Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mirović

Govori

Ja bih repliku, pošto ste pomenuli moje ime više puta i krivo ste tumačili. Nisam rekao da...
Da li imam pravo na repliku ili ne?
Dame i gospodo, pažljivo smo slušali obraćanje ministarke Dragutinović i prvo što smo primetili jeste, takođe čitajući tekst rebalansa, da je suština tog teksta da li će BDP biti manji, da li će biti veći, da li je MMF dao ovakvu procenu BDP-a.
Za najveći broj naših građana to je apstraktan pojam, to je više nego jasno. S druge strane, i u ekonomskoj teoriji ne može se reći da BDP pokazuje svu realnost situacije. Ako vam MMF, koji, najblaže rečeno, nije dobronamerna organizacija, da prognozu rasta negde 1,5% za sledeću godinu, to ništa ne znači. To je samo jedno obećanje, koje treba u praksi da pokaže da će nam biti bolje, a to, kada vidite definiciju BDP-a, uopšte nije tačno.
Daću vam jedan primer. U BDP Republike Srbije ulazi i prihod od izvoza koji ostvaruje „Sartid“. Ako me ubedite da je „Sartid“ srpska kompanija i da taj prihod pripada nama, a ne SAD, onda možemo da kažemo da je BDP tačan pokazatelj.
Mislimo da bi mnogo bolje bilo da se prilikom opravdanja ovog budžeta koristio neki drugi ekonomski pokazatelj, kao što je indeks društvenog razvoja, koji se koristi u UN od 1990. godine, gde se pokazuje broj ljudi koji su upisali osnovnu školu, srednju školu, smrtnost, pokazatelji koji pokazuju zdravstvenu zaštitu i onda bismo došli do pravih rezultata ove tzv. tranzicije.
U obrazloženju rebalansa se navodi da postoji minus od 6% platnog bilansa. Našim građanima to takođe nije jasno, šta to znači - kakvih je to 6%, koliko je to para, gde te pare idu. Ali, kada pogledate ekonomsku definiciju platnog bilansa, biće vam jasno da je u nju uključen i izvoz, uvoz, putovanja, doznake iz inostranstva, diplomatska predstavništva (uključujući i ona tri koja se planiraju u Briselu, takozvano vojvođansko, ovo pri NATO-u i u EU), kamate, sve finansijske transakcije, međunarodni krediti i transakcije Centralne banke.
Kada taj broj podelite s iznosom BDP-a za ovu godinu, dolazimo do cifre od dve milijarde evra. Te dve milijarde evra ne ostaju u Srbiji, nego idu upravo ka Zapadu. I to je prava suština, prava istina tzv. naše ekonomske politike, tzv. tranzicije – pare ne idu iz EU i sa Zapada ka Srbiji, nego idu, to pokazuje platni bilans, upravo u suprotnom smeru. Dakle, pre svega treba govoriti istinu, pa se može doći i do nekih zaključaka kako se može popraviti ovo ekonomsko stanje.
Kada pogledate pismo o namerama, koje su uputili naša vlast, ministar finansija, guverner i predsednik Vlade, videćete da se u njemu obećava tzv. zamrzavanje plata i penzija. Odgovorno tvrdim da to nije tačno. Ako se pretpostavlja da će ciljana inflacija biti oko 6%, u sledećoj godini će doći do pada penzija i zarada za 6%. Znači, zamrzavanje i pad su dva različita pojma, i to treba jasno reći našim građanima.
Takođe, mislimo da je osnovna politika MMF-a, koji očigledno vodi ekonomiju ove zemlje, malo ću se slobodnije izraziti - borba protiv srpskih penzija, borba protiv 1.600.000 ljudi u ovoj zemlji. To je osnovna politika MMF-a. Zašto? Zato što se pokušava dodatno oporezivati to davanje iz budžeta za penzije, koje iznosi, ako se ne varam, negde oko dve milijarde evra.
S druge strane, imate prihod kompanije „Delta“ u jednoj godini isto dve milijarde evra. Umesto da nam MMF da neke smernice da se taj monopolista, koji uopšte i ne krije da će u sledećoj, tj. ovoj godini imati 15% veće prihode, dodatno oporezuje, oštrica kritike MMF-a se usmerava ka penzionerima.
To nije pravedno, to nije socijalna država, to je država i politika koja brani bogate, koja brani oligarhe. I to treba jasno reći, a ne izbegavati tu temu, govoriti da li je velika javna potrošnja, da li nas penzije ugrožavaju ili ne. Tvrdim da ne. To su naši sugrađani, to su naši najbliži, tih 1.600.000 penzionera nisu neke apstraktne ličnosti. S druge strane, imate jednu kompaniju koja, u najmanju ruku, može da pomogne socijalnom stanju u ovoj zemlji. Zašto MMF nije to predložio, ako već naša vlast nema političke hrabrosti da to uradi?
Što se tiče politike MMF-a, najbolji primer je Letonija. Vi znate šta se desilo u Letoniji. Sigurno znate da Švedska u ovom mesecu šalje ogromne količine humanitarne pomoći Letoniji. To je zemlja koja je u Evropskoj uniji, navodno je ispred nas. Dobija hranu, lekove, humanitarnu pomoć. Kako je to moguće ako je u EU raj, ako je MMF ispravan, ako je Letonija primenila sve uslove koji su pratili dobijanje tog kredita? Onda nešto nije u redu sa tom neoliberalnom dogmom.
U današnjoj diskusiji se pominjala Grčka. Tačno je da Grčka ima 300 milijardi evra duga, tačno je da su imali ogromni budžetski deficit (zbog toga su i raspisani izbori, to nije nikakva tajna). Taj budžetski deficit je skrivan, iznosio je negde oko 12,5% BDP-a. Grci su prijavljivali da je 9%, a Evropska unija traži od njih da bude 3%.
Međutim, gospodin Papandreu, za koga se ne može reći da je proruski nastrojen ili da je tzv. populista, ma šta to značilo u političkoj korektnosti zapadnih medija, koji je, kao što znate, čak i rođen u Americi, koji nikada nije skrivao tu naklonost SAD, otvoreno je izjavio u ovom mesecu da Grčka neće primenjivati recept MMF-a i EU, i da će Grčka napraviti svoj program izlaska iz krize.
Komentarišući takav stav vlade gospodina Papandreua, „Dejli telegraf“, za koga se takođe ne može reći da zastupa neku socijalnu pravdu, šta više, napisao je da je to pravilan stav, da je to stav koji će udaljiti Grčku od pogubnih posledica tzv. terapije MMF-a.
Nijedna dogma nije dobra. Ovde niko ne priziva samoizolaciju, ma što da je to značilo, ili rat sa svetom. Međutim, treba imati kritički pristup svemu, pa i MMF-u. Nažalost, u našoj javnosti, u Vladi, posebno u ekonomskom delu Vlade, glorifikuje se MMF preko svake mere, iako taj MMF upravo radi protiv vaše vlasti, jer podriva socijalnu osnovu, podriva društvo, podriva davanje opštinama, zdravstvenu zaštitu i, konačno, kao svoj glavni cilj, ima uništavanje naših penzionera. To treba jasno reći.
Uostalom, to gospodin Sajmon Grej i ne krije. Vi znate sigurno za onaj projekat ''Kako sa manje uraditi više'', što je, naravno, nebulozan naslov, gde se traži još veće smanjivanje penzija, promena datuma kada se ide u penziju i sve ono što je negativno za naše zdravstvo i obrazovanje. Znači, smatra se čak da je 5% davanja iz BDP za obrazovanje mnogo, iako se u Mađarskoj daje 6%, u Hrvatskoj 6%, a i tih 6% je nedovoljno jer, ako nije tako, zašto bi onda lider trenutno najpopularnije stranke u Mađarskoj Fidesa govorio da Mađarska nije dobila ništa od EU.
To je realnost za Istočnu Evropu. Za Zapadnu Evropu je svakako drugačije. Uostalom, gospodin Dinkić je takođe rekao da mi faktički finansiramo socijalni mir, parafraziram, na Zapadu, jer su ovde najveće kamate u regionu, a verovatno i u Evropi.
Stvari su jasne, samo treba da postoji politička volja, da postoji volja za oporezivanje monopolista, banaka, zaštitu naših penzionera i ne bi bilo potrebe za ovim rebalansom, koji je, u suštini, veoma štetan. Zahvaljujem.
Podneo sam amandman na članove 81, 82, 83. i 84. Svi ovi amandmani su povezani, kao i drugi amandmani SRS, jer naš principijelni stav je - da ovaj statuti ovaj zakon koji prati statut nisu dobri.
U tom smislu smo čuli da i poslanici iz vlasti pokušavaju da iznesu svoje argumente, ali kada pogledamo šta kaže pravna nauka onda ćemo videti koliko su katastrofalnii zakon i statut za našu zemlju.
Vi se sigurno sećate da je 1971. godine, odnosno podneti su amandmani na tzv. Brionski ustav. Jedini koji su se tada pobunili protiv tih katastrofalnih amandmana su bili profesori sa Pravnog fakulteta u Beogradu. Čuveni broj 3 anala Pravnog fakulteta u Beogradu, u kojoj izradi su učestvovali Kosta Čavoški, Mihajlo Đurić itd.
Isti taj Kosta Čavoški, akademik, profesor koji predaje Uvod u pravo, jedan od osnovnih predmeta na pravnom fakultetu, napisao je naučni rad primljen 1.11.2008. godine pod nazivom "Državnost Vojvodine i mogućnost secesije". Dakle, više je nego jasno, više nego jasna paralela između tadašnjeg Ustava, tadašnjih amandmana i ovih katastrofalnih zakonskih predloga koje sada razmatramo.
U tom smislu postoji druga strana. Druga strana su oni koji podržavaju to razbijanje SFRJ, a sada Srbije. Na primer, Živan Berisavljević, Boško Krunić i slični, koji sada umesto reči "komunizam" govore o tzv. "Evropskoj uniji", koja je takođe jedna vrsta utopije, kao što je bio komunizam.
Akademik Čavoški konkretno je objavio jedan tekst koji je štampan 12. novembra 2009. godine u jednom uglednom nedeljniku, i u njemu doslovno piše što se tiče zakona o nadležnosti - da se na pokrajinu prenosi čak 166 republičkih nadležnosti.
Dakle, ovo je mišljenje pravne struke. To nije naše mišljenje, niti subjektivni stav opozicije. Takođe, on kaže - da će se preko nekoliko stotina novih službenika i radnika zaposliti u državnoj upravi tzv. APV. Šta to znači? Znači da se ne poštuje ni ono pismo o namerama koje su guverner, ministar finansija i premijer uputili 30. aprila MMF-u, gde se svečano obećava i u jednom neokolonijalnom maniru - da više neće biti zapošljavanja u javnom sektoru. Šta to znači - znači da su u ovom slučaju što se tiče zakona o nadležnosti bili jači politički motivi nego ekonomski.
To u potpunosti ruši tzv. frazu - da ćemo živeti bolje ako Vojvodina dobije elemente državnosti. Takođe, što se tiče mišljenja ne samo pravne struke, nego i naroda, podsetiću vas na istraživanja Agencije "Politikum" februara 2008. godine, gde se protiv statuta Vojvodine, iako njegove odredbe verovatno nisu jasne u potpunosti našim građanima, izjasnilo se 45% građana, a za statut se izjasnilo samo 33%. Dakle, više je nego jasno da su i pravna struka i narod protiv ovog skandaloznog nacrta statuta i zakona o nadležnostima.
Preko godinu dana se vode rasprave o statutu i videli smo da je centralna vlast imala jedan principijelan stav. To je bilo nešto što nas je prijatno iznenadilo. Međutim, godinu dana posle toga došli smo u situaciju - da se taj stav centralne vlasti, tačnije predsednika Republike i Vlade, izmenio. Kako je to moguće?
Moguće je samo ako se preispita izveštaj Evropske komisije za Srbiju iz septembra 2009. godine. Na petoj strani tog izveštaja navodi se - da treba usvojiti zakon o nadležnosti i da treba usvojiti statut. Dakle, kada se to ima u vidu, onda je jasno da je tzv. pravo, briselsko pravo, jače od Ustava Republike Srbije, jer nema drugog objašnjenja za to.
Jedino racionalno objašnjenje bi bilo da ćemo, ukoliko se usvoji ovaj štetni statut i zakon o nadležnostima, živeti bolje. Međutim, to nije tačno. EU daje više po glavi stanovnika tzv. državi Kosovo, nego Republici Srbiji bez AP Kosovo. To pokazuje podatak iz 2008. godine, gde se iz IPA fondova obećava, znači "obećava", a neće se u praksi ispuniti, oko 198 miliona evra. Tzv. državi Kosovo se obećava oko 100 miliona evra.
Dakle, jasno vam je na čijoj je strani Brisel. Jasno vam je šta će se desiti u slučaju da dođe do tzv. zastoja evropskih integracija i kako će reagovati gospodin Pajtić, koji je već izjavio - da je njemu mnogo važnije da bude evropski komesar, nego da ima bilo kakvu funkciju u Beogradu.
Povodom ovog zakona o nadležnostima postavlja se pitanje, isto kao u vezi sa statutom, šta su to evropske vrednosti? Mi bismo razumeli da se radi o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 1950. godine. Mi nju u potpunosti podržavamo, ali šta su evropske vrednosti u praksi?
Da li su to vrednosti koje zastupa Hašim Tači i Ramuš Haradinaj? Da li su to vrednosti koje se primenjuju prilikom priznanja tzv. Kosova ili su to možda neotitoističke vrednosti, kojima nas evo podučavaju Živan Berisavljević i Boško Krunić? Ako je to, onda to treba jasno reći. Mada se mora primetiti da je taj evroentuzijazam u svim zemljama istočne Evrope sve manji i manji, a navešću vam primer Češke, gde po zadnjim istraživanjima, 56% se izjasnilo protiv Evropske unije u Češkoj Republici.
Dakle, ta tzv. eutopija EU koja je više nego slična sa onom titoističkom u istočnoj Evropi više ne prolazi. Samo kod nas je moguće da se rastura državna zajednica Srbije i Crne Gore zbog tzv. evropskih vrednosti, samo kod nas je moguće da se uvodi ovakav antiustavni statut, samo kod nas je moguće da se prihvata tzv. misija Euleksa.
Na kraju, podsetiću vas, i 1974. godine mali broj profesora se bunio protiv brionskog ustava. Mihajlo Đurić je otišao godinu dana u zatvor zbog toga, ali retroaktivno posle toga se desilo nešto što se u istoriji naziva događanje naroda i nije isključeno da će se to ponovo desiti, a kada videćemo.
Dame i gospodo, statut i zakon o nadležnosti su povezani akti i u tom smislu, u čl. 27, 34. i 63. statuta se navodi da AP Vojvodina ima pravo na zaduživanje u inostranstvu.
Međutim, u zakonu o nadležnostima nigde se ne pominje ovo važno pitanje, iako ovaj zakon o nadležnostima ima 91 član. Smatramo da je to skandalozno i da je to najopasnije za Republiku Srbiju, opasnije od tzv. vojvođanske akademije nauka, opasnije od tzv. predstavništva u Briselu, jer da je ispoštovan Ustav, trebalo se u statutu i u zakonu o nadležnosti pozvati na član 93. Ustava, gde se kaže da se pokrajina može zaduživati samo pod uslovima koji su određeni zakonom. Misli se na Zakon o javnom dugu iz 2005. godine.
U tom smislu u tom zakonu se određuje da Ministarstvo finansija može odobriti zaduživanje AP. Toga nema ni u statutu, ni u zakonu o nadležnosti.
Jasno je da kada hoće da se razbije jedna država, da se to najlakše radi preko finansija. Navešću vam samo primer Crne Gore, gde je 2000. godine uvedena nemačka marka i tako je razbijena celovitost zajedničke države Srbija i Crna Gora. Isto se dešava i na Kosovu, zato što je ta kvazitvorevina primljena u Svetsku banku i u MMF.
U tom smislu, može se vrlo lako desiti da evropski komesar, gospodin Bojan Pajtić, pošto je on izjavio da mu je cilj u političkom smislu da bude evropski komesar i njegov koalicioni partner koji je ovde prisutan, uzmu neki kredit i da Vlada Republike Srbije se protivi tome.
Član 5. zakona o nadležnostima propisuje da se tada formira neka tzv. mešovita komisija. Niti piše ko će imati većinu u toj komisiji, niti piše da li će se ispoštovati ovaj rok iz Zakona o javnom dugu od 15 dana za rešavanje mišljenja o uzimanju kredita. U tom smislu je jasno da se Vojvodini daje pravo da uzima kredite u inostranstvu bez ikakve kontrole.
Ovo neodoljivo podseća na Ustav iz 1974. godine, kada je tzv. Vojvodina imala svog guvernera i svoju narodnu banku, kada Srbija nije imala nikakve nadležnosti u tom pogledu. Čak taj skandalozni nacrt statuta i zakona o nadležnosti je gori od Ustava iz 1974. godine, jer u slučaju sukoba između republike i pokrajine, tada bi bila nadležna tadašnja Savezna skupština.
Ovoga nema, niti igde piše u zakonu o nadležnosti i statutu koji mi treba da usvojimo ili da glasamo protiv njega ako nam je čista savest.
U tom smislu sve se ovo pravda tzv. evropskim integracijama, evropskim pravom. Međutim, to nije neka nova priča, nego stara priča, neotitoistička, a navešću vam primere starijim našim građanima poznatih političara, npr. Boška Krunića, koji je bio predsednik Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije i koji je 25. maja ove godine poručio da treba da idemo ka EU i da je savremena evropska država samo ona u okviru EU. Već poznata priča, već nešto što se dešavalo u vreme titoizma.
Takođe, drugi poznati funkcioner autonomaškog režima, za vreme komunizma Živan Berisavljević, nam poručuje 2008. godine da Srbija treba da postane moderna evropska zemlja. Iste parole iste fraze, samo zamenite ono „komunizam“ za „EU“. U tom smislu nema nikakve razlike i posledice će biti jednako pogubne.
Takođe, skandalozno je da je izveštaj Evropske komisije, koji je u stvari bio taj okidač za donošenje statuta, da je jedan od autora, gospodin Kacin, inače ratni zločinac, to treba otvoreno reći. On je opravdavao 1991. godine na konferenciji za štampu obaranje transportnog helikoptera tadašnje jedine Jugoslovenske narodne armije.
To je bio moj lični stav i on se zasniva na članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja mi garantuje slobodu izražavanja i slobodu mišljenja. Primenio sam iste principe kao što primenjuju takvi kao što je gospodin Kacin, koji Slobodana Miloševića koji je umro ili ubijen kao nevin čovek, optužuju da je kriv za sve i da je on ratni zločinac. Znači, to je isto tako sloboda izražavanja kao što se primenjuju prema pokojnom Slobodanu Miloševiću.
S druge strane, moje mišljenje se zasniva na argumentima, za razliku od ovog drugog, jer isti taj gospodin Kacin bio je ministar informisanja 1991. godine kada je oboren transportni helikopter JNA i tada je izjavio: "Žao nam je što je tim helikopterom upravljao Slovenac, kapetan Anton Merhel, i to deset sati posle našeg poziva da svi Slovenci napuste JNA i pređu u našu Teritorijalnu odbranu. Kada je helikopter u vazduhu niko ne zna da li prenosi hleb ili rakete". To je opravdavanje zločina. Na tome se zasnivao moj stav.
Dame i gospodo, gospođa Zlata Đerić je u potpunosti u pravu, ovaj zakon se donosi, pre svega, zbog MMF-a. Dovoljno je da pogledate obrazloženje zakona i videćete da nema preciznih podataka o uzrocima koje je Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja radilo za anketu koja, navodno, obuhvata 16 država EU. Dakle, to je prvo što pada na pamet kada vidite obrazloženje zakona.
Drugo, što se tiče konkretnog amandmana, on je zasnovan na sledećim argumentima. Niko nam ne garantuje da će se kriza okončati do kraja 2010. godine. Jedino MMF ima prognozu da će BDP porasti u sledećoj godini. S druge strane, imate „Unikredit banku“, koja tvrdi da će u 2010. godini BDP pasti za 0,7%. Dakle, potpuno je neizvesno šta će se desiti u sledećoj godini i u tom smislu smatramo da je preuranjeno da se postavlja ovakav rok i zbog toga je i podnet amandman na stav 2. ovog člana.
Dame i gospodo, ovaj zakon se može povezati sa činjenicom da je u avgustu 2009. godine otpisano negde oko 550 miliona dolara Republici Srbiji na osnovu tzv. kosovskog duga. Međutim, nigde u zakonu, niti u javnosti Srbije se ne može naći podatak da je od 2002. godine, do februara 2008. godine, samo Svetskoj banci otplaćeno 360 miliona dolara.
U tom smislu, naši amandmani su podneti zbog izuzeća AP KiM, jer kada saberete ove cifre i uzmete u obzir tekst zakona, doći ćete do činjenice da se, faktički, priznaje finansijska nezavisnost tzv. države KiM za 190 miliona dolara, ili 135 miliona evra. Kada uporedite to da na KiM-u postoji oko 13,5 milijardi evra rudnih bogatstava s ovih 135 miliona evra, doći ćete do činjenice da se radi samo o jedan odsto.
Naravno, ovo nije izdvojen proces i podsetiću vas, što se tiče separatizma, da je i u Crnoj Gori uvedena prvo nemačka marka, zatim evro, i da je tako došlo, prvo, do finansijske nezavisnosti, a zatim i do političke, i što to ne reći, ali o tome ćemo argumentovano pričati nešto više kada dođe statut Vojvodine na dnevni red, da je 27. članom statuta Vojvodine predviđeno da ta naša druga pokrajina može da se zadužuje na finansijskom tržištu. To je u potpunoj suprotnosti sa članom 82. Ustava, koji propisuje da se autonomne pokrajine i lokalna samouprava mogu zaduživati samo uz uslove koji su propisani zakonom.
Prema tome, radi se o jednom povezanom procesu, o jednom procesu koji se očigledno podstiče iz SAD-a, i to nije nikakva tajna, tako da pojedini kvaziopozicioni političari, koji govore da niko nije uticao da dođe do ovakvog predloga statuta Vojvodine, nisu u pravu.
Takođe, koliko je besmisleno da se zbog tako jedne male cifre u odnosu na BDP Srbije pristane na takve uslove Svetske banke pokazuje i upoređenje sa BDP-om iz 2007. godine. On je iznosio oko 30 milijardi evra. Znači, faktički se dopušta zaduživanje tzv. države Kosovo za negde 0,3% BDP-a Srbije. To je, takođe, skandalozna činjenica.
Mi iz SRS-a smatramo da se tih 130 i nešto miliona evra moglo naći na nekim drugim stranama, od nekih drugih preduzeća i ljudi koji posluju na finansijskom tržištu Republike Srbije. Imamo primer američkih kompanija, znači, upravo iz te zemlje koja stoji iza ove nelegalne secesije Kosova i Metohije imamo „Duvansku industriju Niš“, koja je zaradila samo u 2008. godini, tj. imala je neto prihod oko 2,5 milijarde dinara. Još skandaloznije je da se ne povećavaju porezi za „Ju-Es Stil“, ili bivši „Sartid“, gde je izvoz samo u jednoj godini, predkriznoj godini, iznosio jednu milijardu dolara, znači, negde oko 14% ukupnog izvoza Republike Srbije. To je sve dobijeno za nekih 20 miliona dolara, što je u odnosu na ovaj izvoz oko 2%, a to je skandalozno. Takođe, isti ti poslodavci su otpustili veliki broj radnika, bez obzira na to što je Ekonomski institut procenio vrednost „Sartida“ 2003. godine na nekih 50 miliona dolara.
To je skandalozno ponašanje poslodavaca iz SAD-a. Takođe, promenili su plate. U decembru 2008. godine, plate su iznosile negde oko 40 hiljada dinara, a u januaru, 26 hiljada dinara. Dakle, ekonomska kriza je iskorišćena za drastično rezanje visine plata.
Što se tiče Svetske banke, potpuno je neverovatno s ekonomske tačke gledišta da se glavni udar uslova MMF-a i Svetske banke odnosi na naše penzionere. Ako me pamćenje ne vara, u Republici Srbiji ima negde oko milion i 600 hiljada, milion i 200 hiljada penzionera, i njihovi prihodi se kreću od 20 hiljada do 11 hiljada dinara. Dakle, oni su poslednji deo našeg društva na kojem treba da se primenjuju ovi rigidni uslovi Svetske banke.
Na kraju, očigledno je da za prijem tzv. Kosova u Svetsku banku nismo dobili ništa, već samo jednu minimalnu uštedu od 160 miliona evra, koliko iznose ovi krediti, koja, kada pogledate, u stvari, nije ni ušteda, jer taj teret se sa banaka i preduzeća prevaljuje na državu, Republiku Srbiju. Zahvaljujem.
Amandman je podnet u sklopu naše kritike tribunalizacije našeg pravosuđa. Smatramo da argumentovano treba ukazati na sledeće činjenice. Naravno, vi ćete izneti argument da postoje međunarodne obaveze naše zemlje i da treba sarađivati sa Haškim tribunalom, jer je to ad hoc sud Ujedinjenih nacija. S druge strane, postavlja se pitanje i mislimo da je to ključno pitanje – šta ako taj sud krši ljudska prava? Šta ako sud krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, tačnije član 6. te konvencije koji reguliše pravično suđenje?
Ako birate između tzv. međunarodne obaveze i poštovanja ljudskih prava i Konvencije koja je doneta 1950. godine, onda je potpuno logično da štitite svoje građane, posebno one koji se nalaze u pritvoru Haškog tribunala.
U tom smislu, navešću vam samo jedan primer: imate sudiju Merona, koji je u slučaju Vojislava Šešelja doneo preko 20 negativnih odluka, a samo jednu pozitivnu. S druge strane, kada je bio član žalbenog veća u slučaju Orića, on je doneo oslobađajuću presudu. To je skandalozno! To je klasičan primer dvostrukih standarda. Zato smo mi protiv ugledanja na takav sud i na takve sudije.
U sklopu priče o tribunalizaciji našeg pravosuđa i ugledanju na negativne primere, umesto na pozitivne, nama u SRS uopšte nije jasno zašto se ne ugledate npr. na tzv. Rimski sud, koji je doneo Rimski statut. Poznato je da je čak i Evropska unija donela deklaraciju kojom podržava načela tog statuta i pravilnika kao jednu vrstu kodifikacije međunarodnog prava. Tu nije ništa sporno, to je stalan sud i u tom smislu ne vidim razloga zašto se niste ugledali, na primer, na taj sud koji podržava ogromna većina članica UN.
Što se tiče tzv. Haškog tribunala, naveo bih još jedan primer koji pokazuje te negativne anomalije u radu tog tzv. tribunala, a to je primer hrvatskog novinara Domagoja Margetića, koji je objavio spisak zaštićenih svedoka, tačnije 102 zaštićena svedoka, među kojima je bio i predsednik Hrvatske Stipe Mesić. On je u svojim novinama objavio da je to spisak haških tajnih svedoka i, navodno, da mu je to poslala Karla del Ponte. Za takvo kršenje, tačnije nepoštovanje suda, on je osuđen na tri meseca.
S druge strane, Vojislav Šešelj, koji nije objavio ime nijednog zaštićenog svedoka i koji je objavio knjigu koja sadrži dokumenta koja su prihvaćena od strane sudskog veća, osuđen je na 15 meseci zatvora. To je još jedan primer dvostrukih standarda, negativan primer jednog rada na koji se ne treba ugledati i koji treba osuditi.
Uostalom, vi znate da je Karla del Ponte objavila knjigu u kojoj otvoreno priznaje da do početka svog mandata nije ni znala da postoji Republika Srpska, nije se služila engleskim jezikom, nije znala osnovne stvari o bivšoj Jugoslaviji, osim onoga što je pročitala u novinama, tako da je skandalozno da se naše pravosuđe ugleda na takvu vrstu rada i na takve ljude i pravnike. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, ovih dvadesetak zakona treba, pre svega, posmatrati u kontekstu naše ekonomske politike, koja za cilj ima samo, može se to otvoreno reći, ispunjavanje naloga MMF-a i povezanih organizacija.
U tom smislu, ako se posmatra ovaj ugovor s Evropskom bankom za obnovu i razvoj, on je svakako dobar kao deo, što se tiče sto miliona evra koji idu ka našoj infrastrukturi, ali, s druge strane, treba reći da MMF zahteva upravo u oblasti železnica da se umanje subvencije. Kada to uporedite s jedne i sa druge strane, videćete da je naša država u minusu.
To se isto može reći i za druge ugovore, a posebno je skandalozno što u zakonu koji se tiče kredita s Italijom piše da će se mala i srednja preduzeća finansirati preko domaćeg bankarskog sektora. To, jednostavno, nije tačno. Opšte je poznato da domaći bankarski sektor ne postoji, jer monopolisti su zapadne banke, u procentu negde između 75 i 80%. Znači, treba koristiti precizne definicije i ne obmanjivati javnost.
Što se tiče konkretnih zakona, pre svega, treba ukazati na zakon koji se tiče MMF-a i on u punom smislu te reči pokazuje dvostruke standarde i skrivanje istine od naše javnosti. Predlog zakona o potvrđivanju izmena Statuta MMF-a, tačnije, tačka 35, u svom obrazloženju navodi da smo mi u grupi sa Poljskom, Kazahstanom, Azerbejdžanom i drugim zemljama što se tiče glasanja u MMF-u. Kada se govori o tome, treba reći da to nije nikakva prednost, jer prema poslednjim podacima američkih državnih organa, 31. 12. 2008. godine, ukupan dug Poljske je iznosio 243 milijarde dolara.
Dakle, to je taj standard koji od nas traži MMF i to je klasifikacija u kojoj se nalazi naša zemlja.
Inače, poljski dug je porastao, u odnosu na 2007. godinu, za 10 milijardi dolara. To su pravi topovi i pravi trend koji čeka našu zemlju. Takođe, spoljnotrgovinski deficit ove zemlje je porastao u odnosu na 2007. godinu i on iznosi u 2008. godini 25 milijardi dolara. Naravno, devizne rezerve su doživele pad od tri milijarde dolara, a deficit platnog bilansa Poljske, zemlje na koju treba da se ugledamo, jeste minus 26 milijardi dolara. To je realnost, ostalo su fraze o nekakvoj evropskoj budućnosti, o reformama MMF-a i sličnih i pratećih organizacija.
Što se tiče naše zemlje, MMF prognozira navodni rast od 1,4% u 2010. godini i, to je, takođe, neistinit podatak. Navešću, s druge strane, da ''Unikredit banka'', njena centrala za jugoistočnu i centralnu Evropu, navodi da će Srbija zabeležiti u 2010. godini pad BDP-a od 0,7%. To nisu naše tvrdnje, to su tvrdnje upravo ''Unikredit banke''. U tom smislu, može se reći da neko ponovo obmanjuje javnost, a ako pogledate izvor podataka, to znači MMF.
Jedina sličnost koja se može izvući upoređivanjem sa Poljskom, to je da je i Poljska, kao i bivša SFRJ početkom osamdesetih godina, imala ogroman spoljni dug upravo zbog tzv. saradnje s MMF-om i da je taj dug doveo do poskupljenja životnih namirnica, mleka i svega ostalog, naravno, posle i do protesta koje je predvodio pokret ''Solidarnost''.
U isto vreme, u SFRJ je došlo do dužničke krize i, kada uporedimo vrednost dolara iz 1981. s onom iz 2006. i 2007. godine, dolazimo do zaključka da je bivša Jugoslavija u periodu od 1981. do 1986. godine otplatila inostranim i zapadnim poveriocima 60 milijardi dolara sadašnje vrednosti. To je ogrmna cifra i to je cifra koja je u punom smislu te reči uništila ekonomski sistem bivše Jugoslavije. Posle je došao i nacionalizam, i sukobi, itd., itd.
Treba pomenuti da dug SFRJ u tom periodu uopšte nije pao, štaviše, on se povećao, i pored otplaćivanja tih ogromnih kredita.
Obrazloženje zakona treba da nas uveri da je MMF neka dobronamerna organizacija, da MMF treba glorifikovati u našoj javnosti, kao što se to nekritički radi u poslednjih dve ili tri godine, a, s druge strane, kada krediti treba da dođu iz izvora nekih drugih zemalja, nama prijateljskih, onda se govori o zaduženju naše zemlje, što je klasičan primer primene dvostrukih standarda.
Iz obrazloženja zakona se vidi da je, navodno, MMF organizacija koja će, u skladu sa promenom Statuta od 28. aprila 2008. godine, ''pružiti pomoć zemljama koje se suočavaju s izazovima globalizacije''. Šta to konkretno znači? Ako bismo doslovno tumačili ove fraze iz obrazloženja, znači da se MMF bori protiv globalizacije. Ovo je više nego netačno i slobodno mogu reći jedna nebulozna tvrdnja.
Kao primer koliko je ovo netačno i koliko je ovo obmanjivanje javnosti, uzeću podatke koje je izneo čovek koji je poslednjih 20 godina vodio ekonomsku politiku SAD, čovek koji je vodio politiku države koja ima najviše akcija u MMF-u, oko 20%, čovek koji je vodio ekonomsku politiku države koja očigledno određuje ono što će raditi MMF, a za to je najbolji primer prijem kvazidržave Kosovo u MMF. To je Alan Grinspen, koji je bio predsednik federalnih državnih rezervi SAD. On je tu funkciju obavljao negde do pre godinu-dve dana, a izabran je 1987. godine. Pre toga je bio u Veću ekonomskih savetnika, njegovi saradnici su bili ministri finansija itd., itd.
Znači, Grinspen u svojim memoarima iznosi prava načela MMF-a i politike SAD-a i u knjizi, pod naslovom "Doba finansijske nestabilnosti", on govori o strategiji globalizacije i strategiji MMF-a i Svetske banke. Doslovno, citiram sa strane 15, tvrdi da je liberalizacija u trgovini pomogla u osvajanju novih izvora sirovina.
Više je nego jasno šta je u pozadini te liberalizacije – uzimanje ili otimanje sirovina iz zemalja Drugog i Trećeg sveta.
Takođe, na strani 16, on se divi Adamu Smitu i tzv. nevidljivoj ruci tržišta, pa je za svakog ekonomistu i iole obrazovanog čoveka jasno za kakav se on ekonomski sistem zalaže – bez socijalne pravde, bez države blagostanja. Uostalom, čuli smo i guvernera Jelašića, da nam nije potrebna država blagostanja. Mi iz SRS-a smatramo da nam je potrebna više nego ikad.
S druge strane, gospodin Grinspen, na strani 20, postavlja jednu vrstu ultimatuma građanima iz siromašnih zemalja, kao što je npr. naša, i kaže da moraju da biraju, doslovno, između vrednosti otvorenog tržišta i očuvanja domaće kulture. Takođe, kritikuje, na strani 37, moralne isključivosti, jer one ne postoje, a vrednosti i etika su nešto što ne može biti u okviru ozbiljnog razmišljanja, nešto što se kosi s elementarnim moralnim načelima, elementarnim ekonomskim načelima i, što to ne reći, i s našom pravoslavnom kulturom.
Konačno, na strani 449, Grinspen navodi da su nepotrebne mreže socijalne sigurnosti, jer one a priori koče sprovođenje slobodne trgovine. To su načela MMF-a, to su načela FED-a i ovo obrazloženje zakona je više nego u suprotnosti s njima.
Takođe, na strani 441, on se zalaže za ukidanje subvencija i protiv je donošenja zakona koji ograničavaju moć i prihode oligarha. Kada to primenimo na Republiku Srbiju, biće nam jasno zašto MMF u pregovorima s Republikom Srbijom nije zahtevao dodatno oporezivanje gospodina Miškovića ili nekog drugog oligarha, već je zahtevao sniženje plata i penzija i udar na najsiromašnije slojeve stanovništva, na davanja za zdravstvo, za lokalnu samoupravu i slično.
Na kraju svoje knjige, u zaključku, on tvrdi da nemamo nikakvog drugog razumnog izbora osim tržišne ekonomije, koja ne sme biti sputana, i zaključuje da kapitalizam širi bogatstvo putem, pre svega, doslovno, kreativnog uništavanja.
Možda se može reći da su ovo razmišljanja jednog čoveka koji je u penziji, koji je u godinama i on sada ne određuje ekonomsku politiku SAD, ali šta nam pokazuje praksa? Praksa pokazuje da se ta načela, i pored ovog usvajanja promene Statuta, 28. aprila 2008. godine, primenjuju, i to u našem regionu. Imamo primer susedne Rumunije. Rumunija je krajem 2008. godine imala spoljni dug od oko 100 milijardi dolara. S druge strane, imala je deficit od 24 milijarde dolara, što je povećanje, kao i kod Poljske, u odnosu na 2007. godinu, i spoljnotrgovinski deficit od 26 milijardi dolara.
Šta se traži, pored tako katastrofalne situacije u Rumuniji? Šta traži MMF od ove zemlje za 2010. godinu? Ukidanje 150 hiljada radnih mesta. To je izazvalo ogromne proteste u oktobru 2009. godine u Bukureštu, na kojima je učestvovalo oko 800.000 ljudi.
S druge strane, MMF je ostvario, u sadašnjem vremenu, od baltičke države Letonije smanjenje zaposlenih u javnom sektoru, otpuštanje učitelja, otpuštanje medicinskih sestara i medicinskog osoblja, smanjenje plata za jednu trećinu. Sve te navodne reforme MMF-a su dovele do pada od 18% bruto domaćeg proizvoda ove zemlje, koja je u EU, koja, navodno, treba da nam bude uzor za naše dalje tzv. reforme.
Šta je posledica u praksi? Posledica u praksi je to da ljudi iz ove zemlje koja je članica EU masovno prelaze granicu sa Rusijom i kupuju najosnovnije namirnice da bi preživeli. Uostalom, to se moglo videti pre nekoliko meseci na ruskom satelitskom programu, tako da to nije nikakva tajna, niti spekulacija.
Naravno, u sledećoj godini, od Letonije se traži prodaja državnih telekomunikacija, banaka i nacionalne avio-kompanije, što je opet više nego slično sa situacijom u našoj zemlji.
Jedna razlika, u odnosu na ovu zemlju, jeste da u njoj monopol ne drže austrijske banke i osiguravajuća društva, nego Švedske i one traže da Letonija postigne s njima sporazum od 6 milijardi hipotekarnih kredita. Očigledno je da ta zemlja to neće moći da plati i jasno je šta će se desiti kroz nekoliko godina.
Ovome treba dodati da austrijske banke u Republici Srbiji, slično i u Rumuniji, drže oko 20% tržišta i da mogu da diktiraju kamate, a očigledno mogu da našoj vlasti diktiraju i uslove zaključivanja dvostranih ugovora, kao što je slučaj sa tačkama 53, 34, 32. i 31. dnevnog reda, U tom smislu treba posmatrati i delatnost Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj.
Daću vam konkretan primer. Ove banke su zahtevale da ''Alpina'', austrijska firma, rekonsturiše deonicu od Kokinog Broda do granice sa Crnom Gorom, u dužini od 10 km, iako su ''Putevi'' Užice to uradili u prethodnom periodu – podigli sedam mostova i rekonstruisali negde oko 80 km te trase. U isto vreme, zbog takve politike koju forsiraju austrijske firme u Republici Srbiji, 570 građevinskih srpskih firmi je bankrotiralo.
U tom kontekstu treba posmatrati tačke 40. i 41, koje regulišu sporazume sa Rusijom i Belorusijom, koji su na papiru dobri i u tom smislu nemamo primedaba, ali u praksi, te sporazume, koje nemaju zemlje zapadno od Karpata, koristiće austrijske firme, slovenačke firme. To se nije ni krilo prilikom susreta slovenačkih i srpskih privrednika 5. oktobra 2009. godine, kada su slovenačke firme otvoreno rekle da je osnovna prednost Republike Srbije ugovori o slobodnoj trgovini sa Belorusijom i Rusijom.
Naravno, MMF je u pregovorima s Republikom Srbijom dobio i druge ustupke koji su, blago rečeno, skandalozni. Smanjenje izdataka za penzije sa 13% BDP do 10% BDP do 2015. godine, zarada, sa 10% BDP na 8% BDP do 2015. godine. Znači, ponovo udar na standard, ponovo udar na penzionere, ponovo udar na naše zaposlene. Takođe, ministar finansija je u jednom intervjuu za najnoviji broj NIN-a priznala da je ugovoreno zamrzavanje penzija do aprila 2011. godine. Međutim, zbog javnosti, treba reći da se ne radi o zamrzavanju penzija, već o njihovom padu. Opšte je poznato, to je naveo i Republički zavod za statistiku, da je inflacija negde oko 7,5%. Znači, to je pad penzija za 5% godišnje. Do ovog perioda, negde oko 20% će biti pad penzija. Naravno, tu je i smanjivanje starosne granice za odlazak u penziju.
S druge strane, mogu se izneti argumenti da tako mora, da su to reforme. Imate primer velikih zemalja, kao što je Rusija, koja će u 2010. godini povećati penzije realno za 30%. Opet se može reći da oni imaju naftu, imaju suficit u trgovini s EU od 120 milijardi evra.
Ako navedemo primere upravo iz ove zemlje koja ima najveći uticaj, a to je SAD, onda dolazimo do sledećih podataka: 1940. godine, u SAD-u je starosna granica za penziju bila oko 69 godina, a sada je 62, u proseku. Znači, upravo suprotan primer od onoga što se traži od nas. Takođe, povećanje zdravstvenih izdataka u SAD-u za starije od 65 godina u poslednjih 10 godina iznosilo je 4%. To je veći rast nego rast BDP-a u Americi.
Ako se osvrnemo u bližu prošlost, 1971. godine je Niksonova administracija zamrzla ne samo plate, već i cene. To nema nikakve veze s ovim što MMF zagovara, tzv. neoliberalnim kapitalizmom. Podsećam, tada je inflacija u Americi bila negde oko 5%. Dakle, radi se o dvostrukim standardima.
Još jedan primer za to je jedna zemlja koja se može u potpunosti upoređivati s nama po broju stanovnika, a to je Grčka, koja je, iako ima pad u svojoj glavnoj privrednoj grani, u turizmu, od 20%, u izvozu za 22,8%, povećala izdatke za zdravstvo, za siromašne i za obrazovanje za dve milijarde evra za sledeću godinu.
Dakle, nikakvog objašnjenja nema za ono što se primenjuje ovde. Nema objašnjenja ni što se tiče deficita. Naravno, mi smo protiv deficita, ali deficit u zoni EU je 5,9%, a ovde se traže od Srbije drakonski uslovi u punom smislu te reči, traži se da Srbija ispunjava uslove koje niko ne ispunjava u EU, koje ne ispunjava SAD, koje imaju deficit od 12%, i to na račun penzionera, zaposlenih u zdravstvu, zaposlenih u obrazovanju, u vreme najveće ekonomske krize u poslednjih 20-tak godina.
Mi smatramo da vlast treba realno da posmatra namere MMF-a i da ne misli da iza MMF-a stoji neka humanitarna organizacija ili Crveni krst, već stoji SAD, kojem je osnovni cilj bogaćenje na račun siromašnih. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, suština ovog kratkog zakona, slažem se u tome sa ministrom, jeste, u stvari, u članu 5, jer se u članu 5. predviđa da ovaj zakon ne važi za područje AP Kosovo i Metohija.
Ovaj zakon se može i mora posmatrati u kontekstu naše, ne naše, nego politike koju vodi vlast prema Svetskoj banci. U suštini, ovaj zakon, kao i drugi zakoni, kao i tzv. otpisivanje duga od 550.000.000 dolara od strane Svetske banke, pokazuje da u praksi Republika Srbija ne posmatra AP Kosovo i Metohiju kao svoj deo, u ekonomskom smislu, a u političkom to još uvek nije slučaj.
Takođe, kada se razmatra ovaj zakon u kontekstu politike Svetske banke prema Republici Srbiji i prema SRJ, ali i prema SFRJ, može se doći do sledećih zaključaka. Ovo nije ništa novo, nije novi zakon i nije novi način rada Svetske banke prema Srbiji ili Jugoslaviji, u zavisnosti od toga u kojem periodu se ovo razmatra.
Dakle, saradnja sa Svetskom bankom nije nešto novo, već nešto što traje od 1949. godine, ako se ne varam.
Formalno, od 1949. godine do 1961. godine, ta saradnja je bila minimalna, jer iz Vašingtona su procenili da je bolje da tadašnjoj Jugoslaviji daje donacije. Ako se ne varam, to je bilo u iznosu od 2,5 milijardi dolara po tadašnjoj vrednosti, što je mnogo više sada. Tek 1961. godine počinje prava i faktička saradnja između Svetske banke i SFRJ. Da je ovo tačno pokazuje podatak da su samo tri kredita Svetske banke odobrena SFRJ i FNRJ u periodu od 1949. do 1961. godine, i to u vrednosti od 60,7 miliona dolara, tadašnjih.
Slično se može reći i za MMF, a vi sigurno znate da MMF i Svetska banka deluju usaglašeno, nije nikakva tajna. To je, uostalom, priznao i gospodin Jelašić pre nekoliko dana. Međunarodni monetarni fond i Svetska banka su, uostalom, u istoj ulici u Vašingtonu.
Međunarodni monetarni fond je odobrio u tom periodu od 1949. do 1961. godine bivšoj Jugoslaviji ono što je sada nezamislivo – da za nju ne važi, da se ne primenjuje 15. član Statuta MMF. U suštini, to znači da se ne primenjuju stroga uslovljavanja koja su sada prisutna, ne samo prema našoj zemlji.
U tom smislu razvoj Jugoslavije je bio neverovatan, to moram da priznam, mada smo se mi kao stranka i ja lično uvek protivili socijalističkoj politici, Istok i Zapad, ma šta to značilo i ma šta to značilo u sadašnjem trenutku. Stopa rasta industrijske proizvodnje u tom periodu je bila 14%, što je neverovatno. Nacionalni dohodak je u tom periodu imao stopu rasta od 209%, što je takođe neverovatno. Kao što znate, nezaposlenost je bila minimalna.
Titoisti, marksisti, na čelu sa Borisom Kidričem, Josipom Brozom i sličnim, i dalje su pokušavali da se zaduže kod Svetske banke. Međutim, kao što piše američki ekspert gospođa Liz, administracija je dovela u pitanje zahtev Jugoslavije za dobijanje zajma od 200.000.000 dolara od strane Svetske banke i ostalih privatnih i izvozno-uvoznih banaka. Da budem potpuno jasan, Amerikanci nisu davali tadašnjoj vlasti da se zaduži kod Svetske banke. Suština je bila u tome da je Vašington tada izrazio zabrinutost da tadašnja Jugoslavija ne bi mogla da izađe na kraj sa tolikom zaduženošću.
Međutim, od 1961. godine, zbog političkih razloga, dalje ne bih širio tu temu, dolazi do promene i Svetska banka i MMF prestaju da primenjuju izuzetak što se tiče pravila 15 i počinje ono što se primenjuje danas, znači – krediti uz uslovljenost. To je dovelo da tadašnja Jugoslavija u veoma kratkom roku... Sigurno znate da je 1961. godine donet taj petogodišnji plan, i on je napušten posle samo godinu i po dana. Industrijske cene, cene na veliko su pale za 10%. Troškovi života su porasli za 30%, pojavila se inflacija i nezaposlenost, koja je 1954. godine iznosila 25.000, 1964. godine je dostigla cifru od 160.000 ljudi, 1969. godine 159.000.
Naravno, ona bi bila još veća da nije došlo do takozvanog izvoza radne snage na zapad. Samo u 1964. godini oko milion Jugoslovena je otišlo na zapad, slično onome što se dešava sa Poljacima danas kada su oni u EU. Dinar je oslabio za 250%, a spoljnotrgovinski deficit je dostigao jednu milijardu tadašnjih dolara. To su rezultati onoga što se zove - uslovi Svetske banke i uslovi MMF-a.
Naravno, to se nije zaustavilo u tom periodu. Od 1971. godine do 1980. godine, zbog primenjivanja uslova Svetske banke i MMF-a, spoljni dug SFRJ je porastao za 600% i dostigao je 18,7 milijardi tadašnjih dolara.
U periodu od 1980. do 1986. godine, to je upravo onaj period o kojem se govori u zakonu, MMF je izvukao, da upotrebim takav izraz, 31 milijardu dolara, tadašnjih dolara, iz bivše Jugoslavije. Da nije bilo prihoda od turizma, da nije bilo doznaka naših ljudi zaposlenih u inostranstvu, to bi već tada dovelo do kraha ekonomskog sistema SFRJ.
Istovremeno, i pored otplate ove 31 milijarde dolara, dug bivše Jugoslavije je porastao sa 18,8 milijardi dolara na 20,5 milijardi dolara. Znači, plaćeno je 30 milijardi, a opet je porastao dug. To su uslovi Svetske banke i MMF-a, koliko su oni korisni za ekonomiju jedne zemlje. Takođe, cene su porasle za 7,6 puta.
Naravno, suština zakona je, kao što sam rekao, član 5. Sigurno znate, to je opštepoznato, da je u avgustu ove godine Republici Srbiji otpisano oko 550.000.000 dolara, to je oko 400.000.000 evra, ako se ne varam. To je u našim medijima i od strane vlasti predstavljeno kao nešto izvanredno, da je to maltene presudan ekonomski podsticaj za našu privredu. Međutim, kada to uporedite sa količinom rude na Kosovu i Metohiji, što je procena takozvane kosovske direkcije, doći ćete do sledećeg poređenja: 13,5 milijardi dolara je ukupan iznos vrednosti rude na Kosovu i Metohiji, a za uzvrat smo dobili 400.000.000 dolara otpisa duga. Kada uporedite ove dve cifre videćete kakav je to posao i ko je imao koristi od toga.
Takođe, žao mi je što gospođa Dragutinović nije tu; cenim je kao stručnjaka, cenim i vas, ali jedno je ono što piše u knjigama... Na primer, u svom udžbeniku „Teorija privrednog rasta i razvoja“ ona na 48. strani kaže da je Harod-Domarov model (vi znate šta je to), koji primenjuju Svetska banka, EIB, MMF, prevaziđen. To su njene reči. Ali, ipak se taj model primenjuje u ekonomiji ove zemlje.
Za vas je sigurno značajno, kada se razmatra ovaj zakon, da je, po gospodinu Katiću, koji je ekonomski ekspert, BDP ove zemlje precenjen, nije realan. Da li znate zašto? Zato što postoje monopolisti kao što je kompanija „Delta“, kao što su strane, zapadne banke na našoj teritoriji. One upravo na osnovu ovog monopola mogu da povećavaju marže i da te marže ne budu u skladu sa evropskim prosekom.
Na osnovu toga, raste BDP i onda dolazimo do lažne statistike, i to u trenutku kada je 160.000 ljudi, u ovoj godini, otpušteno sa posla.
Dakle, jedno je stvarnost, jedno je posmatranje opšte celine, a drugo je kada se nešto posmatra iz samo jednog ugla.
Takođe, u zakonu se u obrazloženju pominju i banke koje su otišle u stečaj. To su četiri najveće srpske banke. Većina neutralnih ekonomista i mi u SRS se slažemo da je to bio katastrofalan ekonomski potez. Naravno, ne samo zbog toga što su marže četiri puta veće nego na zapadu i ne samo zbog toga što su kamate na stambene kredite u Srbiji 8,3%, i preko toga, a u EU 4,8%, u Mađarskoj 6,3%, u Estoniji 4,4%, u Rumuniji 6,1%, nego nam to pokazuje i sledeća činjenica: upravo je Svetska banka pohvalila taj potez uništavanja četiri najveće srpske banke i 2001. godine, prema jednom našem nedeljniku, taj potez uništavanja srpskog bankarskog sektora opisan je kao veoma hrabra odluka.
Što se tiče Svetske banke, sigurno znate da su 1. jula 2009. godine tzv. premijer i predsednik Kosova, Tači i Sejdiju, potpisali pristupnicu Svetskoj banci. Interesantno, to nije obavljeno uz pomoć ekonomskih delova američke administracije, već Stejt departmenta, što dovoljno govori koliko je to bio ekonomski, a u suštini politički potez.
Sigurno znate, što je čudno, ne postavlja se to pitanje, da je od 2002. do 2009. godine Srbija otplatila oko 450.000.000 duga dolara tim institucijama. Međutim, to se sve potire sa ovom „fantastičnom“ vešću pod navodnicima da je otpisano 550.000.000 dolara.
Poznato je da su ministar finansija, guverner i premijer potpisali tzv. memorandum, koji je upućen 30. aprila 2009. godine MMF-u. U tom memorandumu se propisuje da će biti ispunjeni sledeći uslovi - zamrzavanje penzija i plata u javnom sektoru u periodu od 2009. do 2010. godine. To nije tačno. Ta formulacija nije tačna. To nije zamrzavanje plata i nije zamrzavanje penzija. Ako uporedite inflaciju, koja je prema podacima Republičkog zavoda za statistiku oko 9%, i dodate ove dve godine, to znači da dolazi do pada plata i pada penzija od nekih 18%. To je suština. To je istina. Ne može biti govora o nekakvom zamrzavanju kada se radi o padu penzija i plata.
Međunarodni monetarni fond i Svetska banka su tražili da nema dodatnog zapošljavanja. I, naravno, ispunjen je uslov da se ministarstvima ukine oko 40.000.000.000 dinara. To je oko 430.000.000 evra. Otvoreno ću reći, nemate, ne vi lično, nego vlast nema hrabrosti da to kaže, to je udar na državu. Ako ukinete 430.000.000 Vladi i ministarstvima, to je udar na državu. Ukinuto je nekoliko milijardi dinara za zdravstvo i dato je manje lokalnoj samoupravi. Ostalo što je obećano nije ispunjeno, ali to ne znači da neće biti, jer videli smo šta kaže gospodin Sajmon Grej iz Svetske banke.
S druge strane, potpuno je nelogično da se primenjuju takve mere ako znamo za američki antikrizni program – oko 790 milijardi dolara, štampanih, ali ipak je to novac, bez realnog pokrića, iskoristiće se za očuvanje radnih mesta. Znači, potpuno suprotno od onoga što se ovde primenjuje. Na prvom mestu je očuvanje zaposlenih u obrazovanju. Upravo je to ono što Svetska banka zahteva od nas – da se otpuštaju zaposleni u obrazovanju. Amerikanci rade potpuno suprotno i tako su očuvali 325.000 radnih mesta.
Ruska Federacija takođe primenjuje sličan antikrizni program. Doduše, on je zasnovan na realnom novcu, na prodaji nafte i gasa. U Rusiji se primenjuje sledeći program: predviđeno je povećanje penzija 2010. godine, suprotno od onoga što mi primenjujemo, od 30% realno. Suprotno od onoga što nas savetuje Svetska banka, lokalnoj samoupravi je u Ruskoj Federaciji u 2009. godini dodeljeno 36% više sredstava.
Ne bih citirao gospodina Krugmana, Rubina; svi kritikuju program Svetske banke i govore da je, na primer, Slovenija dobro postupila što nije primenjivala taj program i da treba primenjivati poreske olakšice, a ne kao ovde što se govori o PDV-u. Smatraju da se protiv recesije treba boriti budžetskim stimulansima, a ne onim što mi radimo.
S druge strane, od Srbije se traži od strane Svetske banke, i to je gospodin Sajmon Grej u više naših medija otvoreno izjavio prezentujući pod nebuloznim naslovom program „Kako sa manje uraditi više“... Jedno drugo isključuje. Gospodin iz Svetske banke nam savetuje zamrzavanje penzija i da rast penzija u 2011. godini bude povezan za inflacijom. Znači, neće biti nikakvog rasta, jer će inflacija pojesti i taj rast. On savetuje povećanje starosne granice za žene, zatvaranje domova zdravlja, uskraćivanje socijalne pomoći u zdravstvu, dotacija obrazovanju i otvoreno izjavljuje da su penzije suviše velike. Sramno je da jedan predstavnik međunarodne organizacije to priča u našoj zemlji.
On predlaže da se za zdravstvo izdvaja manje za oko dvanaest milijardi dinara ili oko 130.000.000 evra. To je sramno, znamo u kakvim se uslovima leče naši ljudi.
Što se tiče obrazovanja, predlaže manje izdvajanje za oko 160.000.000 evra. To je isto skandalozno, jer, kao što znate, oko 5% BDP Republike Srbije se izdvaja za obrazovanje; u Mađarskoj je to 6%, u Hrvatskoj slično, u Sloveniji slično. Nema opravdanja ni za ovakve zahteve.
Predstavnici Svetske banke se ovde glorifikuju kao sveznajući, nepogrešivi, kao Dominik Stros-Kan, predstavnik MMF-a, koji otvoreno izjavljuje za naše medije, 3. oktobra 2009. godine, da najveći problem u Srbiji nije ni monopol kompanije „Delta“, niti monopol stranih banaka, već da su to, ma šta to značilo, penzije.
Ovo je neshvatljivo sa ekonomske tačke gledišta i može se reći, ako bismo hteli da budemo zlonamerni, da MMF i Svetska banka žele da unište Srbiju kao državu i kao društvo.
Guverner Jelašić podržava te tzv. reformske poteze i u intervjuu za „Volstrit žurnal“ i u intervjuu za jedan naš list kaže da nam ne treba država blagostanja. Mi iz SRS smatramo da treba. Smatramo da treba pomoći i našim penzionerima, i našim nezaposlenim ljudima, bez obzira na političku pripadnost, na uzrast, i da nam treba država blagostanja.
Ko još podržava ove nehumane mere, moram da kažem tako? Gospođa Draginja Đurić iz banke „Inteza“. Kako je to moguće? Dok srpska država i srpska privreda beleže negativne rezultate, ta banka beleži pozitivne. Kako je to moguće? Jedino objašnjenje je da imaju monopol, da im taj monopol odgovora i da je taj monopol štetan za našu privredu, za naše stanovništvo. Slično se može reći i za kompaniju „Delta“, i za strane banke koje koriste visoke referentne kamatne stope od 11%.
Zalažemo se, na osnovu iskustva SFRJ, na osnovu iskustva iz proteklog perioda, za to da se vodi odgovorna nacionalna i ekonomska politika u odnosu na Svetsku banku i MMF. Zahvaljujem.