Krenula bih od toga da može biti ovaj član prepisan iz Otavske deklaracije, Lisabonske deklaracije i Konvencije o pravu deteta UN, jer je zapravo sadržan u sva tri dokumenta. To je učinjeno 2005. godine. Može biti apsolutno decidno od tačke do zapete. Mi smo to analizirali. Mislim da smo na odboru poprilično razgovarali na ovu temu i način kako ste danas elaborirali je identičan načinu na koji i mi razumemo sadržaj ovog člana zakona.
Ono što jeste činjenica, to je da iz porodičnog zakona proističe ta granica od 15 godina, kada dete zaista može i od zakonskog zastupnika, pod uslovom da nije životno ugroženo i da njegova bezbednost i zdravlje nisu ozbiljno ugroženi, a što procenjuje ne neko drugi, nego kompetentno lice, lekar, dakle, ima pravo na tajnovitost podataka iz medicinske dokumentacije. Mislim da smo se tu negde i složili.
Jeste 15 godina granica ispod, odnosno iznad koje se menja pravo deteta da zajedno sa roditeljima ili samostalno ocenjuje o tome šta će to biti samo podatak koji je njemu bitan, a šta će to biti podatak koji mora biti uveden, dakle upoznat i roditelj. To je suština i sadržana je u sva ova tri dokumenta.
Mislim da nema zemlje koja nema ovu odredbu. Međutim, isto što sam i malopre rekla, ako mislimo da bez obzira što od 2005. godine bez ikakvih posledica po decu od 15 godina pa naviše, napominjem da je Svetska zdravstvena organizacija rekla da je dete do 18 godina, dakle, ako ocenjujemo da taj limit od 15 godina nije adekvatan, možda možemo razgovarati i drugačije, ali misli se, kako mi razumemo, na zakonskog zastupnika, pošto je to bila jedna od dilema. Hvala.