi ovde tridesetak, shvatite ozbiljnost primedbe koju vam iznosim. Znači, moguće je da se zaista desi da se rešenje zasnuje na nekoj odluci suda ili nekog drugog organa, a da ta odluka bude čak i pravosnažno ukinuta. Šta ćete onda da radite, ako ste onemogućili ovu vrstu pravne zaštite?
Znači, vi znate da je u nekim slučajevima, koje predviđa član 422. Zakona o parničnom postupku, dozvoljeno i moguće da se ova situacija desi, a vi isključujete mogućnost ispravljanja nepravde. Čemu služi zakon? Čemu služi donošenje ovakvog zakona, ovog doma ovde i reči svih nas? Ukoliko isključite, zakonom, pravo stranaka da traže ponavljanje postupka, nećete vi ništa dobiti na efikasnosti, ali ćete dovesti u pitanje zaštitu prava učesnika u ovom postupku.
Zašto kažem da nećete izgubiti na efikasnosti? Zato što se ne odlaže izvršenje. Znači, nijednim detaljem se proces ne čini sporijim, kao ni mogućnošću za izuzećem sudije, kao ni propuštanjem nekih rokova koje niste naveli u zakonu, jer nijedno od njih ne zadržava izvršenje. Postupak teče, ali nemojte u cilju skraćivanja vremena u stvari dovoditi u pitanje zaštitu prava učesnika u ovom postupku.
Imam i neke sasvim osnovane primedbe i u koliziji su članovi jedan s drugim, na primer, tiču se predloga o izvršenju, gde se ostavlja dužniku dodatni rok od tri dana da dobrovoljno ispuni potraživanje, što smatramo da je potpuno necelishodno i to nije sada u skladu sa onim što se zove hitnost postupka, koji je osnovni cilj donošenja zakona. Znači, tamo gde uskraćujete pravo na ponavljanje postupka, besmisleno je pozivati se na hitnost jer se ne odlaže sam postupak i ne zaustavlja ga zahtev za ponavljanjem.
Ovde bespotrebno dajete dopunski rok za dobrovoljno izvršenje, jer onaj ko nije izvršio svoju dospelu obavezu u redovnom roku, teško da će to učiniti u ovom dodatnom od još tri dana. Znate šta činite? U trenutku kada želimo da sud oslobodimo suvišnih poslova, mi u stvari sudu namećemo dodatnu obavezu da prati ovaj rok od tri dana dodatnih za ispunjenje obaveze, što u stvari jeste, priznaćete, neka dodatna potvrda izvršnosti. Šta je rok od tri dana, sem posla za sud i dodatne potvrde izvršnosti?
Kao ekonomisti koji zakon o čeku i zakon o menici jeste učio još na fakultetu, rado se vraća toj materiji, zaista mi smeta da ste jedino protest menice definisali članom 18. Znači, protest je samo jedan od niza meničnih, odnosno čekovnih radnji koje je detaljno regulisano Zakonom o menici ili Zakonom o čeku, pa je tako i regulisano kada je protest obavezan.
Sada mi objasnite - zašto ste ovim zakonom posebno naglasili da menica i ček moraju biti sa protestom, kada je to potrebno za zasnivanje potraživanja? Jer ako istaknete protest, kao važan, poseban i bitan, proizilazi da su ostale odredbe Zakona o menici i čeku, kao i ostale radnje, regres, avaliranje, notifikacija, indosament, cesija i mnoge druge, manje važne, pa možda čak na neki način i dezavuisane ovim ovakvim rešenjem u odredbi člana 18.
Šta još nije dobro u ovom zakonu? U članu 21, molim vas, obratite pažnju, nije celishodno davanje mogućnosti da se pokrene postupak izvršenja pred nadležnim sudom u Republici Srbiji na osnovu strane izvršne isprave koja nije prethodno priznata pred domaćim sudom. U tom slučaju, o priznanju te isprave sud mora da odluči kao prethodnom postupku.
Znači, ne spori se mogućnost da se ta isprava prizna. Ali, ne može na osnovu strane izvršne isprave koja nije prethodno priznata pred našim sudom da se pokreće postupak izvršenja. Vi znate da je to suprotno i haškoj konvenciji o oslobađanju od legalizacije stranih javnih isprava iz 1961. godine i konvenciji o oslobađanju od legalizacije određenih isprava.
Vrši se puna legalizacija, ali morate da uzmete u obzir da postoji pravo države nastanka isprave, pravo te države znači da je isprava nastala, da proverite da li postoji reciprocitet između država i koje vrste reciprociteta, odnosno u kojem obimu reciprocitet postoji, da bi mogli o tome da razgovaramo u domaćem pravosuđu, na način da takva isprava postane opterećujući elemenat postupka izvršenja.
Naročito je bitno u ovom delu, znači, govorim o članu 21, stavovima 4. i 5, da je nedefinisano pitanje plaćanje sudske takse za priznanje strane isprave, ako se to vrši u postupku izvršenja. Nigde to niste definisali, a naročito kako će se i od koga naplaćivati taksa za ovaj deo postupka koji je neophodno sprovesti.
Ne znam da li smatrate da je dovoljno što se definisali da u redovnom postupku priznanja strane sudske isprave za takvo priznanje sudsku taksu plaća ona strana koja traži priznanje, odnosno stranka, ali u izvršnom postupku troškovi postupka uvek padaju na teret izvršnog dužnika. Mislim da bi ovo moralo da se precizira, tako što bi jednostavno bili obrisani stavovi koje sam vam navela.
Svojstvo izvršnog poverioca se stiče rešenjem o izvršenju. Molim vas, ne znam kako je moglo da dođe do tog propusta. Znači, član 23, ne možete da kažete da je postojanje izvršne isprave trenutak započinjanja postupka, ni uslov za sticanje. Jednostavno, svojstvo izvršnog poverioca se stiče jedino kad se donese rešenje o izvršenju. Nečija izvršna isprava može da stoji u fioci, ali kada se ona potvrdi rešenjem, tada neko može da stekne svojstvo izvršnog poverioca.
Član 24, imate rešenje koje nije usklađeno sa članom 329. Zakona o obligacionim odnosima, koji važi za jedan od boljih zakona i trajnijih kojim ova država raspolaže u bogatstvu pravnog sistema. Propisuje se da se u slučaju obaveza iz ugovora o privredi predaja stvari javnom skladištu na čuvanje za račun poverioca tretira na takav način da ona proizvodi isto dejstvo kao da se te stvari čuvaju kod suda, znači da javno skladište ima istu prirodu i sigurnost čuvanja kao kod suda.
Smatramo da je potrebno da se to rešenje unese i u ovaj zakon o izvršenju i obezbeđenju, jer vaša formulacija predloga - u istom cilju postupio na drugi pogodan način, šta vam to znači? Zašto, ako je već član 329. Zakona o obligacijama propisao šta javno skladište mora da obezbedi da bi bilo tretirano isto kao i sud? Zašto ta maglovita odredba u istom cilju, a na drugi pogodan način? Znači, podrazumeva način koji je zakonodavcu u ovom momentu poznat i mislim da takva rešenja treba primenjivati.
S obzirom na to da je zakon obiman, da nema vremena mnogo, na brzinu ću preći ostatak odredbi. Isticanje pismena na oglasnoj tabli suda, član 29. to reguliše, uvek je imalo više formalni nego obaveštavajući karakter, da ne kažem čak ono – okačite na dnu hodnika blizu toaleta, da niko ne bi ni video šta je. Malo je verovatno da će neko, gospođo Malović, otići u zgradu suda da bi se na oglasnoj tabli obavestio da li mu je neko pismeno upućeno, tako što je istaknuto na oglasnoj tabli, ali zato u eri digitalizacije i postojanja Interneta, vrlo je moguće da ono bude istaknuto na Internet prezentaciji i kao takvo ono će omogućiti zaista poštovanje osnovnog cilja zakona, da se u što kraćem roku, bez iscrpljujućih parnica, naplati dospelo potraživanje za poverioca.
Neko je danas spominjao kao dobro rešenje vraćanje u pređašnje stanje, član 30. S tim se ne slažem. U svim procesnim zakonima je dozvoljena mogućnost vraćanja u pređašnje stanje, ako za to postoje opravdani razlozi, koji su propušteni da se neka radnja izvrši.
Ovim zakonom je to prosto neophodno, jer Predlog zakona ne propisuje obavezu suda da izvršnom dužniku dostavi pismeno, već samo da pokuša uručenje, a to je velika razlika i vi bi morali da je znate. Zašto isključujete članom 31. mogućnost izuzeća postupajućeg sudije, sudskog izvršitelja, predsednika suda? Ako neko smatra da članom 31. bukvalno utvrđujete rok za podnošenje zahteva za izuzetak postupajućeg sudije, niti je dopušteno da isključite mogućnost ako neko smatra da su ta lica prepreka objektivnom postupanju, a moguće da ih smatra preprekom za objektivno postupanje. Zar nam nije cilj da postupanje bude objektivno? Stranka mora da ima mogućnost da traži izuzeće svih onih lica koja sam nabrojala.
Zahtev za izuzeće, pomenula sam već, ne odlaže izvršenje. Zašto isključujete mogućnost zloupotrebe ovog instituta, pozivajući se na mogućnost da stranka zloupotrebljava mogućnost izuzeća? Znači, ne možete kršenjem nekih normi da sprečavate zloupotrebe nekog pravnog instituta. To je prosto dokaz nemoći. Vi treba da ostavite mogućnost da neko ostvari pravo, ali da definišete pravne institute koji neće zadržavati postupak, a upravo rešenje koje smo vam dali u članu 31. stav 1. i 2. da se brišu, mi ćemo to postići.
Šta još želim da vam kažem? Propustili ste da definišete ono što Zakon o sudskim taksama izričito i precizno rešava, a to je da neko može da bude oslobođen sudske takse, pa i u ovom postupku. Propušteno je da uzmete u obzir Zakon o sudskim taksama koji neka lica oslobađa s obzirom za ove slučajeve, s obzirom na imovno stanje i to bez njihovog zahteva, kao npr. izdržavana lica, strane državljane pod uslovima reciprociteta, državne organe i druge.
Smatramo da mora da postoji formulacija u članu 34. zakona, gde se definiše da izvršni poverilac može da bude oslobođen obaveze da položi predujam na ime troškova izvršenja i obezbeđenja, znači na osnovu odluke suda i na osnovu zakona. Verujem da je to propust, zakon je obiman, dešava se.
U članu 52. u cilju postizanja efikasnog postupka izvršenja vi ste u predlogu definisali mnogo novih rešenja, ali i neke koji ne samo da onemogućavaju stranke učesnike da odugovlače postupak, nego veoma je bilo važno u tom zahtevu da postupak ide brzo i da ga ništa ne usporava, da napravite jedan neophodan balans, da ne dozvolite da se krše zajamčena ljudska prava koja se jamče i Ustavom i međunarodnim konvencijama.
Članom 52. stavom 5. vi ste to učinili i nije ustavno da uskratite dužniku pravo na pravni lek, a i poveriocu se mora pružiti mogućnost da protiv rešenja kojim se usvaja ili odbija zahtev za plaćanje sudskih penala ulože prigovori.
Ne razumem šta znači nedopuštanje ulaganja prigovora na sudske penale?
Prigovor prema opštim rešenjima u ovom predlogu ne odlaže izvršenje, hitnost postupka se ne dovodi u pitanje, ali dovodite u pitanje prigovor da ovim zakonom kršite određena ljudska prava.
Evo u drugom navratu pokušavamo da stavimo na dnevni red izmene i dopune Zakona o javnim nabavkama, koji je urađen na način da bi mogao već sutradan po izglasavanju u ovom domu da  stupi na snagu.

Iako svi znamo probleme, koliko nas košta postojeći Zakon o javnim nabavkama, na to nas upozoravaju iz Državne revizorske institucije, oštećeni građani, oštećene firme u postupcima gde ne dobijaju poslove, preduzeća u svim velikim gradovima gde znaju da više ne treba ni konkurisati jer su slike onih koji će dobiti posao gotovo objavljene, koliko njih izgubi volju za rad u ovoj državi i veru u državu zato što su tenderi namešteni, koliko gubimo kredibilitet kao zemlja zato što se ne borimo protiv korupcije, već je održavamo jednim ovakvim zakonom, a sve to uzrokuje budžetski deficit, kao da nije dovoljno ni ljudima koji predstavljaju vladajući većinu, ni izvršnoj vlasti, pa ni onima koji bi mogli da nalože aktuelnim poslanicima da o ovome makar otvore razgovor.

Zaista ne razumem, ako je u današnjoj štampi objavljeno da vam Evropska komisija savetuje, da je u oblasti javnih nabavki Srbija dobila novo pitanje o tome da li postoje propisi o borbi protiv korupcije u domenu javnih nabavki, ovaj zakon o izmenama i dopunama je odgovor na to.

Štampa je prepuna tekstova o tome da je za hitnu nabavku nekih faks-rolni potrebno izdvojiti 110 miliona evra. U svakom gradu se zna ko, zašto i koliko plaća dobijanje tendera. Redovni zvanični postupci su izuzetak u Srbiji. Poslovi se dobijaju u četiri oka, u pregovaračkom postupku, a osnovni princip, koji omogućava sukob interesa i korupciju, zasnovan je u stvari na tome da ne postoje planovi nabavki niti obaveza da se oni objave. Zato i dolazi do izuzetaka, dogovaranja u četiri oka.

Šteta, zato što se ovaj zakon, o kome nećete da razgovarate jer ne želite da javne nabavke budu javne, meri ciframa od 603 miliona evra, koliko kaže gospođa Zagorka Dolovac, do milijardu evra, koliko govore eminentne institucije. To je novac kojim se mogu napraviti tri mosta u Beogradu i od kog bi se mogle tri godine vraćati kamate na kredite za koje takođe nemamo izveštaj u šta su uloženi.

Objasnite građanima Srbije zašto ne želite da razgovarate o izmenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama. Hvala.
U okviru vremena koje ima Poslanička grupa Napred Srbijo SNS kazaću par reči o samim amandmanima na Zakon o porezu na imovinu i iskoristiću priliku da, sada malo slobodnijeg, potpredsednika Vlade upoznam sa nekim rešenjima koja su mogla da budu preduzeta da do ovog ne dođe, ili koja mogu da budu preduzeta da do ovog ne dođe.
Da počnem sa jednim osnovnim pitanjem. Na primer, da li se slažete sa mnom, gospodine Đeliću, ako kažem da bi izmena jedne jedine rečenice u Zakonu o PDV-u dovela do tako krupnih promena u naplati poreskih prihoda i povraćaja poreza i da ste je vi svesni, ali da niste hteli da je primenite? Na primer, prema sada važećem Zakonu o PDV-u, članom 28. je definisano da faktura ne mora da bude plaćena, ali da se ona kao takva, samo zato što je izdata, može koristiti za odbitak poreza na dodatu vrednost. To znači da neko ko duguje ogromne iznose svojim dobavljačima, koji su njemu isporučili robu, fakturisali, ali nisu i naplatili, a sami su morali da plate porez državi, ko drži njihovu robu neplaćenu i prodaje za gotovinu npr. u velikim šoping-molovima te fakture koje nije platio koristi kao odbitnu stavku i traži od države povraćaj.
Vi odlično znate koliki je to novac koji država vraća onome ko nije isplatio dobavljače stvarajući Gordijev čvor nelikvidnosti u privredi. To je vidljivo i očigledno, i menja se samo jednim jedinim delom rečenice Zakona o PDV-u. Znači, ne postoji volja da se nešto izmeni.
Govorimo o porezu na imovinu. Da li je zaista moralo da dođe do ovih i ovakvih promena poreza na imovinu da smo uspeli da sagledamo šta je to ukupna imovina jednog člana ovog društva, ovog građanina Srbije, a ne da oporezujemo sve one koji su u jednom trenutku dobili stanove pod povoljnim uslovima, u neko vreme kada je započinjala tranzicija u ovoj državi?
Zašto nijednog trenutka niste razmislili o tome da se kao imovina tretira i ona imovina u kešu ili finansijska aktiva kojom raspolažu građani i firme? Zar to nije imovina? Obveznice, akcije, zašto to nije oporezovano na adekvatan način, kako bismo jednog trenutka zaista mogli da prekinemo nasrtaj na srednju klasu time što ćemo oporezovati i ono što se zove kuća u kojoj živim, stan koji nije prevelik, u kojem živi prosečan građanin Srbije, a ne nepokretna imovina i stanovi koje neki izdaju i služe im za rentiranje i zarađivanje?
Znači, vi uopšte niste razmišljali o tome da ove mere pogađaju najveći broj prosečnih građana Srbije kao vlasnike stanova i da postoje mogućnosti da izmenite u ukupnom poreskom sistemu male delove, rečenice, koje bi donele krupne prilive u budžet ili bi državu zaštitile od povraćaja tamo gde neko nije platio svom dobavljaču. Ne, vi idete na najjednostavniji način – daj da oporezujemo one koji iz svog stana ne mogu da se isele.
Šta ste još uradili? Umesto da proširite glavnicu i smanjite kamatnu stopu na oporezivanje te imovine koja je u kešu (obveznice, akcije, vi odlično znate da se sve to zove imovinom), vi ste čak tražili da se iz samog budžeta, koji je bio na dnu, gotovo prazan i u deficitu priličnom, obezbede i osiguraju depoziti na preko 50.000 evra. Da, to jeste pozitivno, osigurati štednju, ali da li ukupnim makroekonomskim merama odvajate pravu štednju, koja je zarađena radom u nekoj fabrici i proizvodnjom, od ogromnih iznosa gotovinskog novca koji je stvoren u doba tranzicije na ovaj ili onaj način, kada se za evro mogla kupiti ogromna imovina, koja opet nije oporezovana srazmerno vrednosti, onako kako je to navodno bilo zamišljeno ovim zakonom?
Znači, umesto da oporezujete 10% najbogatijih poreskih obveznika, 10% onih koji imaju najveću imovinu, vi opet pribegavate sistemu da po principu velikih brojki, velikog broja ljudi, od svakog uzmete pomalo da budžet napunite. To kako se on troši, to je posebna negativna priča, koja ide na vašu dušu.
U ovom broju od 10% najbogatijih koji nisu progresivno oporezovani ovim zakonom verovatno je najveći broj pojedinaca koji su uspeli da tu i takvu imovinu, vrednu iznad milion evra, izvedu iz ovog vašeg sistema navodnog ravnopravnog oporezivanja. Ti ljudi čak uspevaju da svoju ličnu potrošnju preusmere na kupovinu preko firme, i vi znate kojim se mehanizmima to radi. Znači, onaj ko ima je i dalje u mogućnosti da ode i šoping turom obezbedi sebi najvredniju, najluksuzniju robu i da ne bude oporezovan zato što to prevodi na firmu, jer je poreski sistem uređen tako da vi oporezujete u ovoj državi potrošnju. Ne stimulišete ni na koji način da se oporezuju prihodi; da neko radi, zaradi, pa da mu se prihod oporezuje. To je osnovni feler u vašem poreskom sistemu. Osnovni feler, jer vi nećete da pristupite oporezivanju onih koji hoće da rade i zarade, nego onih koji su najsiromašniji, koji državu najviše poštuju zato što žele da plate svoje poreske obaveze na vreme ili kupuju osnovne namirnice, kod kojih je kao što znate PDV najviši, odnosno akcize su najviše.
Ono na šta želim da ukažem jeste da morate poreski sistem da preorijentišete sa oporezivanja pojedinca na oporezivanje firme i porodice. Ne možete porodicu da forsirate samo verbalno i da kažete – mi se zalažemo za to da država Srbija ima mlade naraštaje, u čije ćemo znanje, razvoj, vaspitanje ulagati. Vi morate da stvorite jasne podsticaje da se osnuje porodica, da se forsira rađanje i čak usvajanje dece. Ti podsticaji moraju da budu poreskom politikom tako formulisani da u ukupnu bazu oporezivanja uđu prihodi jedne porodice i da, ne kao ovim Zakonom o porezu na imovinu nedavno, izuzmete kao oslobađanje onog četvrtog člana porodice, čime u stvari radite negativno, destimulišete porodicu, već da zaštitite porodicu i da sistem socijalne zaštite sprovodite i preko poreskog sistema, što je za državu najjednostavnije, najjeftinije i najdugoročnije gledano pozitivan efekat.
Znači, ono što jeste uniformna stopa, najšira osnovica, oporezivanje bogatih po progresivnoj stopi, povraćaj PDV-a, samo kad je neko ko je kupio robu i platio može da ima povraćaj, vi jednostavno vidite, ali ne želite to da sagledate i stavite u zakonske projekte. Najlakše je poslati poresku upravu da kazni jednog malog privrednika koji nije napravio rekapitulaciju isečaka sa fiskalne kase dnevno. Znači, prijavio je svaki fiskalni isečak, ništa nije utajio od države, ali nije pritisnuo onaj zadnji klik uveče na kraju dana da napravi zbirni pregled i zato mu možete zatvoriti radnju. Da li je to pravedna država i ona koja podstiče malu privredu, mala i srednja preduzeća, zarađivanje, ono čega su vam puna usta?
Želim još posebno da naznačim, trebalo je da vi koji ste prošli svet malo iskustva iz sveta donesete ovde, a to su poreski krediti, poreski praznici, kada svaka porodica ima mogućnost da odloži svoju potrošnju za subotu i nedelju, na primer, ili neki radni dan i neke časove popodne, i kupi jeftinije neku robu zato što može i mora zbog siromaštva da odloži svoju potrošnju. Nešto nalik tome imamo svi subotom i nedeljom u velikom megamarketu, na primer, gde imate sniženja od 10%. Mnogi od nas odlažu svoju potrošnju, čak i neophodnih namirnica, za taj vikend, jer kad trgovinski lanci smanjuju svoju maržu nama građanima jeftinije je da, kako kažu, zaradimo kupujući. Ne, ne zarađujemo kupujući, nego pokrivamo osnovne životne potrebe time što se neko odriče svoje enormne zarade u jednom procentu. Zašto država ne napravi takav poreski podsticaj, pa da najveći broj onih koji mogu da odlože svoju potrošnju za takve poreske praznike uradi to? Vi odlično znate da je to iskustvo Amerike i mnogih razvijenih zemalja, a da je zaista neophodno i preko potrebno da se to ovde uradi.
Ne mislim da vi ovoga niste svesni. Ja sam sasvim svesna da vi znate i šta je svetsko iskustvo, i šta je praksa i šta bi građanima olakšalo život, ali jednostavno za to nemate vremena. Najlakše je prebaciti poreski teret na najveći broj građana. Najlakše je prebaciti deo obaveza na lokalnu samoupravu, uskratiti joj prihode, tražiti od nje da uvede instrumente, ljude i način za naplatu poreza na imovinu. A iz čega će oni to da urade, nego uvodeći nove namete da bi uradili ono što im centralna vlast nameće kao obavezu?
Još jedan dodatak, pošto zbog svojih obaveza neću moći dalje da prisustvujem radu. Niste usvojili amandman Srpske napredne stranke vezan za oporezivanje motornih vozila preko tri i po tone, a sada trošite vreme građana, skupštinske resurse, resurse budžeta Srbije i ponovo raspravljamo o onome što zbog vaše tvrdoglavosti (nema drugog termina) niste usvojili u vreme kada smo govorili o porezu na upotrebu, nošenje i držanje dobara. Da li je važnije da učinimo nešto dobro za sve građane ili da se pokaže ko samo predlaže, a ne želi da usvoji neki dobar zakon?
Još jednom, i uvek ću ponavljati, za građane Srbije nije važno ko je šta predložio, važno je da njihov život u vreme krize bude lakši i jeftiniji. Vi to ovim predlogom ne radite. I kada uradite, uradite to prepisujući od nas naprednjaka, i to samo površno i pogrešno. Hvala.
Želim da postavim pitanje ministru zdravlja i tražim objašnjenje zašto Ministarstvo ništa ne preduzima da normalizuje stanje u Zdravstvenom centru Gnjilane?
Koristim priliku da obavestim javnost da se ova ustanova nalazi u svojevrsnoj blokadi, da pacijenti, Srbi, Goranci, Romi i oni koje nazivamo nealbancima, iz Kosovskog Pomoravlja, ima ih oko 30.000, ne mogu da dobiju ni najosnovnije zdravstvene usluge. Već duže vreme nema osnovnih lekova, među kojima su penicilin, gentamicin, vakcina, nema ni špriceva, ni gaze. Iako je Ministarstvo zdravlja bilo obaveštavano više puta od strane lekara koji su zaposleni u ovoj ustanovi, konkretni potezi za normalizovanje stanja i obezbeđivanje bar najosnovnije zdravstvene zaštite stanovništva jednostavno su izostali.
Ne mogu da prihvatim, a ni građani koji tamo žive, da je moguće obrazloženje za ovakvu blokadu i stanje u ovoj ustanovi to što je, prema informacijama kojima raspolažemo, 9. februara sekretar Zdravstvenog centra Gnjilane Slavoljub Mitić uhapšen na administrativnom prelazu Končulj pod sumnjom da je duže vreme učestvovao u švercu lekova namenjenih Zdravstvenom centru. Taj čovek se nalazi u pritvoru 50 dana, kako smo informisani, a direktorka, koja odbija da se odazove na pozive za saslušanje, koristi činjenicu, odnosno organi koriste činjenicu da je ona nedostupna policijskim i pravosudnim organima Republike Srbije.
Zanima me zašto Ministarstvo zdravlja i ostala nadležni ministarstva prema toj gospođi Jelici Krčmarević, za kojom je raspisana poternica jer se ne odaziva na pozive istražnog sudije Osnovnog suda u Vranju zbog sumnje da ima veze sa ovim švercom... zašto nije odvojen deo posla kao pravosudni postupak od onog što se zovu osnovna ljudska prava na lečenje onih koji još uvek žive na teritoriji Republike Srbije? Da li će namerna ili slučajna posledica jednog ovakvog nemara i nepreduzimanja radnji biti napuštanje teritorije, a onda ćemo reći – šta sad, činjenice su takve?
Molim Ministarstvo zdravlja, pravosudne organe i sve ostale da najozbiljnije shvate ovu situaciju i da preduzmu mere da ono za šta se svi zalažemo, a to je pravo na život i pravo na zaštitu zdravlja, bude obezbeđeno i za građane Gnjilana i okoline. Hvala.
Na zakon o Vladi podneto je ukupno osam amandmana, od kojih je šest poslaničke grupe ''Napred, Srbijo'' SNS. To govori da rešenja koja smo mi predvideli u zakonskim projektima predatim u decembru, a pre usvajanja budžeta, koji je trebalo da dovedu do stvarnih ušteda, jesmo sada pretočili u amandmane.
Tim amandmanom na član 5. bi se, u stvari, na pravi način, reorganizacijom rada kabineta predsednika i potpredsednika, učinile prave uštede, jer predsednik i potpredsednik ne moraju i ne treba da imaju dva kabineta, već jedan, što jeste i racionalnije i jeftinije rešenje u odnosu na sadašnju situaciju, gde svaki od više potpredsednika ima svoj kabinet, uključujući i resorne ministre koji su istovremeno i potpredsednici.
U odbijanju ovog amandmana Vlada nama odgovori na sledeći način – amandman se ne prihvata jer poslovi predsednika i potpredsednika Vlade nisu istovetni, mogu biti raznorodni, pa ako bi se usvojilo naše rešenje, potpredsednik Vlade ne bi imao mogućnost da izabere saradnike koji će mu pružati stručnu i administrativno-tehničku podršku.
Ovo je sada jedan od apsurda u koji ulazi Vlada kada priča da pravi izmene da bi uštedela i da bi pokazala jedinstvo i postojanje timskog rada. Da li je to u skladu sa timskim radom i zajedničkom politikom kada imate čak i administrativno-tehničku podršku podeljenu po potpredsednicima, odnosno strankama, to neka presude građani, a ja ću reći u brojkama kako bi ovaj amandman izgledao u efektima, da je primenjen.
Po našem predlogu, iz kojeg je i proistekao ovaj amandman, ministara bi umesto sadašnjih 25 bilo 12, znači manje za 13. Potpredsednika, kojih sada ima četiri, trebalo bi da bude samo jedan, znači manje tri. Ministarstava bi umesto sadašnja 24 bilo 12, što znači da bi bilo 24 službe manje, jer svako ministarstvo ima službu – opštu i finansijsku. Bilo bi manje 13 ministarskih i četiri potpredsednička kabineta, znači 17 kabineta manje.
Sada imate 68 državnih sekretara, a po našem predlogu bi bilo svega 12 zamenika, što znači 56 državnih sekretara manje. Pošto u svakoj od 24 službe i u 17 kabineta ima i šef, to bi bilo i 41 šef manje, i svako ministarstvo ima sekretara, što znači 12 sekretara manje, a svaki ministar i potpredsednik ima tri posebna savetnika, što znači da bi bilo i 36 savetnika manje.
Sabrano u ciframa, to znači da bi 170 funkcionera, ponavljam za one koji galame pa ne bi da čuju – 170 funkcionera i šefova službi, čije su samo bruto plate preko 200.000 dinara mesečno, u proseku po radniku, odnosno godišnje ukupno ne manje od četiri miliona evra, a na to da dodamo sve ostale troškove telefona, kancelarija, službenih vozila, sekretarica, putovanja itd.
Znači, po predlogu SNS, poslaničkog kluba ''Napred, Srbijo'', da se na taj način govorilo o uštedama i smanjenju Vlade, efekti bi bili četiri miliona evra godišnje i 170 funkcionera manje. Međutim, po predlogu Vlade, kao što vidite, reč je o tome da Vlada želi da ograniči pravo na javno istupanje, i tako tumači timski rad, a to što u stvari nema zajedničku politiku i zajedničke ciljeve, pokušava pričom o štednji da prevede na sasvim drugi teren.
Dodaću još jednu, mislim zaista ključnu opasku na ovaj zakonski projekat, a to je da, dok svi stranački prvaci pokušavaju da govore o ekonomiji, u stvari oko sebe okupljaju magove istraživanja raspoloženja i nade građana. Okupljaju oko sebe teoretičare političkog delovanja i istražuju nauku i praksu uticanja na svest, a ne to kako da u privredi poprave stanje.
Plaćaju se i cene samo oni koji stvore vest, a ne predlozi za rešenje problema. Odbijanjem da raspravljate o našem predlogu zakona koji znači stvarne štede, to potvrđuje i skupštinska većina, a svi zajedno govorimo o boljoj budućnosti. Govorimo o boljoj budućnosti, a građanima prikazujemo Potemkinova sela, razvoj koga nema, vodimo ljude od nade do nade, odlažući pobunu, odnosno izbore.
Procenite koliko je to korisno u ovom trenutku i molim vas, ovo vam je poslednja prilika da pokažete da, usvajanjem našeg amandmana i člana 5a, zaista želite da uštedite. Hvala.
Dodavanjem člana 5b pokušali smo da precizno uredimo sukob interesa za članove Vlade, gde smo predložili da usvojite da član Vlade ne može da bude na drugoj javnoj funkciji u organima javne agencije ili drugog nosioca javnog ovlašćenja itd., niti da vrši delatnost koja je po zakonu nespojiva sa dužnošću člana Vlade, niti da stvori mogućnost sukoba interesa sa njegovim drugim funkcijama, poslovima ili privatnim interesima.
U odbijanju ovog amandmana niste se mnogo namučili. Rekli ste da je to rešeno drugim zakonima i da se u članu 11. Zakona o Vladi primenjuje sistemski zakon u oblasti sprečavanja sukoba interesa i borbe protiv korupcije.
Upravo zato što se ne primenjuju ti sistemski zakoni i što u praksi imamo pojavu sukoba interesa, mi smo želeli da se amandmanom to precizno definiše baš na ovaj način. I ne samo da to niste hteli da rešite u ovom delu kada govorimo o Vladi, nego čak ni kada je ministar, koji je sada bivši, postao poslanik, niste informisali Skupštinu, a RIK je bio dužan da nas informiše da li je gospodin Dinkić, kao ranije ministar, razrešen s funkcija koje su nespojive s poslaničkom funkcijom – neke su mu verovatno prestankom ministarskog mandata po automatizmu i prestale, i one su verovatno nesporne, ali mi o tome možemo samo da pretpostavljamo – i očekujete da verujemo da se član 11. Zakona o Vladi, koji propisuje sistemsko rešenje iz Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, poštuje.
Zašto na ovome insistiram? Jednostavno, nije održivo da imate javne agencije i organe koji vrše javna ovlašćenja i da zakonom ovlastite ministra da bude, na primer, predsednik Saveta Direktorata civilnog vazduhoplovstva i sam sebe kontroliše, odnosno vrši nadzor kao ministar za tu oblast. Imate slučaj da je ministar ekonomije i regionalnog razvoja (ne govorim sada o čoveku i ličnosti, govorim o funkciji) istovremeno i predsednik Fonda za razvoj, koji on treba da kontroliše.
Znači, vi čak ne primenjujete taj sistemski zakon gde sprečavate sukob interesa koji ne da je moguć, nego je očigledan, nego nam čak u Predlogu zakona o Vladi spajate funkciju predsednika Vlade i ministra u jednoj ličnosti i samim tim što kažete ''većina je izglasala zakon'' mislite da je sve moguće primenjivati. Što to nije ni pravedno ni logično, što se ne ostvaruje, u stvari, ni kontrola ni nadzor nad vršenjem funkcije iz okvira tog javnog ovlašćenja, to vas mnogo ne zanima. Vi, jednostavno, kažete ''to je po zakonu, krivica je nedokaziva, od čoveka se to zahteva'' i tačka.
I ponoviću stotinu puta – nedokaziva je bila krivica i Janjuševića i Kolesara, ne uhvaćenih sa sumnjom da su im prsti u medu, nego sa novcem na računu, pa su oslobođeni zbog nedostatka dokaza. A vi ovde stvarate uslove za koruptivne puteve i zloupotrebu javnog interesa u privatne svrhe. I ovo nije marginalna korupcija, ovo su uslovi za stvaranje prave korupcije, zbog čega svi posle trpimo kritike da korupcija potiče iz vrha društva i odatle je treba sasecati. Zašto ne koristite priliku da to sprečite u ovom trenutku?
Zaista apelujem na vas da, usvajanjem amandmana na član 5. kao 5b, gde intervenišemo na član 26, usvojite sa svešću da ovo treba da se odnosi ne samo na vas, kao vladu koja će još kratko trajati, nego na sve buduće vlade.
I još jedno vas molim. Od uspomena niko ne živi, ni od bivše slave, ni od ružnog sećanja na poraze. Dajte da se okrenemo sadašnjosti, da izvučemo pouke iz onog što je prošlost svih nas, i pobede i porazi, i da u interesu napretka naučimo da zaboravljamo ružno, a da pamtimo znanje i dobre pouke. I kad ovo kažem – ne, ovo nije demagogija, neki drugi su vam juče pomagali da izgubite dan na tome da li jeste ili niste nadležni da raspravljamo o zakonu – dajte da usvojimo zakone koji će zaista značiti uštedu i efikasniju Vladu. Pokažite građanima da želite ono o čemu i pričate. Ja, iskreno, u to ne mogu da poverujem. Hvala.
Između ružnih sećanja na tešku prošlost i dokaza za krađu postoji evidentna razlika. Ja ne pričam o temi koju ne poznajem, nego pričam o privatizaciji cementara za koju je vlada koja je bila legitimna do 24. oktobra 2000. godine potpuno sve pripremila i pouzdano znam, kao i oni koji su vodili istražni postupak, kao i oni na koje su izvršeni pritisci da dokazi nestanu. I zaista mi je drago da je srpska javnost imala prilike da čuje ko koga brani.
Želim da kažem u jednoj jedinoj rečenici – za nekog je politika dobar vic, dosetka, duhovitost, zabava, a za mnoge druge i za najveći broj nas je politika odgovornost da život svih nas učinimo boljim, ne kopajući rovove između opozicije i vlasti ružnim sećanjima na to ko je više kriv, ko je izazvao sankcije i kada je bilo NATO bombardovanje. Na ta sećanja sam mislila, a nikada i ni sa kim se neću meriti pravdanjem za veću ili manju krađu. Svaka krađa je krađa. Svaka krađa je ekonomski zločin i za nju mora da odgovara svako i tu nikada dokazi ne smeju da nestanu.
Nemam nikakvu nameru da raspravljam sa onima kojima je politika zabava i želja da nas pozivaju na pomirenje sa drugima a da nas svađaju među sobom. Ne želim da me iko svađa sa mojim komšijama, prijateljima, političkim neistomišljenicima. Mene i ne može, ali nemojte ni da na birače utičemo tako, nego dajte da u konstruktivnoj atmosferi učinimo nešto za Vladu, koja treba da bude manja i efikasnija.
Vreme poslaničke grupe ću koristiti za jednu rečenicu.
Gospodine Jovanoviću, jednu jedinu reč imam da vam kažem. Branite se sobom, ne branite nepoštene Đinđićem. Ja ne branim sebe drugima, svako o sebi govori sopstvenim delima. Završila sam razgovor sa vama.
Prvi i poslednji put ću komentarisati krađu mandata. Ja se ne upuštam u replike, ovde se bavim poslaničkim poslom na način kako ga ja razumem, ali ne verujem da na svetu postoji pravnik, ni pravničko znanje, ni advokat (pa čak ni Geri Spens, jedan od najpoznatijih američkih advokata) koji bi mogao dokazati postojanje mogućnosti da neko ukrade sebe ili da neko ukrade svoje.
Tomislav Nikolić ne može da ukrade svoj mandat, jer ga je on zaradio i za mnoge u toj stranci. Jorgovanka Tabaković je na srpskoj političkoj sceni od decembra 1992. godine, ima svoj autoritet, svoj mandat i po programu koji je Jorgovanka Tabaković, tj. ja, pisala, SRS još uvek danas govori. Ne mogu svoj mandat da ukradem. Zaradila sam ga pošteno, kao i sve u životu. Zadnji komentar na to.
Ovaj amandman ću braniti našim rešenjem, gde smo hteli da pokažemo i principijelan i iskren odnos prema problemima i specifičnosti dela teritorije države Srbije, gde se samo formalno pokazuje navodno veća briga postojanjem posebnog ministarstva, a svi u ovom domu dobro znamo da smo i na Odboru za KiM imali ogromnih rasprava u stvari o zloupotrebama sredstava koja su bila namenjena rešavanju specifičnih problema na KiM.
Pošto je reč o tome da ovo ministarstvo sada obavlja poslove koji uopšte nisu poslovi za koje se osniva posebno ministarstvo, znači Ministarstvo za KiM ne obavlja nikakve posebne poslove, ono nema nikakav svoj poseban delokrug rada, jer se potrebe i građana i lokalnih zajednica na ovoj teritoriji i završavaju i rešavaju u okviru nadležnosti drugih ministarstava, smatramo da ovo ministarstvo u ovom trenutku ima ulogu nekog koordinatora poslova svih drugih ministarstava, što ne može da bude nadležnost ni ministarstva ni nekog organa uprave. To je posao i nadležnost Vlade, kao kolektivnog organa.
Pravilnije je rešenje, po nama, da se osnuje kancelarija koja bi pratila rad ministarstava u ostvarivanju nadležnosti svakog ministarstva, ali na delu teritorije KiM, znači delu teritorije Republike Srbije, imajući u vidu da je situacija zaista specifična, i to bi Vladi omogućilo, uvereni smo, da potpuno neposredno koordinira rad svih ministarstava na mnogo efikasniji način i na višem nivou, a ono što je takođe cilj, jeste da to bude ne samo uz manje troškova, nego uz manje posrednika i sa eliminisanjem zloupotrebe, onog što se zove zloupotreba nečije muke, nečije sudbine, ali i sa zloupotrebom sredstava kojima raspolaže budžet Republike Srbije.
Smatramo da je licemerno rešenje da postoji ministarstvo koje samo zahteva dodatne troškove i da bi način koji smo mi predložili bio mnogo efikasniji i korisniji, pre svega za građane KiM. Hvala.
Želim da postavim pitanje ministru zdravlja i Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje i time pokrenem pitanje korišćenja ovlašćenja Vlade u smislu sprovođenja Zakona o javnim nabavkama, u najosetljivijem delu koje se zove zdravlje građana.

Želela bih da proverite i utvrdite činjenice vezane za nabavke i potrošnju lekova i sanitetskog materijala u zdravstvenoj ustanovi koja nosi naziv ''Klinički centar Vojvodine'' u Novom Sadu, za 2006, 2007. i 2008. godinu i prvih šest meseci 2009. godine, zato što se postavljaju vrlo ozbiljna pitanja.

Tražim odgovore koje želim da mi dostavite u vidu informacija za svaku godinu posebno, i to na sledeći način – kolike je iznose sredstava prenosio Republički zavod za zdravstveno osiguranje navedenoj zdravstvenoj ustanovi radi nabavke lekova i sanitetskog materijala, kako po osnovu zaključenih ugovora, tako i mimo i preko zaključenih ugovora?

Pod dva, tražim informaciju – koliki su bili posteljni kapaciteti zdravstvene ustanove za navedene godine?

Pod tri, imajući u vidu da Republički zavod za zdravstveno osiguranje ugovara ili, kako se to medicinskim rečnikom kaže - otkupljuju plan rada zdravstvene ustanove u celosti, 100% – kolika je bila procentualna iskorišćenost kapaciteta, koliki je broj osiguranika bio na tzv. listama čekanja na kraju svake godine, a imajući u vidu da građani više meseci čekaju specijalističke preglede i operacije?

S obzirom na to da postoje izraziti dispariteti u odnosu na to koji je procenat iskorišćenosti kapaciteta zdravstvenih ustanova i obima prenetog novca za lekove i sanitetski materijal, zahtevam od onih kojima postavljam pitanje da izvrše ozbiljnu i dubinsku kontrolu u saradnji sa nadležnim državnim organima i utvrde faktičko stanje stvari i da nam na osnovu toga dostave informaciju.

Zašto tražim odgovor na ovo pitanje? Od 2006. godine, zaključno sa 30. junom 2009. godine, građani Srbije, 975.334.000 je preneto više sredstava od redovnih transfera Kliničkom centru u Novom Sadu. Ako me neko nije dobro čuo, ja ću da ponovim – 975.334.530 dinara je preneto više Kliničkom centru od onog što mu se inače redovno prenosi. Za 240 miliona postoji obrazloženje da je reč o starim dospelim dugovima, ali 735 miliona nema osnove, makar po informacijama kojima raspolažemo.

S obzirom na to da se za lekove koji se izdaju na recept u budžetu Republike Srbije opredeljuje 23,5 milijarde dinara i da lekovi i medicinska sredstva u zdravstvenim ustanovama jesu opredeljena sredstvima od 28,8 milijardi dinara, po čemu je neophodno prenositi više sredstava od ovoga Kliničkom centru Vojvodine?

Ključno pitanje je zašto Republički zavod za zdravstveno osiguranje nije ni ove ni ranijih godina raspisivao tendere za lekove koji se izdaju na recept i lekove u zdravstvenim ustanovama po jedinstvenim generičkim grupama, jer bi se izbeglo da lekovi sa istim svojstvima za bolesnike imaju raspon od jedan do sedam puta više.

Pominjala sam slučaj da se prepisuje i nabavlja "norvask", koji košta 700 dinara, a lek sa istim dejstvom se može nabaviti za 170 dinara, čime bi se višestruko umanjili troškovi za ove namene, odnosno postigla racionalizacija sredstava, građani bili bolje snabdeveni lekovima i manje sredstava bilo izdvojeno za zdravstvene ustanove.

Da ste makar poštovali postojeći Zakon o javnim nabavkama, ja ovde danas ne bih imala priliku da postavim pitanje zašto je 735 miliona dinara preneto više, od milijardi koje inače dobijaju, a kamoli da usvojite novi predlog zakona o javnim nabavkama kojim pokušavamo da u teška vremena kontrolišemo tokove novca, pogotovo u oblasti zdravstva.

Molim da mi se odgovor dostavi pisanim putem i u rokovima koje propisuje Poslovnik.
Govoriću u okviru vremena ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe i pokušaću da uozbiljim ovu priču. Možda bi neko želeo da se priča o uštedama u Vladi izmenama Zakona o Vladi i ministarstvima prevede na teren duhovitosti, dosetki i nadgornjavanja tog tipa, ali građanima Srbije nije nimalo do duhovitosti i smeha, njima je do poboljšanja života, i koliko o tome govori predlog Vlade, a koliko u tom smeru ide predlog koji je SNS predao 16. decembra prošle godine, govore predlozi zakona sami za sebe.
Prevedeno na brojke, to ovako izgleda. Na primer, mi smo predložili da postojećih dosadašnjih 60 državnih sekretara našim zakonskim rešenjima bude zamenjeno u najviše 12 zamenika ministara. Toliko o preciznoj računici koliko ko ima kvalitetna rešenja i koliko ko želi da uštedi.
Znam da ovde ima dobrih đaka, koji nekad namerno neće da čuju dobro rešenje, i to je politički dopustivo, ali logika i odgovoran odnos prema građanima ne dopušta da vi prećutkujete ono što ste, u stvari, razumeli. Još juče smo rekli – nije dopustivo, po Ustavu, da predsednik Vlade bude istovremeno i ministar, jer ne može da vrši, ni po Ustavu, dve javne funkcije, za to treba da traži dozvolu od agencije, niti je moguće da koordinira rad sa samim sobom.
S druge strane, stav 2, koji u četvrtoj godini mandata, predsednik Vlade propisuje da su sekretari, članovi Vlade i direktori posebnih organizacija dužni da poštuju i izvršavaju obavezna uputstva i zaduženja koja im predsednik Vlade, shodno politici, dodeli, zaista je suvišno. Mi smo amandmanom tražili brisanje, jer je imperativna odredba, nalog da se poštuje politika Vlade, a da za to nije propisana sankcija, uvredljiva. Znate li zašto? Kada su članovi Vlade zloupotrebljavali poverljive informacije o stanju duga, o finansijskim podacima ove države i na račun toga sticali milione evra, postajali predsednici upravnih odbora banaka, uzimali avanse za to ili kasnije bili isplaćivani, nisu kažnjavani čak ni po Zakonu o radu, po članu 182, klauzuli o zaštiti konkurencije.
Prodavac iz prodavnice boja ne može da ide da se zaposli kod drugog poslodavca i da poziva svoje kupce iz one prodavnice jer je to zloupotreba informacija koje je stekao u prethodnoj prodavnici, ali u državi Srbiji može prethodni ministar da osnuje i lažno nazove investicionom bankom konsultantsku kuću koja se zove "Altis", a njegovo je ime bilo i ostalo Božidar Đelić, i da šest meseci posluje ne otvarajući žiro-račun te organizacije i da se hvali koliko je prihodovao, dajući i baveći se uslugama finansijskog konsaltinga.
Takvim ponašanjem se preporučio za sledeću vladu. I takav odnos prema korišćenju informacija, poštovanju politike Vlade ili poštovanju građana danas je doveden do apsurda stavom 2. člana 1, gde se nalaže ministrima da poštuju i izvršavaju uputstva. Ne bih da citiram, kako to novinari rade, na ružan način, šta se to, u stvari, zahteva.
Sloboda mišljenja i izražavanje stavova, zajamčeno Ustavom, ovde se dovodi u pitanje. Znači, možete da zloupotrebljavate novac građana, da zloupotrebljavate ovlašćenja i funkcije, kako sam u poslaničkom pitanju rekla – i sredstva za zdravlje građana, ali samo nemojte da dovodite u pitanje opstanak Vlade.
To je za one koji nisu razumeli suštinu člana 1, odnosno našeg amandmana, ili za one koji kažu da SNS nema program ili nema rešenja. Hvala.