Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Budući da je ministar prisutan, imam štošta  da ga pitam. Kao prvo - da se ministar ne sekira, oni će zakon da usvoje. Evo, pođimo od toga šta smo amandmanom hteli. To što smo podneli, promenu koncepta, stvarno je dosadno da se više ponavlja ista priča, ali, evo znamo, usvojiće se zakon. Evo, donosim dobre vesti. Da bi mogli na miru da se odmore predlagači zakona od ovog dosadnog zakona i trodnevne rasprave.
Ali, i da sve bude tako i da zakon usvojite, evo, postavljamo vam pitanje baš u vezi sa ovim amandmanom - šta će biti kada inspektor krene a i ministar je bio u poseti našem Centru. Ali, moj direktor je stalno osetljiv i kad pomenem Centar misli da govorim loše o svojoj instituciji. Naprotiv, ne. Hlebom me hrane, tamo mi je radna knjižica, ništa loše o instituciji ne govorim, nego, video je ministar, pre nekoliko dana, u toj poseti relikvije na brzinu sklonjenog materijala, po hodnicima, magacinima itd. Nisu stigle žene sve da sklone. Brzo je došao kod nas, pa je sve mogao da vidi. Zna da kuburimo sa prostorom. Znam i ja da on zna da ćemo dobiti pare da ga proširimo, ali deceniju i više (nije za sve kriva reformska vlada) živimo u takvim uslovima.
Šta će sada kada dođe ponovo ministar. Zakon stupi na snagu, nisu nam povećali prostor, nemamo gde magacine. Magacin je smešten među bolesnike. Inspektor koji je pod direktnom kontrolom ministra, takoreći ministar - kontrolor (je jednako, ili može i tako A jednako B, po analogiji) dođe i to ustanovi. Hoće li zatvoriti Centar za dijalizu? Naravno da neće.
Dakle, sledi niz nesuvislih odluka, koje se daju do tako visokog ranga odlučivanja ministar - inspektor. Da je to u nekoj drugoj instituciji, ne verujem da bi to bilo nikakvo opravdanje za stanje u kome jeste, ali bi ministar imao vremena, formalno pokriće i paravan, da udesi da se stvari tako, drugačije reše.
Uzmimo jedan drugi problem za primer. Ovim zakonom u distribuciji medicinskih sredstava nije predviđeno da se ona distribuiraju direktnim korisnicima. Ostavljeno je - specijalizovanim institucijama i apotekama. Hajde da razumem za institucije, za bolnice, biće verovatno u bolničkoj apoteci. E, sad, zamislite kakva će nam biti bolnička apoteka da bi samo primila materijal za dijalizu, onda ćemo morati ono što su magacini da napišemo - apoteka, da bi zadovoljili zakon.
Nešto tu nedostaje, neko nedovoljno sagledavanje činjenica. Kako će bolesnici na lečenju peritonuskom dijalizom, koji dobijaju 30-tak paketa kesa (verovatno dva do tri kubna metra) i to mesečno, prenosi se direktno iz fabrike njihovim kućama, šta će sada da rade? Nađimo neku apoteku, pa apotekarice sa "naputovaše" od farmaceutske korupcije. Još da im kažemo - uzmite fino materijal, pa se vi takmičite koji ćete, pa ćemo mi u vašu apoteku da dođemo. Pa, sjajno, one obiđoše i krsno i zapadno, direktorice apoteka po unutrašnjosti, i kamile im daju, da plaćaju vodiče kamila. Zato što ih kod kuće plaćaju.
Ako sada damo apotekama to, da s tim raspolažu, oni će nas dovesti u poziciju da lekar neće moći da propiše adekvatno, jer će reći - ovo mi ne ide, prodaj mi ovo, stavi na tržište ... pa, može i to za dijalizu. Ma šta znaju, pusti ti doktore. Vrlo je delikatna situacija - kako se taj materijal distribuira. Nekako nije precizno definisano. Možete da izmislite i nov zakon, sad ja ne znam koji, ili neki podzakonski akt, ali u zakonu to mora da stoji - ili apoteka, ili je direktna dostava. U svetu se to radi. Evo da kažemo - Evropska unija.
Pa, i ono što sam govorio - farmakopeja, razlog za donošenje je harmonizacija, standardizacija, piše u predgovoru pokojnog Kovača, pa je i Kovač, doduše iz onog - vaši, svi su oni bili vaši, i Krapović, svi su oni bili vaši iz DOS-a, pa i oni su znali za harmonizaciju. I oni su to hteli. I oni su hteli sa Evropom. Tu sam prošao za godinu dana, samo bio i video kako rade.
Dakle, ako to već prepisujete i svetski standard je da prilikom tendera tražite od dobavljača i snabdevača da vam bolesnike snabdevaju direktno materijalom, i za hemodijalizu. Zamislite mašinčinu za hemodijalizu, gde da je stavite. Pa, ona je ogromna, ovolika (pokazuje rukom). U kakvu apoteku. Gde? Specijalizovanu prodavnicu? Pa, ko će da je drži? Treba li i tu nekom da se plaća nekakav rabat, porez?
Malo je nejasno, tako da ne znam šta će taj inspektor da radi, (konačna priča) kada se nađe u situaciji koju sam pomenuo, ili će kao i svi dosadašnji da piše zapisnike koji će završavati u fiokama, bez konačnog epiloga.
Smisao amandmana koji smo podneli je dosta ozbiljan amandman koji zapravo, ne znam da li nas je predstavnik reformske vlade, potpisali su se na jednom papiru kao reformska, da li premijer te Vlade zna da se potpisnici ispod takvih projekata, strateških zbivanja u zdravstvu, zovu kao reformska vlada, da li on priznaje, iako je rekao u ekspozeu da će i on držati reformske tokove.
Dakle, predstavnika reformske vlade, gospodina ministra bih želeo da pitam: da li su shvatili, Vlada kada je komentarisala predlog amandmana, da smo mi ponudili jedno rešenje koje treba da zadovolji zamenu za ono što nudi agencija, ali u sasvim drugom kontekstu. Ona neće imati mešavinu i prerogative upravnih, stručnih delovanja iz stručnih oblasti, nego sasvim jedan upravni posao koji će imati inspekcijski nadzor i koji će imati administrativnu funkciju.
Zato amandman, koji smo podneli, ne odnosi se na agenciju nego na "upravu" koju uvodimo. Tako koncipirana zamena za agenciju može da toleriše ovo što je kao predlogom amandmana i dato. Može da prihvati, a vi ste, u startu, odbili tačku 2) ovog našeg amandmana, u kome se traži da se ubaci u zakon "izdavanje dozvole za pretklinička ispitivanja lekova".
Obrazloženje Vlade jeste da tako nešto ne postoji, to se dešava u procesu proizvodnje leka. Prosto je neshvatljivo i ja zaista nikakvih ličnih, voleo bih da znam ko ima takva lična iskustva obilazeći naše fabrike, a ja ih jesam sve redom obišao i video laboratoriju za pretklinička ispitivanja, banke kulture ćelija, biološke životinje, biološke opite. Mi to nemamo, naše fabrike to nemaju. Fabrike se bave tehnologijom proizvodnje.
Ako proizvođač leka želi jedno takvo pretkliničko ispitivanje, a ne znam ko to još može da kaže da ona nisu potrebna, onda se obraćam nadležnim institucijama.
Iz tih institucija mi smo dobili dopis u kojem oni mole da se u zakon unese stavka o potrebi pretkliničkih ispitivanja. Ko su potpisnici institucija? Ni manje, ni više nego profesori, direktori ili saradnici Instituta za medicinska istraživanja, Instituta za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo, Instituta za biološka istraživanja, INEP, Instituta za onkologiju i radiologiju, Instituta za nuklearne nauke Vinča. Da li treba još više autoriteta da to potkrepe?
Ne znam šta su ti ljudi koji su pisali ovaj zakon, šta je ta ekspertska grupa mislila kada su zaobišli ovakvo mišljenje. Svi smo to dobili na odborima.
Prema tome, očigledno, da, ako zamislimo "upravu" kako je zamišljamo sa nadležnostima koje ima, sasvim ima mesta da se izdaje dozvola za pretklinička ispitivanja. Nećemo valjda proizvoditi lekove, a da prethodno nisu na biološkom materijalu provereni i dat im sertifikat.
Otvara se druga sumnja. Ako ćemo da uvozimo lekove gde je neko već uradio biološko ispitivanje, pretklinička ispitivanja, odlično, onda nam je stvar jasna. "Uvoznički lobi" radi i onda je to deo priče koju sam pričao juče.
Otvara se i drugo pitanje. Da li ćemo mi na ovaj način, ako sve to izbegnemo i sve što želimo da uradimo, zatvoriti domaće firme u tom pogledu? Da li će moći firme koje sam pomenuo, institucije, naučne, stručne institucije, da sklope ugovor sa stranim proizvođačima lekova, da za njih urade pretklinička ispitivanja. Što bi im to, ako nisu u zakonu, onemogućili? Do sada su to mogli. Da li i njih stavljamo pod katanac? Nove katance stavljamo umesto da skidamo stare. Zašto to toliko smeta!?
Mi ne nudimo izmenu da agencija vrši nego "uprava", i uprava vrši. Da li ste razumeli još kod komentara prvog člana? Vlada komentariše tačke 7), 8) i 9). To su inspekcijski nadzori itd. I smatramo, ako uvodimo novi organ u sastavu Ministarstva da može da vrši inspekcijski nadzor, jer je drugostepenost žalba ministru ili Ministarstvu. Drugostepenost je očuvana i tu dileme nema.
Konačno, osvrću se i na apoteke, u jednom komentaru, tvrdeći da "apoteke nisu predmet zakona". Zašto se apoteke pominju u lancu distribucije, čak i čitavih nekoliko članova se bavi distribucijom i prometom. Vrlo zanimljivo, nisam to juče rekao, ali evo danas ću, kada je reč o medicinskim sredstvima kako se mogu distribuirati samo apotekama i specijalizovanim prodavnicama.
Pretpostavljam da ministar zna, bar što se tiče "Hemofarma", da ta kuća distribuira lekove direktno do bolnica, a ne do bolničkih apoteka. Tu instituciju ne poznajemo. Distribuira potrošni materijal bolesnicima na noge. Razvili su tu mrežu i onda tako bolje prođu tender i mogu jako dobro to da urade. Da li će im to biti zabranjeno? Opremili su se, kupili kamione, kompletnu opremu, razvili infrastrukturu, dali smo im bazu podataka.
Dakle, nije da ovaj zakon ne dotiče apoteke nego dotiče ovlaš, površno, jer to naravno naručioca ovog zakona nije ni zanimalo, naše apoteke, naša organizacija, nego čist profit i otvaranje tržišta.
Nisam hteo maločas da se javim na repliku  ministru, ali zaista mislim, ako je reč o pretkliničkim ispitivanjima, valjda se provodi na biološkom materijalu, na sitnim životinjama.
Nećemo valjda uzimati međuetapu u proizvodnji, pa ako ima deset komponenti, neorganskih, organskih, dok se napravi lek, pa svaki na životinje, konačni lek. Ukoliko je to drugačije, onda i oni koji su nam pisali, i ja sam u zabludi i u redu, ne bih shvatio da mogu da koristim lek koji nije prethodno, kao gotov, kao definitivna supstanca bez aditiva i korigensa, ispitan na životinji, a ne nekakva međufaza. Ali, dobro, moguće je da do kraja ne poznajemo tehnologiju. Oni koji se time bave, nama su to prosledili. Verovatno ljudi znaju šta pišu.
Sada u vezi sa ovim - kakav je agencija usisivač za pare. To je neverovatno i ko je mogao, sem G17, da se doseti. Da li su oni prvi idejni tvorac agencije ili Demokratska stranka, pojma nemam, ali ovo je neverovatno. Pogledajte tačku 7), kakva igra reči: "Izdavanje mišljenja sa ocenom dokumentacije za dobijanje dozvola". Znači, to moraš da platiš, da ti pročita dokumentaciju, oceni da li valja, pa na osnovu nje ti da dozvolu. To je kao Robin Hud, to je kao PDV na PDV: uzimaj, uzimaj, uzimaj. Kada uzme da ti izda dozvolu, valjda pročita svu dokumentaciju, pa ti da.
Što sada dok čita to naplati, kada je potpiše, šablonizirano, on ti naplati i to. Stvarno nema smisla! To je zaista preterano, ko god da je naručilac istraživanja, a naravno, najčešće se očekuje da su to domaće kuće. Ne štitim ni njih mnogo, i one znaju da budu često nelojalne i u međusobnim odnosima i da nađu slabe tačke u karici proizvodnje, produkcije, prometa itd. Nisam ja baš toliko bolećiv prema svima njima.
Uzmimo drugo - klinička ispitivanja. Naručilac, da bi to krenulo, koliko je komplikovana igra, mora agenciju da izvesti da će to da radi, da plati taj akt, zahtev prema agenciji da će da se radi, pa kada dobije dozvolu, onda mora da prođe raznorazne institucije, pa će moći agencija ili službeno da ga prati, a ima i jedan od stavova koji kaže: predlagač kliničkog ispitivanja može da traži od agencije da prati tok kliničkog ispitivanja.
Znači, ako to potraži, on će to dodatno da plati, pa onda, predlagač kliničkog ispitivanja mora da plati svim učesnicima u lancu ispitivanja, a verovatno najviše doktorima, kliničarima, onima koji to proizvode, pod ko zna kakvim ugovorom. Ko taj ugovor proverava, da li se u prisustvu agencije sklapa ili ne, mi to ne znamo, ali to je opet višestruko plaćanje.
Sada kruna svega, ako je reč o leku koji je uvezen, koji je iz strane korporacije, zbog čega je zakon i pisan, onda će taj lek sa uvoznikom, kada dobije uvozničku dozvolu i donese potvrdu o kvalitetu leka, automatski agencija proglasiti da ima befel, da ima papir, da ima verodostojnost i validnost.
Neće morati sve to da prođe, jer će doneti iz neke referentne kuće to da je to zaista urađeno, dok će domaći proizvođač leka, ako krene u celu tu igru kliničkog ispitivanja i niza etapnih plaćanja, proći gore nego po ovom PDV porezu, koji je izmislio čovek iz iste stranke. Stalno etapa na etapu, neku novu vrednost stvarate, a sve papirologija.
Zašto, ako će to da ostane, a ostaće, jer ćete vi to izglasati - dajte, smanjite bar jednu od stavki koju ćete naplatiti, jer će tako lek biti jeftiniji. Pa, to što im naplatite ide u cenu leka. To se posle iz budžeta plaća. To je samo igra reči. Samo se agencija bogati.
Ne znamo ni kako će da donese odluku, da li će svojim upravnim aktom, da plati direktora agencije. Ko će mu odrediti platu. Šta mislite ako bude kao oko "Profita". Kao što je to u Ljubljani, što je "Elan" uradio. Doveli ljudi fabriku do vrlo visokog nivoa, ugovorom se obavezali da, ako bude radila tako i tako dobro, toliko i toliko para, po tri miliona evra. Zamislite vi to. To je drmalo Sloveniju pre godinu-dve dana, da dva direktora dobiju tolike pare!
Šta ako i direktor agencije kaže - ako budem profitno poslovao tako dobro, meni od profita pripada toliko. Prosto to su sume. Idem u širinu. Ali, kada god govorimo o tome mi imamo pravo da mislimo da će biti ovako ili onako. Moguće je da to baš sve neće biti tako izraubovano i dovedeno do apsurda, ali ovo je jedan od primera da se ipak previše stavki, ako ostane zakon, naplaćuje.
Iščitavanje dokumentacije, pazite - 120 zaposlenih, koliko ima stručnih komisija, koliko nezavisnih eksperata, koliko odbora.
Pa, zar nema ko to da pročita, pa kad naplati da baš ne oguli kožu. Neka naplati izdavši uverenje. Odbiće ga. Šta sad ako ga odbije, da vidimo to? Nije dobro! Čitao papire, odbio ga, naplatio mu. Da li je to ista tarifa i ako prizna? Da li će da umanji onome što će da kaže - odlična ti je dokumentacija, evo ti uverenje džabe. Tako i iz nekoliko detalja možda biste mogli da nađete, da prištedite. Niko baš nema previše novca da bi sipao u agenciju.
Dame i gospodo, najpre bi se osvrnuo na ministrovo obrazloženje zakona, u kome je, zapravo, pročitao obrazloženje koje je svim poslanicima bilo na raspolaganju. Nije se ni potrudio da ga bar dobro nauči, nego ga je jednostavno izdeklamovao i  njime pokušao da nam objasni koja je svrha donošenja pomenutog zakona, koga bih ja rado nazvao zakonom o "Agenciji" za lekove i medicinska sredstva, umesto zakon o lekovima i medicinskim sredstvima, jer se najveći deo pažnje i u njegovom obrazloženju i u samom zakonu posvećuje agenciji.
Postavlja se opravdano pitanje zašto je to tako, tim pre što se znalo da su pokušaji tzv. reformske Vlade još iz 2003. godine, ja doista ne znam šta piše na zgradi Vlade, da li piše da je reformska ili nekakva druga, ali dokument koji stoji na klupi govori o jednom zborniku ideja koji od 2003. godine predstavlja koncept razvoja zdravstvene zaštite, iskazan kroz dva ili tri dana seminara u Mladenovcu, gde je zacrtana temeljna strategija vlasti čiji je ministar, predstavnik sada, da će nam nastaviti reforme po sistemu instaliranja stranih eksperata: Karl Bro Internacional, Ljubljanske povelje i nekih drugih stranaca. Doista i uz nekoliko činovnika Ministarstva.
Dakle, počevši od toga sasvim je jasno da možemo iskazati temeljnu sumnju i na to da je i ovaj predlog zakona radila neka od stranih konsalting firmi, "Jurohelt", a verovatno i neke druge. Kada je sve to tako, sasvim je opravdano posumnjati u to da je vrlo verovatno, reč i o značajnim finansijskim apanažama, a onda – koji je cilj da se u sav taj rizik uđe?! Vrlo verovatno i sasvim opravdano, poznavajući grupaciju kojoj ministar pripada, otvaranje tržišta.
Mi smo suočeni sa otvaranjem našeg tržišta, za sve i svašta, i za ono što je dobro i što ovde loše funkcioniše, a svedoci smo toga od 2000. godine. Od prvih reformista, od prvih spasitelja koji su 5. oktobra sebe maltene za "Hrista" proglasili i vreme počeli da računaju od 5. oktobra, evo, to se sada i "netom" dokazuje. Labus je krenuo sa otvaranjem tržišta, sećate se – 2002. godine pa naovamo, Goran Svilanović itd. da ne pominjem imena, dovoljno je.
Ministar je predstavnik "nove ideje" da se i ono što možda u ovoj našoj Srbiji funkcioniše, a to je farmaceutska industrija, kako-tako, a moguće je i iznutra razrovana, i sa nelojalnom međusobnom konkurencijom, sa nelojalnom i neregularnom prodajom, recimo Leskovačkog "Zdravlja", asimilacijom manjih farmaceutskih kuća, sada se na formalno-pravni način, formalno-logičan i regularan način, polako otvara za strane intervencije.
Nije zato ni čudo što je za analizu projekta ovog zakona, trećeg po redu za godinu i nešto dana, potrebna velika koncentracija, velika kontemplacija pažnje, da utvrdite šta su suštinske razlike između nečega što je bilo aprila 2003. i sada juna 2004. godine.
Ministar nam je rekao da se onaj ko je pisao ovaj zakon rukovodio instrukcijama Bela knjiga 1, Bela knjiga 2, pa onda, odlukom Vlade da donese pedesetak zakona i da ih harmonizuje sa Evropskom unijom i to sve do 1. oktobra 2004. godine.
Naravno, rekao je da je i pravna i normativna i institucionalna regulativa potrebno da bude obuhvaćena ovim zakonom. Moguće je da nekakve pravne norme treba promeniti i niko nije protiv toga da se sa onim što je dobro sa Evropskom unijom usaglasimo. Ali uzmimo samo primer dozvoljene, u Evropskoj uniji, ozračenosti namirnica, voćnih sokova sa 600 Bekerela, valjda ne grešim ime fizičara, pa nećemo valjda i takav normativni otklon da primenimo u našoj zakonodavnoj praksi.
Nije on strogo u vezi sa ovim zakonom, ali je veoma bitan i veoma značajan. Naslepo prepisivanje normi, koje oni predlažu, koje nemaju snagu zakonodavnog, i unošenje u naša zakonodavna akta, kao stroge pravne regulative, može, kad-tad, skupo da nas košta. Zašto o agenciji ne mislimo dobro u SRS?
Ne samo što je to pitanje forme, pitanje imena, Vlada se na neki način i odriče "agencije" gde god to može. Ovo je relikt prošlogodišnje intencije i ostaje i u ovom zakonu, oko agencije, koju formira Vlada i čini jedno veoma glomazno telo, glomazan administrativni aparat. Eto, uzmimo nekakva tri organizaciona sektora, tri organizacione jedinice, od koje su dve, nacionalni centar za neželjena dejstva i nacionalni centar za informisanje o lekovima, toliko slične da bismo mogli da ih združimo ako bismo hteli da smanjimo pare, da malo zamažemo oči i stvorimo nekakav privid.
Dalje, pet sektora, pet stručnih komisija i ono fantastično što smo naučili da slušamo i do sada o agencijama i o ekspertima, e sad ne znam da li su to predložili strani ili domaći eksperti, jer imamo eksperte u G17, navodno poznate, izuzetne, ali dovode i strance. To su ekspertni stručnjaci koji će razmatrati opet probleme koji se tiču ekspertskih grupa, ekspertskih komisija. I, kada tako postavite lanac hijerarhije u strukturi jedne agencije, a bez dodatnih objašnjenja, sem da će statutom odnosi biti uređeni, vi zapravo i ne znate koliko će ona sadržati personalnih i kakvih rešenja i da li će doista ono što je temeljna odrednica Predloga zakona "konflikt interesa" biti razrešen.
E, sad mi ne samo znajući grupaciju G17, da s konfliktom interesa i razrešenjem ne stoje baš najbolje i najčistije, nego i uopšte političke prilike u Srbiji dosta unazad, pa i zadnjih nekoliko godina možemo postaviti pitanje – ako već naslućujemo neka personalna rešenja da li je konflikt interesa razrešen činjenicom da će, recimo, biti za nekog od šefova sektora ili čak agencije, ili odeljka agencije, kako da ih podelim, pošto to zakonodavac nije tačno ni rekao, nego – agencija formira ove tri značajne organizacione jedinice, da li će možda biti čovek koji je do sada već veoma dugo uključen u favorizovanje određenih farmaceutskih kuća.
Da li je to čovek koji je već bio lobista, pa kad dođe on će kobajagi primiriti to svoje delovanje a ostati fiktivno vezan za moćne, strane ili domaće kuće. Nije svejedno. Ako se u zakonu ne kaže da će se ovim zakonom omogućiti jedan liberalni tržišni odnos, jer Evropska unija ih obavezuje na to, onda mi ne možemo biti sigurni ako neko sa hipotekom čoveka koji je favorizovao neku od farmaceutskih kuća dođe na čelo brojnih institucija koje ulaze u sklop agencije.
Zašto agencija predstavlja problem, ne po imenu, po rešenjima koja nudi. Ona nudi mešavinu upravnih funkcija i funkcija donošenja službenih, zvaničnih ili stručnih preporuka. Ona se na vrlo nejasan način isprepletala sa funkcijom Ministarstva.
Ministar je, naime, prema aktuelnom zakonskom predlogu, ovlašćen da daje predloge o tome, kako će izgledati uverenje, šta će sadržati, kako će, recimo, izgledati protokol kliničkog ispitivanja, kako će izgledati dozvola za promet. Agencija će to da izda a on će da propiše, recimo.
Jedna od nekih nelogičnosti preplitanja jedne potrebe da se na prvi pogled stvori utisak o nekakvoj uzajamnoj kontroli jedne vladine institucije, agencije, i jedne druge vladine institucije, kakva je Ministarstvo. Sa druge strane, postavlja se pitanje kako će to, recimo, ministar donositi sasvim stručne odluke, poput onoga što zovemo asimilovanje Dobre proizvođačke prakse, da ne kažem prepisivanje onoga što je Evropska unija donela i dala kao preporuku.
On će ih jednostavno obelodaniti u "Službenom glasniku". Kako će to da prođe i na šta će sve to da nas obaveže, ako mi tačno i ne znamo šta te smernice sadrže. Te bi smernice trebalo prvenstveno i verovatno da prođu nekakvu stručnu redakciju, stručnu kontrolu. Da li Instituta za zdravstvenu zaštitu, da li lekarske komore, da li stručnih komisija.
Dalje, kada je reč o stručnim komisijama, po Predlogu ovog zakona, one se kreiraju unutar agencije, e, sad, u knjizi, a koju sam malopre pomenuo, stoji mi u klupi pa ne moram da je pokažem pred kamerama, ali tu je. Vidimo da je Ministarstvo formiralo niz saveta, niz agencija, niz stručnih komisija. Da li su to te iste komisije koje su potpale pod agenciju. Da li će ministar da formira "svoje" savetodavne komisije?
Dosta ostaje nejasnog u tome, pa valjda bi trebalo one da prerade, odrede šta su te smernice. Neće li biti u tim smernicama nešto što će nas toliko obavezati da ćemo onda morati da menjamo ovaj zakon, da bodemo prst u oči Evropi, Evropskoj uniji, da kažemo – eto, mi sad menjamo, zaleteli smo se, brzopleto je bilo, ova dobra praksa, brzoplet je bio princip one "dobre kliničke prakse skladištenja, proizvodnje" itd.
Jednostavno će jednog dana u "Službenom glasniku", ali verovatno do 1. oktobra kada agencija treba da službeno zaživi, da se pojave i smernice različitih praksi koje će nam propisati ili možda prepisati ministar, pošto je nemoguće da ministar sam može da ih donese.
Nakratko ću da odem u jednu drugu temu, vrlo je bliska, a to je pravo ministra da utvrđuje proceduru ispitivanja medicinskih sredstava i kontrole. On donosi proceduru kako će da izgleda, koliko će da traje i nekako pravno to uobličava. Sada, zamislite onu potentnost ministra koji će sva medicinska sredstva, od veštačke valvule do aparata za dijalizu, dijaliznih membrana, graftova, valvula moći bez odgovarajućih stručnih timova da osmisli i da nam predloži koncept kliničkog ispitivanja za takva sredstva.
Postavlja se pitanje šta će raditi timovi kojima agencija obiluje, čak i da usvojite, a verovatno ćete usvojiti ovakav zakon, ostaće svi stručni timovi, pa zašto ako je to tako i ne kažemo – stručni timovi će to uraditi i neće ih propisivati ministar, ili će ministar sa stručnim timovima.
Kakve su dalje nadležnosti agencije koje nam jednostavno bodu oči. Prosto, kao da je predlagač ovog zakona vodio računa o tome da se mnogo ne zameri strancima, pa su sve one ingerencije koje bi bile u vezi sa davanjem dozvole za promet lekova, posebno stranih proizvođača, sa puštanjem lekova u promet, laboratorijskom kontrolom lekova, davanjem dozvola, stavljene u nadležnost agenciji, jer ipak na taj način i ako se neko pobuni omogućena je kakva-takva dvostepenost u upravnom postupku.
A, ono što je bitno za domaće tržište, davanje prava na proizvodnju leka, omogućavanje prava da se proizvodi lek, ili inspekcijski nadzor, dat je ministru gde je mogućnost da se neko žali što mu se to ne može omogućiti zbog ovoga ili, onoga 10 santimetara visine plafona, proizvodnja gamenskog ili nekog gotovog - leka nema kome da se žali.!! Inspekciji pod nadležnošću Ministarstva i tu se stvar završava, i posle ide u neke redovne sporove, a to je nešto drugo. Hoću reći da u nekim takvim prilikama postoji niz nedostataka.
Zašto ne agencija kao termin? Hajde da se ne sporimo oko termina. Mi smo vam predložili drugo - upravne radnje, upravni postupci, i zvaće se "uprava". Da li to zvuči komunistički ili nekako drugačije, ja ne znam, ali je bar logično i u duhu je srpskog jezika. I agencija je u duhu srpskog jezika, ali za agenciju štošta znamo, od turističkih pa do onih drugih.
Hteo bih još u načelnoj diskusiji da se pozabavim pitanjem koje smo svi pomenuli, a verovatno će ga svi radikali pomenuti, to je pitanje kontrole kvaliteta lekova, pitanje kliničkog ispitivanja, ako se ne varam, gde se pre davanja dozvole za promet lekova predviđa ispitivanje u postupku. Prva tačka prvog stava, člana 86. ističe - u postupku izdavanja, ako je to potrebno. Šta to sada znači? Ispitati lek u predloženoj nacionalnoj kontrolnoj laboratoriji, ako je to potrebno - u postupku izdavanja. Valjda je tada obaveznije. Ako se ne varam, u drugoj tački (prvog stava) člana 86. stoji, da je potrebno i obavezno kontrolisati "prvu seriju leka" koji se proizvede.
Mi naravno ostajemo pod upitom zašto i ne svaku sledeću seriju? Tu se opet igra jedna skrivalica zašto se favorizuje strano tržište. Ako je neko sa stranog tržišta konkurent da registruje lek ili lekovitu supstancu koja će kod nas biti samo "prepakovana" u gotov lek uz aditiv korigens i onda je to lek.
Ako donese potvrdu, uvoznik, predlagač, onaj ko podnosi molbu da mu se registruje, odobri, potvrdu te kuće, te institucije, te države koja je proizvela lek, da je lek laboratorijski ispravan, dobiće automatski odobrenje agencije, priznaće mu se, kako to kaže, "izdaće mu se potvrda o kvalitetu".
Zamislite, kakav to put treba da prođe domaći proizvođač ili neka manja galenska laboratorija da bi izdala sličan ili nekakav drugačiji lek. Dakle, očigledni su elementi favorizovanja, a mislim da su ih uočile i druge političke partije, pa su predložile da ministar to promeni, onako kako smo i mi predložili i da svaka serija leka koji se uvozi bude testirana i proveravana, bude ispitivana, makar farmakološki i farmakotoksikološki.
Kada je reč o kliničkim ispitivanjima, ni tu stvar do kraja nije čista i tu se kriju brojne zamke. Recimo, stoji jedan od stavova kod kliničkih ispitivanja da, onaj ko je podnosilac zahteva za kliničko ispitivanje ne sme ugovorom da se obaveže da favorizuje stručne skupove i da ih plaća više nego što je to potrebno. Jedna maglovita konstatacija, koju bih ja pozdravio kada bi imala svrhu da spreči kupovinu mišljenja ekspertnih lekara, priznatih medicinskih ličnosti.
Mi smo danas svedoci da će zavisno koliko ko sebe ceni, da pristane da favorizuje, reklamira ili dobro govori o jednom leku jedne firme, za 200, 300, 400, 500 evra, na skupu probranih lekara, a onda će to isto raditi za drugi lek druge firme, pa ako se pogodi uzeće više! Tome bi trebalo stati na put. Trebalo bi da nikada ime lekara ne stoji iznad konkretne kuće koja to radi. Ako se ovako, na ovaj način, limitira - to je nejasno, to je maglovito. Ovo treba redefinisati, učiniti jasnijim i reći - šta je to više nego neophodni troškovi za pokrivanje troškova stručnih skupova i savetovanja koja se po tom osnovu provode.
Hteo bih još samo nešto da pomenem oko farmakovigilance, kojoj bismo mi hteli da damo srpski naziv i čućete u našim amandmanskim preporukama kako izgleda. Gde je spisak neželjenih dejstava i sve ono što podrazumeva i sve što je ALERT sistem inače donosio na saveznom nivou. Mi sada dobijamo iz veoma opskurnih zemalja EU. Oni to vrlo ljubomorno čuvaju, jer te lekove koje bi oni trebalo nama da plasiraju ili da prođe kao second hand, drugorazredni lek, ne lek prvoga ranga, da ne upotrebim pretežak izraz, neće ga obnarodovati i staviti nam do znanja, pa da kažemo da ima onu ili ovu nuspojavu više. Mi nemamo otvorenu dostupnost.
Da li ćemo sa formiranjem agencije 1. oktobra biti uključeni u taj informativni sistem? Ostaje mi prosto da sumnjam, jer ako imaju dobre namere, što nas za godinu dana nisu uključili u to, pa da steknemo predstave o njihovoj dobroj volji.
Ono što dobijemo od Svetske zdravstvene organizacije, što se tamo nalazi, to je ipak izveštaj zemalja trećeg sveta, onih zemalja koje nisu uključene u EU, koje nisu moćni proizvođači.
Moram, konačno da privedem kraju, učinite nešto da zaštitimo domaće tržište, da ovakvo kakvo je funkcioniše, da omogućimo da radi lojalnije, sa lojalnom konkurencijom, da izbegnemo zamke velikih tendera velikih farmaceutskih kuća, i kupovine onih koji odlučuju, počev od direktora bolnice, pa nadalje, do različitih hijerarhija, uključujući i moguće ljude u Ministarstvu, da dobiju naklonost, favorizovanje u proizvodnji, i da sačuvamo ono što imamo. Da ne rasprodajemo dalje i da tržište postane integrisano, a konačno i otvoreno za lojalnu konkurenciju. Srpski radikali nikada od te lojalne konkurencije neće bežati, to pokazujemo u parlamentu, to bismo pokazali i u privrednom životu, jer je ona potrebna i ne dozvoljava davljenje domaćih proizvođača.
Dame i gospodo, malo ću da prekinem monotoniju lekova. Malo ću da prekinem stručni simpozijum o lekovima, budući da je to šta negde jeste lek i gde nije lek vrlo diskutabilno i namenjeno je zdravstvenim komisijama, koje se biraju na način na koji se biraju.

Videli smo u projektu - Zdravlje za 2003, napisano u Mladenovcu, šta su eksperti napisali, a iza toga na 20 stranica, stotinak komisija, četiri-pet članova, rodbinski vezane osobe. Oni su nam krojili kapu za zdravstvo i mnogo toga što se i danas dotiče zakona o PDV.

Recimo, problem dijalize. Čuli smo juče da se blizu 4.000 bolesnika leči dijalizom, telesnom, vantelesnom, ukupno i preko 4.000. Prosečna cena jednog dijaliznog tretmana je od 4.000 do 7.800 dinara, tri puta nedeljno, i to će ispasti negde oko pola miliona dijaliza se obavi za godinu dana u Srbiji, sa prosečnom cenom blizu 100 evra po jednoj.

Zašto ovo pričam? Ako se to oporezuje sa 8%, otvaraju se dva osnovna pitanja, kako će se u tom lancu oporezivanja naći kuće koje ili uvoze dijalizatore, domaće kuće, ili učestvuju u proizvodnji dijalizatora. Učešće u proizvodnji; obično se naručuje membrana, koju prave dva ili tri svetska proizvođača, i na nju će se platiti PDV. Da li po 8% ili 18%, piše materijal za dijalizu, i to još uvek nije sve, to je samo segment, participijent budućeg potrošnog materijala.

Da li će jednako biti oporezovane druge strukture, PVC granulat, koji može imati i drugu nenamensku svrhu. Ako ga uzme samo fabrika koja pravi dijalizator, ako preko nje uzme neko drugo lice, da bi to bilo jeftinije. Da li će u istim odnosima biti oni koji proizvode i oni koji uvoze gotovu robu? Da li će konkurencija biti jednako razvijena?

Da li ćemo oporezovati dodatno potrošni materijal, kao što su kateteri, pristupi za dijalizu, za vantelesnu i telesnu. Cena im je preko 100 do 150 evra po jednoj jedinici. Koliko je velika incidenca bolesnika koji počinju lečenje dijalizom, da nam i prevalenca zbog toga raste, jer kvalitet života se produžava na dijalizi.

Zašto ovo kažem? Nekada bolesnik mora da kupi, jer ustanova često nema sredstava da zanovi katetere. Ako to bolesnik kupi u veledrogeriji, to košta, jer se i ona ugradila. U socijalnom će da refundira cenu onoga što je platio i neće nikada dobiti ono što je uložio, jer će mu reći - to i to po našem pravilniku košta toliko. Danas se pri refundaciji daju nekakve drugačije cene, nikada one realne.

Za refundaciju šta reći tek ako se oporezuju i ugradni materijali, ako su to teflonski graftovi za krvne sudove, šta ako je to srčana valvula, znate koliko to košta, a tek pejsmejker. Ljudi danas čekaju za kuk dve godine, četiri godine za kateterizaciju i da odrade operaciju.

Ako to hoće da skrate, prinuđeni su sadašnjim ustrojstvom da to kupe da bi brže došli na red, a na stranu refundacija.

U startu su poskupeli jer platio PDV kada je uzeo, pa PDV jedna drogerija, veledrogerija, pa obavezno kupi u prodavnici gde je lekar dogovorio sa apotekarom, i ako kupiš tu onda to vredi, a ako ne onda neće da ti ugradi. Ti možeš da kupiš u Nemačkoj i doneseš, a on ga neće ugraditi, jer nisi kupio tamo gde ima proviziju.

Znači, mi dodatno oporezujući stvaramo dodatni problem, dodatno opterećujemo onoga koji će nekada morati da kupi, a na stranu i državu. Ako prilivamo u budžet 8% više od toga, mi ćemo skuplje platiti to što se vrati, pa to deluje kao uzimala - davala, u nekoj globalnoj proceni.

Kako recimo sa rastvorima za dijalizu, to prave naše fabrike. Ako se voda oporezuje sa 18% ili 8%, odvojiti tu vodu koja ide u hemiju, koja ide u preparat, u injekciju, u rastvor, od vode koja je tehnološka. Kako se deli voda u česmi? Kako da se uzme čista so? Da li će 8% ili 18%? Kako će druge soli koje ulaze?

To je vrlo komplikovana procedura i zato je možda bolje ne čačkati, ne oporezovati to, jer će nam konačno poskupeti dijalizu, pa će opet više fond da daje za zdravstvo. Onda je to pitanje kada dobije određeni fond novac i sada treba da pošalje bolnici, da li će prvo da namiri dugove ili će prvo dati plate. To je izvor socijalnih nemira.

Hoću da kažem za udžbenike, jer je i to bliski problem. Udžbenici se kod nas rade u malim tiražima. Na mnogim fakultetima pišu sopstveni profesori. Udžbenici do sada nisu bili oporezovani. Ako sada budu, biće još skuplji, biće novih motiva ili da ih profesori ucenjuju, da im za novac naplaćuju udžbenike, ili oni koji to ne rade da budu profesori za dobit, jer će kopirati udžbenike. Tema je vezana za udžbenike i monopolsko ponašanje profesora, kojima to sada na ovaj način Vlada može da omogući.
Identifikujem se, nije po Poslovniku. Da bi se ovaj zakon sproveo, očigledno da je ministarka predložila čitav niz institucija koje bi to trebalo da urade, to je dosta glomazno i šta možemo da vidimo na prvi pogled.
Gospođa ministar je imala nameru da se nekako distancira od glomaznih rešenja iz nasleđa osnovnog zakona koji sada dopunjujemo, međutim, u tome nije uspela do kraja. Institucija je ostala glomazna. Umesto tri saveta jeste jedan, centara je sada četiri.
Zaista je gospodin Stevović dao odličan predlog, koji je ranije već iznet, da se to pretvori sve u stručne komisije, da zaista smanjimo administrativnu mrežu. Na ovaj način se zapravo deklariše činjenica da sadašnja vladajuća koalicija nema do kraja hrabrosti da sprovede distinkciju prema onome što je urađeno, da zaista kaže da to što je bio zakon nije po meri vladajuće većine, ni po volji građana koji su na izborima rekli šta o tome misle, kraj priče.
Mi ga menjamo i to će biti reforma. Reformu smo želeli, reforma nam je u konceptu; nego je to jednostavno prepušteno na nekakvu minimalnu promenu, tek da bi se stavilo do znanja i u prvi plan izbacila činjenica da je sistem obrazovanja u osnovnoj školi četiri plus četiri, dvostepeni umesto trostepeni.
Mislim da je potrebno podržati ovaj predlog, jer ćemo imati situaciju u kojoj će biti moguće da ovi centri formiraju i nove savete, pa se postavlja pitanje da li će svaki zavod, svaki centar moći da formira i sopstvene komisije. Da li je zavod samo jedno telo koje će predstavljati skup ljudi, koliko će ih biti u tome kada formiraju centre, pa kada prime mišljenje centra, proslede vladi, pa vlada treba da prosledi savetu, vrlo komplikovan način komunikacije, da bi o jednom istom problemu, recimo, problemu programa završnih i maturskih ispita, dao mišljenje centar za strateški razvoj, a to mišljenje prosledio verovatno savetu, savet preneo ministru i to je sistem komunikacije koji se multiplicira.
Bilo je jednostavnije da je reč o komisiji, koja bi to odradila samostalno, podnela ministru, ministar bio nadležan i smanjio se broj ljudi uključenih u donošenje odluka i sprovođenje ove strategije obrazovanja u celosti, kako je i zamišljena.
Mislim da ovaj predlog treba podržati, a uostalom to je i mera odnosa vladajuće koalicije prema predlozima radikala.
Mi ćemo biti uporni, izdržaćemo ovo, mi plaćamo cenu loših unutarstranačkih dogovora, koji su od pre dva-tri dana, ali sada to je što je, mi ćemo ovo izdržati, ovu maratonsku sednicu.
Dame i gospodo, mislim da amandman gospodina Arsića treba prihvatiti, delom i zato da se nadležnosti Ministarstva, odnosno ministra i principijelnost njenog delovanja ne bi doveli u sumnju, makar i na ovaj način. Zaista, svi smo još pod utiskom onoga što je ministarka rekla pre desetak minuta, govoreći o sastavu saveta.
Ne mislim da je dobronameran ministar koji je tako ocenio Univerzitet u Kragujevcu, visokoškolsku instituciju kreiranu po zakonima i pređašnjim, i mnogo pređašnjijim nego njen. Ne mogu se složiti da je tutorstvo Beograda presudno u opstanku Univerziteta u Kragujevcu. Profesor sam jednog od tih fakulteta i nisam siguran da nam više od polovine kadrova, naprotiv, samo nekoliko profesora pomažu u izvršavanju naših obaveza, za one institutske predmete koje jedna institucija poput naše ne može da razvije.
Prema tome, tačke 5) i 6) u ovom članu, koje se sprovode, treba da garantuju objektivnost u postavci ministra prema aktuelnim problemima. Šta taj nagoveštaj ministarke može da znači? Da li univerzitet nije kompetentan, da li neki fakulteti i sastav univerziteta nisu dostatni, da li je to nagoveštaj nečeg budućeg? Vrlo je teška izjava da je toliko i toliko profesora iz Beograda, Beograd je nad svim. Da li je to neka nova centralizacija Srbije? Beograd jeste takav, svi smo mi tu završili dok nismo kreirali svoje univerzitete.
Ne može se na taj način, sa nipodaštavanjem, u kvantitativnom smislu odnositi: pet članova beogradskih univerziteta i 0,5 kragujevačkog, prištinski se i ne pominje, tako da delovanjem kroz ovu tačku, gde se mnogo toga personalnog ispoljava u radu Ministarstva i ministarke, treba naći svakakav član i ograničiti mogućnost izvršenja onoga što je ona ovde u odgovoru našem poslaniku, moguće nesvesno, projektovala. Ne verujem da je to njen stav. Čak ni gospodin Gašo Knežević nije imao takav stav, iznoseći jedan mnogo rigidniji i okrutniji zakon.
Zalažem se da nam gospođa ministarka, ako bude ovo čula, da preciznija pojašnjenja o svojoj vizuri i statusu Univerziteta u Kragujevcu, i zašto se on podrazumeva, i takođe u Prištini, ako je on eksteritorijalan, pomeren ovde ili onde, ali je još Univerzitet u Prištini.
Prema tome, pošto se to tiče nadležnosti Ministarstva, molim da se ministarka o tome izjasni, da vidimo šta je htela tom činjenicom da kaže.
Vidite, mi smo ovo predali sa jednim kratkim i jasnim obrazloženjem - demagogija. Vraćeno nam je sa mnogo dužim obrazloženjem, u kome piše da će se uskratiti učešće učenika u radu škole, pa se prosto pitamo šta sada to znači, da li je rad učeničkih parlamenata jedini rad škole, jedini značajan rad škole, jedini bitan rad škole. Ipak su učenici u toku obrazovanja subjekti koji primaju znanje.
Šta se predlogom nudi? Nudi se ono što je i bilo ranije. Prema tome, mi sada kritikujemo ministra zbog doslednosti. Obično kritikuju nedoslednost, a mi kritikujemo doslednost. Jedan od dokaza da se i ova vlada i ovaj ministar nije mnogo udaljio od stava koje je zastupala prethodna vlada, prethodni ministar i zato onaj prefiks - DOS u našoj odluci da ovaj predlog kritikujemo.
Šta zapravo nudi ovaj član? Nudi saradnju učenika, odnosno odlučivanje učenika u završnim razredima, sedmom i osmom razredu, verovatno po analogiji onoga što sada ima u srednjim školama i na fakultetima.
U vezi sa DOS-om, mi znamo da je to na fakultetima bilo vrlo profitabilno 5. oktobra 2000. godine pa nadalje, ti studenti iz reda Otpora i drugih nevladinih organizacija, dobro organizovanih, koji su odigrali revolucionarne promene. Ne znam koliko su to uspeli da prenesu na srednje škole.
Ono što je meni poznato, u nekim gimnazijama su oni na nivou komunikacije sa organima koji treba da uče o pravilima lepog ponašanja itd. Zamislite, predlažu roditeljima, direktoru, nastavnicima lepo ponašanje. Da li su baš ta naša deca do te mere postigla sve kriterijume i obrazovanja i vaspitanja i dobrog ponašanja, da uče svoje nastavnike? Ko će da zaštiti nastavnike i roditelje od dečije kritike?
Dakle, ako prenesemo i na osnovnu školu, ono što već imamo kao, manje - više, nevažno i neuspešno u srednjoj, ne znam da li je to na fakultetima i zaživelo do kraja, ne znam šta ćemo dobiti ako deci usadimo u glavu potrebu da moraju, da mogu i da imaju pravo da ravnopravno učestvuju sa nastavnicima u ozbiljnim odlučivanjima.
Šta ako u stavu 3. predlože deca da, recimo, neće maturu? Zakon je doneo da mature mora biti. Šta ako se ne slože deca i nastavničko veće ili savet roditelja? Ko tu presuđuje? Deca traže, savet ne da, direktor se ne slaže itd. Mislim da je demagoški da deci tamo malog uzrasta, mladoj deci, deci u razvoju, ulivamo uverenje da će moći presudno da utiču u stvarima u kojima moguće da ne bi ni trebalo da se mnogo mešaju.
Oni ipak u nekom smislu jesu pasivni učesnici. Oni primaju znanja, primaju informacije.
Svoju punu zrelost, moguće, na fakultetu doživljavaju i tamo gde plaćaju svoje studiranje moguće da bi trebalo da se pitaju, ali to bi trebalo institucija gde plaćaju školovanje ugovorom da reši, odnos univerziteta ili fakulteta sa studentom koji koristi znanja. Ovo je ipak osnovna škola. Nemojmo im stavljati do znanja da umišljaju da stvaraju među sobom, među odeljenjima, različite konfrontacije.
Šta ako je to paran broj odeljenja, pa se podele, pa onda sumarni zbir uticaja tih njihovih učeničkih parlamenata bude tako podeljen da jedni žele, recimo, maturu ili žele, ne daj bože kampove. Šta ako požele u kampove, pa tamo počnu da se svlače, pa počnu ludorije, pa narkomanija itd. Mislim da je to previše liberalno, previše slobode.
Znamo mi odakle vetar duva. Verovatno je i ovo trebalo po nalogu da se sprovode. Pokušajmo da zaštitimo našu decu time što ćemo im, uslovno rečeno, limitirati prava da veruju da mogu da urade ono što u osnovi ne mogu. Gimnazijalcima se baš direktori ne raduju mnogo kad izađu sa zahtevima. Ipak nastavničko veće i direktor presudi ono što je od interesa. Nikada nismo sigurni gde će biti kraj zahteva ovih učeničkih parlamenata.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi smo juče čuli pledoaje gospodina Koštunice i jedna od ocena koju je on ovde izneo i, naravno, deo grupacije koncentrisane oko ovakve konstrukcije vlade je da se na ovaj način prevazilazi još jedna od institucionalnih kriza. SRS se, naravno, ne bi sa tim složila, a moguće u kontekstu ako bi institucija kao takva mogla upasti u krizu.

No, naravno, ne sumnjam da će ministri biti u krizi, a naročito ona finansijska grupacija oko G17 plus. Oni krizu osetiti neće. Da li će Srbija biti izvan krize i sa ovakvom vladom izvor krize, to je već posebno pitanje.

Mi u SRS mislimo da neće. Mislimo zato što smo čuli kakav je ekspoze bio juče. Mislimo i zato što znamo da vi, iz ovako konstruisane koalicije, naprosto ste u taj genom, u taj nasledni materijal koji ste poneli sa sobom u vladu, poneli deo nečega lošeg iz prethodne. Uzeli ste ono što je neko okarakterisao ovde kao JUL. Nema smisla da govorim o partiji koje više nema, ali to je ona destruktivna aktivacija koja će vas kad-tad susresti i izunutra početi da grize. Čuli smo sjajne hvalospeve, kako je u zdravstvu ova grupacija pokazala izuzetne efekte. O tom-potom.

Hteo bih da se vratim na redosled koji je juče gospodin Koštunica izneo u svom pledoajeu. U formalnom smislu, doduše, držao se nekog logičnog reda, mada je sirotinja i nemaština sasvim došla na kraju. Na početku je govoreno o Kosovu i Metohiji, a gotovo da je svaki radikal to pomenuo.

Ne znam šta bih spektakularno rekao tu, sem činjenice da ako se oslanja u pregovaranju sa UNMIK-om na Čovića, neće mu dobro doneti. Znamo kako Čović raspolaže sa sredstvima sa kojima raspolaže, a znamo i da je sam priznavao da mu ni od pomoći nije bio ni Holkeri ni sadašnji predstavnik UNMIK-a. Znamo da je sam nekoliko puta govorio o tome da ga ne slušaju, ne uvažavaju. Dakle, nema personalnog kredibiliteta. Nema ni naročitog kredibiliteta ni među narodom. Videli ste, izašao je sam na izbore i šta je uradio.

To nije neka naročito velika kopča koja će pomoći da se uspostavi ravnoteža sa međunarodnom zajednicom, sa kojom mora da se pregovara. Još je crnje ako se unapred anticipira rešenje za Kosovo, pa pre nego što se, recimo, stavi pod jedan, implementacija Rezolucije 1244, pa neka se vrati hiljdu vojnika i hiljadu policajaca u srpske enklave, možda i to nešto znači. Pre nego što vi to kažete, biće to tigrova koža.

U slučaju zbivanja u Vojvodini kakav će stav Vlade biti, kakav je stav partija. Doduše, znamo kakav je stav DSS-a, oglasili su se povodom zbivanja u vojvođanskom parlamentu. Povodom zbivanja u Subotici, jedan veoma bogat čovek okupio je tzv. autonomističke stranke da stvore nekakve ponovne ideje o tome da bi Bačka i severna Vojvodina mogla da gleda u nekakav koncept novog izmeštanja iz Srbije ili kakve god su im ideje.

Podstiču međunarodnu zajednicu da o njima razmišlja i razgovara na drugi način. Koje će se organizacije uključiti da bi im pomogle da to iznesu na viši nivo, u Evropski parlament? Ima takvih organizacija koje će podržati najbogatijeg čoveka Vojvodine, znate šta sve ima u Mađarskoj, šta sve ima u samoj Subotici, stotine hektara kompleksa oko granice i takav čovek, naravno, uprkos tome što su samo nekoliko dana ranije ovde doneli i sjajne zakone koji su omogućili da se privedu učešću vlasti, uprkos tome što su tzv. manjina i što su manjinski, i njima je to bilo malo i hteli su da idu dalje.

Da li će buduća vlada imati i institucionalni i personalni kredibilitet kada, recimo, želi da pregovara o problemima na Kosovu, problemu manjina u Evropskom parlamentu ili drugim institucijama, da li će moći da zastupa dostojanstveno interes ove države. Da li će to moći bez jake institucije kakva je predsednik, nisam sasvim siguran.

Da li vi, recimo, možete da pokrenete pitanje Mađara u Transilvaniji, pošto naši Mađari stalno pokreću pitanje svog statusa u Srbiji. Prave takve organizacije kakve prave i destabilizuju našu unutrašnju političku situaciju, o kojoj je ovde bilo govora, pa zato moram na to da se osvrnem.

Juče je bilo govora i o stanju naše privrede, poljoprivrede itd. Zanima me šta će biti sa velikim finansijskim institucijama, značajnim bitnim institucijama, poput EPS-a, Nafte industrije, hoće li se oni samo dobro podgojiti, pa onda prodati ili će to biti nešto što ćemo kao strateški interes čuvati da ostane u ovoj zemlji.

Kako će se to, recimo da stavimo u socijalnu problematiku, ujednačiti, prilično neujednačene plate. Plata nije socijalna kategorija. Kako takvu neravnotežu izbeći, koji će to biti mehanizmi, kako ćemo uspeti da razvijemo tzv. zdravu tržišnu privredu i zdravu konkurenciju, kada sve što valja ili što je moglo da se proda prodalo se i još razmišljamo o nečemu što se možda može prodati.

Kako će taj koji je prodat da konkuriše ako 70% od prodatih, čujemo danas, i ne rade, te firme koje su prodate. Da li smo sigurni da oni koji nam otkupljuju firme ne stvaraju samo uslove za tržišni nastup u ovoj našoj sredini.

Da li smo sigurni da izborom, ići ću na problematiku koja sam na početku napomenuo, izborom starog/novog minsitra za zdravlje, baš postižemo pun pogodak. Čuli smo četiri zakona, svi su ih ponovili i ti zakoni trebalo bi da reše, ajde nešto od ovoga što ću reći, to što nije dobro do sada u našem sistemu sprovođenja zdravstvene zaštite i pružanja zdravstvenih usluga.

Zašto se niko od govornika iz te grupacije nije osvrnuo na činjenicu, koju ne bih ni rado izgovorio, da mito i korupcija nisu baš samo vezani za pravosuđe, pa moguće za prosvetu na neke male, niske načine. Hoćemo li nešto, ako je korupcija, deliti na malu i veliku. U zdravstvu postoje primeri izuzetno velike korupcije na različitim nivoima, od podmićivanja, korupcije, kada lekar sam zavlači ruku u džep pacijentu, do onoga kako to naši direktori i rukovodioci u zdravstvu mogu da urade.

Sjajna saradnja naših direktora, oni su pravi tender majstori, sa velikim farmaceutskim kućama. Farmaceutski lobi, znate vi koliko danas to funkcioniše Srbijom. Znate li kako se sklapaju tenderi, znate da su mnogi postupci urušavanja tendera, zato što jednostavno postoji sjajan dil, lobi. Nemoguće je da baš ništa nije mandatar znao o tome kada je predložio jednog istog ministra da ponovo dođe i sprovodi dobru politiku zdravstva.

Znate li sada, sa druge strane, da je u mnogim centrima u Srbiji dovedena situacija do apsurda, da bolesnik odlazeći dobije neki vid zdravstvene zaštite. Recimo, mora da participira troškove svog lečenja. Takvu je odluku i doneo upravni odbor Fonda 2001. godine, ali znate koje su tarife: deset puta veće.

Znate li da je uvedena kategorizacija usluga, pa se dele na standardne i vanstandardne. Šta to znači? To je problem ministra. Nije to problem, ali je problem mandatara, jer ne zna koga postavlja. Zato je trebalo da se raspita, sa onima sa kojima jeste, da li je trebalo takvog da stavi. Šta znači standardno, vanstandardno? To su čiste laboratorijske analize, na volšeban način stavljene u vanstandardne uslige i onda im je cena izuzetno visoka.

Recimo, cena ugradnog materijala, veštački kuk ako neko ugradi zbog degenerativne bolesti, dostiže 120.000 dinara. Ako je traumatizam 90.000 dinara, pa će mu to neko refundirati. Ali i tu leži zamka. Ako potpiše, a mnogi su pacijenti prinuđeni da urade, recimo kobajagi doniraju taj kuk koji su kupili u tačno određenoj apoteci, doniraju ustanovi i ova mu ugradi kuk, ode u socijalno, nema refundacije. Pristao si da budeš donator, sponzor. Prema tome, plati 120.000 veštački kuk.

Graftovi, priprema bolesnika za dijalizu, to je obavezan vid lečenja. Kako može da se naplati da participira u troškovima, da mu se napravi fistula, on preko toga živi, da mu se ugradi graft. Još crnja situacija. Ako ne može preko fistule, živi od grafta. On taj graft mora da kupi, u tačno određenoj apoteci, pa socijalno prizna do određene cene, a ovo drugo mu ne prizna, jer su se mnogi tu ugradili itd.

To su sve problemi sa kojima će se sresti zdravstvo. Nemoguće je da to do sada ministar nije znao. Ovo je veoma skupa institucija, skupa i za državu, ali izgleda skupa i za pacijenta. Da li će to ostati tako ili ne, mi imamo pravo da sumnjamo da hoće, jer je reč o istom personalnom rešenju. Videćemo kako će biti.

Što se tiče prosvete, mi vidimo da je zapravo predviđena revizija zakona u vezi sa osnovnim, srednjim obrazovanjem i mi tu odluku pozdravljamo. Ne znamo tačno koliko ćemo se oslanjati na jedan sistem obrazovanja koji nije bi loš. Taj istočnoevropski dao je svetu nobelovca. Danas su nobelovci sveta poreklom i Poljaci, Rusi, oni koji su imali upravo to snažno, moćno, institucionalno istočnoevropsko obrazovanje.

Šta će nam modeli koje smo videli i verovatno prilagođeni nekim drugim vidovima američkog obrazovanja. Znate li šta naša deca uče u osnovnim školama i obdaništima. Verujem da će se to, kao što je mandatar izneo, popraviti i da će zakoni u tom pogledu biti izmenjeni. Prilično dugo sam govorio, zahvaljujem vam se, jer dajem šansu drugim radikalima.
Dame i gospodo, SRS veoma dobro oseća ono što narod misli, čime je okupiran i čime se zanima. Osećamo sve to tako i zato smo dobro prošli na izborima. U svom političkom angažovanju mi politički artikulišemo volju naroda. Eto, nakon formiranja ove skupštine, mi smo predali u proceduru set zakona za koje mislimo da odražavaju realan interes ovog naroda da se nešto bitno promeni, zbog čega su ovi izbori nastupili pre vremena i bili posledica onoga što se u prošlosti dešavalo.
Jedna od tačaka o kojoj ćemo raspravljati neposredno nakon ove je naš predlog, a čudnim sticajem okolnosti, valjda vezano za stožer, epicentar ove nove koalicije, došla je neka druga tačka ispred našeg predloga promene Zakona o izboru predsednika Republike. Jednako je to čudno kao što je čudno da ovom sednicom ne predsedava Gordana Pop-Lazić, i to ćete morati građanima da objasnite ili će oni objasniti vama na novim izborima koji će verovatno uslediti uskoro.
Zašto je bitno da imamo izabranog predsednika Republike, zašto je to bitan segment u strukturi vlasti, u segmentu pravne ispravnosti i poretka? Bitno je, jer on zapravo sublimira u sebi jedno iskonsko pravo birača da imaju reprezenta, čoveka kome će verovati. Moguće je da zaista postoji situacija u Srbiji da je poljuljano poverenje u jednu takvu instituciju. Moguće je da je kriza institucija za koju znamo da postoji od 5. oktobra na svim nivoima; u početku nisu bili krizni ovi štrajkački odbori, kako se već zovu, mislim na ove koji su menjali i smenjivali levo-desno, a sve u svemu, bilo je krizno u ovom sistemu, pa je krizna i ova funkcija.
Da li je i ko je doprineo da institucija predsednika bude takva da se postavlja pitanje izlaznosti i da to neko sada koristi kao činjenicu da ako je mala izlaznost moguće je da to nije ni bitna funkcija. Vlada se nekako na određen način drugačije izjasnila danas. SRS nije odgovorna za devalvaciju te institucije. Tu sublimiranu suverenost naroda SRS uvek ističe; mi govorimo o značaju predsednika.
Moguće je da je to neko znatno pre nas uradio, možda onaj ko je neograničeno koristio i druge forme vlasti, i to više nego što su mu po Ustavu pripadale, možda onaj iza njega koji se nije ni mešao u posao, a šta su tek radili oni kandaidati koji su sledili unazad tri godine u dva ili tri pokušaja nekakve koalicije, neiskrene, neprincipijelne, i to je verovatno veoma nalik ovoj sadašnjoj koaliciji koju ste napravili. Učinili ste da narod govori o tome, pa i da ne izađu, pa šta ako predsednik odlučuje, o čemu može da odlučuje itd.
Da bismo jednom presekli takvo stanje, pružimo priliku narodu da izabere predsednika u meri u kojoj želi i da ukaže poverenje nekom čoveku, mislim naravno Tomislavu Nikoliću. Da je bilo sreće, da je bilo pravedno i pravde, bio bi to Vojislav Šešelj, pa se ne bi dešavalo što se dešavalo sa institucijama koje nije mogao predsednik po Ustavu da kontroliše, a trebalo je da ih kontroliše. Da je Vojislav Šešelj bio predsednik Srbije mnogi zakoni ne bi prošli, ni oni zakoni pred kojima narod postavlja upit misleći da li će sutra imati firmu u koju će se javiti na posao, ni Zakon o radu, privatizaciji, lustraciji itd. Sve to, i ako bi prošlo, bilo bi očiglednije narodu na način na koji je prošlo.
Mi se borimo da dođe čovek koji će umeti i smeti da stane ispred svake odluke Skupštine, jer mu to Ustav dozvoljava, da Skupštini vrati nelegalan zakon, da ga popravi, revidira, pa ako ga preglasa i vrati nazad onda će se bar znati ko je kriv.
Hoćemo da pokažemo da predsednik ima nadležnosti i u drugim funkcijama, ne samo kontroli izvršne vlasti. Na određen način on mora da brine o sprovođenju zakonitosti i ustavnosti. On je reprezent ove države, garant njenog jedinstva. Da li nama sada nije potrebno da imamo snažnog garanta jedinstva ove države? Nadvilo se štošta nad nju. Da li treba da ostane jedinstvena? Da li treba neko da simbolizuje čvrstinu garanta?
Naravno, ne mislim da iko to može bolje da uradi nego srpski radikal, a ovog puta Tomislav Nikolić. Prečesto pominjem, neću da se izvinjavam zbog toga, nije izborna kampanja još, verovatno će uskoro biti; ali mislim da je tako i hoću građanima Srbije da stavim do znanja dok smo tu da ćemo se boriti upravo za ono što smo od njih čuli, da se rešavaju vitalni problemi i upravo ćemo to stavljati pred ovo telo, da o tome rešava.