Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Ako bi se ovaj odmah prihvatio, stav 2. brisao, koji prirodno predstavlja jednu sponu sa narednim članom 27. tada bi se postavilo pitanje - zašto se to čini? Ako se prosto samo briše, a član 27, vidim da niko od predlagača u opoziciji nije ni predložio da se briše član 27, ne znam zašto se to opet čini kada se tačno vidi iz sadržine tužbe iz člana 26. šta ona sve podrazumeva, čak i kako u obrazloženju predlagača amandmana stoji - uklanjanje posledica štetne radnje, to je tačka 3. u stavu tužbe.
Tako da, i ako ne krenemo u radno-pravni proces, u pitanju narušavanja radno-pravnog odnosa, kako predviđa član 27, veće su institucije i tužbe koje se podnose u članu 26. tačka 3. taj problem rešiti, a na stranu što se u posebnom članu ta prava izdvajaju. Mislim da hoće da pokaže u stavu 2. predlagač da se izdvoje samo one radnje, one delatnosti koje se mogu smatrati da su bile sadržaj tužbe zbog uzbunjivača ili u vezi sa uzbunjivanjem, sa samom procedurom, a da ono što može poslodavac eventualno da učini je predmet posebnog sudskog spora i tiče se radno-pravnih odnosa.
To je opet ono što smo imali u članu 13. koji je promakao u diskusiji, gde se tražilo da se čak onaj koji je uzbunjivač i ne potpiše nigde. Evo, on je došao do suda, bori se za svoja prava, nije se potpisao, čak se izričito traži, iako zakon predlaže da može i ne mora. Dakle, imamo prilično nesuglasne amandmane koje kada poređate po hijerarhiji od istih predlagača, pitanje je na šta bi to sve ispalo da je to sve bilo prihvaćeno, tako da mislim da je i ovaj odgovor Vlade logičan. Hvala.
Dugo sam na stend baju, ali, evo, došao sam do reči, ispred stranke, kao ovlašćeni predstavnik.
Nisam se javljao ni po prvom amandmanu, sličan je ovom drugom. Suština je samo u broju onih koji će obnašati funkciju upravnog, odnosno, videćemo i kasnije, nadzornog odbora.
Diskusija vodi u sasvim jednom drugom, meni nejasnom pravcu. U pravcu nekakve kritike da se politika, tako što će ministar postaviti veći broj članova, direktno uključi u zdravstvo. Ja ne znam sistema u Srbiji, ministarstva, u kojima ili ministar jeste političar ili je po volji političke stranke izabran. Da li to znači da u Srbiji ništa neće funkcionisati jer je negde ministar baš iz te političke stranke i čitavo ministarstvo i ostali resori i državne institucije, da neko ne sme da se školuje, da neko ne sme da se leči, jer to ima političku konotaciju?
Ja ne vidim šta je sporno. I da nema, čak bi trebalo predložiti da tamo budu ljudi koji će predložiti ministarstvo. Zašto? Ne samo zato što će to biti operativnije, nego što ta nužna interakcija koja postoji između dva stuba zdravstvenog sistema mora da funkcioniše koordinirano.
Taj samoupravni model koji sada ne valja, ne iskazuje se žal što je manji, neka i bude malji, ali je bio reprezentativan čist samoupravni model u kome su se svi abonenti usluga prijavljivali srazmerno procentu po ključu, pokazuje mnogo slabosti, sem glomaznosti, pokazuje ničim objašnjiv predominantni uticaj trošenja sredstava za različite potrebe, čak često predimenzionirane.
Sećate se afere sa citostaticima. Čak su se izmišljali citostatici, pa ogroman broj citostatika koji nije bio potreban, pa ljudi ili jesu ili nisu dobijali, pa u delu nabavke opreme, recimo kada se odlučuje o materijalu za dijalizu, a sa druge strane vam stigne sasvim druga donatorska vrsta mašina koja se koristi, a onda na fond ide nabavka potrošnog materijala.
Tu usaglašenosti nikakve nije bilo. Da je bilo Ministarstvo da kaže – čekajte, imamo 400 stotine mašina koje je Tomica podelio za noć, za tri meseca, urnisao sistem u Srbiji. Doveo mašine koje i sada leže kao pokojnici ispod čaršava, neupotrebljene.
Onda je Fond morao da nađe kompatibilne dijalizatore. Da je tu bio čovek iz Ministarstva rekao bi- čekajte, ovo nije kompatibilno, ovakva vrsta donacije nije od koristi. Onda morate prilagoditi tendere koje radite, nekakvoj drugoj vrsti linija, setova, da mašine koje nam stoje pokrivene prašinom, jer nam nisu ni potrebne bile tog časa, ali neka donacija je došla. Nikada to nije ispitano uopšte. Opusom Tomičinog rada nikad se niko ozbiljnije nije bavio, nikada mi neće biti ni jasno zašto, ali dobro, to je tako kako je, dakle ta strana priče.
Drugo, mi smo svi svedoci da smo ovde usvajajući budžet, izvršili i procenu stanja finansijskih sredstava Fonda, zar na njemu ne postoje particije koje su opredeljene za šta i gde novac ide. Na stranu, kontrole svake vrste koje moraju da budu.
Ne vidim u čemu je ta loša spona, koga će predložiti ministar, možda čak nekog iz strukture koje ste vi ovde predočili u amandmanu.
Drugo, u amandmanu nije predočeno čak ni krunska većina onih koji bi bili korisnici fonda po strukturi osiguranika. Opet imate nekih ljudi, socijalna medicina, ovoga ili onoga.
Dakle, ne vidim razloga da se ogromna prašina diže oko toga, da li će se uključiti u taj rad Ministarstvo. Ono ne može da preusmeri pozicije.
Treća stvar, kada narod negoduje, kada deca, vladine organizacije treba da se leče. I kad štrajkuju ili mitinguju, ili pokazuju javne manifestacione skupove nezadovoljstva da država nema para, kao što zaista nema, da sve pokrije, ali ne idu pred Fond, idu pred Ministarstvo, prozivaju ministra.
Mora ministar da bude uključen preko svojih ljudi koje bude tamo predložio da budu, da na neki način može da se ozvaniči i učini koherentnim i zajedničkim rad ta dva sistema, jer jedno bez drugog ne mogu biti apsolutno samostalni i potpuno nezavisni.
To bi onda bio potpuno neprimeren način trošenja sredstava i izgubila bi bila svaka kontrola. Zato mislim da ne treba ovome preterano dugo raspravljati, iako to može biti politički vrlo korisno, da se ubaci, kobajagi, kontrolni mehanizam, ministarstvo i politički uticaj.
Imate politički uticaj i u sistemima kontrole obrazovanja, inspekcijama obrazovnim, u sanitarnim inspekcijama, carinama, svuda možete reći – imenuje se neko telo u drugom resoru ministarstva, ono je pod političkom kontrolom ono nije za građane Srbije od koristi. To je potpuno neodrživa priča, zaista. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Mislim da ovo ne treba prihvatiti iz prostog razloga što smo se inače kod načelne rasprave dogovorili oko toga da zakon unosi i takve izmene kojima će se definitivno odrediti šta ide, a šta ne ide u dokumentaciju koju treba trajno voditi i evidencije i da to treba operativcima na terenu, lekarima, sestrama i drugom osoblju, da olakša posao.
Dakle, da i zaista u skladu sa promovisanjem načelom smanjimo papirologiju od koje se doktorima kosa na glavi diže i sestrama koje su pisale pisma. Zašto to sa druge strane ne valja? Zato što su mnoge bolnice, sekundarne, tercijalne, uvele to sestrinsko pismo. Zamislite sada, sestra piše kad se prevodi iz recimo iz šoka, na niži nivo intenzivne nege, uputstvo kako će tamo da ga neguje, pa onda ili obrnuto ako ide sa nižeg na viši, šta će na nižeg na viši nivo da piše, šta ona tamo treba da radi ili šta je radila. Sada to onda ide u internu kontrolu kvaliteta, pa se onda interna kontrola kvaliteta iskaže, da je to toliko i toliko procenata sestara nije uradilo sestrinsko pismo, ili to nije bilo validno, pa nema stručni kolegijum, pa se tu neprekidno stvara cirkus, viciozus, neprekidnih papiroloških pratećih dokumenata, koja u srećnija vremena ni postojala, sistem funkcionisao besprekorno, doduše mnogo, mnogo davno, ne sada u zadnjih 10 godina.
Dakle, svaki pokušaj da se smanji nepotrebne papirologije, da se podrazumevajući stepen obrazovanja i školovanja naših zdravstvenih radnika, da su kvalifikovani da znaju šta treba da rade, a ne da o svemu tome ponovo pišu i ponovo šalju nekom drugim, i stvaraju neprekidnu komunikaciju. Srpska napredna stranka će ostati na stanovištu gde god može da postoji seča propisa takve vrste, dakle akata papirologije da će to podržati. Hvala.
Srpska napredna stranka će glasati za oba zakonska predloga i ja bih hteo da više pažnje posvetim zakonu o dokumentaciji i evidencijama. On je veći, obimniji, značajniji, ne po tome što će biti prvi zakon te vrste ili prva pravna regulativa u oblasti zdravstvene zaštite, ali delom i zdravstvenog osiguranja, nego zato što će objediniti u efekte i norme koje su imala dva ranija zakona po kojima se funkcionisalo, kao i da će doneti niz neophodnih novina.
Kada govorim o ovom zakonu, sasvim izvesno da oni lekari koji gledaju imaju osećaj i potrebu da proprate kada se nešto radi, neka nova papirologija, nova evidencija, nova nemedicinska obaveza to zaista primaju sa rezervom. Na nama je da im razložnim iščitavanjem elemenata zakona predočimo da dolazi vreme od oslobađanja straha od prekomernog administriranja i da je to čak stavljeno u načelo ovog zakona, racionalnosti i efikasnosti.
Dakle, lekari, zdravstveni radnici, saradnici će nakon uvođenja normi koje ovaj zakon predviđa imati više vremena da se bave pacijentom. Zašto to ističem? Zato što od momenta jedne velike deliberacije i uvođenja sistema novih vrednosti nastalih početkom ovog milenijuma, sa promenom vlasti, pogleda na život, na realizacije osnovnih ciljeva, vitalnih zdravstvenih parametara, prosto je došlo do toga da se tada postavljeni direktori velikih bolnica, kliničkih centara našli u pravnom procepu, jer je istovremeno razvijan metod kontrole rada lekara i obaveze lekara i zdravstvenog osoblja da pruže što brže i što više pun obim zdravstvenih usluga inače će pod pretnjom kasnije definisanog zaštitnika prava pacijenta biti podvrgnuti nekom disciplinskom postupku.
To je onda njih nateralo, pa su počeli da prave interne akte, interna pisanija u komunikaciji, najpre sa konsultantima zajedno sa terapijskim jedinicama unutar organizacionih celina, pa ćete vi često naći u mnogim kliničkim centrima i bolnicama na memorandumu ili van memoranduma odštampane papire koji imaju svrhu komunikacije, čak i citirani delovi Zakona o zdravstvenoj zaštiti, čuveni član koji se stavlja u vidu pečata pre nego što pacijent sedne na stolicu. Vreme je da se toga rešimo, da na jedinstven način uvedemo tačan opis dokumentacije, raspoloživih dokumenata, obrazaca koji će se koristiti u papirnatoj, a kasnije u elektronskoj formi, u njih upisivati relevantni podaci i u skladu sa načelima koji se poštuju, to biti nešto što će oplemeniti ili dati smisao svrsishodnost donošenja ovog zakona.
Dakle, ta poruka za njih je da upravo to menjamo i to preterano administriranje koga se svako ko je primarno, kurativno orjentisan ili u preventivnim službama, takođe orjentisan u delu u kome ih se tiče i lečenje beže od registra, od protokola, od ovoga, od onoga i to uglavnom medicinskim sestrama opet, ili drugim zdravstvenim saradnicima, onima koji po prirodi stvari se ne uključuju u pružanje usluga pacijentu.
Sada će to uraditi tako da će to biti sve jedinstveno za celu Srbiju, za sve pružaoce zdravstvenih usluga i privatnu praksu i državne ustanove, jedinstveno i upotrebljivo da se može nakon integrisanja i obrade u zavodima za zaštitu zdravlja, kasnije u centralnom „Batutu“ prikazati javnosti iz čega će moći da se izvlače odgovarajući zaključci koji će biti od koristi Vladi, ministarstvu, čitavoj državi, građanima da se kreira odgovarajuća zdravstvena politika.
Sada bih prešao na to što sam i rekao da bih nekako hteo da revijalno prođe kroz zakon i da vidimo šta taj zakon, zapravo novi koji sublimira rešenja, popravlja, koriguje, delom i zastarela rešenja zbog pristiglih novih tehnologija, novih terapijskih mogućnosti, zbog drugačijeg načina garantovanja prava bolesniku na brzu efikasnu zdravstvenu pomoć itd. Omogućava dakle da se tačno utvrde vrste i sadržaj podataka koji se u dokumentaciju unose, ko ih unosi, koliko brzo, koliko efikasno, kada treba da napiše odgovarajući izveštaj i kome da pošalje, kako će to da uradi, da to bude sačuvano i zaštićeno od zloupotrebe i kako da bude dostupno uz saglasnost bolesnika, podatke koje on sam daje, a u njegovom su interesu samo onda kada sam bolesnik traži zaštitu, pomoć u smislu neposrednog lečenja ili u smislu davanja prognoze za njegovo buduće lečenje i njegovu dostupnost različitim nivoima zdravstvene zaštite.
Ne mislite samo da se kratko ode na kraj ovog Predloga zakona gde će elektronska dokumentacija omogućiti bolesniku da ako ima samo, videćemo, mehanizme prepoznavanja, koji će se tek razjasniti, čip, kod na osnovu čega se može ući u taj dokument, on neće morati da ima u nekoj saobraćajki kompletnu dokumentaciju kod sebe od čega sve boluje, šta ima, potrebna je urgentna pomoć u bilo kom delu Srbije u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi. Moći će da se dobije relevantni podatak ako je bolesnik bez svesti, bez adekvatne rodbine koja ga prati i ne može da pruži i to odlaže vreme, poskupljuje proceduru uzimanja osnovnih podataka, makar koja je krvna grupa, da ne govorim dalje, ili koje sve rizike pacijent nosi sa sobom. To kada bude negde integrisano, upisano, obrađeno, počev od matičnog dokumenta kakva je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, zdravstveni karton, kakva je istorija bolesti kao dokument u stacionarnim ustanovama i ostali evidencioni modeli će biti neka nesumnjiva korist i prednosti i zato je to nešto što treba podržati. Razumem sve poslanike koji su skloni da ovo podrže.
Već na ovaj način sam opisao otprilike i svrsishodnost, ako ćemo osim toga, pratiti zdravstveno stanje pojedinca i naći kroz takve dokumente. Pratićemo unapređenje kvaliteta, pratićemo efikasnost realizacije programa koje imamo. Ako zadamo sebi cilj da smanjimo liste čekanja, imamo evidenciju liste čekanja. Pratićemo evidenciju koja je sada jedinstvena. Moraće da se uloži trud i sada opet da konačno malo uđem u taj detalj, preporučujem zavodu „Batutu“, Centralnom republičkom zavodu za zaštitu zdravlja da prilikom pravljenja takvih program i takvih modela, takvih obrazaca ima konsultaciju u svojim komisijama sa ljudima koji se bave tačno određenom problematikom da se ne desi kao što recimo sada imamo zahtevnost fonda, kao i centara za dijalizu koji vode evidencije redovno, traže da se svakodnevno bolesniku na dijalizi posle svake dijalize tri puta nedeljno vodi ogroman broj podataka, maltene broj upotrebljenih tufera da se očisti pristup igle, obriše interventno polje, do recimo broja kilometraže, ja to kažem, ali to je onaj zupčanik koji pokazuje koliko sati aparat radi.
Zamislite, tri puta nedeljno ide i svaki put mu stavite 46 hiljada 203 minuta i 40 hiljada 263 minuta da se uradi takva „tejm plej“ i takva mustra u kome neće morati medicinska sestra da neprekidno pešice upisuje ogroman broj podataka i to svakog dana, pa onda zbirni izveštaj, kvartalni, polugodišnji i godišnji gde odvlači rad medicinskih sestara, to naravno ne može da radi, od nege koju bi pružile. Vidim u ovim predlozima i rešenje za jednu od takvih problema. To je bilo i ranije. Sada je to nešto izoštreno. Došli su novi elektronski obrasci i novi upiti. Jeste sa druge strane došlo i do poboljšanja uslova lečenja. Fond je odradio odličan posao, a to je veoma skupocena grana i to dosta košta. Vrlo su kvalitetne metodologije koje se koriste. Sve je to zahvaljujući dobrom praćenju utvrđeno da ima pomaka, da se uvode i nove tehnologije i novi preparati, novi oblici lečenja, savremenije metode, ali da rasteretimo operativce da to ako rade, makar može da bude „kopi pejst“ od bolesnika koji nosi identične lične podatke koji su sastavni deo osnovne medicinske dokumentacije i koji će ući i u takve periodične, odnosno dnevne i zbirne izveštaje o radu.
To je bilo i ranije. Radilo se drugačije. Bili su nekada samo zbirni izveštaji, koliko dijaliza mesečno, koliko godišnje. sada se radi dnevno, pa ako imate 160 do 200 bolesnika u centru znači dnevno će vam biti pola od toga. Treba neko 160 imena i prezime, aparata, brojčanih sati itd. potrošenih hemikalija da to upiše. Verujem da će prilikom pravljenja pre nego što donesu ministru na potpis referentne komisije, koje će verovatno „Batut“ morati da pravi da bi dao predlog takvog obrasca, takve ideje, takve mustre koje ministar pušta u opticaj, a vremena za to ima, konsultovati struku i da je to jedan od delova i ispunjeno je jedno od načela.
Posebno od načela bih hteo da istaknem načelo racionalnost korišćenja resursa. Šta hoću time da kažem? Hoću da kažem da to što je u zakon uvedeno da je rad sa dokumentacijom, popunjavanje obrazaca, unošenje podataka, pravljenje izveštaja, vođenje evidencije, ocenjeno kao sastavni deo stručnog rada. Dakle, to je radna obaveza nekom ko je na radnom mestu. Treba da prestanemo da se gadimo tog posla, da nađemo najbolji način i vreme kada možemo taj deo administrativni da odradimo i da uvek lekar vidi, neće valjda kardiohirurg da upisuje, nego će to raditi neko ko je ili na specijalizaciji itd, da se nađe, ali to je već problem u organizacionoj jedinici i njenog funkcionisanja da neko ne gubi dragoceno vreme da bi to uradio.
Nije to ni gubljenje vremena. To je podatak koji je državi potreban, ali jeste gubitak profesionalne angažovanosti lekara i to će se rešavanjem na ovaj način dopustiti zdravstvenim radnicima i saradnicima kojima to ide u radnu obavezu i zakon predviđa da će na taj način biti omogućena veća posvećenost zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika. Stoji u 5. tački opštih načela da se posvete bolesniku. Dakle, razbijamo tu predstavu o tome da papirologija znači gubitak vremena i gubitak šanse lekaru da se bavi onim za šta je i školovan.
U dokumentaciji medicinskoj i pomoć, a to je uglavnom već pominjano i ne bih hteo da govorim, tu se konačno svrstava i rangira gde će vam doći zdravstveni karton, stomatološki, karton imunizacije itd. gde će vam u koju kategoriju dokumenata ući uput, interni uput, eksterni, bolnički izveštaj, komisijski, upućivanje na komisiju, gde se vode koji protokoli itd.
Zašto se to izdvaja? Kada sada pogledate da protokola ima 24 i pod 24 osnove protokola, da u jednom dispanzeru za zaštitu zdravlja žena vodite sedam, osam paralelnih protokola, ne ulazi svaki pacijent istovremeno u svih sedam ili osam protokola. Nekad zbog prirode zdravstvenog stanja uđe u jedan ili dva, ali ovako objedinjavanje mogućnosti i stvaranja jedinstvenih obrazaca i jedinstvenih formulara za pristup sasvim izvesno je da će moći, posebno kada se uvede elektronska komunikacija, da se iz jednog dokumenta prebaci informacija o bolesniku u drugi segment i zadovolji zahtevnost da se popune svi odgovarajući dokumenti.
Puno polažemo na to da će se sa savremenom tehnologijom omogućiti da to bude brže, efikasnije, a opet saglasno kategorijama koje su date recimo za protokol i knjige evidencije gde je čak 20 različitih evidencija o zaraznim bolestima, bolestima većeg društvenog značaja, retke bolesti, profesionalne bolesti, da se sve to može kontrolisati, jer nije isključeno da jedan bolesnik može biti u jednoj ili u drugoj ili u trećoj evidenciji, jer ima istovremeno više prisutnih različitih oboljenja ili stanja, da ne govorimo o povredama, koja onda postaje zajednička za sve što oni inače nose u svojoj ličnoj anamnezi.
Dnevne i tekuće evidencije su sada razjašnjene. Tačno sada znaju lekari u tercijalnoj i sekundarnoj zaštiti i lekari ili zdravstveni radnici, saradnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti šta im je činiti, šta treba dnevno da izveštavaju, da u ovaj tekući, završni izveštaj koji se radi, takođe unutar jednog dana i skup svih završnih dijagnoza pokazuju istovremeno i kvalitet rada. Vi imate prvi ponovni dolazak itd, ali onda kada ide u završni tekući izveštaj, tekuću evidenciju, onda mu se stavlja i konačna dijagnoza i taj dolazak bolesnika s postavljenom dijagnozom je ponovni dolazak, nije novi pregled, i novo postavljene dijagnoze.
Zakon posvećuje i značajnu pažnju, ovo je ono što je svima nama lekarima najpoznatije, o čemu sam govorio, ono o čemu mi manje znamo, bar mi koji nismo preventivci, je namera zakonopredlagača da uvede evidenciju faktora rizika. Tačno je propisano šta tu treba da se evidentira, što vrlo često srećemo u javnosti, u raspravama kada govorimo o tome da eventualno nismo dovoljno posvetili pažnje ekologiji, zdravoj sredini, zaštiti od jonizujućih zračenja, sadržaju ili koncentraciji štetnih volatilnih materija u vazduhu ili mikročestica, to će sada, ne zdravstvene, moguće preventivne institucije, donekle „Batut“ i zavodi, ali i druga pravna lica koja se bave takvim merenjima biti u obavezi da sačinjavaju izveštaj o tome i to je jedan od koraka koji sada uvodimo i u ovaj zakon, jer se tiče prevencije i stvaranja zdravih uslova života i rada za građane Srbije.
Kada je reč o registru za dokumente o resursima, ona se tiču zdravstvenih ustanova privatne prakse i ostalih pravnih. Dakle, na prvi pogled svi će morati da prijave, ne samo ljudske resurse po određenim kategorijama, ne u previše detalja, ali zaista ono osnovno, koliko lekara ima, koliko sestara, koliko su te osobe stare, prognostički bitan, zna kada se piše generalni plan da se ne ostane bez specijalizanata, koliko koje struke lekara, da bi se videlo šta nedostaje, šta je deficitarno, ali i opremi, kadru, prostoru, o radnom prostoru i svemu tome. To će možda na neki način da pogodi privatnike, možda hoće, možda neće, možda će želeti baš da realno prikažu stanje svoje opremljenosti i da budu konkurenti u momentu stvaranja uslova za ekvivalentno učestvovanje u pružanju zdravstvene zaštite za građane Srbije, da se uključe u sistem, kao što su se neke apoteke uključile u taj sistem snabdevanja. Neki to mogu, kada se za to uslovi stvore, kada zažive te osiguravajuće kuće koje na tržištu se očigledno ne otimaju sa dominantnim RFZO-om itd.
Izveštaji koji se prave, kada se sve to pokupi u različitim obrascima, dužni su da se učine različiti izveštaji. Te izveštaje, ako ne računamo ono što rade nosioci zdravstvenih usluga, dakle to su primarna, sekundarna, tercijalna, dakle u samim ustanovama, to ipak rade instituti za zaštitu zdravlja.
Njima se šalju podaci sa tačno utvrđenom periodikom, kada šta treba da se pošalje i koja je odgovornost ako se to ne uradi, a kada to oni dobiju od ispostava Zavoda za zaštitu zdravlja i 20 i koliko, 23 iz Srbije i kada „Batut“ to dobije, on radi integrisani sistem, integrisani izveštaj koji sačinjava sve vitalne, važne, bitne podatke o kretanju, o toku bolesti, o broju obolelih, ali i o zdravstvenim resursima. Sve to je konačno, posle njihove zakonom predviđene 31. mart naredne godine, objavljuju na sajtu za prethodnu godinu, naravno lišenog sadržaja u kome biste vi prepoznali osobu koja ima C hepatitis, ima HIV ili nekakvo psihijatrijsko oboljenje, što bi osobu diskriminisalo. Jedno od načela je i tajnost, tako da se zaista vodi računa o tome, i do sada se vodilo računa, i do sada što se o bolesniku znalo bila je njegova tajna i rešavano je zakonima koji su već aktuelni, Zakon o zaštiti podataka, o ličnosti. Mnogi granični zakoni su se krovno nadnosili nad ovim problemom u zdravstvu. Mi ponovo to aktuelizujemo, dakle da radimo evidenciju, vodimo računa šta u evidencione formulare upisujemo. Individualni i zbirni izveštaj se, naravno, na osnovu toga prave.
Rekao bih još samo neku reč o obavezi da se radi izveštavanje Zavoda za zdravstvenu zaštitu, Instituta za zaštitu zdravlja Srbije, dakle „Batuta“, da je obaveza u intervalima, koji su već jasno definisani, pardon, sa nekim izuzecima, dovoljno dugi da se to dobro odradi. Sve će to biti bolje i lakše kada prođe prva, druga godina razvoja sistema, jer da ne dajemo slučajno veliki raspon operativnosti, pripremi dokumentacija, pa čak do 2020. možda za neke registre, neke evidencije, da se prosto u to uhodamo i to postaje jednostavno način funkcionisanja.
Obaveza zdravstvenih ustanova da čuvaju svoje evidencije, nekad godinu, dve, nekada doživotno, trajno, kao stomatološki karton, kao registre lekova, kao zdravstvene kartone koje znamo da se čuvaju u domovima zdravlja 10 godina iza smrti bolesnika, kao istorija bolesti u bolnicama, otprilike se osvežava jedna takva norma koja je postojala i ranije. Integrisani informacioni sistem dosta govori o, vraćajući se iz uvodnog dela na konkretne prilike i treba ići u smislu integrisanog sistema. Elektronski dosije je taj koji će biti medicinski dosije, valjda će predstavljati, sada mi to sve treba da vidimo kako će da izgleda, u zakonu to piše da će biti nekakav siže, nekakav minimum onoga što se nalazi u osnovnoj medicinskoj dokumentaciji, dakle ne zdravstvenoj, jer ta zdravstvena dokumentacija vuče i elemente onoga što pruža zdravstvena ustanova, kadar, oprema, struktura itd, nego baš osnovna medicinska dokumentacija, osnovni izvod iz toga izvlači itd. Ovo sada što sam završio je otprilike o drugom zakonu koji je danas na dnevnom redu.
Mislim da je sasvim racionalna promena broja članova upravnog i nadzornog odbora, da će omogućiti tri, odnosno četiri člana iz ministarstva koja se nalaze, to neće ometati rad RFZO-a, nego će naprotiv biti neophodna spona sa ministarstvom i sa Vladom koja kreira zdravstvenu politiku i mora da je sprovodi. Dosadašnji model koji smo imali, sa 21-im članom, pokazao je velike abnormalnosti, nenormalne pojave i događanja sa često sudskim epilozima. Ta njihova autonomija i samostalnost dovela je do toga da su mnogi od njih završili na sudu, da su se sredstva zloupotrebljavala. Ako postoji dobra volja i odluka, a RFZO je pokazao da zaista ima nameru da drugačije funkcioniše, uprkos lišavanju značajnog dela sredstava uspeo je da ostvari značajne dobitke, da predloži isknjižavanje cena lekova koji su na listi, da uvode nove metode i da se zajedno sa ministarstvom, koje finansira deo opreme, nađe i na listi finansiranja neophodnosti za zdravstvo.
Zato im treba pomoć da budu operativniji, da rade brže, a ministarstvo konačno može da predloži nekog od nedostajućih sa liste osiguranih lica, ako su to bile zanatlije ili invalidi itd, jer 75% ili blizu toga pokrivaju poljoprivrednici, osigurana lica iz radnog odnosa i penzioneri. Otprilike ta populacija korisnika je oko 75% popunjena, a znamo da inače ministarstvo iz budžeta izdvaja sredstva kojim donira neke vidove osiguranja za druge, kojim donira participaciju, uplatu u fond za neke druge vidove osiguranja za koje je država obavezan garant za njihovo sprovođenje. Zato mislim da je ovo jedna racionalna odluka. Ona ne može nikako naškoditi efikasnosti rada RFZO-a i donošenju odluka, nego ubrzati, pragmatično prići rešavanju takvih situacija u kojima se nalaze. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Gospodine ministre, gospodo iz ministarstva, najbliži saradnici, ja vam se zahvaljujem na referatu koji ste izneli, koji je zaista takav da je dao kompletno i potpuno objašnjenje razloga za donošenje ovog zakona.
Vi ste nam predočili ključne činjenice zbog čega je trebalo da se u ovom obliku pojavi ova, reklo bi se, minimalna po broju članova izmena koja ima svoju suštinu, ozbiljnu suštinu koja treba da pokrije ono što se u međuvremenu u Srbiji dešavalo zadnjih desetak godina i za koju za promene, za događaje koji su se zbili u vezi sa organizacijom zdravstvene službe SNS, najmanje resorno ministarstvo u sadašnjem sastavu, pa donekle i u pređašnjem, ne snosi odgovornost.
Mi smo imali priliku da ne dođemo do negativnih efekata koji su ovde taksativno u obrazloženju lepo prikazani, da racionalno sagledamo informacije koje je Batut sasvim izvesno svake godine u godišnjem izveštaju prosleđivao ministarstvu.
Pojednostavljeno rečeno, trebalo je da postoji ko to ume i ko će da pročita i pažljivo analizira i iz toga izvuče zaključke. Došlo se dotle da mi sada moramo da mislimo o tome ko će građane Srbije lečiti u narednih nekoliko godina, kada sa ovakvom starosnom strukturom i uglavnom produženjem, ali neznatno bitnim produženjem roka odlaska u penziju se stvori jedan svojevrsni hijatus, praznina u jednoj veoma važnoj struci i mnogim veoma bitnim granama medicine, koje se između ostalog karakterišu i time da postoje i velike liste čekanja. Dakle, jedan od
parametara koji je ovde prikazan tesno je u sklopu i deluje na prvi pogled vrlo opravdavajuće da dužina čekanja za različite intervencije koje su ovde predočene nama na zbirnom planu može biti u funkciji broja izvršilaca, dakle, lekara specijalista, jer su to uglavnom specijalističke i usko supspecijalističke delatnosti.
Svedoci smo i drugih zbivanja koje su u međuvremenu zahvatile kolateralno zdravstveni sistem. Zakon o radu je takav kakav jeste. Uslove primanja na radno mesto i dolaska u bolnicu, posebno mislim na sekundarne, kad kažem bolnice, mislim na sekundarne i tercijalne zdravstvene ustanove, u kojima se na različite načine, najčešće političkom preporukom otvarala vrata bolnica, instituta, klinika itd. Tu su lekari, primljeni vrlo često po političkoj osnovi, čekali priliku da dođu do specijalizacije, da im se ozvaniči i prevede u nekada nedefinisano stanje volontera, bez ikakvih obaveza ustanove prema njima, nekada poludefinisanog odnosa rada na određeno vreme, dobijanjem specijalizacija samo takvi specijalisti su potrebni sekundarnoj i tercijalnoj zaštiti, zasnuju radni odnos na neodređeno vreme.
Treća pojava koja nas je pratila ovo vreme je činjenica zbog udruženog funkcionisanja obrazovnih institucija i zdravstvenog sektora, tamo gde su medicinski fakulteti, postoji mogućnost da se veliki broj lekara koji su primljeni kao saradnici na različitim predmetima, nagrađuju od strane dekana gotovo milošću njihovom i izborom koji oni učine na bazi internih konkursa i njima se dodeljuju specijalizacije, te se na taj način pravi paralelni sistem specijalizacija koje je pitanje kako će sistem moći da prepozna u pravljenju plana. Dakle, neko ko se bavi histologijom dobiće kliničku specijalizaciju, recimo, biohemije, farmakliničke farmakologiju ili interne medicine ko radi na fiziologiji. Istovremeno, ta osoba će pokriti dva radna mesta i imaće ugovor da bi zadržao inače predkliničko zvanje za koje klinika nije bila potrebna, tako da je to jedna od pojava koja takođe utiče na broj efektivnih izvršilaca koje sistem ne može blagovremeno da prepozna.
Izmena zakona koju smo učinili prošle godine, gde smo doneli da se redefiniše plan mreže i način dobijanja kadrova i procena njihove validnosti, raspoloživosti itd, da se to dva puta godišnje interveniše, da je osnova da će sa ovom sadašnjom izmenom po pojednostavljenom načinom dodela specijalizacija uz neophodan uslov da neko zaista ima zasnovan radni odnos na neodređeno vreme, istovremeno po automatizmu značiti da je ustanova zbirinuta za jednog od lekara koji mu nedostaje u određenom timu.
Četvrti razlog stanja u kome jesmo ili mogući mehanizam obrazloženja zašto tu jesmo gde jesmo, a zašto do sada nešto nismo učinili, predstavljaju činjenicu da su se unutar mnogih kliničkih institucija, sekundarnog nivoa, tercijalni su već odradili taj posao, razvijale druge organizacione jedinice. Recimo, razvoj urgentnih centara. Unutar većih bolnica čak i gradskih bolnica, polako počinju da se formiraju urgentni centri.
Na sreću, oni su potrebni, neophodni, ali lakše je doneti odluku i kupiti opremu, nego nabaviti kadar za to. To se rešava tako što se veliki broj zaposlenih lekara, specijalista, sa drugih odeljenja povlači privremeno, što otežava rad matičnih odeljenja umesto da se novoosnovana jedinica formira kao posebna organizaciona jedinica ustanove u kojoj je ona otkrivena i da se bazira sa sopstvenim kadrom. Postoji sada tendencija i potreba da se jedinice za palijativno zbrinjavanje formiraju. Tu je potreba za novim lekarima, a izvor će dati ministarstvo i zdravstvene ustanove rešenjem. Potreba za novim brojem kadrova, to sve daje osnovanu pretpostavku da će ovo imati logike, smisla, a sasvim izvesno, obzirom da je reč o osobama, kolegama koje su tek završile medicinski fakultet.
Srećom ili nesrećom, po Bolonji to ide veoma brzo. Koliko je to kvalitetno ili ne, videćemo nekom procenom znanja, ali to nije predmet diskusije. Stičemo broj relativno mladih osoba koje će, u zvanju mastera, sasvim izvesno, bez ikakvog kliničkog iskustva, doći u poziciju da odaberu određenu specijalizaciju. Naravno, ne može Ministarstvo zdravlja i jednom svojom odlukom ili bilo kakvom najtemeljnijom promenom zakona promeniti sve vezane zakonske pretpostavke koje stoje u današnjoj prilici pred nama. To govorim zato što će neko možda pokazati interes da staž od dve godine nije loše rešenje. Kada bi se to tako zadržalo sa kliničkim stažem od dve godine, to bi značilo pomeranje lekara, po pravilu, iz primarne zdravstvene zaštite, otvaranje konkursa i ulazak u instituciju u kojoj on treba da dobije specijalizaciju. To bi još odugovlačilo i otežalo ovaj posao. To je moglo da se htelo uraditi ranije ali nije.
Deset godina je iza nas sa veoma malim brojem odobrenih specijalizacija, čak i internim zabranama od strane ministarstva da se specijalizacije odobre i to je pojava koju mi odavde poslanici, posebno oni sa dužim stažem, u svakoj prilici iznosimo kao problem pred ministra i pravili smo svojevrsnu persoaziju da se takav stav promeni, da nema osnova za tako nešto. Pretpostavljam da su ocene „Batuta“ išle u tom pravcu, da se ne ponavljam u tom delu priče, ali izgleda da to nije dobro shvaćeno.
Današnjim rešenjima koje predlažemo sasvim izvesno ćemo uspeti da tu pojavu negativnog trenda i te velike zastarelosti kadra, koji se bavi sofisticiranim poslom, da prenebregnemo, da dostignemo da se lekari specijalisti vrate i zateknu još uvek na poslu kolege od kojih treba da douče svoj posao kada se posle specijalizacije vrate u svoje matične centre i ako to ikada bude bilo potrebno, razmišljamo o tome i vidimo kakva su iskustva i efekti ovoga, o nekom temeljnijem i kompletnijem modelu promena ili načinu dolaska lekara u zdravstvenu instituciju nakon završenog osnovnog obrazovnog ciklusa. Jedna od varijanti, sa kojom se danas suočavamo, možda je to neki peti element, peti motiv, koji nas tera da temeljnije o tome razmišljamo, je činjenica da veliki broj lekara nakon završenih osnovnih studija, master studija, integrisanih akademskih za medicinu, stomatologiju i farmaciju upisuje doktorske studije u nadi da će mu to biti neka privilegija prilikom zapošljavanja.
Ta privilegija, u uslovima normalno kreiranih konkursa, može biti privilegija, ali ona nije obavezna i veliki broj lekara, koji su sa doktorski upisanih studija danas po klinikama, je u nedovoljno jasnom statusu i nalaze se na različitim odeljenjima. To su polu volonteri, polu kliničari prema kojima niko nema obavezu, prema kojima se nešto od toga finansira iz sredstava koja nisu budžetska, RFZO to ne priznaje i ne prepoznaje, nalaze se na odeljenjima i čekaju svoju šansu. Za mnoge od njih će ovo biti šansa da mogu dobiti specijalizaciju. Oni paralelno dobijaju nova akademska zvanja, stiču nova znanja, tako da se može očekivati da će i ovo biti jedno od povoljnijih rešenja.
Što se tiče deficitarnih specijalizacija, to je sasvim izvesno, imali smo taj model finansiranja. To je poznato. Na taj način treba i nastaviti. Sudbina onoga koji se opredeli na to, po jasno iznetim kriterijumima na sajtu ministarstva, će se znati za svaku zdravstvenu ustanovu u Republici Srbiji, šta je to deficitarno, za šta se kolega i koleginica može opredeliti u svom izboru da završi specijalizaciju i kao završeni specijalista je konkurent u uslovima zdravog konkursnog prijema u zdravstvene ustanove. Ukupan spisak onih koji će dobiti specijalizacije, po osnovu stava 1. ovog člana, će biti ravan zbiru potreba koje ustanova planom mreže, dotična ustanova, bila pokrivena. To su razlozi zbog kojih ovo sve treba prihvatiti i o čemu treba konstruktivno razmišljati.
Da bismo javnosti, ovaj deo priče je prilično intrigantan za one koji nameravaju da konkurišu, koji očekuju da će na ovaj način, tek završeni lekari, doći brže do specijalizacije, da kažemo, da iznesemo mehanizme na koji način oni to sve mogu da urade, a da im taj nužni uslov od dvogodišnjeg radnog iskustva nije potreban, neke ustanove ga imaju kroz organizovani rad volontera, neke ga nemaju. To je prilično heterogeno rešeno i rešeno je aktima koje donosi sama ustanova. Na te akte ministarstvo ne može da utiče. Kakve one imaju organizacione akte, o tome kakav im je plan zapošljavanja, kakva je strategija, kako će primati ljude u radni odnos, kakav im je plan specijalizacije, ministarstvo je tu nemoćno, ali preko upravnih odbora može se uticati na ishod tih akata i kontrolisati samovolja nekih zdravstvenih ustanova koje neke ljude i neke kandidate drže preterano dugo u nejasnom statusu, te ljudi ne znaju gde se zapravo nalaze. Takvih slučajeva ima dosta u Srbiji.
Primećeno je u vašem referatu, u izveštaju koji ste izneli da postoji teritorijalna neujednačenost broja lekara prema broju pacijenata, a dato je u odnosu na pokrajinu Vojvodinu i na Nišavski region, gde vidimo da je to prilično veliko odstupanje. Verovatno će procene „Batuta“ i procene iz plana mreže biti različite za pojedine regione i neće biti uniformno iznete. Ono što smo mogli da dobijemo na ovom mestu, a tiče se primarne zdravstvene zaštite, je broj lekara koji tamo rade i broj izvršilaca, kao i broj korisnika usluga, opterećenje po jednom lekaru, izraženo po broju poseta u ambulanti. Veoma zanimljivo, osim ginekologije, svuda je tri ili četiri puta veći broj poseta od broja pacijenata koji im pripada po kriterijumima i normama jednog lekara. To govori da svest o prevenciji nije dovoljno razvijena, da treba pokušati motivisati ginekološku stranu priče, dok u opštoj praksi, školskim dispanzerima, dečijim dispanzerima postoji veći broj poseta, i do četiri puta, nego što je broj pripadajućih korisnika zdravstvenih usluga kod lekara odgovarajućeg profila.
To je nešto što će sigurno uticati na donošenje odluka kada je u pitanju odobravanje specijalizacija na nivou primarne zdravstvene zaštite. Tu smo donekle u manjem problemu. Lekari su već zasnovali radni odnos na određeno vreme, tamo oni funkcionišu kao lekari opšte prakse. Hoće li ili ne prepoznati ustanova, iz plana mreže prema broju onih koji se na demografskom principu nalaze kao korisnici usluga, pravo i potrebu da pre odlaska u penziju jednog ginekologa odrede i usmere na specijalizaciju drugog, ovaj zakon mu daje sasvim odrešene ruke, jer ne menja na stvari ako neko već ima određeni broj godina staža da on dobije tu specijalizaciju. U primarnoj zdravstvenoj ta stvar je prilično čista i prilično jasna. Taj sistem je za sada pokazao izdržljivost, efikasnost. Možda bismo našli nekakve primedbe o tome koliko je kapitacija, način plaćanja idealno rešenje, koliko tu ima negativnih efekata, ali to je predmet za buduću procenu kojom će se resorno ministarstvo baviti, pa ćemo na kraju krajeva videti kako to izgleda i kakve su ocene takvog stanja.
Hoću da na ovom mestu, pre nego što pozovem i ostale predstavnike političkih partija koje će danas debatovati, pozovem da podrže ovakav Predlog zakona. Mi zapravo ništa bolje nismo ni mogli da dobijemo da bi brže i efikasnije rešili taj problem. Na svima nama, našim kolegama, našim kolegama koji su direktori zdravstvenih ustanova ostaje da uradimo što objektivnije i što efikasnije i pravednije primanje lekara na takve specijalizacije, odabir onih koji nam se nude, jer jedna od demografskih tendencija je i zadržavanje u velikim centrima.
To je socijalno- ekonomska kategorija, konačno i potreba mladih ljudi da ostanu u mestima studiranja, da potraže sebi životnu sreću i konačno formiranje braka, bračne zajednice i ostalog, radeći tamo gde su fakultet i završili. Ta mala migracija iz mesta obrazovanja prema mestu svoga boravka, prebivališta u kome su bili pre dolaska specijalizacije, opterećuje i same lokalne zdravstvene ustanove. Te dijapazon onih koji će tu doći se time i značajno povećava. Nešto učiniti, podstaći taj „kam bek“, taj povratak mladih ljudi na ovaj način, dodelom specijalizacija sa nultim radnim stažom je sigurno jedan od motivišućih faktora, te vidim i načine da se i masa ljudi ne čekajući zaludno po biroima, sa kojih sada može da dobije volontersku specijalizaciju iz oblasti deficitarnih grana, ko je za nju zainteresovan i ako je spreman da podnese. One delove troškova koje propisuje svaka zdravstveno obrazovana institucija koja se bavi edukacijom specijalističkog ranga. Oni imaju svoje tarife, kao što tarife imaju doktorske studije u koje prosto ne može da se ministarstvo meša, niti da daje preporuke, a naravno da inspekcijski nadzor se vrši nad onim što mora da se proveri, da se vide sadržaji, planovi, programi, jer ministar, ministarstvo odobrava nastavne planove i programe specijalizacije itd.
Šta nam je još povoljno za ovakvo rešenje? Činjenica da su specijalizacije, možda se ja intimno i ne mogu složiti sa tim, i duže i temeljnije pripremane i veliki broj testova, drugačije organizuju nego iz vremena kada sam ja, recimo radio specijalizaciju. To je ta verovatno kopča koja omogućava da osobe koje su doktori, oni koji konkurišu na specijalizaciju, a nisu imali iskustva u nekoj kliničkoj praksi, to je obično opšta medicina u ranijim prilikama bivala, nastave da dođu do dovoljnog nivoa znanja i korisnih informacija jer će sam proces edukacije trajati duže.
Specijalizacija je pet ili šest godina, subspecijalizacija se na to može po automatizmu nadovezati, pa to znači subspecijalistu, kardiohirurga ili interventnog radiologa za određene oblasti možete dobiti tek nakon četiri, pet ili šest godina i to je veliki period u kome će ovi sa 48 ili 50 godina iz oblasti koje su istovremeno vezane za činjenicu da je velika lista čekanja, da nema dovoljno kadrova koji to mogu da urade da ih dovede do penzije.
Kolega koji bi se vratio u času gde jedan lekar može da mu bude pri ruci godinu ili dve je desetkovan. Dakle, uspećemo u pretposlednjem trenutku, da tako pojednostavljeno kažem, da dobijemo određeni broj mladih specijalista čija edukacija nije završena činom dobijanja diplome specijaliste ili subspecijaliste, nego povratkom u svoju instituciju prema kojoj je i konačno zakonska obaveza da određeno vreme odradi, što je i dobro. Time se i štitimo i od odliva, doduše nekim marteficijalnim načinom, ali se štitimo i od odliva kadra koji odškolujemo, jer školovanje nije jeftino. Rešavamo pre svega bazičnu formu institucije. Velika pomoć od ovoga je za ustanove tercijalnog ranga koje su vezane za obrazovne institucije poput medicinskih fakulteta, stomatoloških itd, gde će se generisati tačno određeni kadar, gde ćemo dobiti dobre saradnike u nastavi i poboljšati kvalitet onih koji će studentima pružati osnovno obrazovne sadržaje u periodu njihovog izrastanja i sazrevanja do naučnih zvanja, do postajanja docenata ili profesora kako to sada po ovom obrazovnom sistemu postoji, što je dosta slično i onome što je ranije bilo.
Hoću reći u jednom zaključnom izražavanju na kraju ove priče da je ovo jedno dobro rešenje, da boljeg rešenja za sada nemamo, da će vreme pokazati njegovu efikasnost…
…ili je to zapravo jedini način na koji mi možemo, završavam, da ovaj način zaustavimo, osipanje i starenje veoma važne populacije, a to su lekari specijalisti i subspecijalisti i da pružimo dobrobit građanima i samoj armiji nezaposlenih mladih ljudi. Hvala.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, možda o tragizmu ove nesreće i njenim razmerama najviše govori broj umrlih lica, 51 žrtva je ogroman broj, ne računajući jednu osobu koja se vodi kao nestala, polovina njih je stradala zbog utapanja, druga polovina zbog prirodne smrti, dakle teškog kritičnog događaja koji je životno ugrozio te osobe. To najbolje govori o tome koliko je bilo nemoguće predvideti šta će se dešavati, jer bi svako sigurno na individualnom planu učinio nešto da sačuva glavu. Stigla pomoć blagovremeno ili ne, instinkt bi čoveka terao da se spasi od toga što mu je neposredno pretilo.
Dakle, razmera je kataklizmička, a o tome govore i drugi podaci koji su u Izveštaju, koji ocenjuju da je sadržajan, dobar, da je prikazao radove onih službi i onih organizacija koje su u ovome neposredno učestvovale.
Nažalost, ovde ne mogu da se potpišu grupe dobrovoljaca kojih je bilo na hiljadu i čija zasluga ništa nije manja od one što su učinili vojnici, od onoga što je doradilo sedam do devet hiljada milicajaca, uključujući tu i vatrogasce i ostale, tokom svakog radnog dana, a posebno u danima u kojima je kataklizma bila najžešća, prva tri ili četiri dana. Kasnije su svi pokazali srazmerno odgovornost prema onome što im je država stavila kao obavezu, a i prema ličnom osećaju odgovornosti, gde su pre svega došli dobrovoljci u prvi plan.
Šta hoću i zašto izdvajam ovakav način izlaganja? Izdvajam ga zbog značaja službe koja je ovde prikazana u relativno skromnom i pristojnom broju stranica, ako se tako meri. Istovremeno, pokazuje koliko je zdravstvena služba bila uključena od samog početka.
Ministar je, poštujući odluku Vlade, naložio svim zdravstvenim ustanovama da odmah promene režim rada, uvedu neprekidna dvadesetčetvoročasovna dežurstva u pogođenim oblastima, formirao mobilne ekipe i uključio relevantne zdravstvene institucije koje će početi, od „Batuta“ ili Gradskog zavoda za javno zdravlje, da prate epidemiološku i higijensku situaciju na terenu, da prave mikrobiološke izveštaje, da vrše redovne i vanredne sanitarne preglede i kontrole. U sadržaju ovoga Izveštaja, koji imamo ispred sebe, vidi se da je urađeno mnogo, da je rađeno uz pomoć, pre svega, beogradskih zdravstvenih ustanova, ali i velikog broja zdravstvenih ustanova i radnika i saradnika u tom planu koji su došli iz unutrašnjosti i bili su gosti pogođenih opština. Dakle, radili su svi, radili mnogo i radili odgovorno. Zato i nije iznenađenje što se i u Predlogu zakona poseban član u ovom zakonu ostavlja ili daje pravo ministru da na predlog Instituta za javno zdravlje, vodeće preventivne institucije, može da utiče na to da se proglasi, da Vlada proglasi zdravstveno stanje na tačno definisanom području, tačno definisanim opštinama, u tačno definisanoj razmeri, da ima ovlašćenja koja je sada ministar upotrebio na pravi način, ministarstvo zajedno sa Vladom, dakle saglasno u tom segmentu delovalo.
Nama je svima u prvi plan padala aktivnost Vojske, aktivnost policije, aktivnost dobrovoljaca, aktivnost građana. Nismo preterano videli u televizijskim prilozima aktivnost zdravstvenih radnika, kojih je bilo na svakom od mesta mobilizacije, na 160 ili više punktova, na svakom od mesta gde su se zbrinjavali oni koji su po 32.000 ili 33.000 evakuisanih osoba došli da negde provedu prvu, drugu ili narednu noć, pa da onda budu propraćeni i oni i škole koje su ostale da rade i novi školski objekti i nove institucije i druge ustanove u kojima se vrši pripremanje hrane itd.
„Batut“ je pripremio posebna uputstva kako se ponašati kod rizičnih epidemija, alimentarnih toksikacija, kako da se stanovništvo ponaša u pogledu upotrebe hrane, kako upotrebiti hranu koja se nalazi na tezgama, na pijacama, odakle je došla itd. Jako veliki broj korisnih postupaka i radnji u kojima se zdravstveni sistem pokazao kao uhodan, da može da prepozna aktuelnost trenutka i da na njega adekvatno odgovori. Tako da je u ovom predlogu zakona dobio značajno mesto i pravo da učestvuje u, ne daj Bože, ponovljenim situacijama ovoga tipa, ali istovremeno da shvatimo da ovo sve nije gotovo, da u periodu obnove, manjih ili većih kataklizmičkih događaja, manjih ili većih rizičnih susreta sa situacijama na terenu tokom njihove sanacije nađenoga. Recimo, 300 tona hrane ili uginulih životinja je moralo biti iseljeno. To je opet jedan problem koji se ne tiče striktno zdravstvenoga nadzora, ali sanitarni veterinarski nadzor je tu veoma bitan itd.
Mnogo toga nas još čeka u periodu obnove, a mehanizmi kojima će se to uraditi, da Vlada to kontroliše, provodi, organizuje preko svoga plana, koji zajedno u dogovoru sa Kancelarijom, koja daje predlog, to sprovodi po lokalnim samoupravama je zakonom regulisani mehanizam najbržeg mogućeg delovanja. Zaista nemamo nikakvu drugu alternativu niti imamo sopstveno životno iskustvo o tome, sem modela koji smo davno odbacili, tzv. civilne zaštite, gde se u svakoj mesnoj zajednici znalo ko je za šta bio nadležan, ko će da evakuiše, po imenu i prezimenu, šta će ko da radi u takvim situacijama.
Imam dovoljno godina i sam sam bio učesnik takvih vežbivno utvrđenih manira ponašanja, naravno o tome će razmišljati ko treba da razmišlja, da se možda sadržaji naših programa u nečemu izmene, da pokušamo da zaista naše građane pripremimo na vreme koje, ne znamo kada, ali teorijski može da nam se ponovi, možda i previše brzo, a svi bismo voleli da to nikada više se ne desi, nikome ni u regionu, ni u svetu. Svedoci smo da su kataklizmički događaji zaista nepredvidivi, mogući i veoma razorni. Hvala.
Zahvaljujem. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je zaista, reklo bi se mali broj izmena unutar Zakona o obrazovanju koga menjamo u izvesnom segmentu, suštinski u članovima 40, 73. i činimo još jednu, hajde uslovno rečeno kozmetičku, ali poruku i promenu visokog sadržaja, ne kozmetičku koja je bila sadržana u ranijem prošlogodišnjem zakonu i izmenama Zakona o visokom obrazovanju.
Ovo novo što se donosi pred poslanike gde se Vladi daje mogućnost da u ime organa državne uprave otvori studijske programe, očekujem da je to urađeno tako što je racionalno procenjeno da drugačije ne bi moglo. To su specifičnosti profila koji se neguje, koji je državi potreban, da je država imala dosta iskustva sa kadrovima koji su u te službe ulazile sa drugom vrstom obrazovanja, to je bilo uprkos realnoj proceni da će nekada u neko vreme koštati ili biti potreban ograničen broj kadrova, izračunao je na racionalni način i doneo odluku da to plasira.
Ono što mi se više dopada ovim predlozima je i napokon činjenica da Vlada bliže uređuje uslove i način ostvarivanje studijskih programa. I to je ono gde treba reći - avaj, a zašto toga nije bilo i za ostale visokoškolske ustanove? Za naših proteklih pet-šest godina što se to Vlada, ne mora Vlada dovoljno ministarstvo dovoljan je kritički rad organa koje ministarstvu pomažu, a to je pre svega Nacionalni savet za visoko obrazovanje i njegove komisije, dovoljno je bilo da oni kritički priđu problemu, pa ne bismo bili sad u srži uopštih pitanja koje nekako na sve, pomalo postajem i ljubomoran dovode to Bolonjska dekleracija, Bolonja je kriva.
Nije kriva Bolonja, to je opšti papir od tri ili četiri stranice. Toliko opšti da se njegovo sprovođenje i ne sprovođenje teško mogu dovesti pod upit. Šta je to što se dosada nije radilo u Srbiji, što nije moglo da se povede pod tzv. Bolonjski proces? Nije bilo mobilnosti? Bilo je i te kako. Nisu priznavane diplome? Jesu i te kako. Nije bilo saradnje profesora-nastavnika? Jeste i te kako, jer je ovakvih zahteva studenata kao sad posebno uobličeni u vidu štrajkova kakvi jesu bivali ranijih godina nije toliko bilo. Jel se nije znao kriterijum prolaznosti? Jeste i to taksativno. Znalo se šta se na kom fakultetu moglo preneti u narednu godinu i tu dakle, nije bilo razloga za bunt. Jel su se nastavni planovi i programi menjali suštinski? Jesu nažalost, jer se sada kompozitivno, složeno prikazuju u skraćenom obimu vremena sa izuzetno sa velikim naporom studenta da to proprati.
Čujemo i govor o ne slaganju studenata, pa je zato neslaganje profesora sa Bolonjom. Kako to, ja koji se ne slažem sa Bolonjom mogu da svoje predavanje učinim da bude loše da nije Bolonjsko nego da liči na ranije? Šta je tu izgubljeno? Šta je tu predmet koji će Bolonju učiniti drugačijom? Šta tu može da se promeni? Tu nema političkog uticaja. Nema subjektivnog, to su konkretne činjenice. Nisu to umetnički doživljaji nastavnih planova i programa, nego ih samo sam sprovodimo u znatno kraćem vremenu, i studente i sebe izlažemo riziku popuštanja pažnje, riziku nedoslednosti u međusobnim odnosima, riziku neiskrenosti koju imamo prema studentima i zato ovo doživljavam ne kao akt ministra i akt Vlade, nego akt studenata. Nisu oni kao mladi deo naraštaja i akademske zajednice možda ni sasvim svesni da to što sada na prvi pogled traže, da sa 48 bodova idu dalje, što je razumljivo, jer svaka mladost je uvek u konfrontaciji sa režimom i sistemom koji ga u nečemu onemogućava. Nisu oni birali ovakve uslove studija, nisu birali numerički iskaz da nešto 48 znači za ili protiv. Masa se upisala na budžet i prirodno je da žele na tome da ostanu. Masa njih je platila iz džepa, osiromašenih roditelja po pravilu.
Skoro nam je rekao i premijer da mi postajemo država u kome će plaćati sve više i pravo na obrazovanje i lečenje će imati bogati sloj. To je službeni stav premijera. Dakle, idemo prema tom putu i sasvim je razumljivo da studenti i njihovi roditelji kao jedna od zainteresovanih strana zaista žele da se ovo jednom razreši i da nekim bajpasiranim lakšim putem dođu do cilja da nastave svoje školovanje.
Pristajemo na izmenu koje nam je Ministarstvo dalo. Saučestvujemo samo u tome. Konačno, studenti nisu ni krivi, jer ni oni sami nisu znali šta ih čeka po novom reformisanom obrazovnom sistemu. To smo im doneli mi koji smo završili sve po starom obrazovnom procesu i mnogi od nas koji to nisu glasi, koji su bili u svetu priznati, nosili diplome, titule i počasna predavanja držali u američkim, engleskim, evropskim gradovima, bili u svetu priznati i došli iz sistema koga smo kasnije nastojali da se što brže rešimo i da ga što lakše urušimo. To je suština i to je razlog zašto na ovaj način podržavamo želju studenata da nastave, jer nisu do kraja za sve sami krivi.
U daljem delu priče reći ću šta je zapravo odgovorno i u sistemu obrazovanja kakav smo primenili, a i u zainteresovanom krugu onih koji su korisnici obrazovnog procesa. To su studenti, nastavnici, država koja sve to finansira, pretežno govorim o državnim ustanovama, jer ih je puno i protiv toga se krenulo i takvi studenti traže da ostanu na budžetu. Na kraju krajeva, da vidimo šta sve od toga staje u Bolonjski proces.
Pogledajmo njihove ključne odredice, 50-60 bodova, to je temelj. Uveli smo sistem čije temelje rušimo, dakle nije sistem dobar. Ako smo opredelili da je nešto 60, a ne može realno da se postigne tako kako smo studentima zamislili da moraju da uče određene predmete, znači ili smo to loše zamislili, ili taj način ocenjivanja i vrednovanja nije dobar. To je temelj Bolonje. Šta onda? Ne rušimo Bolonju, mi ukazujemo da to ne valja.
Rekli smo – trostepene studije. Na čemu smo sada kada smo na to pristali? Izgubili smo fenomenalnu mogućnost da neko kroz magisterijum oceni sebe gde je u nauci, da polako odvaja struku od naučno istraživačkog rada, da se formira kao istraživačka ličnost koja može da vidi i oseti zonu interesa. Sada automatski izlaze kao master posle integrisanih studija. Šta lekar opšte prakse, koji je master, magistar, šta je on sebe osetio u naučno istraživačkom radu i zna da je negde ekspert za nešto? Odmah ide na trogodišnje doktorske studije. Nigde ispod 120 hiljada dinara ih nema, do 140.
Neki fakulteti primaju i po 100 studenata. Da bog da im 100 izađe godišnje koji su to završili, da svaki koji je završio studije ide u doktorske. Zašto? Zato što autonomija fakulteta je tako stravično došla do izražaja da je to ogroman izvor para koji dekan i grupa oko njega, probranih po uslovima i kriterijumima koji nisu baš sasvim jasni, kobajagi se pozivaju na Nacionalni prosvetni savet, formiraju usku grupu ljudi, koja sprovodi doktorske studije i od toga ima ekstra primanja. Zato pozdravljam odluku ministra da konačno dođe do spiska, do informacije o tome koliko u našim državnim, privatnim fakultetima ima profesora, docenata, redovnih i vanrednih profesora, koliko i na kojim drugim radnim mestima ti isti ljudi rade, kolika su im ukupna primanja, šta su od toga plate, šta su od toga učešća na projektima ili pisanja raznih drugih programa koje od njih kobajagi zahteva privreda.
Prosto, ne mogu da zamislim informaciju koja je bila u novinama u kome će neko imati dva miliona apanažu platu na Ekonomskom fakultetu u jednom gradu u Srbiji ili je uradio nekakav projekat za nekog privatnika. Koji je taj privatnik u Srbiji koji je profesoru dao dva miliona da mu uradi projekat izvodljivosti, dva miliona dinara da on dobije toliko mesečno i ko je taj privatnik? Dajte da vidimo, to je neko verovatno vrlo, vrlo moćan.
Dakle, da jednom malo pogledamo to okruženje. Da li je to takvo okruženje nastavničko i naklonjeno uvek studentima? Verovatno da nije. Možda se i u tome se sastoji bunt studenata, ne o ovih dva miliona, nego o tome ima li taj profesor dovoljno vremena. Ja ću vam reći da, nažalost, i profesori nisu preterano oduševljeni, zato što su neki akreditovani za 100 studenata, primali su preko budžeta samofinansirajućeg da bi došli do novca, do živog novca, još toliko. I šta su uradili? Naterali su profesore, asistente i saradnike da rade u dve smene. Potpuno je nefiziološki da neko završi vežbe na bolesniku ili u laboratoriji u pola devet ili devet uveče, da sa njima profesori dva puta na istom slučaju vežbaju na bolesniku po četiri sata vežbi, osam sati. Pa, taj bolesnik ne može da preživi samo jedno studensko ispitivanje.
Dokle se u toj autonomiji otišlo? O tome će možda biti još nekoliko dokaza živih, ubedljivih dokaza iz prakse. Uporedive diplome. A kad to diploma i jugoslovenska i srpska negde nije važila ako je otišao čovek sa performansama dobrog stručnjaka koga i danas dan primaju, ne po bolonjskim, po diplomama koje su doneli pre toga. Ljudi koji su ispekli zanat i struku ne pitaju, čuli smo već iz toliko primera o tome.
Šta oko ovog dela, kako bih rekao, tih bolonjskih stavki krupnih, interakcija jedna koju Bolonja, ta dekleracija famozna, taj veo koji nas uvija u neprekidni galimatijas i onda kad tako govorite, svi kažu – evo ovaj govori protiv Bolonje. Ne, to je jedna opšta, jedna zavesa, jedan til koji je pokrio obrazovni sistem i kako ko pomoli glavu ispod toga, odmah je protiv toga. De fakto, ona nudi sasvim obične i normalne stvari, samo ih treba sprovesti i ne pozivati se za sve što ne valja da je to odgovorna za to. Interakcija studenata i nastavnika. Nema tu interakcije. Tu su jasno izraženi interesi bilo kakve vrste i jedan konformizam sa jedne ili druge strane. Ogromno opterećenje studenata. Hajde da kažemo da su krivi profesori. A kako bi bili krivi?
Jesu li oni krivi što im je neko dvosemestralni predmet pretvorio u jednosemestralni? Šta to iz svojih predmeta mogu da izbace? Može li sad to predavanje da traje jedan ili dva školska časa? Ne, nego četiri ili pet. Sutradan student ide da odgovara na vežbama, pa onda prekosutra ima test i tako radi svake ili na svake dve nedelje, a onda nekakav završni test.
Desi li se da student napusti predavanje u času kad se proziva, a nikad se ne zna kad će ga prozvati? Maltene nose školske dnevnike i upisuju decu. Pravi dril, kazamatski dril, koji ne liči na akademski odnos prema studentu, na poštovanje njegove ličnosti, jer tog dana možda neće želeti da čuje to predavanje ili će se možda spremati za neki drugi ispit. On će dobiti nula na vežbama na toj istoj katedri, nula bodova. To je njegova presuda da ma koliko znao i uvek dobio desetku na svim testovima neće konačnu ocenu imati deset. On će dobiti pet bodova, koliko vredi predmet, ali njegova ocena neće biti deset.
Isto važi i ako u prvom roku ne izađe na test biohemije, fiziologije, prvi od mogućih tri ili četiri i ne izađe, bolestan, sprečen, nespreman, nego izađe za 15 dana ponovo, može dobiti deset na tom testu, a njegova maksimalna ocena je osam. Zapanjujuće. Što zapanjujuće? Ko to treba da proveri? Inspekcija. Ko treba da je pošalje? Ministar. Ko treba da signalizira? Ona tela gde rade profesori univerziteta za duple plate nego što imaju na svojim fakultetima. To je Nacionalni savet, to su njegove komisije koje moraju da krenu u istinsko preispitivanje kvaliteta obrazovnog sistema, da vide da li je to kvalitetno, da li je moguće.
Drugo što ne valja oko autonomije koja je ovde predočena, to je finansijska autonomija, nedvosmisleno. Neki su osmislili više srodnih grana, pravili fakultete ovakvih ili onakvih nauka da bi stekli finansijsku samostalnost, ali autonomija rukovođenja, upravljanja ustanovom je jedna strašna i opasna pojava.
Vi danas imate priliku da je dekan bog i batina na fakultetu. Kako je podzakonskim aktom, glavnim statutom, kome zakon poklanja dve ili tri rečenice? Donosi ga visokoškolska ustanova na predlog odgovarajućih tela i nikom ništa. Gde se završi statut? Umesto ranije što je bilo da ministarstvo overi – taj statut je u saglasnosti sa zakonom, da ne nudi rešenja gora nego što izdaje zakon, on završava na senatu. Pa, dobro.
Zašto još i niži podzakonski akt, završivši na senatu, dozvoljava da jedan fakultet može kriterijume za izbor nastavnika, indirektno ili direktno, toliko da pooštri da je na celom univerzitetu lakše da se više vrednuje objavljeni rad u časopisu nego na tom fakultetu? Sela oligarhija ljudi bliskih dekanu, probrani, jer su uglavnom svi oni iz reda mentora koji su najmanje dve teme odbranili. Ko to sad ekskluzivno isključuje izborna veća i daje sve prerogative naučno-nastavnom veću, gde se opet gleda da li si mentor ili nisi? Redovni, vanredni profesori nisu članovi izbornih veća na nekim fakultetima. Nezamislivo. Gde to piše u Bolonji? Nigde. Da li se dotiče Bolonja toga? Ne dotiče se. Ali, tako je Pinki video Tita, tako je neko video da Bolonja mora tako da izgleda. Tako su se lepo dogovarali, noći prepisivali iz Ženeve, iz Ciriha, iz Kopenhagena, mustre kako gde izgleda medicina. Što ne uzeše Lomonosova, pitam se, pa ne pogreše kako tamo izgleda medicina, stomatologija ili farmacija?
Kada su neki fakulteti otvorili stomatologiju, bio je bunt drugih fakulteta sa tradicijom – na šta liči taj program. Šta to govori? Opet da država ne kontroliše dobro rad fakulteta, rad organa koje fakultet imenuje, jer mi nemamo ni telo koje je nadležno. Odavno su ukinute zajednice fakulteta. Da nisu, ne bi bilo ovoga što me je koštalo dva sata rada najmanje, da utvrdim da su programi medicinskih fakulteta u Srbiji u četiri grada međusobno toliko različiti da ako dozvolite unutrašnju akademsku mobilnost koju promoviše Bolonja, tada ako neko vešto gledajući ovo pređe iz Niša, Kragujevca ili Novog Sada u Beograd u trećoj godini neće imati epidemiologiju da polaže, a dva puta će imati statistiku kao predmet.
Kako upisati bodove takvom studentu? Kako objasniti da ova epidemiologija na jednom fakultetu vredi 3,5 poena, ova ESPB boda, a negde vredi četiri? Ko je to mogao da reši? Zajednice fakulteta, jedinstveni programi kao nekad, debela crvena knjiga, bordo, u kome je pisalo i Sarajevo i Beograd i Niš i Kragujevac, imali su iste predmete. Oni imaju histologiju, fiziologiju itd.
Da li su studenti zadovoljni, a nisu ni profesori, što kad prvi put dođe student u priliku da progovori, da se verbalno izjasni o sadržaju svog znanja, a to je klinički predmet? On nama deluje, kliničarima, kao zbunjen i čovek koji gubi orijentaciju. Imate komisijske ispite valjda zarad prevencije korupcije, u kojima više ni profesori ne mogu da stignu da rade po 10, 12 sati sa studentima, gde kandidati videvši umor i sebe i profesora odustaju i beže, pa im valjda zato treba toliko rokova. Vi vidite da dete ne zna da sklopi rečenicu. Ono je izgubilo prve tri godine prethodnog školovanja šansu da govori jer je čekiralo testove, kao na kvizu, kao vozački ispit, test.
Šta smo time napravili? Da li nas je terala Bolonja da moramo testove? Ne, rekla je – ispiti mogu da budu urađeni na taj i taj način. Naši su se dekani, rukovodstva, njihovi podružnici družili da to naprave tako, da to bude što glamuroznije, komplikovanije, da što manje imaju kontakte, sem na vežbama, sa tom decom. Nijedan pretklinički predmet se ni na jednom od fakulteta u Srbiji ne odgovara usmeno. Sve je to test ili nekakve predispitne obaveze. Da ne govorimo o tome kakve to praktične teškoće stvara i koliko je nerealan uvid u funkcionalno znanje. Zamislite fiziologiju da polažete testom, da student ne zna da vam poveže o tome šta radi najvažnija bazična nauka iz resora profesora, ministra.
Tu je negde i velika odgovornost i osnivača. Gde je tu mogućnost da osnivač nešto uradi, država, Vlada da nešto uradi? Dakle, promena akata, promena propisa, promena uloge i funkcije dekana. Nemoguće je da dekan raspolože sudbinom novca, sudbinom ustanove, sudbinom opreme, a da se pri tome država ne pita za njegovo imenovanje i njegov kvalitet, da ga lobiji i kružoci, birajući se sve overe na senatu i onda je to kraj priče. Valjda, ako država bira direktora obdaništa ili direktora osnovne škole, na direktan ili posredan način, i ovde je to nekada bio posredan način, ali je širi krug. Sada je sužen krug za izbore dekana, ne možete biti ako niste mentor itd. Hajde, nisu bili nekad profesori, pa smo to izgurali da budu makar profesori. Sad morate biti i mentor sa toliko i toliko radova. Kao, to su preporuke NSVO. Neki poštuju preporuke, neki ne.
Na nekim fakultetima bi pre stekao kriterijum da negde budeš akademik, nego na drugom fakultetu koji po mom mišljenju ima veću specifičnu težinu i veći rejting u Srbiji. Izgleda da se rejting stvara tako što ćete da nam što više studenata prođe da ima što veću ocenu. To je najlakše. Najlakše je Bolonju učiniti efikasnu. Zovem Bolonja ovu reformu, ne Bolonju kao ideju. Ne zovem to Bolonjom. Najbolje samo dajte studentima – odbija se od plate profesorima ako imate prolaznost manju od 80%, šta vas briga.
Ali, danas, a nema NSVO o tome da nam kaže, nema, njegova komisija to ne radi, nego juri akreditacije, a to se dobro plaća. Pa, je li akreditacija na CD-u ili odštampana, pa je li jasno, ili nije. Ne gleda drugo, samo te forme, norme, standarde. Štikliraj, to je gotovo, akreditovano.
Da li je neko ili nije uspeo da proveri da li su to stvari do kraja postavljene? Teško se ovde može zaključiti. To su mesta u kojima država mora da se pita. U kome zakonom mora da se da šansa ministru i njegovim telima koje on ovlasti, komisijama, inspekcijama, da uđu malo u život fakulteta i da procene efikasnost studiranja, kvalitet. Naravno, da ćete lako ustrojiti takvu naredbu, gde je prolaznost visoka.
Danas, nažalost to saznajemo sa informacije Beogradskog univerziteta, prolaznost je takva da definitivno završi oko 20-ak ili nešto procenata. Da ja to samo ne bih govorio napamet, pošto imam pribeleženo koliko to iznosi, ta prolaznost je negde oko 20% večitih studenata, koliko sam razumeo. Evo, 14 je u roku diplomiralo. Upoređivali su te podatke neki drugi istraživači sa prebolonjskim razdobljem, gde je procenat odustajanja bio, kažu, 45%, 50%-55% je diplomiralo. Sada, 20% večitih, prolaznost 14. A, šta su ovi drugi? To su oni kojima pomeramo kriterijume da idu dalje. Onda je sistem zato neefikasan. Mi ih pomeramo kriterijumima, a može da bude efikasnije oborimo li kriterijume i zašto 14% nastavnika ima prolaznost manju od 30%? Zato što smo mnoge nastavnike dobili tako što smo velike predmete raspakovali na mnogo manji, povećani broj predmeta na fakultetu sa 30 ili 25 na 40 ili 50. Svi su otimali svoj bod, svoje vreme. Hteli su to da dobiju. Svoje vreme, svoj bod, čak i broj stranica. Pazite, strašno. Broj stranica…
(Predsedavajući: Molim vas da završite misao, pošto je vreme utrošeno.)
… Evo, zahvaljujem se.
Dakle, očigledno, gospodine ministre, podržavamo vašu nameru da o ovome zavedete red, a vidimo da ste u tom pravcu krenuli. Konačno, i to je i artikulisana želja građana Srbije na izborima, da se ne ostane bez ikakve promene i pokušaja promena, da li ćete to zvati reformski ili ne i u ovom važnom sektoru koji je do sada, po svemu sudeći, značajno mimoiđen. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, postalo je pravilo da mi u Srbiji vrlo često ne znamo kako se nekakve dve, naočigled nepovezane, paralelne akcije mogu konfliktno završiti. Pre nekoliko meseci, dok se u Srbiji mnogo govorilo o problemima lečenja dece kojima je potrebna transplantacija, verovatno u isto vreme, na sajtu Lekarske komore Srbije našla se otvorena ponuda za kupovinu velikog prostora usred Beograda, a tome su prethodile kupovine prostora za potrebe tzv. lekarskih domova u Kragujevcu, otvoren je konkurs za Niš itd.
Neko ko je zainteresovan da sve to prati, reagovao je na to, mediji su zabeležili. Tako je nastala čuvena afera Lekarska komora Srbije. Na takve afere reaguju građani, laička i stručna javnost, ali i strukovna udruženja. Jedno od takvih koje je reagovala bila je Srpsko lekarsko društvo. Ono je poslalo i upit i zahtev Srpskoj lekarskoj komori da se izjasni o svom poslovanju, onda tu kreće niz upita koji se javljaju u vezi sa poslovanjem, legitimnošću, raspolaganjem novcem, pravom na kupovinu takvog prostora, pravom na profesionalizaciju službe, pravo na sprovođenje kontinuirane medicinske edukacije, posebno preko jedne privatne agencije za koju se sumnja da je direktno uključena. Javili su se i ogranci komore u Novom Sadu, regionalni ogranak koji je tražio smenu direktorke, doktori medicinskog fakulteta su želeli da se isključe iz Lekarske komore zbog toga, grupe građana, udruženje farmaceuta lekara Srbije.
To je sve ono što se može na sajtu naći, ako čovek po sajtu počne da traži. Sve to skupa neprekidno prate mediji i stvar se zaoštrava do kraja. Lekarska komora sad percipira kao jedinog krivca Srpsko lekarsko društvo, esnafsko udruženje 140 godina staro i traži da se sada ono izjasni o svojim nekretninama, ulaganjima, itd. Krug se neprekidno otvara i zatvara, postavljaju se novi upiti i stvar se prilično pogoršava u toku maja meseca, početkom juna, gde novine neprekidno počinju da govore o tom sukobu.
Meni je zaista, kao lekaru, nezgodno da ja takva pitanja postavljam unutar grupe. Retko ko je hteo to da uradi. Sve bi to uglavnom stovarili na lekare. Ja sam član oba udruženja i siguran sam da takvo ponašanje ne konverira ni Srpskom lekarskom društvu, da bude prozivano. Čak, recimo, upiti su slati – da li si ti glasao na Predsedništvu tako i tako, a ako jesi, primeniće se mera utvrđena Kodeksom ponašanja. Autoritarno ponašanje, verovatno pokrenuto nesmotrenom izjavom direktorke Komore - Komora je dužna da izdaje licence, nije dužna da leči, na upit, što kupujete toliki prostor, kada bi od tih para neko mogao i da se operiše.
Na očigled benevolentnih stvari došlo se zaista do ozbiljnih upita, do te mere da su sada dva esnafska udruženja koja okupljaju lekare, na jednoj strani dobrovoljno, sa sasvim izvesnim nadležnostima, na drugoj strani obaveznim plaćanjem članarine u ime kojih Lekarska komora raspolaže na način koji verovatno pokriva odlukama. Da li su sve te odluke toliko ispravne, da li je nama potrebno da u svakom gradu imamo lekarske kuće u kojima će se sedeti, čitati nešto i provoditi edukacija, kada se edukacija provodi za veliki broj ljudi, u drugim institucijama?
Drugo, zakonom je predviđeno da akreditaciju programa za edukaciju vrši Zdravstveni savez Srbije. Čak striktno u zakonu nije ni pomenuta Lekarska komora da može da vrši program edukacije, ali pošto postoje agencije, razno-razne, pa i ona kao nekakva vrsta institucija koja kontroliše Ministarstvo zdravlja, može da vrši edukaciju i to nije sporno. Da li može ili ne može da angažuje neku privatnu agenciju, da u njeno ime organizuje i to radi, da li će u tim domovima biti nastavljeno izdavanje tih domova za potrebe edukacije, šta se sve iza brda valja sa količinom novca koja nikada javno nije bila poznata sem izveštaja na sajtu o godišnjim prihodima i rashodima, protivničke strane tvrde, a to nije tačno. Dakle, sve to skupa nalaže potrebu da uputimo Ministarstvu upit – na koji način misli, a u skladu sa zakonom, članom 49. i 50. Zakona o lekarskim komorama, komorama zdravstvenih radnika, da izvrši nadzor nad zakonitošću rada i akata Komore, jer ima upita da to nije baš najregularnije, te nije bilo kvoruma, te nije doneto ovako ili onako? I pod dva, da se Ministarstvo finansija oglasi, izvrši nadzor ili kontrolu zakonitosti trošenja sredstava, jer se javljaju mnogi drugi upiti, gde se putovalo, šta se plaćalo, ko je dobio apanaže, ko je ušao u redovni radni odnos, pod kakvim uslovima itd. Vrlo veliki broj je upita i šansa da se smanji zahtevnost nacije i ljubopitljivost koja narušava ugled lekarske struke, jer najbolji način koji će Vlada, ako preuzme takve mere, odnosno nadležna ministarstva, jednom smiriti situaciju…
(Predsedavajuća: Vreme.)
… u Srbiji i izmiriti ova dva udruženja. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, nastavljamo danas drugi dan rada po duplom vremenu, za koje do kraja baš nemam načisto jasne razloge zašto ste na tome insistirali, ali mi smo i tu želju ispunili. Verovatno da je poruka koju na taj način šaljete onima koji su konzumenti ovih zakona, a takvih je, ako se saberu i roditelji, bogami i trećina Srbije. Ako je toliko učesnika u vaspitanju, obrazovanju i školovanju osnovnom, srednjem i visokom, pa onda i njihovi roditelji, onda je zaista veliki broj građana zainteresovan za ishod zakona ili sadržaje koje zakonski predlozi ispred nas nose Srbiji.
Mi smo danas suočeni u raspravi i juče tokom celog dana gotovo sa identičnim nizom primedbi u vezi sa zakonom. Zakon nije doneo tako tektonske poremećaje zbog kojih bi zahtevao ne znam kakve teške reči. Zakon je, manje-više,
ozvaničio ili svi ovi zakoni skupa, sem ovog novog koji se sada uvodi, zakon o obrazovanju odraslih, podrazumevaju neke osnovne smernice koje smo već imali, koje su na neki način doterane, utvrđene.
Da stvar nije do kraja gotova govore upravo i razlozi zbog čega je ova sednica kasnila. Uvek se neko nađe ko će na kraju malo dosoliti i postaviti upit šta još to mi možemo da promenimo. Uz sva uvažavanja onih koji verovatno, a takav smo ambijent u Srbiji stvorili već deceniju i više, da mogu da utiču na kreiranje zakona, da znaju sugestije, a neke od tih sam i pogledao, a tiču se zaista lingvističkih izmena, da li će se staviti ovo ili ono, zaista bespredmetno i ne znam koliko bi trebalo do kraja. Nisam član tog odbora pa da bih mogao to tamo i da kažem, ali generalno mislim da ipak moramo imati jedan nivo samopoštovanja, makar prema onima koji su zakon pisali, prema onima što zakonski promenama nosimo i to je dovoljno dostatno u odnosu da pristajemo baš na svaku izmenu koja se od nas traži.
Zakon je prošao i javnu raspravu. Istina, ona sigurno nije bila zamišljena na način kako je to nekada bilo ranije, kada su postojala strukovna udruženja i gimnazija i srednjih škola, kada je izbor rukovodioca u školama, direktora najmanje zavisio politički, kada nije politički feudalno bilo vertikale koja danas sasvim izvesno postoji. Ukoliko ministar drži bar dva mandata, tu se po svoj prilici nalaze vertikalno postavljeni ljudi od interesa da zakon sprovode ili zakonske predloge da tumače sa manje ili više otpora, sa manje ili više plastičnosti. O tome sad sa druge strane kao pandan govore neprekidni zahtevi sindikata da se nešto promeni, uopšte se ne polarizujući na stranu njihovu da to što traže baš sve i treba da bude tako urađeno. Naravno, uvek je istina negde u sredini i to sve baš nije ni tako jednostavno. Nije jednostavno u Srbiji u kojoj je strategija kakva jeste. Nemam ni strašno velikog poverenja bezgraničnog odijuma, zato što znam i ko je tu strategiju sve pisao i da je tu obično većina onih ljudi koji su se zalagali za jednu strašnu, temeljnu reformu i temeljni udar, a to je bilo visoko obrazovanje, kada se išlo u bolonjski proces. Koje su sve štetne posledice ili posledice za diskusiju toga, kasnije u toku rasprave o zakonu ćemo videti.
Više je tih odrednica koje će uticati na to kako nam će nam zakon izgledati. Sve su pod upitom i trebalo je ministarstvo odnosno onaj koji je pisao zakon da nađe neku aritmetičku sredinu. Mislim da ste uspeli da nađete taj modus u tome. To što sada nećemo samo hvaliti to što ste dobro radili je prirodni način ponašanja naše poslaničke grupe koja je sa sobom u mandat donela nalog i obećanje narodu da će ići u promene. Mi ne vidimo neke promene u ovom zakonu koje su se desile ali isto tako ako se pažljivo gleda suština koje u zakonu treba da budu osim tih tehničko-tehnoloških, administrativno-birokratskih je promena u nastavi plana i programa. Tu ne možemo da sprovodimo stranačku politiku jer tela koja to rade sigurno ne sadrže ni jednog člana SNS.
Ne treba stranačka politika da bude kao stranačka, nego kao ideja da su potrebni reformistički zakoni i reformski stavovi. To indirektno možemo da ostvarimo preko naših parcipijenata u ministarstvima, ali ti ljudi su manje više i u drugim ministarstvima nekako po strani. Postoji uhodani način donošenja zakona i pisanja gde ćete konačnu posledicu i konačni usud ako nešto ne bude dobro snositi, po pravilu, uvek politička većina, partijska većina koja je odgovorna za funkcionisanje Vlade. Na sreću, opet kažem nema tu nekih stravičnih odstupanja koja bi nas koštala ne znam kakvog političkog rejtinga zato što u tome nismo imali formalne prilike da detaljnije učestvujemo. Najformalnija prilika gde možemo da kažemo svoj stav je rasprava na odborima i u parlamentu. To jedino može biti obrazloženje što mi to radimo unutar dvostrukog vremena za raspravu, ali nismo pisali amandmane da pokažemo da baš želimo u tome da pravimo neke izmene, nego ćemo saslušati sve one amandmane koji definitivno i konačno potvrđuju duh parlamentarnog života.
Rasprava o zakonima govori da ko god prođe šetanje po gradovima, nevladinim i raznim organizacijama, ipak konačno sazrevanje ima u parlamentu. To je na sreću dobro i ministar je na odboru rekao, verovatno to sad govori i na drugom odboru, da će svaki racionalni zahtev za izmenu zakona prihvatiti. Juče je tako bilo u diskusiji i verujem da je to pozitivno.
Idem na osnovno obrazovanje. To je jedan skup izmena, neću reći kozmetičkih izmena, one su formalno uvedene da je dosta toga obuhvaćeno, često i nešto što je nerealno i što je moralo da zadovolji nečiji kriterijume, recimo poput ovih iz UNICEF-a koji čitaju rečenicu, značaj reči i interpukciju. Tu smo morali da stavimo da će imati jednake uslove bez obzira gde se obrazovanje odvija u školi, da li je izolovano odeljenje ili primarno, koliko je udaljeno i koliko je bezbedno za učenika.
Svi koji ovde sedimo znamo da nije isto učiti osnovnu školu na Zvezdari i u nekom isturenom odeljenju neke osnovne škole u selu. Jeste nastavni plan i program isti, iskreno se nadam da jeste i da tu nema razlike, ali uslovi i jednakost ne postoje. Verovatnoća da će neko zaista moći da ima pravo da ostvari školovanje na daljinu ili školovanje kod kuće u osnovnom nivou obrazovanja postoji, ona je zakonski uvedena i niko nema ništa protiv toga, ali koliko će to biti operativno, kakvi će ti roditeljski zahtevi i kojoj rigoroznoj kontroli biti povereni.
Posle usvajanja Zakona o zdravstvenoj zaštiti prava pacijenata, jedan da ne kažem psihopata je išao i gde god je na kog lekara naišao da mu nije bio po volji predao je prijavu Ombudsmanu i zaštitniku. Išao je kod tužioca, a tužilac se plaši reformi pa je sve lekare pozvao i pitao o čemu se radi. Nije mu jasno ako 20 lekara prijaviš da s tobom nešto nije u redu, a ne da nešto nije u redu sa sistemom. Očito da davanjem nekih širokih mogućnosti ćemo stvoriti uslove da neko zaista insistira da hoće da se dete školuje na daljinu, ili da ima neku kućnu varijantu lečenja. Deci koja se nalaze na dužem lečenju treba im se pomoći u ostvarivanju realizacije programa i u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti je to bilo, tako da je to kompatibilno i nemam šta imao tu da komentarišem i da dodam.
Dobro je što se ide na inkluzivni sistem obrazovanja, što se deca sa posebnim potrebama uključuju u normalni školski sistem. To je jedna i evropska tradicija protiv koje nemamo ništa. To je dobro i to daje mogućnost da se onaj broj pomera od apsolutnog broja đaka koji idu, posebno ako će imati posebne programe koji se za njih sprovode i sigurno traže veće angažovanje nastavnika.
Ono što dato u razvojnom planu prevencija, piše – prevencija nasilja, hteo bih odmah da kažem u kratkoj reči da prevencija nasilja u vezi sa tim istim što stoji u srednjem obrazovanju, a definisano je kao zaštita od nasilja, formalno logički mi nije jasno, kako mi to nepreveniramo tamo gde možemo sa govorenjem, ubeđivanjem da kažemo – deco u srednjoj školi, nemojte donositi drogu, nemojte se tući, nemojte se omalovažavati. Tu da preveniramo stepen zrelosti nego preveniramo kod dece u osnovnoj školi, koja pojma nemaju šta su abnormalna i devijantna ponašanja i bar još uvek ne znaju u prvom razredu. Prosto jedna leksika je u pitanju, verovatno nije ista ekipa to pisala, jer vidim da se neke stvari koje kompletno idu ponovo poput školskog programa, da se sadrže u oba zakona isti nivoi obaveza škola, da u svom samopotvrđivanju mora da ima i razvojni plan koji se realizuje kroz školski program. Suština svega toga je nastavni plan i program itd.
Ono što je zajedničko za oba zakona je i to pravo na oslobađanje od fiskulture. Imamo jednu nejasnu kvalifikaciju nedelje sporta. Ne znam da li je to nedelja kao dan, pa te nedelje dva puta godišnje, u svakom semestru, polugođu po jednom, ili cela nedelja sportskih aktivnosti, pa dva puta po sedam dana u okviru van nastavne aktivnosti škole sa lokalnom samoupravom prave sport. Ako je to tako sve to pozdravljam. Fizičko vaspitanje se uvodi, ali lakoća oslobađanja od fiskulture je zapanjujuća u oba nivoa, i u osnovnim i srednjim školama. Izabrani lekar da, hajde da nastavno veće kaže ne može ili može, ko presuđuje. Ako idemo na tako ozbiljnu stvar da ocenjujemo i nekog spašavamo, hajde jednom da u Srbiji uvedemo da to bude jedna komisija, jedna sportska medicina. Imate koliko hoćete tih lekara, pedijatara, neko treći, fizijatar, i to je onda kraj priče i imate uverenje.
Kao što deci za izostanke nećete obavezno da priznate da im piše lekar, nego roditelj i terate roditelje u laž da gone decu i da lažu u njihovo ime da nisu opravdali svoje izostanke i da je to kobajagi bilo sve sa razlogom i pitanje bolesti. To je jedan nepošteni i hipokrizijski odnos, a u oba zakona se govori o velikoj kolaboraciji, velikoj saradnji, velikoj ljubavi roditelja, nastavnika, dece, lokalne samouprave da svi funkcionišu i da to glatko ide, a u stvari nije. Gde ko može koga da prevari iskoristiće priliku.
Kod obrazovanja odraslih je nešto što je zaista možda najviše otišlo u nekom tzv. ozbiljnom stilu promena. Data je šansa pre nekih drugih zemalja ovog regiona, da neko ko nema završeno osnovno i srednje obrazovanje, kroz javne institucije, može da se obrazuje.
Kada čitate – šta su ciljevi, pročitaću – poboljšanje kvalifikacione strukture i lakše zapošljavanje. Daj bože da u Srbiji fali samo da se zaposle ti koji nisu završili osnovnu školu. Bilo bi idealno.
Osnov održivog razvoja Srbije je da li će se onaj doškolovati do osmog razreda, prosto koristimo krupne rečenice, bombaste, jake, teške. Što je to osnov održivog razvoja da li će završiti osnovnu školu? Možda je to osnova statističkog prikaza ulepšane Srbije i tu se slažem, ali onda treba da bude obavezno, a ne fakultativno i treba država da plati ako hoćemo sve to, a ne da selektivno plati samo javne ustanove koje to rade, njihovo opremanje itd.
Dalje kaže - profesionalna mobilnost i veća fleksibilnost. Sve što smo o Bolonji slušali za nastavnike i studente sada prenosimo te rečenice, te kovanice za ove ljudi koji ako hoće, hoće da se osposobe unutar formalnog ili neformalnog ili čak informalnog nekim ličnom usavršavanjem da steknu ključne kompetencije ili stručne da mogu da rade neki posao. Ne kažem da ih nema, ali do sada neko ko je hteo mogao je to da uradi, jer institucije koje se nude kao varijanta da neko ostvari to, su postojale i postoje.
Unapređenje kvaliteta - vidite, ovde ste jednu čitavu delegaciju institucija za ovaj sistem obrazovanja jedne ne tako male grupe, 40% u Srbiji nema završenu osnovnu i srednju školu, imate tačne te podatke, 22% i 24%, to je oko 40%.
Kada pogledate, Nacionalni prosvetni savet utvrđuje standarde ključnih kompetencija. Savet za stručno obrazovanje utvrđuje standarde stručnih kompetencija, pa onda on obrazuje sektorska veća, pa oni rade kao stalne komisije, a tu u tim stalnim komisijama nisam stigao ni da prebrojim koliko desetina različitih subjekata učestvuje, pa ta veća analiziraju potrebe, pa nešto čitaju, pa pišu, pa potrebe za dokvalifikacijama sa biroom za zapošljavanje.
Za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja vrši pripremu opštih i posebnih standarda dostignuća i to lepo prosleđuje ovoj pređašnjoj instituciji. Dakle, neverovatan galimatijas procedura, kao i galimatijas procedura kada neko želi da bude druga javna institucija za obrazovanje. Onda on kaže – evo, ja sam se osnovao i konkuriše kod ministarstva.
Šta on tu treba da priloži? Naravno, i da uplati taksu, to je najvažnije, da se formira, registruje, konkuriše, pošalje program o ispunjenosti uslova. To ide ministru. On daje Zavodu za unapređenje obrazovanja, pa on procenjuje da li je taj što je napisao privatnik, neko fizičko ili pravno lice koje hoće da se bavi edukacijom novih osoba, da li je on to dobro uradio, pa šalje inspektoru da to sve isproverava, pa inspektor vraća ministru, pa ovaj podnosiocu zahteva da je odgovoran. To je ogromna procedura.
Zar nije logično da onaj ko već ima osnova, ima već na sajtu istaknute kriterijume šta mora da radi, jer mora da poštuje te kriterijume. Drugo, vrlo je razuđeno šta će za pojedine kvalifikacije neko moći da radi, kakvu nastavu, kakve module, koliko će da traju. Tu će biti teško uvesti ravnotežu i uzajamno priznavanje, jer mi danas ne možemo da priznamo ni diplome sa jednog fakulteta na drugi ili inostrane diplome koje dolaze, a kako će ovaj nivo za onoga ko zaista zapne da pokaže da ono što je naučio u nekom radničkom univerzitetu je ekvivalentno onome što je neko naučio na drugom radničkom univerzitetu i da može da konkuriše u birou, da ga ne odbace, ako uopšte u Srbiji ima konkursa, jer mu je nešto kvalitetnija ova druga potvrda?
Osnova obrazovanja sistema, tu je deo zakona o kome bih samo hteo da kažem, kao i svi što su juče govorili, jer toliko imamo institucija koje rade, koje tu pomažu, koje su uključene, da je agencija jedna suvišna, nepotrebna. Dobro je što ste Nacionalni prosvetni savet, zbog onoga što smo čuli i na Odboru, razrešili obaveze da ministru predlažu udžbenike i da se krije iza ministra, da onda ministar mora da potpiše i to možda "svalili" na neko kompetentnije telo koje će ministru predložiti koje udžbenike da dâ.
Suština promene udžbenika je u nastavnim planovima i programima i dobrim recezentima i Srbiju više niko neće zaustaviti. Pišite vi sto agencija, sto kojekakvih saveta i drugih institucija koje postavlja ministarstvo da sebe olakša i decentralizuje, da kao ne radi ministar, ali ključne stvari opet radi ministar. Sve uslove, kriterijume postavlja ministar. Ne treba od toga bežati. Ministar mora da snosi odgovornost za ono što radi, a ne da formiramo nova tela koja na kraju zabušavaju i neće da rade i ministru otežavaju posao i teraju ga da sad on to potpiše i parafira i sad je on kriv ako je neko napisao glupost u udžbeniku.
Teže povrede radnih odnosa učenika, dobro je da je nešto uvedeno, čak i ovaj mobilni telefon, fakulteti već kupuju uređaje za prisluškivanje. Famozna Bolonja, sve je na test, deca telefonom prisluškuju i stiču proseke. Upravo o čemu želim da govorim, o učeničkom standardu.
Ko iole zna statistiku, ko je iole informisan, kada pogleda 2002-2006. godinu, kada je počela prva Bolonja, pa 2014. godinu, vidi stravičan porast efikasnosti studiranja, neverovatno. Kome onda to više nije jasno da smo ispunili konačno tu zahtev i sveli smo na to da svi koji upišu, svi će da završe? Evo, svi će imati visoke proseke. Sad svi verujemo da su nam to kvalitetni studenti. Ne, oni imaju znanje koje su stekli neposredno, brzo, instant učenjem. Danas polažu, sedam do četrnaest dana se to kolokvira, završava se, ide se nova partija. Teorijski svaki predmet možete da raščlanite na po stranicu dnevno ili dve da polažete. Ko onda to ne može da nauči? Kada sve to saberete skupa, on je položio.
Dakle, opet jedna slabost bolonjskog sistema, pravo na devetku i ostalo više. Šta je uopšte u Srbiji pravo na ove stipendije? Meni to nije jasno, ni da li će svi koji imaju devet i položili sve testove i sve vreme budžetski finansirani imati pravo na ovu Dositejevu stipendiju, posebnu stipendiju, za izuzetno nadarene, mislim da se Dositejeva zove. Naravno, neće imati, kao što svi mogu da imaju ovu osnovnu.
Kakvi će kriterijumi biti? Koji će fakulteti to pokupiti? Da li oni koji najlakše puštaju bolonjce da imaju najveće proseke? Zašto ne uvedemo jednom pravo da se to raspodeli prema abonentima u obrazovnom sistemu, pa da ima toliko Arhitektonski, toliko ETF, toliko da imaju ove nauke srazmerno broju upisanih i njihovim prosecima. Pokupiće im svi koji olako daju visoke ocene i sebi kreiraju visoku uspešnost jer im je prolaznost velika.
Koliko se danas plaćaju doktorske studije? Ovde se to ne pominje. Pomoći te vrste nema. Od 1.500-3.500 evra godišnje, tri godine po 3.500 evra i šta taj doktor sa diplomom sad može da uradi? Nigde mu nije garantovano mesto, a deca se uključuju u konkurse u kojima oni treba da konkurišu za radna mesta, čak i u bolnicama, da bi dobili specijalizaciju upućuju se na doktorske studije.
Od kada je to upisati doktorske studije kriterijum da bajpasiraš procep do specijalizacije? Čime se mi to igramo? Koliko doktoranata u Srbiji će biti ako jedan fakultet upiše 100 doktoranata godišnje? Kako samo smisle teme? Kako je moguće da toliko tema u jednom fakultetu, u samom jednom gradu 100 upišete olako i puta 120.000-150.000? Eto gde su pare.
Sve je to malo. Onda sada oslobađamo i profesore da od onoga što para koje dobiju od samofinansirajućih lepo podele u plate. To možda i nije loše za neke fakultete gde su plate redovnih profesora ispod 50.000. Možda će neke koristi biti. Ali, koja je poruka druge vrste? Dajte, smanjujte to ili podižite što više broj, uprkos licenci.
Kako se snalaze? Odrede rad u dve smene, ako si licencirao fakultet za godinu dana, za 100 studenata radeći u dve smene, ti imaš 200 studenata. Znači, u dve smene rade profesori, u dve smene deca. Krajnje je nefiziološki.
U Srbiji se uvek nađe način da nekoga obmaneš, prevariš. Sada te pare, ako ih ti upišeš, kakva je poruka? Sve više siromašne dece, sve je više onih koji ne mogu da plate školovanje. Mislim da je to jedna loša poruka da će se i te pare koristiti i niko neće moći da ubedi roditelja koji plaća da nije platio, zato da bi profesori sebi digli plate. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, gospođo ministar, pred nama su dva zakona za koje bih hteo u uvodu uopšte da kažem da me na neodoljivi način podsećaju na vremena koja su davno iza nas, kada se ostvarivala demokratija i kada smo mogli da vidimo taj kurs promena demokratije, koji nas je valjda 2000. godine učio šta ne treba raditi u haustoru i kako se treba ponašati na ulici, neki osnovni elementi reda i poretka.
Onda su nas učili drugim stvarima, otvarali su radionice za koje smo znali da su radionice namenjene da se deca tehnički obrazuju, pa su onda tu deca počela da dobijaju ovakva ili onakva usmerenja, da se obrazuju. Danas na ekskurzijama ta deca ginu, jer nastavnici ne mogu da ih sačuvaju i obezbede upravo zbog količine prava koja su dobili u toj neprekidnoj borbi za dobijanje više prava, za poštovanje prava nekog ko je maloletan, nedovoljno zreo i kritičan da odlučuje.
Zašto govorim o ovome? To bi bilo vrlo ozbiljno što pričam, kada bi uopšte upoređivao te događaje sa onim što kao lekar treba da predstavljam, kada se govori o Zakonu o zaštiti pacijenata, zato što mi već imamo zakonske norme koje su više različitih, tzv. "krovni zakon", obuhvatile ova prava i što istovremeno mislim da je možda bilo logičnije prirediti izmene tih zakona, i one bi dovele do suštinskog boljitka za građane Srbije, kojima možda ovde, u formi pacijenata, kada bi se anketirali, većina njih bi se setila da većinu ovih prava može da ostvari, a da njihov suštinski problem nije to.
Njima je kako doći na red i kako taj koji ih prima da ih ne uceni, ne traži novac, ne traži uslugu, ne traži mito, nešto čega u ovim pravima zapravo i nema, te osnovne.
Mogla je jedna rečenica da bude negde od ovih dvadesetak prava - pacijentu za ostvarenje njegovih prava nije potrebno ne znam ni ja… ili pacijentu se ne treba tražiti novac, mito, korupcija, iako u Krivičnom zakoniku postoji odrednice te vrste.
Zašto još govorim na ovaj način o ovome? Oba ova zakona su mogla biti u jednom ako već idemo na to demokratsko razrađivanje prava do najsitnijih detalja. Ako tako nastavimo, bojim se da ćemo jednog dana imati zakon o, recimo, načinu korišćenja javnog prevoza. Ništa me ne bi iznenadilo.
Ako idemo toliko više u detalje, toliko ćemo više otvoriti novih slabih tačaka, novih nejasnoća i novih mogućnosti da oni pacijenti kojima je nekada, nažalost, to profesija, da traže slabe tačke u tome ili oni koji ih tome podučavaju, ima i toga, zašto ne biti svestan, pa da onda i u ovakvom strogo namenjenom zakonu da oni ostvare svoja prava, nađu slabe tačke i pokrenu proces za koji baš ne vidim kakav će biti konačan ishod.
Kada govorimo o savetniku, do nekog doba savetnik se pita. Kada stranka prigovorom nije zadovoljna šta će savetnik da uradi ili ne dobije odgovarajući odgovor, nema roka u kome će Savet odgovoriti na način na koji će pacijenta zadovoljiti ili ga neće zadovoljiti. Konačno, zašto mora da je pacijent uvek u pravu? Ostaje, naravno, u zadnjem stavu toga člana da će ministar proraditi akta, bliža uputstva kako bi se mnogi rokovi definisali. Dakle, jedna uzgredna opaska o toj činjenici.
Hteo bih da, analizirajući članove pojedinačno, kažem, ta mesta koja će možda biti hipotetička u ovom zakonu. Ne kažem, naravno, da diskutujući ovako mi iz SNS, protiv tog zakona i uopšte protiv šanse da pacijentu bude bolje, ako je ovo neka šansa da nešto bude bolje u odnosu na primedbe koji vazdan ovde svi danas iznosimo i ono što mesecima i godinama znamo unazad, onda je to sjajna vest, ali mislim da nije.
Da li će svi imati jednako pravo na kvalitetnu zaštitu nezavisno od mesta stanovanja i ostalog, pitanje je. Uvek će malo biti privilegovaniji bolesnici koji se leče u većim gradovima i većim kliničkim centrima.
Ima načina, zakonski regulisani, kako neko može potražiti pomoć, ali često je ta pomoć na višem institucionom nivou, vezana sa nekim prethodnim događajima i dolaženje na mala vrata do uglednog doktora koji mogu da operišu.
Otvara se i to pitanje zašto smo negovali kult pojedine veličine pojedinih doktora, zašto nismo imali više specijalista, a ne jednu "personu non gratu" koja je uočila pri tome u svome stručnom razvoju stasavanje drugih mlađih lekara? Moramo da imamo 10, 15, 20 kompetentnih lekara koji jednu istu oblast mogu da rade vrlo efikasno.
Velike su gužve kod uglednih lekara, to jest sposobnih, stručnih, koje vrlo brzo od određenih bolesti koji boluju, znaju ko je taj koji najbolje može da učini. Tu je stvarno pravo realizacije. Tehnički, taj čovek radi 24 sata ili dvojica ili trojica. To ne mogu da postignu, posebno u sferi masovnih bolesti, kakve su maligne bolesti, kardiohiruške itd. Dakle, na to tom planu mislim da Ministarstvo treba da nešto preduzme, da broj specijalizacija povećava. Treba prosto rasteretiti ljude u službama i dati im šansu da mogu da avanzuju, da dođu u prvi plan, da mogu da se uključe u struku.
Kako nešto reći o pitanju kvalitetu? Ovde se u zakonu pominje kvalitet. Mi smo o tome i na Odboru diskutovali, šta to zapravo po pitanju kvaliteta otvara. Mi smo imali dosta nekvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Prosto, ne bismo smeli da je definišemo i da jeste, jer su sve naše ustanove i lekari dobili licence. To znači da zadati nivo stručne pomoći, zadati nivo organizacione celine mora da radi po kvalitetnim normama.
Znamo da čak iz kliničkih centara žele da odu ljudi u neki drugi, viši klinički centar da se leče. Ta prava će im teško biti realizovana, uprkos ovom zakonu. Oni mogu da krenu da se žale savetniku. To je tri, pet, osam dana, a onda Savetu, a Savet nema rok kada će i kako da odluči i na koga da se žali. Dobiće uput, gore neće moći na višoj instanci da završi.
Dakle, nismo mogli ovim zakonom da rešimo te detalje. Možda je krovni zakon bio u stanju da bolje to reši, da pacijent ne treba da trpi štetu zbog nefunkcionisanja ustanove. Tu se potpuno slažem. Razumeo sam šta ta poruka znači.
U članu 11. stoji jedna vrlo čudna sintagma – u postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite, dete koje je sposobno za rasuđivanje, bez obzira na godine života, ima pravo na poverljivo savetovanje bez pristanka roditelja kada je to u najboljem interesu deteta.
Imam par pitanja. Otkud je taj koga savetuje njemu veći prijatelj od roditelja? Otkud je 15 godina kompetentnost da traži da bude bez roditelja? O čemu će da priča? Kakav će taj savet koje ono čuje, da neće preneti roditeljima da je bilo kod lekara i šta mu je lekar rekao? Ko to zapravo ceni da je to poseban interes deteta? Da li se tu pretapa odgovornost ako se imejlom poveri drugarici – bio sam i rekao mi je doktor da je to "in" što ja radim, i sutra se nešto naopako desi?
Prosto treba uvažiti sugestiju oko tog limita kada pustiti dete da samostalno donosi odluke. Ipak su to nezrela deca – 15 godina. Vidite i sami šta se dešava u mnogo manje benevolentnim stvarima kao što su đačke ekskurzije, a ne kada je u pitanju bolest ili druge vrste poremećaja koje tu decu mogu u adolescenciji da sretnu.
Članovi 12. i 13. pravo na slobodan izbor i pravo na drugo stručno mišljenje, mislim da su donekle u koaliziji. Nisu oni možda u koaliziji na nivou primarne zdravstvene zaštite. Ta kategorija slobodno izabranog lekara, zapravo si obavezan da izabereš jednog, ti možeš na zakonom regulisan način da ga promeniš, ali u nekoj instituciji višeg ranga, a ovde ne piše decidno na koga se odnosi.
Ako se sada sa kolegijumom od pet ili šest lekara ti sa jednim ne slažeš, platiš za drugo stručno mišljenje, jer to mora da se plati, i on ti da i bude drugačije od lečećeg lekara do tada, u kolektivu je nastala kolizija. Kud će taj pacijent kasnije da se leči u dežurstvu lekara koga je on izbegao drugim stručnim mišljenjem? Zar to nije moglo komisijski konzilijarno da se to reši, da ne bude to pravo na stručno mišljenje, da, ali ga daje konzilijum, recimo.
Mislim da bi bilo logično da i konzilijum u članu 17. kada nekom ko odbija meru i o čemu treba da da pisanu izjavu, dakle, svesna osoba, pokretna, može da piše, daje izjavu da odbija meru, ne piše terapijsku ili dijagnostičku, makar i ugrožavala njegov život. Da li je to sve u redu s pacijentom, vi najbolje znate. Vas smo i vaše kolege zvali kada na dijalizi bolesnici odbijaju da se leče dijalizom bojeći se tehnologije, metode. Mi smo zvali psihijatra da vidi šta je to, jer takva pravila su važila i ranije. I ranije dete ako legne u bolnici, ranije u stacionarima za tuberkulozu, moglo je da pohađa neku vrstu škole, mogao je roditelj da ide sa detetom u pedijatrijsku kliniku da bude itd. Nije to sada nešto spektakularno novo čega nije bilo. Ovo je taj primer da bolesnik u strahu, psihički izmenjen, uremični bolesnik, odbija lečenje dijalizom i on će umreti ako to negde napiše ili pred svedocima da izjavu. Možda bi trebalo konzilijarno doneti odluku upravo tu, a ne onim bolesnikom bez svesti, kome moraš da pomogneš, gde febriliraš da ga vratiš u život, pa da konzilijum odlučuje posle da li to jeste ili nije razlog za njegov nastavak ili prekid lečenja.
Oko kliničkih istraživanja, mi smo tamo raščistili na Odboru. Pretpostavljam da će to podzakonskim biti rešeno, uredbom. Ne može ustanova da reguliše osiguranje. To radi naručilac kliničkog istraživanja, sponzor prava osiguranja i prava troškova. Treba definisati i na putne troškove. Mislim da bi to bio najjednostavniji način kako bismo to rešili.
Poštovanje radnog vremena je dobra stvar. Masovno se danas zakazuje čak i u opštim praksama. U domovima zdravlja se to pravilo koristi.
Ako se pacijent u članu 36. ne pridržava ponašanja regulisanim članovima 32. do 35. on može da napusti bolnicu, ali mislim da nije morao stav 2. da ide u priču. Zašto? Ako on već želi da napusti bolnicu, izvređao je ovog ili onoga, nepoštovanje prema lekarima, imate to, mnogi bolesnici na dijalizi u nekim nastupima svašta mogu da kažu lekarima, to se oprosti, ali nikada ne izraze želju da prekinu lečenje, ali ako to neko uradi, da mu ustanova sada obezbeđuje mesto, a gde? Pa ne može da mu obezbedi u istoj instituciji, jer on tu neće da se leči. Znači, mora na nekom višem nivou. Ovo može da važi za opštu praksu i može da važi za neki rad gde može u ambulanti da promeni lekara, ali u stacionarnim uslovima, u hiruškim granama, u timskom radu, teško da bi ovo, ako je neko nekim nezadovoljan, potraži pravo da napusti ustanovu, a onda mu vi obezbeđujete uput da mora da ode u neku drugu ustanovu, najmanje sličnog ili istog ranga. Ne možete ga poslati u ustanovu nižeg ranga.
Ovo oko saveta, što sam pomenuo u članu 41. stav 6. mi nije jasan, 5. – kada je taj termin u kome će se izjasniti podnosioci prigovora savetu na to što nije zadovoljan odlukama direktora? Ko će na kraju krajeva rešavati po tom pitanju, šta je konačna odluka? Inspekcija, ko pokreće postupak inspekcijom? Nezavisno pokreće pacijent, ili njegov savetnik, ili pokreće savet. On redovno daje izveštaje savetniku i Savetu za zdravlje, daje redovno izveštaje nadležnim organima. Ali, odgovornost savetnika čini mi se da je naglo sasečena.
Ako sam dobro razumeo u zakonu, u članu 41. stav 6. drugog zakona, verovatno je to pravilo da sud dolazi u ustanovu i da toga ima i u drugim prilikama da sudije vrše ročište u samoj ustanovi, možda zarad uvida u te smetnje ili u tu fizičku fiksaciju pacijenta. To ipak treba neko da plati, dolaženje suda u bolnicu. Mislim da se to ne čitajući u prvom iščitavanju zakona do detalja, mislim da se to dešava u sudu. Znači, on dolazi u bolnicu da tamo vidi bolesnika i da se sprovede prvo ročište, i naravno pravo na koje može da pozove osobu koja se ponaša na način koji je suspektan da može biti violentna, i to je poslodavac, a on zove i miliciju i sanitet. Možda bi bilo bolje da taj ko misli da se neko ponaša čudno, i da mora biti prinudno hospitalizovan, ipak zovne prvo lekara, ne i policiju, jer obično sanitet, hitna pomoć pozove policiju za asistenciju, tako je do sada bilo. Možda taj red radnji malo promeniti, jer ima nakaradnih poslodavaca, proglasiće nekog ovakvim i onakvim. Stigmatisaće ga, zatim će zvati policiju i sanitet da dođu da ga pokupe u radnu jedinicu, neku ustanovu, ili neku u firmu, pa da posle proceni lekar u hitnoj službi da on nije za to, ali defakto ostaje stigmat. Otprilike to je neki nivo primedbi koje sam imao u vazi sa ovim zakonom. Hvala.
Dame i gospodo, kolege poslanici, gospođo ministar, mi smo i u raspravi u načelu, koju smo imali u parlamentu, govorili o potencijalnom problemu, dakle, još uvek govorim o potencijalnom problemu koji može nastati striktnom primenom odredbi, predviđenoj u izmeni Zakona u stavu 3, člana 8, koji se menja.
O tome smo detaljnije govorili na sednici Odbora, a naravno još detaljnije i u nekakvim, možda drugačijim aspektima, u času kada smo videli odgovor Vlade na drugoj sednici Odbora za zdravlje, kada smo glasali o usvajanju ili odbacivanju amandmana, koji je naša poslanička grupa dala.
Naime, u ovom novom članu koji je unet i sasvim jasnih i razumljivih razloga, da se jedanputa dovede u red brojčano stanje, dakle, broj onih koji su u međuvremenu, po pravilu, po partijskim linijama zapošljavani u bolnice, u statusu koji do kraja nije definisan, određeno radno vreme osobe koje nisu kolege, koje nisu dobijale plate, ili su dobijale plate iz drugih izvora, ali su svakako bili uvek pod stresom kada se dogode izbori, kada se promeni vlast, dođe direktor, šta će sa njima biti.
Od ustanove do ustanove, broj takvih ljudi je različit. Naravno, tu je deo i njihove odgovornosti jer pristaju da na takav način, sa ceduljicom u ruci, dođu, pojave se na radom mestu kod načelnika službe, ili ih je direktor ili politički uticajna osoba u gradu poslala. To je javna tajna i naravno, iluzorno bi bilo iznositi imena osoba koje su na takav način dobili radno mesto.
Po pravilu je tu obično reč o dobrim studentima. Uvođenjem Bolonje, mi smo uglavnom dobijali dobre studente. Svi polažu kratko, brzo, efikasno, proseci su visoki. Šta će biti trajni kvalitet i retencija znanja, neki testovi napravljeni da pokažu da je to dobro i kažu da je to dobro, šta će u suštini biti, videćemo.
No, nije suština naše intervencije u tome. Kada smo jednom običnom umetnutom rečenicom hteli da osnažimo položaj zdravstvenih radnika, ipak pre svega lekara, bar u Skupštini jeste takav sastav, oni koji su svojom voljom, svojom racionalnom odlukom u izboru između profesije i službene struke i profesije, reći ćemo političara, kako god da zovete poslanika ili neko imenovano ili postavljeno lice, ambasadora, savetnika, imenovanog na državnu funkciju, itd, i spram njegovog odnosa i Zakonom o radu, datog prava da bira, da li će ostati sa radnom knjižicom u svojoj matičnoj ustanovi ili istu preneti u novu ustanovu, na novo mesto na koje je došao.
Neki su izabrali, recimo, poput mene, da tu svoju radnu knjižicu, i sasvim ima razloga koji su vrlo objašnjivi, da ne ulazimo uopšte u personalne razloge, jer konačno da je deo odgovornosti, radna knjižica u bolnici, znači za lekara koji radi u kliničkom centru, obavezu dežurstva i konsultacije i obavezu pokrivanja pokrivanja rada koji tu stoji, obavezu vizita, itd, posebno ako je reč o istovremeno udruženoj funkciji na fakultetu.
Za kliničke predmete, postoji neophodna vezanost kliničke baze i vezano za fakultet, određenu katedru. Dakle, takvi ljudi, ako bi ostalo kako jeste, i možda krajnje dobronamernog direktora, koji prvi prezentuje svoje stanje Zavodu za javno zdravlje, u pogledu raspoloživog kadra, a uz činjenicu da zakon predviđa da osnov njegovog izveštaja i podnošenja raporta institutu za javno zdravlje, jeste finansijska usklađenost broja zaposlenih i usklađenost u brojčanom odnosu, u skladu sa standardima.
Standarde već imamo, odavno te specijalizacije nemamo, zato što je neko negde rekao da imamo standarde. Ili su standardi loši ili su pokušaj da do specijalizacije dođe, bili politički upotrebljiva stvar.
O tome se danas jako dugo govori i sasvim opravdano mnoge deficitarne struke su postale… zato što smo imali hijatus ili prazninu u odobravanju specijalizacija. Sada direktor ustanove mora da sagleda broj onih koji će se finansirati i kadrovske potrebe prema planu mreže, odnosno prema standardima koje svaka struka unutar kliničkoga centra, unutar odeljenja i unutar svake specijalnosti zahteva da neko, baveći taj i taj posao, može da ima.
U takvom procepu, u među zakonu, u tom interegnumu, uslovno rečeno, naći će se osobe kojima radna knjižica neće biti u bolnici u času kada direktori iza Nove godine, nakon stupanja ovog zakona na snagu, krene da polako priprema papir, da ažurira bazu podataka, neće naći nečiju radnu knjižicu u kliničnom centru. Ta osoba, prema tome kako ovde stoji, a potkrepljeno je još više u trećem pasusu obrazloženja koje nam je Vlada, odnosno resorno ministarstvo dalo se kaže – mišljenja smo da nije potrebno to što se tražilo u amandmanu, kadrovskim planovima zdravstvenih ustanova utvrđivati posebno broj zaposlenih kojima miruje radni odnos, obzirom da je ovaj broj već sadržan u ukupnom broju zaposlenih.
Samo jedan pasus iznad piše šta je to ukupan broj zaposlenih i kaže se – ukupan broj zaposlenih sa punim i ne punim radnim vremenom, skraćenim radnim vremenom, one koje plaća Fond i one koje neko na drugi način plaća. Dakle, ne kaže se - i one kojima radna knjižica tog časa nije tu, jer im po osnovu krovnog zakona, Zakona o radu, radni odnos miruje, a radnu knjižicu doneće u skupštini, u ministarstvu, u Vladi, u Ministarstvu spoljnih poslova ili već negde gde su dobili u političkoj borbi da ostvare pravo na političko kandidovanje i iznošenje političkih stavova i preneli i svojom, čini mi se, uglavnom racionalnom odlukom da ne mogu istovremeno biti na dva mesta, posvete dominantno deo svoje angažovanosti, recimo, nekoj formi političkog ili državnog delovanja.
Bojim se da kada bude Higijenski zavod, Zavod za javno zdravlje po dobijenim podacima rangirao, predvideće realno, jer nema radne knjižice i nema pisanih tragova, sem u arhivi, gde u pravnoj službi stoji da nekome radna knjižica nije u fascikli, nego je odneta, recimo, u skupštinu ili je odneta u MIP ili negde. Kako će on to da upiše? On nema kolonu u tom planu, koji treba ministar da donese, da predoči Zavodu za javno zdravlje kako će da izgleda ta mreža, taj sklop kolona i redova u kojima će biti oni koji primaju platu iz budžeta, koji rade na određeno, na neodređeno, sa punim radnim vremenom, nepunim radnim vremenom, skraćenim radnim vremenom. Svi su nekako pobrojani, samo ti lekari koji tamo zaista nisu, ne učestvuju, prosto ostaje vakum.
Može se desiti da se, poštujući Zakon o radu, vratite na radno mesto kada vam istekne mandat poslanika. Sačekaće vas dole odluka. Normativi su po plaćanju popunjeni. Normativ je popunjen i po standardima. Izvinite, nama je žao, mi na vas nismo mogli računati, primili smo lekara na specijalizaciju, što je sasvim logično, posao ne sme da trpi, vašeg mesta nema. Naći ćemo se u pravnom vakumu. To će nam dok smo funkcije koje vršimo, posebno javni poslanici, poslanici javne reči biti prikraćeni da govorimo onako kako mislimo problemima u zdravstvu koje vidimo, jer možda nas čeka osvetoljubiv direktor. Mislim da takvu nesreću nemam u mojoj ustanovi, ali da je nisam imao ni ranije, ne bi radnu knjižicu ni prenosio, pa sam morao da se sklonim od prozivke koje su bile tamo i da se opredelim za ovo. Ne mogu, po Zakonu i po Ustavu, da budem kažnjen jer sam preneo radnu knjižicu na drugo radno mesto, a ne mogu da primam dve plate, nego samo jednu.
Mislim da bi možda bilo logično, ako nema drugog rešenja, da se prosto, pošto se tek pravi ta mustra za kadrovski plan, uvede kolona ljudi koji su bili
zaposleni u ustanovi, ali im radni odnos miruje, ma iz kog osnova, iako se amandman pretežno odnosi na član 4. koji se tiče nas koji smo narodni poslanici i ljudi koji su postavljeni ili imenovani na neke druge funkcije ili, što je mnogo važnije, izabrani u direktnim izborima, kako i jesu poslanici birani, na listama koje smo imali. Naravno, plus kod osoba koje su u dvojnom radnom odnosu. To bi značilo gubitak oba radna mesta, i fakulteta i radnog mesta u kliničkom centru, što bi bio nonsens koji nijedan sud ne bi dozvolio da bude.
Ima li potrebe i sudski troškovi i stresovi za porodice i kolege? To do sada nijedna struka nije imala, umetnuti zakon koji bi doveo u pitanje i odredbe Zakona o radu. Dakle, nije reč o inženjerima, o pravnicima, o profesorima koji imaju čistu tu struku. Prosto, odjednom su ostali zaštićeni krovnim zakonom, a nama je pomalo izmaknuta stolica i ta treća tačka oslonca da bi smo znali da i mi nismo zakačeni možda… bukvalno prevoditi ovako kako piše i neće nigde staviti lekara čiji radni odnos miruje jer je povukao radnu knjižicu u drugu instituciju na nivou Republike ili na nivou parlamenta ili drugih republičkih organa.
Od prilike, to je smisao našeg amandman, da proširimo sa samo tri reči ovako inače jednu jako dugu rečenicu još jednom malom kratkom zavisnom rečenicom i da time ostavimo pravo i sigurnost i direktoru da ispravno postupa kad šalje izveštaj ko mu radi, da je miran, napisao je odsutni su mi dvoje i gotovo, a i onom ko pravi plan, kao što je Institut za javno zdravlje i ministru koji to overava, da ga lišimo obaveze da dva puta godišnje ima pravo da promeni. Šta će mu u šest meseci do dve promene sistematizacije, odnosno do dve promene kadrovskog plana? Taj neko će visiti ili na nekom tuđem odeljenju, u najboljem slučaju, dobiće prekomandu negde. Internista može da ode bilo gde. Po Zakonu o radu ima pravo poslodavac da ti promeni. Zašto bi se ljudi koji su personalno i profesionalno definisani? Zato što ih prosto nemaš gde. Bez zle namere, moraš poslati, recimo, nefrologa na gastroenterologiju itd. U današnje vreme sofisticiranog zdravstva to bi bio čist promašaj. To, prosto, nije zaštita samo nas, poslanika i zdravstvenih radnika, to je zaštita zdravstvenog sistema, da ne upada u potencijalne rizike zahvaljujući doslovnom sprovođenju Zakona, što je opet i lepo. Zakon treba doslovno sprovoditi. To je smisao naše dileme. Zato ovo pričam ponovo. Zahvaljujem se na pažnji.
Slažem se i to je nekakav podzakonski akt koji biste vi uputili. Naravno, ostaje pitanje digniteta sad "face to face". Ko bi sada vama da ne veruje kada to javno kažete i zapisnik postoji.
Voleo sam da je nekad neko pokazao nacrt tog excel-a ili nekakvog word-a, dokumenta u kome piše – zaposlen, trajni radni odnos, stalni radni odnos, delimični i ovaj koji nije, kome radni odnos miruje, jer kad se čita ko ulazi u plan mreže, nigde nema ovih osoba, a onda se u drugom stavu, u trećem pasosu kaže da je već sadržanu ukupnom broju.
Prosto, ja sam i sa vama rekao kao kada bi smo ukupan broj prisutnih na glasanju, izostavili broj onih koji su, recimo, ostali uzdržani ili nisu glasali. Glasali za, protiv, uzdržan i nije glasao. Nekad bude veći broj onih koji nisu glasali, nego svi ostali brojevi, a onda kažete ukupan broj 186, ali niste upisali 100 onih koji nisu glasali. Na to liči ovo kako je napisano.
Ne znam zašto je to tako? Član 79. Zakona o radu je decidan i on je jasan i važio je do sada i niko ovu dilemu nije postavljao uopšte. Valjda bismo i ranije to pitali. Niko ovu dilemu nije postavljao uopšte. Valjda bismo i ranije to pitali. Niko to nigde nije osporio, mada sam čuo da je jedan kolega ostao bez posla kada se vratio, ali nije iz zdravstvene struke. Dakle, ovaj zakon se specifično tiče toga da se ne ubraja čovek kome miruje radni odnos. To je ta suština. Nema ga u zbiru onih koji se nalaze u ukupnom broju ljudi u mreži, nego samo podrazumevajuće piše da će biti u tom broju, a gore se tačno pobraja. Ubraja se taj, taj, taj i taj, ali nema ovoga kome radni odnos miruje. Prosto, tražimo da stoji u broju. Nema veze, zna se da on ne radi, miruje mu radni odnos. To je kvalifikacija da on aktivno ne radi. Zato ne znam zašto je to toliko strašno izmeniti, šta bi u duhu zakona to promenilo, jer se ne bi ticalo Zakona o radu. Ne menjamo mi njega. Mi ga samo ovde zapravo aktuelizujemo kroz ovo. Hvala.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, ovlašćeni predstavnici Vlade, pred nama je zakon i možda bi najbolje bilo da krenem od nekog vremena pre 24 sata, kada smo zaista govorili o zakonu.
Hteo bih da istaknem da je vrlo korektna konstatacija ministarke da je reč o delikatnom zakonu, o zakonu koji označava izmene zakona koji su već na snazi duže vremena i koji su nas takvi kakvi jesu, zajedno sa onim što nas očigledno već nekoliko sati okupira ovde, sa drugačijim ili nejednakim viđenjem obaveza koje svaki učesnik u realizaciji zdravstvenih usluga ima u toku pređašnjeg mandata, dovelo do ovakvih rasprava.
Zato i mislim da ova vlast, ova kompilacija vlasti, da ovi ljudi koji su sada odgovorni za sprovođenje zdravstvene politike treba da učine sve da se u nekom budućem vremenu, sa bilo koje pozicije, vlast ili opozicija ili sve to ostalo opet u istom paketu, ovakva prozivanja i ovakve stvari više ne ponavljaju. Hoću da kažem da je to moguće samo onda ako se prilikom donošenja zakona dovoljno o svemu na vreme dogovorimo u institucijama koje prethode i javnoj raspravi, ali i našim raspravama na odborima i u parlamentu.
Govoreći u svom ekspozeu premijer je rekao da program Vlade predstavlja objedinjene namere, objedinjene programe stranaka koje su dobile poverenje građana, a govoreći konkretno o zdravstvu, rekao je da je krajnji domet i krajnji cilj zdravstvene politike besplatno zdravstvo, nešto što nama verovatno sada deluje kao iluzija, kao apstrakcija, ali nešto što svi, bar većina nas u nekim godinama znamo da je postojalo, da je bilo nešto čemu niko nikada neće više zameriti i što je pitanje, uprkos tome što je on stavio u svoj ekspoze, da li ćemo ikada, ako stvari ostanu ovakve, doživeti.
Gde smo sada u rasponu u kome jesmo? Od namere da, što su kratkoročne mere, smanjimo participaciju učešća građana u obavezama, a da pri tome izdvajamo 250 evra po glavi stanovnika za zdravstvene potrebe, a sa druge strane da dočekamo da kad tad dođemo do tog teorijskog cilja, koji bi zaista bio nešto što je najbolje i što se najpre može poželeti.
Kod donošenja ovih zakona, za koje smo rekli da nisu samo kozmetički, da imaju delikatne poruke u sebi, verovatno se pošlo sa nekoliko aspekata. Zakonopredlagač je uočio da je potrebno sigurno dovesti do izvesnih promena koje će smanjiti dug, za koji znamo da je samo sa jednog aspekta preko 13 milijardi. Znamo da su direktori, bilo iz ove ili iz one partije, sigurno ne iz partije ispred koje ja sada govorim, radili po uverenju i najboljoj volji, u interesu onih koje su predstavljali u zdravstvenim ustanovama, da građanima pruže dobru uslugu. Kako je to omaklo, kako se dogodilo da oni trebuju ono što ne treba da trebuju, da Fond to ne prizna? Da li je Fond blagovremeno plaćao ili Fondu novac nije stizao, to je sve nešto što treba u hodu da bude razjašnjeno, da se ispita individualna odgovornost, a da mi sada vidimo kako ćemo iz ove neprilike da izađemo.
Da li su rešenja koja su zakonom sada predviđena upravo optimalna ili trenutku prilagođena, da možemo smatrati da su korak napred, pre donošenja krovnog zakona o javnim nabavkama i ono što će pokušati, ili je bar namera Vlade, ili većine Vlade, verujem da svi ministri misle tako, da moramo u nekom stepenu posle globalne decentralizacije svega i svačega krenuti u izvesni stepen centralizacije, da bismo ovo malo novca što imamo i sačuvali?
Zato ću u revijalnom nekom delu, uprkos pozitivnoj oceni celog zakonskog predloga, izneti i one stavove koje mislimo da možemo u narednom periodu menjati, da neke zakonske projekte, ili čekajući nov zakon, ili ulazeći postepeno u segmente izmena oba zakona, oba krovna na neki način, oba bitna, poboljšamo, poboljšamo i poziciju lekara, koji su loše plaćeni, a koji su i sami za neke pojave i anomalije u društvu odgovorni. To ne treba često da svodimo na zanemarljive procente.
Nažalost, čujemo da se i na odborima dešavaju razno-razne vrlo ozbiljne pojave, ali odbori su deo u kojima mi ostajemo u našoj priči, u našem razgovoru, to ništa nije što mi na odboru dokazujemo i ništa nije čime treba javnost zbunjivati, nego o čemu treba otvoreno govoriti i čemu treba stati na kraj.
Sa druge strane, treba da pomognemo građanima da dođu brže do usluge, efikasnije i jeftinije, da ih za uslugu niko ne ucenjuje, da razrešimo položaj privatno zdravstva. To su tri okosnice koje jednostavno treba posmatrati paralelno, u sklopu, jer neprekidno jedna drugu prožimaju.
Zakonska rešenja o izmenama koja smo dali daju, na primer, šira ovlašćenja lokalnoj samoupravi. Ne bih bio ono što jesam, ni poslanička grupa koju predstavljam, kada ne bismo rekli da je to upravo ono čemu smo težili i da je to upravo ideal organizacije zdravstvenog sistema u Srbiji. Kada je zakon takav kakav je donošen, mi smo govorili da to spuštanje po vertikali nadležnosti lokalnoj samoupravi nosi određene rizike. U vremenu relativnog prihodovanja u budžete, jer se transferna sredstva za ove prilike ne spuštaju iz Republike lokalnim samoupravama, rekli smo da će biti veliki problem.
Budžeti lokalnih samouprava, iz jedne takve i ja dolazim, bili su progresivno svake godine sve veći i veći, uprkos činjenici da su i dalje nedovoljni i uprkos činjenici da je Ministarstvo zdravlja u onom vremenu dalo ogromnu količinu, šest miliona evra ili koliko, za obnovu objekata i za nabavljanje sredstava, nešto iz donacija, nešto direktno iz budžetskih para, da bi se zdravstvene ustanove na lokalu prilagodile za ovaj stepen decentralizacije koji se nudi. Sada, prividno gledano, dajemo im još veća ovlašćenja.
Da li mi to stavljamo kamen oko vrata, govoreći im – možete imati više lekara, više opreme, ali će lokalna samouprava morati da da plate, moraće da da doprinose, da obezbedi osiguranje, opremu itd. za viši nivo usluga? Ako pogledamo i ustavnu i zakonsku preambulu, u normama uvodnih zakona vidimo da je taj nivo zdravstvene zaštite primarni, taj koji treba da bude ujednačen za celu teritoriju Republike Srbije.
Dakle, dobar je pokušaj, dobra je ideja, ali da li će imati lokalna samouprava sredstava da to sprovede do kraja? Da li će se neke odborničke grupe u lokalnim skupštinama zapitati – zašto ne bismo imali još jednu ambulantu, još jednog terenskog lekara, još jednu kućnu negu i pomoć i ono što zaista lokalnim samoupravama nedostaje? Država se pere od toga, neće to budžetski da finansira ili, uslovno to stoji u zakonu, prihvatiće to na sebe onda kada se stvore uslovi. To je vrlo maglovita ocena, ali dokazuje kontinuitet vršenja vlasti u tom pravdu u kome decentralizacija ide dalje. No, bojimo se da to ne ostane za mnoge samouprave neostvareni cilj, a onda gubimo onu postulatnu jednakost dostupnosti primarne zdravstvene zaštite.
Naravno, držaću se samo zakona i pokušaću da u jednom revijalnom pregledu pređem sva predložena rešenja, da vidimo šta otprilike možda može na drugi način amandmanski da se menja itd.
Nakon ovoga, hteo bih da dodam samo i za pitanje službe hitne pomoći, koja je takođe obuhvaćena promenama, gde zaista investicija lokalne samouprave mora biti dovoljno velika. Da li treba mnogo hrabrosti da sebi priznamo da je možda konačni efekat kad je još to uvek sve skockano, sve sređeno, sve dotegnuto pređašnjim intervencijama ministarstva, kada počnu da prokišnjavaju veliki domovi zdravlja, davno socijalistički napravljeni, sa ravnim krovovima, kada saniteti postanu prestari, kada se pojavi potreba da se do bolesnika dođe brže, jer svetski standardi od nas to zahtevaju, da li će lokalna samouprava imati para za sanitete, za distribuciju službe hitne pomoći, a nadležnost joj je data? Ona najočitije svoju nadležnost crpi u tome što postavlja svoje direktore, svoje zamenike, a od apotekarskih ustanova, bogami, i nešto što bi moglo da se sponzorišu i političke delatnosti.
Tako da ako se na to svede smisao decentralizacije, onda zaista nije svrsishodan i mislim da ministarstvo, zapravo u nekim idejama i nekim rešenjima treba da uvaži ti činjenicu. Dakle, to je jedan kritičan osvrt na ovo, sama ideja po sebi je dobra kada bi mogla do kraja da se sprovede.
Što se tiče uprave za centralizovanje nabavke u zakonskom predlogu ona se vezuje za ministarstvo. Pitanje po svemu onome kroz šta je bivše ministarstvo prošlo, pa, jedan interergum koji je vodio jedan ministar, koji je opet na drugoj državnoj funkciji, od koga smo očekivali da nejasnoće koje smo imali u vremenu pre njegovog dolaska raščisti upravo u vreme pojavljivanja najozbiljnijih upita u zdravstvenom sistemu Srbije, hajde da ih samo prikažemo kroz problem vakcija, ali nije to samo bio taj problem.
Očekivali smo odgovore te vrste, čak i sada ima mnogo savetnika u ministarstvu raznih vrsta, po raznim osnovama primljenih, poznajem jednog savetnika i onda kada je odlučeno da savetnik zato što je došao do nekakvih informacija, do nekakvih saznanja i to u javnom obraćanju saopštio na državnoj televiziji, rekao da treba preduzeti određene mere i akcije, prouzrokovao je koliko sam ja saznao euforiju među zaposlenim u ministarstvu. Neko će krenuti da nešto ispituje, da nešto čačka. Onda je on pušten niz vodu, gospodin je otišao iz struke, nastala je euforija kod manjeg broja ljudi, kojima to čačkanje, to ispitivanje nečega po ministarstvu nije u najvećoj meri odgovaralo.
Dakle, da li ministarstvu, zašto je to zavisna rečenica, odgovara da preuzme na sebe teret javnih nabavki, pod onim što je još uvek hipoteka iz vremena koje nismo do kraja dovoljno raščistili, šta se tada dešavalo ili ne. Mi smo više za predlog da se to doturi Fondu. Mi nismo specijalno fascinirani idejom da potrebe zdravstvenih ustanova budu artikulisane, prikazane kroz programe koje će objedinjavati stručno, prilagođavati, materijalno, tehnički prilagođavati zavodi za javnost zdravlja.
Ako otvorite sajt Zavoda, Batuta koji je centralna krovna institucija moći će te uglavnom da pročitate da je to jedna ekspertska institucija koja radi mnogo toga, ali nigde nikada nije radila probleme javnih nabavki. Ona može praviti mrežu, ona može raditi i intervenciju i oko kadra, može praviti kadrovski plan. Ali, o tome koliko je potrebno saniteta, rendgena, skenera, dijalizatora, koliko kojih vrsta antibiotika, to ta institucija nije radila. Do sada su zdravstvene ustanove slale svoje zahteve, fondu bilo lokalnom, bilo direktno centralnom Republičkom fondu.
Dakle, koliko god da želimo da na određeni način disciplinujemo i Batut i nateramo ga da radi, jer na njegovom sajtu još uvek stoji da je direktor filijale, Zavoda za zaštitu zdravlja u Kragujevcu, gospodin koji je sa tog mesta otišao pre godinu ili dve. Dakle, toliki stepen neaužurnosti i povera novoga posla ima pravo da kod onih koji sve to ne veruju, da otvore upit, da li se to sprema radno mesto za nekoga drugog ko će tu doći, pa da mu se da ingerencija da će se na to mesto uraditi tako ozbiljne stvari, kao što je proračun potreba javnih nabavki, roba i usluga.
U opisu delatnosti instituta postoji zdravstvena analiza, planiranje, praćenje zdravlja, izveštavanje o zdravlju, prikupljanjem podataka o zdravlju, korišćenju zdravstvene zaštite, baza podataka o resursima, dakle, ime toliko ustanova, lekara itd, promocija lekara, kontrola zaraznih bolesti i neke uslužne delatnosti koje oni danas rade sa ili bez participacije.
Dakle, to je nešto oko čega se da diskutovati, što će možda doneti u krovnom zakonu neku od promena u tom redosledu prijavljivanja potreba zdravstvenih ustanova, do onoga ko će ih konačno platiti, zašta još uvek mislimo mi kao politička stranka, kao participijent u Vladi, na koga će se nužno obijati ovakve diskusije ili upiti građana zato što eto sticajem okolnosti je najviše poverenja dobila i najodgovornija je za funkcionisanja Vlade. Ovakvi razgovori mogu da postoje u Vladi, u ministarstvu, jer za takve potrebe mi imamo svoje ljude koji se tamo nalaze u formi zamenika ministra ili u formi državnog sekretara i to je jedna politička odluka zadužene osobe da sprovede politiku stranke koja ga je delegirala na to mesto.
Dakle, ne može se ići sa feudalizacijom, ne može se ići sa uskim krugom ljudi koji će donositi iste odluke, a odgovornost se onda heterogeno deliti na sve ili čak proporcionalno, srazmerno učešću u vlasti, u političkom životu, da to padne na jednu stranku. Zato mi, koliko god da to drugima tako deluje, da je to nekakav manifest ne sloge, da je to demonstracija nekakvog drugog viđenja stvari, govorimo javno i otvoreno ono o čemu treba da povedemo računa, prosto upozoravajući jedni druge da ne dođemo u stanje da nam se dešava, ovo što nam se nekoliko zadnjih sati u parlamentu dešava.
Imali smo, naravno razmišljanja o tome, kada se postavljaju direktori ove uprave da li to treba da bude direktor ili dva direktora, to su već pikanterije, to su nijanse, to može uvek da se reši jer je ostao neodređen član, ne znamo koliko ih ima.
Kada je reč o kadrovskim planovima, te kadrovske planove uglavnom će raditi prema potrebama zdravstvenih ustanova koje će dostavljati Institutu za javno zdravlje, oduvek su to i radili. No, pitanje je sada koliko su to objektivno radili instituti i prikazivali zdravstvene potrebe, ako mi znamo, a pričao sam i ja, a pričala je i cela naša poslanička grupa, sada znatno veća, i u onom ranijem mandatnom periodu, govoreći o tome da je malo pojedinih specijalističkih struka.
Uvek sam govorio, svako će znati unapred šta želim da kažem, da je specijalizacija najjeftinija stvar koja u zdravstvu može da se dogodi. Lekar koji ode dobije vrlo malu apanažu matične ustanove, a onaj kod koga ode da uči dobija veliku korist od toga, kad se vrati imate gotovog specijalistu. Zato smo u mnogo čemu deficitarni, zato imamo anahrone mehanizme plaćanja pojedinih usluga. Ljudi koji rade određene zdravstvene usluge sa Fondom su izlobirali više cene svojih usluga, tako da i tu po načinu plaćanja pojedinih struka koje su u deficitu, mi to moramo da rešavamo.
Čuli smo i sami, to zna javnost i ministarka je rekla, imamo problem sa upotrebom rendgena, nemamo dovoljno kvalifikovanih ljudi koje bi upotrebili, dobili smo donatorska sredstva, nemamo stručnjake, ne može te dodatno da ih obavežete da rade jer su izloženi zračenju, ljudi moraju da otpoštuju i te postulate. Ono što smo mislili da amandmanski treba izmeniti kada je reč o kadrovskom planu, pobrojanjem onih koji ulaze u spisak kada direktori iščitavaju svoje potrebe i kada to predlažu, verovatno u formi kakvu će ministarstvo propisati gde imaju u vidu da postoje iz člana 79. Zakona o radu i osobe koje su poput nas, poslanika, ministara i drugih lica u statusu mirovanja radnog odnosa.
Dobio sam neka uveravanja da to nikada neće biti problem, da je krovni zakon Zakon o radu, ali nikada ne znate šta vas to može sačekati. Neki ljudi, poput mene, morali su da uzmu radnu knjižicu, da dođu na stalni rad u Skupštinu, jer prvo odgovorno sami nisu stigli da na svom radnom mestu korektno rade svoj posao, da posao zbog toga ne trpi. Mislim da je pošteno i skloniti se, nego nekome biti na spisku, a ne radiš ni ambulantu, ni vizitu, ni konsultaciju, ni dežurstvo. S druge strane, postoji direktor, koji ako sve to ne radiš, može danas, sutra da ti kaže – ti mi nisi potreban, dva puta godišnje radimo plan potreba, tebe više nećemo stavljati na fond za platu itd.
Predlažem da tu amandmansku intervenciju uradimo, jer ako je problem da se nekakva nova stavka, kolona, red u planu, koji mora biti papirološki prikazan, i nekom ekscilu ili nečemu, doda još jedna kolona, ubaci stavka tih ljudi iz toga člana. Ne mislim samo na one koji na taj način čuvaju mesto na koje će se vratiti, jer otvara šansu da neko drugi bude primljen, a garantuje povratak na radno mesto i, ono što je najvažnije, garantuje slobodu govora poslaniku, koji je u ime građana došao da tu može slobodno da govori, bez straha da se sutra neće vratiti na radno mesto.
Naravno da nisu svi direktori u Srbiji takvi, da treba zazirati od toga, ali ako uzmete da ste morali nekad zbog takvog razloga da uzmete radnu knjižicu i pređete na stalni rad u Skupštinu, onda to govori da nikad ne znate na kakvu osobu možete naići. Džaba dobijeni sporovi, ali je to stres i za poslanika i za osobu koja je na toj funkciji, kao i za njegovu porodicu, nepotrebni troškovi za sudske procese itd.
Dakle, to je nešto za šta smo mislili da možda amandmanski treba intervenisati. Zato smo, razmatrajući ovaj zakon, oko toga imali i čak na Odboru diskusiju da je direktorka Komore je to prihvatila. Ne znam da li je napisala amandman, nisam ga našao, možda i prihvata da sama uradi amandman s tim u vezi.
Moguće je da to deluje nijansirano. To je uski problem ljudi. Mali je broj nas lekara koji se ovde nalazimo ili u nekim drugim institucijama, koji kao izabrana i postavljena lica predstavljaju nekakav interes države da na tom mesto budu ili neposredno interes građana, što je situacija sa poslanicima. Oni zaista moraju biti zaštićeni.
Mi imamo pravo da među nama ovde imamo različite nesporazume, ali generalnu sigurnost za svoju poziciju zato što iznosimo stavove, koje iznosimo nekada i sa aspekta opozicije, nisu svakom prijatni. Za svoje mišljenje moramo biti do kraja zaštićeni.
Što se tiče ovog drugog zakona, ja vam neću puno oduzimati vremena, mislim na Zakon o zdravstvenom osiguranju. Kada je reč o formiranju centralne komisije za lekove, mislim da je to dobro. Ta komisija treba konačno i mislim da su napravljene nekakve republičke stručne komisije koje treba da odrade svoj posao i kada je reč o nabavkama, pomenuo sam, nisam siguran da sam dobio adekvatnu informaciju ili je moguće da mi nisu dobro ljudi preneli koje sam pitao i nešto kopajući po sajtu, da nema komisije za nefrologiju i dijalizu, ali valjda će biti sastavljena, jer je prosto nemoguće bez takve komisije Ministarstvo da funkcioniše, posebno u trendu, ne samo lekova, nego medicinskog materijala i opreme, zato što će se ta komisija konačno pitati.
Mi imamo Institut za javno zdravlje, ali on na sreću je uvezan mišljenjem republičke stručne komisije. Te republičke stručne komisije, kakve god da jesu po sastavu, ja detalje ne znam za svaku komisiju, to je ipak pravo ministra da formira, neke nadležnosti ministra ne možemo da menjamo, možemo da imamo sugestiju, ali ako za mišljenje nismo pitani kada su pravljena, ne možemo ni uzimati ingerenciju ministra.
Ne može ministar ni da se ponaša po percepciji svakoga od nas učesnika, u ovom, da tako kažem uslovno političkom stručnom delu života. Ministar odgovara za ljude koje postavlja, a prema tome i oni koji su tu postavljeni i izabrani, sigurno su svesni odgovornosti, koji u ovom reformskom pokušaju imaju, ne samo po pitanju liste lekova, nego i po pitanju nabavke, opreme i materijalno-tehničkih sredstava, jer neki delovi skupocenih oprema nisu zakonom priznati kao lekovi, nego kao medicinska sredstva, tako da ako uzmete u izbor dijalizator, dijalizing membrana, mašina za dijalizu, to su milionske vrednosti. Tu zaista moraju sedeti odgovorni i kompetentni ljudi koji će biti svesni da se jedan isti kolač zdravstva deli za sve, da ne mogu jedni dobiti sve, a drugi malo, da se napravi balans. Interresorna saradnja među komisijama mislim da će biti neophodna, onako kako ja imam predstavu sa onim što sam mogao da vidim ranije na sajtovima o komisijama koje postoje, da nije potrebno duplirati komisije i u Fondu i u Ministarstvu, to je više nego jasno.
Konačno, ovim zakonom se u neku ruku razvlastio i Fond i naterao da funkcioniše kao neki bankarski sistem po jasnim uzusima. Nije ni zadatak Fonda da traži samo najjeftiniju robu, jer smo i na odboru postigli saglasnost, nije najjeftiniji lek, makar bio u grupi lekova i iste generike, najbolji lek za pacijenta. Tu je težina stručnim komisijama, tu treba da budu časni i odgovorni ljudi, i ako to uspemo da uradimo, a za to je potrebno da zaista sarađuju, pa i ljudi iz opozicije, da otvorimo nekada i tu priču ko to sedi i odlučuje o sudbini obolelih osoba i šta im stavlja kao mogućnost da do leka dođu, doduše, na različitim listama, sa različitim stepenom participacije, da konačno lekovi koji jesu dostupni zdravstvenim ustanovama, imaju i svoje prednosti da ne budu u domu zdravlja samo penicilin i garamicin i ništa više od toga, da se ima pravo da se uzme neki lek i šire sa liste, a ne da se bolesniku na određen način zavlači ruka u džep, da dođe do boljeg i efikasnijeg leka.
Nismo, naravno, ako politički gledamo, različitost u viđenju sa koalicionim partnerima i onih čiji se sada program zdravlja u neku ruku provodi, specijalno oduševljeni zato što to čujemo od lekara iz primarne zdravstvene zaštite sistemom kapitacije i ne može biti niko oduševljen, ako se zna da do 120 dinara možete propisati lek dva puta mesečno, ako morate posebnom manipulacijom i veštinom glavnih sestara sebi prikazati neku uslugu kao uslugu koja se pozitivno boduje, a da veštom manipulacijom izbegnete negativno bodovanje, kao da na skrining ne treba da dođe osoba mlađa od 45 godina. Mora da dođe i to ne možete da upišete pod tom šifrom da se prizna i donese dva boda. Vrlo komplikovan sistem, a neko je sigurno nekada uzeo pare za projekat da nam uvede nešto da bi izbegli uranilovku.
Gde su stara dobra vremena gde smo valjda birali dobre direktore, pa je mogao direktor ili stručni kolegijum da proceni koliko koji lekar radi, kako radi, da uzme deskriptivne parametre i numeričke, ako treba iz Fonda koji tačnu evidenciju koliko je ko pregledao, da to ne usložnjavamo.
Ljudi idu po tri puta na kurseve u razne institucije, uključujući i neke nevladine da bi naučili da primenjuju kapitaciju. Opšta je sreća kada donesu ovoliki čaršav u dom zdravlja i kaže, pogledaj, ti si prošao ali to ti važi dva ili tri meseca, od iduće godine imaćeš 20% ili 30% manju platu.
Zašto ne razbiti, ništa to što je napisano nije crveno slovo da ne može da se promeni, jer Ustav može da se promeni ako je potrebno, a ne način nagrađivanja prema radu.
Da li je to sve pokazalo baš najbolju meru, jer možda je neko imao dobru nameru da se malo evropeizuje i pokaže da to ide tako. Pitanje je da li je to dostupno, a uglavnom one ljude sa kojima ja pričam i većina kolega koji ovde dolaze, te doktore nismo zatekli preterano zadovoljne, više u nedoumici šta im nosi. Ogromnu nedoumicu nosi način plaćanja po dijagnostičkim srodnim grupama, pa ja zato molim ministarku da jednako kako ide sa promocijom zakona, novog zakona o zaštiti prava pacijenta, pokuša da nam demonstrira makar na javnom skupu nama poslanicima kako će izgledati to plaćanje na sekundarnom i tercijarnom nivou, da jednom znamo, kao što nismo znali za Bolonju šta znači kada sam molio Skupštinu sa govornice, održite jedan seminar, virtuelni, besplatni na Zlatiboru, pa nam kažite kako izgleda kada provedete Bolonju u život, pa sada više niko o tome niti sme da razmišlja ni da jasno govori, a mnogi smo svedoci da upravo to raubovanje obrazovnog sistema nije idealno rešenje, nije donelo očekivano dobro, a moguće je da prolaznost jeste veća. Samo pravim paralelu.
Bojim se da i tu ne zakomplikujemo stvari koje stoje, ako uvedemo red u Fondu i ako uvedemo normalne cene usluga ili srazmerne cene usluga, paritete u cenama usluga, jer to nam je bitno da uradimo da bismo aktivirali privatni sektor, onda možda i ne moramo da mehanički izmišljamo nekakve nove načine kodifikacije lekara i njihovog rada.
Nekada samo jedna hirurška intervencija ili jedan postupak defibrilacije spašava čoveku život, a to nema merljivu cenu, da li nosi uspešna defibrilacija jedan poen ili koliko, kada bi se to tako provodilo. Ko će to ikada moći da naplati?
Ne možete u medicini kvantifikovati, to sam hteo da kažem i time da završim, da zapravo mislim da smo na početku promena da Ministarstvu zdravlja dajemo podršku, upravo zato što je krenuo jedan širi panel razgovora sa koalicionim partnerima, evo čak i sa otvorenim javnim raspravama oko budućih zakona, da to čini dosta transparentnije i verujemo da ćemo se oko ovih dilema koje delimo sada javno pred građanima Srbije dogovoriti u danu kada se bude o amandmanima diskutovalo. Hvala.
Zahvaljujem.
U ime Srpske napredne stranke mogu odmah da vam kažem da ćemo ovakvu izmenu prihvatiti i da je ona racionalna, logična i da predstavlja jedan korak napred u reformskom odnosu prema zakonima koje smo sami, glasajući za ili protiv, ali u ovakvom ili nekom sličnom sastavu doneli u vrhu. Želeći pre svega da uvedemo red na tržištu lekova.
Ova izmena je nešto što je trebalo ranije da se dogodi i nešto u šta nisam siguran, makar u zakonskom opisu nadležnosti same Agencije ne stoji da ona može biti predlagač izmena. Verujem da je to Ministarstvo shvatilo. Da li na osnovu onoga što su joj privredni subjekti, proizvođači lekova predočili kao problem, da li prosto živeći u okruženju u kome živimo su uspeli da shvate da je možda nužno skratiti procedure u jednoj državnoj agenciji kakva je ova agencija, koja posreduje između ministarstava na određeni način. Tesno je vezana i sa Republičkim fondom za zdravstveno osiguranje.
Taj niz isprepletanih međuzavisnosti, međuaktivnosti često je takav da dovodi do odugovlačenja procesa, pretpostavljam ne namernog, u postupku registracije lekova, ocene podobnosti kliničkih studija i drugih važnih segmenata iz nadležnosti Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije.
Ovo finansijski neće biti veliki gubitak za Agenciju koja u izveštaju za 2010. godinu navodi dobitak prihoda od 620 i nešto miliona dinara. Nemamo, ne znam zašto informaciju za 2011. godinu koliko je i kako bilo. Moguće je da je došlo Vladi, jer to se i predočava Vladi, ministarstvima i mislim da oni nisu obavezni da Skupštini predoče izveštaj o svom finansijskom poslovanju. Čuli smo sada da je reč oko pet miliona. Ta stavka koja se menja u članu 11. shodno promenama u članu 3. gde pod tačkom 6. u stavu 1. člana 3. je i definisana nadležnost Agencije.
Ovim, osim što sam izneo podršku ovoj promeni, što sam izneo pohvalu, ne znam kome, da li samoj Agenciji koja je to registrovala što je bilo najprirodnije da sama institucija oseti usko grlo u svom poslovanju, ili je prepoznalo Ministarstvo, ili su vršili pritiske oni koji lekove treba da izvoze pa da još jednom dođu na prag Agencije i da čekaju. To nas sada sve skupa vraća u period donošenja zakona. Dakle, u vreme kada, a sa čim sada imamo nužne posledice i gde ja već počinjem diskusiju u vezi sa onim što želim da nagovestim da ovim nisu izvršeni konačni temelji definitivne promene u radu i funkcionisanju ovog regulatornog tela.
Prosečno poznate činjenice, dobijamo informaciju od korisnika usluga, a to su nosioci prava na promet lekova, to se radi o stranim proizvođačima i domaćim proizvođačima lekova, da jako dugo čekaju na odobrenje za registrovanje leka. Ono što je zanimljivo kada ta promena i ocena Ekspertskog tima dođe do toga da lek može sa ili bez kliničkog ispitivanja, zavisno o čemu se radi, o standardu ili skraćenoj proceduri, onda se čeka skoro i tri meseca do dobijanja rešenja o tome da lek može da krene u opticaj po apotekama Srbije.
Naredna etapa je da se ide na cenovno usklađenje, a komisije koje to rade, rade jedanput ili dvaput. Mislim da je ministarka predložila da se usklađivanje cene lekova radi češće, a onda na listu Fonda. Kod liste Fonda, borba za pozitivno mesto predstavlja poseban problem za proizvođače lekova. Sve skupa kada se sabere nije ni čudo da neko od interesenata posle godinu, dve ili tri dođe u priliku da se pojavi na tržištu sa lekovima.
Šta još Agencija može ili neko ko će u ime Agencije nju da zastupa, da sa konkretnom promenom izađe, to je pitanje tarifa. Tarife jesu predlog koje po zakonu Agencije donosi samo upravni odbor, direktor Agencije potpiše, prosledi Vladi i Ministarstvu na uvid da se sa tim cenovnikom usaglase.
Ako pažljivo pogledamo ispred sebe vidimo da cena tih usluga je takva da je možda dekuražirajuća za one koji na tržištu pokušavaju da probiju. Naravno mi ćemo reći da je finansijska strana farmaceuta jaka, oni mogu da isfinansiraju, ali možda ne treba zarad javnosti zaboraviti da se kaže da farmaceutski oblik, jačina i pakovanje samo jednog oblika leka, jedne kapsule u jednoj dozi je inicijalno je 240.000.
Ako proizvođač kreće da traži drugu jačinu leka, to će biti još 92.000. Ako krene na drugi oblik leka biće 160.000. Ako neko proizvodi kapsulu, proizvodi sirup i proizvodi kapi, recimo "Galenika" da pravi "pentraksil" u svim tim oblicima namenjenih za različite populacije i starosne dobi, imaće četiri oblika leka. Kada se to sabere to je blizu 500.000-600.000, i to onda nije ni čudo da promet Agencije, godišnji prihodi ne samo po ovom osnovu, mogu da budu blizu 600 miliona dinara.
To ostavlja pitanje i otvara interes kako funkcioniše to telo? Tako neko ostvaruje prihod, a kada otvorite sajt direktorke Agencije, vidite da je ona samu sebe prilično ishvalila i da su to mediji preneli, kao jednog vrlo uspešnog direktora za razliku od pređašnjeg. Tako to sajtovi pišu, ona je to valjda autorizovala, koja je za dve godine pretvorio od gubitaša u jednu dobitničku agenciju. Čak je 50% prihoda uplaćeno u budžet. Nisam mogao da nađem stavku gde se ona lišava polovine prihoda i daje budžetu, ali ono što otvara problem pod mogućim kontrolnim uticajem Ministarstva, pre svega mislim Ministarstva zdravlja, a u mnogo manjoj meri ministarstva veterine, zato što je manji obim nadležnosti veza za to ministarstvo, da se malo pozabavi funkcionisanjem i radom Agencije.
Druga vrsta informacija o tom radu vam je od stranaka koje su abonenti, klijenti koji tamo ostvaruju, a druga vrsta informacija koja stiže do nas poslanika je informacija iz reda zaposlenih. Da li zaista agencija unutar ne znamo koga, koliko, na sajtu piše 175 zaposlenih, a znamo da ih je bilo i preko 200, da je dolaskom novog direktora izvršeno masovno otpuštanje, pa da su onda vršeni novi prijemi, ali tek kad pažljivije strukturu, organizacionu šemu te agencije, mi vidimo da na mnogim mestima možda ne sede dovoljno kompetentni ljudi.
Pokušao sam da saznam i završilo se na informaciji o tome da je trenutno jedan ili dva klinička farmakologa, dakle farmaceuta sa specijalizacijom kliničke farmakologije. Mislim da to nije dobro rešenje. Kada se zakon donosio, mi smo tražili da u to uđe više lekara i više kliničkih farmakologa. Mislim da su lekari gotovo prognani iz te struke. To je verovatno takva jedna kompeticija odnosa lekar – farmaceut, pa je ovo čisto kastinsko udruženje u kome gotovo i da nema lekara, 175 zaposlenih službenika sigurno zaslužuje da u svojim redovima i mikrobiologa, čoveka odgovornog za rad mikrobiološke laboratorije, za koga se osnovano sumnja da u ovom trenutku taj posao obavlja neko drugi ko nije dovoljno kompetentan, a zna se da potvrda o mikrobiološkoj ispravnosti je jedna od najvažnijih potvrda koju ta agencija izdaje.
Zato želim da i ovde skrenem pažnju kod ministarstva, kada analizira uslove, ne inspekcije koje šalje ministarstvo ili inspekcijski nadzor, stručni nadzor nad radom agencije može biti od koristi, da vidimo da li je u organizacionoj šemi, jer po njoj, kako je ona zamišljena, i usvojio upravni odbor, doduše, i direktor je takvu agenciju potpisao, da li je takva organizaciona šema nužno razvijena do mere do koje može da se skrati da liste čekanja ili dužina čekanja za dobijanje dozvole za kliničko ispitivanje i za dobijanje dozvola za promet lekova budu kraća, da se ne čeka nepotrebno mesecima, jer zakon predviđa 30 dana za primarnu procenu validnosti dokumentacije, onda 30 dana stranci za odgovor i dopunu dokumentacije i 210 dana čekanja na donošenje odluke o tome da li će lek biti prihvaćen… ili neće biti odobren. Zbog nekih razloga, taj se termin produžava na mnogo više.
Slično je i sa kliničkim studijama…

Whoops, looks like something went wrong.