Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mirović

Govori

Naravno da nismo protiv ovoga što vi govorite, ovih 160.000.000 evra, ako se ne varam, koji će se navodno uštedeti na osnovu saradnje sa Svetskom bankom, ali mi apelujemo na vas da politiku prema Svetskoj banci ne posmatrate izdvojeno, samo preko ovog zakona, nego u globalu. U globalu, ako vam Svetska banka uzima 300.000.000 evra za zdravstvo, za obrazovanje, onda smo svakako protiv te i takve saradnje sa Svetskom bankom. To je bila suština mog izlaganja.
Dame i gospodo, prema informacijama iz medija, koje se tiču razgovora sa MMF, može se zaključiti sledeće – da je predviđeno ili ugovoreno smanjivanje, tzv. ušteda, u odnosu na naknadu porodiljama od 1,5 milijardi dinara, ili oko 16 miliona evra. Predviđen je i pad penzija ili zarada, to je to tzv. zamrzavanje, od oko 10%, jer toliki je iznos inflacije u periodu januar-septembar ove godine i predviđeno je pooštravanje uslova za porodične penzije. Konačno, predviđen je budžetski deficit od 4% BDP, iako je on u Americi preko 10%
U tom kontekstu, nemam nikakve iluzije da ova vlada nema hrabrosti, kao ruska na primer, da u vreme krize poveća penzije za sledeću godinu za 30%, ili da dotira dodatno lokalnu samoupravu za 36%. Ipak, pitam se da li ste u tim pregovorima sa MMF pomenuli, makar kao mogućnost, da se dodatno oporezuju strane banke, monopolisti na našem tržištu, jer opšte je poznato da je samo u Srbiji moguće da se retroaktivno povećavaju marže za otplatu kredita koji su već odobreni. Toga nigde nema. Opšte je poznato da su u našoj zemlji marže negde oko 4,5-7%, a na Zapadu 1-2%.
Takođe, molim premijera konkretno da mi odgovori – da li ste možda razmatrali sa MMF mogućnost, i ako jeste, da li se oni protive ili vi niste to pomenuli, dodatnog oporezivanja kompanije „Delta“? Kao što znate, to je monopolista na beogradskom tržištu. Videli smo upravo da se čak proslavljaju i dve godine rada, 17 miliona posetilaca u jednom od objekata na Novom Beogradu. Takođe znate da imaju prihode od nekih tri milijarde evra godišnje. Molim vas da mi konkretno odgovorite na ova dva pitanja.
Nažalost, moram da konstatujem da vi meni niste konkretno o odgovorili na ključno pitanje.
Pitao sam vas za kompaniju "Delta", kao najvećeg monopolistu u ovoj zemlji, i molim vas da mi konkretno odgovorite da li ćete uvesti dodatan porez. Jer, kao što znate, ta kompanija ima prihode od prodaje 3 milijarde evra godišnje, a plaća porez 200 miliona evra. To su njihovi podaci, to je gospođa Forcan izjavila. Znači, molim vas da mi konkretno odgovorite na to pitanje.
Govorili ste o uništavanju monopola. Možda ste mislili na kompaniju "Delta", ali vi kao premijer treba konkretno to da kažete i u tom smislu ćete imati našu podršku, ako se, kojim čudom, odlučite za takav korak.
Niste mi konkretno odgovorili ni na pitanje o stranim bankama. Mislim da treba da pokažete jednu vrstu ekonomske hrabrosti, kao što je pokazala nova bugarska vlada. Na primer, oni su dodatno kaznili "Rajfajzen banku" sa 2,5 miliona evra zato što se nekorektno ponašala na bugarskom tržištu. Treba takve hrabre korake da preduzmete i onda će sve biti bolje, i za naše građane i za naš budžet.
Dame i gospodo, na dnevnom redu je i zakon o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine.
Za nas kao stranku, ali i u pravnom smislu, veoma su sporni članovi 13. i 14, jer se u tim članovima naše pravosuđe ponovo poziva na Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, tzv. Haški tribunal. Mi smatramo da je to suštinska greška, ne samo u političkom smislu, već i što se tiče pravne struke, to je skandalozno. Moramo da upotrebimo taj izraz, zato što ako je išta izvesno, izvesno je da je taj sud daleko od toga da bude sud u pravnom smislu reči, već je to, pre svega, politički sud.
Naravno, verujem da će ministar da iznese već veoma poznati argument, pod navodnicima, da su to naše obaveze, međunarodne pravne obaveze, ali u tom smislu bih postavio pitanje – ako je to tako, da li su te obaveze prema tzv. Haškom tribunalu značajnije od Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koju smo mi ratifikovali? Da li su te obaveze značajnije od Međunarodnog pakta o građanskim političkim pravima, da li su značajnije od čitavog drugog dela našeg ustava, koji reguliše ljudska prava? Konačno, pošto je opštepoznato da smo mi članica UN-a, da li su te tzv. obaveze važnije od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima čoveka? Znate, Haški tribunal i očuvanje ljudskih prava, to su dva nespojiva pojma. U tom smislu, interesuje me da li smo suspendovali značaj ljudskih prava za naše građane koji se nalaze u Haškom tribunalu? U tom smislu, da ne bismo bili subjektivni, navešću vam neku vrstu statistike koju smo mi iz SRS-a uradili i navešću vam primer dr Vojislava Šešelja.
Dvojica sudija – Fausto Pokar i Teodor Meron, bili su predsednici tog tribunala više godina i računa se da su među tzv. najuglednijim sudijama u tom sudu. U svojstvu predsednika žalbenog veća, predsednika Međunarodnog krivičnog tribunala i člana žalbenog veća, sudija Fausto Pokar je u periodu od 10. juna 2003. godine do 9. juna 2009. godine doneo 33 odluke protiv Vojislava Šešelja. S druge strane, doneo je samo jednu pozitivnu odluku, i to znate kada – 8. decembra 2006. godine, a to je posle 28 dana štrajka glađu, kada je gospodin Šešelj bio na ivici smrti.
Posebno je skandalozno što je isti taj sudija doneo odluku kojom se zabranjuju posete supruge gospodina Šešelja, 23. novembra, kada je on već bio u trećoj nedelji štrajka glađu i kada je bio na ivici smrti. Da li je to očuvanje ljudskih prava, pitam vas?
S druge strane, vama je sigurno poznato da je u vreme gospodina Pokara umro, ili ubijen, i gospodin Slobodan Milošević i do dan-danas je opštepoznato da mu nije pružena medicinska pomoć u skladu s prethodno navedenim konvencijama.
Što se tiče gospodina Teodora Merona, koji je, takođe, bio predsednik Haškog tribunala, kada se radi o gospodinu Šešelju, 16 negativnih odluka je doneo u svojstvu predsednika žalbenog veća, predsednika MKS i člana žalbenog veća, i samo jednu pozitivnu, ponovo onu od 8. decembra 2006. godine.
S druge strane, kao predsednik Tribunala, nije ništa uradio, u skladu sa 19. pravilom Pravilnika o postupku i dokazima, da spreči deset odluka sekretarijata Haškog tribunala, koje su, najblaže rečeno, skandalozne i koje su uvele jednu vrstu nehumane izolacije, koja je trajala sedam meseci, od decembra 2003. godine do juna 2004. godine.
Znate li šta je bilo opravdanje za tu izolaciju? Drugi krug predsedničkih izbora u Republici Srbiji. To je skandalozno, to nema nikakve veze s pravom.
Takođe, moram vas obavestiti da je ta izolacija bila potpuna, nikakvog telefonskog kontakta nije bilo sa Srbijom, sa porodicom, niti sa članovima stručnog tima.
Nikakvog opravdanja nema za to. Možda je opravdanje to što je gospodin Meron bio dugogodišnji diplomata u državi Izrael. Verovatno znate za slučaj gospodina Mordehaja Vanonua, koji je dao intervju "Sandej tajmsu" 1986. godine i zbog toga je 18 godina bio u zatvoru, od toga, 11 godina u samici, ali to nema veze s modernim pravnim sistemom. Ovo je sud UN-a, makar na papiru.
Što se tiče Tužilaštva, vi ste sigurno čitali knjigu Karle del Ponte, koja doslovno, od stranice 36 do 58, navodi sledeća priznanja: "O Jugoslaviji sam znala jedva nešto više od onoga što sam videla na televiziji, ili o Jugoslaviji nisam znala gotovo ništa. Nikada nisam putovala bivšom Jugoslavijom. Moram iskreno da priznam, sve dok nisam postala glavni tužilac Haškog tribunala nisam ni znala da postoji Republika Srpska".
Eto, to je taj profesionalac, pravnik na koga treba da se ugleda naše pravosuđe. Vi sigurno znate, sarađujete s italijanskim tužiocima, da su njene jedine kvalifikacije, u moralnom smislu, to što je sarađivala sa sudijom Falkoneom, ali i to se može dovesti pod znak pitanja. Ona se nije, čak, usudila da se pojavi na njegovoj sahrani. Toliko o njenom moralnom liku. To sigurno znate.
S druge strane, znate koliko su je cenili u Ruandi. Doslovno je doživela da bude izbačena iz kancelarije predsednika Ruande, gospodina Kagamea. Toliko o njenom profesionalnom i moralnom liku.
Što se tiče Tužilaštva, sigurno znate da je na suđenju gospodinu Šešelju uveden ''amikus'' Tužilaštva. Gospodin uopšte ne zna srpski, nije ni pročitao tu knjigu po kojoj su kasnije osudili gospodina Šešelja na 15 meseci zatvora. To sigurno znate i sigurno znate da je on donosio skandalozne zaključke, povezivao hiljadu i neku stranu sa sto i nekom.
Sigurno znate da je na Pravnom fakultetu u Beogradu za magistarski rad potrebno 150 strana. Sada vidite kakvi su to nebulozni zaključci da povezujete jednu rečenicu sa 100. strane s onom na 1000. strani. To je skandalozno.
Skrenuo bih pažnju i na diskriminaciju, koja se, takođe, zabranjuje međunarodnim konvencijama. Sigurno znate za Domagoja Margetića, to je hrvatski novinar koji je objavio imena 102 zaštićena svedoka, otvoreno, među njima je i gospodin Mesić. Kažnjen je sa tri meseca i 10.000 evra.
S druge strane, gospodin Šešelj je objavio u svojoj knjizi samo javna dokumenta, koja su već bila poznata Haškom tužilaštvu, i ni na jednoj stranici nije objavio ime zaštićenog svedoka, niti njegovu šifru.
U tom smislu, vi vidite kakav je to sud. Dalje neću govoriti, mogao bih da govorim mnogo duže o tome, ali razmislite da li je u pravnom smislu, znam da jeste u političkom smislu, pogotovo zbog EU, prikladno i časno da se pozivate na takav sud. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, naš amandman je podnet u sklopu i drugih amandmana koje smo podneli na prethodne zakone, i ima za cilj da napravi razliku između te politike koja nas vodi NATO paktu i politike koja nas vodi ka neutralnosti.
U tom smislu, poklanjamo pažnju i ukazujemo na taj odnos prema znakovima i simbolima Vojske Srbije. Kao što znamo, ti znakovi i simboli su sada usaglašeni sa onima na Zapadu, tačnije sa NATO paktom. Mislimo da to nije dobro, da je to ishitreno. Ne vređamo nikoga i tvrdimo da se ne iznose argumenti u vezi priključenja NATO paktu, ali ne treba ni izvlačiti iz konteksta.
Na primer, Grčka kao članica NATO pakta, navodno, zbog toga je imala samo beneficije u ekonomskom smislu, to nije tačno. Jer je Grčka imala beneficije od strane Evropske zajednice, a ne od NATO pakta. Što se tiče NATO pakta, 1974. godine, kao što znate, Grčka je bila u NATO paktu, pa je ipak Turska izvršila invaziju na severni Kipar i proterala 200 hiljada Grka. Od tada je prošlo oko četiri decenije i ništa se nije promenilo. U tom smislu to može biti pouka za našu sadašnju vlast. (Aplauz.)
Dame i gospodo, prvo ću izraziti jednu nedoumicu u vezi načelne rasprave.
Žao mi je što gospođa Dragutinović nije odgovorila na naše argumente u vezi suverenizacije duga i u vezi izvesne opasnosti, tako bih je nazvao, koja se postavlja pred srpsku državu, srpsku ekonomiju. Podsetiću vas još jedanput, u vezi ovih amandmana, u vezi načelne rasprave i u vezi ova tri ugovora, koji će zadužiti Republiku Srbiju za dodatno 300 miliona evra, na sledeće činjenice.
Godine 1983. u istoj ovoj sali, za vreme zasedanja tadašnje Savezne skupštine SFRJ, na noćnoj sednici, to vam govori kolika je bila važnost te sednice i neuobičajenost, doneta je odluka da SFRJ prihvati uslove MMF, a MMF je u tom trenutku bio navodno nekakav neutralni pregovarač između SFRJ i inostranih kreditora sa Zapada - da SFRJ pristane na suverenizaciju duga. Ako se ne varam, tada je javni dug SFRJ iznosio negde oko četiri milijarde dolara. Naravno, gospođa Dragutinović će verovatno reći, i mi se s tim slažemo, da je tada dolar mnogo manje iznosio nego sada i inflacija.
Međutim, mi opet podsećamo na naše argumente, da je ipak velika razlika između broja stanovnika one velike Jugoslavije i Republike Srbije. U tom smislu ukazujemo na kontekst tih dešavanja.
S druge strane, tzv. privatni dug SFRJ je iznosio negde oko 14 milijardi dolara, ako se ne varam, a ukupan dug je bio oko 18 milijardi dolara. Upravo zbog MMF-a, koji se toliko glorifikuje u našoj javnosti, i izuzimajući SRS niko se ne usuđuje da kritikuje, već se kritikuju neke periferne pojave u smislu ljudi koji rade na nekim poslovima. Oni su važni, ali ne određuju samu makroekonomsku politiku Republike Srbije.
Upravo taj MMF je naterao SFRJ da prihvati suverenizaciju duga. Šta bi to značilo u našem konkretnom slučaju? U našem slučaju to bi značilo da će Republika Srbija biti dužna 30 milijardi dolara u 2008. godini ili 21 milijardu evra, ako se spoje privatni i javni dug. Mi odgovorno tvrdimo da će se to desiti.
Ovim ekonomskim problemima ne prilazimo iz ideoloških razloga, niti sa nekom ostrašćenošću ili mržnjom prema Zapadu ili MMF, već iz jedne proste pretpostavke – jednostavno MMF polazi od interesa poverilaca. Interesi poverilaca su da se naplaćuju dužniku što veće kamate. U tom smislu i u smislu diskusije prethodnih govornika hteo bih da napomenem još jednu stvar. Mi možemo da kritikujemo periferne pojave, ali sama odrednica nekakvog ekonomskog programa mora da bude sledeća.
Da li se zalažete za dalje zaduživanje Republike Srbije? Mi smatramo da Republika Srbija ne treba više da se zadužuje, a imamo ljude kao gospodin Aleksandar Vučić, koji tvrdi da se treba zaduživati kod EU i da to jednostavno nema alternativu. To je sa ekonomske tačke gledišta, najblaže rečeno, besmisleno, jer upravo MMF, tzv. evropske banke i Svetska banka, mi to odgovorno tvrdimo, jesu povezane institucije. Daćemo vam i sledeći primer.
Zamenik predsednika izvršnog odbora MMF gospodin Portugal je izjavio za naš dnevni list – da navodno Srbija, zamislite u ovom trenutku kada je kriza na svom vrhuncu, treba da izvrši reforme u zdravstvu, obrazovanju i drugim socijalno osetljivim oblastima. Zamislite sada – to je ono što traži MMF.
U tom smislu i potpredsednik Vlade zadužen za regionalni razvoj i ekonomiju je priznao, kao ekonomista, i mi nemamo ništa protiv te izjave – da je upravo MMF uništio privredu Letonije, jer je tražio da se plate spuste za 20 do 30%, što je dovelo do pada BDP za 18%.
Dakle, to nije naša izjava, već je to izjava iz vlasti. U tom smislu je jasno šta MMF traži od jedne države – uništavanje socijalnih oblasti, penzija, zdravstva, školstva.
Naravno, da bi se taj proces u neku ruku amortizovao postoje druge povezane institucije. Jedna od njih je Svetska banka. Vi imate ugovor sa Svetskom bankom, koji danas razmatramo i koji smo razmatrali u načelnoj raspravi, od nekih 10 miliona evra, ako se ne varam, gde se upravo ta sredstva upućuju ka zdravstvu, koje je veoma ugroženo upravo zbog uslova MMF.
Vi znate, gospođo Dragutinović, da je nemoguće zaključiti ugovor sa Svetskom bankom ako nemate ugovor sa MMF – dakle to su dve povezane institucije. Slično se može reći za tzv. evropske banke. Daću vam i konkretan primer koji potpuno obara ovu tezu gospodina Vučića, a to je sledeće.
Taj toliko glorifikovani i toliko sporni za neke, a za nas potpuno jasno šta donosi taj ugovor za Srbiju, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Vi sigurno znate da je u članu 117. tog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uslovljeno da se tzv. evropska pomoć, to bih nazvao briselska pomoć, jer ne smatram da su Evropa i Evropska unija isto, uslovljava sa saradnjom sa MMF. Dakle, to je više nego jasno. Ako pročitate član 117. biće vam jasno da ne možete sarađivati parcijalno sa tzv. evropskim bankama, a da ne prihvatite uslove MMF.
Ako se ekonomska nauka, naravno neću citirati Štiglica, ali to je više nego jasno, i druge nobelovce, ali ako ekonomska nauka, čak i u Vladi postoji jedno mišljenje da je MMF štetan i da vi sarađujete sa MMF zato što „morate“, onda je jasno – da je štetna i saradnja sa evropskim bankama, tzv. evropskim bankama. U tom smislu mi se protivimo naravno ovom ugovoru o daljem zaduživanju kod Evropske investicione banke od 250 miliona evra, jer smatramo i sa pravne i ekonomske tačke – da je to vrlo, vrlo štetan ugovor za Republiku Srbiju.
Ako se sećate, mi smo napomenuli da tamo imate neke odredbe koje su, najblaže rečeno, sa pravne tačke gledišta sporne i pokazuju – da dve strane u ugovoru nisu ravnopravne.
Vi ste videli da Evropska banka traži doslovno od najnižeg nivoa, znači od službenika u NBS, i u vašem Ministarstvu i u Vladi, da prijavljuju sve nepravilnost koje se mogu desiti u primeni tog ugovora Evropske investicione banke. U tom smislu, mi nemamo ništa protiv. To je jedna vrsta borbe protiv korupcije.
Ali, zašto taj zahtev nije bio dvostran? Zašto službenici Evropske investicione banke, koji su više nego uključeni u te projekte Evropske investicione banke, ne prijavljuju korupciju u organima tzv. evropskih banaka. Međutim, to se ne dešava i tu se postavlja jedna lažna pretpostavka da u EU, u Briselu nema korupcije. Uveravam vas da je tamo korupcija možda i veća nego ovde.
Podsetiću vas da je Evropska komisija dala ostavku 1999. godine upravo zbog korupcije. Podsetiću vas, vi to sigurno znate kao doktor ekonomskih nauka, da je ova kriza upravo nastala zbog korupcije u bankama, korupcije koja je toliko velika da više nije moguće ni verovati računovodstvenim izveštajima i reviziji koja se vrši u Americi.
Znate već nekoliko godina šta se dešavalo sa velikim njihovim firmama. U tom smislu, mi tvrdimo u najmanju ruku da je korupcija na istom nivou u Evropskoj investicionoj banci kao i u vašem Ministarstvu, kao u NBS.
S druge strane, prethodni govornik je govorio o deviznim rezervama Republike Srbije. Pažljivo smo proučili izveštaje NBS za 2008. godinu, gde smo videli podatke o deviznim rezervama. Za razliku od spoljnog duga koji je porastao, koji raste, devizne rezerve padaju. U tom smislu, videli smo da se negde, ako se ne varam, 80% naših deviznih rezervi nalazi u hartijama od vrednosti. Te hartije od vrednosti su uglavnom plasirane na zapadu. S druge strane, imamo i devizne račune ponovo na zapadu.
Dakle, ta ogromna suma, ako se ne varam, 8 milijardi evra se nalazi na zapadu. Sada pravo pitanje povodom naših deviznih rezervi, malo slobodnije ću se izraziti, da li je veća količina novca koja dolazi iz zapada povodom deviznih rezervi ili je veća količina novca koja ide povodom spoljnog duga prema zapadu, u smislu i javnog i privatnog duga, u smislu one priče o suverenizaciji duga, koja će nas pre ili kasnije zadeseti?
Prema podacima NBS, prihodi od hartija od vrednosti, od deviznih računa povodom deviznih rezervi, negde su oko 316 miliona evra godišnje za 2008. godinu. U isto vreme, prosečna kamata na spoljni dug Republike Srbije i na privatni dug je negde oko 5%, ako se ne varam, tako piše u tom izveštaju.
Dakle, samo na osnovu kamata u 2008. godini bilo je dužno da se isplati jednu milijardu evra, znači, samo na osnovu kamata.
S druge strane, u tom izveštaju takođe piše da na osnovu glavnice je isplaćeno u 2008. godini dve milijarde i 300 miliona evra, dodajmo ovom iznosu i kamate, znači, radi se o cifri od preko 3 milijarde evra. S druge strane imate 300 miliona koje dobijamo od deviznih rezervi i imamo 3 milijarde koje idu ka zapadu na osnovu spoljnjeg duga.
Mislim da je više nego jasno da nas zapad iskorišćava, da nas zapadni poverioci iskorišćavaju i upravo te evropske investicione banke, Svetska banka, MMF zarađuju na Republici Srbiji, kao jednoj siromašnoj zemlji koja je jedan dužnik koji se vrti u krugu Svetske banke, MMF-a, Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj.
U tom smislu govori se o projektima. Vi sigurno znate da je Evropska banka za obnovu i razvoj tražila od naših vlasti, uslovljavala da se most kod Beške, u stvari gradnja mosta kod Beške i rekonstrukcija da austrijskoj firmi. Zašto? Nema nikakvog objašnjenja, ako se zna da je upravo ''Mostogradnja'' izgradila taj most, ako se ne varam, sedamdeset i neke godine.
Dakle, svi ti navodno dobronamerni krediti, sva ta pomoć koja je u stvari uslovljena, uslovljena je pomoću zapadnih banaka i zapadnih firmi koje imaju najveće beneficije od tih ugovora. Takođe, u ovom ugovoru sa Evropskom investicionom bankom vi ćete videti da postoji i tzv. posrednik. U formulaciji iz tog ugovora se govori da je posrednik banka ili finansijska organizacija koja deluje na teritoriji Republike Srbije.
Nažalost, zbog politike u prethodnom periodu, mi smo došli u situaciju da negde oko 75 ili 80% finansijskog bankarskog tržišta u Republici Srbiji pripada zapadnim bankama. Znači, imate klasičan monopol na delu. Imate monopol austrijskih banaka od negde 30%, ako se ne varam. U tom smislu, jasno je da će ta tzv. pomoć Evropske investicione banke upravo biti dodeljena zapadnim bankama.
Osam godina se blokiraju ruske investicije, 8 godina se blokira dolazak jedne ruske banke. Sada je navodno došla Moskovska banka, ali u odnosu na ovih 75%, to je više nego malo. U tom smislu, mi pozdravljamo vaš napor da sa Ruskom Federacijom zaključite ugovor o kreditu od jedne milijarde evra.
Takođe vas podsećamo da ozbiljna ekonomska politika bi već izvršila pripreme, a ne bi došla u stanje potrebe, kao što ste vi došli, na vrhuncu krize da tražite upravo od Ruske Federacije jednu milijardu evra.
U tom smislu, trebalo je napraviti ozbiljnu analizu koja bi bila neutralna sa ekonomske tačke gledišta, a ne bi bila zadojena nekim ideološkim frazama o EU kao o novom raju na ovom kontinentu.
Konkretan primer koji pokazuje neozbiljnost tih pregovora je sledeći. Vi sigurno znate da je u aprilu 2009. godine vaš kolega gospodin Kudrin dao izjavu za jedan ruski list, preneli su je zapadni mediji, da će Rusija uložiti 10 milijardi u hartije od vrednosti MMF-a. Dakle, zbog građana da kažemo potpuno otvoreno, Rusija ulaže pare, daje pare MMF-u, a mi uzimamo pare od MMF-a. Znači, nema nikakve logike za takve postupke.
U tom smislu, mi vam predlažemo i sledeću stvar, znači, naša kritika je konstruktivna, vi imate monopolistu, kompaniju "Delta", ne mislim vi lično, nego mi imamo ovde u Republici Srbiji, pre svega vlast, koja zarađuje, prema izjavi gospođe Forcan, negde preko tri milijarde evra. Sličan prihod će biti i u ovoj godini.
Znači, vi imate firmu koja ostvaruje prihod od prodaje u vrednosti od 40% budžeta Republike Srbije. Donesite zakon, donesite poreske zakone i oporezujte tu kompaniju koja, po priznanju njenog vlasnika, plaća negde oko 200 miliona evra poreza. To su konkretne stvari.
Mi sada možemo da pričamo o Brazilu, možemo da pričamo kao gospodin Vučić o EU kao rešenju svih naših problema, ali ovo su konkretne stvari. Oporezujte "Deltu", razgovarajte sa Rusima ozbiljno i imajte u vidu da MMF nije dobronameran poverilac. Zahvaljujem.
U ovoj našoj zaključnoj diskusiji navešćemo još nekoliko argumenata protiv daljeg zaduživanja RS i čitavog našeg društva i zemlje, pošto smo naveli da će do toga doći nepovratno kada dođe do suverenizacije duga kao 1983. godine i jedan od tih argumenata je rast spoljnog duga u 10 novih članica EU.
Sada ću vam reći, uvažena gospođo Dragutinović, kako je to izgledalo 10.6.2007. godine za ovih 10 zemalja EU i iz toga možete doći do zaključka da se ne treba dalje zaduživati, već da treba doći do jedne ekonomske politike koja će se zasnivati na realnoj proceni stanja, a ne na nekim ideološkim frazama.
U tom smislu, navešću vam da je 10.6.2007. godine upravo Mađarska, koja može da se upoređuje sa Republikom Srbijom po broju stanovnika, čak i po nekoj prošlosti, imala dug od 142 milijarde evra.
Vidite koji je to dug i odmah ćete iz toga doći do zaključka, kada uporedite kamate na taj dug, kada uporedite otplatu glavnice, zašto je došlo do ekonomskog kolapsa u Mađarskoj.
U tom smislu, može se izvući zaključak da je potpuno očekivano da građanima Mađarske u velikoj većini, preko 50%, 60% su protiv članstva u EU i smatraju da je članstvo EU štetno za Mađarsku. Treba se učiti na iskustvima naših suseda.
Ova tri kredita, od 250, 90 i 10 miliona evra nam ukazuju na još jednu činjenicu. U načelnoj raspravi smo postavili pitanje – po kojem osnovu je za zaduživanje izabrana banka koja je retroaktivno povećavala marže na već date kredite?
Po kojem osnovu se nagrađuju banke koje se očigledno ponašaju na našem tržištu, moram tako reći, kao lihvarske banke? Za to nema nikakvog opravdanja.
Videli smo izveštaj NB za 2008. godinu i u njemu piše da je NBS, koja je inače agent u ugovoru sa Evropskom investicionom bankom, vi ste zajmoprimac, banka je zajmodavac, da je uticala na te banke koje iskorišćavaju naše građane tako što je dala preporuke da se to više ne radi. Tako ne postupa ozbiljna država.
Ozbiljna država bi se suočila sa tim problemima, a mi smatramo da SRS, za razliku od nekih kvaziopozicionih stranaka, ima vrste i volje da to uradi i u tom konkretnom slučaju bismo, pored oporezivanja kompanije „Delta“, pored uzimanja kredita od Ruske Federacije, kao što smo rekli, koja daje MMF kredite, a vi uzimate od MMF, uradila još jednu stvar – donela bi zakon koji bi dodatno oporezivao te strane banke, monopoliste koji iskorišćavaju taj monopolski položaj na našem tržištu. U tom smislu našla bi se dodatna sredstva, ali ne u smislu daljeg zaduživanja.
Mogu da vas podsetim da su strane banke zaradile preko 400 miliona evra u 2008. godini. To je neverovatan podatak, dok pada BDP, dok se u suštini smanjuju plate, jer kada se uporedi zamrzavanje plata sa inflacijom, to je u stvari pad od nekih 10%, jer NBS planirala je inflaciju od 10%, ako se ne varam, i ako nas MMF tera na takve nepopularne mere, kao što je PDV, a to je očigledno, onda treba naći dodatne izvore prihoda, a ne vrteti se u jednom začaranom krugu, moram tako da kažem i da se malo slobodnije izrazim zbog naših građana, gde je MMF loš policajac koji uništava naše zdravstvo, uništava naše školstvo, našu državu, a s druge strane imate Svetsku banku koja je dobar policajac, Evropska investiciona banka, koje navodno daju upravo kredite za te oblasti.
Imate u samoj suštini uslove iz aranžmana sa MMF koji otvaraju dalji prostor za dalje zaduživanje kod Svetske banke, Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj.
Nije nepoznato i da je, nakon zaključivanja Sporazuma sa MMF, u Beču održan sastanak, to je javan podatak, to je uostalom i potpredsednik Vlade izneo, sa zapadnim bankama koje deluju na teritorij RS i da je na tom sastanku zaključeno da je uslov za dalju „saradnju“ upravo zaključivanje ugovora sa MMF. Nema nikakvih dilema da svi ti zapadni poverioci deluju usaglašeno. Zato vam savetujemo i tražimo od vas, u interesu građana Republike Srbije, da razmislite, da odbacite ove, duboko sam ubeđen, štetne uslove kredita, koji zadužuju Srbiju za 350 milina evra i da nađete snage, političke i ekonomske, da ta sredstva nađete na drugoj strani.
Mi tvrdimo, s obzirom da je bruto domaći proizvod Republike Srbije u 2007. godini bio negde oko 30 milijardi evra, da postoje ta sredstva i na teritoriji Republike Srbije. Daću vam primer kombinata US "Steel".
Vi znate da je US "Steel" najveći izvoznik, takozvani najveći srpski izvoznik, u stvari to je firma u američkom vlasništvu. Procenat je negde oko 13%, ako se ne varam, a to je negde oko milijardu evra našeg izvoza. To je strašno. To treba da oporezujete, to, strane banke, kompaniju Delta, Sartid tj. US "Steel".
Pogledajte, isti taj US "Steel", koji je ovde došao pod tako povoljnim uslovima, ovo je blaga reč, povoljnim uslovima, favorizuje svoju fabriku u Slovačkoj na štetu fabrike u Srbiji. Morate da im se suprotstavite na jedan argumentovan način.
Ovde niko ne priča ni o izolaciji, ni o novim sukobima sa zapadom, ali ovo što se sada dešava to je druga krajnost. Postoje dva centra moći koja su dominantni - kompanija Delta, stranke banke. To treba jedna ozbiljna država, ako misli da nastavi sa jednom politikom koja bi trebalo da bude na korist građana Srbije da ima u vidu.
Znam da imate problema, da su se pojavile snage koje su spremne da idu i dalje od vlasti u ustupcima zapadu, jasno je koje su to snage, međutim, to je već politički problem. Ovde se radi o ekonomiji, o onome što je neminovno, a neminovno je da će se ponoviti 1983. godina, da će doći do suverenizacije duga i znam da u Vladi ima mnogo ekonomskih stručnjaka, ne potcenjujem njihovo znanje, znam da ste predavali na Ekonomskom fakultetu, ne sporim ni znanje gospodina Dinkića, ni gospodina Cvetkovića.
Znate, ako je Milka Planinc koja, priznaćete, nije imala neko ekonomsko znanje, upala u klopku MMF, vi to ne treba da radite. Ne trebate to da ponavljate, jer ako je išta urušilo ekonomski sistem u bivšoj Jugoslaviji, koja je imala, podsetiću vas, ogroman priliv od gastarbajtera, ogroman priliv od turizma, onda su to upravo uslovi MMF-a, jer se MMF pojavio kao navodno neutralni pregovarač povodom spoljnog duga SFRJ.
Posle je došao nacionalizam, posle separatizam hrvatski i slovenački itd. U tom smislu za svaku krizu je potrebna ekonomska nestabilnost.
Naravno, kada imate to u vidu, to nije bilo toliko daleko. Znate sigurno, kao doktor ekonomskih nauka, šta se desilo u Poljskoj početkom 80-ih godina. Ne mislite valjda da su jedan Leh Valensa ili papa uspeli da sruše ekonomski sistem Poljske? MMF ga je srušio - namirnice, hrana, mleko, sve je doživelo ogroman skok posle početka dužničke krize 1980. i neke godine. To je sigurno. Jedini koji su uspeli tu krizu donekle da saniraju su bili Rusi jer su dali Poljskoj po nabavnoj ceni naftu. To je uzrok krize u Poljskoj, posle dolaze svi politički momenti o kojima sam pričao.
U tom smislu treba uzeti u obzir ova iskustva, posebno iskustvo SFRJ. Treba uzeti u obzir realno stanje, treba uzeti u obzir i to da će cena nafte da raste. Znate da je negde na 67% i da ćete imati mogućnost da uzmete povoljnije kredite, ako je već došlo do tolike kritične situacije, od Ruske Federacije.
Oporezujte strane banke, oporezujte Deltu, idite kod poverioca koji će vam dati bolje uslove i u tom smislu imate šanse da nešto uradite za ovaj narod i za ovu državu.
Gospođo Dragutinović, kao doktor ekonomskih nauka sigurno znate koje Jože Mencinger i u tom kontekstu naša argumentacija protiv daljeg zaduživanja od 350 miliona evra se zasniva i na njegovim procenama, a priznaćete kao dr ekonomskih nauka da je on više nego stručan i da ima veoma duboko iskustvo i ima rezultate iza sebe, konačno što je i najvažnije.
Zbog građana RS rekao bih par reči, to je čovek koji je u suštini vodio ekonomsku politiku Republike Slovenije. Bio je, ako se ne varam, guverner, ministar finansija, a sada predaje na Univerzitetu u Ljubljani.
Iza njega stoje rezultati, jer po svim pokazateljima, izuzimajući istočnu Nemačku, ali tu su već uključeni neki politički elementi, Slovenija je zemlja, hajde tako da kažemo, najviše napredovala u tranziciji ili koja je prošla taj tranzicioni period sa najboljim rezultatima.
Naravno i on to kaže, i mnogi drugi ekonomisti, da je Slovenija imala tu prednost kao relativno mala država, od nekih dva miliona stanovnika, da je u bivšoj Jugoslaviji imala privilegovan položaj i privilegovano tržište, i da je imala, kao i kod nas u RS, obučenu radnu snagu i obučene ljude koji su vodili preduzeća.
U tom smislu, citiram gospodina Mencingera, otvoreno je rekao više puta, to sigurno znate, da je Slovenija imala tu privilegiju ili tu sreću da nije bila odmah primljena u međunarodne finansijske organizacije, u MMF i Svetsku banku. To on kaže, mogu vam citirati.
To je njegova izjava u intervjuu „NIN-u“ od 30. septembra 2004. godine. Sada ću vam doslovno citirati: Slovenija je bila dosta bogata izašla iz Jugoslavije pre nego što je počeo rat i kažem (ne ja, nego Mencinger) da smo imali sreću što nas međunarodne finansijske organizacije nisu odmah priznale. To su njegove reči.
Zatim, gospodin Mencinger, da nastavim da citiram njegove reči, kaže otvoreno i ovo – strane investicije u finansijskom sektoru nisu potrebne, to su njegove reči, odnosno više su štetne nego što koriste.
Radi se upravo o onome što smo mi napravili, ne mi, nego vlast, mi smo opozicija, gde je vlast napravila najveću grešku kada je započela stečaj i faktički uništila četiri najveće srpske banke i dozvolila je stranim zapadnim bankama, koje su daleko od toga da budu razvojne banke, koje su monopolisti i lihvari, moram reći otvoreno, uostalom to je priznao i gospodin Cvetković, ako se ne varam, u UN, kada je rekao da su marže sedam puta veće u RS nego što su na zapadu.
Takođe, vaš kolega potpredsednik Vlade, zadužen za ekonomiju i regionalni razvoj, ako se ne varam, u „Novostima“ pre nekih mesec dana izjavio da će on reći zapadnim kreditorima, zapadnim bankama da je nepravedno da građani RS izdržavaju građane u zapadnoj Evropi. Otprilike je ovako rekao i imam i tu izjavu i mogu da vam citiram ako hoćete.
Jasno je iz vaših izjava i izjava vlasti da su upravo zapadne banke te koje produbljuju krizu u RS. U tom smislu, gospodin Mencinger, ponovo citiram njegov intervju „Ninu“ kaže i sledeće – strane investicije koče privredni rast. Ovo zvuči jeretički, jer smo suočeni sa nekritičkom glorifikacijom pojma strane investicije, dovodi se čak i do jedne vrste dogme, gde je to, kao što sam već citirao neke iz kvaziopozicionih partija, jedna šansa za Srbiju itd.
Radi građana Srbije i radi razumevanja našeg stava da smo protiv daljeg zaduživanja RS, želimo da kažemo još jednu stvar: strane investicije u onom pojmu koji se primenjuje u javnosti su u stvari braunfild investicije ili rasprodaja domaćih firmi. Daću vam još jedan podatak koji to potvrđuje – prema podacima iz vlasti od 2000. do 2007. godine ukupne grinfild investicije u RS, to su jedine investicije koje priznajemo, ovo braunfild investicije, strane direktne investicije se mogu tumačiti kao rasprodaja domaćih firmi i na to upravo misli i gospodin Mencinger, dakle grinfild investicije su bile planirane i ostvarene oko milijardu i 900 miliona evra.
S druge strane, vaš kolega sa Ekonomskog fakulteta, gospodin Predrag Jovanović-Gavrilović, koga smo pominjali i u načelnoj raspravi, i za koga se, verujem, i vi slažete da je naš najveći stručnjak u oblasti međunarodnog poslovnog finansiranja, uostalom njegov udžbenik iz 1996. godine se i koristi na Ekonomskom fakultetu, tvrdi i sledeće – da je 2000. godine upravo pod nalogom SB BDP nerealno prikazan i da se po toj, nisu moje reči, ovo su njegove reči, definiciji došlo do zaključka da je zaduženost Srbije u odnosu na BDP 120% i na osnovu tog podatka se tvrdi da pada spoljni dug u odnosu na BDP.
Tvrdi i dokazuje to u svom članku iz 2007. godine o zaduženosti RS da je to laž, neistina, u koju su umešani ljudi iz SB, kao što je Sajmon Grej, čovek koji treba da bude potpisnik ovog ugovora sa Svetskom bankom, koji nas neprestano, moram da upotrebim takav izraz, maltretira u javnom mnjenju i govori nam da se mnogo subvencija daje javnim preduzećima i kritikuje uostalom i vas, ne vas lično, nego budžet RS.
Gospodin Predrag Jovanović-Gavrilović vrlo precizno dokazuje da ti podaci nisu tačni i da nije tačno da je ta osnova bila 120% BDP. U tom kontekstu, ponovo smo protiv daljeg zaduživanja RS. Što se tiče gospodina Mencingera, znate da dok je on određivao ekonomsku politiku Republike Slovenije, mislim da je to bilo negde do 2002. godine, ako se ne varam, Slovenci nisu prodavali svoje banke.
Slovenci su čuvali svoje banke i tek kada prelazi da radi na fakultet u Ljubljani i kada neka druga garnitura, za koju se može reći da je, najblaže rečeno, lično vezana za Brisel, dolazi do prodaje slovenačkih banaka i dolazi do prodaje slovenačkih preduzeća i to je rezultiralo spoljnotrgovinskim deficitom Republike Slovenije. Naravno, kod nas je mnogo gore i upravo taj gospodin Predrag Jovanović-Gavrilović kaže da je kumulativni spoljni deficit do 2007. godine iznosio 36 milijardi dolara. Dodajmo tome onih 12 milijardi dolara iz 2008. godine i videćete da je prema EU, koja je naš najveći spoljnotrgovinski partner od preko 50%, otišla preko 25 milijardi dolara.
Šta smo dobili zauzvrat? Dobijamo ovakve kredite kao što je kredit Evropske investicione banke. Kakav je to kredit u samoj praksi? Znate da su opšti uslovi takvog kredita da 50% svakog projekta finansira Evropska investiciona banka. Drugih 50% treba da finansira onaj zajmoprimac iz Srbije. Znači, ako nemate tih 50%, vi dalje morate da se zadužujete. To je logično.
Dakle, opet govorim o začaranom krugu zaduživanja, gde su MMF, Svetska banka, Evropska investiciona banka, Evropska banka za obnovu i razvoj. U tom smislu ćete reći da je argument da će do 12 milina evra finansirati samostalno sto posto Evropska investiciona banka, ali to u odnosu na ovaj ogroman kredit od 250 miliona evra i projekte koji su od 25 milina evra u suštini ne menja način davanja kredita.
Naravno, kao i u slučaju kredita Svetske banke, ti krediti, odgovorno tvrdim i mi u SRS, imaju veliki potencijal za korupciju, a koju podstiču Evropska investiciona banka i Svetska banka. Zašto to tvrdim? Evo, daću vam konkretan primer. Znate da po tom kreditu Svetske banke postoje smernice za davanje sredstva za projekte. Kakve su to smernice? Smernice su da taj koordinator koji bude nadgledao projekte, postoji koordinator u Republici Srbiji i postoji koordinator regionalni, da oni moraju da imaju iskustvo rada u Svetskoj banci.
Ponovo vidite sukob interesa, ponovo vidite forsiranje zapadnih dobavljača, zapadnih firmi i svih onih koje protežiraju na teritoriji Republike Srbije Evropska investiciona banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, MMF i Svetska banka.
Slično se dešava i u projektu koji će navodno finansirati Evropska investiciona banka.
Zbog građana Srbije biću ponovo jasan, govorim o kreditu od 250 miliona evra. Navodno će taj kredit doneti sreću i razvoj našem društvu. S druge strane, uporedite samo cifre, 24 milijardi dolara je otišlo za ovih osam godina ka EU iz Republike Srbije, a koliko je dobijeno kredita od Evropske investicione banke? Tvrdim vam, 10 puta manje. Na papiru, ali pitanje je koliko su realizovani.
S druge strane, ako vam neko usaglašeno, kao što to rade MMF, Svetska banka, Evropska investiciona banka, uništava privredu, uništava industrijsku proizvodnju, koja ne može da dostigne nivo iz 1998. godine, molim vas, to je godina kada smo imali pobunu na KiM, imali smo jednu vrstu sankcija, industrijska proizvodnja ne može da postigne nivo iz 1998. godine. Šta to znači? To znači da je to taj tzv. briselski put pogrešan, u ekonomskom smislu je pogrešan. To je realnost koju znaju građani Mađarske i zato je njih preko 50% protiv EU.
Pogledajte šta se dešava u Bugarskoj. Obećana je pomoć od 500 miliona evra, ako se ne varam, ili 700. Navodno zbog korupcije u Bugarskoj nije dobijeno. Ne sporim, verovatno je da postoji velika korupcija u Bugarskoj, ali postoji korupcija u EU.
Pogledajte, imali ste trgovinskog predstavnika gospodina Mendelsona iz Velike Britanije. Dva puta je morao da daje ostavku u Velikoj Britaniji zbog korupcije. Da li znate kako je nagrađen? Postao je komesar za trgovinu u EU. To su ti ljudi koji govore da li je korupcija na Balkanu, da li je korupcija u Srbiji i u Bugarskoj.
Tvrdim vam, EU je veoma korumpirana organizacija. To su korumpirani ljudi i nalaziće i naći će razloga da stopiraju i projekte koje finansira ta EIB, Evropska banka za obnovu i razvoj i tzv. Donacije, koje je više nego jasno da idu za koordinaciju donatorskih projekata, za koordinaciju ovakvih projekata kao što je projekat Svetske banke.
U tom smislu, ako ste smanjili rashode budžeta za 20%, to je ogromna cifra, to će se neminovno odraziti na zdravstvo, na obrazovanje. Odraziće se i na našu vojsku i policiju. S druge strane, dobijate kredit od 10 miliona evra od Svetske banke. Dozvolićete da je to kao gašenje vatre benzinom.
Dame i gospodo, SRS je protiv predloga zakona koje danas razmatramo, zašto što predviđaju dalje zaduživanje Srbije u iznosu od oko 350 miliona evra.
Tačnije, Republika Srbija se zadužuje kod Evropske investicione banke za 250 miliona evra, kod tri zapadne banke koje rade na teritoriji Republike Srbije za 90 miliona evra i kod Svetske banke za oko 10 miliona evra.
U tom kontekstu, Predlog zakona o potvrđivanju finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke i Narodne banke Srbije u vrednosti od 250 miliona evra, tačnije Predlog zakona u kome se reguliše Apeks zajma za mala i srednja preduzeća, u potpunosti pokazuje koliko su neargumentovane tvrdnje da nam Evropska investiciona banka daje pomoć.
Kada se analizira ovaj predlog zakona, više je nego jasno da se ne radi ni o kakvoj pomoći, kako to navode neki potpredsednici Vlade, već o veoma nepovoljnom kreditu. Ovaj predlog zakona pokazuje i koliko su površne tvrdnje nekih političara da Srbija ne može da se razvija bez kredita Evropske unije.
U suštini, kredit Evropske investicione banke, koji mi danas razmatramo, najviše će koristiti bankama iz Evropske unije koji rade na teritoriji Republike Srbije. U Predlogu zakona piše – da finansiranje svakog pojedinačnog projekta koji finansira Evropska investiciona banka mora biti predmet sporazuma o zajmu između Narodne banke Srbije i posrednika i krajnjeg korisnika. Posrednik je, po definiciji iz Predloga zakona, bilo koja banka ili finansijska institucija na teritoriji Republike Srbije koju odabere Evropska investiciona banka.
Ako ovome dodamo činjenicu da je oko 75% bankarskog sektora u Srbiji u rukama zapadnih banaka, biće jasno ko će najviše zaraditi na ovom kreditu Evropske investicione banke. Dakle, fraza da Srbija mora da ide putem Evropske unije i slično, jer nam ona navodno daje povoljne kredite, daleko je od realnosti. Ove fraze nemaju uporište u ekonomskim podacima.
Povodom rasprave o ovom kreditu treba istaći da mi iz Srpske radikalne stranke uvažavamo gospođu Dragutinović i cenimo njen odnos prema parlamentu. Znamo da kao doktor ekonomskih nauka pokušava da ekonomskim argumentima i definicijama, a ne jeftinim populizmom, kao neke njene kolege, odbrani ekonomsku politiku ove vlasti.
U tom kontekstu korektnog odnosa gospođe Dragutinović, neophodno je bilo da se u ovom parlamentu, povodom ovog predloga zakona, koji će Srbiju po svemu sudeći zadužiti za dodatnih 250 miliona evra, pojavi guverner Narodne banke Srbije. Ne samo zato što on predstavlja instituciju koja se navodi kao jedna od tri strane u ovom finansijskom ugovoru, i ne samo zato što se u ovom ugovoru, tačnije kreditu od 250 miliona evra, Narodna banka pojavljuje kao agent u ime zajmoprimca, tačnije Ministarstva finansija, kao što se to navodi na početku ugovora, već, dame i gospodo, zato što se prema ugovoru Narodna banka Srbije obavezuje da odobri izbor Evropske investicione banke za posrednika ili banku koja će zarađivati na tim dodatnim kamatama.
Dakle, nas bi, da je kojim slučajem ovde guverner, interesovali upravo kriterijumi za taj izbor banaka na našem bankarskom tržištu, jer strahujemo da bi kao i do sada na našem bankarskom tržištu prednost imale strane, tačnije zapadne banke.
Na takav zaključak nas upućuje podatak da samo austrijske banke imaju monopolski položaj od skoro 30%. Ipak, radi istine treba reći i da na NBS ili agent za zajmoprimca iz ovog ugovora poslala izveštaj za 2008. godinu ovom parlamentu pre nekih dvadesetak dana. Upravo podaci iz ovog izveštaja NBS jasno pokazuju zašto ne treba prihvatiti predloge zakona koji Republiku Srbiju zadužuju za dodatnih 350 miliona evra.
Naravno, tolika je minimalna vrednost ovog kredita, koji nam navodno velikodušno daju Evropska investiciona banka, tri zapadne banke koje rade na teritoriji Republike Srbije, kao i Svetska banka. Kada ovoj ogromnoj cifri dodamo kamate i nepovoljne uslove predviđene ovim predlozima zakona, tačnije i zaradu stranih banaka na teritoriji Republike Srbije, koja je samo u 2008. godini iznosila 470 miliona evra, onda će biti jasno ko će imati najviše koristi od ovih lihvarskih i štetnih kredita.
Osnovni podatak u izveštaju NBS koji nas je opredelio da budemo protiv daljeg zaduživanja Republike Srbije i protiv ovih predloga zakona je onaj o visini spoljnog duga naše zemlje.
Na primer, prema podacima NBS, spoljni dug Srbije u 2008. godine iznosio je oko 30 milijardi dolara ili oko 21 milijardu evra. Prosečna kamatna stopa je na ovaj dug, prema istom izvoru, iznosila oko 5%. Dakle, Srbija je samo na osnovu kamate bila dužna da u 2008. godini isplati oko 1.500.000.000 evra inostranim poveriocima.
Takođe, prema podacima NBS, na osnovu glavnice isplaćeno je još 2.300.000.000 evra, ponovo poveriocima u inostranstvu. Dakle, milijarde evra su u 2008. godini otišle u inostranstvo iz Srbije samo po osnovu spoljnog duga, milijarde evra, koje su mogle biti upotrebljene za poboljšanje našeg zdravstva, školstva, pomoć najsiromašnijima, pomoć našoj vojsci i policiji, kao sredstva za pravosuđe, penzije, povećanje plata i borbu protiv nezaposlenosti.
O kolikoj se sumi radi najbolje pokazuje poređenje sa sumom koja je planirana za ukupne rashode budžeta usvojenog krajem 2008. godine. Ta suma je iznosila po tadašnjoj vrednosti oko osam milijardi evra. Umesto da je ovih nekoliko milijardi evra upotrebljeno da se pojača budžet za nekih 20% do 30%, što bi se neminovno odrazilo na povećanje standarda naših građana i bolje funkcionisanje naše države u teškim i kriznim vremenima, vlast je, zbog pogrešne ekonomske politike koju u suštini određuje MMF, preusmerila ova sredstva ka onima koji su odavno mnogo bogatiji od nas, ka inostranim poveriocima iz bogatih zemalja EU.
Tako u suštini građani Srbije milijarde evra, koje bi mogle da ojačaju budžet ove države za 20% do 30%, preusmeravaju ka bogatim zemljama EU pomoću otplate štetnih kredita, kakav je onaj koji danas razmatramo.
Građanima povodom ovih kredita treba reći istinu, a ona je da će oni u narednim godinama, verovatno i u decenijama, ako se nastavi ovakva pogubna politika zaduživanja, raditi samo zbog otplate kamata na kredite. Naravno, oni koji su povezani sa interesima međunarodnih banaka će imati koristi.
Na primer, u Predlogu zakona o kreditu koji daje Svetska banka navodi se da će se u skladu sa smernicama Svetske banke primeniti posebna procedura nabavke međunarodne robe, posebna procedura za konsultantske usluge, posebna pristupna naknada od 26.000 evra i da će postojati jedinica za koordinaciju projekata.
Ovome svakako treba dodati da je praksa Svetske banke da, u skladu sa ovim prethodno navedenim smernicama, projekte dodeljuje tzv. stručnjacima za nabavku ili akreditovanom osoblju, koji određuju listu ugovora, procenat nabavke, metode nabavke. Takođe, te osobe moraju da ispunjavaju uslove da imaju nekoliko godina staža pri Svetskoj banci. Njihov rad nadzire regionalni savetnik za nabavke.
Kada ovo imamo u vidu, da li iko razuman smatra da će ti ljudi doneti odluku koja ne favorizuje strana preduzeća na štetu srpskih. Tačnije, Svetska banka u praksi daje pare zapadnim proizvođačima da bi oni instalirali svoju robu u srpskim preduzećima, bolnicama ili drugim ustanovama. Posle toga ide i remont i krug zarade inostranih poverilaca produžava se i dalje.
Zbog ovih razloga mi se protivimo zaključivanju ovako štetnih ugovora koji dovode do većeg zaduživanja Republike Srbije samo zarad daljeg bogaćenja zapadnih firmi i banaka.
Naravno, uvažena gospođa Dragutinović će verovatno u okviru ove rasprave upotrebi argument da treba razlikovati privatni i javni dug. U tom kontekstu će zaključiti da Republika Srbija, u odnosu na svoj bruto domaći proizvod, nije prezadužena zemlja.
Takođe, da je kojim čudom guverner Narodne banke ovde ili Sajmon Grej, predstavnik Svetske banke, koji treba da bude jedan od potpisnika ugovora koji danas razmatramo i koji nam inače neprestano drži lekciju u našim medijima kako mnogo izdvajamo za pomoć našim preduzećima, oni bi možda upotrebili sličnu argumentaciju. Ipak, podsetiću uvaženu gospođu Dragutinović i sve vas da je ne tako davno, godine 1983. (Predsedavajuća: Deset minuta.)... nastavio bih ako mogu.
Godine 1983, u istoj ovoj sali, održana je čuvena noćna sednica tadašnje Savezne skupštine SFRJ. Ona je bila kulminacija ovog procesa spajanja javnog i privatnog duga, o kome mi danas govorimo i na koji upozoravamo, koga prikriva Sajmon Grej.
Evo šta o tom procesu piše ugledni profesor dr Predrag Jovanović-Gavrilović sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Ministar sigurno zna da je profesor Jovanović-Gavrilović naš vodeći stručnjak u oblasti međunarodnog poslovnog finansiranja. Uostalom, njegov udžbenik „Međunarodno poslovno finansiranje“ se koristi na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.
On je napisao u naučnom radu pod naslovom „Zaduženost Srbije i donacije“ sledeće – Ona druga Jugoslavija je u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka naglo uvećala svoje dugove prema inostranstvu. MMF se predstavljao kao neutralni posrednik između dužnika i poverilaca, ali jasno je bilo da su mu interesi poverilaca bili mnogo bliži. Tada je dužnicima prećeno da ukoliko se ne postigne dogovor da će doći do zaplene njihove imovine u inostranstvu, ambasada, brodova i aviona".
Zatim dr Predrag Jovanović-Gavrilović navodi konkretne cifre. Spoljni dug druge Jugoslavije bio je 1974. godine 5 milijardi dolara, a 1980. godine već 19 milijardi. Uvažena gospođa Dragutinović će sigurno reći da nije ista vrednost dolara tada i sada, i mi se slažemo sa tom konstatacijom, ali svakako treba tome dodati i činjenicu da je bivša Jugoslavija imala nekoliko puta više stanovnika nego Republika Srbija.
Zatim dr Jovanović-Gavrilović navodi - "1979. godine Jugoslavija je zabeležila rekordan deficit u platnom bilansu u iznosu od tri milijarde 670 miliona dolara, što faktički znači da se samo u toj godini spoljni dug povećao za toliko. U 1981. godini ukupan dug Jugoslavije prema inostranstvu je premašio iznos od 21 milijardu dolara.
Pod pritiskom tereta spoljnog duga Jugoslavija je bila prinuđena da pregovara o reprogramiranju prispelih obaveza. Na noćnoj sednici Savezne skupštine, maja 1983. godine, o pritisku svedoči i što je ta sednica održana u noći, kada joj vreme nije, Jugoslavija je bila prinuđena da prihvati suverenizaciju duga. Od tadašnjih oko 18 milijardi duga, samo 4,5 milijardi je bilo državni i od države garantovan dug, a ostatak je predstavljao dug preduzeća i poslovnih banaka, mogli bismo reći privatan dug.
Pod pritiskom poverilaca i Međunarodnog monetarnog fonda Jugoslavija je bila prinuđena da celokupan dug prihvati kao državni - otuda taj naziv suverenizacija duga. Da smo bili u nekoj drugačijoj situaciji, mogli bismo da kažemo da država ne odgovara za komercijalne dugove pojedinih preduzeća i banaka, i neka o toj naplati svojih potraživanja brinu samo zajmodavci" - zaključuje naš vodeći stručnjak u oblasti međunarodnih poslova i finansija sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
Dakle, dame i gospodo, na osnovu prethodno iznetog je jasno da nas čeka suverenizacija duga i nikakve fraze to ne mogu sakriti, jer nažalost jasno je da je pregovarački položaj Republike Srbije sada još teži nego što je bio onaj druge Jugoslavije, te ne tako davne 1983. godine.
U tom kontekstu, prema već citiranom izveštaju Narodne banke Srbije za 2008. godinu, spoljni dug javnog sektora je na kraju decembra 2008. godine iznosio 6 milijardi i 387 miliona dolara, što čini 29% ukupnog duga. Dakle, to je neka približna cifra onoj koja je navedena za bivšu Jugoslaviju, ali tada nije postojao takav monopol stranih, tačnije zapadnih banaka na teritoriji Republike Srbije, niti je privatni dug tako nekontrolisano rastao.
Prema izveštaju NBS, stanje spoljnog duga privatnog sektora, preduzeća i banaka na dan 31. decembra 2008. godine je iznosilo 15 milijardi i 400 miliona evra ili oko 71% ukupnog duga. U tom kontekstu dug bankarskog sektora je smanjen za 1,5% u odnosu na kraj 2007. godine, ali spoljni dug preduzeća na kraju godine iznosio je 11 milijardi i 500 miliona evra, što je povećanje za skoro neverovatnih 49,6% u odnosu na kraj 2007. godine. Dakle skoro 50% za godinu dana, to je prosto da se ne poveruje.
Takođe, za razliku od javnog i dugova banaka, privatni dug preduzeća je drastično povećan u proteklih nekoliko godina. Ovome treba dodati i sledeće podatke iz izveštaja NBS - spoljni dug u dolarima u periodu 2000. do 2008. godine rastao je po prosečnoj godišnjoj stopi od 13,9%, dok je to u evrima iznosilo oko 8%. Na takva kretanja je uticao pad vrednosti dolara u odnosu na evro. Učešće evra je povećano sa 40% na kraju 2001. na 78% na kraju 2008. godine.
U tom kontekstu, ukoliko bi se uzela bazna vrednost na dan 31. decembra 2001. godine, datum posle koga je uveden evro, kako se navodi u ovom izveštaju NB, ukupno povećanje spoljnog duga na kraju 2008. godine u odnosu na kraj 2001. godine iznosilo bi stvarno neverovatnih 88%. Takođe je taj rast u dolarima, zbog slabljenja te valute, više nego udvostručen.
Dakle, Srbija se skoro nekontrolisano zadužuje i nikakve tvrdnje da se radi o javnom i privatnom dugu i da to odvojeno treba posmatrati, kao da se dešava u nekoj drugoj zemlji, to ne mogu da demantuju, jer prosta logika nam pokazuje da je MMF glavni kreator ekonomske politike ove zemlje.
Uostalom, i uvažena gospođa Dragutinović, u jednoj izjavi od 11. aprila 2009. godine je navela - da će se svaka tri meseca Vlada Srbije dogovarati sa MMF-om oko analize ekonomske politike. U tom kontekstu ne treba sumnjati da će kad-tad MMF zahtevati od Republike Srbije suverenizaciju dugova, upravo na isti način kao što je uradio u slučaju bivše Jugoslavije 1983. godine i što je usvojeno u ovoj istoj sali.
Dakle, pre ili kasnije, i to naši građani i svi mi u ovoj sali treba da znamo, naša država će morati pod pritiskom i ucenama MMF da preuzme i privatni dug, koji se, kao što smo to već videli, povećava ogromnom brzinom.
Zato smo mi iz SRS protiv daljeg zaduživanja ove zemlje i ovog naroda, zato smo mi protiv daljeg zaduživanja od 350 miliona evra. To su ogromne pare, a država treba da ih nađe na nekom drugom mestu, ako su već neophodne. Mi ćemo to jasno reći.
Oporezivanjem kompanija, kao što je kompanija "Delta", to su ti monopolisti o kojima se ovde priča, koji imaju prihode od tri milijarde evra godišnje samo zbog svog monopola. Takođe je trebalo hladne glave razgovarati sa Rusima, ozbiljnije i pre u sklopu strategije, a ne sada kada je kriza na svom vrhuncu, jer oni neće tražiti suverenizaciju duga, uništavanje socijalnog i državnog programa zarad plaćanja kredita, kao MMF i Svetska banka - što to ne reći, kao povezana institucija.
Potpuno je nelogično u tom kontekstu da se ova država zadužuje kod te banke i MMF-a, dok ministar finansija Ruske Federacije gospodin Kudrin, u izjavi od 28. maja ove godine najavljuje kupovinu hartija od vrednosti, upravo od MMF-a, od 10 milijardi dolara. Dakle, to nema više veze ni sa ekonomijom ni sa dogmom i utopijom o raju koji nas navodno čeka na zapadu i u Briselu.
U tom kontekstu ovog ključnog pitanja svesni smo da će predstavnici vlasti pokušavati da obore nešto što je neoborivo, a to je činjenica da Republika Srbija ide ka neizbežnoj suverenizaciji duga, tačnije spajanju privatnog i javnog duga, i u tom sklopu dokazivanja nemogućeg. Jedna od tvrdnji će sigurno biti - da, MMF ima dobre namere prema nama.
Međutim, mi smo uvereni da ako je MMF nagovorio tadašnju vlast SFRJ da umesto 4,5 milijardi dolara javnog duga preuzme obaveze za još 14 milijardi dolara javnog duga, nikakve fraze o kretanju između spoljnjeg duga i BDP-a to neće moći da ospore. Neutralna ekonomska analiza će pokazati ovu istinu i ona pokazuje koliko je štetno dalje zaduživanje ove zemlje.
Na primer, već citirani naš vodeći stručnjak za međunarodne poslove finansija, u svom naučnom radu o zaduženosti Srbije, napominjem inače da je taj naučni rad objavljen 2007. godine, pre početka ove ekonomske krize, tvrdi sledeće: "Kada neki aktuelni političari žele da pokažu da naš spoljni dug nije veliki i da se zapravo smanjuje, ističu da je u 2000. godini spoljni dug predstavljao 120% društvenog proizvoda, a danas samo 60%, što bi trebalo da pokaže da je stepen zaduženosti upola manji.'' Računski je to tačno, ali je procena vrednosti društvenog proizvoda za 2000. godinu nerealna. Tzv. međunarodna zajednica...
Ako se sećate, uvažena gospođo Dragutinović, pričali smo o vrednosti BDP i odnosu sa javnim dugom. Kao što sam već naveo citat gospodina Jovanovića-Gavrilovića, vrednost društvenog proizvoda za 2000. godinu je bila nerealna.
Iz kojih razloga? Takozvana međunarodna zajednica i Svetska banka su se saglasile, čak su sugerisale, da vrednost tadašnjeg društvenog proizvoda bude tako niska kako bi SRJ mogla da se svrsta u grupu siromašnijih zemalja sa društvenim proizvodom po glavi stanovnika ispod 1000 dolara, za koje, kao što verovatno znate, važe posebni uslovi.
Zatim, u istom ovom naučnom radu se objavljuju konkretni uporedni podaci. ''Navedena računica se oslanja na to da je 2000. godine društveni proizvod bio 9 milijardi dolara, a u 2007. godini 42 milijarde.'' Da su oba podatka tačna, to bi značilo da je društveni proizvod u međuvremenu povećan za pet puta, odnosno da je godišnja stopa rasta bila 25%.
To nije tačno, jer prema podacima Evropske banke za obnovu i razvoj stope realnog rasta BDP Srbije od 2002. godine do 2007. godine bile su oko 5%, 4,5%, 2,4%, 9,3%, 6,3%, 5,7% i 7,5%. Sa ovakvim stopama rasta društveni proizvod je realno porastao za sedam godina za nepunih 50%, a ne za 500%, odnosno za pet puta, zaključuje se to u ovom naučnom radu.
Dakle, do ovakve ekonomske istine se dolazi kada se ukrste podaci iz više izvora. Parcijalni pristup, koji je samo delimično tačan, ne dovodi nas do ekonomskih zaključaka koji bi bili u vezi sa realnim stanjem. Ozbiljni ekonomisti, političari, posebno iz sektora ekonomije Vlade, ne smeju da se zavaraju sa tvrdnjama da je Srbija na osnovu visine javnog duga ili odnosa ukupnog duga i BDP zemlja koja nije prezadužena.
Smatramo da nema više prostora za bezglavo zaduživanje koje je bilo prisutno tokom zadnjih osam godina. Suverenizacija duga, koju će predvoditi upravo Međunarodni monetarni fond, neizbežna je i duboko smo uvereni u to. Sa tom činjenicom Vlada i posebno njen ekonomski deo moraju da se suoče, ma šta im govorili neiskreni i zlonamerni partneri iz "MMF" i drugih povezanih institucija koje se pominju u ovim ugovorima, kao što je Svetska banka ili Evropska investiciona banka.
U tom smislu u prethodnom javljanju smo naveli koliko su nerealne tvrdnje da je Srbija nisko zadužena zemlja. Naveli smo i podatke iz 1983. godine. Argumentovano smo osporili pristup koji koristi sadašnja vlast ili parcijalno analiziranje problema spoljnog duga.
U tom kontekstu opet izražavamo žaljenje što nije prisutan guverner Narodne banke ili kojim čudom gospodin Sajmon Grej, jer možemo upravo od njih često da čujemo da poređenje između iznosa javnog duga i visine deviznih rezervi garantuje sposobnost daljeg zaduživanja ove zemlje. U tom kontekstu se i šalju ovakvi predlozi da Srbija treba da se zaduži za dodatnih 350 miliona evra na osnovu ovih podataka o deviznim rezervama.
Ova tvrdnja o odnosu između deviznih rezervi i spoljnog duga se zasniva na parcijalnom pristupu, kao i ona o potpuno odvojenom posmatranju javnog i privatnog duga. Sledeći primer to pokazuje - u izveštaju NBS za 2008. godinu trend rasta deviznih rezervi NBS je izrazila od 2001. godine i on je prekinut negde 2008. godine, kao što ste naveli, ako se ne varam. Na kraju 2008. godine devizne rezerve su iznosile 8 milijardi 168 miliona evra i u odnosu na kraj 2007. su bile manje za milijardu i 480 miliona evra ili za nekih 15,4%. U dolarima ti podaci su nešto različiti.
Sama činjenica je da su devizne rezerve na kraju 2008. godine sastavljene od inostranih hartija od vrednosti u visini od 82%, u 2007. godini taj procenat je bio oko 60%, zatim su se te devizne rezerve sastojale od depozita na računima NBS u inostranstvu u visini od 8,38%. U 2007. godini je to iznosilo 35%, kao i od efektivnog stranog novca u visini od pet i nešto posto i to je u 2007. godini iznosilo 1%, i na kraju, zlato i specijalna prava vučenja u visini od 3,11%. Takođe, u 2007. godini je bio manji procenat.
Kada se analiziraju ovi podaci NBS o deviznim rezervama može se zaključiti da je NBS odlučila da promeni strukturu deviznih rezervi u korist hartija od vrednosti, a na račun depozita na računima u inostranstvu. U izveštaju o deviznim rezervama koje bi trebalo da budu taj navodni garant za dalje zaduživanje zemlje i ekonomsku opravdanost ova tri kredita, o kojima danas raspravljamo, o 350 miliona evra upravo se navodi gde su i u šta su investirane srpske devizne rezerve. One su investirane u inostrane hartije od vrednosti u okviru 4 portfelja obveznica - evro, američki dolar, britanska funta, kanadski dolar.
U tom izveštaju se navodi da se u suštini povećalo učešće državnih obveznica u odnosu na druge hartije od vrednosti i da su depoziti plasirani kod centralnih banaka i banaka sa visokim kreditnim rejtingom. U tom kontekstu, biću potpuno otvoren, prethodni podaci i grafikoni u tom izveštaju jasno pokazuju da su skoro sve naše devizne rezerve na zapadu.
Zato se i povodom rasprave o daljem zaduživanju naše zemlje i odnosu između spoljnog duga i visine deviznih rezervi postavlja ključno pitanje, a ono je - koliki prihod ima država Srbija od držanja svojih deviznih rezervi na zapadu? Tačnije, da li prihod od deviznih rezervi može da se uporedi sa onom ogromnom količinom novca koji odlazi na zapad na osnovu spoljnog duga ove zemlje? Ponovo naglašavam - ukupnog spoljnog duga ove zemlje, jer će pre ili kasnije, kao što je to bio slučaj 1983. godine, doći do suverenizacije.
U tom smislu, prema podacima NBS ukupan prihod od deviznih rezervi, na osnovu hartija od vrednosti i na osnovu deviznih računa u inostranstvu, negde je oko 316 miliona evra. Uporedite tu cifru sa onih tri milijarde evra koje odlaze svake godine na zapad na osnovu spoljnog duga i biće vam jasno da je tok novca upravo obrnut od onoga u šta nas ubeđuju preko propagandnih medija, preko izjava vlasti itd.
Znači, 300 miliona evra dolazi iz deviznih rezervi kao naš prihod, a tri milijarde ide na osnovu spoljnog duga ka zapadu. Dakle, i zbog tog razloga smo protiv daljeg zaduživanja ove zemlje. Kao ekonomista ćete verovatno ponovo izneti argument da se i u Ruskoj Federaciji privatni sektor zadužio. To je tačno. On se zadužio sa negde oko 400 milijardi dolara u proteklih nekoliko godina, ali ovaj argument se ne može primeniti za Republiku Srbiju, pre svega zato što vlasti te zemlje ne vode politiku u skladu sa smernicama MMF.
Dakle, javni dug te zemlje je upravo obrnut od naše situacije, on je padao, nije rastao u procentu osam godina. Takođe, treba to otvoreno reći, privatni sektor u toj zemlji nema nesrazmernu političku moć u odnosu na državu koju, npr, ima gospodin Mišković u odnosu na našu vlast.
Naravno, ovome treba dodati da postoji suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni između Evropske unije i Ruske Federacije, u 2008. godini on je iznosio oko 150 milijardi dolara. S druge strane, vi sigurno znate da je spoljnotrgovinski deficit bio rekordan prošle godine, a da je ostvaren upravo zbog dogmatske orijentisanosti ka saradnji u trgovinskom smislu sa EU, od preko 50%, ako se ne varam 56. Dakle, oko šest milijardi dolara svake godine odlazi iz Srbije ka EU upravo zbog takve politike. Dakle, ni tu se ne može napraviti poređenje sa Ruskom Federacijom.
U kontekstu ključnog pitanja daljeg zaduživanja Srbije, ovaj podatak o deviznim rezervama nam govori da nema nikakvog više, slobodnije da se izrazim, oslonca za dalje zaduživanje Republike Srbije. S druge strane, može se reći da ogromna cifra od oko milijardu evra koja svake godine odlazi na osnovu kamata i na osnovu spoljnjeg duga će se samo još više povećavati.
Jer vi sigurno znate, i to je javni podatak iz izveštaja NBS, da su devizne rezerve u 2008. godini imale pad, a da je spoljnji dug upravo doživeo suprotno i da je porastao. To je prava ekonomska istina koju ne mogu da sakriju nikakve fraze. To je istina o tokovima novca između Srbije i zapada.
Milijarde evra idu iz Srbije ka zapadu, a samo stotine idu sa zapada ka Srbiji. Zato smo kao SRS protiv ovakvih predloga zakona koji omogućavaju ovakav, slobodno to mogu reći, lihvarski i štetan proces. Zato ne verujemo u fraze po kojoj Brisel daje Srbiji neku kreditnu i drugu pomoć bez koje Srbija ne bi mogla da preživi. Upravo verujemo u suprotno. Verujemo da je to štetan proces.
Korektan ekonomski pristup ima za cilj da dođe do ekonomske istine i to je preduslov za podizanje srpske ekonomije i privrede iz ovog sumornog stanja u kojoj se ona danas nalazi.
Svim ovim podacima o daljem zaduživanju Republike Srbije, možemo dodati usaglašenu carinsku i ekonomsku politiku Brisela i MMF-a. Uostalom, znate da je u SSP, ako se ne varam, u članu 117, navedeno da će MMF i EU usaglašavati svoju politiku prema Republici Srbiji upravo u ovom sektoru. Sve ove činjenice koje smo sada naveli su dovele do toga da Srbija ima akumulirani spoljnotrgovinski deficit od nekoliko desetina milijardi evra.
Tačnije, kao što to navodi citirani dr Predrag Jovanović-Gavrilović u svom naučnom radu iz 2007. godine, kumulativni deficit trgovinskog bilansa iznosi čak 36 milijardi i 500 miliona dolara u periodu od 2000. do 2007. godine. Kumulativni deficit tekućeg bilansa je manji, 19 milijardi zahvaljujući ne EU već prvenstveno doznakama radnika koji rade u inostranstvu. Pitanje koliko će te doznake biti u ovom smeru velike u budućnosti, posebno imajući u vidu veliku ekonomsku krizu i otpuštanje na zapadu radnika koji nisu državljani tih zemalja.
Naravno, svim ovim podacima treba dodati i činjenicu da je spoljnotrgovinski deficit Republike Srbije u 2008. godini, kao što smo već naveli, bio negativan i to je bio negativan rekord od 12 milijardi dolara. Kada na ovu cifru dodamo 36,5 milijardi dolara kumulativnog trgovinskog deficita u periodu od 2000. do 2007. godine, dolazimo do skoro neverovatne brojke od preko 48 milijardi dolara.
Kada tu cifru podelimo sa onih 50%, koja nam govori da je tolika spoljnotrgovinska razmena sa EU, dolazimo do zaključka da je oko 24 milijarde dolara iz Srbije transferisano ka EU u periodu od 2000. do 2008. godine.
Tu činjenicu, dame i gospodo, ne može da sakrije nikakav kredite Evropske investicione banke u visini od 250 miliona evra koji danas razmatramo. Takođe, niti bilo kakve fraze o ekonomskoj pomoći EU ne mogu sakriti ovu ekonomsku istinu o tokovima novca.
Ako govorimo o donacijama, treba reći da je finansijska podrška iz EU Srbiji i Crnoj Gori od 2001. do 2005. godine bila oko 545 miliona evra, od čega samo 305 čine zajmovi, a 240 miliona nepovratna sredstva.
Šta su ta sredstva u praksi? Mnogo sredstava iz tih donacija otišlo je i odlazi na izradu kojekakvih projekata od kojih ima malo koristi. Primer takvog trošenja sredstava je projekat zapošljavanja za koji su dobijene donacije, a čiji je glavni zaključak da ljudi treba da se samozapošljavaju.
Takođe, jedna donacija Velike Britanije namenjena je za finansiranje projekta u promociji efikasnog korišćenja donatorskih sredstava ili u suštini donatorska koordinacija. To su ti projekti koji nam tako velikodušno dolaze iz EU. To je prava istina o tzv. pomoći EU.
Kredit Evropske investicione banke koji danas razmatramo, ali i kredit Svetske banke i ovaj tri zapadne banke koji treba da pokrije budžetski deficit Srbije ne možemo posmatrati izdvojeno od pregovora sa MMF, sa tim fondom koji se u raspravi ovde, ne kažem za vas lično, ali izbegava se i kritikuju se neke sporne stvari. Smatramo da je osnovni ekonomski problem Republike Srbije upravo politika koju nameće MMF.
Ma koliko se Vlada i NBS trudile da prikažu da krediti koje daju tzv. evropske banke i Svetska banka nemaju veze sa uslovima MMF-a, u praksi nije tako. Sledeći primer to pokazuje. On istovremeno ponovo pokazuje zašto je SRS protiv daljeg zaduživanja Republike Srbije od 350 miliona evra.
Vi verovatno znate da je krajem aprila 2009. godine nakon završetka prolećnog zasedanja MMF i Svetske banke u Vašingtonu, jedan od vaših kolega, potpredsednika srpske Vlade, izjavio je da će se Srbija zadužiti za dodatnih 900 miliona dolara. Po ovoj izjavi, od ove sume 450 miliona dolara će biti usmereno ka srpskom budžetu, a od toga 300 miliona u ovoj godini, a 150 miliona u 2010. godini.
Prema izveštajima naših medija, delegaciju Republike Srbije činili su još i jedan potpredsednik zadužen takođe za ekonomske poslove i naravno guverner NBS. U tom optimističkom kontekstu, naglašeno je da pored dodatnog zaduživanja kod MMF-a i Svetske banke se paralelno "potpisuju dogovori o daljem zaduživanju sa prisutnim u Vašingtonu zapadnim bankama".
Dakle, ovo je bila jedna vrsta pripreme za zaključivanje ovih ugovora o zaduživanju koje danas razmatramo. Da bi situacija bila još neshvatljivija, istog dana u srpskim medijima je obavljena procena da će dug srpske države biti udvostručen u 2009. godini sa 8,93 milijarde evra na preko 16 milijardi evra. Ovome treba dodati i prethodno iznet podatak da je dug privatnog sektora u Srbiji već prešao 10 milijardi evra.
Prema minimalnoj proceni i pod pretpostavkom da se privatni srpski sektor neće dodatno zaduživati u 2009. godini, što je nerealno, srpski dug će krajem 2009. godine iznositi 30,5 milijardi evra ili prema vrednosti dinara NB od 27. aprila 2009. godine oko 40 milijardi dolara. Dakle, krajem 2009. godine, srpski dug će biti uporediv sa celokupnim srpskim bruto domaćim proizvodom u 2007. godini. To je prava istina.
Naravno, u tom kontekstu se postavlja i pitanje, zašto srpski spoljni dug raste takvom brzinom? Odgovor na to pitanje pokazuje zašto smo mi protiv daljeg zaduživanja Srbije od 350 miliona dolara, ponovo ponavljam tu cifru. Skoro neverovatno srpsko povećanje duga u 2009. godini ukazuje pre svega, a mi ćemo to otvoreno reći za razliku od drugih poslaničkih grupa, na usaglašeno delovanje zapadnih finansijera sa MMF.
Oni deluju skoro kao jedna mreža i, ako bi hteli malo slobodnije da se izrazimo, postepeno ali uporno dave Srbiju i njene građane i privredu. U tom kontekstu, ponavljam, centralnu ulogu u daljem zaduživanju ima MMF.
Npr, poznato je da je Srbija potpisala trogodišnji aranžman sa MMF-om u aprilu 2009. godine. Mi smo ubeđeni, a videćete nešto kasnije i da neke vaše kolege to ne skrivaju, jer kao ekonomisti ne mogu negirati tu ekonomsku istinu, da će taj aranžman zbog svojih uslova imati velike negativne efekte na srpsko zdravstvo, poljoprivredu, socijalna davanja, obrazovanje i državne institucije u celini.
Uostalom, to ne kriju ni zvaničnici MMF-a. Na primer, zamenik Izvršnog odbora MMF-a, gospodin Portugal, koji je u intervjuu za jedan naš dnevni list od 6. 07. 2009. godine iskreno izneo šta su prave namere MMF-a prema Srbiji, i to uprkos tome što je svima jasno da je ekonomska kriza pogodila Srbiju i posebno njene najsiromašnije građane, penzionere, ljude kojima su potrebni lekovi i lečenje, studente, đake i njihove roditelje.
Tu činjenicu je priznao i potpredsednik srpske Vlade, ekonomista po obrazovanju, u izjavi za jedan dnevni list od 10. 07. 2009. godine, kada je izjavio: „MMF je napravio kardinalnu grešku kada je u Letoniji predložio smanjenje plata za 20 do 30%, što je dovelo do dramatičnog pada BDP-a od 18% u ovoj zemlji.“
Ovome, naravno, dodajemo već prethodnu pomenutu izjavu izvršnog direktora MMF-a koji je zahtevao sada, u ovom kriznom vremenu, i koji tvrdi da je pravo vreme za reforme u srpskom zdravstvu, obrazovanju i penzijskom sistemu.
Naravno, svi ovi uslovi, ako bi se ispunili, doveli bi upravo do kolapsa u našoj ekonomiji, zdravstvu i obrazovanju, kolapsa koji se desio u Letoniji, koja je inače članica tako željene Evropske unije.
Međutim, da se ovo ne bi desilo u Srbiji, potrebno je dodatno zaduživanje kod drugih zapadnih poverilaca, a ne kod MMF-a. Ali, nažalost po sve nas, i po vas, i po nas i po građane Srbije, ovo može biti ostvareno samo uz dozvolu Međunarodnog monetarnog fonda. Dakle, u suštini Srbija se nalazi u jednom finansijskom krugu iz koga nema izlaza.
Sledeći ekonomski podaci pokazuju ovo usaglašeno delovanje zapadnih finansijera ili međuzavisnost kredita koje daje MMF, Svetska banka, Evropska investiciona banka i zapadne banke koje rade na teritoriji Republike Srbije.
Navešću vam nekoliko konkretnih primera. Članstvo u Svetskoj banci, vi to sigurno znate, uslovljeno je članstvom u MMF-u. Naravno, SAD u Svetskoj banci imaju, kao i u MMF-u, najveću kvotu od oko 16%. U suštini, Svetska banka svojim kreditima finansira obrazovanje i pomaže zdravstvo.
Uostalom, Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu između Republike Srbije i Svetske banke se i zove – Dodatno finansiranje projekta zdravstva. Dakle, to su upravo one oblasti koje, slobodno to možemo reći, uništavaju uslovi MMF-a.
Takođe, Svetska banka se zadužuje na međunarodnom finansijskom tržištu, a zatim na taj iznos dodaje maržu od 0,75% i proviziju od 1%, prema definiciji iz knjige „Međunarodna ekonomija“, koja se takođe koristi na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, i tako u suštini i u praksi Svetska banka i MMF zajednički zarađuju na dužnicima kao što je Srbija.
Konkretno u ovom kreditu koji danas razmatramo se navodi: „Zajmoprimac će plaćati kamatu po stopi u iznosu jednakom međubankarskoj kamatnoj stopi za valutu zajma uvećanu za varijabilnu kamatnu maržu“. To je član 2. Ugovora o zajmu između Republike Srbije i Svetske banke.
U suštini, MMF, da se malo slobodnije izrazim, napravi problem u ekonomiji, zdravstvu i obrazovanju, a Svetska banka ga rešava davanjem kredita za te oblasti, naravno, uz visoku kamatu. To je taj sistem koji deluje u samoj praksi. Mi moramo priznati da je to skoro genijalan sistem, ali, nažalost, on se upravo primenjuje na siromašnim zemljama, kao što je Republika Srbija.
Da bi se opravdalo ovo izrabljivanje dužnika ili parazitsko delovanje ovih institucija, Svetskoj banci je dodeljen visok kreditni rejting, a to vi sigurno, takođe, znate. Ona dobija povoljnije kredite od onih koje bi dobila Srbija sa svojim kreditnim rejtingom kad bi se direktno zaduživala kod zapadnih banaka. Dakle, ponovo jedna vrsta začaranog finansijskog kruga.
Sličnu nečasnu svrhu imaju i organizacije koje deluju kao sastavni delovi Svetske banke. Na primer, Međunarodno udruženje za razvoj daje kredite za obrazovanje, zdravstvo i državne institucije, ponovo iz oblasti koje najviše pogađaju uslovi MMF-a. Međunarodna finansijska korporacija odobrava kredite privatnom sektoru, kupuje preduzeća od državnih dužnika i bavi se posredovanjem pri uzimanju kredita. Opet povezane institucije. Opet povezani ciljevi.
Kako se u Srbiji i kome se u praksi odobravaju ti krediti jasno je kada se uzme u obzir podatak po kojem je ova institucija 2006. godine u Srbiji investirala, između ostalog, u strane banke i firme kao što su Rajfhajzen i Tigar-Mišelin holding.
Još jedna organizacija je povezana sa Svetskom bankom – Međunarodna agencija za garantovanje investicija, koja se bavi obukom ljudi u zemljama dužnicima u vezi sa stranim investicijama, to je ponovo definicija iz ovog udžbenika, ili u praksi, prodajom domaćih preduzeća.
Ona se bavi i popravljanjem imidža zemalja dužnika i političkim rizicima. Kakve to veze ima sa ekonomijom, nije jasno. Takođe, osim Svetske banke i pratećih organizacija, sa MMF-om imaju usaglašenu politiku i ove dobronamerne tzv. evropske banke. Dakle, upravo ove banke o čijim kreditima mi danas vodimo raspravu.
Na primer, Evropska investiciona banka, osnovana 1957. godine, sa sedištem u Luksemburgu, takođe daje kredite koji treba da, takoreći, ugase požar koji su stvorili uslovi MMF-a, dakle, u oblasti zdravstva i obrazovanja, a videli smo, i u oblasti „pomoći za mala i srednja preduzeća“. Tačnije, da budem konkretan: MMF sa svojim uslovima dovodi do pada BDP-a od, recimo, oko 18%, kao u Letoniji, i nezaposlenosti od 20 do 30%, kao što je to bilo u ovoj baltičkoj zemlji, a zatim tzv. evropske banke daju kredite za mala i srednja preduzeća.
Međutim, potpuno logično i opravdano pitanje će biti – kako će ta mala i srednja preduzeća, recimo, u toj zemlji koja je slična našoj, prodavati svoje proizvode ako BDP padne za pet milijardi evra, a posao izgubi nekoliko stotina hiljada ljudi?
Naravno, Evropska investiciona banka, kao i većina prethodno pobrojanih institucija, naplaćuje kamate koje su uglavnom veće od tržišnih, ponovo se navodi, to nije naša tvrdnja, u udžbeniku „Međunarodna ekonomija“.
Konkretno, u ovom predlogu zakona koji mi danas razmatramo, u ugovoru sa Evropskom investicionom bankom, navodi se: „Kamata će se izračunavati po godišnjoj stopi i relevantnoj međubankarskoj stopi plus 2%.“ Takođe, Evropska investiciona banka uglavnom zahteva da se odobreni projekti za koje se daju krediti finansiraju od strane dužnika i to u vrednosti od 50%. Slično se zahteva i u ovom zajmu koji danas razmatramo, ako se ne varam, u vrednosti iznad 12 miliona evra.
Dakle, kada imamo sve ovo u vidu, dužnik, ako nema svojih sredstava u praksi, mora da se dodatno zaduži kod drugih članova ove mreže zapadnih poverilaca ili će projekat koji finansira Evropska investiciona banka propasti.
Ovome treba dodati da, slično kao i u slučaju kredita Svetske banke koji danas razmatramo, Evropska investiciona banka traži otvoreni međunarodni tender za nabavku opreme, koji će se voditi slično kao i u slučaju Svetske banke u skladu sa internim pravilima banke. Tačnije, u skladu sa aktom pod nazivom: „Vodič za nabavke Evropske investicione banke“.
U tom kontekstu, slično kao i u slučaju kredita Svetske banke, blago rečeno, neće biti nikakvo iznenađenje ako Evropska investiciona banka bude forsirala firme iz zapadne Evrope na štetu srpskih.
Uostalom, ugovor o zajmu je toliko nepravedan i sa pravne tačke gledišta strane su toliko nejednake da se čak predviđa u ovom ugovoru da državni sekretari Republike Srbije, savetnici ministara i službenici imaju obavezu da prijavljuju sve nepravilnosti u vezi sa projektima i da to nadležni organi i agent zajmoprimca prijavljuju zajmodavcu, znači, Evropskoj investicionoj banci.
Ali, s druge strane, takva obaveza ne postoji za zajmodavca, Evropsku investicionu banku i njene službenike. Dakle, u evropskim bankama, po ovom ugovoru, ne postoje korumpirani ljudi, ne postoji korupcija i njihovi službenici su negde na nivou Ničeovih nadljudi.
O kakvoj se neistini radi najbolje govori ova kriza, koja već skoro dve godine pogađa skoro čitav svet i čiji su uzroci upravo u korupciji u bankarskom sektoru, tačnije u pohlepi i malverzacijama koje tamo vladaju već decenijama.
Da se radi o usaglašenom delovanju zapadnih banaka, koje očigledno samo ne vidi vlast u Republici Srbiji, pokazuje sledeći primer. Evropska banka za obnovu i razvoj, druga takozvana evropska banka, čije sedište je u Londonu, navodno čija je glavna svrha pomoć zemljama centralne i istočne Evrope, usaglašava svoje delovanje ponovo sa navedenim institucijama, sa delom Svetske banke i Međunarodnom finansijskom korporacijom.
Naravno, ovo je podatak iz ovog prethodno navedenog udžbenika i naravno u ovoj tzv. Evropskoj banci ponovo Sjedinjene države imaju dominantan položaj kao akcionar. U Srbiji je ova navedena banka do 2006. godine ulagala novac opet u strane banke, „Sosijete ženeral“. ili je kupovala udele u malobrojnim preostalim srpskim bankama kao što je Komercijalna banka.
Takođe, vi znate da je prihvatanje uslova MMF-a i preduslov za saradnju sa tzv. Pariskim klubom poverilaca i da države članice Pariskog kluba zahtevaju da zemlja dužnik mora da ima aktivan program saradnje opet sa Međunarodnim monetarnim fondom.
Slična je situacija kada se radi o Londonskom klubu, koji predstavlja grupu poslovnih banaka privatnih kreditora. Isto prema ovom navedenom udžbeniku Međunarodna ekonomija, Londonski klub najčešće svoje aktivnosti koordinira sa Međunarodnim monetarnim fondom.
Dakle, dame i gospodo, iz prethodno iznetog se može zaključiti, slobodno govoreći, da MMF u ovoj mreži zapadnih poverilaca ima ulogu lošeg policajca. MMF nameće uslove koji razaraju privredu i društvo jedne zemlje, nažalost, u ovom slučaju Republike Srbije. Dakle srpska privreda, društvo i država idu ka potpuno ekonomskoj propasti zbog uslova koje nameće MMF. Videli ste i izjave potpredsednika srpske Vlade koji je naveo šta se desilo u vezi sa ovim.
Ali, da bi se izbegao taj potpuni krah, ''dobri policajci'', kao što su Svetska banka i tzv. evropske banke i ostali zapadni poverioci, davaće nove kredite za preživljavanje Srbije i njene privrede. Na taj način treba posmatrati i ove nove kredite koje mi danas razmatramo u vrednosti od 350 miliona evra.
U suštini, dame i gospodo, tako će se agonija srpske privrede i države samo nastaviti i dok ove činjenice ne shvate ljudi koji danas vode srpsku državu i privredu i dok ne odbace jednu vrstu dogme o dobronamernim poveriocima iz MMF-a i tzv. evropskih banaka, za srpsku privredu za državu neće nastupiti bolja vremena.
I na kraju, što se tiče kredita za pokrivanje budžetskog deficita u vrednosti od 90 miliona evra, postavljaju se i sledeća pitanja: ko će snositi troškove tzv. puštanja kredita u tečaj u visini od 1% od iznosa kredita? To nije mala suma, to je suma od oko 900.000 evra.
Takođe, postavlja se i sledeće pitanje – na osnovu kojih kriterijuma se Republika Srbija zadužuje kod zapadnih banaka na teritoriji Republike Srbije, koje su već pokazale da rade neprofesionalno, upotrebljavam najblaži izraz, na srpskom finansijskom tržištu? Neke od ovih banaka, sa kojima Republika Srbija treba da potpiše ugovor o zajmu, retroaktivno su povećale marže našim građanima.
U tom smislu, Narodna banka Srbije u svom izveštaju je navela da je koristila preporuke da bi ubedila zapadne banke da posluju po tržišnim pravilima. Međutim, upravo te zapadne banke su iskoristile ovakav nejasan i neodlučan stav Narodne banke Republike Srbije i retroaktivno su povećavale marže i zarađivale na građanima Republike Srbije, bez ikakvih sankcija od strane Narodne banke Srbije, bez ikakvih sankcija od strane Vlade Republike Srbije.
Te marže su, to je javni podatak, na kredite koji se već otplaćuju povećane od 0,75% do 2,5%. Kao što sam već rekao, među njima je jedna od tri banke s kojom Vlada Srbije zaključuje ugovor o pokrivanju budžetskog deficita. Naravno, tu su već i nama u SRS veoma poznate banke, Banka Inteza, „Rajfajzen“ i „Hipo-Alpe-Adria“.
Umesto da su uvele nove zakone koji bi dodatno oporezivali ove banke ili ih kaznili zbog ovakvih postupaka, vlasti, slično kao i u slučaju monopola kompanije „Delta“, ne pokazuju čak ni verbalnu odvažnost da reše ove probleme. Zato smo mi uvereni, dame i gospodo, da vlast nema snage da ovih 350.000.000 evra o kojima danas raspravljamo nađe na nekom drugom mestu, putem dodatnog oporezivanja kompanije „Delta“ i nekog njenog monopola, ili/i putem dodatnog oporezivanja zapadnih banaka koje neprofesionalno posluju na teritoriji Republike Srbije.
Naravno, tu bi se odgovorna vlast angažovala i da putem ozbiljnih pregovora sa Ruskom Federacijom dobije neke kredite koji neće biti uslovljeni kao što su krediti MMF.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman je podnet na član 66. Predloga zakona.
Amandman se zasniva, u suštini, na uporednom pravu, tačnije na federalnom zakonu Ruske Federacije od 10. januara 2006. godine kojim se predviđaju izmene u nekoliko zakona Ruske Federacije. Uglavnom se radi o zakonima koji su doneti u vreme Jeljcinove vlasti i koji se bave nevladinim i neprofitnim organizacijama ili teritorijama sa posebnim režimom.
Ovim izmenama iz 2006. godine, na kojima se zasnivaju naši amandmani, predviđa se odbijanje registracije filijale ili predstavništva inostrane nekomercijalne nevladine organizacije, ako ciljevi, zadaci i saznanja filijale inostranih nevladinih organizacija predstavljaju ugrožavanje suvereniteta, političke nezavisnosti, teritorijalne celovitosti, nacionalnog jedinstva, kulturnog nasleđa i nacionalnih interesa Ruske Federacije.
Naravno, u ruskom zakonodavstvu ima još korisnih rešenja koja treba primeniti u Predlogu zakona, kao što su: podnošenje detaljnog izveštaja stranih nevladinih organizacija o načinu finansiranja i upotrebi tih sredstava, zabrana finansiranja terorizma i propagiranja ekstremizma i, konačno, zabrana državnim službenicima da budu članovi nevladinih organizacija, kao i obaveza plaćanja obaveza i taksi za ovu vrstu delatnosti.
Kada uzmemo u obzir sve ove činjenice i naše amandmane, s jedne strane, i Predlog zakona o udruženjima, s druge strane, jasno je da je on nepotpun i neprimeren našoj realnosti.
Zato smatram da bi ministar trebalo da uzme u obzir ova rešenja iz uporednog prava. Zahvaljujem.
Pre svega bih hteo da kažem da znamo da je ministar dobar pravnik. To smo konstatovali još 6. 11. 2008. godine kada je za „Politiku“ izjavio da mandati prema Ustavu pripadaju strankama. Takođe, smatramo da je ministar zauzeo principijelan stav što se tiče statuta Vojvodine. U tom smislu ne sporimo da je dobar pravnik, ali što se tiče samog zakona, nema potrebe da citiramo zakonodavstvo Ruske Federacije, ali možemo da citiramo Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, član 10, o slobodi izražavanja.
Sloboda izražavanja ima svoje granice, ali ako vi imate situaciju u vašoj državi da Helsinški odbor za ljudska prava donosi spisak podobnih i nepodobnih profesora, onda neme potrebe ništa drugo da primenjujemo, nego samo one granice koje primenjuje Evropska konvencija o ljudskim pravima u članu 10. o slobodi izražavanja.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman je podnet na član 54. Predloga zakona. Svrha ovog amandmana je da se Predlog zakona prilagodi realnosti, i to i u pravnom i u geografskom smislu.
Opšte je poznato, kao što je rekao jedan naš prethodnik, da se EU prostire na nekih 40% evropskog kontinenta. Dakle, preko 60% površine kontinenta se nalazi van briselske nadnacionalne organizacije.
U tom smislu, u pravu, ali i u zakonodavstvu treba koristiti jasne definicije. Nama je jasno da se iz propagandnih razloga poistovećuju dva pojma – Evropa i Brisel, ali to ipak nije isto. Naprotiv, veća sličnost postoji između Brisela i njegove ekonomske politike i MMF-a, nego između pojmova Brisel i Evropa. U tom kontekstu, kao što je poznato, Brisel i MMF pomažu tzv. nezavisno Kosovo. Takođe, Brisel i MMF imaju zajedničku ekonomsku politiku prema Srbiji. Uostalom, to se otvoreno navodi i u članu 117. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Konačno, MMF je, uz podršku Brisela, nametnuo više nego oštre uslove našoj vladi. Na primer, budžetski deficit u Srbiji ne sme da bude iznad 3% BDP, dok je u SAD oko 12%, u Ruskoj Federaciji oko 8%, iako te zemlje, kao što je opštepoznato, imaju neuporedivo veći BDP od Republike Srbije.
Na kraju, ovaj zakon, ali i celokupnu državnu politiku u tom kontekstu treba prilagoditi realnom životu, a ne nekoj vrsti probriselske virtuelne ideologije. Jasne i preciznije definicije, koje mi zahtevamo, koriste se čak i u briselskom pravu (tzv. aki komuniter), iako se radi, kao što znate, o sto hiljada stranica, često besmislenih, propisa. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, amandman je podnet na član 82. Predloga zakona. Svrha ovog amandmana, kao i naših prethodnih amandmana, jeste da ukaže na realnu situaciju u Republici Srbiji. U tom kontekstu, mi ovde ne želimo da se takmičimo u izgovaranju fraza o istoku i zapadu, članstvu u EU i istovremenom očuvanju Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije, jer je više nego jasno da je to nerealan cilj, već ukazujemo konkretno na kontekst u kome se osniva ovaj garantni fond i upravni odbor, koji se reguliše članom 82.
Dakle, smatramo da nije dobro da se iz budžeta finansira garantni fond, jer to nije adekvatno u ovom trenutku. U tom smislu, poznato je da budžet Republike Srbije ima ogromne gubitke zbog jednostrane primene Prelaznog sporazuma sa EU, a poreski prihodi Republike Srbije padaju, dok, apsurdno, prihodi privatne kompanije „Delta“, koja se između ostalog bavi i osiguranjem, dostižu tri milijarde evra za ovu godinu. Takođe, sredstva iz glorifikovanog IPA fonda se ulažu u budžet, a ne u razvojne projekte, što takođe pokazuje pravo stanje budžeta.
Istovremeno, nekritički se glorifikuje u ovoj oblasti koncept dominacije austrijskog kapitala na našem finansijskom tržištu, iako je poznato, kako to piše poznati ekspert za osiguranje prof. Predrag Šulejić, da su upravo austrijske osiguravajuće kuće i banke izazvale veliku finansijsku krizu još u prvoj Jugoslaviji.
U smislu ovog zakonskog predloga, potpuno se nekritički analiziraju tzv. briselske integracije i u ovoj oblasti, iako je, kao što to verovatno zna uvažena gospođa Dragutinović, jedan od naših najvećih stručnjaka za međunarodne finansije dr Predrag Jovanović-Gavrilović, sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu, još 2007. godine upozorio, citiram, „da se u savremenom poslovanju javljaju finansijske kuće koje zapravo tragaju za poslovima koji podrazumevaju i suviše veliki rizik“. Mislim da u vezi sa pitanjem garantnog fonda treba imati u vidu ovu definiciju, jer sama reč „osiguranje“ na raznim jezicima u svom etimološkom smislu znači upravo sigurnost. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, amandman je podnet na član 45. Predloga zakona. Amandman je zasnovan na realnoj situaciji u našoj zemlji. Sledeći primer to pokazuje: Dijana Marković-Bajalović, predsednik Komisije za zaštitu konkurencije, u intervjuu za dnevni list „Blic“ od 3. oktobra 2008. godine je izjavila – kompanija „Delta“ je monopolista. Ima monopol još veći od zabeleženog. „Delta“ drži na beogradskom tržištu monopol od 70%. Zatim gospođa Bajalović navodi da se pretilo njoj i njenoj porodici i zaključuje da neki monopolisti smatraju da su jači čak i od države.
Ovome treba dodati i sledeće činjenice: izjavu potpredsednika kompanije „Delta“ na skupu posvećenom EU u Privrednoj komori Srbije. Ona je tada ustvrdila da je potrebna veća sinergija biznisa i politike. Njena druga izjava je da kompanija „Delta“ (znači, privatna firma) očekuje, u trenutku kada građani Srbije sve lošije i lošije žive, prihod za ovu godinu od oko tri milijarde evra.
Kada imamo u vidu ove činjenice jasno je da će zakon u suštini ostati mrtvo slovo na papiru, ako se država i nadležni organi ne suoče sa monopolom kompanije „Delta“, po principu kao što je to doživeo Oleg Deripaska u jednoj fabrici u lenjingradskoj oblasti pre nekoliko dana kada se susreo sa gospodinom Putinom.
To je ključno pitanje za današnju Srbiju, za vlast i za sve partije koje treba da se izjasne o ovako ključnim temama, a ne da zamajavaju narod sa frazama o istoku i zapadu, severu i jugu, EU, Kosovu i Metohiji i slično. Zahvaljujem.

Whoops, looks like something went wrong.