Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7158">Jorgovanka Tabaković</a>

Jorgovanka Tabaković

Srpska radikalna stranka

Govori

Ne verujem da iko može da prihvati ovakav odgovor kao odgovor, niti obećanje da ćemo to videti u nekom budućem izveštaju.
Ja govorim o praksi koja se vidi u podnetim papirima i u ovom što se dešava danas, a danas se dešava sledeće. U "Službenom glasniku" br. 5 objavljen je oglas o dodeli posla izrade novih zdravstvenih legitimacija za 7,2 miliona korisnika neposrednom pogodbom, znači kršenjem Zakona o javnim nabavkama, gde je, navodno, ta kovnica novca jedina organizacija koja to može da radi, a na osnovu izvesnog dokumenta koji je dostavila Privredna komora, koji takođe ne odgovara istini.
Interesuje me vrednost ugovora na 7,2 miliona zdravstvenih knjižica. Stručnjaci tvrde da je trošak izrade zdravstvene legitimacije u Nemačkoj 1,2 evra, sa svim zaradama i troškovima otprilike bi bio tri evra, a u javnosti se navodi da će te zdravstvene legitimacije koštati blizu sedam evra.
Po kom osnovu će potpuno nezakonito Kovnica novca, odnosno NBS, zaraditi između 30 i 40 miliona evra, kršeći Zakon o javnim nabavkama, zloupotrebljavajući monopolski položaj, baveći se privrednom delatnošću i ostvarujući profite od kojih još uvek nismo videli da je budžet bilo koji deficit uspeo da pokrije takvim nekim profitima, a od 2006. godine Narodna banka je napravila gubitak 365 miliona evra, po tadašnjem kursu, plaćajući na repo operacije kamatu koja je bila 100% viša od inflacije koja je bila target Narodne banke u toj godini?
Da li se u ovim i ovakvim podacima, o kojima ćete tek u javnosti imati prilike da dobijete dokaze, krije jedan od razloga za napuštanje broda od strane guvernera Jelašića? Možda od njega želite da napravite junaka, poput svojevremeno Ante Markovića. Ali, pitajte pedantne statističare za koliko je procenata pala industrijska proizvodnja i koliko je ljudi ostalo bez posla.
Gospođo Dragutinović, mi ovde govorimo na osnovu Zakona o DRI, Poslovnika o radu, a ne na osnovu literature, a i literatura bi morala da pomogne da se Narodna banka, koja vodi pogrešnu monetarnu politiku, ne bavi ovakvim poslovima, spremajući novac onima koji ne mogu da pređu cenzus u redovnom postupku, nego obezbeđujući ga preko grbače građana.
Daću svoj doprinos nastojanju kolege Šamija da se obezbede pristojne naknade, jer, onako kako su definisane članom 15, zaista jesu licemerne, i daću konkretan predlog.
O ovoj temi, koju ću sada samo načeti, govoriću u danu za poslanička pitanja, ali želim da obavestim javnost da para ima, ako nigde drugde, u Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje.
Zahvaljujem na brzom odgovoru na pitanje, koji sam dobila od Ministarstva unutrašnjih poslova, od gospodina Ivice Dačića, da je već pokrenuo istragu o tome na koji se način koriste slobodna sredstva u pokrajinskoj filijali, iz kojih sredstava su, ima osnovanih sumnji, finansirani lokalni izbori. Ali, došla sam do još zanimljivijih, frapantnijih podataka.
Izneću vam samo izveštaj iz "Službenog glasnika" broj 5, gde je objavljeno obaveštenje o izboru najpovoljnije ponude za javnu nabavku izrade ličnih dokumenata na bazi polikarbonata, pa da vidite kako se nauka komercijalizuje i zloupotrebljava, gde je posao izrade novih zdravstvenih legitimacija dodeljen Narodnoj banci Srbije, Zavodu za izradu novčanica i kovanog novca, i to bez objavljivanja javnog poziva i bez pozivanja ijednog drugog ponuđača da dobije posao, gde je nešto što vredi po tržišnim cenama otprilike, izrada jedne legitimacije, tri do pet evra, određeno da vredi dvostruko više.
Znači, samo na jednom poslu, na koji monopol ima Zavod za izradu novčanica i kovanog novca, tako smo ga zvali, čista zarada je, mimo stvarnih troškova - javno govorim u mikrofon - 35 miliona evra. To je novac koji će biti isplaćen iz Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, a ne za naknade akademicima, a onda će biti naplaćen i od građana Srbije. I to po analogiji kako su im rađene lične karte, gde stvarni trošak ne prelazi tri evra po ličnoj karti, a naplaćuje se 10 evra, od čega Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje radi ovaj posao, nema ni jedan jedini cent. Sva zarada ostaje Zavodu za izradu novčanica.
Ta ista organizacija, koja je pod kontrolom Narodne banke, po nalogu Narodne banke mora da radi akcizne marke, sve recepte za zdravstvo, sve zdravstvene legitimacije na koje plaćamo one nalepnice i lepimo kao overu, čak i posao štampanja svih polisa osiguranja za sva osiguravajuća društva.
O tome da li to zaista mora da radi ova organizacija ili je reč o svojevrsnoj zloupotrebi ovlašćenja koje se meri zaradom nezakonitim javnim nabavkama, uvećanim troškovima i blizu su cifri od 100 miliona evra, moraće neko da se pozabavi.
Ono zbog čega ja u ovom trenutku govorim o tome je sledeća stvar. Ono što zovemo solju nauke i pameti ove države, ima dva i po puta uvećanu platu kao mesečnu naknadu, govorim o akademicima, a ono što se zove drska zloupotreba sredstava u ime države i navodnog ustanovljavanja kriterijuma sa EU, čipovima i sličnim, zarađuje na stotine miliona evra, nikome ne polažući račune.
Što je najgore, te i tolike zarade, tvrdim odgovorno, u budžet Republike Srbije nisu prenete ni jednim jedinim dinarom ni evrom. Naprotiv, imali ste prilike da ovde čujete kako vam čitam zapisnik sa Saveta Narodne banke, u kojem učestvuju predstavnici raznih stranaka, ali, motivisani naknadom koju dobijaju kao članovi Saveta, zajedno se dogovore kako da ne prebace u budžet ni dinar, jer imaju pozitivne razlike koje nisu realizovane pa kao takve nisu mogle da budu prenete u budžet.
Gospodo ministri, možete da ostavljate rupe u budžetu, da budete neuspešni, ali dok imate Narodnu banku koja ima svoju kovnicu novca, koja, zloupotrebljavajući mišljenje Privredne komore i komercijalizacijom nauke, laže da ovo može da radi samo ova organizacija, stotine miliona evra odlaze nekuda. Kuda? - postaviću poslaničko pitanje u danu predviđenom za to. A sada kažem kolegi Šamiju – para za naknadu akademicima ima, samo što one u ovoj državi, kao na ovom i na ostalim mestima, nisu pravilno raspoređene. Hvala.
Svoje obraćanje bih ovog puta nazvala povredom Poslovnika, a u stvari bih vas, predsedniče Skupštine, gospođo Slavice Đukić-Dejanović, zamolila da pozovete majstore i obezbedite im merdevine da se ovaj sat koji ovde stoji  popravi, a u skladu sa članom 27. Jer, iako je vreme relativna kategorija pa nam nekad prolazi sporo, kad nešto čekamo, a nekad, kad smo srećni, prolazi nam brzo, ono je ipak merljiva kategorija.
Pošto je ovaj sat ovde neuporediv sa satovima koji su ažurirani na našim računarima i ručnim satovima koje nosimo, tvrdim da ovaj sat večeras ne radi tačno, a zbog želje da se pređe na sledeću tačku dnevnog reda, molila bih vas da taj sat bude usklađen sa uobičajenom merom vremena u državi Srbiji. Zahvaljujem.
Način na koji je zakazana sednica, vreme koje smo imali za podnošenje amandmana i to što su oni odbačeni kao neblagovremeni govori o dignitetu Narodne skupštine, o poštovanju parlamentarnog rada i o našoj mogućnosti da iz najboljih namera popravimo nešto od ovih zakona koji su na dnevnom redu.
Jedan od retkih zakona povodom kojih čovek uopšte uspe da se javi, koristeći makar svoje vreme, iako mu je amandman kao poslaničkoj grupi odbačen, jeste ovaj, prosto na način da se dobije vreme da se razgovara o ovako važnim temama u okviru spojene rasprave kakva je bila i ova o kreditnim zaduženjima.
Mislim da je ovo prilika da još jednom ponovimo da je neophodno da kad nam u Skupštinu dostavite zakon kojim tražite od nas garanciju, koja je uvek bezuslovna, neopoziva, sa svim pratećim troškovima, dobijemo i osnovni ugovor o kreditu na koji dajemo garanciju. Kako možemo da garantujemo za nešto, a da ne znamo šta je osnov za tu garanciju?
Razlog za to je, ponoviću, obnova „Gazele“ i obilaznica oko Beograda. U ovom domu smo usvojili garanciju, a da niko od nas nije imao pojma da je uslov za dobijanje tog kredita raseljavanje romskog naselja, koje je bilo podvedeno pod – socijalni i ekološki uslovi koji moraju da budu obezbeđeni da bi se povukao taj novac.
Pod te socijalne i ekološke uslove bilo je podvedeno nešto što se ni od koga, nigde i nikad ne traži. Ako EU, a ovo su evropski fondovi, nema kriterijume za garanciju ovih i ovakvih standarda, od nas se očekivalo (i očekuje se još uvek, vrlo mali deo sredstava smo povukli) da bilo gde, ikada primenjene najviše svetske standarde u tom smislu moramo da ispunimo, kao garanti, da bismo povukli sredstva.
Da li je to primereno dostojanstvu jedne zemlje koja dobija kredit pod ovakvim uslovima? Da li je to primereno dostojanstvu narodnih izabranika koji o tome treba da se izjašnjavaju? Tvrdim da nije.
Ono što smo zahvaljujući vašoj ozbiljnosti pristupa, vašoj ličnoj, gospođo Dragutinović, uspeli da dobijemo – posle odobravanja kredita za ono što su namene koje nikad nećemo odobriti, a to je da za budžetski deficit, odnosno rasipnu Vladu, odobrimo zaduživanje, na šta vi lično ne možete da utičete – jesu ugovori o kreditu sa tim bankama sa kojima ste zaključili aranžman i da vidimo da to ni izbliza nisu tako laki i dobri uslovi.
Zašto je za nas sporno da garantujemo za kredit čije uslove ne znamo? Na primer, građani su jutros imali priliku da čuju u radijskim emisijama, povodom Dana zaštite prava potrošača, da je na stotine i na hiljade zahteva fizičkih lica koja su se žalila na neadekvatnu bankarsku uslugu usledila takva reakcija i da se proverom da li banke zaista kriju od svojih komitenata uslove pod kojima daju kredite došlo do zapanjujućih rezultata.
Jedan čovek koji je hteo da od banaka unapred dobije ugovor o kreditu, da bi seo kući da izračuna šta to za njega znači, krenuo je u nemoguću misiju. Nijedna od poslovnih banaka, komercijalnih, domaćih, domaćih sa prefiksom strane, nije htela da dostavi mogućem, potencijalnom korisniku kredita ugovor o kreditu!
Razlog zašto to njima nisu dostavili je isti onaj zbog kojeg mi ovde nemamo ugovor o kreditu za koji treba da izdajemo garanciju, odnosno da se saglasimo da vi stavite u funkciju garanciju koju je neko već parafirao, potpisao ili obećao. Da se u takvim ugovorima o kreditu ne kriju sporne stvari, one bi bile javne. Nije reč o skrivenim manama, reč je o namerama koje se u startu stave kao uslovi takvim kreditima, bilo da ih uzima fizičko lice ili mi kao država.
Ovo mi je novi povod da podsetim na dve stvari sa „kopaoničke ispovedaonice“, kako sam razumela nastupe mnogih ranijih ministara, večitih savetnika, zakletih reformatora koji su se posipali pepelom zbog toga što su napravili strašnu grešku i one kredite u dolarima konvertovali u evre, danas svesni da je to za nas kao državu teško. Da li nam je neko uz ovu garanciju rekao šta znači težina ovakve devizne klauzule? Ne. Njihova je krivica što su tada nekritički izvršili prevođenje iz dolarskih obaveza u evre. Danas pričaju da je najbolje zaduživati se u dinarima. Čak su i krediti koje je Vlada davala, najpodsticajniji, ovde sam čitala za ovom govornicom, bili sa valutnom klauzulom.
Oni koji veruju da su izuzetno inteligentni, da se iza rogobatnih stranih, neprevedenih reči, za koje postoje lepe srpske reči, krije njihova inteligencija, zaboravljaju da je ovaj narod imao dovoljnu razboritost i mudrost da shvati da se iza ovih dobrih namera, kako neko reče maločas, u stvari krije površnost jedne vlade koja nije bila u stanju čak ni da povuče sve odobrene kredite.
Nažalost, vi ste, gospođo Dragutinović, zbog bolesti morali da se vratite u Beograd. Mi koji smo ostali na Kopaoniku imali smo priliku da čujemo gospodina Đelića koji je izjavio pred svima da od Svetske banke vučemo manje kredita nego što imamo prava po našem ulogu, po kontribucijama. Umesto da stavi zarez, pa da kaže – a greškom Vlade nismo ni povukli sva odobrena sredstva, on to prećuta i prežive pred predstavnikom Svetske banke koji je sedeo u sali.
Da li treba zbog nekog ko je hteo sebe da pohvali ili da izigrava zaštitnika nacionalnog interesa da sad trpi neko ko računa na te kredite, neko ko nije rekao činjenicu da smo u 2007. godini platili milion evra kaznenih kamata na odobrene a nepovučene zajmove Vlade Republike Srbije? I, danas reći da dobijamo manje kredita nego što imamo pravo s obzirom na kontribuciju, a ne reći da nismo povukli ni odobrene, pa onda još dodati da nemamo projektantske kuće, nemamo one koji projektuju tunele, govori o tome da vama, kao jednom čestom primeru jedne žene koja hoće ozbiljno da se bavi svojim poslom, nije lako izaći na kraj u takvoj vladi, koja je i tamo nastupala kako nastupa i ovde. Dođe i priča ko šta hoće, na bilo koju temu, disonantno ili, što bi rekli, tri mišljenja, od kojih, nažalost, ono profesionalno, ono ekonomsko, koga je bilo u vašem referatu, koji nigde nije objavljen... Samo vaš nije nigde objavljen, iza njega neće stati ni potpredsednik Vlade, ni Demokratska stranka, ni Vlada cela.
Nemam problem da priznam da ste jedino vi imali kvalitetnu elaboraciju stanja i mogućih izlazaka iz krize, a da sam se kao ekonomista stidela onih koji su u isto vreme pričali da treba istovremeno da razvijemo državni kapitalizam i da smanjujemo ulogu države uopšte.
Ugled ekonomske struke i ugled Vlade na Kopaoniku nije postignut, ali oni dobri tonovi i odgovorni tonovi koji su se tamo čuli, a bilo ih je malo, moraju ovde da budu preneti. Jedan od njih je, na primer, i taj da mi svoj razvoj moramo da baziramo na štednji, a ne na kreditima. Kako da štedi onaj ko ne prima platu i ne može da preživi?
Da li je baš toliko teško prihvatiti inicijativu Srpske napredne stranke, koja je još za budžetski sistem i o memorandumu govorila da ne može osnovni cilj da bude stabilnost cena, inflacija, nego zaposlenost i razvoj zasnovan na zaposlenosti. Jer, ako kažete – tražnja je potrebna da se razvija privreda, da neko ima novaca da kupuje, to je tražnja, odakle ta tražnja? Hoće li neko da otvara slamarice gde je ušio ne znam iz kojeg vremena zarađene evre? Ta tražnja može da se ostvari jedino zaposlenošću, primanjem plate i trošenjem u radnjama i kupovinom naše robe.
U toj „ispovedaonici“ su oni koji su otvarali carine, ukidali sve granice, prepreke i vršili potpunu liberalizaciju plakali nad činjenicom da danas nemamo industriju ili, kako su to zvali, nemamo razmenjive robe i nemamo čime da izađemo pred svet.
Istovremeno, imamo reklamu gospodina Dinkića, koji je javno i jasno rekao – promeniće stav, pristup, mišljenje, šta god treba, samo sa osnovnim razlogom, on kaže, da pomogne narodu, a ja kažem – da ostane u fotelji u kojoj je. I, nudio je potrošačke kredite reklamirajući štednju. Želimo da ostvarimo održiv razvoj, a reklamiramo potrošnju. Kažemo da treba da se razvijamo na štednji, a ne obezbeđujemo ljudima radna mesta.
Neko traži od Srpske napredne stranke još i konkretan program. Zar konkretan program nije sve ono što ovde iznosimo stavljajući primedbe na ovakva zaduživanja, za koja, ni za jedno jedino, nemamo efekat? Osnovali smo Upravu za javni dug, 2004. godine doneli zakon, u 2010. još ne znamo ko sedi ovde iz Uprave za javni dug da nam obrazlaže šta ovo znači za budućnost naše zemlje.
Reći ćete mi – demagogija, kada kažem – zadužiće se moja deca i sva ostala deca, pa i moja deca. Ne, odgovorna država mora da kaže šta je kreditni rizik, iz čega će puniti budžet ove države, koja će to industrija, proizvodnja, koje usluge, razmenjive usluge moći da obezbede profit, pokriće troškova, pa onda i punjenje budžeta, a vraćanje ovih kredita? U šta će biti uloženi ovi krediti? Da li imamo isplativost onoga što smo već uzeli ili zbog Kopaonika propustih priču o zaduživanju kod KfW banke?
Ne bih da propustim da pomenem kao principijelno i gde ti i takvi krediti idu, ali imam jedan od realizovanih projekata u snabdevanju vodom, odnosno ono što se zvalo projekat „Vodovodi i osavremenjavanje vodovoda i kanalizacije“, gde se u materijalu koji postoji... Originalan je, neka kamera zumira, da vidite u šta su utrošeni ti i takvi krediti.
Znači, ogromne milione smo ovde prihvatili da budu deo javnog duga, onog koji niko ne sme da spori, deo ukupnog duga, koji takođe ozbiljna država ne može da spori, iako ga naziva komercijalnim, jer ga i metodološki obuhvata kao ukupan dug; narastao je na 34 milijarde evra, a cela bivša Jugoslavija je pred raspad imala 14,6 milijardi dolara duga. Znate koliko imaju danas bivše republike te Jugoslavije? Sto milijardi duga, odgovorno tvrdim. Znači, na sceni je dužničko finansiranje, kao postmoderni način života.
Umesto da preispitamo da li zaista treba da se zadužimo, koliko je to isplativo, kako ćemo vraćati, hoćemo li imati od čega, ne, samo li vidimo priliku da se negde zadužimo... To vam je kao bolesna zavisnost žene koja izlazi u grad i vidi rasprodaju i utrčava u radnju, bez obzira na to da li to njoj treba ili ne.
Jedan od takvih kredita je KfW kredit, gde je od ukupne sume, pročitaću vam samo nekoliko namena, novac uložen za: zakup prostora u kojem će sedeti stručnjaci KfW, home office trade; troškove za odlazak i dolazak kući; nabavku računarske opreme; vozila koja će biti uzeta u lizing i korišćena za ovaj projekat; evaluaciju projekta i kontrolu kvaliteta. Reći ću vam, zove se cost breakdown, analiza finansijske, proposal... Na primer, od 886.000 evra, ukupnih troškova za Novi Sad, Niš, Kragujevac i Beograd, verovali vi ili ne, svega nekih 85.000 evra ide u rezervne delove kojima će se osavremeniti ovaj vodovod i kanalizacija!
Sve ostalo je ono što se podvodi pod konsultantske usluge, u stvari: troškovi života i boravka u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Novom Sadu, plaćanje visoke struke onih koji nam ovde pričaju o dobroj i kvalitetnoj vodi, načinu kako mi to treba da organizujemo, kako da međusobno razmenjujemo iskustva, pratimo svetske trendove itd.
Verujte da ne karikiram, daću vam prilog. Znači, od 886 miliona kredita bez kamate, 90% tih sredstava ide na ono što se zove „protočni bojler“, srpski budžet ili lokalna samouprava, država Srbija kao garancija, dug našim generacijama. A efekti? Cena vode (neka znaju građani kolika im je po kom gradu), priča o tome da treba da uđemo u privatizaciju javnih preduzeća, jer nam je to preostalo. Niko neće da kaže da je plata kolege Bajatovića u Upravnom odboru od 8.000 evra deo cene gasa, da je plata direktora (njihove slike, njihova letovanja, njihovi odmori, njihovi seminari) ugrađena u cenu struje.
Hoće li neko da uđe u analizu troškova tih koji su dnevni troškovi nas koji plaćamo komunalne usluge i ja koja radim u jednom javnom preduzeću uspevam da ih platim na vreme? Šta rade oni drugi, znaju mnogi građani Srbije.
Znači, nemojte da se povodimo za svetom pričom o rogobatnoj kreditnoj politici, o svetskim trendovima. Mi vrlo lepo možemo da budemo moderni ako smo, pre svega, odgovorni, štedljivi i pošteni prema svojim građanima i kažemo im – ovaj infrastrukturni projekat će koštati toliko miliona, uslov da dobijemo kredit koji košta toliko i toliko dinara jeste da izvršimo raseljavanje romskih porodica. Niko vam neće zameriti. Laž se, ma kako dobru nameru imala, nikada dobro ne završi.
Ovi krediti, ovakvog tipa, bez obzira na to što su takođe pokriveni dobrom namerom, gotovo su tajni podaci, koji, vi to znate, pre ili kasnije ipak iscure u javnost i obezvrede i dobre projekte iza kojih stoji Vlada ili čak, na primer, lično vi.
I sami znate da smo na tom kopaoničkom forumu dobili jedan vrlo neprijatan „šamar“ od gospodina Konuzina, diplomate, koji je rekao da se u ovoj državi za dve godine baš ništa nije promenilo i da prilikom prodaje NIS-a nije znao ni kupac šta kupuje, ali čak ni prodavac šta prodaje. Ja sam se ni kriva ni dužna, kao mnogi, osećala odgovornom i postiđenom zbog toga što je neko iz Vlade, obećavajući brzinu i lakoću nekih međunarodnih projekata, doveo zemlju u takvu situaciju. Mi to sebi ne smemo da dozvolimo.
Na kopaoničkom forumu sam bila od prvog do poslednjeg predavanja, i na svakom panelu; ni na jednom koktelu, ni otvorenog ni zatvorenog tipa. Ovo su bili otvoreni sastanci i razgovori, ali moj vrhunski utisak je, gospođo Dragutinović, prenesite kolegama iz Vlade, da nam Miodrag Kostić drži lekciju o tome kako se pošteno obogatio kupujući šećeranu za tri evra a da niko od prisutnih ne kaže čoveku da može da se falsifikuje ili da nije predvidiva budućnost, ali da neko može da falsifikuje prošlost, to je zaista nedopustivo, čak i u ovoj državi. Zahvaljujem vam se.
Nećemo ni slučajno glasati za ovo.
Ovo je jedna od retkih prilika kada uzimam učešće u diskusiji a da nisam imala nameru. Zamolila sam kolege da mi ostave par minuta, zato što me je izlaganje Božidara Đelića, resornog ministra, inspirisalo. Moram da priznam da sam prvi put s punom pažnjom saslušala čitavo uvodno izlaganje, a mislim da na to obavezuje i prisustvo gospodina Miloša Nedeljkovića s Mašinskog fakulteta, koji je lično dao doprinos nauci i drago mi je da se nalazi u tom timu.
Nećete mi zameriti, iznela bih svoje impresije o tome kolika su vaša verbalna zalaganja za nauku, naučnoistraživačku delatnost, za promovisanje patenata i njihovo održavanje, nešto što se u praksi dešava ili ne dešava. Dok vi kažete – uvodimo neki sistem koji će promovisati inovacije, znanje i nauku, ne mogu a da se ne setim priloga sa televizije, ili poziva gde nadarena deca ne mogu da otputuju na takmičenja, pa se onda nalaze neki donatori, razna udruženja, anonimni donatori ili neke medijske kuće, koje onda na tom donatorstvu sakupljaju poene. Pitam se – nije li to posao države?
Kada vi kažete da treba finansirati ideje obećavajuće tehnologije, zato što taj kapital i rizik ne mogu neki drugi da podnesu, ja ću to srpski da prevedem, ima onih koji nisu spremni da ulažu i čekaju na dug rok da ta nauka vrati ulaganje.
Čiji je to posao, prevashodno, nego države, koja, pored finansiranja bezbednosti granice, života, ugovora, imovine i ljudi, mora da brine i o našem dugoročnom razvoju. Podržavam i ideju kad kažete – najmanje 50% prihoda od komercijalizacije patenta ili dostignuća treba da pripadne pronalazaču, ali mora da ima koristi i ustanova koja je finansirala rad ili pružala uslove tom pronalazaču.
Da li znate, gospodine ministre, koliko ljudi radi a da njihove patente, njihove kreativne ideje i radove potpisuje neko drugi i da oni ne da nemaju pravo da komercijalizacijom naplate deo svog uloženog truda, talenta, nego čak ne smeju ni da kažu da su to oni radili? Ili ćemo o tome pričati kada mobing bude tema rasprave? Da li ćemo mi ikada uspeti da promovišemo nauku do neke prave mere ako ne promovišemo naučnika kao primer za ugled, ako ne naučimo ljude da razlikuju ugled od popularnosti? Popularan može biti onaj ko radi negativne stvari, nažalost. Ali, ugled se stiče činjenjem dobrih dela i ostaje da živi i posle smrti onoga o čijem ugledu pričamo.
Zašto danas naučnik nije cenjen? Nema uslova da radi. Neki su, čak, ložili vatre i lomače pravili od svojih diploma u Kragujevcu. Znate i vi i ja, a pričamo o tome da cenimo nauku. Da li je danas zgrtanje bogatstva postalo osnovna delatnost na svetu? Koliko je svako od nas pojedinačno podržao tu ideju?
Ako se danas vrednost pojedinca meri atributom milijarder, pa imamo spiskove ''Forbsovih'', ''Blicovih'' moćnih i uticajnih, mere se u novcu, stepen razvoja jedne zemlje takođe se meri u novcu, BDP po glavi stanovnika. Ali, nisu to razlozi zašto je danas naučnik manje cenjen, jer neka mera vrednosti mora da se ustanovi kao uporediva i opšteprihvaćena.
Problem od Amerike do ove naše Srbije je upravo u tome što svaka od tih država na pogrešan način promoviše vrednosti, time što priča da ceni nauku, a, u stvari, školuje finansijske nazovimagnate, berzanske, da upotrebim reč u onom našem srpskom značenju, ne spekulacije, nego špekulante, i to u onom negativnom smislu. Čak ni u Americi nisu na ceni oni koji se bave radom u dobrotvornim organizacijama, oni koji se bave naukom, već oni koji na Volstritu dobijaju posao, pa čak i danas, kada su izduvani baloni i kada više ne postoje oni "zlatni padobrani" koji omogućavaju velikim i bogatim da, kada napuste banke gde su varali, i na vrednosti akcija, u revizorskim izveštajima, nikada zemlju ne dotaknu. Mi svi ostali cenimo da nauka treba da nam poboljša život, olakša, učini ga efikasnijim, jeftinijim.
Priznajte mi, gospodine Đeliću, vi ste svetski čovek, da li u vreme transnacionalnih kompanija, koje pretenduju da oduzmu i deo nadležnosti države, jer uređuju poreze, brišu granice, u svom interesu uređuju poreze i brišu granice, mi imamo materijalnih snaga, a imamo naučnih i ljudskih potencijala, da stvaramo institute o kojima ovde govorimo? Da li smo tu mogli da nađemo neku drugačiju sponu za globalizaciju, koja bi nam dala prednosti?
Ili, da prevedem, da li neko može da mi kaže koliko je Vlada Srbije od 2000. godine do danas uložila u projekte "Mikrosofta", ili "Majkrosofta", ne znam kako to da pročitam, a naši, ne u prenosnom smislu naši, nego doslovno naši momci, stručnjaci informacionih tehnologija u tim kućama rade na razvoju tih i takvih projekata?
Tvrdim vam da za četvrtinu te sume, jer znam, otprilike, koliko je uloženo, postoji ekipa od 16-ak momaka koji su spremni da umreže čitavu imejl Vladu, elektronsku vladu i sve ove sisteme u kojima imate sledeći slučaj. Registrovanje firme u jednom koraku. Otišao je momak u APR da registruje ortačku radnju i kada su došli do trenutka koji PIB upisati, za fizičko lice ili ortaka, PIB je matični broj građanina, ni predivne, mlade, ambiciozne devojke na šalteru, ni šef službe, ni najviši službenici nisu znali da ima kažu šta će biti PIB te ortačke radnje pravnog lica, da li jedan od četiri matična broja, ili neki novi PIB?
U primeni nauke i tehnologije moramo da shvatimo da one ne postoje same za sebe nego zbog nas, da doprinesu demokratiji, zaposlenosti i srećnijem životu. Nisam sigurna da ste se time rukovodili, ali vam zahvaljujem što ste me inspirisali da govorim. Hvala.
Vaše tumačenje, gospodine Novakoviću, zahteva za repliku, nije mi namera da vas naljutim, ali ne treba meni pohvala, dokazana sam osoba, samo hoću da kažem da mi ne daje garanciju, ne meni, građanima, postojanje Strategije naučnog razvoja, kao ni centar koji se osniva, jer uzmem za pandan Strategiju izvoza i SIEPU koja promoviše izvoz, troškove i rezultate, i ne mogu da tvrdim da ovo donosi rezultat.
Imam konkretnu primedbu. Pričate o tome ko će komercijalizovati, odnosno naplaćivati komercijalizaciju patenta. Da li se vi sećate, gospodine Đeliću, da smo mi doveli stanje patenata u to tzv. stanje tehnike, uveli skupe takse, preko 130 hiljada dinara za pet godina održavanja, pa ko zakasni s plaćanjem, još 50% skuplje. Ljudi nemaju para da održe to stanje patenata kao svoje vlasništvo i postali su vlasništvo svih. Nije to kao što je nekad Seneka govorio, Epikur je rekao – više nije važno ko je rekao prvi, rekao je svima. Nije to reč, ovo je o izumima reč. Tada kad ste napravili zakon da otvorite patente i izložite ih javnosti ovako, niste primili donacije da se opremi tehnički, na primer, Ministarstvo za rad, pa da se uvede precizna kompjuterska evidencija nezaposlenih u ovoj zemlji.
Znači, ne mogu da verujem na reč, uglavnom, verujem u rezultate i u tom smislu je moja primedba, priznaćete, gospodine Novakoviću, potpuno na mestu. Zahvaljujem za pravo na repliku.
Ukazujem na povredu Poslovnika u skladu sa članom 100.

Gospođo predsednice, vi ste povredili Poslovnik time što niste poštovali član 104. dozvoljavajući gospodinu Jovanoviću da ugrožava dostojanstvo Skupštine, i ne ulazim u njegovu definiciju i njegovo shvatanje opozicije, da li bi trebalo da stavlja primedbe vlasti koja u vreme predizborne kampanje, zloupotrebljavajući državnu funkciju, vrši političku promociju poklanjanjem raznih uređaja, vozila itd, da li mu je to smetalo negde na severu Vojvodine ili u Negotinu, to nije važno, ali funkciju potpredsednika, koji po uredbi, kako ste i sami rekli, ima pravo da koristi automobil, ne može da dovodi u vezu sa trenutnim izborima koji se obavljaju u Negotinu.

Međutim, ono što želim da saopštim vama i građanima Srbije, ne znam da li postoji reč u srpskom jeziku, možda je ''licemerstvo'' nešto što bi moglo da se podvede pod to, da takav bude neko koga sam lično videla, svojim očima, u petak, prvi put, i nisam mogla da odgovorim novinaru na pitanje, koji me je zvao, jer sam bila zapanjena da ispred mene, kao poslanika i žene, samohrane majke, ulazi gospodin Jovanović u ''audi'', ispred i iza njega dva ogromna džipa, čitala sam novinaru registarske oznake tablica, unutra je bilo najmanje po četiri momka, samo sam vikala – ljudi, u kakvoj državi živimo i koliko košta ovo obezbeđenje! I, čime je to Čedomir Jovanović zaslužio da ima tu vrstu straha, odnosno otpora prema sebi, dok ljudi gladuju, nemajući novca za osnovne životne potrebe! Hvala.
Moje pitanje se odnosi na zaduženost četiri opštine, slučajno izabrane, i molim Ministarstvo finansija da dostavi odgovor u pisanoj formi, nadam se svim poslanicima jer nije reč ni o kakvoj tajni, o odnosu zaduženosti i budžetskih prihoda za period 1.1.2008-31.12.2009. godine za opštine: Kragujevac, Jagodina, Zrenjanin i Odžaci. Da nam se dostavi precizna informacija kada su i po kojim zahtevima date saglasnosti o dozvoljenoj visini zaduživanja u skladu sa Zakonom o javnom dugu, da ta informacija sadrži podatke o zaduženosti opštine prema izvođačima za izvedene fakturisane radove i da li je nekim izvođačima uplaćen avans za radove koji nisu do sada izvedeni.

Razlog zašto postavljam ovakvo pitanje je vezan za pitanje izdavanja državnog zemljišta u zakup pod promenjenim okolnostima za Kragujevac, između ostalog, ali je razlog za to i vrlo neujednačeno davanje sredstava iz NIP-a po opštinama. Ne možemo se oteti utisku da politički razlozi usmeravaju odluke ovakve ili onakve vrste, ali da bismo o tome mogli da razgovaramo precizno, znajući da Ministarstvo finansija i daje saglasnosti, ali i raspolaže pouzdanim podacima, zato što im lokalne samouprave dostavljaju završne račune i izveštaje o tome, očekujem da u najkraćem roku dobijemo ovaj odgovor.

Imam jedno pitanje za gospodina Mlađana Dinkića, koje nismo stigli da postavimo zbog onako obesmišljenog načina ispitivanja Vlade poslednjeg četvrtka u mesecu, a tiče se nečeg što je suprotstavljeno svim našim javno izraženim zalaganjima za porodicu, natalitet i borbu protiv bele kuge, a u praksi gospodin Dinkić ima na spisku za otpuštanje u Agenciji za privatizaciju tri trudnice, od kojih je jedna u devetom mesecu, a dve su u sedmom.

Jedna od tih trudnica ima tu nesreću da ponovo doživljava dosovsku pravdu, na isti način kao kada je, kao jedini pripravnik u tada Direkciji za procenu vrednosti kapitala, ostala bez posla, da bi sada, kada je uspela da ostane u drugom stanju i rodi drugo dete, u devetom mesecu trudnoće videla svoje ime na spisku onih koji su za otpuštanje.

Prema ocenama za rad tih trudnica, koje nikakve veze sa tim spiskom nemaju, nadam se da će odgovorni preduzeti mere, ali se ipak još pre nadam da u ovoj državi postoji još neki zakon i da se ne može trudnicama u takvim okolnostima, u poodmakloj trudnoći, davati otkaz, a istovremeno pričati o borbi za porodicu, državu i buduće generacije.

I poslednje, za uvažavanje možda jesu bitni i formalni razlozi, i garda i hor i himna i sve ono što nas je jutros dočekalo, ali suština poštovanja ovog parlamenta je da na pitanja koja ovde postavljamo dobijamo odgovor. Suštinsko uvažavanje koje očekujemo je ono koje izvršna vlast mora prema nama da pokaže ne samo čineći nam usluge ovakve vrste, u usvajanju zakona o Narodnoj skupštini, gde se status poslanika ničim nije povećao u smislu ugleda, kojem mi sami lično doprinosimo, ali molim Vladu da na ova i ovakva pitanja dostavlja odgovore u zakonom propisanim rokovima. Hvala.
Kao što imate prilike da se uverite, drage kolege i poštovani građani, ništa se nije promenilo – 38 tačaka dnevnog reda, sa objedinjenim raspravama o predlozima podnetim u vreme dok raspravljamo o Zakonu o Narodnoj skupštini, mnogi od njih podneti u zadnjem trenutku, za neke je skinut hitan postupak, ali mi to nismo imali prilike da saznamo i spremali smo amandmane na određene zakone koji neće moći da uđu u proceduru. Znači, sve se nešto menja da bi u stvari sve ostalo isto.
Nije drugačiji slučaj ni sa zakonima o kojima raspravljamo. Predlog carinskog zakona, dve promene zakona, o porezu na dohodak građana i dobit preduzeća, i jedno zaduženje i jedna garancija - po meni nisu baš spojive stvari.
Recimo da je carinski zakon zaista tehnički i hajde da zaboravimo da smo svojevremeno uzeli dva i po miliona... Ne znam da li se sećate, gospođo ministre, dva i po miliona je 2001. godine dobijeno kao međunarodna pomoć, od čega je 27% dobijenih sredstava za modernizaciju carinskih organa otišlo na konsultantske usluge, o čemu se u onoj poslerevolucionarnoj skupštini razgovaralo istim tonom gotovo svih učesnika, da to zaista jeste premnogo, da gotovo trećina namenjenih sredstava za modernizaciju carinskih službi i poslova jeste previše, ali recimo da smo carinsku službu doveli na neki nivo. Ovaj zakon zaista jeste tehnički i, rekla bih, jedini na kom nije ni trebalo intervenisati.
Ova druga dva zakona, o porezu na dobit preduzeća i dohodak građana, pokazuju svu različitost pristupa koji imaju SNS i trenutno vladajuća koalicija. Poreskim kreditima i olakšicama i dalje se podstiče finansijsko tržište i nijednim potezom i nijednim rešenjem se ne šalje signal da očekujemo da nam je zapošljavanje cilj, a industrijska proizvodnja, koja treba da donese devize koje će omogućiti stabilne devizne rezerve i sve manju uvoznu zavisnost i poboljšanje platno-bilansne situacije, ovim predlozima rešenja se apsolutno ne menja.
To što se smanjuju stope sa 20 na 10 posto jeste pozitivno, ali mi i dalje smanjujemo poresko opterećenje onih koji prihoduju od kapitala i ne šaljemo im poruku da kapital ne treba da služi za izdavanje, preprodaju i trgovinu akcijama, nego da štednja i novac kojim građani raspolažu kao viškovima, ti zdravi viškovi, treba da budu uloženi u banke koje će finansirati proizvodnju ili čak da sami građani budu stimulisani da te svoje likvidnosne viškove ulažu u proizvodnju.
Osnovne poruke koje šaljete ovim zakonima govore o neizmenjenom kursu stvaranja iluzije da se od finansijskih transakcija, izvinjavam se na izrazu, ali ono što je nekada narod zvao ''trange-frange trgovina'', može živeti dugoročno, stabilno i razvijati država.
To prosto nije moguće. Sa tim je suočena jedna velika zemlja sa velikim tržištem od Amerike do Evrope, gde, videćete i sami kada budemo raspravljali o kreditu nemačke razvojne banke KFW, imamo potpunu drugačiju sliku, gde jedna ozbiljna država, a to je Nemačka, vrši plasman svojih roba i prodaje nama svoje usluge, zadužujući nas kreditom pod uslovima o kojima ćemo pričati.
Ova vlada ne menja kurs, ne ulaže u proizvodnju, ne zapošljava nove ljude. Naprotiv, čak ono što su bili poreski podsticaji, ukidanjem člana 49, vrlo pošteno ste rekli i sami, više nemamo takvu vrstu olakšanja za zapošljavanje, s obrazloženjem da ne može više zakona da rešava iste podsticaje. Kada god vam se da neka ozbiljna i argumentovana primedba, vi odgovarate ili metodologijom ili toga nema nigde u svetu ili je to rešeno drugim zakonima. Hajde da kažemo otvoreno, vas taj deo posla, kao fiskalne podsticajne politike proizvodnje, mnogo i ne zanima.
Primedba koju ću izneti, na koju ću se najviše fokusirati, jeste da u vašem kratkom i sadržajnom izlaganju ipak neke stvari nisu rečene, a morale su biti. Na primer, kad govorite o kreditu, odnosno davanju garancije Republike Srbije u korist "Banke Inteza" za zaduženje JP "Srbijagas", vi kažete da je grejs period 36 meseci (ja dopunjujem - od plaćanja prve rate), kažete da je rok osam godina, kažete i kolika je kamata, ali ne kažete da će, ako se pre ugovorenog roka kredit vrati pozajmljivanjem novca od neke druge banke, pa isplatom ove, to "Srbijagas" koštati 1% kaznene kamate, odnosno dopunskog troška.
Metod da se ne govori istina prećutkivanjem onog dela istine koja baš nije zgodna za glasače i građane, nije dobar način, a ja, kao poslanik koji je imao priliku da sluša hvalospeve o usvajanju Zakona o Narodnoj skupštini, gde će se metodologija za donošenje zakona sad kao posebno razrađivati, imam primedbu.
Kako mogu da se izjašnjavam o saglasnosti na garanciju za ugovor o kreditu koji nisam imala prilike da vidim? Ili, da li neko od pravnika misli da ono što u obrazloženju piše kao tromesečni euribor, kao rata koja pristiže tromesečno, jeste dovoljno obavezujuća ili informativna kada se objavi u "Službenom glasniku", gde obrazloženje ne piše?
U ime čega ste bitne elemente za odlučivanje izbacili iz samog zakona o garanciji, niste nam stavili kao prilog ugovor o kreditu po kom dajemo garanciju, koja je neopoziva, plativa, jednom ako se zakasni sve mora odmah da se isplati, nego nam u obrazloženju samo navodite ono što sam već, na primer, kao pitanje postavila u osnovnom tekstu, da se kredit dobija u dinarskom iznosu iako je zaduženje u evrima.
Ne kaže se po kom kursu, ali se to u obrazloženju vidi. Kada zadužuju kreditom, to je kupovni kurs, kada vraćate kredit, to može sada da bude i srednji kurs. Volela bih da neko jednom izađe sa poštenom i preciznom računicom i kaže - kredit otprilike ovog iznosa, tih 170 miliona evra, ako se bude koristio na predviđen način, sa povlačenjem, kako je napisano ovde, koštaće otprilike toliko i toliko. Ne, vi ste samo stavili da će se u budžetu morati obezbeđivati sredstva za sprovođenje ovog zakona.
To uopšte nije tačno. Mora stajati jedan zarez, čak i u obrazloženju, i nastavak - samo u slučaju da osnovni dužnik, a to je "Srbijagas", ne izmiruje svoje obaveze. Vi dovodite u pitanje osnovni smisao garancije kao instrumenta time što kažete da će budžet sigurno morati da vraća dugove koje mi, evo ovde, garantujemo za slučaj refinansiranja "Srbijagasa".
Ove moje primedbe uopšte nisu neosnovane sumnje. Podsetiću vas da smo imali nedavno čak zakazan i Odbor za saobraćaj, kada se postavilo pitanje usvojene garancije na kredit za Obilaznicu, a problem je nastao kada je Gazela prestala da bude upotrebljiva za saobraćaj i kada je svađa oko toga da li je raseljavanje Roma, što je bio uslov za realizaciju tog dela projekta, na strani gradonačelnika koji kaže - ne, nisu ugovorene kuće od tvrdog materijala, a neko drugi kaže - mogu kontejneri.
Lično sam se, kao poslanik, osetila povređenom. Ne povređenom u smislu - sada je to moj utisak, onemogućeno mi je da se svojevremeno upoznam sa elementima ugovora u kom se nije postavljao takav uslov, da bi onda to bio uslov bez koga je nemoguće povući pare od međunarodnih kreditora. Zašto? Zato što nam uz tada zakon o garanciji niste dostavili ugovor. Šta je pisalo u jednom delu, na koji se sada neko može pozivati? To da se mi, kao Skupština, bez obzira što ja kao član SNS i opozicije nisam za to glasala, ipak jesmo saglasili s tim.
U tom ugovoru o garanciji ''Beogradski autoput i obilaznica'', u članu 2 - garancije i ostale obaveze, u odeljku 2.3.d) pisalo je - "garant će preduzeti", a to smo mi, Republika Srbija, tj. budžet Republike Srbije, odnosno svi građani Srbije koji uplaćuju novac u budžet, "sve neophodne aktivnosti da se projekat realizuje u skladu sa promenljivim", čujte sada - "ekološkim i socijalnim propisima i standardima koji su povremeno na snazi". Čujte, povremeno su na snazi, ali mi moramo da ih garantujemo.
I kaže se da se projekat nalazi u toj vrsti obaveznosti za nas da smo mi, čak i ako u Evropskoj uniji (čiji član još uvek nismo, pa nemamo privilegije, ali nemamo ni obaveze) ne postoje zakonski propisi koji nas na to obavezuju, dužni da uradimo ono što je utvrđeno u relevantnim smernicama za zaštitu životne sredine, grupacije Svetske banke i zaštitnim politikama.
Građani Srbije, ovo je srpski jezik, koji preveden znači da je raseljavanje Roma i obnova radova na Gazeli zavisilo od međunarodnih sredstava koja su ovako, rekao bi Vuk - zakukuljeno i zamumuljeno ovde doneta pred poslanike, a kad se pojavi problem, nezavisno od toga kako je ko glasao, bude zaglavljen ili mu bude zabranjen prolazak preko Gazele.
I ko za to snosi odgovornost? Mi, površni ili neuki poslanici, ili vi koji ste nam dostavili ovakav materijal i dalje nastavljate da nam dostavljate takav materijal?
Kako je to bilo definisano? Znači, ako o tome ne postoji propis u EU, kolega Đurišiću, kaže se da grupacija Svetske banke i Međunarodne finansijske korporacije možda ima propis o starosedeocima, prinudnom raseljavanju i kulturnoj imovini, koji se pominje u politici zaštite životne sredine koju Banka sprovodi.
Poštovani građani, zato što je Vlada Republike Srbije dostavila ovakvu garanciju na usvajanje, mi nismo znali na vreme o čemu glasamo. Ne bismo mogli da sprečimo, ali bismo makar mogli reći.
Ovakva praksa traje i u onim najživotnijim stvarima. Na primer, ja se od kolege Čedomira Jovanovića potpuno razlikujem u pristupu kada kritikujem ove stvari. Mene zanima ne jedno preduzeće, mene zanima princip na kojem Vlada vara (bez ikakvog eufemizma za reč varanje) sve nas, na najvažnijim stvarima koje znače poboljšanje života i naš životni standard.
Hteli vi to ili ne, životni standard se meri onim što je primljena plata i šta za nju može da se kupi. Zove se odlazak na posao sa zatvorenim mostom ili ne. Varate nas kad nam kažete da ne zavisi od stvari koje su, u stvari, prikriveno prikazane ovakvim papirima.
Tu praksu primenjuje i Narodna banka. Ne znam da li je još neko, izgleda dokon kao ja, pa imao prilike da pročita izveštaj Narodne banke Srbije koji nam je dostavio Savet Narodne banke 18. februara 2010. godine, gde sam bila oduševljena jednim od saveta, koji je održan 15. juna 2009. godine, sa 35. redovne sednice Saveta, gde su predstavnici političkih stranaka koje su, u stvari, u koaliciji članice Vlade, znači, imaju svoje ministre.
Neposredno pre sednicu, sve lepo piše, stoji dnevni red sa zapisnikom, ne razgovara se o tome koliki su gubici Narodne banke, kakva je monetarna politika, šta se već dešava sa kursom, šta će to značiti za sve oni koji su već uzeli kredite, već se Savet bavi formulacijom kako da ono što naziva svojom dobiti, a ne može da dokumentuje da je dobit, predstavi javnosti, pa to naziva nerealizovanim dobicima.
Na savet gospodina Milojka Arsića, pročitaću vam deo teksta, kaže se - ako nas budu pitali zašto mi te nerealizovane prihode nismo realizovali prodajom sopstvenih deviznih rezervi i uplatili u budžet, mi ćemo imati ovakvu formulaciju. Sad ću vam je pročitati, biće isto onako zakukuljena i zamumuljena kao ova garancija iseljavanja Roma. Narodna banka tvrdi da je uspešna, samo nam to ne može dokumentovati ni svojim izveštajima ni našim životnim standardom, ratom za kredit.
Iz meni nepoznatih razloga, a verujem i ostalim građanima, političke partije koje su tamo delegirale svoje predstavnike prikazuju uspešnim članove Saveta, monetarnu politiku i samog guvernera, kao i dobar Zakon o Narodnoj banci, a sve ono što je ružno pada na teret Vlade, koja, evo, zbog deficita uzima novi kredit od 160 miliona evra.
Vi, gospođo Dragutinović, kao ministar finansija, imate prihod u Narodnoj banci, koji ovde nije sporan, prikazan je u ovom izveštaju sa Saveta, ali nekako ne mogu da ga materijalizuju. Znači, nemaju tu alhemičarsku snagu, veštinu i znanje kojim će svoje neuspele i loše poteze, od kojih trpimo svi, da vama valorizuju kao prihod.
Gospodin Dejan Šoškić savetuje ovako - napisaćemo sledeću formulaciju (strana 38. izveštaja koji sam dobila kao poslanik nema oznaku državne tajne, čitam javni dokument) – kao takvi, nerealizovani prihodi predstavljaju nelikvidni prirast u dinarskom iskazivanju vrednosti imovine Narodne banke Srbije po trenutnim tržišnim cenama. Šta ova rečenica znači i kome?
Saglašava se gospodin Milojko Arsić i kaže – ovo je odgovor na eventualno pitanje zašto Narodna banka Srbije ne bi prodala deo sopstvenih deviznih rezervi i tako nerealizovane dobitke pretvorila u realizovane i uplatila u budžet.
Narodna banka uspešna, budžet u dugovima, u jednoj državi gde se pod formom nezavisnosti može sve, gde se članovi Saveta identifikuju sa interesom grupe u kojoj su se našli, Savetom gde imaju svoja primanja i privilegije, i zato su svi, nezavisno od toga kojoj partiji pripadaju, na jednom fonu, na istoj rečenici, na najboljoj formulaciji kako da prikriju neuspešnu politiku Narodne banke.
Takvo jedinstvo na najboljim formulacijama zakona koji ovom narodu treba da donesu razvoj nemamo u ovom domu, u kojem se usvajaju zakoni, a tu bi ga moralo biti. Jer, različiti interesi političkih partija nisu i različiti interesi građana koji treba da žive u državi u kojoj su cene stabilne, ali najveći broj građana ima posao i ima izvesnost uzetog kredita kome kurs neće rasti ovako kako raste, a odlično znamo, gospođo Diana, i vi i ja, da je to rezultat prerano primenjene i neadekvatne monetarne politike koja je stvarala višak novca, pa ga onda povlačila na najskuplji mogući način, stvarajući gubitke.
Palili ste vatru da biste je gasili. Imamo nacionalnu valutu kojom ne upravljamo, a danas smo se setili da pričamo da su nam male sopstvene devizne rezerve, o čemu smo govorili još 2008. godine. Od ukupnog iznosa deviznih rezervi, od 11,4 milijarde, svega dve su bile devizne rezerve naše zemlje. Ne mogu se ovako varati građani i ne možete sa ovakvim zakonima izlaziti pred nas. (Predsednik: Vreme.) Vreme mi ističe i zato moram da skratim. Hvala.
Ne znam, gospođo Kolundžija, da li vi imate praksu i saznanja o tome kako se zamenjuju ministri u odsutnosti, da li postoje zamenici, pomoćnici, šta rade državni sekretari, kako se u javnim preduzećima u slučaju odsustva zamenjuju direktori ili oni koji vrše tu funkciju, kako god da se zovu?
I, da li je zaista obrazloženje koje vi navodite, sam, formalni naziv ''službenik ili načelnih odeljenja'', dovoljno obrazloženje za uvođenje funkcija o kojima govorite, ako postoji institucija faksimila u kojima čak i niži činovnici vrlo visoke i važne odluke donose u ime onih koji su ovde za to nadležni, ako imamo odricanja odgovornosti prema ljudima koji načine neki prekršaj sa obrazloženjem – ne, nisam znao; ne, nisam to potpisao.
Ne govorim samo o ovome ovde, govorim o odricanju nekih poteza koalicionog partnera, guvernera itd. i da je formalno uvođenje čoveka koji menja nekog u odsustvu u Narodnoj skupštini, koja je inače degradirana načinom donošenja odluka, dostavljanjem materijala, uvažavanjem, pri čemu vi od Narodne skupštine sa pravom pravite organ uprave u sastavu Vlade.
A osnovni razlog za donošenje ovog zakona sadržan je u zahtevu onoga ko je pomagao da se ovaj zakon donese, USAID institucija, koja je u prvom zahtevu tražila, evo, dokumenat koji ste vi verovatno imali, da se uvede samostalnost u odlučivanju i da ovaj dom postane nezavisan u odnosu na izvršnu vlast.
Jedna vrsta arogancije kojom se brani svaka primedba koja se ovde iznosi govori o tome da se ova skupština doživljava ne domom parlamentarizma, nego kućom u kojoj je domaćin vlast, onaj ko je trenutno vlast, i da opozicija ovde ne može da ima konkretan predlog koji je, tvrdim, sprovodiv, jer odsutnog direktor i u najvažnijim preduzećima gde se odgovara za vrlo bitne stvari menjaju, da napravim pandan Skupštini, načelnici odeljenja, odnosno službi, koji i inače rade, pripremaju materijale i završavaju najznačajniji deo posla kao ona druga linija rukovođenja, kao stručni deo koji čini ovu skupštinu i koju ja lično uvažavam, i ne možete reći da nisu spremni da rade taj posao, ali možda nisu za vas dovoljno poverljivi da donose i realizuju nametnute političke odluke.
A, naš razlog za ovakav amandman je upravo bio da izbegnemo preteranu politizaciju i zloupotrebu samog doma. (Aplauz.)
Prvo, agrumentacija da je zamena onih koji su formalno na mestima koja im po načinu izbora omogućavaju da menjaju nekog pada u vodu samim iskustvom čiji smo svedoci svakodnevno.
U odsustvu gospođe Slavice Đukić-Dejanović zamenjuju je, a mogli bi svi potpredsednici u jednakoj ravni, ali, najčešće gospođa Gordana Čomić, ređe gospodin Novaković, tek ponekad Judita, mislim jednom ili dva puta Nataša Jovanović, a gospodin Delić mislim da je samo jednom menjao predsednicu. Govorim o mogućnosti formalnog i izboru čoveka koji bi mogao da menja nekog drugog u odsustvu.
Ta jednakost postupanja, zato što postoje formalni preduslovi, jednostavno se ne dešava. Vaš odnos prema tome da li neko može da zamenjuje nekog ili ne, prvo je stvar verbalnog izražavanja, dobre volje ili poštovanja procedure ili parlamentarne prakse. Činjenica je da ste ovim zakonom ustanovili ''državnog sekretara'' u ministarstvu i to niste uzeli za analogiju ko koga menja, želeći da opovrgnete moju tvrdnju zato što je argumentacija na mojoj strani, a ministarstvo i ministar jesu političke ličnosti koje se ovde biraju.
Uvođenje funkcionera, koji rukovodi organom, za sekretara koji odlučuje o napredovanju, a znamo zašto to pominjemo, o rangu čoveka koji je važan državnom sekretaru u jednom ministarstvu, a ipak služi samo poziciji, jeste razlog za protivljenje jer se on postavlja imenovanjem, ne bira se, i kao što imate sukob oko toga ko će vam braniti interese manjina ili jednakosti, pa se sporite čiji će to kandidat biti, to dovoljno govori o tome da li su vam potrebni profesionalci ili poslušnici.
Nismo očekivali da ćete usvojiti ovaj amandman, ali želimo da pred građanima razotkrijemo priču o navodnom profesionalnom odnosu, o odnosu prema parlamentu, o njegovim kapacitetima i tome slično, jer, kada predsednica Skupštine kaže u jednoj svojoj čestitki – parlament treba da bude mesto gde će se lepo govoriti o Srbiji, to znači da onaj ko predstavlja Srbiju treba da radi dobro za Srbiju i da nije problem kako ko o čemu govori, nego šta ko radi i šta takvim radnjama izaziva kao komentare javnosti, poslanika ili bilo koga.
Sasvim je jasno da vi ovde izvodite rešenja koja vama odgovaraju. A ja vam kažem – imajte na umu da ničija nije gorela do zore i ne oduzimajte vreme budućoj vlasti time što će, kao prvo, morati da menja loše zakone, ma koliko oni išli u prilog onome ko želi da vrši vlast! Jer, da znate, za razliku od vas, postoje ljudi koji pod vlašću podrazumevaju odgovornost, a ne vlastoljublje i zaštitu sopstvenih pozicija. (Aplauz.)
Gospođo Kolundžija, molim vas, prosto, ne dozvoljavam da kažete da sam htela da kažem da je to isto. Ne, apsolutno nije isto da potpredsednik, ovaj ili onaj, menja predsednika Skupštine i da sekretara menja neko od načelnika službi.
Nego sam time doslovno htela da pokažem vašu doslednost u poštovanju jednog potpredsednika ili drugog. Zašto je manje dostojan bilo koji da ne menja predsednika Skupštine u njegovom odsustvu? Vaš način da poštujete parlament, izabrana i imenovana lica, govori o vašem odnosu prema demokratiji, i svaki izgovor o dobronamernosti, poput onog kolegijuma koji treba da vam posluži kao telo koje će biti savetodavno za predsednicu Skupštine, uređivati dnevni red ili slično, reč je o tome da vi nama svakodnevno namećete rad u kojem ovde radimo; 38 novih tačaka dnevnog reda dobijamo, a kada ćemo napisati amandmane za to, e, to govori o tome koliko želite da ovaj dom bude mesto u kojem će se o zakonima raspravljati.
Znači, ne, nije isto, ali govori o vašem načinu shvatanja i sprovođenja parlamentarizma danas, što jeste pogubno, ne samo za nas nego za građane Srbije. (Aplauz.)
Gospođo Kolundžija, to da vi niste razumeli šta sam htela da kažem možda i nije tako važno, važno je da građani razumeju šta vi radite, a vaše učinke osećaju dovoljno. (Aplauz.)
Gospođo Čomić, pozivam vas, kao vrlo odgovornu osobu, koja pažljivo prati izlaganja, da ovo što je prethodni govornik izneo u svom izlaganju, prosledite nadležnim organima i da se izvrše provere u kojoj je to meri Šarić ili već pomenute kriminalne i inkriminisane osobe imaju veze sa ''naprednjacima''. Jer, zaista je nedopustivo iznositi ovako nešto u javnosti.
Pa vas molim, u ime parlamenta, svoje poslaničke grupe, da ovu diskusiju prosledite nadležnim organima. (Aplauz.)
Ovo je jedini amandman koji je usvojen a podnet je od strane Poslaničke grupe Napred Srbijo, Srpske napredne stranke, a koliko je sam zakon ozbiljno napisan govori i ovaj član u kojem se postavljala kao dužnost narodnog poslanika da bude obavešten. Da li ste se rukovodili onom analogijom da neznanje zakona ne izvinjava građane, na primer kada se ne prijave za vojsku ili ne plate porez, ne znam, ali zaista je bilo besmisleno, pogotovo zbog čestog ukazivanja na praksu, da se poslanicima uskraćuje ili odlaže mogućnost vršenja poslaničke funkcije baš zbog načina kako je organizovano to informisanje, odnosno upoznavanje sa materijalima i svim ostalim pravima.
Jednu dilemu moram, zaista mi je vrlo važno, da razrešim. Mnogi ovde identifikuju instituciju sa nekim neimenovanim brodom, da li je to kompanija, politička stranka, Skupština. Taj neimenovani brod, politička stranka ili kompanija ili Skupština, nisu akt o registraciji, ni zgrada, ni parkinga, ni naziv, nego ljudi koji vrše funkcije u tim institucijama. U tom smislu, kada stavljam primedbe na način rada, stavljam ih principijelno. Naprotiv, stavljajući primedbe na neka ponašanja, stavljam primedbe svojim dugogodišnjim prijateljima, ali ih upozoravam da praksa koju rade nije dobra.
Onda kada stavljam primedbe guverneru Jelašiću, Dinkiću ili bilo kome, ne zanimaju me kao pojedinci, nego njihova ponašanja koja imaju pogubno dejstvo na nas kao građane, ali zaista molim da mnogi od nas, i ako ja to radim zamerite mi, ne pretenduju da uvek budu u pravu i u svemu.
Ovaj dom tome i služi, da ukrstimo različita razmišljanja i dođemo do najboljeg, a najmanje pravo na pretenziju da budu najpametniji, uvek u pravu, imaju oni koji dobijaju najgore ocene od građana, a to su izbori. U tom smislu, mislim da je vrlo važno da svako od nas vrlo vodi računa koje termine, koje reči, upotrebljava, i da od kazne za laž niko nikoga ne može nikakvim imunitetom da zaštiti.
Zato upozoravam mlade kolege iz stranke kojoj sam pripadala da vrlo vode računa kada upotrebljavaju laži pokušavajući da obezvrede ili da prozovu neke, da bi svoju lošu ocenu o nekome mogli da opravdaju ružnom reči koju ću ja, eventualno, reći. Od mene je neće čuti, ali oni moraju da vode računa da je život pred njima i da se treba služiti istinom i zaista ne zloupotrebljavati poverenje, ali ni poverenje građana, onih, pred kojima smo govorili, pisali programe i branimo ih i dan-danas.
Zahvaljujem što ste mi dozvoli da govorim povodom usvojenog amandmana.