Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ovim amandmanom takođe skrećemo pažnju da nije dobro ako neku obavezu treba da izvrši Vlada, a ovde je precizno u pitanju obaveza ko predlaže ove predstavnike upravnog odbora fonda; dva predstavnika predlaže Vlada, dva reprezentativni sindikati i dva udruženja reprezentativnih poslodavaca, znači, tri strane. Eto, kako je to kod nas, negde tri negde dve, negde nijedna.
Ovde se kaže - imenuje ih Vlada na period od četiri godine, i to predstavnike Vlade na predlog ministra. Sada u prvom stavu imamo predstavnike Vlade, a u trećem stavu Vlada imenuje, a ovde kao predlagač prema Vladi javlja se ministar. Nezavisno od ovog našeg amandmana, ministar je funkcioner ministarstva. A kada se u zakonu navodi organ državne uprave onda se govori o ministarstvu. Da bi se preciziralo koje je ministarstvo onda se obično kaže - ministarstvo nadležno za poslove, pa se navedu ti poslovi i onda, u skladu sa Zakonom o ministarstvima, bliže odredi.
Dakle, ovim amandmanom gospodin Mirčić je pokušao da nešto malo popravi, odnosno pre svega skrene pažnju na ove stvari, da tu nešto nije u redu. Ali, uopšte ništa nije u redu, kada je u pitanju ovaj fond. Vidite, uzeću nekoliko situacija koje su nerešive za ovaj fond. Pa, čak ću i da pretpostavim da se te situacije i dese neposredno posle stupanja ovog zakona na snagu.
Kada su recimo u pitanju banke, banka otišla u stečaj, a ljudi koji rade u banci imaju status zaposlenog. Ovi kada su ugasili ove četiri banke, oni njih pogasili, ali uzeli 4,5 miliona dolara, odnosno sada je to 4,5 miliona evra fonda dijaspore, samo zato što nisu hteli da realizuju nalog da se ta sredstva, pre nego što je otvoren stečaj, usmere na drugo mesto.
Razmislite o tome ili uzmite vaš čuveni sistem BK. "Astra simit" može da ode u stečaj, može da ode u stečaj i BK televizija, mogu u stečaj da odu i šest novina, to su ove što koriste ono - repato, bezrepo, to sve Karić lepo plaća. Mogu i druga preduzeća koja su kapitalom vezana za BK, a ne imenom, i država preuzima obavezu. Može to u sklopu nekog novog koalicionog dogovora.
Celokupna ideja oko ovog fonda, ukoliko bi bila gruba reč da je promašena kao inicijativa, onda mogu da kažem da je na pogrešnim temeljima postavljena. Nedorečenost će biti tako veliki problem da će svaki razumni prosuditelj u ovoj zemlji da dođe do zaključka da je na delu jedan sistem u kome je izvršena podela rada po sistemu belog okovratnika, sa elementima kriminalne sekte. Jedna grupa vodi u stečaj, druga grupa rasparčava, treća grupa prividno zadovoljava. Sve pokriveno zakonom, sve formalno-pravno može da bude čisto, ali slaba vajda, niti ima posla, niti ima garantovanih prava.
U ovom poglavlju Potraživanja zaposlenih u slučaju stečajnog postupka u suštini imamo svojevrsnu konverziju, prava po osnovu radnog odnosa postaju materija, kako da se to definiše, upravna stvar.
Sve ono što je bilo pravo zaposlenog dok je bio u radnom odnosu, dok nije otvoren stečajni postupak, otvaranjem stečajnog postupka i činjenicom da zaposleni, bivši zaposleni, ispunjava ove uslove i treba da ostvari neko pravo kod ovog fonda, kada se javi tom fondu, to pravo postaje upravna stvar. Tako nešto ako se radi, radi se potpuno drugačije, mnogo kvalitetnije.
Ovo sam naveo zbog onoga što stoji u članu 146, a na koji sam podneo amandman. U članu 146. je zapisano da nadzor nad zakonitošću rada fonda vrši ministarstvo nadležno za rad, nadzor nad zakonitošću rada. To nije ni upravni nadzor, to nije ni inspekcijski nadzor, to je ta treća vrsta nadzora.
Koga oni treba u stvari da nadziru? Treba da nadziru, pre svega, svoj upravni odbor, svoja dva predstavnika Vlade u upravnom odboru, njihove odluke, nadzorni odbor ne podleže ovome, direktora koji je odgovoran za zakonitost rada.
Pri tom, Vlada potencira u članu 127. da fond ima svojstvo pravnog lica i posluje kao javna služba. On vodi odgovarajući postupak. Fond preko svojih organa donosi odgovarajuće odluke kojima rešava o pravima i obavezama lica koja se jave i ceo postupak je propisan.
U osnovi, to je upravni postupak, opšti upravni postupak, a na sve to dolazi opet ministarstvo koje vrši nadzor nad zakonitošću rada. Ovo pominjem iz prostog razloga što je potpuno slično rešenje postojalo u Zakonu o visokom obrazovanju i ovu odredbu je Gašo Knežević zloupotrebio decembra 2000. godine, jer je ovo protumačio da može po pravu nadzora da vrši izmene konačnih upravnih akata, pa čak i nekih koji su bili pripremni, nisu bili čak ni upravni nego pripremni akti.
Kako ne bi organ koji je ovde naveden, kao organ koji treba da vrši zakonitost, došao u to iskušenje, a nadzor nad zakonitošću rada rade sve moguće inspekcije koje su ovlašćene da posete ovo pravno lice koje radi po propisima o javnim službama. Znači, može i ova poreska, može i ova inspekcija rada, upravna verovatno najviše, zagarantovana je kontrola, zakonitost rada i poštovanje generalne politike Vlade Republike Srbije, zagarantovana kroz izbor direktora, članove upravnog odbora, a da ne ređam još i ove prijatelje iz socijalno-ekonomskog saveta. Ova norma je potpuno suvišna, a ovako kako je navedena, imajući u vidu našu praksu koju su Dosmanlije ustanovile od decembra 2000. godine, ona postaje opasno besmislena.
Dobro je što je u okviru ovog amandmana Nemanje Šarovića obuhvaćena i ova druga ideja izražena u amandmanu DS. Verovatno je to pisao Aca Vlahović. Za njega je i 60 dana mnogo. Kod njega je rok na juče.
Da bismo ušli u ovu temu i da bi bila svima jasna, kaže ovako: "U slučaju statusne promene (statusne promene uređuje Zakon o privrednim društvima, statusna je promena kada društvo sa ograničenom odgovornošću postane akcionarsko društvo) odnosno promene poslodavca..." Pravilnije bi bilo "i promene poslodavca". Promena poslodavca je šta - 20% akcija je bio Pera, a sada je 20% akcija Mika.
Šta se desilo u privrednom društvu? Da li je to promena poslodavca ili je promena poslodavca kada je preko 51%. Znači, ovde je prvi problem u primeni ovog zakona. Vi nećete moći pomoć za ovo da nađete u Zakonu o privrednim društvima.
Druga stvar, kada je došlo do promene, kog dana, na osnovu čega računate: dan upisa u neki registar, dan zaključenja ugovora, dan kada je faktički ušao u vlast, ne u posed, taj poslodavac, koji datum ste izabrali? Da li vi mislite da sudija treba da baca i da vidi da li je pismo ili glava da odredi koji dan će da bude? Ne može tako u zakonima. Ovo čak nije ni za literarni sastav.
Onda dolazimo na član 149, gde kažete: "Poslodavac prethodnik dužan je da o prenošenju ugovora o radu ..." Pojam prenošenja je ovde u istom rangu kao i cepanje. Ja sam cepao ugovor, preneo ugovor, poneo ugovor, izgubio ugovor.
Valjda je pravilnije da se kaže da tada dolazi do promene jedne ugovorne strane. Usled promene poslodavca dolazi i do promene jedne od ugovornih strana u ugovoru o radu.
Mi sada dolazimo u situaciju da više nije taj poslodavac nego je drugi i sada želi da se zamrzne ta situacija. Sada dolazimo na onih 60 dana. Naravno, mi predlažemo da bude dve godine. Zašto dve godine? Vi ste nam rekli da svi kolektivni ugovori, i opšti, moraju da budu u skladu sa zakonom, a zakon propisuje minimum. Šta onda ima da menja taj novi poslodavac. Jedino da ide ispod minimuma. Ne može da ide ispod minimuma. Vi snagom autoriteta države i ove koalicije garantujete da ne može da ide ispod minimuma.
Desi se na privatizaciji aukcionoj da kupi čovek frizerske lokale i sutradan sve to izbaci, sve berbernice postaju kafići. On je vlasnik, on može sve. Gde su prava zaposlenog? Ili ovaj Mladen Grujić kupi "Goricu" sa određenim brojem zaposlenih, po ugovoru je mogao 10% da proda, on 40% proda. Uzmite drugoga. Neka neko kupi npr. "Prvu petoletku". Po logici 60 dana on je vlasnik, on zatvara to, kaže – hajde napolje, ovo će da budu magacini, neće više tu biti alatničara niti drugih stvari.
U sudaru sa stvarnošću neki su iluzionisti pa razmišljaju rokovima na juče. Vi pokušavate to da izmerite na vrlo pogrešan način, toliko konfuzan da me neće iznenaditi ukoliko zgradu Vlade pretvorite u biro za zapošljavanje.
Verovatno sadržina amandmana nikom nije sporna, ali ono što nas začuđuje jeste da Vlada nije prihvatila ovaj amandman, a u odgovoru i onom njihovom obrazloženju stoji po sistemu – ko u klin, ko u ploču.
Mi amandmanom nešto tražimo, a Vlada nam odgovara kao da ili nije čitala ovaj amandman, ili se pravi da ne zna šta je tekst ovog amandmana.
Ako ste hteli da napravite nešto epohalno i da uredite prava iz radnog odnosa, radni odnos, obaveze, onda ste mogli da prepišete sve konvencije Međunarodne organizacije rada i imali bi jedan sirovi zakon koji bi možda na nešto ličio, ali ne bi bio naš zakon, zato što ne bi sadržavao ono što je politika ove države, ovog društva i ovih građana.
Možda su ovaj amandman i amandman koji je podnet na član 155. upravo dokazi da nešto nije u redu sa Vladom. To su ta dva očigledna amandmana, očigledno je njihovo prihvatanje, da je teško i braniti te amandmane.
Pošto ovde nekima para uši ova formulacija, vi što ne želite da čujete o 90-toj godini i ovome što se desilo nama, što zastupa tuđe interese, a ne naše, moram da vam kažem šta kažu vaši. Oni kažu da se 1992. godine raspala SFRJ. Kao što vidite, ovde je dato pre toga 17. avgust 1990. godine. SFRJ, postojala je obaveza služenja vojske, postojala je obaveza mobilizacije i sada se neko odazivao na mobilizaciju, neko je bežao, doduše ima i poslanika koji su se u Holandiji krili zbog meniskusa. Boleo ih je meniskus pa nisu mogli da idu u vojsku, pa da izbegnu to.
Pošto pričamo o obavezama građana prema državi i o nekim obavezama i dužnostima koje država ima prema građanima, svi ćemo da se složimo da je obaveza građanina da se odazove na poziv svoje države. Razumem one koji su grafitima u Beogradu pozivali da se baci oružje, da se beži kući.
Razumem one koji su organizovali martovske nemire dok je ustaška kama radila tamo po Slavoniji, oni zastupaju tu politiku. Od njih i ne očekujem da prihvate ovaj amandman. Bilo bi čak i degutantno. Ne želim da ih dovedemo u situaciju da se sad posipaju pepelom, kao – puj pike, ne važi se.
Sudeći po izbornim programima stranaka koje su zastupljene u Narodnoj skupštini, siguran sam, na bazi poruka koje su upućene građanima, da postoji većina koja će da usvoji ovaj amandman. Mi ovim amandmanom, u ime građana koji su nas izabrali da budemo ovde, dajemo svojevrsno priznanje ljudima koji su poštovali državu.
Za sve ovo što sam naveo postoje razlozi u odlukama Međunarodnog suda pravde od 15. decembra 2004. godine, kada su utvrdili da nisu nadležni da odlučuju i sude po našoj tužbi koja je podneta protiv osam država NATO pakta koje su u 1999. godini izvršile oružani napad, agresiju, prekršili sve moguće međunarodne konvencije.
Obzirom da ima i svilenih koji ne vole da čuju grube reči, neka neki tumače da je ovo pozitivna diskriminacija. Ona je Ustavnom poveljom dozvoljena.
Znači, ta pozitivna diskriminacija, ružna reč, neki je možda bolje shvataju, mogla bi ovde da se primeni kad se radi o građanima, o zaposlenima koji su ispunjavali obaveze prema svojoj državi i, naravno, kada se donose kriterijumu na osnovu kojih se utvrđuje višak, ovi zaslužuju posebnu pažnju i zaštitu, jer država i društvo im odaju priznanje što su smogli hrabrosti, a bilo je potrebno dosta hrabrosti, obzirom da neki kažu – ne idi, drugi kažu – beži, treći kažu – ostavi, mi smo mali, nova realnost i nešto drugo što se koristilo kao izgovor ili kao prava argumentacija za širenje defetizma da bi Srbija bila, što uža i što manja, do Beogradskog pašaluka.
(Predsedavajući: Vreme.)
Završavam. Pošto ta opcija nije pobedila, ta opcija nije pobedila zato što to narod nije hteo, treba tim ljudima da se oda priznanje, makar i mrva priznanja u vidu ovog amandmana.
Pa, evo u čemu se ogleda replika. Prethodnik je promašio temu. Ovo je poglavlje koje se odnosi na višak zaposlenih i njihova prava. Kada se govori o višku zaposlenih, poslodavac i dalje postoji i ovaj član se odnosi na kriterijume na osnovu kojih se utvrđuje višak.
Ovim amandmanom tražimo da se uvaži ova situacija i kad su u pitanju invalidi i učesnici ovih oružanih sukoba od 17. avgusta 1990. godine, da oni budu zaštićeni, a ovo o čemu ste vi pričali, o stečaju itd, to je sledećih 40 članova, to je potraživanje zaposlenih u slučaju stečajnog postupka. Znači, razlika postoji.
Amandmanom se samo promoviše jedan kriterijum koji treba poslodavac da uvaži kako bi ti zaposleni imali tu beneficiju da ne budu tek tako proglašeni viškom i da se ne bi desila slična situacija, ne mogu da je uporedim sa onom koju ste naveli vezano za Frikom, mene ne iznenađuje. Taj je čovek došao, zna se kome pripada, šta razmišlja, i tako dalje. Sreća naša što nije počeo da ubija u fabrici. Stipendije što je uskratio, to je najmanje zlo što je mogao da donese.
Ali, ne znam kako, recimo, Svilanović ne bi glasao za ovaj amandman. On je bio učesnik rata. Kako neki drugi, koji su za vreme 1999. godine s pravom branili državu, kako oni ne glasaju za ovaj amandman? Nije valjda uvek kad se uzme puška u Srbiji Srbin kriv. To ni teoretski ne može da bude tačno. To što neko želi da instalira krivicu po svaku cenu, patološki, onda mesto nije Narodna skupština, nego Biserko, Vučo, Vojin Dimitrijević, onaj u crnom, u belom, u zelenom itd.
(Predsedavajući: Nemojte, kolega Krasiću, molim vas, ljude koji nisu prisutni ovde.)
Imate još veliki izbor, 20.000 nevladinih organizacija, čak imamo i onog Bucu Kovačevića, on ima 60 na svoje ime.
Molim vas, mi moramo da se ogradimo, da kažemo, to ne pripada mom sistemu vrednosti, većine građana koja je zastupljena u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Tu nema ljutnje, tu je čist račun duga ljubav. Moramo da znamo ko je na kojim pozicijama. Ako Sokrat hoće da bude zaštićen kao učesnik rata, glasaće. Ima tu puno poslanika koji su na poziv države obukli uniforme i sada su oni krivi. Zašto su oni krivi? Najveći ugled treba da imaju. Ovde veći ugled imaju oni što su pali. Doduše, i onog sa buldožerom, i njega ste otpisali.
Kao prvo, moglo bi se reći, u najmanju ruku poslanike zbunjuju ova obrazloženja zašto Vlada ne prihvata ove amandmane. Sada ako se pogleda obrazloženje odbijanja, kada je u pitanju amandman Milovana Radovanovića, pa se to uporedi sa amandmanom koji su podneli poslanici Toma Bušetić i Bojan Kekić, onda nikome ne može da bude jasno šta je Vlada htela da odgovori.
Moji prethodnici su dosta pričali o ovome, da li dve ili tri, da li četvrtina, a ja bih pokušao da objasnim zašto uopšte postoji to pravo, jer očigledno nekima neće biti jasno kada se kaže, zato što mu prestaje radni odnos, kao poslednja mera, zato što je proglašen da je tehnološki višak, otkazuje se ugovor i ima pravo na neku otpremninu. Onda se postavlja pitanje odakle mu pravo na otpremninu.
Pa pravo na otpremninu potiče odatle što poslodavac nije u potpunosti u mogućnosti da realizuje zaključeni ugovor o radu na neodređeno vreme i ona strana koja otkazuje, raskida, dužna je na neki način da plati naknadu štete. A kako ćemo to da nazovemo, da li otpremnina, da li pomoć, da li naknada štete, to je drugo pitanje.
Zbog čega se ovo navodi? Zbog toga da se ne bi stekao utisak da se u ovim situacijama jedna od ugovornih strana, a to je poslodavac, ovim predlogom zakona obavezuje da plati nesrazmerno visoku naknadu štete.
Znači, nalazimo se na terenu pravičnosti, na terenu koji ima osnova, a verovatno je osnov popriličan za ovaj ugovor, nešto što stoji u nečemu što je klasika prava, a to su obligacioni odnosi.
Predlog zakona, zašto nije dobro ovo rešenje iz člana 158. tačka 1) i 2), zato što tu pravi razliku u odnosu na dužinu radnog staža i pravi razliku u odnosu na radni staž kod određenog poslodavca i odmah ne zadovoljava uslov pravičnosti. To ćemo na jednom primeru da dokažemo.
Poslodavac A imao je probleme, doneo je program, rešio je problem tehnološkog viška tako što je taj njegov zaposleni prešao kod poslodavca B. Kod poslodavca A imao je 32 godine radnog staža, a kod poslodavca B počinje da radi i posle dve godine poslodavac B dolazi u istu situaciju kao poslodavac A. Tom zaposlenom, po predlogu Vlade, samo dve godine treba da se obračunaju. Gde je onaj njegov radni staž, zašto se pravi razlika u radnom stažu?
Da se ne bi plašili privatnici da ovaj zakon njima poskupljuje ionako skupu radnu snagu, pošto je ovde rad mnogo skup zbog skupe države, pre svega, onda moramo malo to da okrenemo da bi bilo jasnije.
U suštini, verovatno oko 50% zaposlenih radi u onome što se zove javni sektor, odnosno javna stvar. To su javna preduzeća, državni organi, ali oni se ne dotiču direktno ovog zakona. Verovatno 50% zaposlenih, a možda i veći procenat je u mogućnosti ovo da koristi, zbog toga što ipak država ima nekog uticaja na ta preduzeća, javna preduzeća.
Budimo potpuno svesni da ovo, da li će biti jedna trećina ili jedna četvrtina, nema nikakvog uticaja kada su u pitanju ovi privatnici i ova epohalna mala srednja preduzeća, motori razvoja i onaj BK, nešto će da doktorira na tom pitanju.
Toga nema tamo, i ono što posebno zabrinjava, što Vlada ne može da opravda zašto ne prihvata ovaj amandman, jeste činjenica da mi amandmanom kažemo ne manje od trećine, a onda oni kažu to se ne prihvata jer poslodavac može da ugovori i više, a menjamo njihov deo gde kažu jedna četvrtina.
Pa, ko može da shvati šta Vlada misli i koji je stav Vlade povodom ovog pitanja?
Ovaj amandman, kao i nekoliko prethodnih, a pre svega onaj koji se doticao plaćenog odsustva u trajanju od dva dana za svaki slučaj dobrovoljnog davanja krvi, na najdirektniji način predstavljaju onu vezu, vrednosnu vezu, moralnu vezu, civilizacijsku vezu, koja mora da postoji između socijalne politike ove države i onoga što se zove radno zakonodavstvo.
Na tome se lome dva stava po kojima se i dele grupacije. Jedni smatraju da radno zakonodavstvo treba osloboditi svih socijalnih elemenata, a drugi pristup jeste da i u radnom zakonodavstvu treba sagledati tu socijalnu komponentu.
Upravo ovi amandmani koji se tiču nekih prava, koja se ovde definišu kao minimum po osnovu rada, a tiču se odsustva i ovog porodiljskog odsustva konkretno povodom ovog amandmana, na najbolji način odslikavaju nastojanje da se ugrade ti elementi socijalne politike, kao opšteprihvaćena vrednost u društvu, a naročito kod nas kada imamo u vidu ove podatke za poslednjih nekoliko godina gde se u Srbiji praktično više sahranjuje nego rađa.
Da bi se to zaustavilo, da bi se okrenuo taj trend, da bismo išli ka pozitivnoj stopi nataliteta, da bi građani koji žive na ovoj teritoriji, teritoriji Republike Srbije, imali budućnost, imali perspektivu, da to društvo u demokratskom pogledu bude uravnoteženo, a ne u budućnosti društvo staraca, sa prosečnom starošću, kako se procenjuje, preko 50 godina, potrebno je u zakonu o radu ugraditi ovu odredbu, kojom se kao minimum garantuju pre svega ova prava i na taj način, bez obzira što naknada ide iz javnih fondova, treba dati tu izvesnost i tu sigurnost.
Ukoliko se ne prihvate ovi amandmani koji se dotiču ovih prava kao minimalnih prava, koji su pre svega u funkciji socijalne politike, jednog stabilnog razvoja ovog društva, onda se praktično mi vrtimo ukrug. Ako neko smatra da ne treba poslodavca opterećivati ovim, jer to i nije u nekoj direktnoj vezi sa radom, onda moram da podsetim na početak ove naše rasprave od pre nekoliko dana, da je ovaj predlog zasnovan na konceptu rada kao troška poslovanja, i to čistog troška poslovanja, gde nema nikakvih drugih društvenih primesa.
To je pogrešan koncept, pogotovo u našim uslovima. Nema opravdanja da tolike brošure i knjige dobijamo ovde u Narodnoj skupštini, gde se ukazuje na belu kugu koja vlada u Srbiji.
Bela kuga postaje velika opasnost za perspektivu i razvoj ovog društva i ove države. To mora da se zaustavi. Jedan od načina je upravo ovaj, da se prihvate ovi amandmani.
Oni koji smatraju da će ovim povećanjem prava po osnovu porodiljskog odsustva da žene dođu u neravnopravan položaj, odnosno da poslodavci izbegavaju zapošljavanje žena, mislim da se grdno varaju, jer upravo ovim amandmanom treba da izrazimo društvenu politiku, sagledavanje celog društva, i da se ne miri sa činjenicom bele kuge.
Ukoliko bi i Ministarstvo finansija i Vlada pošli istom logikom, kao što je pošao predlagač ovog zakona, da je rad trošak, pa sa gledišta javnih finansija i sva socijalna izdavanja su trošak, onda verovatno u drugoj etapi imali bismo drugu situaciju, da nemamo fond koji treba da prihvati socijalne probleme. Ako ovo budemo sagledavali samo matematički i ekonomski, onda smo mi društvo bez perspektive. Zato je potrebno da se usvoji ovaj amandman i da stavimo do znanja da postoji perspektiva, da postoji rešenje za ove naše probleme.
Postoji rešenje, država treba da omogući funkcionisanje ovog socijalnog fonda koji se tiče porodiljskog odsustva u onom delu koji se tiče naknade, a poslodavac treba da ima visoki stepen sigurnosti i izvesnosti da za treće dete porodilja ima pravo na produženo porodiljsko odsustvo, a to je neophodno u našim uslovima da bi se u tim početnim i prvi godinama života dete osnažilo, i porodica osnažila, i majka bila što više sa detetom u onom dobu gde je to najpotrebnije.
Ovim amandmanom praktično otvaramo temu koja se zove - zarade, naknade zarade i druga primanja. Ovaj amandman može da posluži kao dobar povod da se ukaže na kontinuitet nedoslednosti i nepostojanje koncepta zarade u ovom zakonu.
Prvo bih skrenuo pažnju u uvodu na član 104. stav 4, gde se kaže: "Odluka poslodavca ili sporazum sa zaposlenim koji nije u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavi su".
To se ističe ovde kao nedostatak zbog rasprave koja je vođena pre nekoliko dana na temu ništavosti pravnog akta, gde je ministar izašao i rekao da se ne odnosi na ugovor, nego se odnosi na pojedine članove. Ovde imamo da se odnosi na nešto što se zove pravni akt, pojedinačni pravni akt, pa čak i opšti pravni akt.
Konkretno što se tiče člana 107. i ovog amandmana, ovde je zastupljen koncept da se zakonom propiše zarada, ali ona se propisuje načelno, tako da se u članu 107. u stavu 1. kaže da se zarada sastoji od osnovne zarade, a određuje se na osnovu uslova utvrđenih pravilnikom.
Amandman je glasio "opštim aktom", a onda je u odgovoru Vlada navela, kada se kaže opšti akt onda se misli na kolektivni ugovor i pravilnik o radu, koji je surogat ukoliko ne postoji zaključen kolektivni ugovor, već smatraju da treba da se odnosi na pravilnik o sistematizaciji radnih mesta.
Opet, kada se pogleda isti koncept Predloga zakona, onda vidite da se predlagač izgubio u ovim odredbama.
On je potpuno zaboravio na član 33. Predloga zakona, tako da tu postoji stav 1. tačka 10) šta sve sadrži ugovor o radu, pa se kaže: "Novčani iznos osnovne zarade i elementi za utvrđivanje radnog učinka (znači, elementi na osnovu kojih se utvrđuje radni učinak), naknade zarade, uvećane zarade i druga primanja zaposlenog."
Iz citata ova tri člana vidite da se tu nalazi jedna konfuzija, da predlagač nema koncept, već po potrebi ubacuje sve i svašta. Ako se već govori o osnovnoj zaradi i ne želi se da se veže za neke uslove tehničko-tehnološkog procesa rada, onda verovatno u okviru osnovne zarade mora da stoji onaj standardni učinak. Za tu osnovnu zaradu podrazumeva se nešto kao minimum nekog učinka, bez obzira što se izračunava po radnom času itd. Ne plaća se neko zbog toga što je neko vreme proveo na poslu, nego se valjda plaća prema nekom standardnom učinku koji je očekivan, planiran za tu osnovnu zaradu.
Videćete i kasnije kada se ide na ovu materiju kompletnih zarada, možda poslanici nisu imali vremena u ovoj brzini da obrate pažnju na član 105, u kome se definiše šta se podrazumeva pod zaradom i zaboravljeno je da nije obuhvaćena otpremnina iz člana 158, koja nije zarada, već je drugo navođeno. Naprosto, ovde nema koegzistentnih rešenja, ovde nema logičkog sklopa, od člana 33. preko člana 104. do ovog člana 107.
Imamo zbrku, negde se određuje pojedinačnim aktom, negde se određuje ugovorom, negde se određuje opštim aktom, a osnovna intencija predlagača zakona jeste - baci to sve sindikatima i poslodavcu, pa neka oni dogovaraju, neka pregovaraju, neka rade, pa onda na kraju dolazi minimalna zarada, koja čak može da se ugovara. To je ta zbrka koja se unosi ovim zakonom i onda naravno s pravom neko potencira ovde šta će da rade poslodavci koji imaju pet, deset, petnaest zaposlenih? Šta oni da primene?
Pošto smo otvorili ovu temu koja se naziva zarade i sve što prati to, član 108. reguliše pravo zaposlenog na uvećanu zaradu, i navode se tri osnova, a to je rad na dan praznik, rad noću i u smenama i za prekovremeni rad.
Uvećanje zarade verovatno nije sporno zašto dolazi, a dolazi zbog toga što nije postojala redovna obaveza zaposlenog da baš mora da radi. Nastupio je događaj, slučaj koji je zakonom propisan, kada postoji obaveza da se radi. Opravdanje za to uvećanje zarade nalazi se, ako je u pitanju rad noću, u posebnim uslovima rada, pa i potrebi da se poboljša proces obnavljanja psihofizičkih sposobnosti onog zaposlenog koji je, kada je normalno vreme da se spava, morao da radi; ili, kada je u pitanju prekovremeni rad, umesto osam sati radio je 10, 11 časova je radio, te uvećano je trošenje psihofizičkih sposobnosti i to treba da se obnovi.
Namerno sam počeo od ove priče iz prostog razloga što se kod nas zaboravlja kao da nikada nije bio sistem neto zarada, kao da je uvek kod nas bila bruto zarada. Bruto zarada je fikcija, ona je fikcija sa gledišta zaposlenog, a surova realnost sa gledišta poslodavca, zato što je bruto zarada u stvari trošak poslodavca, a neto zarada je ono što je zaposleni primio i što mu pomaže da obnovi svoje psihofizičke mogućnosti i sposobnosti da bi mogao sledećeg dana da uđe u novi ciklus i novi proces rada.
Pošto bruto zarada obuhvata obavezne doprinose, a to je ono što niko ne prigovara, možda u pogledu statusnog pitanja tih doprinosa ima mesta prigovoru, ali ona obuhvata i porez. Ovde se porez javlja kao potreba da država naplati nešto zato što je neko primio neka sredstva. Primajući ta sredstva u odgovarajućoj veličini, on je pokazao koje su njegove materijalne i ekonomske mogućnosti, a svi mi prema svojim materijalnim mogućnostima i ekonomskom stanju finansiramo državu, da bi država mogla da finansira one poslove koji su neophodni: zdravstvo, obrazovanje, policija, vojska itd.
Ovde se sada javlja situacija da se oporezuje onaj deo sredstava koji je potreban kao višak za obnovu psihofizičkih sposobnosti. To možda zaslužuje neku pažnju, možda neka drugačija mišljenja. Ono što svakako mora da nas zabrine, to je da smo zaboravili na neto zaradu i da pričamo o bruto zaradi.
Onda kada se priča o procentima, onda matematički može Vlada da bude u pravu da je u stvari 50% više u odnosu na neto. Verovatno to matematički se poklapa. Mi amandmanom idemo malo dalje i kažemo, treba značajnije da se poveća. Zašto? Zato što realno ne postoje potrebe baš za ovakvim uslovima rada i niti masovna potreba da se u tim uslovima radi.
Postoji veliki broj nezaposlenih. Poslodavac može da zaposli i druge, međutim, on to ne želi. On želi maksimalno da iskoristi postojeću radnu snagu, postojeći broj. Ovde se kao svojevrsno upozorenje, ne kazna kao prema poslodavcu, nego kao upozorenje javlja da proces rada možeš da organizuješ na drugi način. Ako se poveća naknada, odnosno kako se to sada zove – uvećana zarada, ako se ona poveća, to je pritisak na poslodavca i u cilju povećanja broja zaposlenih.
Pošto se ovo približava kraju, ministre, vi ste u drugoj rečenici ovog vašeg obrazloženja, gde odbijate ovaj amandman, napisali nešto što od početka tvrdim. "Pored toga, Predlogom zakona je utvrđen minimum prava koje sadrži i opšti kolektivni ugovor (pa šta će nam onda opšti kolektivni ugovor ako su sva prava sadržana u ovom zakonu), a poslodavac može opštim aktom i ugovorom o radu da utvrdi veći procenat". Teško ćete naći poslodavca koji će utvrditi veći procenat od ovoga koji kao minimum ide Predlogom zakona.
I ovim amandmanom smo hteli da skrenemo pažnju da nešto nije u redu sa ovim sistemom zarada koji se promoviše ovim predlogom zakona. Jedan od tih članova je i član 111.
Vidite, u stavu 1. možda i ne treba bog zna šta prigovoriti, tu je propisano da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno radno vreme koje je izjednačeno sa punim radnim vremenom.
Verovatno ova formulacija znači da radnik koji je u toku meseca dolazio na posao, ima puno radno vreme, uobičajene rezultate na radu je ostvario, njemu je zagarantovana ova minimalna zarada, koja bi trebalo da bude u visini minimuma koji omogućava obnavljanje psihofizičkih sposobnosti. To bi bio neki ekonomski minimum cene tog rada.
Međutim, ono što zabrinjava, to je sledeći stav. Kaže se: "Ako poslodavac i zaposleni ugovore minimalnu zaradu..." Sada imamo prvi put da se ugovara nešto što je zakonski minimum.
Ne znamo zašto bi oni ugovarali minimalnu zaradu, tim pre što postoji opasnost da ovo pravo i obaveza iz člana 111. može pogrešno da se protumači, pa da čak sa minimalnom zaradom bude izjednačena osnovna zarada. Ako neko misli da to može da se spreči kolektivnim ugovorima i na neki drugi način, onda moram da kažem da se vara.
Ovim amandmanom SRS je, pre svega, htela da ukaže na problem ovog člana i da pokušamo malo da popravimo ovaj drugi deo, koji kaže, ako se ugovori ta minimalna zarada iz stava 1. ovog člana, "poslodavac je dužan da tu zaradu isplati zaposlenom u visini utvrđenoj odlukom iz člana 113. za mesec za koji se vrši isplata".
Mi smo sada hteli da kažemo "u mesecu u kome se vrši isplata", da na neki način postoji makar kazna prema poslodavcu koji kasni sa isplatom, da mora onaj iznos za tekući mesec, a ne onaj koji je možda dugovao pre nekoliko meseci.
Ujedno, svesni rizika da se ova minimalna zarada utvrđuje odlukom ovog socijalno-ekonomskog saveta, da se ona objavljuje u "Službenom glasniku" itd, jer ta odluka o minimalnoj zaradi je, otprilike, nešto što krijući država provlači, da baš ona nije nemi posmatrač onoga što se dešava, ali je slaba vajda od zaštite prava zaposlenih, dokle god postoji opasnost i smetnja da neko svojim pravilnikom o sistematizaciji radnih mesta, kako to Ministarstvo kaže, može da utvrdi osnovnu zaradu koja bi bila u visini minimalne zarade. Mi imamo upravo tu situaciju u praksi: 60% - 70% zarada koje se isplaćuju, one se prikazuju kao minimalne, a ovde je problem u tome što može neko da ugovori minimalnu.
Da ne pričam o ovom članu 33. stav 1. tačka 10), šta mora da sadrži ugovor o radu. Ugovarati zakonski minimum, to je, kako da vam kažem, sa pravne tačke možda nedopustivo, ali je i nemoralno. Valjda je svakome osnovna zarada iznad minimalne zarade. Ako je neko hteo da doskoči ovoj praksi, jer imate firmi u kojima su svi zaposleni u istom rangu školske spreme koja se traži - srednja stručna sprema. Zašto? Zato što je minimalna zarada po toj spremi neki iznos, pa bez obzira što tamo rade možda i sa visokom i sa višom školskom spremom, i imaju možda veći učinak itd. Dati mogućnosti da neko ugovara minimalnu zaradu, to je krajnji cinizam.
Ovaj član reguliše situaciju kada dođe do prekida rada. Znači, ne do prestanka, nego do prekida rada kod poslodavca, a za prekid rada nije kriv zaposleni.
Šta može biti razlog i uzrok zbog koga je došlo do prekida rada? Verovatno može biti nedostatak sirovina, da bi se dalje organizovao rad, nestanak struje, možda neka havarija, a verovatno i oni ekonomski razlozi, gde poslodavac ne može da organizuje proizvodnju, ali radi se pre svega o razlozima za koje zaposleni ne snosi nikakvu krivicu.
Zaposleni nije uzrok što je došlo do prekida rada. E sad, čuli ste šta se predlaže ovim amandmanom i postavljam pitanje - a, šta ćemo sa situacijom ukoliko taj prekid u toku godine traje duže od 45 dana. Znači, opet nema krivice zaposlenog. Zašto se to vezuje samo za 45 dana u toku kalendarske godine?
Verovatno će kao obrazloženje da se koristi da je onda nastupila neka druga situacija, ekonomske teškoće, pojavio se višak zaposlenih, i na drugi način će da se to rešava. Ali, sve te situacije zavise pre svega od volje poslodavca. Šta ako poslodavac ne želi da inicira taj deo postupka koji u nastavku sledi, pa može da se kaže - pokretanje stečaja, promena poslodavca, ili višak zaposlenih kao mogući razlozi, ne moraju baš svi da budu. Jedan od njih može da bude, gde se on koristi kao nekorisnik, a ovo maksimalno zloupotrebljava, jer se ovde priznaje pravo samo na naknadu za 45 dana u toku jedne kalendarske godine.
Ili, da budem još precizniji, u ovom mesecu 10 dana, u sledećem 20, u onom tamo 15 dana, i kada se sve to sakupi u toku godine to iznosi 60 i nešto dana. Zaposleni ima pravo na naknadu samo za 45 dana, a poslodavac nije inicirao one druge postupke koji po logici stvari idu.
Kakva je onda zaštita zaposlenog?
Sada, da tu ne bi bilo preterane patetike, kako se trkamo ko više štiti prava zaposlenih, moramo da se osvrnemo i na nešto što je realnost. Uzeću jedan primer. Svetska trgovinska organizacija je krajem prošle godine donela odluku da se ukidaju sve barijere kada je u pitanju tekstil i konfekcija.
Dobro, kod nas je to predstavljeno, kao, Evropska unija je progledala kroz prste Srbiji i Crnoj Gori, pa je omogućila da bez ikakvih ograničenja roba ide prema državama EU. Neka bude da je to tako predstavljeno, mada to nije istina.
Sada imamo situaciju da se prvi put na tržištima država Evropske unije pojavljuje roba kojoj niko ne može da konkuriše, roba iz Kine, Tajlanda, gde je izuzetno niska cena rada i imamo konfekciju koja, uzimajući sve parametre u vidu, ne može da omogući veću neto zaradu po zaposlenom šivaču, krojaču, od 100 do 120 evra. Znači, to je između 8.000 i 10.000 dinara. Tržišne prilike u zapadnoj Evropi su takve, takva je konkurencija. Šta u takvoj situaciji?
Drugo pitanje koje želim da otvorim, to je karakter osnovne zarade. Osnovna zarada se vezuje, pre svega, za zaposlenog koji radi na određenim poslovima i osnovna zarada treba da opredmeti vrednost tog rada, vrednost rada na jednoj mašini u odnosu na vrednost rada portirnice, šofera i na drugom radnom mestu, i situacije kada dođe do prekida rada.
Koja su prava i koja se zaštita nudi zaposlenom koji je bez krivice došao u situaciju da sa neizvesnošću prati da li će tog meseca ili za te dane kada nije radio bez svoje krivice imati egzistenciju. Opet se ovde ubacuje priča o bruto i neto zaradi, opet da bi se pogrešno prikazali ovi procenti.
Lepo je što se diskusija rasplamsala oko ovoga što se zove naknada troškova koja pripada zaposlenom, ali nije dobro i što povodom tačno određenih tema ovde od strane predlagača zakona, od predstavnika Vlade, čujemo nešto što je čista zamena teza.
Ovde nije problem u tome da li se radi o bruto ili neto zaradi. Danas se uopšte nije vodila rasprava na tu temu da li neko želi da vrati neto zaradu, ali je to ovde predstavljeno od strane predstavnika Vlade kao da je to najveći problem, kao da neko želi da mi budemo jedina država u Evropi gde se neto zarada koristi, a ne bruto, kako se to koristi u celoj Evropi. Nije problem u tome.
Nije problem ni u ovim procentima, ni u matematici. Ako smo nešto predložili da se sa 65% poveća na 80%, od nečega što je osnovica, i tu smo dali neku inovaciju da se promeni osnovica, i neko ovde izađe pa kaže - to će biti destimulativno jer će da uplaši poslodavce, jer mu se povećavaju obaveze, onda u uslovima kada budžet Republike Srbije, sudeći prema medijima, 300 miliona ima čak više nego što je planirano, a tek od juna razmisliće se šta će se sa tim viškom para uraditi, onda da vas podsetim da kada je prošle godine ovde usvojen Zakon o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana SRS je predlagala da se stopa poreza na zarade sa 14% smanji na 10%.
Znači, postoji prostor koji neće da uplaši poslodavce, ali taj prostor postoji na strani Vlade, Ministarstva finansija, javnih finansija Republike Srbije, koja bi trebalo da se odrekne jednog dela svog prihoda po osnovu poreza i tako stvori prostor da postoji interes poslodavaca, ali ujedno i da zaposleni dobije odgovarajuću naknadu kada je u pitanju ovo što smo tretirali pre ovog člana.
Ovaj član je interesantan zato što je SRS ovde iznela drugačiji koncept od onog koji postoji u Predlogu zakona, i kada se razmatra amandman na član 118. treba imati u vidu i amandman koji je podnet na član 120, jer to ipak predstavlja jednu celinu. Ono što zbunjuje, mora da nas zbuni kada je u pitanju član 118, jeste činjenica da je ovde predviđeno da zaposleni ima pravo na naknadu troškova. Znači, poslodavac je dužan da mu naknadi troškove.
Šta naknađuje? Za dolazak i odlazak sa rada najmanje u visini 50% cene prevoza karte u javnom saobraćaju. Znači, to je dužan da mu naknadi. To je trošak poslovanja, ne ulazi u zaradu zaposlenog, ali onda kao da ovaj član nije pisao isti čovek koji je napisao član 173. U članu 173. nalazi se potpuno identična situacija, kada se radnik zbog potrebe posla raspoređuje da radi u drugom mestu, što je razlog za izmenu ugovora o radu, onda se njemu 100% priznaju ti troškovi.
U čemu je tu razlika? U tome što je ovaj naknadno raspoređen, pa je izmenjen ugovor? To nije dovoljan razlog. Ako neko kaže da je ovde dat minimum, a opštim aktom poslodavca i sistemom kolektivnog pregovaranja može da se ugovori i više, onda je to bacanje lažne nade. U tom smislu treba tumačiti ovo što mi amandmanima potenciramo i skrećemo pažnju.
Namerno nisam uzeo ove druge stvari koje su navedene u našem amandmanu konkretno, već hoću da ukažem na nelogičnost u postojećim rešenjima, u postojećem Predlogu zakona. Kao da je mnogo opravdanije kada se menja ugovor o radu i radnike raspoređuju u drugo mesto do 50 kilometara, nego ovaj što ovde dolazi na posao.
To je trošak poslovanja. To ne ulazi u zaradu, kao što ne ulazi u zaradu ni dnevnica za službeno putovanje u zemlji, u inostranstvu i ovo pod tačkom 4), to je neki terenski dodatak sa nekim novim varijantama.
Samo potvrđujemo koncepciju odnosno osnovnu tezu da ovaj zakon nema koncept. Ovo je zbir nabacanih normi koje bi trebalo da liče na nešto, ali kada se sklopi to sve u jednu celinu dobije se ništa, što omogućava samovolju svima.
Obzirom da je povodom ovog člana 119. usvojen amandman gospodina Veroljuba Arsića, i to praktično u onom drugom delu koji se tiče svih ovih amandmana koji su podneti na član 119, mimo ovoga da li su dve ili tri prosečne zarade visina otpremnine, da bi bilo jasno, zbog dana kada se glasa o ovim amandmanima, mislim da je potrebno da se objasni o čemu se u stvari ovde radi.
Ovim amandmanom gospodin Arsić je ukazao i otvorio mogućnost da u zakonu o radu postoji kategorija dobrovoljnog penzijskog i invalidskog osiguranja, i svih onih drugih osiguranja koja prate kolektivno osiguranje, posledice nezgode, kolektivno osiguranje za slučaj teških bolesti, hirurških intervencija itd.
Suštinski na ovu odredbu odnosi se čitav jedan niz zakona, to je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakon o osiguranju koji reguliše osiguravajuća društva i verovatno budući zakon o investicionim fondovima; sigurno da postoji potreba da se promeni postojeći Zakon o porezima na dohodak građana u delu poreza na zarade i verovatno u tom sklopu treba imati u vidu i Zakon o doprinosima za obavezno osiguranje.
Ovde se otvara načelno pitanje šta je zarada i to načelno pitanje kako se bude rešilo odnosiće se na sve ove zakone. Definiciju zarade ovaj zakon daje u članu 104, i u članu 105. stav 2. objašnjava, pa kaže - pod zaradom u smislu stava 1. ovog člana smatra se zarada koja sadrži poreze i doprinose koji se plaćaju iz zarade. Kada se kaže doprinose, pretežno se misli na doprinose za obavezno osiguranje, penzijsko i invalidsko, zdravstveno i za slučaj nezaposlenosti.
Ovim amandmanom, koji je prihvaćen, nudi se nova kategorija dobrovoljnog osiguranja, i to što se uplaćuje naziva se premija i ona se plaća iz zarade, a zarada, bez obzira u kakvom obliku da bude, ona jeste lično primanje, i upozoravam Vladu da kada priprema promene svih ovih propisa koje sam naveo o tome vodi računa. Zašto?
Mi imamo situaciju da ukoliko poslodavac uplaćuje premiju po osnovu dobrovoljnog osiguranja za NN zaposlenog, onda ne postoji obaveza plaćanja poreza, ali ukoliko taj NN građanin iz onog dela zarade koji je primio preko blagajne uđe u sistem dobrovoljnog osiguranja, onda se tu plaća porez.
Nemoguće je da jedna ista kategorija, a to je zarada, koja mora da ima jedan isti pravni položaj, dobija različiti pravni položaj, tim pre što i kada uplaćuje poslodavac i kada uplaćuje neposredno zaposleni ta sredstva kod tog fonda vode se kao lična sredstva, kao svojina tog zaposlenog. Zarada jeste trošak sa gledišta poslodavca, ali sa gledišta onoga čija su ta sredstva to je uvek lično primanje građanina.
Još jedna stvar u okviru ovog člana 119. koja nije smela da bude u zakonu, a to je stav 2. koji kaže - poslodavac može zaposlenoj deci starosti do 15 godina života da obezbedi poklon za Božić i Novu godinu u vrednosti do neoporezivog iznosa. Imamo Zakon o porezu na dohodak građana. Do određenog iznosa se ne plaća porez, a preko određenog iznosa se plaća porez. Vi ste sada napravili praktično zabranu isplate većeg iznosa.
Usaglasite kada pišete zakone. Ne znam šta radi Sekretarijat za zakonodavstvo, valjda vodi računa o ustavnom poretku i o usaglašenosti propisa koji moraju da budu usaglašeni.
Znači, amandman gospodina Arsića, koji je Vlada prihvatila, obuhvata sve ove amandmane na član 119. u delu koji se tiče dobrovoljnog penzijskog i invalidskog osiguranja.
Evo još jednog člana na kojem se prelama i vidi da je Predlog zakona loš jer zalazi u nešto što se zove pravni institut koji je poznat odavno, uređen konvencijama Međunarodne organizacije rada. Pre nego što pređem konkretno na ovaj amandman gospodina Stamenkovića, moram da ukažem na to da i u ono vreme samoupravljanja, kada je radni odnos više bio socijalna kategorija nego radno-pravni institut, kada i nije bio neki naročito veliki problem da se što veći broj ljudi zaposli, pa bez obzira da li postoji potreba u organizaciji udruženog rada, i tada je postojao institut probnog rada.
On je tada bio poseban uslov za rad na određenom radnom mestu. Nije mogao da se predvidi za sva radna mesta već samo za neka određena pošto, pre nego što se trajno zaposli, radnik mora da prođe kroz određenu proveru da li je osposobljen za te poslove i da li može da zadovolji uslove radnog mesta koji su neophodni.
Tada je postojalo ograničenje da na tim poslovima ne može da se primi neko u svojstvu pripravnika. Mi ovde imamo negaciju tog instituta. Ovde se menja pravna priroda probnog rada. S pravom poslanici SRS ukazuju na moguće zloupotrebe. Zašto?
Zato što maltene svako radno mesto može da se predvidi kao radno mesto za koje je, kao poseban uslov rada, potrebno da se izvrši provera, odnosno da se prvo krene u probni rad, pa je to podignuto na šest meseci da može da traje i onda sasvim normalno može da se očekuje da poslodavac na radnim mestima vrti stalno zaposlene koji su na probnom radu, drži ih tri, četiri, pet ili šest meseci i onda kaže - nisi zadovoljio, hajde sledeći.
Verovatno po osnovu probnog rada on stiče i mogućnost da predvidi manju zaradu, jer to u krajnjem slučaju nije klasičan radni odnos, odnosno to lice nije zaposleno. Ono se proverava u određenom periodu. Zato je u ono vreme samoupravljanja, kada radni odnos nije bio neki veliki problem, niti velika potreba za radom, već više socijalnom kategorijom, da bi komunisti sprečili svoje direktore da zloupotrebljavaju propise i prava zaposlenih izmislili su otežavajuće uslove da ne bi došlo do zloupotreba.
Otežavajući uslovi su bili da je predviđeno opštim aktom, znači unapred. Drugi otežavajući uslov je bio da traje određeno vreme i, treći, možda najteži uslov, da ocenu da li je neko zadovoljio može da vrši samo komisija, sastavljena od radnika koji imaju najmanje isti stepen stručne spreme kao i onaj koji se zahteva za to odgovarajuće radno mesto.
Kada se u institutu probnog rada izbace ovi uslovi, onda to nije probni rad nego legalizovan rad na određeno vreme do šest meseci, odnosno neograničena mogućnost da poslodavac može samo po osnovu ovog člana svakodnevno da menja i da unapred zna da nema obavezu prema tom zaposlenom, odnosno radniku, i da mu tako onemogući da dođe u poziciju, odnosno u položaj zaposlenog. Zbog toga mi podnosimo ove amandmane.
Ako je predlagač hteo mogao je da izbaci ovaj institut, ne treba mu. Obzirom da je tamo već dao do tri godine da može na određeno vreme, to verovatno postoji samo kod nas, a da pri tome nije naveo razloge ili uslove pod kojima to može da se desi, onda vam je sve jasno da ovaj zakon uopšte nije bolji od postojećeg zakona. Ovo je verovatno samo kodifikacija novih mogućnosti za zloupotrebu prava.
Opet nema ministra. Drugo se bavio ekstraprofitom, pa je malo zaboravio ovu materiju sindikalnu i radno pravo.
Ima jedan problem, kaže - promenjen je karakter radnog odnosa, pa je to čist ugovorni odnos. Ne može baš da bude čist ugovorni odnos iz jednog prostog razloga što ugovorne strane nisu ravnopravne i ne mogu baš mnogo slobodno da izraze svoju volju prilikom zaključenja ugovora o radu. I zbog toga što postoji svest o toj neravnopravnosti, zato se između ostalog donosi ovaj zakon, kojim se kanališe volja poslodavca, a bogami i zaposlenog, u nekim granicama koje se zakonom propisuju.
Ono što je opet nedostatak ovog člana, to je član 53. Predloga zakona, on počinje - na zahtev poslodavca. Znači, opet nema opšteg akta, opet nema nečega što se zove objektivni uslov, opet nema nečega što se može protumačiti kao situacija koja je unapred propisana i predviđena, već zahtev. To može u našim uslovima da bude prosta volja, hir, pa i šikana, jer zavisi od volje poslodavca, pa bez obzira u tim metamorfozama kako se taj poslodavac javljao, da li kao gazda, da li kao vlasnik, da li kao direktor ili na drugi način.
Ono što dalje ide kao nedostatak, to je što postoje dve kategorije tog prekovremenog rada. Jedna kategorija je obavezna, a druga je ona fakultativna, kada je zaposleni dužan, obavezan, ne može da bira da li hoće, da li neće, već mora da ostane prekovremeno da radi.
To su te situacije kada nastupi višak. To je situacija koja ovde nije predviđena. Ako može da nastupi šteta po poslodavca, kada je obavezno da se ostane na poslu, da se duže radi, da jednostavno ne bi ostao čovek bez mogućnosti da sutra dođe na posao, da nestane firma, pričini se velika šteta u tehnološkom procesu, ekonomski problemi, džabe što je on insistirao na tome da ne treba prekovremeno da radi. On je izgubio materijalnu osnovu da će sutra da dođe da radi i to ovaj zakon ne predviđa, nego sve prepušta – hajde na ugovor.
Na ugovor, kao da ne postojimo, kao da kod nas nije bila situacija da su za proteklih deset, petnaest, pa možda i dvadeset godina firme otvarali ljudi koji nisu znali u tom trenutku da popune opštu uplatnicu da bi platili taksu. Oni sada treba da tumače ovde šta je iza svake reči, kako svaka reč treba da se tumači, šta ona predstavlja u vremenu i prostoru.
To je osnovni nedostatak, a ovo oko gramatike i pravopisa, na šta se ne odnosi ovaj amandman, nego samo želi da potencira, da da ograničenja u pogledu dužine trajanja prekovremenog rada na nedeljnom i dnevnom nivou, treba da se odnose na konkretnog pojedinca, na zaposlenog kao jedinku. Ne može on danima da radi i uvek da radi po pet ili šest sati duže od redovnog rada.
Da vam kažem iskreno, džaba vam i ova odredba, kada je u postojećem zakonu propisano puno radno vreme, pa zaposleni moraju da idu i subotom i nedeljom, pa im se nekako na kašičicu računaju i ti odmori u toku dana, nedeljni odmori, i onda stvarno deluje degutantno da se priča o nekom novom većem nivou zaštite prava zaposlenih, a praksa nam pokazuje da nije pružena zaštita u onome što je minimum.
Nemojte baš uvek da se pozivate na konvencije MOR-a i na direktive EU, kada niste sigurni da to što ste naveli u Predlogu zakona odražava sadržinu tih akata. Ovako imamo samo jednu podvalu. U obrazloženju se napiše, to je u saglasnosti sa tim i tim, a kada uzmete tu konvenciju i pogledate šta tamo piše i šta je ovde predviđeno, vidite da su to dva teksta koja su u suprotnosti.