Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo, mi smo hteli da ovom amandmanskom intervencijom povećamo iznos sredstava koji se iz budžet izdvaja za nauku i tehnološki razvoj. Mislim da tu ne treba nikakvog opravdanja, mi smo potpisnici različitih sporazuma, počev od Lisabona 2001. godine, gde se sve zemlje koje se nalaze u regionu savetuju da nivo izdvajanja iz BDP krenu sa manje od 0,3, koji mi tada imadosmo, na nekih 0,3% koliko je verovatno ovo sada, na cifru  koja se kreće bar prema jedinici.
Hrvatska je uspela da napravi jedinicu, mnoge druge zemlje u Evropi bar idu prema dvojci ili više od toga. Dakle, jako zaostajemo u naučno-tehnološkom razvoju. Ovo je stavka iz koje se finansira sve, dakle, od plate čistačice do plate naučnog istraživača, projektno finansiranje i mnogo toga ide, to je osnovna stavka u ovom razdelu.
Želeli smo da je povećamo iz onih sredstava koja se nalaze u NIP. Ne mislimo da ni ono što se nalazi u NIP ne treba finansirati, ali uvek, pošto je to pretežno političko finansiranje, određenih zahtevnosti, manji je greh ako se tu nešto ne uradi, a da se pomogne nauka.
Nauci nema ko da pomogne, nauka je posebno istraživanje koje nije fundamentalno, 95% svih para za istraživanje u nauci ide iz budžeta, to je više nego potpuno inverzno onome što radi Japan, SAD, EU u proseku koja 55% daje iz privrede za istraživanja.
Mi nažalost nemamo privredu koja to želi da radi, privatizacijom kakva jeste nisu se stekli uslovi, zainteresovanost novih vlasnika da pomažu naučnoistraživački rad. Sve je ostalo na dva izbora - ili gubiti naučni kadar, ne razvijati mlade talente, ne održati institucije koje su dobile licence, ili se potpuno pokloniti činjenici da mi više nećemo imati naučnoistraživačkog podmlatka.
Nešto se predviđa ovde, a fokusom i prioritetima koji su dati u planu za strategije naučnoistraživačkog razvoja predviđa se čak da dve i po hiljade doktoranata bude finansirano iz budžeta. Ovim što ste dali sada je moguće oko 250. Hvala.
Zahvaljujem. Dame i gospodo, malo je vremena, a to znači da možda niste bili u pravu kada ste odbili predlog opozicije da se o ovom zakonu, koji, neka mi bude oprošteno na poređenju, gotovo da predstavlja vladiku među zakonima koje donosimo, ne raspravljamo u duplom vremenu.
Naime, o Zakonu, reklo bi se od mnogo manje vrednosti, o biračkom spisku i mnogo manje važnom pričali smo u istom punom terminu od pet časova.
Šta na kraju krajeva reći kada iz samo sinoć iznetih mišljenja i stavova i premijera i ministarke stičemo jedan nivo informisanosti o stanju kakvo jeste u Srbiji u pogledu privrede, pogledu njenog daljeg ekonomskog razvoja, njene razvojne perspektive.
Kada čitamo budžet, onda, na sreću, možemo videti više objektivnijih informacija, jer neki detalji se nisu mogli tamo sakriti, a kada živimo realni život sasvim smo svesni da i ovo neće biti održiva priča i onako kako jeste napisana, i kako nama građanima, iz razumljivih razloga, i nisu hteli ili nisu mogli da otvoreno kažu.
Svesni smo da u porukama koje stoje u Predlogu budžeta za ovu godinu, gde se neke stvari zaista očekuju od makroekonomske stabilnosti, finansijske stabilnosti, oporavka privrede, ali i jedna vrlo zanimljiva strukturna reforma. Vratiću se na to šta mislim da u tome neće biti održivo, a što se tiče makroekonomske stabilnosti, jasno je da osnovni kriterijumi koji do toga treba da dovedu neće biti održivi i neće biti takvi kakvi bi do toga doveli. Ne računa se naravno 1,5% porasta BDP, jer bi to da bi bilo kako piše značilo kontinuirano povećanje poljoprivredne proizvodnje, kontinuirano povećanje zaposlenosti, što neće biti.
Prema MMF za godinu dana ili dve ne možemo više od 30 hiljada ljudi zaposliti, to je misaona imenica za ovaj trenutak. Mi otpuštamo ljude po nalogu iste te firme. Nećemo imati ni mogućnost da ostvarimo značajniju monetarnu stabilnost itd.
Mere koje predlaže Vlada kao ekonomske mere i mere monetarne politike koje sprovodi Narodna banka često su u diskordinaciji, u nesaglasnosti, često se čuju oštri tonovi sa strane ministra i guvernera, ali to možemo samo da registrujemo i neke stvari pokažemo.
Ono što se tiče te ključne tačke iz Predloga, tri tačke predviđene u okviru mera politike za 2010. – strukturne reforme, naravno povezujete ih nepotrebno sa namerama da idemo u Evropu. Ne znam zašto je ta vezna rečenica bila potrebna, namera ta je potpuno legitimna i ostaje pitanje kako ćemo tamo ući sa 4.000 evra bruto društvenog proizvoda? To i nije neki reprezent koji nas vodi, sa činjenicom da nam je budžet ocenjen kao razvojno – socijalni. Ne znam da li je crtica ili je veznik „i“. Ako je razvojni i socijalni, možda bi neke logike imalo. Ako je razvojno- socijalni, može samo da znači da ćemo razvijati sve više i više socijalne potrebe, da ćemo ići u pravcu sve više i veće socijalne zahtevnosti.
Ne treba jači primer nego činjenica da ima 30 – 40, ili 10 – 20, svejedno, štrajkova dnevno, televizija nam priča dva ili tri, najčešće pogubna, i jedan bitan mehanizam za regulisanje problema socijalne prirode, kakve štrajkovi po sebi proizvode, nije pomenut u programu mera Vlade. Zašto nije, ne znam, a on se zove ministarske ekipe, ministarske trojke. Najpre ide jedan ministar. Čudno da ministar policije ide tamo i njegov zamenik, zaista nejasno, ili nam sugeriše da kada dođe ministar za ekonomiju kaže – imamo mi, to je neki Miša, Alfa ili Omega, svejedno, znamo, on je kriv, on bi mogao to da uradi.
U kojoj normalnoj državi bi ministar ušao u privatni posed nekog vlasnika i rekao da on ima para, da nahuška radnike na njega, a onda još obaveže lokalnu samoupravu da ona treba da plati gubitke železnice? To govori o velikoj dezorijentaciji. Ako sa takvim stepenom usmerenosti na očigledan problem, koji postoji u jednoj varošici u Srbiji, mislite da rešite globalni problem koji se tiče Srbije i njene pozicije u Evropi i koraka dalje, pitanje je dokle ćemo i koliko daleko doći. Dakle, to je jedan od mehanizama. Niko prema tome ne postavlja pitanje – ko je odgovoran za tu privatizaciju, kako je do te i do mnogih 400 ili više loših privatizacija došlo?
Znam da je vreme kratko, ne vredi ni revijalno da prođem kroz ekonomsku poziciju, kroz pravnu, kroz socijalu, kroz zdravstvo, prosvetu. Tu primedbi mnogo imamo.
(Predsednik: Vreme.)
Završavam za koju rečenicu.
Pozicije su se smanjile, to znači da ono što smo imali, to će ostati ili će biti gore. Bolje ne može biti, jer nema novca. Novac je osnov da se sve to pokrene. Hvala.
Dobro je da je Vlada prihvatila amandman kojim se bliže reguliše ponašanje u danu nakon izbora, u kome neko ko je zaista glasao u mestu svoga boravišta, u inostranstvu ili negde u Srbiji, hoće da ostvari relevantni prigovor. Najčešće to rade političke stranke, zbog toga je i ažurnost biračkog spiska po pravilu najčešće predmet zanimanja političkih stranaka ili tako indukovanih pojedinaca, iako zaista postoje ljudi koji žele da svoju volju sprovedu do kraja, da je principijelno do kraja odrade, provere efikasnost svojih zahteva i onda krenu čak i do biračke komisije, da se tamo raspravljaju po netom održanim rezultatima izbora.
Kako je stalo u stavu 5, koji je menjan, značilo je da je trebalo odmah da se brišu podaci o tome da li je neko glasao na mestu prebivališta, u zemlji ili inostranstvu, svojom pređašnjom odlukom.
Problem nastaje u tome što se može dogoditi da budu, recimo, izbori na više nivoa. Često ti izbori bivaju tako udešeni, voljom ili željom onoga ko izbore raspisuje, da to bude, recimo, u vreme kada postoji mogućnost masovnog dolaska naših građana koji žive u inostranstvu, recimo, katolički praznici itd, ovo što se dešava krajem decembra, veliki, kada naše ljude, naravno, puštaju sa svojima u vreme kolektivnog odmora i masa njih se nađe u Srbiji, dakle, u mestu svog prebivališta, gde želi da ostvari pravo glasa.
Ako bi se striktno primenilo rešenje da amandman nije prihvaćen, značilo bi da tamo gde se naš državljanin, birač, javi, već sutradan, posle održanih izbora, ako je sasvim logično da uprava koja to reguliše nije bila u stanju, fizički, da briše taj podatak, moralo bi, da ne bi bio kažnjen nekom kaznom koja nije drakonska, da se pretvara da je uradio činovnik to i da kaže, da ne povuče spisak - "Nema vas, gospodine, u spisku, mi smo taj spisak, po zakonu, dužni da brišemo. Vaše ime stoji, vi jeste tu".
On fizički nije izbrisan, nije skinut iz datoteke, ali on ne može stranci da ga pokaže. Zato je bitno da se na ovaj način samo jedan segment u biračkom procesu, a to je ažurnost biračkog spiska, za koji mi takođe ne verujemo da je jedinstven, nego zbir parcijalnih, pojedinačnih i jedinstvenih biva samo u nekom segmentu petnaestodnevne, odnosno trinaestodnevne intervencije ministarstva, ali to je samo jedinstvenom nalik, jedinstven u osnovi nije.
Dobro je da je ovaj amandman prihvaćen. Nemam nameru da se zahvalim ministarstvu, nego konačno da utvrdimo da postoje ljudi koji mogu da uvide svoje greške, kanališu, isprave, da bi se zajednički došlo do nečeg što je dobro, ali treba mnogo amandmana još usvojiti da bi se ovo jedinstvenom nalik u to najviše pretvorilo. Hvala.
Dame i gospodo, Srpska napredna stranka je htela da pišući ovaj amandman poboljša ono što stoji u članu 11, međutim, izgleda da je član 11. nekako najrigidniji za promene.
Ako se pažljivo gleda, prihvatili ste amandman gospodina Batića, ali čitajte njega i čitajte Vladin predlog, ne možete da uočite u prvom iščitavanju nikakvu razliku. Sad kad govorim o ovom amandmanu koji smo mi podneli, kao da podnosimo amandman Batićev. Dakle, na taj član koji je u celosti prividno izmenjen.
Dakle, nisu hteli u ministarstvu resornog ministra koji je podneo predlog ovakvog zakona ništa da diraju, pre svega u vremenskim i terminskim odrednicama koje su dali, čak ni na nivou, po svemu sudeći, do sad moguće brze komunikacije dvaju ministarstava, Ministarstva policije i Ministarstva uprave. Zašto je tu problem da se nešto sa tri skrati na dva dana, ako je već problem da ne može da se uradi istog dana?
Uzmite mnogo konkretnije životne situacije u kojima će građani, posebno sad primenu Zakona o bezbednosti saobraćaja, u kojima će biti jako rigorozni na tehničkim pregledima i želeći da to svi obave ranije, a druga okolnost je u različitim opštinama, jer su različite lokalne takse za registraciju vozila.
Svako ko ima nekakav imetak u drugoj opštini može da promeni mesto svog boravka i da iz jedne opštine pređe u drugu. To znači da će po sadašnjem predlogu tri dana trebati od SUP-a, gde se odjaviš, recimo, iz Kragujevca, da odeš do ministarstva.
Biće potrebno tri dana da ministar, može u tri dana teorijski, maksimalno, da pošalje lokalnoj upravi da mene skinu, recimo, sa biračkog spiska u Kragujevcu i mogu istog dana od Knića do Kragujevca da odem i da promenim svoje mesto boravišta i da to sad bude Knić. U istom danu oni to unesu u ličnu kartu, sadašnju staru.
To se lako unese u jednom danu, ali elektronska informacija koja menja u biračkom spisku mene, gde sam nekad mogao da glasam u Kniću, čak jedno vreme na oba mesta sam mogao da glasam, niko to nije vodio računa, dakle, može da se ta izmena ne može uraditi tri i još tri, šest dana, i šest dana za promenu onoga što će otići iz Knića kao informacija.
To može biti nekada, čak i unutar ultra brze regulacije, 15 dana koje ste dali, ultra brze regulacije, gde sve rešava ministarstvo od 15 do minus tri dana do izbora, neće moći da se ažurira taj spisak.
Zašto se ne prihvati ovaj amandman kad se definitivno vidi iz člana 19, gde tu provejava da ministarstvo nekako ima jedinstven spisak? Ono fragmentiše jedinstven spisak na lokalne samouprave, gradske i opštinske.
Prvi put mi u članu 19. otkrivamo da postoji taj fantazmagorični jedinstveni spisak, jer ministarstvo ga ima. Dakle, treba otvoreno reći, mi smo pribavili iz lokalnih samouprava parcijalne segmente i napravili objedinjeni i nazvali ga jedinstvenim, a povremeno ga filujemo.
Niti filovanja koje su: one uglavnom od 15 do minus tri dana, gde sve radi ministarstvo uprave. I iz inostranstva i iz lokalnih samouprava potpuno preuzima sve uloge i sve razloge za promenu podataka. Na kraju možete poslanicima i tako da odgovorite. Iz toga vidite, to je spisak jedinstven, a očigledno ga jedinstveno ne vodi ministarstvo nego lokalne samouprave.
Drugi problem koji se sad tu javlja, opet je pitanje ažurnosti. Kad zapravo pojedinac, a da ne govorim o službenoj dužnosti tek, stiče mogućnost da vidi šta je i gde je on u biračkom spisku, dan nakon oglašavanja izbora? Tada su lokalne samouprave dužne da istaknu izvode u biračkom spisku, dan oglašavanja izbora i minus jedan. Ako je to tako, trebalo bi svaki građanin teorijski vitalno za to zainteresovan da ode i da na šalteru opštinskom ili na nekom drugom mestu, teško je ti spiskovi da tako izađu a da ih neko ne pocepa, ne pokisnu, ne uništi. Jednom istaknuto više nikom ne odgovara.
Masa je mogućnosti da se tu naprave raznorazne zavrzlame i da to ne bude baš sve u redu. Tada će oni moći da vide i da traže elementarne promene, oni koji nisu promenili prezime, koji su promenili adresu. Recimo, žive u istom gradu, a promene adresu itd.
Ako to ostane tako, veliki period, masa njih, a po pravilu znate da se na kraju krajeva unutar sedam-osam do deset dana diže i stranačka kampanja i lokalni mediji, biće jako malo vremena ako se ovi rokovi ostave ovakvi kakvi jesu, da se ne produže, i zato mislim da bi bilo logično, ne zarad toga tri sa dva, što bitno menja, ali dan i dan, to su dva, pa za mnoge situacije po dva dana bi značilo promene.
Na stranu činjenica da prebivalište, boravište, ta razlika u kontekstu izbora na više nivoa znači apsolutnu kataklizmu. Hvala.
Opet smo kod ovog rigidnog, nepromenljivog, zacementiranog člana, u kojem pokušavamo da bar neke termine promenimo. Ovog puta smo na stavu 3. koji integralno glasi da Ministarstvo nadležno za upravu podatke iz stava 2. ovog člana prosleđuje nadležnim itd.
Sada, kako ovde stoji, doduše to sam tek sad video pažljivo čitajući, možda bi to trebalo razmisliti, zakonopredlagač da to uredi, da rediguje, jer ispada po ovome da samo ono što Ministarstvo za unutrašnje poslove dostavlja Ministarstvu uprave, samo je to relevantno da se vrati nazad lokalnim samoupravama.
Međutim, ako se vratimo na za njega vezani član 10, vidimo da onih čuvenih 12 dana carovanja Ministarstva za upravu, kada ono donosi sva rešenja kao osnov za izmenu u biračkom spisku, 15 minus tri, u tih 12 dana njemu su u Ministarstvu relevantna rešenja lokalnih gradskih uprava, ono što sadrži stav 1. člana 11.
Mislim da je možda trebalo, sad nije predmet amandmanske intervencije, vidim ga tek sada, a predmet intervencije je samo skraćenje roka, tim pre što u stavu 4. se vidi da ti rokovi mogu biti trenutni, dnevne ažurnosti.
Ne vidimo razloga zašto nešto ne bi unutar 15 dana, koji jesu najgušći, najžešći, onih 15 dana kada Ministarstvo preuzima na sebe svu odgovornost za ažuriranje spiskova i nisam siguran da će samo u tih 15 dana, minus tri onih tamo kad ne važi, niko ništa ne može da popravi, da će tada baš sve biti vezano za podatke koje dostavlja policija, pa da postoji komunikacija policije i lokalne samouprave, naravno prema horizontali, prema vertikali, na niže institucije, gradske ili opštinske organe koji će voditi računa o ažurnosti.
Time se, istina, posredno priznaje i značaj koju ažurnost u vođenju spiska imaju lokalne samouprave, time se priznaje njihova parcijalnost, njihova segmentarnost, a pod upit dovodi taj zamišljeni koncept univerzalnosti biračkog spiska, koji samo odjednom iz neba pa u rebra se može pročitati u članu 19, da on jeste već kao takav jedinstven zasnovan, postavljen, dostavljen od baze prema vrhu. Negde je integrisan u nekom Ercu, nekom sistemu, koji se odatle kako sad menja.
Ne znam, ako je tu već sve integrisano na nivou Ministarstva, što se ovih zadnjih 13 dana to sve ponovo vraća na lokal, kad imamo vreme kada se zaključi birački spisak, pa ga Ministarstvo ispravilo i kao zaključenog segmente po lokalnim samoupravama poslalo? Imamo i tu mogućnost.
Malo se tu vidi da se i zakonopredlagač, kad čovek čita detaljnije, baš nije najbolje snašao. On vraća podatke unutar izbornog procesa od 90 dana, vraća podatke brzim ritmom od tri dana nazad lokalnim samoupravama, a ima vremena kada oni moraju biti gotovi, definitivni i kada ih Ministarstvo deli kao gotove izvode za jedinice lokalne samouprave.
U tom kratkom periodu neposredne i brze nadležnosti mislim da je prilika da se obuhvate i stavke iz stava 1. člana 11, po kome će možda neka od tih koju vrše lokalne, recimo punoletstvo, a ima već ličnu kartu, ne mora preko milicije itd. ili dvojno prezime, ili neko ko će da odjavi umrlog itd, da se već treći izborni ciklus umrla osoba ne pojavljuje na biračkom spisku.
Različiti su zahtevi građana koji žele sami da urade, ili pokrenu postupak, pa se to onda mora raditi po službenoj dužnosti. Mislimo da ne bi to ništa bilo tako skandalozno ni da se prihvati ovakav amandman.
Doprineo bi racionalizaciji i brzini rada, jer inače se predviđa enormna brzina rada u stavu 4. člana 11. Ne vidim zašto to ne bi bilo utkano sa danom manje u ovo vreme koje će prethoditi do, nadam se, uskoro novih izbora.
Ovo je jedini način da promenimo stanje u onom bitnom segmentu za izbore, a to su birački spiskovi. Ono što podrazumeva izborna kampanja, ko zna kad će u Srbiji promeniti, izgleda da praksa ko je na vlasti taj grad radi, zida, ruši, popravlja, otvara ono što je već trebalo da otvori.
To ne možemo niti da kritikujemo narodu, ali kritikujemo osionost vlasti, što je negde napravio neki put, ostaće narodu, ali ne treba to koristiti kao poentiranje u kampanjama, čak i ove sednice i šta ko diskutuje na sednicama, predstavljati raznorazne događaje u antimarketinškom smislu za pojedine političke partije.
Nešto gde se možemo boriti da građanima pomognemo, da im ukažemo na to da treba da gledaju na političke partije i njihove programe, a ne šta ad hok ko može da uradi u nekoliko dana ili nedelja pred izbore, to je recimo i ovo da im garantujemo jednu sigurnost njihovog opstanka na biračkom spisku koji treba da bude jedinstven, nepromenljiv i da više ne moraju da se brinu da li su dobili onu špagetu, onaj otcepak, onaj poziv, onu pantljičaru, sa kojom izlaze na izbore i prikazuju svoja mesta, pa ih tamo na izbornom mestu najčešće nema. Zahvaljujem.
Prihvatam ovog amandmana koji je podnela SNS omogućeno je biraču da kada utvrdi da nije zadovoljan odgovorom koji je dobio od lokalne samouprave može da se žali ministarstvu. Time mu je na određeni način dato pravo da ima više vremena da sroči, da je po njegovom nahođenju da nekog nađe, da uradi ozbiljniju žalbu koja bi kao prigovor išla ministarstvu da o njoj reše, jer i posle te odluke očigledno ima pravo da se žali dalje.
Dato je vreme da pojedinac, sukobljen i suočen sa nekom brutalnošću lokalne samouprave, može da traži pomoć od ministarstva.
Posebno je pitanje, koje ovde nije rešeno, kako će se to dešavati u periodu apsolutne nadležnosti ministarstva, onih 15 minus tri dana. Zaista to ostaje pitanje kako će ovakvi rokovi da važe. To nije jasno. Imam utisak da me ministar nije razumeo kada sam govorio o prethodnom članu, a u vezi sa ovim, jer član 13. je vezan za član 12, posebno je to jedno sa drugim vezano, dakle, u stavu 3. tamo gde se ministarstvo nadležno za upravu, podatke iz stava 2. ovog člana, ne iz stava 1, očekujem da je trebalo da piše stava 1. i 2, pa ostatak rečenice, jer smo tražili skraćenje člana.
Zato što kod člana 10, vidite da rešenje donosi ministarstvo, onih 12 dana, nemoguće je da nikada predmet za donošenje i rešenje, razlog donošenja i rešenja neće biti podatak koji sadrži u stavu 1. člana 11. To u stavu 3. člana 11. niste uzeli u obzir nego samo podatke koje daje MUP. Nemoguće je da su samo ti podaci relevantni za ministarstvo da ih prosledi po vertikali jedinicama lokalne samouprave.
Upravo se sada uzgred vraćamo i na ovaj predlog, da razmislite o njemu. Da vidite to kasnije, možda ne bi bio problem, dok još možete da intervenišete. Hvala.
Evo, da vidimo šta smo uspeli sa ovom kompilacijom koju su napravile dve političke stranke, kao neku vrstu, nadam se oborivog testamenta, vrlo skoro oborivog testamenta, da urade u sferi visokog obrazovanja. Čuo sam obrazloženje ministra, čuo sam komentar kolega, ali kod izdavanja dozvola za rad visokošolskim ustanovama nije isto što je bilo u Omnibus zakonu, po kome su se utvrđivali uslovi za osnivanje fakulteta, iako može da Pokrajina osniva fakultete i univerzitete. Dolazimo dakle u koliziji sa članom 41. Zakona o visokom obrazovanju ili bar to nismo morali ugraditi u ovaj zakon. Nismo morali ni u tački 5), jer mi predlažemo brisanje nekoliko tačaka, pobrojaću one najvažnije. Nismo morali da pristanemo  u ovom zakonu, da kod prestanka rada visokoškolske ustanove, pokrajina a ne ministarstvo odlučuje gde će studenti nastaviti završetak školovanja.
Nismo morali u zakonu da predvidimo da proglašavanjem diplome, iz člana 101. stav 1. tačka 1) proglasimo nevažećim, da ga vrši autonomni organ pokrajine, nego da se to vrši prema zakonu kako je predvidelo ministarstvo. Član 104. i član 105. Zakona o visokom obrazovanju predviđa ingerencije ministarstva, a ne ingerencije koje moraju i neizostavno u skladu sa prenosom nadležnosti biti prenete u nadležnost organa autonomne pokrajine. Dakle, zato mi predlažemo da se tačke 2), 4), 6), 7), 8), 9) i 10) brišu i da se otprilike svede na nešto više od nivoa koje su, prema prethodnom zakonu o prenosu nadležnosti, omnibus zakonu kako ga zovete, imali.
Mi zaista treba da se pitamo, ako se ovako usvoji, hoćemo li ove studente, koji jasno prepoznaju loše efekte Bolonje, onda moći da ih primimo u Beogradu i da ih sve usmerimo u Novi Sad. Razlike nema. Hoće li kod upisa, praktično, jednog dana da ih sačeka iznenađenje da će prioritet, kakav god, posebno sa aspekta člana 9, odnosno ako nekim podzakonskim aktom da će nekakav prioritet imati neka preferencijalna manjina, ili neko drugi, da se neće ravno upisivati svi, onda dolazi do ogromnih problema, evo koje nismo predvideli kod Zakona o visokom obrazovanju – i evo studenti su na ulicama. Kratkoća vremena, žao mi je, jer bih još mogao da vam govorim.
Gospodine ministre, naravno vi ste govorili o nečemu što nisam pomenuo. To je samo primer, ako zloupotrebimo ono što smo hteli da uništimo našim amandmanom na stav 3. u članu 9, gde može Skupština AP Vojvodine da donese podzakonski akt i time reguliše stanje sprovođenja nekoga, već donetog zakona i zakona koji se, recimo, danas donosi i dok ga Tadić potpiše, oni preko noći mogu da formiraju jedan podzakonski akt za sprovođenje i da urade čudo i u pogledu upisa i ne mora biti uopšte nacionalna manjina.
Što pominjete romsku, uopšte mi nije palo na pamet, ja bih pre možda mislio o nekim drugim koje su učestvovale u kompilaciji ovog zakona, ako bi licitirao manjinama, ali mi to ne pada na pomet. Dakle, to nisam hteo da kažem.
Govorim o potencijalnoj zloupotrebi koja proizilazi iz člana 9. i govorio sam, naravno, o nekoliko članova Zakona o visokom obrazovanju, koji su zaista mogli da ostanu u nadležnosti Ministarstva za obrazovanje, onoga što smo imali.
Odista se postavlja pitanje, ako se bude kako jeste, mi ćemo moći studentske nemire, studentske proteste, da nam nešto bude lakše, da podelimo na dva, tri dela.
Idite u Novi Sad, imate tamo nadležnost svake vrste. Nostrifikacija diploma, ukidanje diploma, to su stvari koje su bile u različitim ministarstvima, tu nema dileme. Vrednovanje stranih studentskih programa.
Što bismo sada davali to pokrajinskom sekretarijatu ili nekom drugom da to radi? Ne znam. Zašto se toliko išlo u te detalje? Mi samo kažemo da se nešto toga skine, da ostane na nivou onoga što smo imali sa omnibus zakonom, da se eventualno nešto i doda, da se neke stvari promene, ulazi se u nacionalni savet koji ranije postojao. Te nužne promene koje su prihvatljive i otuda oni mogu da kontrolišu i da se bore za svoja prava. Plus saveti nacionalnih manjina gde zaista mogu da urade dosta. Upravo to je bio smisao intervencije. Hvala.
Dame i gospodo, sasvim je očigledno da se nedosanjani san o lustraciji, makar o njenim posrednim efektima, u pravosuđu može sprovoditi tako, mic po mic, zakon po zakon. Pred nama je jedan od takvih, koji će možda za konačni cilj imati da nekoliko stotina sudija ipak izgubi posao. Doduše, možda ne pod istim političkim okolnostima koje su važile u vreme kada se neki drugi ministar glasno vajkao zašto tog zakona nema, zašto se ne ponište sve funkcije i ponovi izbor. Mi smo na tragu činjenice da smo već nekoliko zakona koji regulišu rad pravosuđa, sistemski ga regulišu, zakon o sudstvu, zakon o mreži, pa i sad zakon koji donosimo, o akademiji...
Naravno, mi smo stavili primedbu zašto govorimo o zakonu o akademiji, zašto se zove akademija, jer u institut uvodimo sad jedan obrazovni sistem koji je potpuno nepriličan za nekoga ko će uskoro, verovatno za godinu-dve, biti i master, dakle završiće visoko obrazovanje, imaće adekvatni stepen stručne spreme. Posle toga, on će morati da ide, u vremenu koje očigledno nije dovoljno dugo da bi se podmirila zahtevnost jedne akademske obrazovne institucije, onoga što pruža akademija, ali vi naravno nikakve amandmane i sugestije ne prihvatate...
Nismo sigurni da ćete prihvatiti ono što smo hteli da izmenimo u članu 25, a to je možda ključni član u trećoj glavi, koja se tiče obuke sudija i tužilaca. Mi smo jednom malom ispravkom pokušali da preciziramo ovaj opis početne obuke koju treba da urade oni koji se uključuju u sudije i u zamenike tužilaca, na nivou osnovnih sudova i u prekršajnim sudovima; kroz tu početnu obuku treba da budu uvedeni, uz izmenu člana, u smislu ovog zakona.
Zato, da bismo izbegli sa jednom pravnom institucijom koju ste ozvaničili, ozakonili kroz Zakon o Visokom savetu sudstva, gde postoji u članu 13. nedvosmislena obaveza da se obuci, toj takozvanoj početnoj obuci, podvrgnu samo sudije, dakle, da bismo izbegli takvu nejasnoću u zakonu, mi smo predložili u članu 25. izmenu koja je suvisla, logična i ticala bi se, naravno, i sudija i zamenika tužilaca, ali i njihovih pomoćnika i pripravnika.
Nismo dobili odgovarajući odgovor Vlade. Odgovorom koji smo dobili nismo zadovoljni, tim pre ako su nam dajući odgovor pratili i naše dalje amandmane, u kojima je amandman na koji se poziva zakonopredlagač bio takođe predmet naše intervencije kojom smo hteli da taj član brišemo, pa je, prema tome, ovo bila sasvim suvisla izmena, ali u kontekstu usvajanja i tog 45. člana.
Naravno, vidimo da je to vrlo malo verovatno, da se sistem rada i funkcionisanja organizacije sudske mreže, sudstva, izbora sudija sprovodi očigledno po političkoj volji. Mi dolazimo iz sredina u kojima sudije na stručnim kolegijumima, redovnim sastancima zaziru jedni od drugih. Neko se oseća potpuno sigurnim, neko krajnje nesigurnim. Prilično je nezrela i nezdrava atmosfera u našim sudovima i oni tome radi nisu, ali očigledno se moraju prikloniti ovakvim reformskim zahvatima Ministarstva pravde, a videćemo do čega će to dovesti. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, pred nama je danas Predlog zakona koji je, faktički, nastao tako što je iz jednog zakona kopirano 12 članova i preneto kao forma …
Dakle, u osnovi nastao tako što je kopirano 12 članova Zakona o izboru narodnih poslanika, poglavlje 3. Glava III, i iz toga izveden kostur i osnov novog zakona.
Dato mu je i novo ime – zakon o jedinstvenom biračkom spisku, i kao takav bi trebalo da predstavlja dobro, lepo rešenje, prihvatljivo rešenje za pouzdane, sigurne, bezbedne i od svake krađe i od svakih nejasnoća i nepredviđenih okolnosti zaštićene birače.
Analizirajući to što je sada u 30 članova, otprilike, urađeno s onih 12 članova i, praktički, s copy-paste, teorijski to vraćeno nazad u onaj zakon, odnosno funkcionisaće kao novi, pa će se to shodno primenjivati u bivšem zakonu i u Zakonu o izboru predsednika Republike, na tragu smo informacije da zaključimo da ovaj zakon neće biti u tolikoj meri jedinstven koliko će to, možda, biti objedinjeni zakon.
Dakle, i ovde se, globalno gledano, u članu 26. i u članu 27, podrazumeva mogućnost da jedinice lokalnih samouprava, kao svoje poverene, do sada vršene poslove, ažuriraju svoje biračke spiskove, a onda to isto dostave nazad Ministarstvu i tako Ministarstvo inicijalno formira svoju bazu podataka, koja bi tada trebalo da bude pod njegovom kontrolom; tada bi to valjda bilo jedinstveno i ostalo bi nekoliko ostalih nadležnosti opštega tipa koje bi činile osnovu da se ovaj zakon proglasi takvim da čini jedinstvenost uvida i kontrole biračkog spiska.
Valjalo bi da zakon odista bude tako dobar da nam više nikada niko sa strane ne reguliše ni pravo na izbore, niti procenjuje izbornu krađu, ne kreira unutrašnje političke događaje. Valjalo bi da bude takav da ne budu oštećeni oni koji se tako osećaju zbog neizlaska birača, odnosno izlaska birača kojih u biračkom spisku nema, ili zbog ''mrtvih duša'', ili zbog bilo čega drugog. Nismo samo sigurni da je ovo pravo i jedinstveno rešenje.
Da li će to što je stavljen predznak „jedinstven“ odista omogućiti jedinstvenu evidenciju?
Naime, ako pogledamo da Ministarstvo propisuje sadržaj biračkog spiska, a ministar – da ga vodi Ministarstvo, šta oni, u osnovi, rade?
Oni analiziraju stanje u biračkom spisku, najveći deo svog interizbornog perioda između dva izbora, ili je možda na tragu informacije da će izbora biti, pa će brzo gradske uprave da izbace delove biračkih spiskova, a time građani sami stiču mogućnost da vide šta to nije ispravno u biračkom spisku, pa da to onda koriguju, ili će to odista sve biti na dugom štapu i dugom kanapu, pa će onda doći do izražaja efikasnost i ažurnost lokalnih organa u samoupravama, u opštinama gradskim, koje bi trebalo da te spiskove ažuriraju.
Druga vrsta delatnosti Ministarstva, unutar tog jedinstvenog delovanja, jeste vršenje promena, i to samo do 15 dana kada se izbori budu održali.
Da li će u tom periodu, prema nadležnosti koje Ministarstvo ima, ono biti do kraja ažurno?
To je prvi neposredni momenat u kome Ministarstvo preuzima funkciju neposrednog ažuriranja spiska. Ostatak posla koji se zove ažuriranje, koji de fakto to jeste, to je ono što i do sada Ministarstvo radi, analizira, vrši promene itd.
Ažuriranje, po definiciji, kaže – vrši promene. U odgovarajućem članu stoji isto u zagradi što stoji i kod obaveze lokalne samouprave, koja sada samo zove ažuriranjem unos novih birača, ispravku podataka, korekciju netačnosti, ispisivanje itd.
Da li će ta aktivnost, i na koji način, biti motivisana i popravljana samo činjenicom da će se uvesti moćni elektronski sistem, koji očigledno treba po vertikali da poveže Ministarstvo i jedinice lokalne samouprave, gradskih i opštinskih uprava, koje bi trebalo da budu organi koji u najvećem delu interizbornog vremena, u normalnim okolnostima, vrše taj posao, a Ministarstvo ih brzo, jednom vrelom linijom, servisira u vremenu u kome se nalazimo petnaestak dana do održavanja samih izbora?
To je jedna od grubih nejasnoća, koja dovodi pod upit da li smo opet na putu da dobijemo objedinjeni, umesto jedinstvenog biračkog spiska, što jeste bila globalna zamerka ne samo političkih partija, nego i tzv. nevladinih organizacija koje su se bavile analizom kvaliteta naših biračkih spiskova?
Kada se to gleda po članovima i po problemima na koje smo nailazili u periodu izbora prethodnih godina, sasvim je očigledno da možda ni na ovaj način nećemo neke od njih razrešiti bez dovoljne ažurnosti lokalnih organa, koji i taj posao rade kao povereni posao, koji im i dalje ostaje kao takav.
Hoćemo li odista biti u prilici da se više ne sretnemo sa činjenicom da se po pet ili šest godina umrlo lice nalazi na biračkom spisku? To je problem druge vrste; tamo gde je osoba preminula, nije to mesto njenog prebivališta. Ta komunikacija, nekad čak i dva susedna grada, 30-40 km daleko, nekoliko godina biva neažurna i svaki put stavlja građane, rodbinu koja tu biva, kad prima poziv za glasanje za svog preminulog člana, u jednu nepovoljnu situaciju. On to treba da uradi, da ode sam da pita, ali većina građana, tek kada dobije onaj papir, onaj poziv, onu pantljičaru od trake i vidi da je pozvana na izbore, krene ili ne krene da se angažuje oko toga.
Tu potpuno nedostaje komunikacija u horizontali. Znači li to da će sada i matične službe, druge vrste evidencija, druge službe i organi evidencije biti umreženi u horizontali u celoj Srbiji? Ako je to tako, onda se možda može razumeti da će to koštati 250 miliona dinara. Ostalo nam je malo ove godine, dva meseca, za godinu, dve godine. Toliki novac treba da bude uložen, što u hardvere, što u softverske programe. To će biti izvor mogućih različitih zloupotreba, pogađanja tenderskog, odlučivanja ko će šta uzeti i kako će to konačno funkcionisati. Jer, kada iščitavamo zakon, obično se u njemu nalaze posebno slabe tačke koje bi potencijalno mogle biti kamen spoticanja da ovo odista bude jedan zakon, kakvog ga želite prikazati, dobar, evropski itd.
Da li ćemo promenama koje su predviđene uspeti da ažuriramo jedinice lokalne samouprave, u kojima vrlo često, u polovini od njih, postoji samo jedan čovek, jedna osoba, jedan činovnik koji se bavi problemom evidencije? Da li će to značiti zapošljavanje novih ili preteranu odgovornost stavljenu na pleća tog jednog čoveka, ili šefa opštih poslova koji se time bavi? To bi značilo, da bi sve bilo ažurno, osobito u prilikama u kojima bi izbori došli brzo, da se mora zaposliti i novi broj izvršilaca, jer se ne tako često događa da masa ljudi izađe na izbore, a da se u biračkom spisku, na svom biračkom mestu, ne nađu u njemu, iako su na prethodnim izborima bili.
Objašnjenje koje kasnije dobiju je da se, recimo, napravila zgrada, pa se tu sada umesto jednog objekta nalazi stambeni objekat sa 4,5 spratova. Svi su oni promenili adrese, lamele, promenio se broj stanova i ti ljudi više nisu obuhvaćeni jedinstvenim biračkim spiskom, a to znači da i neke druge institucije, sem onih koje zakon predviđa moraju biti one koji su organi evidencije, koje će to dostavljati, recimo, Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Pitanje je hoće li svako potrčati da promeni ličnu kartu onda kada promeni mesto gde stanuje? Pitanje je hoće li odmah oni koji su stupili u brak, supruga, kada promeni prezime, ići da promeni i ličnu kartu, a time i adresu, pa da se to nađe u evidenciji?
Šta će od toga biti urađeno odmah, ekspresno, po službenoj dužnosti? Šta će Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje po zakonu sada ima direktnu komunikaciju s Ministarstvom uprave i lokalne samouprave, pa će te podatke slati direktno Ministarstvu, a ono vraćati jedinici lokalne samouprave, i u okolnostima u kojima to traje poslednjih petnaestak dana do izbora, kada se pojavi jedinstveni spisak i kada se zaključi, i u okolnostima regularnog funkcionisanja i dostave podataka, gde sada oni ne idu po horizontali – da matična jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova iste takve podatke šalje i lokalnoj samoupravi, odnosno onima koji su zaduženi, kao organi evidencije, da takve podatke proslede organu za donošenje rešenja?
Dakle, pitanje umrežavanja i gustine te mreže, hoće li biti i po vertikali i po korisnicima, onima koji će imati matične knjige?
Matične knjige rođenih i umrlih jesu osnovne; bitne su i matične knjige venčanih. Bitno je i to što će se naći u Zavodu za izvršavanje kaznenih sankcija, i određene socijalne institucije će imati svoje primedbe, za neke svoje štićenike koji se tamo nalaze, da će biti dislocirani sa svojih prebivališnih adresa, a nema ko za njih da se založi i da ih prijavi u biračkom spisku. Da li će oni biti obuhvaćeni posebnim spiskovima? Uopšte, termin „poseban“, „izdvojeni spiskovi'' – gubi smisao ta reč, ako se već pravi nekoliko vrsta, a čuli smo i za treću vrstu posebnosti, itd.
U vremenu kada su izbori proglašeni, lokalna samouprava je dužna da izađe s onim što trenutno poseduje, a to je birački spisak koji postoji i koji nije obavezan da sadrži jedinstveni matični broj građanina, da izbaci i proglasi preko medija način kako građani mogu da saznaju, i to je deo biračkog spiska i potpuno se razlikuje od izvoda koji će Ministarstvo kasnije, preko RIK-a, preko „Službenog glasnika“, proslediti svakoj jedinici lokalne samouprave, i po tačnom broju biračkih mesta, da se tačno znaju izvodi iz biračkog spiska. To je često razmak od, recimo, dva meseca.
Poseban problem predstavlja kad se istovremeno radi o izborima u lokalnoj samoupravi, republičkim i, recimo, izborima za predsednika. Dva osnovna izbora, koji važe za celu teritoriju, i oni koji su strogo specifični, kada je reč o lokalnim – kako će se u tim prilikama izvršiti korekcija onoga što se nalazi na delu biračkog spiska istaknutog u lokalnoj samoupravi, od jedinstvenog matičnog broja, da li će svi građani, ako im nije bio jedinstven matični broj u pređašnjem spisku, moći to da urade, a nemamo horizontalu, kada bi MUP to odmah poslao odgovarajućim službama, da se to automatski koriguje u spisku?!
Čl. 26. i 27. obavezuju lokalne samouprave da u taj posao krenu odmah nakon što se zakon proglasi važećim, nakon stupanja na snagu, nakon što ga Boris Tadić potpiše. Pitanje je, i s kaznama koje jesu, ali brojčano, i sa stepenom tehnološke povezanosti, da li će to moći sve da postignu?
Dalje, kada gledamo tehnologiju rešavanja po službenoj dužnosti ili po zahtevu građana, postoje procedure u kojima su nekakve forme, nekakve obaveze od onih koji su nosioci organa, nosioci evidencija. Dakle, neko želi promenu prezimena, promenu adrese itd. Potrebno je tri dana da organ koji daje takav papir, čini takvu uslugu, pošalje organu koji izdaje rešenje, a to je lokalna samouprava, pa tri dana do dobijanja rešenja građanina, plus ako je upleten MUP, taj posao će se sada produžiti. Često će onaj ko sam ide, dakle, po ličnom zahtevu građana, biti dužan da to sam obavlja. Pitanje je nužnosti postojanja elektronske komunikacije, koliko će njemu u tom trenutku to biti od koristi?
U dosadašnjim izbornim ciklusima sretali smo se i s pojavama da se osobe koje su bivale na izbornim mestima pojave na sasvim drugom izbornom mestu. To su verovatno bile mahinacije onih koji su na nivou lokalnih samouprava; često su to radili samo matičari, u 10% opština, kao posao koji im je naknadno dodeljivan u periodu izborne kampanje, dakle, kad se izbori proglase, retko kad pojedinačne i stručne službe i, po pravilu, zavisilo je od veličine opštine, od brojnosti njene administracije. Dakle, nisu se nalazili na ponovljenim izborima na svojim mestima.
Kako će osoba koja može da glasa, odlučujući da, osim svog prebivališta, u razumnom periodu iskaže potrebu da glasa u mestu boravišta, a istovremeno su prisutni i republički i lokalni izbori, moći da glasa za lokalne izbore? Npr, neko ko studira u Beogradu, pa je na opštini Zvezdara, šta on uopšte zna o tim kandidatima koji će tu biti i neće moći tog dana da glasa tamo gde se lokalni izbori u matičnoj opštini sprovode? Da li će razumeti potrebu ili će sama donositi odluku šta je preferencijalno za nju, da to mora da uradi tamo, samo na jednom mestu?
To je jedna od tehničkih nejasnoća koju nudi predloženo rešenje, tako da mislimo da tu ima nekih slabosti koje zakon nosi i koji, po samoj svojoj suštini, neće biti jedinstven i neće biti taj koji će omogućiti da izbegnemo nejasnoće koje su i ranije postojale.
Kada je reč o izborima na KiM-u, tu se gotovo nijednom rečenicom ne pominje ništa. Mi smo čuli od ljudi koji su već govorili, od poslanika, da će biti vrlo specifična situacija. Koliko je evidencija očuvana, koliko će biti upisano ljudi koji su odseljeni, koji su u postupku da se vrate dole ili ne, ali koji su definitivno privremeno napustili svoja prebivališta, došli u Srbiju, administrativno su vezani za pojedine opštine u Srbiji?
Recimo, Peć je vezana za Kragujevac i sada se neko tu prijavio u momentu kada se taj pogrom dešavao, sada živi u Beogradu, Aranđelovcu ili nekom drugom mestu.
Sada je poseban problem za deo onih informacija koje se smatraju informacijama organa evidencije, jer njihova opština je funkcionalno i tehnički vezana za drugi grad, drugu opštinu.
Tu će onda biti problema; ne samo što će odlučivati o lokalnim izborima u Beogradu, šta oni o tome uopšte znaju, nego i o tome da ostvare svoje pravo da glasaju za predsednika Republike ili na parlamentarnim izborima.
Dakle, postoji više razloga koji nam govore da ovo rešenje nije idealno, da do kraja neće razrešiti nejasnoće koje smo imali. Recimo, obaveštenja koja građani potraže u toku predizbornih radnji, dakle, u razumnom roku kada to mogu da urade, pa naiđu na arogantnost administracije, u kojoj jedan administrativni službenik nije u stanju da im odgovori šta se u njihovom spisku nalazi i šta treba promeniti.
Ne možemo dozvoliti, kod poslova prijave građanina, da on bude kažnjen i izložen šikaniranju, iako postoji predlog da kazne budu veće za one koji su u tome neažurni, a to bi možda trebalo da se odnosi samo na one koji su zaista organizovani tehnički, imaju dovoljan broj onih koji u tom poslu mogu da učestvuju, da bi mogli to adekvatno da reše…
Hvala, u amandmanu na član 33. i dalje se govori o potrebi promene termina multinacionalne u mirovne, a suština samog člana je način obavljanja službe, u skladu sa, kako tu stoji, ''propisima''. Tu ne bi bio problem, vezano za ovo što mi menjamo i želimo, zato što mislimo da je u skladu sa mandatom, možda, način funkcionisanja i rada službe, i Vojske i pridruženih jedinica. Kad retrogradno pogledamo sve članove koje smo prošli, očigledno je da je ova promena jako bitna. Onda jeste tipska, ali bi donela kvalitativne promene.
Već u članu 2. vi imate mogućnost da možemo da vidimo da će Vojska biti angažovana ili kao mirotvoračka ili kao neko ko će već stvoreni mir čuvati. To bitno razlikuje od one potrebe što se u članu 3. već mora rešiti, a tu je i pitanje javnosti angažovanja vojnih snaga.
Dakle, u članu 3. u stavu 1. i tački 3) vidimo da se u javnosti objektivno mora predstaviti. Ako zaista neko kreće pod opštim imenom, nadređenim pojmom – multinacionalne operacije, zašto se ne bi znalo da je to jedna mirovna operacija, podrazumevajućeg karaktera i tako da bude napisano?
Dalje, u tačka 4) poštovanje ugovornih obaveza u pogledu procene bezbednosnih rizika – zašto je to bitno? Nisu isti bezbednosni rizici i nije isto ponašanje i uputstvo za ponašanje onih koji sa oružjem kreiraju i stvaraju mir i učestvuju gotovo u ratnim dejstvima od onih koji po strani čuvaju taj mir i rade u mnogo ležernijim uslovima. Uostalom, u regionu je bilo takvih situacija, što smo mogli da vidimo, kao i razlike između pigs keeping i pigs making.
Što se tiče narednih članova u kojima je opet nedvosmisleno ovo povezano, recimo, u vezi sa Godišnjim planom. U Godišnjem planu se traži tačno ime operacije, svrha, cilj. Ako je to mirotvorna, što se tako ne bi i zvala? Zaista mislimo da je ta promena, koja je konsekutivna u svim članovima i ne bi ništa koštala, jer bi promena suštine zakona bila od koristi, inače promena jednog člana, da ne gajimo iluzije, ne bi značilo ništa.
Dame i gospodo, hteo bih da izrazim nezadovoljstvo činjenicom da ste nas baš nekako u tri minuta do šest ulovili da krenemo sa ovim zakonom. Ministar je bio tu prisutan kao Horacije negde iza zavese, uleteo je i krenuli smo.
Nije uopšte dilema u tome mogu li poslanici da izdrže, nego je činjenica da se radi o grupi zakona koji odista ne pokrivaju široku populaciju, ali pokrivaju jedan zanimljiv i značajan krug teških bolesnika ili onih kojima budućnost zavisi od toga kako će se zakoni implementirati i sprovoditi.
Činjenica da će se o tome govoriti ovde pred polupraznom salom, te da će se o tome šta su predstavnici, izabrani ljudi, narodnu volju koji predstavljaju, govorili, gotovo da nikom neće biti dostupno u repriznom terminu koji ide, govori o diskrepanciji činjenice da se želi ići u hitan postupak, a onda se nekome mora reći, mi moramo doneti 23 zakona sada do početka odmora Skupštine i da se sve nekako uradi brzinom.
Teško je onda uveriti narodne poslanike i građane da namera da donosite zakoni koji su evropski i dobro orijentisani može biti istovremeno upakovana i u brzi ritam, tempo neprekidne zavisnosti donošenja, prosto lovljenja satnice da se nešto uradi, mimo nekakve logične procedure, nekog dostojanstva, ne dostojanstva Skupštine o kome mi ovde rado govorimo kad kvalifikujemo povredu Poslovnika, nego dostojanstva čina donošenja važnih zakona.
Dakle, nepotrebno je to na taj način ubrzano, zato i govorimo pred praznim auditorijumom. Ne govorimo, ponavljam to radi sebe, iako smo, većina nas, imali neophodne konsultacije sa ljudima iz struke kad se o ovom radi.
Tako sam uradio i ja, i znam da je bilo provedena tzv. javna rasprava, pre bih rekao stručna rasprava ljudi koji su osećali potrebu, obavezu, nalog, nigde naročito pisanim putem izrečen, da dođu i da saslušaju šta će ljudi iz Ministarstva o zakonu reći. Niti su to bile preterano izražene diskusije, niti su to bile preterano posećeni skupovi. Zato je možda bila prilika da se ovde govori na širi način kad zaista bude i više lekara i više kompetentnih ljudi.
Svakako je reč o važnim zakonima i ovi zakoni nisu takvi da nisu napravili ama baš nikakav pomak. Sigurno su uneli nekakvog reda u proceduru, u postupke, nešto se u Srbiji ozvaničilo. Bilo smo gotovo pod upitom da svako veče na TV gledamo reklamiranje potencijalnih i aktuelnih centara koji će se baviti nekim segmentom transplantacije.
Nekada smo se odista pitali da li je to moguće, propagandni trik, da li je reklama, da li je promocija, zakon reguliše i to. Naravno mi ostajemo pod upitom šta je reklama, šta je promocija, nekad tu tanušnu granicu je teško i razdvojiti. I lično nemamo ništa protiv toga da se o tome javno govori, da se ljudi motivišu, da krenu putem dobrovoljnog doniranja organa za lečenje bolesnika.
Pretežno ću se osvrnuti na ova dva zakona koji se tiču donacija ćelija, organa i tkiva, kolega će govoriti o ostalim segmentima itd, pa ćemo nekako sveobuhvatno to i rešiti.
Mi smo analizirajući ove zakone u našoj poslaničkoj grupi videli da mnoge stvari nisu do kraja dorečene, iako se, kažem, imala namera i ne može se reći da se nekakva semantika nije postigla, da se nije nekakav terminološki sled stvari postigao, da su definisani učesnici u postupku transplantacije, njihova imena, pozicija, značaj se zna.
No, da li je sve na najbolji način tu urađeno, to je pitanje oko koga se verovatno nećemo složiti i mi smo zbog toga podneli nekakav pristojan broj amandmana, jer zaista nije bilo moguće prosto sve amandmanima promeniti, sve članove za koje mislimo. Prosto ne bi pretrpeli bez suštinske promene zakona, a naravno vlast ne bi ni pristala.
U analizi onoga što smo našli čitajući zakon i u fazi pripreme dok je bio na javnom sajtu, dok je sada došao u konačnoj verziji, zapazili smo neke stvari koje mislimo da treba promeniti. Recimo da krenemo po nekakvim rastućim brojevima od toga kako se izdaju dozvole.
Zaista nama je jasno da mora institucija da dobije dozvolu i to neko mora da propiše. Međutim kod kreiranja uslova kako to i ko može dobiti dozvolu za bavljenje postupkom transplantacije, to ima različite segmente. Vidimo da je sasvim logično da razne ustanove dobiti različiti obim kapaciteta, različiti obim ili broj dozvola za različite delove postupka u potpunom procesu transplantacije, koje neke ustanove odista mogu u kompletnosti da ga zadovolje.
Pa ako se onda stavi da će takve uslove, takve kriterijume, koji se nekada tiču kadrovske strukture, tehničke opreme, prostorne opreme, ne nekada nego uvek, definisan je za različite nivoe i treba da ih propiše ministar. Smatramo, iako nam nije do kraja jasna definicija uprave, da je bilo korisnije da to uradi uprava, iako broj članova ostalih, sem direktora, ne sluti, ako ne računamo etički odbor itd. Koliko će ih biti, ko će biti istaknut?
Neki su mi doktori rekli da bi bilo zgodno da tu predsednik, direktor uprave bude zaista iskusan čovek, iskusna osoba koja ima poznavanje problema, kako se narodski kaže, u malom prstu, pa da izuči mlađeg nekog doktora koji je iskusan na poslovima transplantacije, tipizacije i da se na kraju krajeva Srbija prikaže da ima nacionalnu instituciju za transplantaciju. Možda da se ne zove uprava, jer birokratski zvuči, možda je moglo i drugo ime, ali o tom potom.
Izdavanje i oduzimanje dozvole, srešćemo se sa tom kolizijom. Kako je zakonom predviđeno, to će neko oceniti rad institucije iznutra, imamo i koordinatora o čijem se postavljenju pita ministar.
Koordinator će poslati izveštaj upravi kako njegov tim, kako njegova zdravstvena ustanova funkcioniše u segmentu za koji je on nadležan, pa će onda uprava dati ministru predlog vredi li nekome ili nekome uzeti pravo da mu se dozvola koju je dobio obnovi ili uzeti pre isteka vremena ili ne obnoviti. I tu se postavlja niz moralnih pitanja.
Ako generalno gledamo imali smo nameru da podstaknemo davalaštvo, da podstaknemo zaživotno doniranje, da podstaknemo ako je neko u stanju potrebe za organom da taj organ lakše dobije, a onda srećemo niz formalnih prepreka koje je doneo sam zakon, a mi smo ih bar kao takve videli i očekujemo da prihvatanjem amandmana neke od tih pretpostavki mogu, kao i u svakom zakonu u Srbiji, jer su Srbi sposobni to da urade, da se zloupotrebi i da se od dobre ideje, od dobre namere stvori kontraproduktivna situacija.
Recimo, stanje izdavanja i oduzimanja dozvole, neko može biti u tački 5) zbog rezultata koji nisu zadovoljavajući ili ocenjeni kao takve u tački 5) da ne stekne pravo, jer njegovi uporedivi rezultati nisu u rangu sa drugom institucijom.
Ako sada pažljivo posmatramo koji se sve u Srbiji centri kandiduju da rade neke od poslova transplantacije i u tome, daj bože, započnu i da se mere sa onima koji su dugo u postupku, teško da će uprkos svih pozitivnih izveštaja koje će koordinator poslati možda nekome pasti napamet da ih ocene kao nedovoljno kvalifikovane, nedovoljno kompetentne, nedovoljno dobre rezultate, iako činom dobijanja dozvole ti isti ljudi, ti isti timovi imaju prostorne, kadrovske uslove, imaju sofisticiranu opremu za onaj deo postupka u procesu transplantacije za koju su zaduženi.
Smatramo da bi tu tačku trebalo jednostavno brisati, jer tačke ispred nje dovoljno, na kvalifikovan, jasan, deskriptivan način govore šta može biti razlog da se nekome dozvola ne obnovi i da mu se oduzme.
Govorim o koordinatoru, a koordinator je čovek koji predlaže direktora, a ministar mu befeluje to postavljenje. Ima li potrebe da ministar, ne znam koliko će takvih timova biti po Srbiji, takvih centara, već sada četiri-pet funkcioniše, biće ih više, zašto upletati ministra u to?
Hajde ako hoćemo upravu, jer uprava ima i to su kolege koje rade u struci, pa možda direktor uprave ili uprava ili na drugi način na predlog direktora, ali neka direktor, neka šef tima odluči ko će biti koordinator. Ne znam zašto bi tu bilo misterije? Postoji opravdana sumnja da će se jednako kao do sada direktori domova zdravlja, direktori bolnica politički opredeljivati i da li ćemo baš sve iz G 17 naći da su sposobni da budu u tako ozbiljnom timu transplantacije.
Teško će se neko naći iz DS na rukovodećoj funkciji nižeg ranga, da ne govorimo drugi ljudi, a mogu biti kompetentni. To prosto otvara upit zašto ministar i koordinator? To pitanje postavljamo zato što koordinator može poslati sjajne izveštaje, a onda će uprava i ministar skupa oceniti da to što piše o svojoj ustanovi je subjektivno, nije baš to tako dobro i on neće dobiti dozvolu.
Na primer, u članu 16, da li je koordinator, meni nije jasno iz zakona, član tima ili nije član tima? I kog tima je član, da li tima koji priprema transplantaciju, koji učestvuje u transplantaciji, u eksplantaciji ili tipizaciji, bilo kom segmentu.
Ako je istaknuti stručnjak, a valjda koordinator to mora da bude, šteta da nije u timu. Ako jeste u timu, opet hoće li biti objektivan pri donošenju izveštaja o radu tima kome pripada. Moguće da negde to piše, ali nisam našao jasno, decidno kako stoji to sa tim čovekom, šta će ta osoba biti i koliko će to njegovo postavljenje, kada je šef tima za deo posla koji radi, može da bude i koordinator i direktor ustanove itd. Ima ko to sve, plus inspekcijska kontrola, da proveri, a ne da on piše sve, tri meseca, godinu dana izveštava i na kraju njegov papir završi kao nepouzdan i kao nedovoljno referentan.
Mislim da je u redu to što se u članu 18. i 19. ističe dobrovoljnost i neprofitnost u postupku transplantacije, samo je pitanje da se nekada ne nađe neka tačka u zakonu kod njegovog sprovođenja, posebno tamo, o čemu ću govoriti kasnije, kada se neke saglasnosti povlače ili odobravaju, da li nas tu ne čeka neka zamka da upadnemo u problem tzv. trgovine i nedozvoljenog poslovanja sa organima.
Usklađenost lokalne i republičke liste čekanja obrađuje član 23. Zaista ako svaka lokalna sredina, lokalna zdravstvena ustanova koja se bavi segmentom, delom postupka u procesu transplantacije, kreira svoju rang listu, dakle ili će to moći da radi ona koja eksplantira, ima li pravo ikakvog prioriteta institucija koja se bavi samo utvrđivanjem moždane smrti i eksplantacijom, ima li ikakvog prava nekakvog prioriteta ličnog, vlastitog, institucionalnog, ona koja se bavi samo recimo tipizacijom tkiva ili ona samo koja obavlja kompletan postupak, naravno uključujući i transplantaciju bubrega.
A sve to neka im se svede na tu grupu, da oni koji transplantiraju i obavljaju ceo postupak mogu, nisu naravno isti timovi, to mi je jasno, moraju da imaju obavezu da to usaglase sa jedinstvenom republičkom rang listom. E, kad se kreira republička ta jedinstvena rang lista, uprava se o tome pita, ministar donosi konačni sud, ali mi nemamo u zakonu kriterijume.
A zašto ne bismo imali kriterijume, pa da znamo, da li je nešto od toga bitan kriterijum. Dešava se, znam neka iskustva odranije, da odu ponekada po tri ili četiri bolesnika da čekaju za jedan bubreg, donor naravno kadaverični, i sada presude godine, slični broj kompatibilnih lobusa, pa presude godine, presudi mladost, presudi možda emocionalni uticaj kada uvek nemate neki drugi razlog, jer donesu svi pristojno zdravstveno stanje. Znam bili su to teški emocionalni stresovi za bolesnike koji su dolazili nazad govoreći – mora da je doktor potkupljen, mora da je uzeo novac, pa je stavio onog starijeg od mene, ja sam mlad ili mlađa itd.
Znamo iz dokumentacije da je bilo možda i logično da tako bude. Nije nosila sobom faktor rizika za transplantaciju.
Govorim o davnim sećanjima, nisu period aktivnosti ministra, nego ima i kod njega propusta koliko hoćete. Govorim da postoji mogućnost i da ovaj zakon eventualno može nekim nedorečenostima da dovede u takvu situaciju.
Zašto onda u zakonu nisu postavljeni bitni i osnovni, ključni kriterijumi koji moraju biti ispoštovani vizavi značaja prioriteta onih koji dolaze? Velika će kompeticija biti, 4.500 samo dijaliziranih bolesnika ima, naravno neka samo 10% od toga spremni vazda, u svaku času, kandidata, pa je to ogroman broj za ovako slabo razvijenu donorsku delatnost.
U ovom drugom zakonu, koji želim pomalo da pomenem, ministar može ovlastiti drugu zdravstvenu ustanovu ili banku ćelija koja može biti privatnom sektoru, privatnom vlasništvu i da joj poveri poslove formiranja republičkog javnog registra.
Tu ostajemo pod upitom kako se tu može nešto naći, da se tu ne desi neki mehanizam jasne kontrole, sem kaznenih odredbi kad se to utvrdi. Ali, pitanje je, vi već u zakonu o zabrani trgovine, član 28, dajete neku šansu nekom zdravstvenom radniku da on posumnja da se možda radi o trgovini. To je ozbiljna stvar.
Neko je rešio da da bubreg, donor je. Ako je živi donor, on ima adresovanog čoveka kome će dati, ako je to eksplantiran bubreg sa kadavera, onda će se posumnjati da li će na osnovani način ili neosnovan način neko iz tima za transplantaciju da se radi o trgovini. On onda prekida proceduru transplantacije, neki segment, neku kariku tog brzog, ekspresnog, vrlo dragocenog vremenskog raspona, prekida i ide da se žali direktoru, šefu tima, čak možda obaveštava i policiju.
Da li je to malo rizično? Da li je trebalo da taj ima opravdani dokaz, snažan, moćan dokaz? Pazite, izgubiće neko ko će da primi organ, izgubiće se sam organ, ako se dozvoli. Šta ako neko namotiviše zdravstvenog radnika – idi to prijavi, ovi čekaju ovamo s parama, to je sigurno neki šverc, neka mućka, vidi to tamo digni dževu, ovde se nešto radi i taj organ ne završi gde treba, nego ode kod nekog drugog.
Dakle, kada date mogućnost zdravstvenom radniku, lekar, sestra, tehničar, ko je, laborant, ali piše zdravstveni radnik, ne piše čak ni zdravstveni saradnik, onda je to možda previše liberalno i mi smo tu pokušali takođe amandmanom da delujemo, da to popravimo, da se ne bi inscenirala ta sumnja u retkim prilikama. Prosto, veoma smo oprezni jer vidimo da se svašta može inscenirati, svašta se može napraviti i oprezu nigde kraja.
Rokovi čuvanja, verovatno ako je to deo eurotransplanta ili drugih referentnih zakona, mislim da su jako dugački, 30 plus 12 meseci, 30 godina i 12 meseci, ali ako je to tako u evropskoj praksi, nemamo primedbi. Bukvalno nisam čačkao po tom, nego mi je jednostavno prevelik rok, jer obično dužina življenja grafta teško da može biti 30 godina. Time nekad, ne mogu da govorim o pacijentu, on može teorijski naravno da ima tu dužinu, ali graft teško 30 godina transplanta ili su jako retke situacije.
Kod doniranja organa od strane živih davaoca ima na par mesta u više članova ta definicija nekakvog prisnog, ličnog odnosa koji je svima očigledan. Znate, sve to može da se inscenira i dogovori ako postoji trgovina i dogovor o tome da će neko nekome dati organ za novac, živi davalac. Teško je, potpuno znam da je to jako teško rešiti taj problem, ali ovakve definicije koje su nekako literarne, koje su neobavezujuće, ne mogu tu pojavu da spreče.
Možda u okviru ovoga što je zakonom ponuđeno, možda je moglo to da se uradi, ajde sudski da bude druga instanca, da se to svedočenje da pred etičkim odborom, što se etičkom odboru svodi da oni članovi potpišu tamo da je dokumentacija ispravna i sve, nekako da se obaveže da svedoči, ako ne i sudski, da se ta stvar, ako može, na neki način, spreči, jer teško je to dokazivati.
Mi se dve godine znamo, mnogo smo dobri prijatelji i evo, ja ću da mu poklonim svoj bubreg. Ta institucija te opravdane sumnje ostaje i dalje nama nejasna i onda kad se ubaci u član može biti predmet osujećenja, nekada zaista dobre namere.
Zaista nekad neko nekom želi da da, onda dođe neko i kaže – znam njih, to je čist dogovor, taj je bogat, treba mu ovo, treba mu ono, ma otkad oni prijatelji, ko ih je kad video da su zajedno, gde su bili, gde su letovali, šta su radili, nisu, to je dogovorno. Znači, rizična tačka koju bi možda trebalo naći, dao sam tu neke predloge kako mislim da može to da se reši, da se sem nekog utiska subjektivnog tu malo pojača.
Etički odbor i informisanje živog davaoca. Vidite sad, kad kreću ti živi davaoci u proceduru pristanka da nekome unapred znanom da bubreg, naravno, tu se odrade različite medicinske procedure pre toga i taj čovek koji to želi, taj dobar čovek, dobrih namera, govorimo o najnormalnijim okolnostima, mora da prođe neku seriju razgovora sa dva lekara, jednog koji nije uključen, kako sam razumeo, ne učestvuje u postupku uzimanje i presađivanja, i on tom davaocu daje nekakve informacije o svemu onome o čemu će mu davati doktor koji je uključen u proces.
Između ta dva razgovora, on potpisuje pisani pristanak. Bar su članovi hijerarhijski složeni tako. Mislimo da je logično da ga izvesti, da tako treba i doktor koji nije lečeći lekar, nije zainteresovana strana, neki doktor iz tima, pa onda doktor iz tima za transplantaciju, onaj koji će neposredno da organ transplantira drugom.
Jedan je valjda koji će da eksplantira, a drugi da transplantira. Nije preterano jasno to rečeno, ali jedan nije uključen, učestvuje u postupku uzimanja i presađivanja. Taj drugi učestvuje, iako po pravilu nisu to isti, nije to po pravilu isti onaj ko uzima organ i onaj ko plasira organ u bolesnika, to su različiti timovi.
I to je malo nelogično kako je stavljeno – zdravstveni radnik koji učestvuje u postupku uzimanja i presađivanja izveštava davaoca drugi put nakon potpisane pisane izjave da želi da bude donor, i kaže mu – ti kad ti uzmemo bubreg imaćeš taj i taj problem, onaj kome si dao bubreg, parafraziram, teoretski može da ima to, to i to.
Zar ne mislimo da ćemo nekad da prepadnemo nekoga? Uzmi bubreg, pa ti taj otkaže, pa trombozira vena, pa ovo, pa ono. Hajde da to rešimo u razgovoru koji će se desiti pre nego što čovek uopšte potpiše, da ne ide u proces potpisivanja. Ima on šansu da povuče potpis, to je jasno, ali malo smo nekako to razvukli itd.
Utvrđivanje moždane smrti, ne znam što treba da propisuje ministar, to su stvari koje su medicinski jasne, njih treba staviti u zakon, makar neke odrednice staviti u zakon, moždana smrt je to i to, komisiju formira direktor bolnice, ne mora ministar, i po tom postupanju se ide dalje.
(Predsednik: Kolega Poskurice, prošlo je 20 minuta, hoćete li da nastavite? Izvolite, nastavite od vremena poslaničke grupe.)
Mogu da malo produžim.
Uzimanje organa sa umrlog lica. Fenomen osporavanja zaživotno datog pristanka možda je previše fluidan i previše gurnut u stranu. Dakle, generalno, ako želimo da favorizujemo davalaštvo i neko je dao pristanak da bude donor za svog života, onda je iluzorno da onda krećemo seriju kasnijih upita da li je možda pokojnik promenio volju.
To treba na neki način regulisati, ali serija upita, pitanje koliko je od značaja i koliko će to biti otežavajuća okolnost ili će se neko javiti ko će o tome posvedočiti da je možda promenio volju. Valjalo bi to svesti na varijantu pisane verzije da je neko promenio volju i to overio, makar testamentarnom varijantom, u sudu ili pred svedocima –promenio sam volju, deco, rodbino, moji najbliži, dao sam pristanak, sada više nisam za to.
Vrlo je problematična zabrana evidentiranja. Dakle, ne želim da dam organ, zašto bi to neko meni upisao u zdravstvenu knjižicu, zašto bi se sutra na šalteru kod lekara opšte prakse, bilo koje specijalističke usluge, pojavio sa crveno ukucanim pečatom kao carina, zabranjen prelazak granice, neće biti davalac? U startu mi osujećuje ostvarivanje mojih prava. Možda tamo sedi doktor koji je zaveštao organ i sebi i cele porodice i kad kaže - pogledaj ovog, neće da se izjasni za organ. Zašto se to ne bi svelo na …
(Predsednik: Kolega Poskurica, negoduju poslanici. Mislila sam da završite misao.)
Završiću s ovim. Zašto to ne bi išlo kao izričita naredba ili želja data u pisanoj verziji? Upiši mi u zdravstvenu knjižicu da ne želim da budem donor organa.
Zahvaljujem. Pitanjem ove kvazipolicije otvaramo nekoliko pitanja, sigurno jedno par ekselans i političko pitanje koje se u izbornim kampanjama obilato koristilo, makar 2000. godine, kada se govorilo da je 70.000 policajaca teško i nebu i zemlji i građanima u Srbiji. Danas ne znamo koliko ti regularnih policajaca tačno imamo, a sada dodajemo neke nove.
Postavljamo političko pitanje – zašto su neke sredine izuzete od potrebe za komunalnom policijom, ako to tako jeste, i jedno esecijalno, strukturno pitanje – pitanje nadležnosti.
Polufabrikati, polukvalifikovane osobe koje će se naći tako što će ih imenovati neki individualni organ, neki načelnik, neka gradska uprava, neki gradonačelnik, koje će u gradu štititi interese komunalnog reda, mogu biti ljudi različitih profila.
Ako im date ovlašćenja koja se zakonom predviđaju i koja se prilično razlikuju od onoga što se tiče tačke 19, čije smo brisanje predložili, u pogledu uslova za proveru identiteta, smatramo da dolazimo u realnu opasnost da će samo po nalogu komunalnog inspektora i po ličnoj proceni komunalnog policajca neko biti legitimisan, a kasnije će u postupku provere, ako je reč recimo o nekom srednjoškolcu koji nema ličnu kartu, pa na osnovu zdravstvene knjižice ili neke đačke knjižice biva priveden u policiju, pozivati roditelje i praviti od toga čitav dar-mar, ako je neko nešto sprejom uradio na zidu.
Niko ne opravdava nered, čak ni u pogledu lepljenja plakata, švrljanja po znakovima, švrljanja po stambenim objektima, ali otvara se i drugo pitanje – kako ćemo u selima koja se graniče sa gradovima sprečiti odlaganje komunalnog otpada, zagađenje velikih vodnih slivova, jer će oni koji žele da pobegnu od nadzora inspektora, komunalne policije bežati u susedno selo, transportovati kamionom?
Šta će inspektor da radi? Krene za njim i na granici prestanka jedne opštine on više nema nadležnost, pa da obavesti komunalnog inspektora te opštine, pa da on digne policiju...
Dakle, bilo je osnova da se provera identiteta i uopšte nadležnosti koje pripadaju policiji polako prebace na policiju, da inspektor, zapravo komunalni policajac, konstatuje šta može da konstatuje u delokrugu nadležnosti bez upotrebe sile, bez upotrebe pendreka i bez prava privođenja i utvrđivanja identiteta, jer to je nešto što zaista treba strogo ograničiti na jednu državnu službu kakva jeste policija. Hvala.
Član 45, kako integralno stoji u Predlogu zakona, glasi: Publikovanje naučnih radova ne može se vršiti u slučaju kada je ogled na životinjama sproveden suprotno odredbama ovog zakona.
Ovo je očigledan primer kada vas zakonopisac natera da napravite amandman, da nešto pokušate da promenite, i mi smo to pokušali u našem predlogu, imajući u vidu da nekada etička komisija za zaštitu dobrobiti životinja ili etički savet može u nekim okolnostima da omogući da se opis sprovede.
Zašto? Zašto je jedna od nelogičnosti koja tako na prvi pogled izgleda, ako se vratimo i pogledamo kada ogledi na životinjama mogu da se sprovode, u tački 3) člana 38. jasno je, za dijagnostikovanje lečenja. Ako posmatramo proceduru, to je 30 dana koje daje ministar.
Šta ćemo ako je potreba dijagnostikovanja i lečenja iznenadna, akutna, recimo svinjski grip koji je bio, pa je to potrebno uraditi brzo, zašto ako etički odbor ne smatra da je to moguće i treba da se uradi, zašto onda to ne bi moglo da se objavi. Šta to konačno znači u članu 45? Da li je to onda ogled, ako je urađen suprotno odredbama zakona? Što ga je onda zakonopredlagač opisao kao ogled, nego kriminalni akt, procedura urađena mimo zakona ne može se zvati ogledom jer je ogled definisan zakonski jasna kategorija šta ona podrazumeva, koja odobrava. To je jedan od nonsensa.
Drugi nonsens, kako da životinja ne pretrpi recimo bol, strah, patnju, čak i pri običnom inspekcijskom pregledu ili posmatranju životinje, kako da životinja, u jednom od članova stoji da ne može se dati anestezija, u drugom stoji može se dati anestezija ako bi dovela do ovoga ili do onoga. Anesteziju ne možete dati u nekim eksperimentima biološkim, nervnu sprovodljivost kočite. U medicini je to poznato. Životinje moraju da se žrtvuju.
Dakle, postoje okolnosti koje su u ovom zakonu disonantne, tako da ne vidimo šta bi bio problem da se ovakav član prihvati, možda bi preskočio neku od procedura i brzine rada i odobrenja koje ministar daje, sam po sebi bi pokrio zvanični i službeni naziv procedure medicinske, veterinarske, naučne, koja se zove ogled i koja bi kao takva trebalo da bude objašnjena ili da član 45. jednostavno ne postoji.
Ova odredba u njemu ne bi bila ovako formulisana, nešto što je ogled da je urađeno protiv zakona, onda to nije ogled. To bi bio smisao našeg amandmana, za koji mislim da bi bilo logično da ga prihvatite, jer sami u članovima 42, 39. i 38. imate dosta nelogičnosti u pobrajanju uslova u kojima se eksperiment ili ogled vrše.