Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Pažljivo smo, iako su nam neobično kasno stigli odgovori Vlade, iščitavali odgovore na sve naše predložene amandmane, a ta pažljivost je trajala možda desetak minuta. Samo toliko vremena neko ko je amandmane u ime Vlade potpisao sa razlogom za odbijanje na način na koji je to obrazloženo i sa makar 10% tenaciteta potrebnog da se unapred namerno neki amandman odbije, video bih da je mnogo puta napravio grešku.
Ovako, ostaje nam da zarad javnosti obrazlažemo zašto smo tražili izmene, konkretno ovde u stavovima 2. i 4. Generalno znamo da kao poslanici ne možemo da promenimo krovni zakon, noseći način kako je zamišljeno da se taj zakon sprovodi, ali možemo intervencijom amandmanima da u onim članovima koji se menjaju učinimo da zakon bude jasniji i sprovodljiviji za onoga ko ga primenjuje. Upravo smo to hteli da uradimo izmenom stava 2. i 6. Dobili smo obrazloženje, što je generalno baš za ovu sednicu, za ovaj zakon, za ovog ministra, dobijali smo odgovore takve koji su čitajući naše amandmane, pa makar i površno, upravo govorili da to što smo mi napisali je dobro rešenje i da se već sadrži u rešenju koje zakon predlaže, potpuno je održivo, evo odmah i dokaza.
U stavu 2. smo tražili da na jasniji način definišemo šta se od ličnih podataka, podataka o bićima, učesnicima nastave traži. Samo smo preformulisali stav 2, da znamo od koga to uzimamo zdravstvene podatke, od koga ne uzimamo, od koga socijalno, od koga kakve. Dakle, samo preformulisano. Odgovorili ste nam u obrazloženju da je to već pobrojano i kasnije raščlanjeno. Što ne bi bilo preformulisano? Da li zaista želimo da u stavu 2. uradimo tako da vidimo kome ćemo, deci i učenicima, utvrđivati zdravstveni status? Kako je napisano, deluje da ćemo svakome raditi zdravstveni status i hranitelji i roditelji itd. Mi smo to samo izmenili i jednim veznikom povezali da to bude jasnije.
Još je gore da u stavu 6, koji smo takođe samo preformulisali, napisali ste – za određivanje zdravstvenog statusa dece i učenika, prikupljaju se podaci dobijeni na osnovu procene potreba. Dakle, da utvrdiš nečije stanje, treba da proceniš potrebe za dodatnom socijalnom ili nekom drugom podrškom. Pazite nelogičnosti u stavu koji dajete. Mi smo napisali – zdravstveno stanje se utvrđuje valjda na medicinske dokumentacije, relevantne, ne koje, ne kakve, ne da ih pobrojite, dakle, na osnovu dokumentacije, a procenu potreba na osnovu tog zdravstvenog stanja. To je samo vice versa, obrnuti red u tom istom članu, verovatno isti broj reči ima, isto sve, samo su priloške odredbe i veznici izmenjeni.
To je odbijeno. Da to bude još gore, u vašem odgovoru vi prepričavate naše razloge. Kažete – u vezi izmena člana 10b stav 6. koji je predložen amandmanom
pokazujemo da zdravstveno stanje i dece i učenika procenjuju zdravstvene ustanove. To je ono što smo mi napisali, samo niste hteli da pročitate, a komisija utvrđuje potrebu za pružanjem dodatnih vidova pomoći. Naravno, mi smo to i napisali. Vi ste to naše odbili, lepo ste naše obrazloženje dali kao sopstveno i prost jedan galimatijas koji govori da vi očito sa visokim tenacitetom namere da odbijete amandman ne znate kako to da izvedete. Bolje odbijte u nekoj prostoj rečenici – amandman se odbija, causa ignota, iz ne znanog razloga, nego da ga na ovaj način odbijate i obrazlažete.
Nije nam stalo da ga uopšte prihvatite ako nećete, ali hoćemo danas da žigošemo načine sa kojom nepažnjom čitate i sa kojom, uslovno rečeno, zluradošću tumačite naše predloge koji su samo imali nameru da poprave zakon kako jeste. Ne odstupa ni od kakvih okvira, sem jednog, tu vas debelo zadire u koncept. Tu će biti naredbi, tu ćete videti, a i svima će u Srbiji biti jasno što ste to odbili. Zahvaljujem.
Ovo je jedna od kvalitativnih promena koje smo hteli, da to ne budu retoričke promene, promene u sinonimima ili zapetama, interpunkcijama, nego zaista potpuno nova promena koja bi možda tražila izmenu Zakona za nauku i tehnološki razvoj i Zakon o naučno istraživačkoj delatnosti, jer smo hteli da ovim našim predlogom uvedemo praksu da se brojni članovi saveta, ovde se pominju dva, unutar ovog zakona, sada je to bilo ministarstvo, prema tome ne više Ministarstva prosvete, kao i nekadašnjeg Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj, koji ima opet svoj Nacionalni savet za nauku i tehnološki razvoj, ima 16 članova i ovde imamo 64, to je negde 80 ljudi koji će se plaćati iz budžeta.
Vi ste ovde, baš onako kako ste i napisali u obrazloženju, sagledali mogućnosti budžeta i za narednu godinu i opredelili pozamašna sredstva za 21 člana Saveta. Sasvim sve jedno, nažalost, hoće li to reći da li je to odredila Vlada ili ih je Vlada birala, uglavnom uvid u budžet imaju i Vlada i imaju narodni poslanici, ali imaju i građani Srbije. Na način, na koji je predloženo, biće da će svaki član Saveta primati u bruto iznosu oko 215.000 mesečno, a to je ministre verovatno lični dohodak koji imate vi, koji ima retko koji poslanik, ako nema dodatnu funkciju, u neto iznosu, to je nešto što je veoma, veoma visoko plaćena funkcija u Srbiji za svakodnevni rad, za puno radno vreme, čak i za ovakvo radno vreme, kakvo imaju poslanici u Skupštini Srbije, to je vrlo visoko, sa svim apanažama, retko ko može da dostigne taj iznos. Zašto neko ko će doći jednom u mesecu ili u tri meseca, konačno i četiri puta mesečno, ali četiri puta mesečno treba da ima tako visoku platu?
Naš amandman je išao u pravcu toga, da za oba ova saveta, verovatno biste, bolje da ste tako čitali amandman pa rekli – to bi zahtevalo popravke u drugom zakonu, pa da popravi to što da ne, da predložimo da se tu ljudima koji dolaze u sastav ovih saveta plate putni troškovi, dnevnice i naknade za ono što su izgubili od zarade na svom radnom mestu, jer svi dolaze ispred nekoga: organizacija, udruženja, institucije tamo rade, imaju radni odnos, pa mnogima će ovo što dobiju ovde biti veće nego plate tamo gde su osnovne škole ili srednja ili specijalne škole imali.
Šta sada to znači? Znači ništa drugo, osim davno naučenog manira da svoje političke kadrove sami i birate, svoju duhovnu vertikalu provodite na bazu i u svoje organske ispostave, po raznim institutima poput ovoga, obećavate im visoke plate, lojalnost i sve drugo što ide u to, a ne pitate i ne smatrate da to što će neko tamo primiti je tri i po prosečne plate u Srbiji. Koliko radnih mesta, koliko bi iz tog jednog, jedinog budžeta namenjenog prosveti, dela budžeta namenjenog prosveti, sa tih 50 i nešto miliona za ovaj savet i verovatno duplo više nacionalni-prosvetni, i verovatno isto toliko za naučno-tehnološki i plus silne komisije i plus silno ostalo što ide u savete, i kada se sve to plati iz budžeta, to su stotine miliona dinara.
Zašto ti ljudi nemaju malo osećaja časti, poverenja da su izabrani, jer vrede, da ih je neko predložio kao vrednosnu kategoriju, pa došli i dobili novac, kao i neko drugi što ode na sastanak u Ministarstvo, Komisija za lekove i medicinska sredstva idu ljudi i ne dobijaju ništa, čuo sam, nije im Tomica dao ništa. Nekom plate put, nekom dnevnicu, nekom razliku u dnevnici itd. Što bi ovo imalo specijalni tretman? Ovo je amandman koji zaista temeljno zadire u ovom kako ste vi zamislili, generalno u koncept koji ste već dve ili tri godine unazad i više postavili.
Drago mi je što smo jedina politička stranka, koja je baš ovakav amandman sročila, jer naravno, ne nameravam da komentarišem amandmane drugih političkih stranaka, niti njihov kvalifikativ o tome, mislim da su svi na jedinstvenom zadatku, da učinimo koliko god možemo promenu zakona, da ga ne bismo opet menjali, onda kada
utvrdimo da nešto od toga nije valjalo, pa tako da mislim da svaka, ovo je dublje od zamene na formalnoj nelogičnosti, koja postoji u zakonu, kakve često nalazimo. Ovo je dublja intervencija, ali sam očekivao nešto što bi bilo prihvatanje kao dokaz, da ste napravili korekciju na obavezi koju imate i pred svim međunarodnim i domaćim institucijama i pred samom Vladom, da uštedite administrativne troškove, da krešete plaćanje administraciji. Ali, o tome na takav način niste razmišljali, čak ste u odgovoru dali da, kako ste ovo napisali prosto neverovatno, šta ste mi stavili ovoj našoj grupi, kao odložiće nadležni organi, to je znači Skupština, odnosno Vlada, imajući u vidu stanje u budžetu. Sada, ovaj ko je pisao znao je da će idući budžet imati 52 miliona, onaj 54 miliona, one tamo godine 50 i koliko miliona 2013. godine, namenjeno za ove plate.
Razmislite dobro o ovome. Znam da nećete nikad promeniti, ali znajte da pamtim ovakav predlog i da ćemo u političkoj kampanji zaista koristiti jedan od neposrednih dokaza kako niste hteli racionalizaciju, koja je bila očigledna i moguća. Hvala.
Naravno, za tu grešku  nisam kriv, amandman smo pisali u času kad niste stigli da nam to obrazložite na način na koji ste to obrazlagali na sednici. Na odboru nisam bio  jer sam se tad spremao za druge amandmane jer sve radite vrlo ekspresno i svako nije dužan da bude, a to ne znači ako ste vi, ovde je reč o dejstvenom principu, o principu da se budžetska sredstva dele bilo odlukom Vlade, bilo odbora, bilo da će biti Skupština kao plata, kao fiksno mesečno
primanje, a mi vam govorimo kad dođe zato što je došlo neka mu se plati. Neka je to i četiri, pa zar je to malo. Pa koliko ima lekara opšte prakse platu, da li četrdeset hiljada ima profesor u gimnaziji za svakodnevni rad. Znate li koliko to iznosi, upravo vam to govorim? Ako je došao na sednicu dobiće pare za taj dan, a ne da ima unapred fiksnu drugu plati jer već ima radno mesto. To je suština našeg amandmana ako je i to greška, recite javno, povlačim sve i nikom ništa, ali koliko znam to su mesečna nadoknada koju će oni tu imati. To gde je ko pogrešio, kada je pisao i da li je objedinio oba saveta ili ne u času pisanja amandmana, nama tada kao greška nije bilo poznato.
Zaista, mislim da to nećete ni na koji način moći njihovom medijskom restrikcijom da zabranite da se o tome govori jer ste sami priznali da ćete im davati mesečne apanaže. Dakle, neću reći 200 hiljada bruto nego ću reći 80 hiljada bruto, to je jedina razlika koja će u kampanji biti korišćena.

Vi njima ne plaćate dolaske na sednicu, dajete još jednu fiksnu platu. To je suština. Recite da nije tako i nesporazum je izglađen. Ako je tako, onda je tako. Dobiće ljudi još jednu platu i kraj priče.
Završavam sa ovim. Dakle, nema mene šta ko da dezavuiše, umesto tri i po, reći ću dve prosečne plate, jer je prosečna plata 35 hiljada. Reći ću jedna i po prosečna plata, ali i još jedna fiskna. Evo, građani Srbije, izvinite, neće oni dobijati drugu platu u iznosu od tri vaše prosečne, dobijaće još malo više nego vaša prosečna plata plus plata u školama, fakultetima, itd. Evo, pa sad dezavuišite i to.
Mi smo hteli da pokažemo da niko ne treba zapravo u prosveti da radi džabe, uprkos niskim platama, jednako kao što smo govorili da neki probrani iz prosvete ne treba da dobijaju platu i po od prosečne veću, da bi radili dodatni posao u mnogo manjem obimu angažovanosti nego što će neki profesor možda morati gotovo celu školsku godinu da radi, dobivši šest časova više da radi po predmetu za koga škola ne može da obezbedi predavača po nekom drugom osnovu.

Zašto se ne bi moglo dogoditi da, recimo, već u oktobru neko mora da predaje psihologiju, a to je otprilike onaj kadar koji predaje i filozofiju? Možda je čovek imao dovoljno časova filozofije u nekoj gimnaziji, a sada mora da počne, da uzme knjigu i da sprema psihologiju šest časova za tri-četiri odeljenja, koliko već ima, zavisno od smera u gimnaziji. To će raditi cele godine, tako što se to neće smatrati prekovremenim radom.

Konačno, ja sam i u opštoj raspravi pitao da li to ta ključna reč "prekovremeni", taj opis znači besplatni rad? Da je meni neko tada odgovorio da nije besplatan, amandman bi mogao da povučem, već je bio napisan, jer se amandmani pišu pre početka rasprave. Ali, ako to implicira da će on raditi šest časova, skoro trećinu obaveznog fonda kao prekovremeni neplaćeni rad, onda smatramo da to nije logično. Ako već hoćemo da negujemo altruizam prema odnosu prema kolegama i školi,

neka to bar podelimo na dva nastavnika. Rečeno mi je – šta ako je to tako redak predmet, u odgovoru Vlade, pa imamo jednog nastavnika? Dobro, pa što ste ga stavili u množini?

U vašem predlogu ste stavili – nastavnicima tog predmeta. Što niste rekli nastavnicima, nastavnika ili jednostavno izbrisali ovu nesrećnu reč "prekovremenim radom"? Možda biste amandman prihvatili, da samo nemamo ovu apoziciju, ovu zavisnu reč "do kraja školske godine". Da sam predložio brisanje "i ovaj rad se ne smatra prekovremenim radom". Da smo to, recimo, možda biste prihvatili.

Što se nekom ne bi platilo ako radi dodatno? Što on da sprema jedan novi predmet, ili možda čak i taj isti, da ga radi za šest časova nedeljno više? Onaj šest puta dođe za godinu dana u Beograd i da uzme platu od 50-60 hiljada. Nije to u redu i to smo hteli da sprečimo, tu vrstu nepravde prema prosvetnim radnicima. Imaju prosvetni radnici mnogo mana, to je sasvim jasno, ali nešto na šta se često udara je upravo ono na šta i ne mora da se udari, jer to nisu veliki izdaci, jer će to konačno biti iskazano nekakvim radom. Ovo nije organizovanje ekskurzije, ovo nije posredovanje u izboru kompanije da vodi decu na vannastavne oblike, gde će da se svi utale oko dnevnica, ovoga ili onoga. Ovo nije prizivanje sponzora i dužništva prema sponzoru, ovo je očigledno konkretan rad, pa ako je već tako, eto da ostanemo na tragu vaše ideje. Rekli smo ako ima bar dva nastavnika, pa po tri časa.

Otprilike, možda je moglo i drugačije, možda je moglo na Odboru da ste pažljivo čitali, kao amandman Odbora da se izmeni i da se, recimo, neko ko će možda biti u prilici da mora da ima 16 časova nedeljno više. To je svaki dan po čas više, nije malo, da mu to bude i plaćeno i ko zna već kako. Očekujem, naravno, ispravite me ako to ne smatra se prekovremenim nego da će to biti čoveku plaćeno, onda nemam ništa protiv, onda nema smisla ni amandman. Zahvaljujem.
Zahvaljujem dame i gospodo, gospodine ministre, mi evo danas radimo opet izmenu zakona iz sfere obrazovanja, navikli smo na te izmene, iako smo od 2003, 2004. godine na nadalje više puta donosili, menjali zakone, bazične zakone, zaista u ovoj oblasti koje srednje, ko je visokog, koje naučno-tehnološkog razvoja, sad je to objedinjeno u jedno ministarstvo.
Dakle, sve to dolazi u obzir za svaki zakon je zakonopredlagač, dakle, drugi ministar uvek, hvala bogu da bar da je tako, da nije jedan kao što smo imali za zdravlje, govorio da zakon koji se donosi evropski, da nosi pun demokratski kapacitet, da zaista nosi nešto novo na obrazovnom prostoru Srbije, da će biti saglasan sa strategijom koja je negde u nečemu jeste doneta, negde u nečemu nije ni pomenuta, negde ovlaš data, da je prošla decenija, da jasne strategije nema, a svi žele da i strategija visoko obrazovnog sistema i vid raspodele kadrova u ovoj Srbiji, jednog dana znamo ko će gde i šta raditi, da li će posla za svakog biti? Da donosimo različite odluke bitne kakvu sada nameravate, vidim po ovim izmenama o evidencijama tako sročeni, kao da su evidencije i podaci koji će se dobiti osnovni smisao i davanje repera za sve, kao da se o tome dosta ništa više nije znalo, nego da je to evo sada evidencije, pa će nam one pomoći da sve uradimo. Ali, u ovoj priči krenuću od početka, od razloga.
Dakle, efikasnost, jednakopravnost i kvalitet su naši trendovi, smisao, namere zašto ulazimo u izmene, zašto dobre, nekada rečeno dobre zakone sada ulovljene nepravilnosti popravljamo. Na stranu da li je nekada neko kod donošenja zakona nešto od ovoga što se sad menja hteo da promeni, pa amandmani, recimo, nisu bili usvojeni. Ne znam i ne mogu da tvrdim, možda niko tada, sedeći eh katedra, zaista udaljenog problema srednjeg obrazovanja, a opet zbog svoje dece, prijatelja, familije, porodice, opet u nekakvoj vezi sa obrazovanjem nije nešto prepoznao i generalno ta krivica je podjednako vezana za sve, ali smo potpuno sigurni da zaista i amandmani koji su bili, ili nisu bili usvojeni da se ne retko dešava da predlozi onovremeni sada moraju biti aktualizovani, ali dati kao predlog države i predlog Vlade i onda je to kraj priče.
O kakvoj efikasnosti ćemo govoriti, o kakvoj jednakopravnosti? Šta činimo u ovom zakonu da uradimo jednakopravnost? Ako pogledamo sve učesnike u obrazovnom procesu, na jednakopravnost učenika da najslobodnije posmatramo da oni koji imaju određene probleme u određenom psiho-motornom razvoju, od vajkada se u Srbiji vodilo računa o tome da oni imaju prava da se školuju. Uvođenje, davanje na značaju ovoj interdisciplinarnoj komisiji nije neki podsticaj jednakopravnosti.
Hoću da pokušam da raščlanim da li je samo ovde, u obrazloženju razloga za donošenje zakona samo napisano, da tek bude tako kao nekakav matriks kao podloga ideje da se sa zakonom nešto kaže ili se zaista uočilo da negde nema jednakopravnosti. Ima li jednakopravnosti kod konkursa za izbor? Ne, to je pre svega politička odluka, ali o tom-potom sa papirićima se ide u biro i tamo se zna tačno iz koje će partije da ide i mnogi drugi se na mnoge načine uključuju, ne tražite da prijavljujem nikoga, ali znam imena ljudi koji su mi rekli da su tako radili, to je realnost u Srbiji itd.
Nadam se za ove izrečene stvari niko neće gubiti pravo da o tome govori ili mu bude ukinut imunitet, jer je ovo mišljenje predstavnika naroda, kome se takođe obraća nekakav drugi narod u Srbiji, koji ima problema sa jednakopravnošću, da dobije posao, a da ne govorim direktorsko mesto, ali teško je to naravno i gotovo nemoguće iako se već nigde niste potpisali.
O efikasnosti, šta smo to u efikasnosti učinili da zakon bude efikasniji? Možda primenom disciplinskih mera da malo učenike pripodobi obavezi da se ponašaju kao što su se nekada đaci ponašali.
Ako, krenemo u priču nekada ponašali, rizikujemo mi prepoznatljivo stariji, da želimo da kazaljke vratimo unazad. Hajde, da u tom reperu odnosa učenik- nastavnik i vratimo, neka sadržajni planovi, programi idu napred i to konačno kao i starenje niko ne može ni zaustaviti, oni moraju ići napred, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što će oni koji se deci obraćaju eh katedram predaju, o tome govore sve manje terati decu da oni spremaju časove, da deca budu nosioci aktivnosti.
Taj novi sistem vrednosti koji promovišete da dete maltene sprema da dobije zadatak, integrali, pa izvoli. Njemu treba tri časa predavanja da bi razumeo o čemu se radi u integralima, ali ne govorim ako se neko ne usudi, pametni su matematičari, neće to ni da puste, ali će mnogi iz istorije uraditi, mnogi iz biologije, mnogi iz jezika će pustiti da deca vode časove.
Hajde, u toj efikasnosti, da profesora i sve one koji su nadležni u lancu odgovornosti, nateramo da kroz njegove dnevne analize kroz svesku u kojoj vodi evidencije i ako je on držao čas ili terao đaka da drži čas.
Dakle, efikasnost te vrste, kakva efikasnost, komentarisati, nije registrovana kao problem, ovde je stavljen, ali ne vidimo iz zakona šta tu pomaže, kada je recimo, reč o štrajkovima, Kraljevo, elementarne nepogode, škole porušene nisu mogle da rade, traže niže kriterijume za upis. Štrajkuju po tri meseca prosvetari nešto dobiju, nešto ne dobiju, mislite da se to ne odražava na decu? Deca su tu žrtve.
Hoćemo da pooštrimo nešto na dečiju odgovornost potpuno se slažem, deca su često i prilično razularena, ne poštuju svoje nastavnike, ali gde je krivica nastavnika, a zašto ne znate da li je učenica ili profesorka kad su približnih godina, u četvrtoj godini gimnazije ko je više napirlitan, namirisan, manikiran, doteran, kako obučen ne poznaje se više u našim gimnazijama u nekim okolnostima bliskih godina, ali razlika šta je đak, šta je nastavnik? Pa, onda hajde sad tako da kažnjavamo dečačiće koji su u tim godinama pristojno, naravno i moraju da budu malo i nekako orjentisani da svojim profesorkama mladim koje im pružaju priliku da svima komuniciraju i da će to biti neki teži prekršaj itd.
Ima i drugih odredbi kada do njih dođe, ali pokušaćemo, kvalitet proizilazi iz svega skupa, kvalitet bi trebalo da bude posledica i efikasnog rada i posledica onoga zašta, ovde već pomenuti ljudi koji će dobijati dobre pare iz budžeta, ili iz jednog ili drugog, ili nacionalno-prosvetnog saveta, koji će kreirati obrazovanje. Da li će oni doneti neke adekvatne nastavne programe, dal li će adekvatno menjati programe i planove, i da li će pitati svoje baze iz kojih dolaze, da li to zaista potrebno ili ne.
Ja se iskreno nadam da ova ekipa, ovi saveti, ljudi iz ovog obrazovnog resora neće posegnuti za drakonskim izmenama obrazovnog sistema, kako je učinjeno to u sferi visokog obrazovanja, zajedno sa Vuksanovićem i ekipom.
Ono što smo odradili kada smo dobijali Bolonju i što se sada niko ne usuđuje da analizira i da kaže, konačni efekti našeg nepotpunog i nepotrebnog zaletanja, u promenu nečega što zaista sa politikom nema nikakve veze i nije imalo, i u visokom obrazovanju, nema veze politički ambijent sa činjenicom kako se radi matematika ili kako se biohemijski procesi rade.
Dakle, nešto smo promenili, ušli smo u to, formirali smo zakon, formirali institucije koje pomažu za sprovođenje zakona i kreiranje obrazovnog sistema, tzv. Savet za visoko obrazovanje i nauku i tehnološki razvoj, koji treba da daju smernice za razvoj nečega što smo zakonski uokvirili.
Čini mi se da o ovom zakonu osnovnog, srednjeg obrazovanja nismo otišli toliko daleko, da smo već sve unapred postavili, a onda dali ovim savetima da se kobajagi nečega igraju, a ta igra neće biti zaludna, biće veoma dobro plaćena, koliko vidimo.
Krenuću sada po ovim opštim odrednicama, donećemo, očekujemo zakon o obrazovanju odraslih, jer tamo imamo savet koji će se time baviti i očekujemo da će oni nešto doneti oko toga i pitati se oko toga šta će i kako izgledati, koncept obrazovanja, a neke strategije sam na sajtu video, i nešto se može reći da se radi.
Što se tiče člana u kome menjamo trećeg, četvrtog, reč je o bazi podataka. Sasvim je izvesno da svaki onaj ko nosi dnevnik, ko radi u školi zna sa kolikom količinom podataka u svom operativnom radu je obavezan da sprovede u kontinuitetu. To je nekada noćna mora za razredne starešine i za ostale učesnike u nastavi i onima koji njima pomažu. Sad imaju i neki asistenti u nastavi, još tačno nisam razumeo šta je to sve, ali da će lako dobiti posao. Iz lokalne samouprave preporučuju, to je sasvim jasno. Eto, vidite, jednakopravnost i tu je lokalna samouprava, ali ovo je salta, to nije prelazak na buduću temu.
Dakle, ta evidencija podrazumeva zaista sumu podataka. Prosto se ne može sve u dnevniku naći upisano. Mnoge evidencione baze moraju da postoje i verovatno i neki novi ljudi koji će te podatke unositi. Te baze podataka, koje i jesu nekakve evidencije, kad se sve to bude sabralo u jedinstveni informacioni sistem ministarstva, ko će to tamo, kako i koliko će koštati softveri za to? Kako će se hard uraditi? Ko će proći na tom tenderu? Šta će sve biti kad se to objedini? To jeste, svakako, korisno da se do toga dođe, ali vidimo da se nekako to stavlja u prvi plan. Krupnim slovima je stavljeno, zakon je promenjen, iako su evidencije i podaci već bili obuhvaćeni u starom predlogu.
Ovde se išlo do takvih detaljisanja, za koje sada mislimo da nekako i nisu formalno logička. Podaci o ustanovama, sa jedne strane, a podaci o deci i učenicima, nekako su dve grupe podataka koje treba ovde istrijerisati. Sada, kad vidite šta se o deci, učenicima, učesnicima, ja tako kažem, u obrazovnom procesu, to nije u zakonu upotrebljeni termin, ali mislim da je svima jasan, svih kojih se obrazovanje tiče, od deteta, do staratelja, nastavnika, itd. Dakle, kad govorite u ovom drugom stavu, govorite da je tu na kraju procena potreba za dodatnom obrazovnom, zdravstvenom ili socijalnom podrškom, a gore su pobrojani svi učesnici nastave. Ispada da će sada škola voditi evidenciju o hraniteljima, roditeljima i starateljima da li im je potrebna procena? Naravno, u stavu 7. se to vidi, da se to baš ne odnosi, ili zdravstvenog stanja roditelja ili staratelja. Ali, kako stoji u stavu 2, podaci o tim i tim, sve grupe su pobrojane i vidi se šta će se od svih tražiti.
Zamislite da to, ne daj Bože, jeste tako. Ko bi takve podatke uneo? Ko bi ta uverenja doneo? Ko bi izveštaje o svojim primanjima doneo? Koliko to zahteva veliku operativnu proceduru, koliko postupaka? Koliko samo desetina hiljada zaposlenih imamo u zdravstvu? Koliko samo učenika imamo? Koliko roditelja? Kada to pogledate, koliko ljudi će ući u evidencije? Negde se možda mogu koristiti postojeće evidencije. MUP ima masu toga. Ali, ovo će se kretati verovatno ispočetka. Tu će, boga mi, mnogi računari morati da se kupe i biće tu posla za dobre tendere.
Sada kada pogledate zašto sve to toliko urađeno, svrha obrade podataka, i kada isčitate, to je filozofija vođena ministarstva. To je cela filozofija. Dakle, to kad ti piše, ti kompletno filozofiju, efikasnost, unapređenje, proučavanje, praćenje, ali i međunarodno istraživanje, kao da mi nismo mogli imati relevantne podatke, dati nekom za neka međunarodna uporedna istraživanja, kao da nemamo referentnu instituciju, Zavod za statistiku, koji po prirodi stvari može da pravi komparativne delatnosti.
Nije to, naravno, glavni problem zbog čega mi ovaj zakon pokušavamo amandmanima da ispravimo, ali jednostavno ko će koristiti podatke? To su organi i drugi organi i organizacije. Možemo slutiti ko su drugi i ko su druga pravna i fizička lica. To će odrediti ministar ili neko drugi, ko to može da bude, a mi sada kada raspravljamo ne možemo da poručimo direktorima škola, prosvetarima, deci i njihovim roditeljima, koji daju svoje lične podatke, ko će u to imati uvid. Vidite i sami da ljudi vraćaju kredite, što je neko uzeo njegovo ime, negde pročitao i ljudi su pod tužbama da su kupovali ne znam šta, traktore, kombajne, a obični penzioneri u Beogradu, koji nemaju ni 20.000 dinara penzije, treba da vrate kredite od 200.000 dinara, jer im je neko negde zloupotrebio ime. Dakle, nije pomogla nikakva institucija zaštite podataka o ličnosti. Predvideli ste bukvalno sve, čak i gotovo boju zenica.
Ažuriranje podataka, nema tu tog intervala vremenskog u kome se kaže – da bi bio ažuran moraš za toliko i toliko da ispraviš. Većina podataka se dobija tokom upisa. Upisni rok je najveći problem za institucije i fakultete, to je ogroman prekovremeni rad mnogih ljudi koji to rade. Kako će se to odraditi, to ćemo tek videti.
Sada idemo na ove savete, o kojima sam već govorio. Nije samo problem brojnost saveta, mi smo kad se zakon donosio, potpuno sam siguran, veliki broj tada opozicionih političkih partija je pokušavao da smanji broj članova saveta, ali ako vi krenete da namirite sve koji žele da se istaknu i da dokažu da je njihova pozicija koju brane vrlo referentna i bitna da bi ušla u sastav tog saveta, onda ispada da to mora biti toliko. Tako da su veoma brojni, preko 100 ili više ljudi u različitim savetima, na različitom nivou u određenom sektoru Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj, za visoko obrazovanje. Koliko odbora? Koliko komisija? Boga mi, to je na stotine onih koji su zaposleni i koji će raditi za dobrobit sistema.
Na kraju, ovaj zakon je ipak sagledalo ministarstvo preko svojih ljudi, preko verovatno informacija sa terena šta ne valja. Mi ne vidimo ovde, nije nigde eksplicitno stavljeno – to su ovi koji su formirali, pa saveti, pa komisije. Vidite, ljudi su zaslužili platu možda oko 200.000 bruto, koja će biti, ako se onih 5-6 miliona podela sa 21. Dakle, zaista je to nešto enormno što ovde predlažete. Obezbedite i njih da budu iz budžeta, a onda govorite kako jeste EU za racionalizaciju, kako jeste za smanjenje administracije, kako jeste za smanjenje javne potrošnje itd. Eto, vidite kako se ona umnaža do drastično velikih mera. To će biti plata svakome na nešto ko već ima. Tu nije došao neko ko nije nigde zaposlen, ili će biti redak slučaj, ali koga predstavlja ako nije nigde zaposlen? To bi moglo i drugačije da se reši. Mi smo podneli drugačiju vrstu amandmana.
Naravno, ako gledate sa druge strane direktore javnih preduzeća, predsednike upravnih odbora, ovo je igračka, 100.000 je igračka spram desetine hiljada evra mesečno, pet, šest itd. Kontrole leta, Srbijagas, da se čovek zapita u kojoj to državi živimo? Pa, ako ovaj nešto radi oko obrazovanja naše dece, hajde i da mu damo tih nekoliko prosečnih plata Srbije. Ali, pitanje je dokle i koliko dugo može tako da se izdrži. Školska uprava bi zaista trebalo da poradi na tome kroz inspekcijski nadzor, bez političkog uticaja. Kada je reč o izboru direktora, ne da lobira izbore direktora, i za to imam primere, da direktno i posredno to čini, ne da to čine predsednici opština, kao što ti ljudi upadaju u kuće i primoravaju članove školskog odbora da glasaju ovako ili onako. Predsednici opština pozivaju članove drugih stranaka da reše problem tako što će ponuditi otkaz članu te stranke, evo, one kojoj ja pripadam.
Dakle, prilično je ispolitizovano i ta partokratija je uzela maha, naravno, i u obrazovanju. Mnogi politički funkcioneri stranaka koje su u ministarstvima postaju prosto neimenovani, ali glavni ljudi preko kojih se završava posao kada treba da se dobije posao, da se otvori novo radno mesto, pa je, naravno, mladim ljudima ili onima koji nisu više mladi, dugo se opirali, jedina izgleda šansa da do posla dođu da uđu u političku partiju. To je nažalost realnost i trebalo bi neko tome na kraj da stane.
Očito neću stići sve da dotaknem, ali imamo i ovaj drugi deo priče. Nadležnost organa upravljanja – ovo je dato kompletno u ruke u procesu decentralizacije u lokalnoj samoupravi. Tamo gde ja jesam, u Kragujevcu, malo, malo, pa dobijete – menja se ovaj član, pa onaj član. Znači, iz dela roditelja lako se prepozna, ko nije član koalicije, taj će biti smenjen. O izboru direktora škole itd, tu nema govora. Profesori koji su podobni, krajnje je ispolitizovano zaista, školski odbori jesu zaista krajnje ispolitizozvani, i to da vi ne možete očekivati napredak. Ko će ispolitizovanom odboru da digne glas i da kaže – mi nećemo da dajemo školski dinar za to, nećemo da plaćamo da se renovira u školi kad već imaju sponzori ove ili one vrste, nećemo nečije sulude ideje da plaćamo iz svog džepa, nemamo ni mi, a deca nam nemaju užinu itd, a moramo deci da plaćamo školovanje.
Bio je sad ispit. Ministre, vi znate. Obišli ste i ove koji su polagali malu maturu i znate i za ove koji su polagali upise na fakultete. Da li možda imate predstavu koliko procenata dece, koja su upisivala i polagala, nije išlo na privatne časove? Ja koga god znam, oni sa kojima se moja deca druže, jesu išli na privatne časove zajedno sa mojom decom, a svi su odlični đaci u školama.
Šta smo mi zapravo postigli u efikasnosti ako mi moramo da priznamo da jedna elitna gimnazija nije u stanju da pruži dovoljno znanja da položite ispit, nego svi moraju da idu čak do profesora univerziteta koji predaju odgovarajući predmet da bi spremili decu. Ko je i šta efikasno?
Nadležnost organa upravljanja, počeo sam oko toga, je da bira direktora, ali to je sve vrlo ispolitizovano i ponekad, oprostite što uđem u nekakvu saltatornu priču pa pomenem zaista tekuće probleme u obrazovnom sistemu, a to jesu baš odsustvo kvaliteta i efikasnosti rada. Ne što su loši programi, ne što je možda preterano znanje iz hemije, nego što mu to onaj nije ni ispredavao. Dao mu je da spremi čas sam. Kako će dete samo da spremi čas iz organske hemije? Mora da ga nauči profesor koji mu to predaje, a da eventualno za nejasnoću radi konsultacije mesecima i godinu dana deca idu na arhitekturu, spremaju se na samom fakultetu. Ta institucija da fakultet sprema, to je strašno. Uzimaju pare toj deci. Procene ko ima para a onda ih na kraju glatko poobaraju i onda ta deca odu na vanbudžetsko školovanje.
Pogledajte odnose. Ušao sam u sferu visokog obrazovanja, ali je to sve efikasnost obrazovnog sistema, a njemu prethodi ovo srednje i stručno i zato ponekad to ima dodirnih tačaka. Ne mislite da sam svesno skrenuo sa teme ove priče.
(Predsedavajuća: 20 minuta.)
Što se tiče upisivanja, ispitivanja dece kod upisa, tu je razgovor koji ide sa pedagogom i to je oduvek postojalo. Međutim, tu se danas uvode promene i o tome ću govoriti na narednom početku priče. Možda neke elemente iz ovog predloga zakona treba bajpasirati, kako smo amandmanom dali. Zahvaljujem.
Poslanička grupa SNS u obrazlaganju razloga za neslaganje sa nekim elemenatima koji su izneti o izmeni zakona, a najpre pokušavajući da za to iznese dokaze zašto ove izmene ne vode ni jednakopravnosti ni kvalitetu ni efikasnosti itd, zastala je u analizi upisa učenika u osnovnu školu. To je član 12. predloga, a odnosi se na član 98. integralnog zakona, u kome je u jednom stavu zaista opisano tako stoji i promaklo je verovatno kada je zakon donošen. Moguće je da je bio predmet rasprave ili ne, to se već retko seća bez stenografskih beleški.
Kada škola proceni da je potrebno deci dati individualni obrazovni plan i dopunsku podršku, tada se upućuje zahtev za finansijska sredstva i to ide nekako preko interresorne komisije nadležnom lekaru opšte prakse, nadležnom lekaru doma zdravlja, to je lekar, pedijatar opšte prakse itd.
Pokušao sam da razumem ovaj stav i budući da nisam to do kraja uspeo, mi smo amandmanom predložili da se tu učini određena izmena jer kome se zapravo upućuje zahtev za finansijska sredstva? Piše – ako dodatna podrška zahteva finansijska sredstva, verovatno škola.
Tu se škola podrazumeva i šta ima onda da traži preko lekara, izabranog lekara, potvrdu da mu je to potrebno, ako inter-resorna komisija koju je sam ministar bira, tri ministra a ne jedan, utvrdila da ta škola mora zbog takvih kandidata, ili tog broja dece, ili jednog kandidata već, da organizuje dodatni program. Tako da smo mislili da to možda možemo, a malo bismo to povezali sa narednim stavom 7. koji upravo ističe u prvi plan značaj inter-resorne komisije i povlači za neke druge potrebe značaj izabranog lekara, gde on zaista, sagledavajući medicinsku dokumentaciju deteta koje se upisuje u školu, koje može doći sa različitih nivoa primarne, sekundarne, tercijalne, zdravstvene zaštite, zavisi o kome se oboljenju ili poremećaju radi, da to integriše i da tako dostavi, dakle, dajući svakom. Mislimo da smo na logičniji način dali svakom svoje mesto u sistemu.
Što se tiče vladanja opšteg uspeha itd, ovu promenu mi pozdravljamo. Treba deci koja su mala, mlada, peti-šesti razred, staviti do znanja da njihovo ponašanje može da utiče na njihov konačni uspeh, da violentni elementi ponašanja treba da se eliminišu, da to više nije obdanište, i da razumevanja te vrste za kolektivni život nema. Jer, svako violetno ponašanje jednog deteta, može naneti štetu nekom drugom detetu i tu, jednostavno, treba polako uvoditi decu u taj osećaj, reda, poretka u kome moraju da znaju.
Naravno, videćemo kasnije kod izricanja mera, to mislim da je ključno istaknuto, ta postupnost u donošenju mera je jako bitna. Mislim da je u nekom normalnom kolektivu, normalnim komisijama i u većini škola to tako i da će svi te postupnosti držati i zaista jasno proceniti, i vrstu lakše i vrstu teže povrede i da se adekvatne mere izreknu.
Prema tome, ovo kako stoji u članu 14. sasvim je to u redu, ali pokušavamo da vidimo kako možemo da poboljšamo ono što ste dopisali, umesto tačke 7. u članu 15. – roditeljski staratelja je dužan da blagovremeno pravda izostanak učenika i dostavlja potpune i tačne kontakt informacija. Pokušavajući da vidim i u ovim vašim ranijim zahtevima šta će ući u evidencije, postoji kontakt telefon, kontakt informacije, malo to sve deluje nejasno. Verovatno, su tačne i istinite. Možda u pravnoj teriminologiji ima nešto više od onoga što možemo mi poslanici da poimamo, ovako trenutno razmatrajući taj problem. Mislim da možda ovde treba uvesti onaj zaboravljeni fenomen, ako je reč o odsustvu učenika koje pravda roditelj, staratelj itd, a priroda i oboljenje povreda je zdravstveni razlog, da se ipak vrati ono staro lekarsko uverenje i školskog dispanzera, ili neke nadležne službe, šta koja škola i koja opština ima.
To bi više bilo od koristi, zato što će roditelj uvek opravdati svoje dete i vrlo često postaje neprincipijelne koalicije dete-roditelj, posebno kod odlikaša, gde deca vukovci, odlični đaci, danima idu u školu i oni to pokrivaju. Pa, ako razredna zna ili je kućni prijatelj sa majkom, ili ocem, itd. Tu elegentano prođe. Druga deca ne prođu dobro, ali neka prođu dobro. To je jasno stanje u Srbiji. Uvek postoji veza i vezica, u manjim sredinama posebno.
Zašto, ako se nekada i neko pokrije za zdravstveno stanje, roditelj kaže da je zdravstveno stanje u pitanju, što bi škola blanko primila tu vest, jer sutra ipak može bude nešto ozbiljnije, neprepoznata bolest, pa će reći – da, moje dete je bilo bolesno, pa šta je radio pedagog škole, pa kako nije video psihlog da dete zbog bolesti odsustvuje, pa ispadne ozbiljna bolest i nije bilo kod lekara, razredni, ili telefonom majka ili otac to opravdali, ali to niko nije video ili je video itd. Što to ne bismo konačno uveli?
Mi smo nešto u smislu amandmana tako i podneli da, ako je već zdravlje u pitanju, neka se to nekim papirom potvrdi. Jer, može da se izmisli, može i tu da učini lekar i veza, ali nekada kada zaista i jeste zdravstveni problem i svi u to veruju, prođe neprepoznata ozbiljna bolest, koja zaista može da postoji. Ipak treba da pita svakog od učesnika da li je možda nešto propustio.
Kada je reč o proceni težine povreda, da dam uopšte samo komentar. Treba biti oprezan kod postupnosti oko tog podstrekavanja, da li zaista neka deca puše u školama i da li onaj ko mu je ponudio cigaretu ga podstrekava i da ga neko kao takvog prijavi? Gde je uopšte školski psiholog u celoj toj priči itd, koji bi trebao da prepoznaje i da imaju neki svoj čas, neko svoje mesto i ti ljudi, a ne da se jave, uglavnom, onda kada se problem desi i da konstatuju da dete nije bilo upadljivo. Mislim da treba afirmisati poziciju te vrste stručnjaka, posebno u školama koje su dovoljno velike da mogu sebi da priušte ili da pokriva više škola i slično.
Kada je reč, svi govorimo danas o tom vaspitnom disciplinskom postupku, i verovatno imamo svi manje-više slične stavove. Slažemo se svi sigurno u tome, da je 60 dana mnogo. Koliko sam čuo, većina nas o tome govori. Možda bi to bilo moguće skratiti i obratiti pažnju na činjenicu, da treba staviti neku rečenicu, apoziciju, da se to svakako završi u vreme dok traje školska godina. Ako se to ne završi, a recimo, deca kradu dnevnike, pale, prepravljaju ocene - znate šta rade? Mlate nastavnike kada zaključuju ocene.
Ne možemo zaboraviti i tu stranu priče. To su ta ista deca koja prave težak disciplinski prekršaj. Ako vi sada to ne uradite, onda prođe školska godina. Zamislite završnu godinu i on treba da se upiše negde, neće dobiti diplomu, neće ovo, neće ono. Treba imati u vidu i tu činjenicu, da se zaista disciplinske mere za stvarno violentna i teška ponašanja kojeg smo svesni da ima, pa konačno, i ubistva po školama itd, gde dete detetu nehatom, ili ne znam zbog čega i kojih razloga se to desi. Moramo stati u zaštitu reda i poretka. Na kraju krajeva, kao i svaka institucija, moraju imati nekakva pravila.
Kod premeštaja učenika, mislim da ono što ste ispravili možda i nije trebalo dirati. To što je dodato sada u tački 3) – ukor direktora, to je već bilo podrazumevajuće u tački 2). Jasnije je bilo rečeno da dete koje je isključeno iz škole, ne može ponovo da upiše istu. Ovaj predlog koji ste sad dali, ne znači da ne može da upiše istu, samo se udaljuje. Kada piše da ne može, može da se dogodi da dođe ponovo isti đak i da se upiše u tu istu školu, ako je bio isteran.
Ne znam šta je kvarilo ovo pređašnje stanje koje ste imali. Saglasnost roditelja i škole je pitanje kako pribaviti. Šta, ako nekome škola ne da saglasnost, a roditelju je lako reći - slušajte, dete ide iz škole, izgubiće pravo na školovanje ili neka promeni školu. Lako je roditelja uplašiti, a tamo nekog direktora i neke druge susedne škole – šta mi šalješ prestupnika đaka, ovakvog ili onakvog? Vi nikad ne znate kako te komunikacije idu. Ako mora da se stavi zakonska obaveza za saglasnost, to je već pitanje. To bi možda trebalo nekako drugačije rešiti, zadržati pređašnje rešenje. Postoji mogućnost gde do saglasnosti neće doći, a šta će onda biti sa detetom kada krene školska godina, ili ako je recimo reč o osnovnoj školi, koja je obavezna, jer on ne može da ostane defektan i da ne završi školu i da se uputi na privatno polaganje, itd.
To su neki od elemenata koje smo hteli da istaknemo u prvi plan. Kod izbora direktora, da direktor zaista ima prava. Školski odbor je tu manje-više paravan. Direktor ima i pravi uži izbor i šalje u filijalu službe za zapošljavanje, Službi za poslove zapošljavanja da proceni psihofizičke sposobnosti. Nisam znao da to postoji, moram biti iskren, iako je to i u starom zakonu bilo. Okrenuo sam nekoliko ljudi sa dugim iskustvom i pitao – da li vi znate za to? Svi su mi rekli da ne znaju. Nisam okrenuo sto, nisam okrenuo statistički uzorak. Da li neko ko treba da bude primljen za profesora biologije, da mu provere u Zavodu za zapošljavanje, Služba za poslove zapošljavanja u nekoj komisiji tamo, da li je on psihofizički sposoban. Valjda svi mi nosimo lekarsko uverenje za posao koji počinjemo. Ako je tu potrebno da ta komisija bude nešto osnaženija za ove potrebe, treba to konačno da se tako i stavi. Naravno, kada se uradi uži izbor, samo oni koji su to uradili i urade. Ili, recimo, naredni stav, gde se govori o užem izboru za versku nastavu, pa idu na proveru. Treba jednostavno, oni koji imaju dokaz da jesu na listi verske zajednice koja je to, pa onda da idu na proveru, a ne da idu na psihofizičku proveru, pa da onda lista nastavnika verske nastave ne nađe da je on na listi. Malo tu red radnji da se izmeni, možda to ne bi bilo loše da se uradi ispravka.
Još jedna primedba. Pošto vidimo da se ovde svi obilato plaćaju za ono što rade ili ne rade, ili rade manjim intenzitetom – pokušaj da opterete možda jednog nastavnika sa šest časova nastave nedeljno, nije baš ni malo. Ako je njemu tamo fond 60% nastave, uvesti klauzulu – ako je više od jednog nastavnika, pa da se podeli, a još i da se ne plati. Znate, svakome se u ovoj državi plaća mnogo šta, što se to ne bi smatramo prekovremenim radom. Neke smatraju da, kada se ovo ovako napiše, da se to neće platiti, ne znam kako drugačije da shvatim. Ali, ne smatra se prekovremenim radom možda zbog drugih privilegija koje nosi. Svakako, taj rad treba platiti i, eventualno, računati na to, da taj fond bude podeljen na više ljudi. Ipak jednom čoveku dati šest časova, znači da taj nije imao fond kome se dalo. Nije preterano jasno iz ove ispravke šta se tačno htelo, sem da se bajpasira problem za tu godinu, dok se ne nađe neko ko će taj posao raditi i možda podeliti na više, ako već nema tog kadra, verovatno postoji više približnih kadrova, približno obrazovanih koji bi to mogli da urade.
Otprilike, to bi bilo o ovom zakonu, nešto oko ovog drugog Predloga zakona, možda će biti problema ovo je materija koja je dosta nova, koja je sasvim logična i treba da uvede red i u proizvodnji i u tržište optičkih diskova.
Međutim, samo kad se govori o obavezi ustanova, institucija koje izriču kaznene mere organa koje donose odluke to je član 14. član 13. pa da o njihovoj ažurnosti da izveste Zavod za izdavanje licenci. Kakvi su nam sudovi prekršajni i ovi drugi, koliko je procedura dugotrajna, koliko to sve može trajati, jer nekom je jedno od krivičnih dela udruženo sa podelom intelektualne svojine itd, sa nekim drugim krivičnim delom to godinama može da traje, a ovde stoji samo u predlogu dobijanje licenci, čak i naznaka da je neko učinio krivično delo ili prekršajno delo. Može da bude predmet, da mu se licenca zaustavi, zaledi, oduzme trajno itd, ili privremeno možda tu razmotriti da li će to zaživeti, i ne da to formalno pravno nije koherentno nego pitanje ko će naterati sudove da se još sete zavoda i da postroje tog ko je izdao licencu, aha ovaj je vaš, ovaj ima. Sad opštih podataka sud dođe da ima, ali zaista bi trebalo sam, sigurno optuženi neće reći – izvinite izvestite, ja nemam pravo na licencu, da se to prosto ureže kao memorija i koliko dugo će uopšte procedura trajati, jer je to otprilike oko toga bi možda videti šta se na tom planu može učiniti. Zahvaljujem.
Zahvaljujem. Nastavljamo razradu člana 3. koji smo, takođe, hteli da  promenimo i da, kao u članu 1. i 2, učinimo terminološka razjašnjenja. Na prvi pogled, važeći član Predloga, član 4. dovoljno je jasan. To je član od jednog stava, jedne rečenice, proširene rečenice, i možda bi se nepažljivom čitaocu učinilo, šta je, sad, to pa naprednjaci traže promenu jednog takvog jasnog člana, međutim, nije to baš sve tako.

Samo za nekoliko reči duži član vi niste prihvatili, kada ste razmatrali, iako je bilo pravnih osnova svih vrsta da se prihvati član 4, kako smo ga preformulisali i da glasi: "Javni izvori finansiranja jesu novčana sredstva, usluge i dobra koje daju Republika Srbija, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave,'' i to je zajedničko sa onim što je i u Predlogu, ali, zatim, sledi, ''javna preduzeća, privredna društva, ustanove i druge organizacije čiji je osnivač, odnosno član'', opet ova tri hijerarhijski podeljeni nivoi, ''Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave."

Zašto smo to izmenili? Ne samo zato što u članu Predloga piše da to mogu biti organi ovih institucija i organizacije, nego zato što ćemo, ako usvojite ovo kako smo predložili, kasnije u razradi zakona u novim članovima, posebno kod ovlašćenja Agencije, sretati se upravo sa ovim terminima. I, ne vidimo, zaista, sem loše volje, zašto je to problem da se ovaj amandman prihvati, jer bi on suštinski doprineo kristalnoj jasnoći onoga što se htelo uraditi, na stranu to što smo pomenuli u obrazloženju da to odgovara nekakvoj pravnoj nomenklaturi koja je korišćena u Zakonu o Agenciji, a Agencija crpi svoju nadležnost upravo iz člana 2. tačka 2. u kojoj se pominju i javni funkcioneri i javne funkcije, prema tome analogno i javni izvori finansiranja.

Ne vidimo zašto je to promenjeno, jer ako bismo hteli da organi lokalne samouprave imaju pravo da budu neko ko će dati nekakvu uslugu, dobro itd, zamislite ako je taj organ u lokalnoj samoupravi inokosni, šta on može da uradi, a ovde nije jasno definisano hoće li to biti samo novčana sredstva ili će to biti organizacija ili preduzeće, privredno društvo, koje ima i individualni i kolektivni organ uprave koji mora da donese odluku. To nije potpuno isto ukoliko se detaljnije posmatra član 4. i šta konačno može da se dogodi u izbornoj kampanji stranaka na lokalnim izborima, koje su na vlasti, kojima na taj način organ lokalne samouprave može veoma mnogo da učini i pomogne na različite načine, od čistoga novca do usluga koje javna preduzeća ili njihov direktor može da pruži, kao i drugi različiti načini pomoći koji ne bi bili dostupni ni za redovnu ni za izbornu aktivnost.

Zato smo mislili da je to vrlo malo, jer je za to bilo potrebno dobre volje da se ovaj član učini jasnijim, a kasnije i ostale članove koje smo predložili, da se saglasno našoj nameri, izmeni član 3. i ove promene urade. Zahvaljujem.
Zahvaljujem. Na član 7. amandman koji smo podneli u prvom stavu ima nameru da podrži našu ideju koju smo obrazlagali uz članu 3, da izvore finansiranja političkih subjekata prikažemo na drugačiji način, amandman je odbijen u celosti, a obrazloženje kakvo je dato možda bi moglo donekle da se razume, da to upravo ne podržava koncept kako je zakonopisac predvideo i da nam je zato odbio ovaj naš amandman.

Međutim, pošto je naša promena koju smo predložili nešto obimnija i ima dva stava, umesto jednog kako stoji u Predlogu zakona, mislimo da je ovaj drugi stav bio razlog što smo odbijeni, uz jednu floskulu, koja je uvek prihvatljiva, da su oni imali jasnije i bolje rešenje.

Šta smo mi u tom drugom stavu predloženog člana 7. hteli da uvedemo u političku praksu, a to je – da zabranimo funkcionerima, onima koji obavljaju javne funkcije i koji su članovi stranaka, koje učestvuju u izborima, da im šefovi stranaka, da im stranke, politički subjekti, stvaraju pisanu ili nepisanu, nametnutu ili bilo kakvu obavezu materijalnih davanja i pomaganja sopstvenoj stranci, da učinimo upravo suprotno od onoga što je politička praksa decenijama unazad u Srbiji, gde SNS niti je mogla da učestvuje, niti učestvuje, jer na takvim funkcijama republičkog nivoa nismo bili. I, ne znamo kome i zašto to smeta, da unapred utvrdimo jasan stav, da niti se može od takvog pojedinca na funkciji primiti nekakav poklon, donacija, neko davanje, niti od njega na bilo koji način nešto tražiti.

Mislimo, ako ne samo zbog ovog 1. stava, ali zbog ovog drugog, možda je upravo trebalo član 7. prihvatiti, ali ostaje da se o tome razmisli, pa da se u danu za glasanje, eventualno, ova odluka promeni, i da se svi skupa obavežemo na jedan pošteniji i odgovorniji odnos u vremenu izborne kampanje, ali i u kasnijem političkom delovanju i izvan toga, u finansiranju i pomaganju redovnog rada stranke.
Član 15. u našem sinopsisu amandmana, zapravo, ovim našim amandmanom na udaru je član 15. Predloga zakona, kojim smo hteli da jednim jednostavnijim rešenjem obuhvatimo sve ono što se nalazi u 1. stavu aktuelnog člana 15, a tiče se zabrane finansiranja kao što je navedeno i u članu 12, ali i onoga što se tiče u narednim stavovima ovog člana 15, a odnosi se na članove 9. i 10, ovog zakona, u kojima se govori o tome da neko može dati prilog koji prevazilazi meru ili ostala davanja koja prevazilaze utvrđene vrednosti. Po ovome, kako u zakonskom predlogu stoji, kada to utvrdi ili ovlašćeno lice u stranci ili kada to utvrdi inspektor Agencije, ovlašćeno lice, to se automatski, da ne kažem  konfiskuje, ali se prebacuje na račun budžeta.

Mi smo hteli ovim našim amandmanom da učinimo za one, a postoji uvek takva mogućnost, koji su se finansirajući i dajući političkom subjektu određeni novac, možda i sami ne znajući da li su neku meru prešli ili ne, kada to utvrdi ili stranačko ovlašćeno lice, ili kada to konačno utvrdi, kako stoji u našem predlogu, Agencija, da se taj novac vrati poznatom davaocu, a ako su okolnosti, u kojima to nije moguće, jednostavno, pare premeste u budžet.

To je i u životu jako često moguće. Vi možete promašiti kad uplaćujete na karticu telefona i promeniti ubrzano novac, pogrešnu uplatnicu zameniti. Greške takve vrste su moguće, naspram činjenice da je neko zaista želeo da pomogne toj političkoj stranci, deleći uverenje koje sa njima ima, pa da je u nečemu tu došlo do nekakve greške, koju je neko na nekom nivou, logičnom, i bez Agencije, prepoznao. A, ako je ovlašćeno lice u stranci čekalo da tek prepozna Agencija, eto izazova Agenciji – što se taj pravio da ne vidi, da li će možda žešće i rigoroznije biti kažnjen?

Dakle, nema tu mogućnosti velike manipulacije ako se radi normalno, otvoreno i transparentno. Pojednostavljuje se, jer su ovde u četiri stava pobrojan osnove po kojima se novac može skrenuti u budžet. A, na kraju krajeva, ono o čemu se traga nema, ako je anonimni davalac, ako je strani državljanin itd, naravno da bi to moglo da ide u budžet. Mislimo da je ovo rešenje povoljnije, da je jednostavnije, razložnije za ponašanje, jer ne bi stvaralo moguće međuetape u kojima bi se neko ili žalio na odluku ili dokazivao da je ispravno postupio itd, a sve to bi odugovlačilo i ko zna kada i kako završilo rešavanje. Mislimo da je logično i ni na čiju vodenicu posebno ne bi guralo ovu vodu, ali ne znam kako je shvatio zakonopredlagač, pa je amandman odbio.
Zahvaljujem. Amandmanom na član 23. hteli smo da izmenimo njegov 1. stav da bude jasniji i razložniji. Međutim, dobili smo odgovor u kome piše da je to što smo mi predložili manje precizno u odnosu na rešenje. Naime, radi javnosti, u Predlogu piše: "Troškovi izborne kampanje su troškovi političkih aktivnosti u toku izborne kampanje". To je predlagač rekao. A mi smo hteli da izgleda: "Troškovi izborne kampanje jesu troškovi aktivnosti političkog subjekta radi predstavljanja kandidata i izbornog programa od dana raspisivanja izbora do dana proglašenja konačnih rezultata izbora." Poštovali smo konstrukciju rečenice na početku, pa ovo poslednje nije pleonazam u našem prvom stavu.

Javnost sada može da vidi šta je jasnije. I ne samo šta je jasnije i čitkije, nego definiše najmanje dve važne stvari, a to je – koju vrstu aktivnosti treba finansirati i koliko je ona ograničenog trajanja. Jer, ovako kako ide po sadašnjem predlogu, moglo bi se dogoditi, budući da neke stranke zaista pokrivaju celu teritoriju Srbije, pošto postoji mogućnost da se sporadično dešavaju izbori i na različitim nivoima, i na jednom istom nivou, recimo, lokalnih izbora u više gradova istovremeno, te će značiti da su i centrale tih stranka u neprekidnoj aktivnosti. Jesu li one u radnoj, redovnoj ili izbornoj aktivnosti i koji se period na šta mogao odnositi, ne zna se.

Moglo bi se jasnije definisalo da ste ovakav amandman prihvatili. Prosto, ne vidim razlog, da li je to nečitanje ili neka loša volja, da se ovakva izmena jednog segmenta jednog člana ne prihvati? Nemojte insistirati u medijima da nemate saradnju opozicionih stranaka u nekim zajednički definisanim ciljevima. Jer, jasno je da vi to radite sve sami i na svoju ruku. Očigledno je da niste spremni ni za kakve komunikacije i ni za kakve zajedničke poteze koji bi ličili na zajedničko usaglašeno delovanje u ovom domu.
Pred nama je, gospođo ministre, član koji se sastoji od pet stavova. On je prilično voluminozan i doprinosi ukupnoj voluminoznosti zakona, o čemu je bilo reči od strane pozicije i opozicije u načelnoj diskusiji. Našim amandmanima smo hteli da ga izmenimo tako što bismo poslednja tri stava brisali. U njima se govori o obligacionim odnosima, ugovornom odnosu sportista i sportskog kluba, nastavljajući valjda kontinuitet pređašnjih članova, a evo i narednog, jedanaestog člana, koji se neprekidno bavi takvim stvarima koje su očito regulisane drugim zakonom.
Ono što smo ostavili bez izmene, to je u ovom vrlo velikom, bogatom i sadržajnom stavu 1, koji je možda mogao da se podeli u dve rečenice i dva stava, jer sadrži i takvu rečenicu, kada se definiše diskriminacija (inače jasno definisana drugim zakonom), gde se nabraja šta sve može biti, „uključujući i diskriminaciju profesionalnih sportista i sportista koji žele to da postanu, u pogledu zapošljavanja“ itd. Dakle, prilično nejasno. Ova bi rečenica bila sasvim logična da se stalo negde, bez uključivanja sportista i sportista koji žele to da postanu; zašto bismo to odvajali?
Eto, to nismo menjali ovim našim amandmanima. Hteli smo da zamenimo samo neke elemente, recimo, u stavu 3. gde stoji da „sportisti koji nema punovažno zaključen ugovor sa određenom sportskom organizacijom ne može biti sportskim pravilima uskraćeno pravo“. Ako sportska pravila prevedemo u slobodnom tumačenju na pravila sportske igre, kakve će veze sa ugovorom imati pravila neke sportske igre? Prosto, to je rešeno zakonima i ovde nije moralo da se ulazi u detalje.
Mi smo za to da je član u ovom stavu 2. mogao i da pomene diskriminaciju i relevantan ugovor koji bi bio ništavan ako bi se pojavili elementi diskriminacije, ili da je ostao tako kao usamljen član 10. ili se pridružio pređašnjem članu 9. ili 11. gde se stvaraju okolnosti u kojima ugovor ne može biti sklopljen između sportiste i sportske organizacije. Hteli smo da radimo ne samo na smanjenju volumena, na nekoj estetskoj i racionalnoj strani zakona, nego i radi njegove jasnoće i bolje primenljivosti. Zahvaljujem.
Zahvaljujem. Srpska napredna stranka je pokušala da amandmanom na stav 1. ovog člana, koji reguliše ko može biti samostalni profesionalni sportista, izmeni stav 1, omogući i onima koji nisu vrhunski sportisti da budu individualci, profesionalni individualci, dakle, da se bave sportskim aktivnostima i delatnostima ne samo kao samostalni profesionalni sportisti odnosno preduzetnici. Ta pozicija podrazumeva, ako se čita ovaj stav, da je neko ko je već samostalni profesionalni sportista i preduzetnik, recimo, u nekim igrama je to moguće, a da prethodno nije bio samostalni profesionalni sportista.
Mi smo to predložili dosta jednostavnije i liberalnije: „Sportista može da se profesionalno bavi sportskim aktivnostima kao samostalni profesionalni sportista ako je stariji od 15 godina, ako je registrovan kod nacionalnog sportskog saveza i ako ima prebivalište na teritoriji Republike Srbije.“
To je sveobuhvatniji „rezervoar“, iz koga mogu da se crpe potencijalni profesionalni individualci u različitim sportovima, uključujući sport i šah, naravno, onda kada je to moguće, bez obavezujuće klauzule. Ipak, da bi postao vrhunski, on mora da se iskaže ili nekim „bajpasiranim“ putem ili delujući od početka kao čovek koji se individualno bavi, može sebi da priušti, jer mu, konačno, i stav 2. omogućava da se bavi sportom i na drugačiji način, i da imamo jedan veći „rezervoar“ moćnih profesionalnih individualaca.
Zato smo podneli ovakav amandman, u uverenju da ćete ga prihvatiti. Zahvaljujem.
Srpska napredna stranka ima nameru, sve u uverenju da može da popravi zakon tako što će smanjiti njegov obim i učiniti ga jasnijim, da i ovde objedini nekoliko stavova u članu 17. Pročitaću kako smo zamislili, čini se vrlo jednostavnim, da prikaže potrebu i obavezu sportskih organizacija da svojim sportistima obezbede adekvatno lekarsko i zdravstveno uverenje, bilo da je reč o uverenju o opštoj zdravstvenoj sposobnosti ili posebnoj.
Kako smo zamislili? „U sportskom takmičenju i drugoj sportskoj aktivnosti može učestvovati sportista i drugi učesnik kod koga je utvrđena opšta i posebna zdravstvena sposobnost, u skladu sa pravilima nadležnog sportskog saveza, odnosno organizatora aktivnosti“. To radi ovlašćena zdravstvena ustanova. Dakle, samo u dva stava, saželi smo nešto što je ovde u šest stavova dato. Pojednostavili smo stvari.
U vašem predlogu u stavu 1. se govori o nekakvim opštim zdravstvenim sposobnostima, u stavu 2. o posebnim, i već se licitira sa rokovima u kojima treba to uverenje da bude sveže, svi znamo o čemu se radi; to je najčešće šest meseci, možda negde treba i kraće. Vi nudite varijantu i sa tri meseca. O tome koliko će često biti, šta će pregledi sadržavati, obim pregleda, o potrebi da neko ide vanredno ili redovno vi ne razlažete ovde detaljno, ostavljate da se dva ministarstva oko toga dogovore. Ali, potpuno isključujete sportske saveze. Oni očito imaju jedan uhodani ritam, znaju koja je vrsta sposobnosti potrebna, koje uverenje ko izdaje, gde izdaje; ogromno akumulirano iskustvo, plus komunikacija sa međunarodnim asocijacijama. Dakle, oni treba da budu nosioci tog predloga. Naravno, kako tehnički izgleda pregled, šta se od vitalnih parametara uzima, to treba da radi Ministarstvo zdravlja.
Trebalo bi da tu Ministarstvo sporta posreduje oko nekih zakona, oko nekih segmenata koji daju obavezujući karakter, koji predviđaju kaznene norme ako se to ne uradi itd. U protivnom ćemo dobiti jedan vrlo razuđeni član, u kome je sve moglo da se kaže na jednostavniji način. Otvara se mogućnost da se u podzakonskim aktima, ono što će dogovorno utvrditi dva ministra, dva ministarstva, stvori takva prilika koja možda bude... posebno u odnosu na ovaj poslednji stav u kome se govori da te troškove pregleda, možda prečesto za neke sportske aktivnosti, snosi sam takmičar, recimo, individualac o kome smo govorili. Šta ako nije preduzetnik, nije bogati profesionalac, kao neki u individualnim sportovima? Dakle, to će kasnije da se tiče i drugih obaveza.
Možda je u to trebalo ići neutralnije, kao što smo mi dali, a detalji se razlažu kad se govori o zdravstvenim institucijama koje su nadležne za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti. I tu imamo neke amandmanske predloge, ne da to samo nomenklaturno izmenimo, nego i da sadržajno to promenimo i na kraju dovedemo u red stanje stvari. Znamo da su i danas, posebno kod amaterskih sportova, rukovodioci tih sportskih organizacija u stanju da jure lekare po domovima zdravlja da sami stave pečat, štambilj, sami sebi vežu oko vrata. To treba rešiti. Nažalost, dešavaju se i smrtni slučajevi zbog pregleda ovlaš; često pregled nije ni učinjen, svestan sam da to postoji.
Ova izmena koju dajemo apsolutno ne ostavlja mogućnost da se to i dalje dešava, samo na jedan uređeniji i jednostavniji način otvara teren za diskusiju, kao i u narednim članovima, o tome ko daje, koliko često daje. Vi ste predvideli da će to biti niz podzakonskih akata kojima će se to rešiti. Mi smo bili namerni da vam predložimo ovo rešenje. Zahvaljujem.

Whoops, looks like something went wrong.