Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dejan Mirović

Govori

Dame i gospodo, jasno je da su se promenile okolnosti nakon parafiranja i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Dvadeset država članica EU priznalo je tzv. državu Kosovo. Zato se povodom ovih novih okolnosti mogu primeniti odredbe iz člana 62. Bečke konvencije o ugovornom pravu iz 1969. godine, koja regulišu reviziju i prestanak ugovora. Član 62. predviđa suštinsku promenu okolnosti, kao razlog za obustavu primene ugovora.
Takođe, prema međunarodnom pravu ima osnova i da se tvrdi da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju bio jedna vrsta prevare.
U članu 49. Bečke konvencije o ugovornom pravu navodi se da se država potpisnica ugovora može pozvati na prevaru, kao razlog za ništavost njenog pristanka na ugovor. Bez sumnje, prevara je kada se u Sporazumu o stabilizaciji jedna strana poziva na Povelju UN, a zatim grubo gazi tu istu Povelju, jer priznaje tzv. državu Kosovo.
Naravno, na sve ove pravne argumente može se odgovoriti tvrdnjom da je važnost međunarodnog prava danas svedena na isti onaj nivo koji je postojao i u vreme društva - naroda.
Dame i gospodo, ako je tako i ako treba uvažiti tu novu realnost, onda treba imati u vidu i sledeće činjenice. Najblaže rečeno, veoma je sporna tvrdnja po kojoj će nam ratifikacija Sporazuma doneti ekonomski napredak i bolji standard. Sledeći primeri to pokazuju:
Makedonija je pre sedam godina potpisala Sporazum o stabilizaciji sa EU, pre tri godine je dobila status kandidata. Ipak, na razvojnoj listi Svetskog ekonomskog foruma, Makedonija je iza Srbije. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Makedonije, prosečna neto zarada u martu ove godine u Makedoniji je iznosila oko 250 evra. U istom periodu, prema Republičkom zavodu za statistiku, prosečna neto zarada u Srbiji je iznosila oko 385 evra. Prema zvaničnim procenama makedonskih državnih organa, stopa nezaposlenosti u Makedoniji u 2007. godini je iznosila skoro 37%.
Dame i gospodo, u članu 20. Sporazuma o stabilizaciji se predviđa da se carine na uvoz industrijskih proizvoda poreklom iz Srbije ukidaju. Svakako bi trebalo pozdraviti tu odredbu, da za njom ne slede i odredbe iz člana 21. U stavu 1. ovog člana se navodi: "Carine na uvoz u Srbiju industrijskih proizvoda poreklom iz Zajednice, osim onih navedenih u Aneksu 1, ukidaju se..."
Zatim se u stavu 3. ovog člana navodi: "Carine na uvoz industrijskih proizvoda u Srbiju poreklom iz Zajednice, navedene u Aneksu 1, postepeno će se smanjivati i ukidati..."
Dakle, Sporazum o stabilizaciji skoro na isti način tretira industriju male i siromašne Srbije i takvih globalnih industrijskih sila kao što su Nemačka ili Francuska.
Koliko je to nerealno i štetno za našu privredu pokazuje sledeće poređenje: nemački izvoz u kome dominiraju upravo industrijski proizvodi u 2007. godini je iznosio oko 970 milijardi evra, u istom periodu naš izvoz je dostigao oko 6,4 milijarde evra, dakle, ni jedan odsto od nemačkog.
Zato nije teško predvideti šta će se desiti kada se ukinu carine u ovoj oblasti, kako to predviđa SSP. Jasno je da će doći do povećanja našeg spoljnotrgovinskog deficita i pada carinskih prihoda.
Da se radi o realnom predviđanju pokazuju i to što je u prvih pet meseci ove godine u trgovini sa Nemačkom zabeležen deficit od oko 460 miliona evra. To je porast od 43% u odnosu na isti period u 2007. godini.
Takođe, poznato je da je BiH potpisala SSP u junu ove godine. Od 1. januara 2009. godine ukidaju se carine za 95 odsto robe koja se uvozi iz EU. To će BiH doneti manjak u budžetu od 60 miliona evra.
Iskustva novih članica EU ukazuju na sličan zaključak povodom primene SSP u industriji.
Na primer, Poljska je nekada po tonaži izgradnje brodova bila na 11. mestu u svetu. Upravo zbog zahteva iz Brisela pojavili su se brojni negativni efekti u ovoj oblasti.
Najpoznatiji primer je onaj iz 2007. godine, kada je Evropska komisija zahtevala zatvaranje 2/3 čuvenog brodogradilišta u Gdanjsku.
Povodom ekonomske situacije u Poljskoj, austrijski profesor ekonomije Holf Bauer piše da su se industrijski radnici u Poljskoj ''ponovo našli tamo gde su bili pre 200 godina, ispunjavajući svoju misiju kao postindustrijska rezervna armija za nemačke, francuske i američke kompanije''. Holf Bauer navodi da su odeljenja za industrijsko istraživanje i razvoj nestala upravo zbog takozvanog evropskog puta.
U članu 26. Sporazuma o stabilizaciju EU daje koncesije na uvoz poljoprivrednog proizvoda iz Srbije, ali već u članu 27. stav 1. Sporazuma o stabilizaciji piše – od dana stupanja na snagu ovog sporazuma Srbija će ukinuti sva količinska ograničenja i mere koje imaju isto dejstvo na uvoz poljoprivrednih proizvoda poreklom iz Zajednice.
Dakle, ponovo se na skoro isti način tretira naša poljoprivreda i zapadnoevropska. U tom kontekstu tvrdi se da će primena SSP dovesti do takmičenja naših i zapadnoevropskih proizvođača na tržištu EU.
Da se radi o nerealnoj frazi, pokazuje vrednost poljoprivrednog izvoza Holandije. Taj izvoz je u 2006. godini bio veći od našeg celokupnog BDP-a.
Takođe, zbog ogromnih subvencija, čak ni poljoprivrednici iz novih članica EU nemaju pravu šansu na tržištu EU. Prema dogovoru postignutom u Kopenhagenu 2002. godine novim članicama je zabranjeno da imaju više od 25% subvencija koje EU daje starim članicama. Ova zabrana će trajati sve do 2013. godine. Dakle, ako jednog dana uđemo u EU, teško da ćemo imati bolje uslove od ovih.
Prilikom glasanja o Sporazumu treba imati u vidu i reči Jana Veleba iz Češke agrarne komore, citiram, prema ''Politici'' od 21. aprila 2007. godine: ''Na zapadnim tržištima nemamo mnogo šansi. Tamo retko koga sa strane puštaju.''
Takođe, u članu 117. SSP-a piše da će se makrofinansijska pomoć našoj zemlji odobravati ako se ''ispune uslovi koje treba utvrditi u kontekstu programa između Srbije i MMF''.
Nobelovac Džozef Štiglic, bivši glavni ekonomista i viši potpredsednik Svetske banke, piše da ti uslovi MMF-a dovode do ''gladi i nereda u mnogim zemljama'' i da je MMF politička institucija koja drži špekulante u biznisu.
Dakle, svi ovi podaci dovode u pitanje ekonomsku opravdanost SSP. Zato je bila neophodna javna i argumentovana rasprava povodom Sporazuma o stabilizaciji. Nažalost, nije je bilo.
Imali smo prilike samo da slušamo zamorne fraze o nekakvoj evropskoj budućnosti, ali te fraze nam ne mogu dati odgovor na pitanje o ekonomskoj korisnosti Sporazuma o stabilizaciji.
Zato je potpuno tačna definicija direktora nemačke nevladine organizacije Inicijativa za evropsku stabilnost, Geralda Knausa. On je posle potpisivanja SSP-a izjavio da je to bila ''glorifikovana propagandna vežba''.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman je podnet na član 27. Predloga zakona o ministarstvima. Svrha amandmana je da ukaže na činjenicu da se propisi Evropske unije ne mogu automatski primenjivati, s obzirom na situaciju i okolnosti u našoj zemlji. Osnovna načela u ovoj oblasti treba da budu ona koja uzimaju u obzir realne interese naših građana. Rešenje koje je primenjeno u nekim susednim zemljama kada su se usvajali, navodno zbog uspešnog tzv. evropskog i briselskog puta, zakoni na engleskom jeziku besmisleno je i treba da nam bude pouka. Takvo rešenje nema veze sa pravom. Ono je posledica primene ideologije, koja se ne zasniva ni na pravnoj, ni na ekonomskoj nauci.
Takva ideološka procedura i ostrašćenost garantuje samo ekonomski sunovrat. Prosečna zarada u 2007. godini u novim članicama Evropske unije, Bugarskoj i Rumuniji, bila je manja nego u Srbiji, koja nije članica EU. U Rumuniji je ona iznosila 312 evra; u Bugarskoj, i pored usvajanja zakona na engleskom jeziku, 220 evra.
Dakle, automatska primena prava EU ne donosi bolji standard u zemljama istočne Evrope. Slično smatra i Džon Nezbit, bivši savetnik u više američkih administracija i rukovodilac u kompanijama IBM i Kodak. ''Bugarska i Rumunija su uz članstvo u EU dobile i gomilu papira na kojima su sitnim slovima ispisani propisi koji do tada nisu važili u ovim državama. Ti propisi za Bugare i Rumune znače samo uvođenje dodatnih i opterećujućih ograničenja''. Nikakve fraze o idealnom evropskom pravu ne mogu sakriti ove činjenice.
Takođe, kada se govori o primeni prava EU treba imati u vidu i sledeće činjenice.
Svima nama je poznat francuski izraz "aki komuniter". Taj izraz označava sveobuhvatnost propisa EU. Smatra se da se radi o 100.000 stranica propisa, ali teško da čitavi pravni timovi mogu sagledati celinu i stvarnu korisnost ovih propisa. Posebno je teško poverovati da bi u kratkom vremenskom roku čitavi pravni timovi mogli sagledati korisnost i prilagođenost ovih propisa u vezi sa situacijom u našoj zemlji. Takođe, ovaj problem otežava i činjenica da se svake godine donosi još oko 2.000 novih zakona.
Dakle, u najmanju ruku, treba pažljivo razmotriti ovaj problem. Dogmatski pristup koji je primenjen u članu 27. Predloga zakona samo će otežati našu situaciju. Fraze o EU i idealnim zakonima koje maltene ne treba tumačiti niti prilagođavati situaciji u našoj zemlji, već automatski primenjivati, daleko su od realnosti. Sledeći primer to pokazuje.
Godine 2007. evropski komesar za industriju Ginter Ferhojgen je zatražio izmenu načina rada Evropske komisije. On je u izjavi za nemačke medije izneo da ''postoji stalna borba između komesara i visokih službenika. Mnogi misle - komesar ode posle pet godina, on je samo privremeni šef, ali ja ostajem''. Komesar je izneo i da se ova borba vodi neprestano i potajno. Posebno je istakao da briselska birokratija i službenici svoje lične stavove predstavljaju lažno kao zvanične i tako varaju države članice Evropske unije.
U tom smislu briselski komesar je naveo primer pitanja upotrebe pesticida. Ferhojgen je zahtevao da se Evropska komisija u odnosu na države članice ne ponaša kao vrhovni učitelj. Dakle, najblaže rečeno, postoji ozbiljan problem sa tumačenjem briselskih propisa. Zato treba usvojiti ovaj amandman.
Amandman na član 27. treba usvojiti zbog još jednog problema koji se pojavljuje u praksi. Radi se o nedostatku pravne sigurnosti.
Potpredsednik zakonodavnog odbora francuske skupštine je pre nekoliko godina definisao taj problem sledećim rečima: "Zakonodavci u Francuskoj i drugde sve mešaju. Svaki put kada se pojavi neki problem napravimo neki zakon. Jednostavne kodekse koji garantuju pravnu sigurnost zamenjujemo opširnim i nejasnim. Danas najbolji pravnici, najbolje sudije ne znaju te zakone jer ne mogu da ih savladaju. Mislim da je ogroman problem ta pravna kompleksnost koja stvara nesigurnost". U tom kontekstu francuski pravnik posebno kritikuje nadnacionalno pravo EU: "Evropsko pravo je još gore. Došlo se do granice neshvatljivosti njegovih tekstova. To pravo kao da je pisano nogama".
Dame i gospodo, kada budete odlučivali o ovom amandmanu imajte u vidu i reči Stivena Majera, poznatog eksperta za Balkan: "Ulaz u Uniju je kao neki zlatan prsten za koji su se ljudi na Balkanu uhvatili sa velikom nadom, no taj prsten, vrlo moguće, lažan je. Mislim da se te zemlje moraju pitati, iskreno, kakve su stvarne prednosti celog ovog procesa, kakve ćemo koristi imati od toga danas i sutra."
Smatram da je amandman podnet u tom smislu i zato ga treba prihvatiti.
Dame i gospodo, amandman je podnet na član 2. stav 1. Predloga zakona o ministarstvima.

Ekonomski razlozi su stajali iza ovog amandmana. Na primer, uporedna iskustva uspešnih svetskih ekonomija, kao što su irska ili kineska, pokazuju važnost investicija iseljenika u matičnu državu i njihovih firmi. Smatra se da je to bio jedan od uzroka irskog i kineskog privrednog uspeha. Ekonomski podaci to potvrđuju.

Oko 70% ukupnih inostranih investicija u Kini jesu investicije kineskih iseljenika. Takođe, prema podacima Svetske banke, 2007. godine kineski građani su poslali u svoju zemlju oko 19 milijardi evra. Čak je i u drugoj po snazi ekonomiji u EU, Francuskoj, zabeležen priliv od devet milijardi evra u 2007. godini od strane francuskih građana koji se nalaze u inostranstvu.

Upravo u tom smislu je podnet amandman u vezi sa članom 2. stav 1. tačka 23, dakle, u okviru oblasti u kojoj se reguliše položaj naših iseljenika. Ipak, amandman se zasniva i na činjenici da brojne naše firme uspešno posluju u istočnoevropskim zemljama, posebno u Ruskoj Federaciji.

Za dokazivanje celishodnosti ovog amandmana, tačnije formiranje ministarstva koje bi podržalo nastup naših preduzeća na istočnoevropskim tržištima, koristan je i primer koji pokazuje kako posluju naše građevinske firme u Rusiji.

Na primer, samo 2003. godine srpske građevinske firme u Rusiji su ostvarile poslove u vrednosti od 150 miliona evra. Prema podacima Trgovinskog predstavništva Rusije u našoj zemlji, u istoj 2003. godini, srpske građevinske firme su, po ostvarenoj vrednosti radova, na ruskom tržištu bile ispred konkurencije iz istočne Evrope. U 2002. godini ostvaren je još bolji rezultat, ostvareni su poslovi u vrednosti od 300 miliona evra na ruskom tržištu.

Uspešnost poslovanja naših firmi je i u skladu sa dugom tradicijom u ovoj oblasti na ruskom tržištu. U poslednje tri decenije 50-60% ukupnih građevinskih radova izvedenih u svetu od strane preduzeća iz bivše Jugoslavije bilo je locirano u bivšem SSSR-u, uglavnom u Ruskoj Federaciji. Godine 1990. vrednost tih radova je iznosila milijardu dolara.

U tom kontekstu bi ministarstvo uzelo u obzir iskustva i razmišljanja naših privrednika koji posluju u Rusiji. Na primer, analizirale bi se i sledeće činjenice i preporuke. Još u novembru 2001. godine u Privrednoj komori SRJ je održan sastanak Odbora za građevinarstvo na kome je zaključeno da je za nastup na ruskom tržištu potrebno: bolja organizovanost, podrška banaka i povoljniji propisi.

Dakle, novo ministarstvo koje predviđa ovaj amandman bi pomagalo naše firme na ruskom tržištu, makar onoliko koliko to rade naši glavni konkurentni u Rusiji. Na primer, bilo bi uzeto u obzir da najveći konkurentni u ovoj oblasti, turske građevinske firme, dobijaju 30% stimulacije za svaki ugovoreni posao u Ruskoj Federaciji.

Naravno, ministarstvo ne bi pomagalo samo jednu privrednu granu. U suštini, sve aktivnosti bi bile podređene jednom cilju, a to je oporavak naše privrede u celini. Sve naše firme su prisutne na istočnom tržištu, posebno na ruskom. One mogu da doprinesu ukupnom porastu izvoza i to bi trebalo uzeti u obzir prilikom obezbeđivanja razvoja ekonomskih odnosa sa inostranstvom.

U tom smislu, jasan je i drugi razlog za formiranje novog ministarstva. Spoljnotrgovinski deficit je najveći problem naše privrede. On je posledica niskog izvoza. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u periodu januar-maj 2008. godine deficit je dostigao 3,4 milijarde evra. To je porast od 26% u odnosu na isti period iz 2007. godine.

Šta je uzrok za ovako katastrofalne rezultate?

U izvozu, glavni spoljnotrgovinski partneri nam nisu bili zemlje iz EU. Naprotiv, na prvom mestu je bila Crna Gora, u koju je izvezeno robe u vrednosti od 352 miliona evra. Na drugom mestu je bila BiH, u koju je izvezeno robe u vrednosti od 349 miliona evra. Tek na trećem mestu je bila jedna članica EU, Italija, u koju je izvezeno robe u vrednosti od 337 miliona evra.

Kako je to moguće ako su naši proizvodi navodno konkurentni na tržištu EU? Kako je moguće da prodajemo više robe na tržištu BiH od ukupno četiri miliona ljudi, nego na italijanskom tržištu od 60 miliona ljudi?

Dakle, zdrav razum i ekonomski podaci nam pokazuju da je, u ekonomskom smislu, dogma o EU pogrešna. Zato treba razmišljati o novoj ekonomskoj strategiji. To je i glavna svrha ovog amandmana.

Ta nova strategija bi trebalo da se zasniva na ugovoru o spoljnoj trgovini sa Ruskom Federacijom, tačnije, na razvijanju ekonomskih odnosa sa Ruskom Federacijom.

Naravno, kada se naša ekonomska situacija posmatra van konteksta i kada se analiziraju samo njeni delovi, može se izneti kontraargument.

Trenutno se oko 50% spoljnotrgovinske razmene Srbije ostvaruje u trgovini sa zemljama EU. Ali, treba ponovo istaći, upravo je ta činjenica uzrok rekordnog spoljnotrgovinskog deficita.

Uostalom, u Nacionalnoj strategiji Srbije za pristupanje EU iz 2005. godine Vlade Republike Srbije i tadašnje Kancelarije Vlade Republike Srbije za pridruživanje, piše: "Najveće opterećenje za privredu Srbije predstavlja visok spoljnotrgovinski deficit". Zatim se priznaje u ovom dokumentu: "Najveći procenat trgovinskog deficita generiše se u razmeni sa EU, preko 50%". Više je nego jasno, samo treba razmišljati i analizirati ove podatke, bez ostrašćenosti.

S druge strane, postoji ekonomska alternativa. Ekonomski ekspert sa Instituta za tržišna istraživanja Saša Đorgović navodi da bi razmena sa Rusijom mogla da čini čak 25% ukupne razmene, ako bismo uspeli izvoz u tu državu da izjednačimo sa uvozom.

U Institutu za tržišna istraživanja navode i da se u slučaju Rusije radi samo o jednoj zemlji, a u slučaju EU o zbiru 27 zemalja. Dakle, ukazuje se da se ne radi o pravilnim poređenjima i da je navodni argument o neophodnosti briselskog puta, koji je zasnovan na činjenici da se 50% spoljnotrgovinske razmene odvija sa EU, deplasiran. U tom kontekstu, čak se i u Privrednoj komori Srbije priznaje da je jedan od načina da se smanji deficit upravo iskorišćavanje ugovora o slobodnoj trgovini sa Ruskom Federacijom.

Da je neophodno formiranje novog ministarstva, pokazuje i statistika, i to ona istinita. Situacija za našu privredu je još gora ako se uzme u obzir podatak koji je nedavno objavio Republički zavod za statistiku. U prvih pet meseci ove godine naša privreda je uspela da izveze robe u vrednosti od samo 2,9 milijardi evra. To je svakako malo ako se uporedi sa 6,4 milijarde evra uvoza u istom periodu. Ali, to je još manje ako se uzme u obzir podatak da je, prema Republičkom zavodu za statistiku, naš navodno najveći izvoznik bila američka firma ''U. S. Steel''.

Dame i gospodo, prilikom odlučivanja o ovom amandmanu, treba imati u vidu i trenutno realno stanje u EU. Ne mislim samo na politički i pravni krah Lisabonskog ugovora, tačnije, slabo zamaskiranog Ustava EU nakon referenduma u Irskoj. Inače, u pozadini ovog neuspeha je bila činjenica da će sledeće, 2009. godine, prvi put posle mnogo godina iz Irske otići više ljudi nego što će se doseliti u tu zemlju. Tačnije, razlika iznosi ogromnih 200.000 ljudi i posledica je kraha na tržištu nekretnina. Toliko o blagostanju u EU u narednom periodu.

Međutim, treba imati u vidu i procenu bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije. U ovoj godini se, prema toj proceni, očekuje smanjenje direktnih investicija u zemljama istočne i srednje Evrope.

Taj priliv investicija bi u deset novih članica EU trebalo da bude za desetinu manji u odnosu na 2007. godinu. Kao osnovni uzrok pada direktnih stranih investicija navodi se kriza na globalnom finansijskom tržištu koja je pogodila zemlje iz bogatog dela EU.

Takođe, u studiji se ukazuje i na zasićenost tržišta u novim članicama EU, što je posledica završetka rasprodaje preduzeća u ovim zemljama. U studiji se navodi i da će se investicije u šest balkanskih država verovatno smanjiti za 17% na godišnjem nivou. Dakle, i kretanja na globalnom tržištu, rast cena nafte, ekonomske perspektive unutar EU, kao i predviđeno opadanje nivoa investicija na Balkanu, pokazuje opravdanost ovog amandmana.

Kada uzmemo sve ove podatke u obzir, nameće se zaključak - ozbiljna država uvek ima alternativnu strategiju. Ta strategija se prilagođava promenjenoj realnosti. Ona treba da uvaži realnost koja je danas drugačija nego 90-ih godina. Rusija je ponovo velika ekonomska sila. Pred EU su mnogi problemi u ekonomskom i u pravnom smislu. Zato treba formirati novo ministarstvo.

Takođe, ministarstvo treba formirati i zbog ekonomske nauke i iskustava novih članica EU iz istočne Evrope. Ta iskustva je najbolje definisao tvorac slovenačkog privrednog uspeha, bivši ministar dr Jože Mecinger. On je izjavio: Zna se da će od početka Slovenija morati više uplaćivati u EU, nego što će od nje dobijati. To je stvarnost. Uostalom, EU je izgrađena na sebičnim interesima.

Dakle, to je realnost, a ostalo su fraze. Imajte to u vidu kada budete glasali o ovom amandmanu. Hvala.
Dame i gospodo, da bi opravdao razloge za odbijanje ovog amandmana, predlagač se poziva na član 123. Ustava.
Ali, upravo u tom članu nije predviđeno, ni u jednom od šest stavova, da Ministarstvo inostranih poslova predstavlja, uz predsednika Republike, državu Srbiju. S druge strane, u članu 112. stav 1. Ustava Srbije piše: ''Predsednik Republike predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu''. Dakle, upravo rešenje za koje se opredelilo Ministarstvo u članu 5. Predloga zakona nema uporište u Ustavu Srbije.
To je osnovni smisao ovog amandmana i zato je čudno što predlagač zakona ne daje odgovor na ovu primedbu, koja je i bila glavni razlog za podnošenje amandmana. Naprotiv, predlagač zakona van konteksta komentariše samo drugi deo amandmana, iako je svrha tog dela bila da ukaže na bespotrebno prepisivanje ustavnih normi.
Takođe, jasno je da je opšta svrha zakona razrada ustavnih normi, a ne prepisivanje istih. Jasno je i da svrha zakona ne može biti izmišljanje nečega što nema u Ustavu čak ni u naznakama.
U tom kontekstu treba istaći da član 5. Predloga zakona ima 27 stavova. Očigledno je bila namera predlagača zakona da detaljno uredi poslove Ministarstva spoljnih poslova. Nema dileme da je to dobar način za povećanje efikasnosti rada Ministarstva, ali taj princip pre svega treba primeniti i u praksi.
Na primer, u stavu 12. ovog člana predviđa se da Ministarstvo ''analizira i predviđa razvoj globalnih odnosa i pojava, naročito u oblasti spoljne politike.'' Zatim se ističe da će se posebna pažnja obratiti na globalne odnose i pojave koji su od značaja za međunarodni položaj Republike Srbije. U tom smislu, iako sam pažljivo slušao izlaganje gospodina Jeremića, nisam čuo da je pomenuo analizu uticaja drugih svetskih kriza na kosovski problem.
Takođe, nikad nisam pročitao izjavu ministra u kojoj se makar pominje da se rade takve analize, na primer, o uticaju bliskoistočne krize na rešavanje statusa Kosova i Metohije. Posebno je to čudno jer se ta povezanost već duže vreme otvoreno analizira u međunarodnoj javnosti. Na primer, 2. maja 2000. godine potpredsednik Parlamentarne skupštine OEBS-a Vili Vimer uputio je pismo Gerhardu Šrederu u kome se analizira povezanost bliskoistočne i balkanske krize. Ova Vimerova analiza povezanosti nije nikakva tajna. Objavljena je čak i u našim medijima.
Dakle, moje primedbe su isključivo dobronamerne prirode i iskreno se nadam da se ne radi o nesavesnom radu Ministarstva, već da postoje i takve ozbiljne analize.
Da je ova analiza povezanosti dveju kriza zasnovana na ozbiljnim argumentima i da je neophodna za rad Ministarstva, pokazuju i sledeće činjenice. Rok za stvaranje palestinske države, po dogovoru iz Osla, poklopio se sa agresijom na SRJ 1998. i 1999. godine. Takozvana mapa puta iz 2002. godine, koja predviđa stvaranje palestinske države, pojavila se u vreme kada se ponovo pokrenulo pitanje statusa Kosova i Metohije. Čudno, ako se zna da je taj status već bio određen Rezolucijom 1244. Takođe, prema dogovoru iz Anapolisa, u 2008. godini treba da se postigne sporazum o formiranju palestinske države. Ponovo se u isto vreme najavljuje jednostrano proglašenje nezavisnosti tzv. Kosova.
U sličnom kontekstu se čak i američki političari i diplomate izjašnjavaju o ovoj povezanosti. Naravno, oni patetično glorifikuju ulogu Vašingtona, ali ne negiraju povezanost situacije na Balkanu i one na Bliskom istoku. Na primer, u tom kontekstu je dao izjavu kongresmen Tom Lantoš pred Spoljnopolitičkim odborom Kongresa 2007. godine. Sličnu izjavu je dao i Nikolas Berns ove godine.
U članu 5. tačka 18) Predloga zakona navodi se da Ministarstvo u okviru svojih nadležnosti informiše vlade drugih država i međunarodnu javnost o politici Republike Srbije, kao i da radi na promociji političkih stavova Vlade radi jačanja ugleda Republike Srbije u međunarodnim odnosima.
Naravno, informisanje drugih vlada o politici Republike Srbije je neophodno. Zato se koriste ambasade, konzulati i službene posete.
S druge strane, nije jasno na osnovu kojih kriterijuma će Ministarstvo određivati koju stranu javnost će prioritetno informisati o politici Vlade Republike Srbije. Takođe, da li će se to raditi preko tzv. pi-ar agencija? U tom kontekstu, da li je Ministarstvo uradilo ozbiljnu analizu dosadašnjih rezultata u ovoj oblasti, posebno u vezi sa tzv. lobiranjem u SAD?
Na primer, za našu zemlju je lobiralo u Vašingtonu čak šest pi-ar agencija 2005. godine. Vlada je zvanično angažovala jednu lobističku firmu, čiji je predsednik bivši američki ambasador; 2001. godine je angažovan čak i bivši kanadski premijer; formiran je i tzv. srpski kokus.
Zato se postavljaju sledeća pitanja: Koji su konkretni rezultati postignuti u ovoj oblasti, tačnije, da li je Vašington promenio svoju politiku prema Kosovu i Metohiji? Isto tako, da li su nadležni organi u našem ministarstvu uzeli u obzir dugogodišnje rezultate drugih lobija, npr. grčkog lobija koji je, po Kisindžeru i Bžežinskom, među prva tri po uticaju u Americi? Tačnije, da li treba zanemariti činjenicu da taj lobi pune 33 godine ne može da promeni politiku Vašingtona u vezi sa kiparskom krizom.
Ili, da li treba zanemariti činjenicu da je upravo Rusija 2004. godine uložila veto u Savetu bezbednosti? Tada je blokirala američko-britanski plan koji je bio nepovoljan za kiparske Grke. U tom smislu, da li uopšte ima smisla lobiranje u Americi ili se treba okrenuti ka nekim drugim zemljama?
Amandman treba prihvatiti i zato što svaka nepreciznost u zakonu dovodi do mešanja nadležnosti i jedne vrste haosa u spoljnoj politici. Nažalost, on već postoji i otežava našu pregovaračku poziciju.
Na primer, ministar Jeremić je u svom izlaganju naveo da postoji Vladin plan koji će se aktivirati u slučaju jednostranog proglašenja nezavisnosti tzv. Kosova. Potpuno je razumljivo što on nije hteo da iznosi detalje tog plana na otvorenoj sednici Skupštine.
Ali, jedan visoki državni funkcioner, u intervjuu koji je objavio nedeljnik "Nin" 31. aprila 2007. godine, skoro otvoreno nagoveštava da se neće pribeći prekidu diplomatskih odnosa jer je to, po njemu, krajnja i ozbiljna mera kojoj se sasvim retko pribegava. Kao da nije krajnja i ozbiljna mera kada neko jednostrano prizna takozvano Kosovo, uprkos rezolucijama Saveta bezbednosti 1244, 1160, 1199, 1203, 1239, saopštenjima Kontakt grupe od 9. marta i 25. marta 1998. godine, Povelji Ujedinjenih nacija, Završnom aktu KEBS-a iz 1975. godine, Bukureštanskom ugovoru iz 1913. godine, kao i drugim rezolucijama i ugovorima koji potvrđuju da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije.
Dakle, kao da se unapred odbacuje mera koja ima najveću vrednost u smislu odvraćanja onih koji nameravaju da protivpravno i jednostrano priznaju tzv. Kosovo. Takođe, ne treba ni sumnjati da su ovu izjavu zabeležile i sve važnije ambasade u Beogradu i prosledile vladama, među kojima su i one koje razmišljaju o jednostranom priznanju.
Na kraju, u obrazloženju zakona se objašnjavaju razlozi za formiranje Spoljnopolitičkog saveta. Ne ulazim u razmatranje političkih stavova članova ovog saveta. Oni su poznati javnosti i to je legitimno pravo tih ljudi da budu orijentisani ka Vašingtonu i Briselu, isto kao što je legitimno zalaganje za saradnju sa Ruskom Federacijom kao glavnim partnerom. Ipak, neprikladno je da u sastavu Saveta bude čovek koji se otvoreno zalaže za nezavisnost Kosova i Metohije. To je u suprotnosti sa Ustavom i to treba da znaju nadležni u Ministarstvu. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, guverner Jelašić je u Nišu, 24. juna ove godine, izjavio da budžetski deficit iznosi oko 2,5 posto BDP-a ili oko pedeset milijardi dinara. Guverner je tvrdio da je siguran u to da njegov stav dele MMF i EU.
Takođe, 2. jula ove godine, u intervjuu za ''Privredni pregled'', guverner je ponovi svoju procenu: ''Jedno je sigurno, deficit nije 13,7 milijardi dinara, to znaju i političari i Vlada. Bilo bi mnogo bolje da se iskazuje pravi deficit i da se zna na čemu smo''.
Zatim, guverner iznosi svoju procenu da ćemo imati budžet za koji samo Vlada tvrdi da je minus 13,7 milijardi, a ceo svet će tvrditi suprotno. U tom kontekstu, guverner je u intervjuu za ''Politiku'' 9. septembra ponovio da je budžetski deficit oko pedeset milijardi dinara.
Dakle, kada uzmemo u obzir donošenje novog budžeta i ove podatke, postavljam pitanje ministru Cvetkoviću: Ko je iznosio tačne podatke u vezi sa budžetskim deficitom, vi ili guverner?
Pitanje za gospodina Đelića: Kako se zove ruski premijer, ruski ministar odbrane, potpredsednik Vlade, ministar spoljnih poslova, ko je od njih ta desna ruka o kojoj ste pričali? Zahvaljujem.
Veoma kratko pitanje za gospodina Đelića: Ako već govorite o Rusiji, zašto onda ne pomenete saopštenje Ministarstva inostranih poslova povodom štrajka glađu Vojislava Šešelja? U tom smislu vidite kome Rusija daje podršku. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, amandman se odnosi na član 8. stav 2. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o Vladi.
Amandmanom se traži da ostane staro rešenje iz člana 20. Zakona o Vladi. Po njemu, nakon prijema ostavke predsednika Vlade, u roku od sedam dana se zakazuje sednica Skupštine. Međutim, u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona se ukida taj rok. Predlagač je to ukidanje obrazložio argumentom da u članu 132. stav 3. novog ustava nema roka od sedam dana, ali predlagač bi trebalo da ima u vidu da je svrha zakona, između ostalog, i da razrađuje i konkretizuje ustavne norme. Takav je stav pravne teorije.
Na primer, Žan-Lik Ober tvrdi da, pored ustava, postoje i zakoni čija se specifična funkcija sastoji u tome da dopunjuju i preciziraju ustavne norme. Slobodan Jovanović piše: "S jedne strane, individualni zakoni imaju da ublaže veliku krutost opštih pravila, s druge strane, da ograniče onu proizvoljnost koja karakteriše upravnu radnju kada se ona kreće van pravila". Dakle, definicija koja se u potpunosti može primeniti na situaciju koja nastaje nakon ostavke predsednika Vlade.
Takođe, podsetiću vas i na polemike u našoj javnosti o uredbama koje je donosila takozvana tehnička vlada, kao i na polemike o tome ko može da razgovara s Ahtisarijem i slično.
Slobodan Jovanović piše da je Ustav, po svojoj prirodi, opšte pravilo i ističe - Ustav je organizacija, a obični zakoni - funkcionisanje njihove vlasti. I Hans Helzen ističe - Ustav u materijalnom smislu određuje nadležne organe i postupak stvaranja opštih pravnih normi, poglavito zakonskih, i samo u izvesnoj meri, koju priroda stvari nalaže, njihovu sadržinu, i to pozitivno - naredbama i negativno - zabranama.
Dakle, u okviru člana 132. Ustava je bilo prostora za kreativnost predlagača zakona. Ustav ne može biti opravdanje za neregulisanje realno moguće životne situacije, već, upravo, podsticaj za zakonsko regulisanje.
Pravo nije odvojeno od realnog života. Naprotiv, u tom kontekstu, čak se i sam ustav pojmovno određuje, kao što to navodi prof. dr Radmila Vasić, uz pomoć drugih saznajnih disciplina, kao što su istorija, sociologija, filozofija i političke nauke.
Zato je predlagač zakona trebalo da uzme u obzir političku nestabilnost koja nastaje u slučaju kada dođe do ostavke predsednika Vlade.
Možemo samo da zamislimo šta bi se desilo u slučaju da predsednik Vlade podnese ostavku, a da se u nekom razumnom roku ne zakaže sednica Skupštine. Zato je mnogo bolje bilo rešenje koje je predviđalo rok od sedam dana. U tom smislu je podnet ovaj amandman.
Dame i gospodo, rešenje koje je predloženo u amandmanu je u duhu naše pravne tradicije, tačnije, u duhu kontinentalnog prava.
Na primer, još su starije nemačke pravne škole smatrale da postoje posebne situacije koje je opravdano, čak nužno, urediti zakonom. Može se reći, u širem smislu, kao što to navodi čuveni profesor Andrija Gams, kada analizira Nemački građanski zakonik iz 1896. godine, da je nemačko-austrijsko pravo poznato po svojoj preciznosti. S druge strane, našoj pravnoj tradiciji su strane neodređenosti i apstraktne formulacije karakteristične za anglosaksonsko pravo.
Na primer, Dajs je analizirao pravilo da se u Britaniji Parlament mora sastati bar jednom godišnje. Ako se to ne desi, postoji: "Kršenje ustavne prakse ili pretpostavke, ali ne i povreda prava". Dajs zatim iznosi argument koji nema veze sa pravom. On smatra da bio usled nezasedanja Parlamenta prestao da važi vojni akt, ili zato bi trebalo da postoji britanska vojska.
Dakle, u Britaniji je strah od anarhije taj koji tera Parlament da se sastaje makar jednom godišnje, a ne pravne norme.
Da li je to sistem kome mi težimo? Ako jeste, šta znamo o funkcionisanju tog sistema.
Znači, ne o njegovim formalnim aktima donetim pre nekoliko vekova, kao što je Velika povelja slobode, doneta 1215. godine, Peticija o pravima iz 1628. godine ili Akt o sazivanju parlamenta iz 1640. godine, koje, naravno, svaki razuman čovek podržava, već o savremenoj praksi u Britaniji.
Na primer, o političkom dogovoru iz 1994. godine između Blera i Brauna o podeli vlasti u Laburističkoj stranci i u državi. Ako težimo takvom sistemu, onda nam nisu potrebni ni zakoni, ni ustav, ni precizne pravne norme, već samo neodređeni rokovi i strah od anarhije i država će, kako-tako, funkcionisati.
Naravno, kao posledica toga, postoje jaki oligarsi i slaba vlast, što nije naš izum, već istorijski, odnosno britanski.
Dame i gospodo, amandman treba usvojiti i zbog pravne sigurnosti.
Prema definiciji prof. dr Radmile Vasić, cilj regulisanja je stalnost i nepromenljivost situacije. Sigurnost znači da ljudi unapred znaju koje su situacije pravom uređene i da pravna sigurnost doprinosi opštoj sigurnosti. U tom kontekstu, neodređivanje roka za sazivanje sednice nakon ostavke premijera, svakako, ne doprinosi pravnoj sigurnosti.
Što se tiče opšte sigurnosti i u političkom, ekonomskom smislu, Belgija je najbolji primer za to šta donosi politička nestabilnost u zemlji i neformiranje legitimne vlade u dužem roku, usled krize koja je nastala zato što ni nakon 100 dana nije formirana Vlada – kreditni rejting Belgije je pao.
Prema istraživanjima javnog mnjenja iz oktobra 2007. godine, dve trećine Flamanaca veruje da će se Belgija u daljoj ili bližoj budućnosti podeliti. Čak 45% se izjasnilo za nezavisnu državu Flandriju. Nekadašnji premijer Martins smatra da će ovakva politička nesigurnost odvratiti strane investitore. Nemački ''Cajt'' piše da su jezičke i kulturne barijere veće od zajedničkih interesa u Belgiji.
Podsetiću vas da je dohodak po glavi u Flandriji i Valoni preko 20 000 evra, a u Briselu, čak, preko 50 000 evra. S druge strane, Belgija nema ni problem Kosova i Metohije.
Dakle, ako u jednoj tako bogatoj državi dolazi do krize i političke nestabilnosti, možemo samo da pretpostavimo šta bi se desilo kod nas. Zato pravne norme treba da budu precizne. Zato treba usvojiti ovaj amandman. Hvala.
Član 226. i član 225. Prema podacima koje je izneo naš poznati ekonomista Kanjevac, ukupan spoljni dug je oko 22 milijarde dolara. Država će na kraju snositi ceo dug. To je izneo ekonomski ekspert, gospodin Katić, u "Politici" od pre nekoliko dana.
Spoljnotrgovinski deficit je bio ispod dve milijarde dolara devedesetih godina. Ove godine će dostići rekordnih 9 milijardi dolara. Pad ukrajinskog BDP-a je bio veći nego pad srpskog tokom 1990. Privredu SFRJ su uništile lihvarske kamate i krediti MMF-a. Početkom osamdesetih godina spoljni dug SFRJ je iznosio oko 20 milijardi tadašnjih dolara. Skoro ista suma je otišla na otplatu kamata, a spoljni dug je ostao isti. Na kraju, ista ona politika koja je uništila SFRJ dovela je do 1,2 miliona mrtvih u Iraku od 2003. do 2007. godine. Hvala.
Dame i gospodo, amandman na član 16. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o državljanstvu treba prihvatiti zbog sledećih razloga.
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope u članu 1. propisuje: ''Zaštita nacionalnih manjina i prava i sloboda pripadnika tih manjina sastavni je deo međunarodne zaštite ljudskih prava i kao takva spada u oblast međunarodne saradnje.''
Sa druge strane, po rezultatima popisa održanog u Crnoj Gori 2003. godine, Srbi su bili manjina u Crnoj Gori, Srbi su činili 31,9 posto od ukupnog stanovništva ili 198.000 stanovnika. Dakle, kada sagledamo ove činjenice, jasno je da Srbija kao članica Saveta Evrope ima pravo da brine o srpskoj manjini u Crnoj Gori.
Naravno, odredbe ove Okvirne konvencije Saveta Evrope treba primenjivati u smislu člana 2. u dobroj veri, u duhu razumevanja i tolerancije i u skladu sa načelima dobrosusedstva, prijateljskih odnosa i saradnje među državama.
U tom kontekstu SRS je usvojila deklaraciju o pravima Srba u Crnoj Gori, koja se upravo poziva na principe iz Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope.
Dame i gospodo, predlagač zakona se poziva i na Evropsku konvenciju o državljanstvu iz 1997. godine, ali i odredbe te konvencije daju pravo našoj državi da uredi pitanje dvojnog državljanstva, kao što se to predviđa u amandmanu na član 16. Predloga zakona.
Na primer, u članu 1. Konvencije se predviđa da svaka država po svom vlastitom pravu treba da odredbi ko su njeni državljani.
Takođe, u članu 7. Evropske konvencije o državljanstvu navodi se da treba da postoji stvarna veza između države ugovornice i državljanina koji stalno boravi u inostranstvu.
U članu 18, koji reguliše pitanje sukcesije države i državljanstva, kao prvo načelo se predviđa stvarna i efektivna veza lica sa državom.
Dakle, ovaj član upravo reguliše situaciju koja je nastala 2006. godine.
Kada sagledamo ove međunarodne odredbe i realnost u Crnoj Gori jasno je da postoji stvarna veza između srpske manjine u Crnoj Gori i Srbije. U tom kontekstu i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope i njene odredbe mogu poslužiti kao osnov za definisanje ove stvarne veze.
Tačnije, Okvirna konvencija u članu 5. predviđa obavezu unapređivanja uslova potrebnih za održavanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina i očuvanje nacionalnih elemenata vere, jezika i tradicije.
Dakle, to je definicija stvarne veze koju treba primeniti u Zakonu o državljanstvu. Iz nje proizilazi da samo Srbi u Crnoj Gori imaju stvarnu vezu sa Srbijom.
Na primer, Srbi u Crnoj Gori su vernici Srpske pravoslavne crkve, a ne nekakvih drugih novoosnovanih organizacija ili udruženja. Srbi u Crnoj Gori govore srpskim jezikom.
Sa druge strane, pojedini visoki državni funkcioneri u susednoj državi tvrde da postoji crnogorski jezik. Ako je tako, onda su to dva različita jezika. Ne mogu postojati dva ista jezika, ili jedan jezik sa dva imena.
Dakle, amandman ne ulazi u naučnu opravdanost ovih tvrdnji o novim jezicima, amandman se isključivo zasniva na realnosti u Crnoj Gori koji proizvodi jedna politička volja dominantna u ovoj susednoj državi. U tom smislu amandman podupiru i odredbe Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima iz 1992. godine, kao i član 10. Ustava Srbije, koji propisuje da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik.
Što se tiče tradicije i kulturnog nasleđa, koja se takođe predviđa u članu 5. Okvirne konvencije Saveta Evrope, i tu postoji stvarna veza između srpske manjine u Crnoj Gori i države Srbije.
Sa druge strane, postoji politička realnost u susednoj državi Crnoj Gori, u kojoj se forsira drugačije tumačenje tradicije i kulture. To tumačenje zastupaju pojedini visoki državni funkcioneri, brojni mediji, novoosnovane organizacije i udruženja. U tom smislu tvrdi se da razlika između srpske tradicije i kulture i ove druge dukljanske postoji još iz perioda od pre hiljadu godina. Dakle, i ovo je politička realnost.
Zato kao argumente za prihvatanje amandmana nećemo navoditi istorijske rezultate popisa iz 1909. godine, niti one iz 1921. godine, niti reči iz intervjua svojevrsnog priznanja Milovana Đilasa, datog francuskom "Mondu" početkom sedamdesetih godina, niti želimo da nekome određujemo kako će se izjašnjavati. Osnovni argument je realnost u Crnoj Gori.
Amandman na član 16. Predloga zakona treba prihvatiti i zbog odredbi iz člana 17. Okvirne konvencije Saveta Evrope, koje predviđaju pravo pripadnika nacionalnih manjina da osnivaju slobodne i miroljubive veze preko granice sa licima koja zakonito borave u drugim državama, posebno sa onima sa kojima imaju zajednički etnički, kulturni, jezički ili verski identitet ili zajedničko kulturno nasleđe.
Dakle, evropski međunarodni standardi daju pravo predlagaču zakona da usvoji amandman na član 16.
Takođe, ne sporimo ni dobru nameru predlagača amandmana na član 23, ali taj usvojeni amandman u suštini ne menja ništa. To je neuspešan pokušaj kompromisa između naših amandmana i rešenja koja već postoje u zakonu. U tom smislu i taj amandman je daleko od realnosti koja postoji u Crnoj Gori.
Dame i gospodo, predlagač zakona u obrazloženju tvrdi da je neophodan hitan postupak i to zbog regulisanja statusa oko 260.000 državljana Crne Gore koji žive u Srbiji.
Slažem se da je ovo veoma važno pitanje. Svakako treba regulisati položaj ovih ljudi, to su naši građani, ali treba istaći da je o njima ova država trebalo da brine još 2006. godine.
Oni nisu imali prava da glasaju na referendumu, iako su im to pravo garantovale brojne međunarodne konvencije.
Na primer, Rezolucija Parlamentarne skupštine Saveta Evrope o zabrani ograničenja izbornog prava iz 2005. godine. Ta rezolucija preporučuje članicama Saveta Evrope da ''obezbede izborna prava svim državljanima, bez nametanja uslova boravišta''.
Takođe, član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima garantuje pravo svakom građaninu da glasa i da bude biran. U tom smislu političko i zlonamerno tumačenje Venecijanske komisije da se Rezolucija Saveta Evrope ne odnosi na Srbiju i Crnu Goru je primer dvostrukih standarda.
Istovremeno, prihvaćena je i odredba iz člana 5. Zakona o biračkim spiskovima Crne Gore, koja glasi: "U birački spisak upisuju se i građani koji borave u inostranstvu prema njihovom poslednjem prebivalištu pre odlaska u inostranstvo".
Tako je došlo do apsurdne situacije da državljani Crne Gore koji su živeli u Srbiji nisu imali pravo glasa na referendumu, a oni koji su živeli u Australiji ili Americi jesu. Zato je 260.000 ljudi, koji bi verovatno glasali za zajedničku državu, ostalo bez prava glasa.
U tom kontekstu postavljaju se sledeća pitanja - da li je trebalo izaći na ovakav referendum? Da li je EU bila dobronameran posrednik ili je trebalo tražiti posredovanje i Ruske Federacije?
Da li je uspeh, kao što se tvrdi u našoj javnosti, što smo posle 88 godina izgubili izlaz na more? U svakom slučaju na ova pitanja će odgovoriti istorija. Zato se treba okrenuti budućnosti. Ne treba se opterećivati događajima iz prošlosti, pa ni onima iz '90.
Sada je realnost drugačija. Promenile su se međunarodne okolnosti. Rusija je ponovo velika sila. Od njene ekonomske politike zavisi cela EU. Međunarodno pravo i brojne međunarodne konvencije su na našoj strani.
Dakle, neće se desiti ništa dramatično ako damo državljanstvo Srbima u Crnoj Gori. Tako bi donekle ispravili grešku iz 2006. godine, kada je omogućeno da se samo u slučaju Srbije i Crne Gore primenjuju dvostruki standardi.
Dame i gospodo, pred nama je treći sporazum o specijalnim i paralelnim vezama. Prvi sporazum je potpisan još 28. februara 1997. godine u Beogradu između SRJ i Republike Srpske. Ratifikovan je u Saveznoj skupštini 20. marta 1997. godine. Drugi sporazum između SRJ i Republike Srpske je potpisan 2001. godine u Banja Luci. Treći sporazum između Republike Srbije i Republike Srpske je zaključen 26. septembra 2006. godine u Banja Luci.
Treba istaći da su drugi i treći sporazum gotovo istovetni. Logično se postavlja pitanje, zašto je onda postojala potreba za donošenjem trećeg sporazuma. Jedini odgovor bi bio da je potreba za ovim sporazumom nastala nakon raspada zajedničke države Srbije i Crne Gore u junu 2006. godine. Ali, predlagač zakona u objašnjenju i ne pominje ovu važnu činjenicu kao razlog za zaključivanje sporazuma.
Dakle, verovatno je bio u pravu analitičar iz Banja Luke, prof. Miodrag Živanović, kada je potpisivanje sporazuma povezao sa izborima u Bosni i Hercegovini, zakazanim za 1. oktobar 2006. godine.
Takođe, za razliku od prvog sporazuma, koji je predviđao regulisanje dvojnog državljanstva, drugi i treći sporazum i ne spominju ovu oblast. Poznato je da je tada visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Volgang Petrič izbacio odredbe o dvojnom državljanstvu iz drugog sporazuma 2001. godine. Uostalom, ceo sporazum iz 2001. godine je rađen u koordinaciji sa visokim predstavnikom.
Nije jasno zašto u trećem, najnovijem sporazumu, nije pomenuta ova značajna oblast. Da se radi o važnom pitanju i o ozbiljnom propustu pokazuju sledeće činjenice. Prema procenama Privredne komore Republike Srpske 1996. godine je u Republici Srpskoj živelo oko 1,4 miliona stanovnika. Prema procenama Republičkog zavoda za statistiku u Republici Srpskoj je 2005. godine živelo oko 1,5 miliona stanovnika.
Radi se o procenama, jer u Bosni i Hercegovini nije održan niti jedan popis stanovnika nakon 1995. godine. Takođe, ni na Kosovu i Metohiji nije održan popis nakon usvajanja Rezolucije Saveta bezbednosti 1244.
Kao da je nekome odgovaralo da preuveličava broj Albanaca na Kosovu i Metohiji i da smanjuje broj Srba u Bosni i Hercegovini. Na primer, ako bi rezultati popisa u Bosni i Hercegovini pokazali da se radi o približnim brojkama, verovatno bi bio srušen još jedan kvazipravni argument za nezavisnost tzv. Kosova.
Takođe, bilo je potrebno da sporazum o specijalnim odnosima sadrži formulaciju o unapređenju saradnje u oblasti dvojnog državljanstva i zbog sledećih razloga. Nakon odvajanja Crne Gore bilo je relativno lako predvideti da će pojedini političari pokušati da ospore ugovor o dvojnom državljanstvu zaključen između SRJ i Bosne i Hercegovine 2002. godine. To se i desilo samo nekoliko meseci posle potpisivanja sporazuma u specijalnim vezama.
Početkom 2007. godine je ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine Sven Alkalaj pokušao da jednostrano otkaže ugovor o dvojnom državljanstvu, iako ga je ratifikovala Skupština u Sarajevu. Takođe, sporazum o specijalnim vezama trebalo je da sadrži odredbu unapređenja odnosa u oblasti dvojnog državljanstva i zbog novog Ustava Srbije i rešenje o uporednom pravu i međunarodnim ugovorima. Na primer, u članu 13. Ustava Srbije se propisuje ''da Republika Srbija štiti prava i interese svojih građana u inostranstvu.'' Dakle, stav ovog člana ukazuje da je sporazum u specijalnim odnosima neusaglašen sa novim Ustavom Srbije.
Takođe, potpisnici sporazuma su trebali da imaju u vidu i rešenja iz hrvatskog zakonodavstva. Hrvatski državljanin iz Bosne i Hercegovine već duže vreme imaju pravo da glasaju na izborim za Hrvatski parlament i na referendumima u ovoj zemlji. Dakle, ista prava treba omogućiti i građanima Republike Srpske.
Takvu mogućnost dopuštaju i rešenja iz člana 9. i člana 13. ugovora o dvojnom državljanstvu između SRJ i Bosne i Hercegovine iz 2002. godine, kao i Rezolucija Parlamentarne skupštine Saveta Evrope o zabrani i ograničenja izbornog prava iz jula 2005. godine. U njoj se preporučuje članicama Saveta Evrope ''da obezbede izborna prava svim državljanima bez nametanja uslova boravišta.'' Nažalost, zbog političkog tumačenja Venecijanske komisije, ova preporuka nije važila za 260.000 građana Crne Gore sa boravištem u Srbiji i oni nisu imali pravo glasa na referendumu.
Upravo se to tumačenje Venecijanske komisije, koje zahteva uslov da građani moraju imati boravište u stranoj državi, moglo primeniti u slučaju Srbije i Republike Srpske.
Sporazum o specijalnim vezama predviđa i unapređenje privredne saradnje. Prema podacima Privredne komore Republike Srpske i Republike Srpske u Srbiji u prvih sedam meseci 2007. godine izvezeno je robe u vrednosti od 140 miliona konvertibilnih maraka.
Spoljnotrgovinski deficit Republike Srpske u trgovini sa Srbijom je iznosio 290 miliona konvertibilnih maraka.
Ipak, Srbija nije u periodu 2004, 2005. godine bila ni među prvih 10 investitora u Bosni. U tom smislu treba podsticati investicije iz Srbije, ali one moraju biti zasnovane na interesima Republike Srpske i Srbije, a ne na interesima stranih finansijera, monopolista i kreditora.
Zato se teško može opravdati uzimanje kredita od 700 miliona evra, koji je obezbedila Siti grupa, i to sa promenljivom kamatom, od strane Telekoma Srbije za kupovinu Telekoma Srpske. Ekonomista Milan Kovačević čak smatra da je Telekom Srpska preplaćen za oko 200 miliona evra i da će ovaj dug na posredan način vraćati i država, i građani Republike Srbije. U tom kontekstu treba istaći da je Siti banka bila i savetnik Telekoma Srbije.
S druge strane, kao primer za strane investicije koje pokreću proizvodnju, a ne povećavaju zaduženost, može biti uzet posao koji je zaključila ruska firma ''Zarubež njeft'', koja je kupila dve rafinerije u Republici srpskoj za 120 miliona evra i obavezala se da će uložiti još 850 miliona evra za pokretanje proizvodnje.
U sporazumu o specijalnim odnosima je trebalo zadržati formulaciju koja se koristila u sporazumu iz 2001. godine, u kojoj se spominje Pariski sporazum od 14. decembra 1995. godine. Naizgled, ne radi se o bitnoj promeni, jer Dejtonski i Pariski tekst čine jednu celinu, ali u okolnostima kada isti oni koji su potpisali ovaj mirovni ugovor uporno rade na njegovom rušenju, trebalo je naglasiti politički značaj Pariskog mirovnog ugovora, jer su ga potpisali i predsednik Amerike, i britanski premijer, i nemački kancelar, i francuski predsednik, kao i predstavnik EU.
U tom smislu ne bi se potvrdila samo legitimnost ugovora o specijalnim vezama, koja se zasniva na članu 3. iz aneksa 4. mirovnog sporazuma, već bi se sprečila i zamena teza i pravno nasilje nad Dejtonsko-Pariskim sporazumom. Ono se manifestuje u konstantnom kršenju sporazuma, tačnije aneksa 10, koji reguliše položaj civilnog predstavnika. U članovima 2. i 5. se navode prava civilnog predstavnika. Ona su ograničena poštovanjem autonomije strana sa kojima sarađuje civilni predstavnik. Dakle, on po mirovnom ugovoru može samo da tumači mirovni sporazum, daje savete i da usklađuje rad zajedničkih organa.
Ali, pravnim nasiljem i zamenom teza, tačnije primenom tzv. Bonskih ovlašćenja iz 1997. godine, koja su u suštini politička deklaracija, a ne međunarodni mirovni ugovor, narušen je Dejtonski sporazum. Svi visoki predstavnici su od tada počeli da zloupotrebljavaju svoju funkciju, da smenjuju legalno izabrane predstavnike naroda, da prekrajaju mirovni ugovor i da se mešaju u sudsku i zakonodavnu vlast.
Npr, mesečno je Petrić primenjivao osam odluka, a Ešdaun 14. Čak je i Savet Evrope u jednom svom internom dokumentu kritikovao ovakvu praksu.
Eksperti iz Instituta za evropsku inicijativu su poredili ovaj način vladanja sa onim u Indiji u 19. veku. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je 2006. godine podržao ideju da se ukinu Bonska ovlašćenja.
Dame i gospodo, kada svi potpisnici zajedničkog ugovora ne izvršavaju svoje obaveze, ozbiljna država menja svoju politiku prema tom ugovoru. Tako je uradila Rusija 14. juna ove godine u vezi sa ugovorom o konvencionalnom naoružanju u Evropi. Ona je suspendovala svoje obaveze zbog neizvršenja istih od strane NATO.
Tako treba da postupi naša država u vezi sa članom 9. Dejtonskog sporazuma, koji reguliše saradnju sa Haškim tribunalom. Treba ga suspendovati jer drugi potpisnici već dugi niz godina ne poštuju svoje obaveze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Na osnovu člana 226. tražim objašnjenje od ministra. Guverner Jelašić je izjavio u Nišu, 24. juna 2007. godine, da je budžetski deficit mnogo veći od 0,6 bdp. "Siguran sam da će moje mišljenje deliti Evropska unija i MMF da je deficit mnogo veći i da iznosi oko 2,5% bdp, odnosno oko 50 milijardi dinara".
Dakle, šta je tačno? Vaših 13,7 milijardi ili guvernerovih 50?
Dame i gospodo, amandmanom se traži izmena nadležnosti Kancelarije za pridruživanje EU. Potreba za ovom promenom proističe iz najvećeg problema naše ekonomije, a to je spoljnotrgovinski deficit.
Uostalom, i predlagač zakona o budžetu priznaje da je spoljnotrgovinski deficit već duže vreme najveći makroekonomski problem naše privrede. Predlagač navodi da je u 2007. godini došlo do, citiram, "visokog rasta spoljnotrgovinskog deficita".
Takođe, prema procenama Ekonomskog instituta, spoljnotrgovinski deficit će u ovoj godini dostići oko 8,5 milijardi evra. Ekonomista Mlađan Kovačević predviđa da će u ovoj godini spoljnotrgovinski deficit dostići rekordnih 9,3 milijardi dolara. Urednik "Monitora" Fonda za razvoj ekonomske nauke dr Pavle Petrović iznosi da je u prva tri meseca ove godine rast spoljnotrgovinskog deficita bio veći od rasta BDP-a.
Dame i gospodo, jasno je da je spoljnotrgovinski deficit posledica jednostrane i nerealne ekonomske politike koja forsira izvoz u EU, iako naši privrednici na tom tržištu nemaju nikakvu šansu pored nemačkih i francuskih monopola. Ta činjenica se posebno priznaje čak i u nacionalnoj strategiji Srbije za pristupanje EU iz juna 2005. godine. Na primer, na strani 59. tog državnog dokumenta piše da je rast spoljnotrgovinskog deficita, citiram, "dramatičan". Zatim se na strani 79. konstatuje da se najveći procenat trgovinskog deficita generiše u razmeni sa EU, preko 50%. Na strani 57. preporučuje se da se vrednost izvoza poveća, citiram: "efikasnijim korišćenjem sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom". Naglašavam, sa Rusijom, a ne sa Evropskom unijom.
Dakle, brojni ekonomski podaci ukazuju da je potrebno preispitivanje nadležnosti Kancelarije za pridruživanje EU u kontekstu ovog amandmana. Na takav zaključak nas upućuje i nepristrasna analiza iskustava istočnoevropskih zemalja, novih članica EU. Nažalost, takvu analizu ne obezbeđuje Kancelarija za pridruživanje EU, iako je to bila njena dužnost. Naprotiv, prema podacima iz ankete koja je rađena za potrebe Kancelarije za pridruživanje u 2006. godini 41% anketiranih je izjavilo da nije informisano o procesu pridruživanja EU, a 32% da je samo delimično informisano.
Dakle, naši građani nemaju prave podatke o negativnim efektima pridruživanja Evropskoj uniji, iako je Vlada Srbije bila dužna da im to obezbedi. Na primer, naši građani su bili uskraćeni za sledeće podatke koje su izneli američki državni organi. Od 2000. do 2005. godine spoljni dug deset istočnoevropskih zemalja, novih članica EU, porastao je za 150 miliona evra. Mađarski spoljni dug je u prvoj polovini 2006. godine dostigao 80 milijardi evra. Spoljni dug je nastavio da raste, iako je, po rečima mađarskog ministra finansija Vereša, veći deo sredstava od prodaje aerodroma u Budimpešti 2005. godine utrošen za otplatu spoljnog duga. Veliki neredi u Budimpešti imali su uzroke i u činjenici da je Mađarska imala u 2006. godini budžetski deficit od 7,7 milijardi evra.
U prvoj polovini 2006. godine poljski spoljni dug je dostigao skoro neverovatnih 110 milijardi evra. Prema podacima iz poljskih izvora, pre učlanjenja u EU nezaposlenost u Poljskoj je iznosila 12,4%. U 2006. godini ona je dostigla 18,8%. U periodu od 2004. do 2006. godine iz Poljske se iselilo oko dva miliona Poljaka. Oni danas na Zapadu rade najgore i najslabije plaćene poslove.
Cene nekretnina u osam istočnoevropskih zemalja članica EU su porasle za 100% nakon 2004. godine. Dakle, ako odbacimo ideološku ostrašćenost i fraze o nekakvom evropskom putu, uvidećemo da je Evropska unija dobar projekat, ali samo za zemlje Zapadne Evrope. U tom kontekstu naša ekonomska strategija treba da se orijentiše ka ruskom tržištu, a ne ka tržištu EU, upravo na onaj način koji predlažemo u amandmanu.
Podsećam vas, imamo jedinstven ugovor o slobodnoj trgovini sa Ruskom Federacijom. Taj ugovor je naša najveća razvojna šansa. Nažalost, taj ugovor nije ratifikovan u ruskoj Dumi, iako se u 90% slučajeva koristi u praksi, često od strane inostranih preduzeća u našoj zemlji. Prethodna vlada je netačno najavljivala ratifikaciju tog ugovora za prvi kvartal ove godine.
Poznato je i da zbog ugovora o slobodnoj trgovini sa Ruskom Federacijom zapadne firme žele da sarađuju sa našim firmama. To potvrđuju izjave direktora Kancelarije italijanskog Instituta za spoljnu trgovinu, slovenačkog privrednog predstavnika u Beogradu i konkretni primeri saradnje kao što je ona između "Goše" i nemačke firme "Geng".
Amandman treba prihvatiti zato što je u 2006. godini robna razmena između Rusije i Srbije dostigla 1,8 milijardi evra. U prva četiri meseca ove godine robna razmena je dostigla 700 miliona evra. Dakle, Rusija je bila prvi partner Srbije, sa učešćem u robnoj razmeni od 16,1%. Takođe, iz Rusije smo uvezli u prva tri meseca ove godine robe u vrednosti od 486 miliona evra, dakle više nego iz Nemačke i Italije zajedno.
U oblasti energetike upućeni smo na Rusku Federaciju više nego na EU. U toj oblasti osnov naše saradnje trebalo bi da bude međudržavni sporazum između Vlade SRJ i Ruske Federacije iz 1996. godine. Procenjuje se da bi samo od tranzitnih taksi od gasovoda koji bi prolazio kroz Srbiju naša zemlja zarađivala 150 miliona evra godišnje.
Takođe, nadležnosti Evropske kancelarije treba promeniti zbog novih globalnih okolnosti. Kao što piše nemački "Velt", Rusija je danas ponovo velika globalna sila. Na primer, Evropska unija je 24% prirodnog gasa uvozila iz Rusije u 2004. godini. Po pojedinim zemljama to izgleda ovako: Italija 28%, Nemačka 39%, Austrija 65%. Ruska državna kompanija "Gasprom" je u 2006. godini bila među deset najvećih svetskih kompanija po tržišnoj vrednosti.
Akcije "Gasproma" su u tom periodu dostigle tržišnu vrednost od 150 milijardi evra i bile su vrednije od akcija velikih kompanija kao što su "Tojota" ili "Volmart".
Rusija je u 2006. godini imala budžetski suficit od 48,7 milijardi evra. Sa druge strane, Nemačka i Francuska su u istom periodu imale budžetski deficit.
Takođe, u Rusiji opada nezaposlenost, a u EU ima 20 miliona nezaposlenih. Jeljcinova Rusija je 1995. godine ostvarila deficit od šest milijardi evra u trgovini sa EU, ali 2003. godine Brisel je u trgovini sa Putinovom Rusijom zabeležio deficit od 18 milijardi evra. Ruske devizne rezerve su u 2006. godini bile šest puta veće od nemačkih. Ruski stabilizacioni fond je dostigao 75 milijardi evra u aprilu ove godine. Prema procenama eksperata Svetske banke, on će do 2030. godine dostići 1.700 milijardi evra.
Dame i gospodo, predlagač zakona o budžetu je u kalkulaciji o inflaciji, kursu dinara i kontroli rasta cena u javnom sektoru uračunao i cenu nafte, ali upravo ta prognoza nam ukazuje na neophodnost saradnje sa Ruskom Federacijom kao glavnim partnerom i opravdanost ovog amandmana. Rusija je 2005. godine proizvodila devet miliona barela nafte dnevno, a od toga izvozila sedam miliona barela.
Prema podacima OPEK-a, Rusija je u junu 2006. godine proizvodila 46.000 barela dnevno više od Saudijske Arabije. Dakle, Rusija je bila najveći proizvođač nafte na svetu. Međunarodna agencija za energiju predviđa da će 2010. godine Rusija proizvoditi 10,6 miliona barela nafte. Sa druge strane, Evropska unija je 2004. godine uvozila 11 miliona barela nafte dnevno.
Na kraju, prema procenama koje je na Međunarodnom ekonomskom forumu izneo potpredsednik ruske Vlade Sergej Ivanov, ruski BDP po glavi stanovnika će do 2020. godine dostići oko 22.000 evra.
Dakle, Kancelarija treba da uskladi svoje nadležnosti sa našim ekonomskim interesima i novim globalnim okolnostima. Tačnije, treba da usmeri svoju aktivnost na saradnju sa Ruskom Federacijom, onako kako to tražimo u amandmanu. Jedino tako možemo ostvariti ciljeve koje predviđa predlagač u zakonu o budžetu: makroekonomska stabilnost, dinamičan privredni rast, rast zaposlenosti i standarda građana.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom se predviđa menjanje člana 10. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o Zaštitniku građana.
Predlagač zakona nije objasnio razlog za donošenje zakona po hitnom postupku. U tom kontekstu, predlagač se poziva na član 196. Ustava, ali upravo u tom članu Ustava piše: "Zakoni i drugi opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja i mogu da stupe na snagu ranije samo ako za to postoje naročito opravdani razlozi, utvrđeni prilikom njihovog donošenja."
Slična definicija postoji i u članu 161. Poslovnika: "Po hitnom postupku može da se donese samo zakon kojim se uređuju pitanja i odnosi nastali usled okolnosti koje nisu mogle da se predvide, a nedonošenje zakona po hitnom postupku moglo bi da prouzrokuje štetne posledice po život i zdravlje ljudi, bezbednost zemlje i rad organa i organizacija."
Dakle, kada se to ima u vidu logično je da se postavljaju sledeća pitanja: Šta se to dramatično izmenilo u periodu od 30. maja, pa do danas? Dana 30. maja su na dnevnom redu bili neki drugi zakoni, da li su razlozi iz člana 196. Ustava, na koje se predlagač sada poziva, postojali i 30. maja 2007. godine? Takođe, ako pogledamo ceo Predlog zakona, opet nema objašnjenja za hitan postupak. Na primer, u čl. 2, 4, 6. i 7. se propisuje da skupština bira i razrešava većinom glasova zaštitnika građana i njegovog zamenika. Pošto je u članu 105. Ustava već precizno rešeno to pitanje, predlagač, očigledno nesiguran, dodaje još jedno objašnjenje. Navodno, to je evropski standard. Međutim, to nije tačno.
U slovenačkom zakonu je propisana dvotrećinska većina. U mađarskom zakonu je, takođe, propisana dvotrećinska većina. U Mađarskoj u izradi zakona učestvovao je i Evropski institut za ombudsmana, sa Univerziteta u Izburgu. U Španiji je za izbor potrebna ratifikacija sa tri petine glasova u Senatu. U Švedskoj, u kojoj je pre oko 200 godina nastala ova institucija, izbor se vrši aklamacijom.
Nema objašnjenja za hitan postupak ni odredbama člana 9. Predloga zakona, koje regulišu postupak pred Ustavnim sudom za ocenu ustavnosti i zakonitosti. Poznato je da mi nemamo Ustavni sud izabran po odredbama novog Ustava, iako čitav Šesti deo Ustava reguliše ovu instituciju, od člana 166. do člana 173, kao i član 9. Ustavnog zakona.
Predlagač se i u opštem smislu poziva na novi Ustav, ali novi Ustav ima dve osnovne vrednosti: prva je, uspešno regulisanje ljudskih prava, čak i Venecijanska komisija smatra da je to urađeno bolje nego što to zahtevaju evropski standardi. Nažalost, poznato je da Vlada nije našla za shodno ni da formira ministarstvo za ljudska i manjinska prava; druga, osnovna vrednost Ustava je, regulisanje statusa Kosova i Metohije. Ali, predlagač zakona nije predvideo postojanje zaštitnika građana za Kosovo i Metohiju. Samo takvo rešenje bi opravdalo donošenje zakona po hitnom postupku. To bi bilo i u skladu sa međunarodnim standardima. Na primer, u Severnoj Irskoj postoji posebni zaštitnik građana, u Belgiji za regije Valoniju i Flandiju, u 29 delova Ruske Federacije rade posebni zaštitnici građana, u Kanadi postoji ova institucija u više provincija.
Takođe, predlagač nije predvideo zaštitnika građana za Kosovo i Metohiju, iako je Evropski sud za ljudska prava doneo odluku da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine ne važi za NATO trupe na Kosovu. Ne važe čak ni članovi 2. i 5. koji garantuju pravo na život i pravo na slobodu i bezbednost. Predlagač nije uzeo u obzir ni ozbiljnost nastojanja da se otme Kosovo i Metohija. Nije uzeo u obzir izjavu Mareka Novickog da je Kosovo crna rupa ljudskih prava.
Zato neozbiljno deluju izjave naše delegacije date u Petersburgu, o Kosovu i Metohiji, kao svetskom pitanju i istorijskoj važnosti tog problema.
Ako već tražimo od Rusije da uđe u sukob sa celim Zapadom zbog Kosova i Metohije, onda i mi treba da iskreno štitimo ljudska prava naših sunarodnika na Kosovu i Metohiji, a ne da primenjujemo dvostruke standarde, kao što to radi Zapad. Zato nema opravdanja za hitan postupak predviđen u članu 10. Zahvaljujem.

PRVA SEDNICA

09-05-2007

Gospodine Markoviću, izneću samo dva podatka. Za vreme Jeljcina, devizne rezerve u Rusiji su iznosile 12 milijardi dolara, a sada su preko 300 milijardi dolara.
Drugi podatak je da su devizne rezerve Rusije veće nego Nemačke, Francuske, Amerike i Engleske zajedno. (Aplauz)
Zahvaljujem. Dame i gospodo, pitanje je za potpredsednika Vlade Đelića. Molim da mi se konkretno odgovori, bez fraza i probriselske ideologije.
Predsednik Kancelarije za evropske integracije gospođa Delević je pre nekoliko dana (dakle, to je oblast za koju ste vi nadležni) izjavila da će nas jednostrana primena Prelaznog trgovinskog sporazuma koštati oko pet miliona evra mesečno. To je oko 60 miliona godišnje. S druge strane, ministar finansija gospođa Dragutinović je izjavila 6.12.2008. godine da će nas ta štetna i besmislena odluka, koja se nikakvim ekonomskim argumentima ne može braniti - zato vas molim da mi konkretno odgovorite na ovo pitanje - koštati oko 260 miliona evra.
Pitam vas – ko je govorio istinu? Veoma je važno da mi tačno odgovorite na ovo pitanje jer se radi o ogromnoj cifri od 260 miliona evra, za koju bi se moglo izgraditi 60 obdaništa, 50 dnevnih boravaka za decu sa obezbeđenim prevozom, nabaviti nameštaj za 150 škola, izgraditi 50 fiskulturnih sala, dograditi nekoliko desetina škola i izgraditi nekoliko desetina novih škola.
Takođe bi se za te pare, koje nam Brisel otima, moglo izgraditi tri nova mosta u Beogradu, povećati subvencije privredi, iz vremena budžeta koji je pominjala gospođa Dragutinović, za osam puta. Sredstva za republičko zdravstveno osiguranje bi se za sedam puta mogla povećati. To je, inače, suma veća od one predviđene za subvencije u poljoprivredi.
Interesuje nas koja je cifra tačna, da li ovo što je rekla gospođa Dragutinović ili što je rekla gospođa Delević. Molim vas, na kraju, da nam konkretno odgovorite i da nas ne ubeđujete da je to korisno za građane Srbije, jer mi znamo da je to korisno samo za Brisel i za kompaniju Delta, upravo zato što je gospodin direktor ''Delta maksija'' u svojoj izjavi od 11.01.2009. godine pozdravio jednostranu primenu Prelaznog sporazuma. Zahvaljujem.