Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Kao i kod člana 82, gde smo hteli da govorimo o tome šta znači kada se delegiraju nadležnosti u ovom zakonu iz drugih oblasnih zakona koji pokrivaju problematiku kojom se ovaj zakon bavi, mi smo sada u prilici da u članu 87. to isto pokažemo. Hteli smo to da brišemo.
Ovde i sam zakonopredlagač u stavu 2. kaže da će se proces likvidacije društva sprovesti na način kako to kaže zakon iz nadležne oblasti. Još je to bilo uverljivije uvođenjem novih instituta u članu 82. Međutim, vidimo da nema namere da se ovaj zakon rastereti pridruženih efekata drugih zakona koji su inače u pravnom opticaju. Prema tome, samo smo hteli da alarmiramo javnost da smo o tome govorili, zbog budućih komplikacija koje će možda nastupiti u rešavanju statusa institucija sportskih organizacija. Zahvaljujem.
Mi smo u našem predlogu dali izmene da se svuda gde se pojavljuje reč „zavod“ zameni rečju „institut“, više gledajući to sa aspekta organizacije zdravstvene mreže, zdravstvenog sistema, jer, konačno, nadležnost tog krovnog, Republičkog zavoda (odnosno instituta) za sport i medicinu sporta je opisana u brojnim tačkama. Recimo, mi osporavamo taj nadzor nad stručnim radom u oblasti sporta. Doduše, možda i ne bismo toliko osporavali kada bismo znali koga on nadzire. Mi ne vidimo sada distributivnu mrežu i koje bi to institucije bile na nivou nižem od republičkog, gradske, opštinske, ili kako bi se to zvalo. Kada se gleda Zakon o zdravstvenoj zaštiti, deli se na nivoe: dakle, u prvom nivou, osnovnom nivou, sekundarnom i tercijarnom nivou.
Institucija, zavod, kako ste vi to predvideli u zakonu, postoji na svim nivoima, može se koristiti kao termin, kao organizaciona mogućnost na svim nivoima zdravstvene zaštite, ali nje kao takve nema u zdravstvenom sistemu kakav je predviđen zakonom. Može se koristiti na nivou primarne zdravstvene zaštite, ali tamo gde postoje visokoškolske institucije, fakulteti, odnosno univerziteti sa sedištem.
Kada je reč o onome što mi predlažemo, da to bude institut, on potpuno objedinjuje u sebi i tu potrebu da se zadrži sedište institucije medicinskog fakulteta ili srodnih fakulteta i, naravno, naučnoistraživačku delatnost i sve drugo što bi pokrio zavod, dajući mogućnost raznolikosti u radu: i polikliničkog rada, čak i zdravstvene delatnosti i mnogo toga što je inače zakonopredlagač dao njemu u opisu radnog mesta. U okviru naučnoistraživačke delatnosti moglo bi da ide i razmatranje strategije, antropoloških mera, uopšte praćenje zdravstvenog stanja sportske populacije.
Postoji jedna nejasnoća u stavu 2. u tački 8) – utvrđivanje zdravstvenog stanja i funkcionalnih sposobnosti učesnika u fizičkim aktivnostima. Prosto, sad izdvajamo sport od fizičkih aktivnosti. Ne znam da li je to namerno tako stavljeno ili se to proširuje nadležnost za neke druge koji bi došli da se okoriste. Jer, opšti je trend sad u reorganizaciji zdravstvenog sistema da kad ne znaju šta će sa institucijama (recimo, medicine rada itd.) onda im u lokalnim samoupravama na primarnom nivou daju neke nadležnosti – izdajte lekarska uverenja, izdajte ovo, izdajte ono, radite ovo, radite ono, da bi od nečega mogli da se izdržavaju i da žive. Jer, lokalne samouprave, koje su pristale i glasale za ovakvu reformu zdravstvenog sistema, dobile su kamen oko vrata i ne znaju kako će da se snađu.
Da li sad i ova krovna institucija radi proveru fizičke aktivnosti „učesnika u fizičkim aktivnostima“? Ne znamo na koga se to odnosi. Možda su to i sudije, oni nisu sportisti, ali su deo sportskog sistema. Možda se to moglo preciznije definisati.
No, ono što smo mi tražili je promena u nazivu, da bude institut, koji pokriva više i daje pravo da dalje, distalnije, po opštinama i regionima to možete zvati čak i zavodima, ako kao krovno stavite – institut, da bi se uklopilo u Zakon o zdravstvenoj zaštiti. To je bila naša namera sa tom ispravkom. To je sve, zahvaljujem se.
Zahvaljujem. Dame i gospodo narodni poslanici, kolege iz Ministarstva, pred nama je, naslovno rečeno, novi zakon, sadržajno gledano, izmenjen u odnosu na prethodni, a u stvarnom smislu mi smo suočeni sa problemom koji zapravo godine tranzicije nisu uspele da reše na način kako je u početku njenog zbivanja vrlo gromoglasno govoreno o tome, da ćemo kada zemlju uredimo na drugačiji način, posebno njenu privredu, ekonomiju, industriju, obrazovanje, zdravstvo, prosvetu i sve ono što treba da rezultuje boljim kvalitetom života, boljim obrazovnim nivoom i većom radnom šansom dovesti do smanjenja socijalnih potreba.
Neću govoriti o statističkim podacima jer oni su vrlo nekonzistentni. Zavisno od toga da li ćete otvoriti sajt Nacionalne službe za zapošljavanje, nekih privatnih medija, agencija, poslušati ono što MMF govori o nama, ili pak državni zavod za statistiku, relevantni parametri će se veoma mnogo razlikovati. Činjenica je da mesečno imamo po nekoliko hiljada ljudi koji su imali posao i bez posla ostali. Koliko procenata od njih će biti u stanju socijalne potrebe ovog ili narednog meseca teško da se može relevantno i zamisliti.
Odgovor nekih zvaničnika Ministarstva da dolaženje do socijalne karte jeste nemoguća misija možda treba u neku ruku sa razumevanjem prihvatiti, ali pred nama je popis; taj popis treba da bude vrlo relevantan i referentan da se do tog, na žalost ili na sreću, potrebnog ili nepotrebnog, dokumenta konačno dođe.
Ne možemo zatvarati oči pred stvarnošću, jer problem socijalne zaštite ostaje svakoj budućoj vladi, u kojoj, verujem, neće biti više protagonista, onih koji su dovde na određen način, preuzimajući odgovornost za sudbinu države, doveli.
Činjenica je, dakle, da smo suočeni sa sve većim zahtevima, da smo suočeni sa sve većom potrebom ljudi da im se dodeli neposredna finansijska, materijalna pomoć. Oni bi najviše voleli takvu varijantu, građanima se to čini najjednostavnijim, pa makar se posle oni koji su sposobni funkcionalno, lokomotorno, anatomski snašli sa to nešto malo para.
Uređeniji sistemi, uređenija društva su u stanju da korisnicima socijalne zaštite budu vrlo naklonjeni u pogledu plaćanja specifičnih usluga, dakle, usluga za struju, komunalnih itd. Ovde to, naravno, nije predviđeno kao posebna vrsta socijalne pomoći. Možda čak to ne treba ni raditi, kada slušamo kakve afere su skopčane sa funkcionisanjem javnih preduzeća. Pa, nećemo valjda one koji su državu ojadili da još pomažemo direktnim finansijskim injekcijama, prelivanjem iz jednog budžetskog razdela u drugi, da u krizi u koju su svojim zaslugama došli i uveli sebe i građane, kroz poskupljenje njihovih usluga, sada pomažemo direktnom investicijom?
Zato ću se, govoreći o nekim detaljima, jer zaista je bilo načelnog govora o mnogo čemu i to bi bilo nepotrebno ponavljanje priče, osvrnuti na ono što se čini da ovaj zakon sadrži, a da će možda predstavljati jednu lepu, umivenu varijantu i dokaz da se pristupilo evropskom modelu krojenja zakona, a da ta suština neće biti upotrebljiva i neće biti od koristi samim korisnicima.
Recimo, reč je o razuđenosti, kroz brojne članove pomenuta su načela koja ovaj zakon sa sobom nosi: najbolji interes korisnika, zabrana diskriminacije, najmanje restriktivno okruženje, efikasnost, blagovremenost socijalne zaštite itd. Znači li to da prethodni zakon to nije uvažavao? U neku ruku, da.
Znači li to da će, s obzirom na mogućnost datu korisniku da sam, ukoliko je to psihofizički u stanju, ili pomoću advokata ili staratelja pokrene proceduru, koristiti upravo ove članove da odbije neku vrstu socijalne pomoći, a onda je bespredmetno dalje da priča? Ko bilo šta odbije, kako su ovde stvari postavljene, više nade za njegov boljitak nema.
Pravovremenost – znači li to da će, kao što sada Dulić pokušava da uradi sa izmenom zakona, socijalni radnik ići u susret slučaju, jer mnogi ljudi imaju ponosa i nisu u stanju da dođu, ako neko za njih ne izjavi i potraži socijalnu pomoć? Da li će centri za socijalni rad oformiti mobilne ekipe? Ako to i uradite podzakonskim aktima i motivišete ih, vidim da ste predvideli neke gotovo vojničke mere odgovornosti, što mi se dopada. Ipak će morati ljudi da rade svoj posao.
Pravo na učešće u donošenju odluka – to je upravo ono o čemu sam govorio, kako kada nešto idealizujete u prethodnim članovima zakona možete doći do toga da se bez pristanka korisnika, odnosno njegovog zastupnika ne sme pružiti nega. Ne možete uvek imati tačan uvid u sve to šta onaj ko zastupa korisnika u njegovom tzv. najboljem interesu može da uradi. Bojim se da neka proširenja, neka umivanja ovih članova mogu da dovedu do toga da neko, ni kriv ni dužan, ostane bez socijalne pomoći ili se ona na neodređeno vreme odloži.
Pravo na slobodan izbor liči na pravo slobodnog izbora lekara. Zapravo, oni su naterani. Danas izabrati svog lekara... Nateran je pacijent, jer mu se zakazuje pregled. Tako da pravo slobodnog izbora davaoca usluga možda u nekom budućem vremenu, u mnogo uređenijim stanjima, može da bude. Nema mnogo izbora centar za socijalni rad, kad negde nekoga usmeri; neće valjda menjati sredinu, okrug itd. da bi nekom pružio...? Sem tamo gde je to nužno, kao specijalni centri, kao ovaj naš u Kragujevcu, gde iz cele Srbije dolaze korisnici usluga, ali je pitanje njegove sudbine zbog ograničenog broja.
Pružaoci porodičnog smeštaja – tu sam hteo da spomenem neku anomaliju koju sam video u 4. i 5. stavu, gde stoji da to treba da bude porodica i, ako nije porodica, može biti i drugo lice koje je licencirano, obučeno. Licence i obuke daju različiti organi itd. U stavu 4. ili 5. stoji da licu iz st. 1. i 2. (dakle, ili porodica ili neko drugo fizičko lice) centar za porodični smeštaj i usvojenje izdaje licencu sa rokom važenja od dve godine.
Ako idemo na opštu odredbu o licencama, ko licence izdaje, srećemo se sa nekakvim bicefalnim davanjem licenci, ili je moguće da ovo nisam dobro razumeo. Ali, nema veze kako sam razumeo, ili građani, bitno je kako će oni koji će zakon sprovoditi na terenu, vaše službe, razumeti ovo da će centar za porodični smeštaj izdavati licence, mimo svih pravila, ove dve godine. Otkud njemu pravo da izdaje licence, ako institucijama licencu izdaje ministar, a zaposlenima izdaje njihova komora? Dobro, to ćete vi verovatno da vidite, moguće je da to nisam najbolje razumeo, posvetio sam neki deo pažnje i tom problemu.
Obezbeđivanje usluga tenderom je stvar koju treba uvesti, ali tender treba da bude u skladu sa članovima koji govore možda o nekoj nemogućoj misiji – da bude najjeftiniji, da pruži najviše, da bude najekonomičniji i da zadovolji sva načela koja su data. Kako naći takav tender, obezbediti sve to? Da li je moguće da bude i najpovoljniji, i najbolji interes, i najbolji standardi, najkvalitetniji, najekonomičniji? Teško da je to moguće, ali treba uvesti kontrolu takvih tendera, makar na nivou lokalne samouprave, makar internu kontrolu, pokušati da se to nekako dovede u red. Potrebno je da kontrola takvih nabavki bude javna, jer je veliki broj pružalaca usluga koji će se javiti, pa da vidimo da li za iste ili više para.
Kada se neko sa uputom šalje i želi više usluga, nije do kraja ostalo jasno kako će više usluga njemu biti pruženo. Možda je prihvatljivije rešenje da se neko takav pošalje u ustanovu koja istovremeno može da pruži više usluga, a ne da realizuje više uputa u različite ustanove, za svaku se izdaje poseban uput.
Bilo je reči o plaćanju, govorile su kolege. Kada se sa obveznikom sklapa ugovor o plaćanju usluge mora se voditi računa o tome da li će se jednako odnositi prema činjenici da je neko poslat po sudskoj odluci ili poslat sa uputom u državnu ili privatnu ustanovu da koristi uslugu... Bojim se da će privatnici pristati da lako potpišu ugovor sa onim ko treba da plati uslugu, nakon sudskog procesa koji je u toku. Dakle, imate rešen sudski spor, u kome je neko ko izdržava ili je odgovoran za izdržavanje korisnika usluge pristao da to plaća, a ima gde je sudski spor u toku, gde će to trajati i gde kasnije sredstva biti refundirana. Bojim se da će privatnici, fizička lica koja dobiju licencu, akredituju programe, hteti baš da potpišu jedan takav ugovor.
Neposredno ugovaranje – zaista treba ostaviti neki procenat. Nisam siguran koliko će često ministar revidirati taj procenat, kvotu onih koji će neposredno ugovarati uslugu. Mislim da je to vrlo promenljiva kvota i da jednom utvrđeni procenat u vašim podzakonskim aktima može značiti da neke ustanove neće biti popunjene po uputu iz socijalne ustanove o trošku države, nego da će neko ko želi da plati pokupiti srednje ili prosečno skupe pansione; ljudi neće moći da nađu utočište u smeštaju dok se dovoljno centara ne izgradi i dok se konkurencijom cene ne obore, a to je već daleka budućnost.
Ali, takav pružalac usluga obavezan je da, na osnovu uputa nadležnog centra, pruži uslugu detetu i odraslom licu lišenom poslovnih sposobnosti. To je stavljeno u zakon, tu su oni obavezni i od toga ne mogu da pobegnu. Tu treba biti malo i mudar i slati onima koji odbijaju takve ljude. Tako mogu da razumem ovaj stav ovog člana.
Kako je utvrđena osnovica, bilo je mnogih komentara. Ovde je data jedna virtualna cifra. Ranije je to bila prosečna plata…
(Predsednik: Vreme.)
Dakle, da kažem još samo završnu rečenicu, budući da se pozdravljamo sa mojom pričom. Kada se radi o komori, pitanje je koliko je uopšte aktuelno, to su različiti profili komore, različiti ljudi uključeni u to, a bojim se da sve ne ispadne kao lekarska komora, gde niko više ne polaže nikakve finansijske račune. Da li ćete vi to ovde preduprediti ili ne... Žao mi je što nisam imao više vremena, imao bih još primedaba na zakon.
Zahvaljujem. Dakle, dileme nema, mi smo poslanička grupa koja će biti protiv ovog zakona.
Dame i gospodo, SNS ovim amandmanom predlaže da se dve milijarde dinara skine sa razdela 32. Ministarstva za Nacionalni investicioni plan, dakle, verujemo onoga koje će u budućoj promeni broja ministarstava i racionalizacije državne uprave i da će racionalizacijom ministarstvo verovatno biti ugašeno i da se ta sredstva prebace na razdeo 28. Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj.
Želimo da se ta sredstva prebace na nivo specijalizovanih usluga iz kojih se finansiraju naučna istraživanja, uvereni da na taj način nećemo sprečiti realizaciju onoga što je započeto da se finansira investicionim planom, a da istovremeno možda i hoće, a možda i ne umanjiti značaj novih projekata u koje bi ministarstvo krenulo, ili je tako bar dato u obrazloženju, ali bi sigurno pomoglo da se broj onih koji apliciraju za naučno-istraživačke projekte od oko četiri hiljade, od toga polovina novih mladih istraživača, poboljša.
Možda će baš tu neko od tih ljudi, neko od tih istraživača, imati i temu racionalizacije javne potrošnje, racionalizacije državne uprave, mada jednom imamo i mišljenje nauke vođene mentorima, mladih ljudi, vođeni sposobnim mentorima i ljudima iz oblasti ekonomije, koji će znati da državi predlože model, da ne bude da država sama političari, šefovi partija odlučuju o tome kako će izgledati model državnog ustrojstva, možda nauku treba primeniti u to. Nije, generalno uzev, uopšte problem toliki veliki kada negde treba da skinemo, ocenimo da je iracionalno mnogo, prema projekciji budžeta, možda nam je veći problem kada nekom treba to da opredelimo. Možda je ovo moglo da ode i u prosvetu, da se na više pojedinačnih pozicija izdele sredstva, da dobiju svoje pare u većem iznosu i deca za takmičenje i profesori za edukaciju i veći broj studenata koji će imati pravo na master studije. Možda je mogla poljoprivreda da ima više raketa za protivgradnu zaštitu i na mnogim drugim mestima mogla su sredstva da se podele, moglo je i sa drugih pozicija, sa pozicija možda u milionskim, ne u iznosima milijardi, potpredsednika Vlade, jednog, drugog ili trećeg, itd. Dakle, moglo se unutar racionalizacije samih ministarstava učiniti da neke pozicije dobiju više.
Ovo je naš pokušaj, naravno, bezuspešan verovatno da povećamo sredstva za specijalizovane usluge u Ministarstvu nauke i tehnološkog razvoja. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, danas treba da ozvaničimo jednu tesno skrojenu listu kandidata za Nacionalni prosvetni savet, opet sa docnjom, koja je protiv Zakona koji smo skoro menjali i opet, sa tačno utvrđenim brojem kandidata, ljudi koji imaju pravo da konkurišu od strane odgovarajućih predlagača.
Ako pažljivije pogledamo izmene zakona koje smo doneli, taj zakon je podrazumevao da te liste sadrže više kandidata od onih koji su nužno propisani kao minimum, te bi onda i dao smisao diskusiji i raspravi o kandidatima, koje ovde sprovodimo. Na ovaj način imamo integralnu listu, gde se tačno predlaže onoliko ljudi koliko se bira. To znači da se neizborom jednog od kandidata cela lista može dovesti u pitanje.
Imamo jedno staro, političko pitanje koje traje od časa kada smo uopšte i krenuli reformu visokog obrazovanja, po pitanju strukture, broja, nadležnosti itd, a onda i ažurnosti, tih stručnih regulatornih tela, kakav je, recimo, Nacionalni prosvetni savet.
Skorašnjim izmenama nije se izbegla primedba da Nacionalni prosvetni savet i nije baš nadležan za sva pitanja, te da ima granične nadležnosti sa Savetom za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, da se u delu opštih programa moraju dopunjavati u svom radu, te da se, naloženo je zakonom, oni moraju usaglasiti kada izlaze sa jedinstvenim i bitnim sadržajima iz dominante oblasti. Tu će raditi 54 ljudi, 54 ljudi će dolaziti i primati plate kao da svakoga dana rade. Plate verovatno ranga poslaničke, inače najomraženije plate u Srbiji, ničim objašnjivo, jer mnogi poslanici putuju i sa juga Srbije da bi došli na radno mesto u Beograd. Ovi ljudi će verovatno imati iste tolike plate i raditi posao na ovaj ili onaj način, manje ili više odgovorno.
Generalno, i Savet za visoko obrazovanje i Savet za nauku i tehnološki razvoj su relativno kasno formirani, s obzirom na zakonske obaveze. To je elitno telo, ako se samo uzme program njihovih aktivnosti i to ostave na sajtu, kao predlog za budući rad, recimo, Nacionalnog prosvetnog saveta o indikatorima, potrebi za ocenu stanja u obrazovanju, vidi se da iako su ga pisali ljudi, bar polovina njih ima najviša akademska zvanja.Često su bili skloni da, u tome što su nam napisali kao predlog, naprave neverovatne jezičke omaške.
Šta se radi u tom prethodnom projektu koji ekipa, koju treba da ozvaničimo, treba da dovede do kompletiranja i da posao na reformi obrazovanja dovrši do kraja?Koliko će to u stanju biti da odrade kvalitetno, koliko će biti rukovođeni preporukama međunarodnih, pre svega, evropskih institucija istog ranga, koje predlažu principe, kriterijume, standarde itd, to ćemo tek videti, a posebno u pogledu očuvanja nacionalne osobenosti i nacionalne tradicije i prava na različitost unutar onoga što u obrazovnom sistemu možemo i moramo da imamo pravo.
Zato ću se, diskutujući o ovoj grupi ljudi koja treba da upotpuni i učini formalno kompetentnim instituciju od 43 ljudi, govoriti i o budućoj aktivnosti tog saveta koja neosporno treba da predstoji.
Konačno, javnost se vrlo zanima oko toga šta će biti sa reformom srednjeg obrazovanja, sa dovršetkom reforme osnovnog obrazovanja, sa obaveznim uvođenjem predškolskog obrazovanja do kraja i gde je čija nadležnost u sistemu očuvanja održivosti ovog obrazovno-vaspitnog sistema u Srbiji.
A oni koji se sa tim poslom suočavaju, pretežno su ljudi koji su predloženi iz sfere visokog obrazovanja i više bi im odgovaralo, pod navodnicima, mesto u ovom drugom Savetu za visoko obrazovanje. Ali, predlagač je kod donošenja zakona osmislio takav odnos članova u Odboru u Savetu i mi tu sada ne možemo ništa po svršenoj stvari da promenimo. To jedno glomazno telo treba da raspravlja o veoma ozbiljnim stvarima, makar što se tiče tog akta.
Zašto dovodimo u sumnju? Neiskreno je reći sve članove koji su predloženi, jer se lično i ne poznajemo. Svačiju ličnu ulogu u pređašnjoj aktivnosti ne znamo, ali neka imena znamo i njihovo zalaganje za sprovođenje Bolonjske reforme, koja je u velikoj meri odrađena mnogo haotičnije nego Predlog rada za srednje i osnovno obrazovanje i vaspitanje za taj niži nivo, taj srednji i osnovni obrazovni nivo obrazovnog ciklusa.
Ta ekipa ljudi je tada uspela nekako da progura Bolonjski sistem visokog obrazovanja, a sve što se kasnije dešavalo nije unapred nigde bilo anticipirano. Niko nije mogao da predvidi kako će se odvijati i danas jesmo tu gde jesmo, sa široko zastupljenom demokratizacijom u radu fakulteta, odnosno univerziteta, gde su samo fakulteti izgubili demokratičnost i samosvojnost u odnosu na univerzitete. Zbog toga su morali da pribegavaju različitim trikovima, da stvore više polja, više grana unutar toga, da konačno naprave svojevrsne univerzitete, da bi dobili, kobajagi, finansijsku samostalnost.
To je ono što se i u ovom predlogu vrednovanja obrazovnog sistema predlaže, tzv. decentralizacija. U kojoj će se meri ići dalje u decentralizaciji, kada je inače proces imenovanja rukovodnih struktura u srednjim i osnovnim školama, u značajnoj meri je decentralizovan u mnogo većoj meri nego što bi to bilo prirodno da bude za fakultete u kojima danas dekani mogu kao u socrealizmu, u samoupravnom sistemu da budu izabrani tako što će imati oko sebe oligarhiju onih koji će ih predložiti, bez ikakvog uticaja ministarstva, a pri tome će raspolagati sredstvima države, sredstvima budžeta. Mi ćemo to pitanje imati, da se otvara svake godine kod upisne politike.
Prvo, što ćemo raubovati uslove upisa i zakonom menjamo, svake godine, taj veoma dokazani i veoma kvalitetni bolonjski način studiranja, gde se traži 60 bodova ili ništa, pa ćemo onda popuštati oko toga, da li će ili ne, ovoliko i onoliko biti na master studijama.
Zašto to govorim u vezi sa ovom tačkom? Ni po čemu to nije izvan teme, da možda neko ne bi mislio da se preko replika oko toga sporimo. Jedine nadležnosti svih ovih saveta i ovih struktura savetodavnih, rukovodnih, prognostičkih, kako god hoćete ih zovite, koje kroje politiku u obrazovnom sistemu na različitim nivoima, jeste da ministarstvu predlažu izmene zakona.
Neće nijedno od ovih tela predložiti da samo po sebi bude smanjeno, da se obavežu na kontinuirani i efikasan rad. To što su dostavljali izveštaje, to je pozitivno. Neke savete ne možemo ni da konstituišemo mnogo godina nakon zakonske obaveze, u sferi obrazovanja i nauka, mislim na ove dve oblasti, a ne da još o svom radu dostave i izveštaje.
Nacionalni prosvetni savet uprkos bolljki koju je imao je i dostavljao odgovarajuće izveštaje. Doduše, najčešće na energični zahtev odbora da to uradi, a često smo kod izbora ovog tela bili suočeni sa neprilikom ili prilikom da ih podsećamo da način njihovog organizovanja i rada treba da nosi i određeni stepen zrelosti i određene odgovornosti.
Kada govorimo o ljudima koji su predloženi za listu, rekao sam da neki od njih nisu pokazali dovoljnu ličnu akademsku profesionalnu zrelost i percepciju za ono što će nam se desiti uvođenjem obrazovnog sistema, kakav je zamišljen, negde potpisan 2002. godine i time obavezao državu da je sprovede.
Iako je i tada u toj bolonjskoj dvostraničnoj i četvorostraničnoj deklaraciji, zavisi koju varijantu nađete, stoji da se moraju poštovati principi univerzalnosti zarad akademske mobilnosti među državama, jednako kao što stoji da se treba uvažiti tradicija u obrazovnom sistemu.
Naravno da ne može biti govora onda, to stoji, kada sada govorimo o kriterijumima za srednje obrazovanje, indikatorima potrebnim za ocenu stanja u obrazovnom sistemu, što će biti predmetni problem ove ekipe koja će se konstituisati i dopuniti savet, ali smo sigurni da uprkos tome što to stoji, postoje oblasti u kojima ta odrednica ''nacionalni interes'' ne može značiti mnogo.
Dakle, ne možemo ni po čemu medicinski, farmakološki, u farmaciji, medicini i stomatologiji, matematici i fizici imati nešto što je nacionalni predznak. Nema nacionalne matematike, nacionalne medicine, ali ima nacionalne književnosti, nacionalne istorije itd.
Da li ćemo, kada smo već uspeli da fragmentišemo u velikoj meri nastavne planove i programe da bi zadovoljili kriterijume Bolonje, uz potpuno odsustvo interesa onih koji su to jednostavno potezom pera potpisali, a kasnije njihovih sagovornika u toj priči nigde neprovedene operativne primenjivosti sistema.
Sada se sa ovom pričom kreće opreznije, predlaže se više različitih kategorija i više različitih modela, od OECD, EU, nacionalnog statističkog pokazatelja koji Zavod za statiku daje, i kada to čovek pogleda, zahvalan sam im što su sa tim planom izašli, sa predlogom rada, i vidimo koliko je sve to relativno, odnosno koliko su svi predlozi kriterijuma relativni.
Očekujemo da ljudi koji budu izabrani, što će se verovatno desiti, uprkos našem stavu, da nađu nekakav zajednički imenitelj, da ne izraubuju suviše naš uvreženi sistem vrednovanja koji, koristiću vreme, da to bude uverljivije i polako iznesem, kako je ko zamislio, da ovaj ključni operativni zadatak koji stoji pred obrazovanjem u Srbiji, tu nam sledi reforma gimnazija i o tome se čuju svakakve priče, najčešće buntovi.
Mogu da razumem donekle inertnost institucija, pa da se bune protiv nagoveštenih promena, ali samo u meri u kojoj će te promene da se tiču njih lično, da će ih koštati ličnog komfora. Oko komfora se ne može sporiti, ali oko njihovih sugestija, da ono što se pokazalo efikasnim i dobrim, što se testira na međunarodnim stručnim takmičarskim skupovima naše dece, u sistemu organizovanja obrazovanja koje sve države, makar nezapadnog bloka, ne poznaju, kao specijalne škole, dakle, specijalne gimnazije – matematička, jezička itd, koje produkuju izuzetan kadar.
To je još jedan od dokaza da sa reformom treba ići pažljivo, da treba u Savet staviti ljude koji neće idolopoklonski gledati na to da su stavljeni da u Srbiji nešto promene po svaku cenu i da tome daju lični pečat.
Nekima sa liste bih se rado zahvalio što su nesumnjivo dali, makar i ćutanjem, podržavanjem, onako kao Horacije iza zavese, onoga što se dešava na sceni i pustili da prođe, bez ikakvog kritičkog osvrta, bolonjski model školovanja, a sada imaju prilike da se iskažu na ovom planu.
Eto kako recimo indikatori za opis stanja obrazovanja u ''Obrazovanju na prvi pogled'' OECD, gde su kriterijumi, recimo, učinak obrazovnih institucija i uticaj učenja, finansijski i ljudski resursi, dostupnost obrazovanju, participacija i napredak i okruženje za učenje, gde se recimo razmatra, pazite, rečenica "količina vremena".
Kako neko ko sedi u Savetu i obnaša tako visoka akademska znanja kaže "količina vremena" ili upotrebi reč "uporedljivi"? Zaista neverovatno. Mi smo predlagali, po definiciji, kako volite u zakone da stavite, kao istaknute, dokazane i najveće stručnjake, čak imate i akademika u ovome. Sada će i akademici i istaknuti stručnjaci iz reda visokoobrazovnih institucija, KONUS-a, da učestvuju u formiranju programa nižeg ranga, nego da se bore za ono svoje. Ali, dobro, tako smo zamislili i neka ide tako, možda ima i smisla. Dakle, to je jedan od kriterijuma.
Ako pogledate indikatore EU, ono što će se ispoljiti kroz Lisabonsku deklaraciju, Lisabonski plan, potpuno drugi kriterijumi – pravednost, efikasnost, celoživotno učenje, ključne kompetencije mladih, modernizacija i zapošljavanje. Znači, osvrće se i na to. Tu je čitav niz koji se pledira na strašnu unutrašnju akademsku mobilnost, ali se daju i nekakve projekcije.
Nacionalni prosvetni savet u novom sastavu moraće da da i projekcije koje se tiču same Srbije, šta ona očekuje o tome koliko će njih uspšeno završiti srednje školovanje, koliko će se njih usmeriti za celoživotno školovanje, koliko će i kakva particija biti na nivou PISA testova, makar drugi stadijum, kada i Evropa daje za PISA testove samo sposobnost razumevanja pročitanog da bude negde do 20% onih koji ne dostignu i 80% koji dostignu u samo jednom segmentu u PISA testu.
Mi imamo pristojne rezultate za naše osnovce koji su taj test prošli na način suočenja sa novim, sa nečim što im možda nije ni pokazano kako izgleda, kada se testovi budu, modeli, ponovili, i deca to proučila bolje, sigurno će postići bolje rezultate, ali srednja škola ih dovodi zaista do jednog vrhunca i tu ne treba ići mnogo sa eksperimentom.
Koji je naredni model koji su nam ponudili? To je jedan ogroman određeni posao koji retko ko može da odradi sam za sebe i pojedinačnu potrebu, i to je jako dobro, da se sa ovom nekakvom raspravom izađe.
UNESKO obrazovni indikatori, nekako deluje da su najsličniji onome što nudi naša država statistički - pismenost, ocena stepena pismenosti, pokrivenost i efikasnost pristupa o tome koliko se gde upisuje, finansiranje obrazovanja, šansa za zapošljavanje. Prilično slično onome što ćemo mi imati kroz prikaz kako vidimo stanje u obrazovanju u našem statističkom godišnjaku koji zaista sadrži one osnovne nužne elemente.
Dakle, konačno sadrži i opisuje ono što nas je svetu predstavilo kao naciju koja polaže na obrazovanje, koja daje svojevrsni pečat, recite sada, modelu istočnog obrazovnog sistema, apsolutno nemam ništa protiv i uvek ću ostati na stanovištu da upravo taj model obrazovanja je dao i najveći broj najistaknutijih naučnika i najveći broj nobelovaca, naravno, pod uslovom da uključimo one emigrante koji su, naučivši tamo, otišli u zapadnu prednost tehnološku i odradili svojim intelektom, tu izlazi i obrazovanje u prvi plan, a tehnologija je samo suportivna, podrška.
Kako smo mi to zamislili, to su dosta jasni kriterijumi koje ova grupa ljudi sada namerava da razvodni na neki 50-60 i to će biti galimatijas.
Opis osnovnog i srednjeg obrazovanja, predškolskih ustanova, struktura stanovništva, šansa da se zaposli, i koliko država ulaže, dakle, obavezuje i državu po tim kriterijumima da se vidi šta će biti. Naravno da će za sve ono što se u predlogu mera, koje će ova ekipa ljudi imati posle izbora, traži, a to je ogroman papirološki posao. Sa takvim papirološkim poslom mi smo suočeni i u zdravstvenom sistemu, zbog tzv. reformi, pa danas većina zdravstvenih radnika sate i sate radnog vremena ne provodi sa pacijentom, nego pored kompjutera, radeći sa različitim formularima i papirima. Diskutovao sam ovde da obična medicinska sestra u dispanzeru obično mora da vodi 23 ili 24 različite evidencije i da pri tome deluje i terapijski i savetodavno itd.
Šta će se morati u osnovnim i srednjim školama, predškolskim ustanovama? Da odgovore na ovako brojna pitanja da bi statistika mogla da ih pokaže, jer, konačno, to mora da krene sa baze? To je posebno pitanje, posebno potrebno umnažanje administracije, jer će se nastavnici, pominje se čudo i sa njima, u predlogu mera, morati da deo radnog vremena provedu baveći se statistikom i popunjavajući formulare.
Dakle, to je ono što će njih morati da sačeka, a što sada država, uprkos tome što ima strategiju koju je donela u pogledu ovoga, u vezi sa stanjem gde će koja opšta, deklarativna, prepisana iz Konvencije UN, sada su aktuelne strategije razvoja obrazovanja odraslih i stručnog razvoja obrazovanja i stručnog obrazovanja itd, koje su sada nekako isplivale, ova ranije, MPA, stoji i ona je u proceduri.
Otvaramo posebno pitanje – interes države, a šta je sa strategijom nateliteta? Abonenti ovog obrazovnog sistema jesu upravo deca. Činjenica je da mi nismo uspeli da dobijemo odgovore zašto se neki ljudi nalaze, a nismo ih ni tražili, da ne remetimo pravo predlagača i razlog da ne podržimo ovakav sastav Nacionalnog prosvetnog saveta.
Dame i gospodo, mi smo se dotakli ovog problema i u načelnoj raspravi u kojoj smo hteli zaista da definišemo metodologiju novog pristupa polaganju državnih ispita. Naravno, na sajtu ne možemo naći mnogo toga, nego kroz pripremne akcije različitih institucija koje tu bivaju uključene, a nama se čini da je najlogičnije da budu u to uključene i po opisu svojih nadležnosti i opisu svoga posla, Lekarska komora i Zdravstveni savet Republike Srbije.
Ovo telo bira Skupština, ovo je nezavisno telo. Jedan širok pristup, koji će garantovati sigurnost budućim lekarima, da im se život neće dodatno zakomplikovati posle složenog obrazovnog procesa, koji možda i jeste brz, a videćemo koliko je efikasan, to je sve tek na proceni, to je sve novo.
Još prve generacije integrisanih studija nisu izašle i ne znamo ni efikasnost, ali znamo da će te doktore buduće, stomatologe, farmaceute u krajnjem čekati jedan ozbiljniji državni ispit. Mnogi, već na sajtu se može videti, imaju ozbiljne probleme oko polaganja državnog ispita. Ako se negde arbitrarno ostvaruju kriterijumi kako će izgledati, da li će on sadržavati taj državni ispit, sadržavati i usmeni deo, i seriju testova, koliko će biti iz oblasti prava, zakonodavstva u zdravstvu, teško je znati.
Mi smo svedoci da deca i u gimnaziji danas uče ustav, dakle, nešto što praktično kroz srednje obrazovanje dobije neke nivoe znanja. Koji će nivo i obim preventive biti uključen? Mislimo da bi to trebalo jednostavno da se uradi po strani od samog ministra, od njegovih službenika, od njegove administracije, da bude uključena šira stručna akademska javnost, a ona se najbolje reprezentuje, naravno, kroz lekarsku komoru i kroz zdravstveni savet Republike Srbije.
Konačno, i u opisu njihovih nadležnosti, i da predlažu zakonske regulative i da poboljšavaju kvalitet i uslove studiranja i efikasnost zdravstvene zaštite i održivog sistema itd.
Sve se čini da se može možda dogoditi, ako to krene nekim svojim nesuvislim i nekontrolisanim tokom, i po liku i delu nečijeg zamišljaja u glavi, da će deca posle svega biti dodatno osujećena, da recimo jedanput ili dvaput polažu državni ispit, da posle izgube pravo da ga uopšte polože. Čuju se i takve zamisli. Verujem da su one neobjektivne, da su one ishitrene, da su one date u nekom grču.
Ne mogu da se pozovu na imena ljudi, a takvi ljudi postoje, jer oni ex officio ne predstavljaju nikoga, predstavljaju određene inokosne ili kolektivne organe na fakultetima, a naravno kao takvi nisu dostatni da nam pruže uveravanja da to o čemu mi sada govorimo jeste da smo konačno kao poslanička grupa u pravu i želimo da ovaj amandman razmotrite još jednom, iako ste ga na odboru odbili, pa da ga eventualno i prihvatite, jer ništa bitno neće promeniti u samom smislu zakona. Zahvaljujem.
Opet je to pitanje kako i na koji način će se utvrditi kriterijum? Ne predlagači zvanja primarijusa, toga su imali dosada dosta. Generalno u našoj istoriji medicine, u razvoju našeg zdravstva biti primarijus je zaista značilo za institucije koje nisu na nivou obrazovnih akademskih institucija, nisu fakulteti, za sredine u kojima takvi ljudi borave uvek je značilo prestižno zvanje i prestižni domet u obrazovanju, u onome što ljudi kroz svoju karijeru dobijaju – akademsko na stručno.
Zato su bili obavezni da pišu određeni broj radova, da svojoj komori, pardon to je bilo u podružnici SLD-a do osnivanja komora, svojim ograncima budu prepoznati kao nosioci različitih tematskih jedinica. Često su davali i značajan doprinos i u naučno-stručnom pristupu ozbiljnim problemima, koji su kasnije čak ulazili u vodiče ili nacionalne preporuke.
Takvi ljudi treba da postoje i dalje i u sredinama u kojima postoje visokoškolske obrazovne institucije medicinske struke. Zato mislimo da bismo na ovaj način možda ovom izmenom koju smo predložili, zvanje primarijusa, trebalo da uključimo kriterijume koji se uslovljavaju, koji se propisuje, da dodavanjem kriterijuma bude uključena i komora zdravstvenih radnika. Dakle, imamo i ispravku amandmana, to ste možda i videli, gde u konačnom tekstu mislimo da treba da budu komore zdravstvenih radnika.
Dakle, i farmaceutska i lekarska komora, komora biohemičara, stomatološka i svi oni koji mogu da predlože kandidata, ili preko SLD-a ili preko komore, za zvanje primarijusa, a da ostatak teksta ostane isti. To će ići u budžet. To će koštati toliko i toliko.
Ali da se dodaju kriterijumi kod formiranja stavova, koliko je radova potrebno, šta je potrebno da se uključi i komora zdravstvenih radnika odgovarajuće struke. Zato što smo svedoci da će se inače kriterijumi za bodovanje, za ostanak u struci, za dobijanje licence verovatno sve više i više menjati.
Vrednost jednog boda, koja se danas možda svodi na oko 3.000 dinara, verovatno će biti sve veća i veća, komora će se baviti time, a zdravstveni savet će odobravati teme za edukaciju. Već za ovih dve godine – godinu dana nepriznavanja tih bodova, koji se dobijaju na KME, u kojem smo svi radili, spremali, i nama što smo spremali, odnosno onima koji su slušali, otišlo je u vetar.
Dakle, jedna godina rada koja je značila za one koji su došli, ali sve više provejava osećaj da ljudi dolaze da bismo namakli bodove. Komora zdravstvenih radnika to neće finansirati, direktori bolnica to neće finansirati, zdravstvene kuće sve teže, čak su onemogućeni da finansiraju učešće kandidata. Vrlo je nejasna pozicija, mislim na farmaceutske kuće, kako da se u sve to uključe, tako da bi tu trebalo biti oprezan, i kod formiranja kriterijuma i dodeljivanja zvanja primarijus, da se ne oteža.
Nekada su postojale lokalne podružnice Srpskog lekarskog društva koje su imali tradicionalne zdravstvene dane. Ljudi koji su tu objavljivali svoje radove imali su određeni skor radova, koji je nekada i nama, koji smo išli u naučna zvanja, koristio, imao je određenu težinu.
Danas se to izgleda u priličnoj meri promenilo. Ono što ne prođe kroz akreditaciju i dobije bodove za KME, to očito neće više imati nekog značaja. Ako u to budemo uključivali primarijuse, onda će možda morati neko od njih da bude aktivan, da drži predavanje, ne samo da ima dokaze o prisustvu takvim stručnim skupovima. Te zato opet mislim da je mesto da komora bude uključena.
Mislim da to proceduru ne bi u značajnoj meri pojednostavilo. Sad ovog časa smo dobili odgovor Vlade, te nisam video šta u odgovoru Vlade piše povodom ovog amandmana, ali mislim da amandman umesno uključuje rad struke. Zahvaljujem.
Nastavljamo se na priču o komorama. Zaista smo večeras otišli u tu široku i već odrađenu načelnu raspravu u svim gradovima i svim fakultetima, tu smo gde smo. Komore govore o tome da im se ministar meša, ministar ih brani vatreno. Vatrenije nego kada je Zakon o komorama donošen. Reklo bi se najbolji prijatelj i najveći saradnik i lekara i komora.
Svi mi i građani Srbije govorimo da nešto ima trulo u državi Danskoj u pogledu ministrovanja osam ili 10 godina, u pogledu problema s kojima se srećemo. Sam ministar govori da iduće godine čeka veliki problem one koji neće imati mogućnosti da se leče, neće biti zdravstveno osigurani i da će takvih biti još više.
Mnoge znam koji nisu mogli da odrade terapiju zračenjem jer nisu imali zdravstveno osiguranje. Raznim marifetlucima fonda činio im se ustupak da pokušaju lečenje međutim nisu stigli ni da se operišu, ni da odrade mnogo toga. Dakle, ništa nije toliko bajno. Bajne količine novca su otišle. Za osam godina mandata moglo je mnogo više. Mnogi upiti ne bi trebalo da se postave.
Šta hoćemo sada? Zašto govorim ovo? Komora bi trebalo da se stara, ubi nas ministar pričom da se stara o interesu lekara. Ne vidim to. O kapitaciji ćuti, nijednog lekara u zaštitu uzela nije. Čuvaju oni sebe, čuvaju svoje prihode, apanaže koje nama mesečno uzimaju.
Ogromne pare naš ministar nije izvestio. Svakog februara treba da dobije finansijski plan, izveštaj upravnog nadzora. Moguće je da na Odboru za zdravlje to donosi, izveštaj, ali nama ovde to ne prezentira predsednik Odbora. Gde su pare? Kuda idu? Ko je povukao još štetu ako je negde u struci pogrešio? Komora čeka da bude osuđen od suda lekar, pa da mu i ona uzme licencu i da vidi kako da se ravna.
Po svim novinama, novinskim zapisima i člancima kada se čita deluje da su oni u neprekidnom ratu i u neprekidnoj raspravi. Komora stomatologa treba da brine i o stanju svojih lekara, o stanju zdravlja bolesnika. Zakon je uredio da dete do 18 godina ima pravo na besplatno lečenje.
Šta će ako je to gimnazijalče koje je 18 godina napunilo u junu, dalje neće moći, do kraja školske godine, u maju ili u januaru neće moći da se leči? Ni student neće moći. Moraće da plaća. Kakva je to anomalija? Po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti rekli smo da i redovni studenti mogu da se leče džabe itd.
Zašto ne može i stomatološka zaštita, jer se time ne bi pomoglo mnogim stomatolozima da ne budu u nekom aranžmanu, gde ih je većina otišlo u privatno praksu, diktiraju cene. Kako će fondovi sklopiti ugovore? Šta smo uradili? Pita li se komora? Da li komora daje mišljenje o tome šta smo mi to sada sa ovim postigli samo zato što u Zakonu o lokalnoj samoupravi piše da se decentralizuje primarna zdravstvena zaštita, moramo da izginemo i da damo tri godine da neko preuzme.
Pa, ne može. Opština u Kniću ne može da preuzme. Promenimo negde u zakonu. Šta to znači decentralizacija na primarnom nivou? Šta će to bolje lekar koji se bavi po definiciji primarno time da zna ako je izdvojen u svome lokalu ili regionu? Ima koristi lokalna samouprava - postavlja direktora, a kada treba da plati zapošljava na telefonski imenik, hoćete u Kragujevcu, pitajte imena, znate ko su direktori, vaši su, uostalom. Proveravajte, meni ne pada na pamet da proveravam, znam te ljude lično, a znate vi mnogo više nego ja.
Dakle, ne može se govoriti da nema partijske prebojenosti u prijemu. Ako je nešto problem, menjajte i to. Držala je država centralno. Da li ima nešto važnije od primarne zdravstvene zaštite? Batut se ubi da provede mere primarne zdravstvene zaštite, da pošalje transmisione ideje, metode, projekte, a onda to stavite u lokalnu samoupravu, pa koliko ko ima para, toliko i može. Jeste li ste vi to opremili? Ta oprema će isteći, i garantni rok, i vreme i pregoreće ponovo.
Šta rade upravni odbori? Uvode participaciju. Sada je na nivou lokalne samouprave direktor njihov, njihov upravni odbor i pacijenti plaćaju i krvne slike, i urine i preglede, nestandardni pregled interniste. Pa gde ćete ga, u sekundarnu, u tercijarnu zaštitu? Ko će to da plati? Kada da dođe na red?
Obesmišljavali ste donošenjem zakona i tu ideju decentralizacije i stavili ste ljudima na teret da plaćaju gde god se za bravu uhvate. Promenite onda otpočetka, gde god ste stavili da decentralizacija zdravstva ne valja, promenite to ili dajte da radi kako kome odgovara, neka Beograd drži sve što može.
Uostalom to je i temelj i koncept te političke doktrine o regionalizaciji, taj Beograd koji ima više nego svi drugi, a govorite o tome vi koji ste osam ili 10 godina bili u vlasti i mogli da sprečite tu tzv. beogradizaciju Srbije.
Sada opet što se tiče komore, jer komora predlaže zakonska rešenja, komora brine o lekarima, ministar ne može da se meša, komora je savetodavna, isto maltene kao nacionalni savet. Samo sabira licence. To sada zna da sabere i dete u osnovnoj školi, nije to loše plaćen posao.
Kada pogledamo član 27b, i kada pogledamo stav 2, u tom stavu piše, prosto deluje da je koliziji sa članom 8. i sa članom 9: usudi li se neki direktor da raspiše izbore, jer verovatno neće dobiti mandat, a to sve ima nekog interesa, bude i u drugom mandatu i tako nekako napravi problem i ministar mu imenuje odbor, odbor ne sprovede izbore, kao što piše u članu 8. i 9, međutim u članu 2. piše da odbor ima ovlašćenje da raspisuje izbore za članove skupštine komore sve do izbora članova komore.
Kojih članova komore? Oni se ne biraju, oni postaju članovi kada diplomiraju i odnesu papire. Kako se postaje član komore? Ne razumem, šta ih bira odbor članove komore? "I konstituisanja skupštine komore u skladu sa ovim zakonom". To je to.
Znači, taj bi odbor po stavu 2. neprekidno sprovodio izbore po definisanim terminima i rokovima koje ste dali. Međutim, u članu 27b vi kažete – ako se i posle dva uzastopno sprovedena postupka raspisivanja izbora za članove skupštine komore, već tu preciznije govorite koje članove itd, ne izvrši izbor, onda će komora da imenuje privremene i ti privremeni će da nastave da biraju.
Nemoguće je da ostane stav 2. jer odbor bira neprekidno. Ako razumem dobro, doduše možda sam kao i vi amater pravnik, ako ste potegli tu priču, ko sluša, sami ste na granici struke i politike ili više ste u jednoj strani, kao i ja, ali dobro, pa pravno tumačenje člana 27v, je u koliziji sa stavom dva člana 27b. Zato mislim da bi trebalo to ispraviti. To je tehnička ispravka.
Dakle, ovo ne negira koncept vaš da zavedete red tamo gde ste red izgubili zbog nekog nepoštovanja lekarske fele ili stomatološke fele prema ministru, prema osećaju odgovornosti. Više liči na komoru privatnika nego na komoru koja brani društveni interes. To je sada tako kako je, verovatno će i to sazreti, biće nove izmene zakona pa ćemo vidite šta će od toga ispasti.
Ovo sam zamislio kao pravnu redakciju teksta. Tako sam zamislio abnormalnost ovog stava. Ako grešim objasnite mi drugačije nego u obrazloženju u kome ste mi prepričali sve ove članove. To prepričano mi ne treba. Razumem i kako je napisano. Hvala.
Gospodine ministre, prvo lice jednine, drugo lice množine, uobičajeni manir vaše političke grupacije i na skupštinama lokalnim, kragujevačkim, knićanskim, ali ne znamo. To vidim večeras i u Skupštini.
Šta ste vi to, jeste li vaš kapital koji je enormno veliki da može da kupi pola klinika po Beogradu uložili da Kragujevac dobije magnetnu rezonancu? Znate li zašto me najviše zovu? Da im nađem mesto da legnu da se zrače, da im nađem mesto da urade hiruršku intervenciju za kuk, za ovo ili ono, za ono što celoj Srbiji nedostaje.
Kada sam govorio beogradizacija rekao sam neka to radi Beograd što može na nivou primarne. Neka pokupi sve domove zdravlja i svima da plate i neka im da dvostruke ako to tako može, ali znam da će u Kniću to biti teško.
Sve je puno i klima uređaja. Vrlo dobro znam kako izgledaju. Sve to još jednako drže na okupu. Doći će vreme kada neće moći lokalna samouprava da ima grejanje u Kniću u školama, a kamoli da obezbedi repromaterijal za laboratoriju. Moraju da plate 800 dinara za laboratorijsku analizu. Moraju da plate nestandardnu uslugu da ih pregleda internista, moraju da plate spirometriju. Svuda. Nemoguće da to ne znate.
Znamo da paket usluga plaća RZZO. To neće otići u uslugu koju će platiti, jer to ste unapred u zakonu denivelirali, sklonili koje struke treba da budu a koje ne u sastavu doma zdravlja primarne. Držite tu primarnu pod republičkom šapom. Sekundarne držimo. Tercijarne držimo.
Kragujevac je tercijarna. Da li je mogao da postane klinički centar da je imao fakultet? Trebala mu je i oprema. Sami donosite standarde, papirologiju čudovišnu. Ne možete da imate i profesore i zvanje, a da nemate aparaturu na kojoj će da rade. Ne ide jedno s drugim.
Da li da shvatimo kao vaš lični dar, kao dar vaše partije. Ne razumem – zašto mi smo dali. Dali ste jer je to vaša dužnost, jer imate dužnost kontrolisanog trošenja para dobijenih ili pozajmljenih za celu Srbiju srazmerno potrebama. Ne mislim da ćete praviti fakultet u Vrnjačkoj Banji i tercijarni klinički centar.
Kragujevcu to sleduje i zašto sada da vam neko bude zahvalan. Zašto bi vam kolege bile zahvalne. Zabranili ste im da puše, jurite i kažnjavate. Zašto su vam specijalno zahvalne kolege? Visoke im plate? Izabrali ste krug lekara ko deli s kim u fondu. Napravili ste situaciju u kojoj neko može da ima dve ili tri plate. Naravno da interventni kardiolozi to imaju i rade odgovoran posao, ali ne može uredbom i dogovorom sa fondom. Rade bez kardiohirurga. Zlate li koji je to rizik? Koji evropski standard to daje. Nemojte tako. Pustite to. Nećemo oko toga.
Ima šupljina u vašem vladanju osam godina. Morate to shvatiti, i nedorečenosti, i nije to osam meseci. To je osam godina. Ne znam kada ste polagali zakletvu, ali govorite o 2002. godini tako, a hvalite Đinđića. Zašto ste to rekli? Hoćete da kažete da je valjao Đinđić, a ministar koga je on izabrao za zdravlje nije valjao. Nula se zračilo. Nemamo ambiciju da donosimo. Da se nula zračilo 2002. godine opet je vaša sramota. Nije moja.
Prijavio sam se da nastavim onaj amandman, niste videli, ali svejedno, trošim isto vreme.
Uopšte nedorečenost oko člana 4, a što reguliše Komisiju, gde se ne zna ni koliko ljudi, ni koji mandat, ni kako je organizovana, ni ko donosi radna akta, i to će biti ono sa čim ćemo se sresti sa ovim zakonom o komorama, a uskoro ćemo ovaj zakon popravljati, jer to tamo ništa nije rešeno.
Ona je ovlaš formirana, ne znamo ni koliko će ljudi biti, a pominje se i lokalna samouprava. Verovatno, državna uprava i lokalna samouprava, čak ni tačan naziv ministarstva, ili koja to lokalna samouprava – gradonačelnik? To će i u kasnijoj distribuciji ovog zakona videti kada se lokalna tela formiraju, da će se stvarati jedno novo administriranje. Zašto se vraćam na kolegin amandman?
Zato što prosto piše da Vlada obrazuje i komisiju koja daje stručna mišljenja i iznositi stručne stavove, a ovde ko je odgovore pisao, neka stvarno čita šta piše, jer ovo je bruka.
Komisija nema ovlašćenje da daje odgovor na to što nećete da prihvatite, da daje predloge za prostor, opremu, kadar laboratorije ili bilo kog drugog proizvođača odnosno distributera. Ko je pominjao proizvođača i distributera? U glavi tekstopisca je da se nekome nešto nabavi, da se nađe provizija, distribuira. Kakva je logika ove zavisne rečenice u zadnjoj rečenici? Uopšte mi nije jasno i šta onda čitamo i što smo čekali obrazloženje Vlade?
Sada idem na ovaj amandman koji je meni pripao po prirodi stvari da odradim za kolegu Kneževića, neželjena dejstva, termin koji smo dva ili tri puta atakovali. Hteli smo da se to stavi umesto – trovanja. Trovanje prosto dođe kolokvijalno, više vezano za sudsku medicinu, a opet ovde se pominju psihotropne supstance koje ulaze u sastav lekova, pominje se kliničko ispitivanje, a tamo se operiše sa terminom – neželjena dejstva i trovanje je skup neželjenih dejstava.
To može biti akademska rasprava, da je trovanje, pa lakše ili teže, ali neželjena dejstva su tačno podeljena, ozbiljna neželjena dejstva i opasna po život.
Tačno se zna podela u toj klasifikaciji, jer ovaj zakon se tiče i onoga što obrađuje Agencija za lekove, kao i istraživanja lekova i tu smo hteli da zamenimo termin, ali ministar ne dozvoljava ni zamenu termina, kao da bi to bilo nešto strašno, ako se umesto reči trovanje stave neželjena dejstva, to se koristi i ako nije namenjeno kao lek, za lečenje u sklopu simptomatskog lečenja, ono će ispoljiti neko neželjeno dejstvo.
Dakle, ne razumem što bi sve to bilo trovanje, a ekstra kod predloga o laboratorijama, gde su laboratorije koje se trovanjem odista bave? Hvala.
Procedura uzimanja biološkog materijala. Opet ide to na teret ministru. Svi mi znamo, naravno, da to ministar ne piše. To rade službe. To je toliko jasno. Ali, i te službe moraju nekoga da pitaju. To su administrativci, doktori koji nisu u praksi. Jednostavno, već je ministar dao ocenu i poslaničkog zanimanja, i političke struke i relaciju bazične struke. Već smo imali tu elaboraciju večeras, preterano. Ali, to je akademska diskusija.
Ovo je zaista konkretno. Ako referentna laboratorija ne kaže – meni je za detekciju otrova potrebna koža, potrebna mi je semena tečnost, potrebna mi je konjunktiva, potreban mi je znoj, krv, suza, ispljuvak, onda to ne može da napiše neko u ministarstvu.
Reč je o kliničkom ispitivanju leka koji sadrži psihotropnu supstancu. U prvom stavu se tu odaje priznanje Agenciji za lekove, proceduri koja to radi, ali se istovremeno kaže – potrebno je da taj podnosilac zahteva, kao i kada je reč o kliničkom ispitivanju lekova, inače po osnovnom krovnom zakonu, da se ovog puta javi ministarstvu i da mu izda dozvolu za upotrebu leka.
Kada se razvila ta priča, amandmanom smo hteli da malo stvari oročimo, da ministar ministarstvu, koje je malo teže, opet je to ministru, stručnim službama, koga će one da pitaju – ko je vlasnik spiskova lekova i registara, nego opet komisija koja ih izdaje, čuveni član 4. nedorečeni.
Dajte sada da to lepo ministar prosledi komisiji, da vidi stanje, da li taj lek postoji, da li je na tržištu, ko ga uvozi, šta o njemu zna, ima li ikakve prethodne informacije i da sve te međusobne komunikacije ministra, komisije i ministra sa podnosiocem zahteva vremenski oročimo i ništa tu više nije bilo, nikakve povrede dostojanstva, nikakva promašena procedura, već se zakon bavi rokovima. Ovo su neki minimalni.
Posle tog momenta kada ministar izda to rešenje stvar kreće rutinski, kao što se radi u agenciji. Ništa se tu ne menja. Tu se ne utiče na proceduru, tako da obrazloženje koje smo dobili nije baš preterano pitko. Niko ne ide na tu proceduru da je remeti, jer se ta procedura zna.
Ta je procedura rađena, pa je menjana, usavršavana i dosta je dobra, kao i kada je zakon bio donošen, nismo imali neke velike primedbe oko procedure koja se tu vodi. Zato smo hteli da amandmanom utvrdimo te relacije, ne i da razvlastimo ministra, da konačno prosledi zahtev. Neko će mu odgovoriti.
Inače, da nismo napisali tako, verovatno u realnosti i biva. Kako će ministar da zna? Damo ime nekog leka. Nije to metadon uvek, i on zna šta je. Ko zna šta sve tu može da bude lek koji sadrži i kombinaciju lekova raznih? Što bi sad on to čovek da lista registre, da odgovor da njegov sekretar, neko da mu pomaže.
Dobro, možda idealizovano gledam rad ministarstva i državnih organa. Nisam to baš radio, tako tog ranga, ali slične stvari jesam.
Mislim da je ovo bio jedan logičan red stvari. To bi bio interni akt koji bi obavezao i jedne, i druge i treće učesnike da brzo dođu do rešenja. To je amandman, koliko razumem, profesora Kneževića, na to se odnosio.
Onda se verovatno ne razumemo, nije ni bitno. Umorni smo.
Ne utiče se na postupak, nego samo da vi izdate, ministarstvo izda tu famoznu saglasnost za upotrebu, ne mešamo se u proceduru.
U našem predlogu, ako ste pažljivo čitali, stoji u zadnjem stavu posle svih tih dopisivanja – vremenski oroči i dalja procedura u postupku koja sadrži itd, se odvija u skladu sa propisom koji uređuje oblast kliničkog ispitivanja. Ništa to nismo dirali, samo ta procedura, mogu li ovaj lek da upotrebim da krenu ta klinička ispitivanja.
Tako sam razumeo ovaj prvi stav, jeste i on malo meni nejasan, ali vas nisam mogao drugačije da ga razumem. Zato smo to vremenski oročili, ništa drugo. Procedura se ne menja, taman posla, pa našta bi to ličilo. Zahvaljujem.
Profesor Knežević je ovim amandmanom hteo da izbegnemo nekakav galimatijas izraza, a deluje nam kao pleonazam, da je to upotreba gde se koristi zdravstvena zaštita ljudi, a reč je o tome za koje prilike se koriste ovi lekovi. Sada, u tački 1. stava 3. za lečenje bolesti zavisnosti, pa za potrebe lečenja, uključujući simptomatsko lečenje.
Može da ode na teren akademske diskusije, kakvo je lečenje, kauzalno, simptomatsko, suportno, ali to nije predmet ovog zakona. Mi smo jednostavno, ne znam zaista, samo iz nekog specijalnog tenaciteta prema podnosiocima zahteva, dok se čita, da se to odbije.
Šta smo mi tražili? Da se vrlo malo promeni ovim amandmanom i da se za potrebe drugih terapijskih intervencija, da upravo to izmenimo, jer prosto nam je nelogično da se uz lečenje pominje i simptomatsko, jer je lečenje pa lečenje, da pobrajamo sve vrste lečenja.
Prosto bi samo uredili, nismo temeljno menjali ništa, ali odbijeni smo ovako i prosto je to postao manir i ne znam i smisao učešća u ovakvim raspravama.
Ako ćemo sada da otvorimo akademsku raspravu, šta ovde može biti u apoziciji, šta je noseći deo rečenice, šta je pleonazam, na to sada nisam spreman. Mislio sam da ima više osećaja i takta za ovakve nijansirane primedbe. Hvala.
Naravno, vraćam se opet na deo, da ne bih išao posebno na repliku, ali naravno da je jasno, i to je lečenje. Upravo to i govorim. To ne treba posebno odvajati. To lečenje bola je lečenje, samo tom vrstom, a ne nekom drugom vrstom terapije bola.
Ali, ovo je za kongres, nije za Skupštinu. Nema veze, ništa se neće ni izgubiti ni dobiti ako tako ostane ili se promeni specijalno. Ima mnogo ozbiljnijih stvari koje su prošle.
Ovo o čemu se govori u amandmanu koji sam podneo je reč o zdravstvenim tehnologijama, kako smo mi to smislili da izmenimo ove procedure. U postupku uvođenja novih zdravstvenih tehnologija primenjuju se odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti, u delu koji se odnosi na procenu zdravstvenih tehnologija. Moguće da jesam, ali zato se kasnije pominje na određeni način i u Predlogu zakona koji je pred nama, u temeljnoj zabludi.
Ne znam da li ta komisija postoji i da li funkcioniše, šta radi, ko kontroliše njen rad itd. Znam za neke nabavke koje su bile, da su morali da izbegnu predznak, da imaju predznak kao hitne, da bi izbegle procenu komisije. Da li su sve te komisije odradile taj posao?
Zašto je amandman odbijen, ne znamo, zato što ni komisija još ne postoji. Iz obrazloženja mi nije jasno, ali stvari stoje tako kako stoje. Verovatno ćemo i ovaj zakon menjati uskoro. Hvala.