Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem. Evo, ovim amandmanom pokušavamo da zavedemo malo reda u onaj deo intervencionizma koji radi, postupajući po zahtevu, nadležni organ, odnosno inspektor.
Šta smo amandmanom predložili? Gospodin Zoran Krasić je predložio da se u članu 24. stav 2. promeni tako što će nadležni organ umesto da informiše nosioca prava i da ga obaveže da sam pokrene postupak, uraditi to u svoje ime.
Dakle, pošto je nosilac prava prošao složenu proceduru iz tačke 17. i 18, pišući sve i svašta, popunjavajući razne obrasce i dokazujući time osnovano svoje pravo i da mu je povređena intelektualna svojina, dao 15 dana vremena inspektoru da se uveri u to što je on papirološki dokazivao, došlo se do toga da čak ako postoje stvari može i hitnije možda da uradi da inspektor vidi, da zapleni robu, ovo, ono i šta sve još je predloženo. Dakle, debelo je ušao u proceduru koga je uveo inspektor, nadležni organ koji je po predlogu zakona ovlašćen da to uradi.
Prema tome, sasvim je logično, ako je inspekcijski organ utvrdio i prihvatio stavove, da ne ostavlja mesto sumnji izraženoj kroz član 22. u kome će potencijalno oštećeni nosilac prava morati čak i da plaća bankarski zalog; uzimaju se pare unapred ako, ne daj bože, njegov zahtev bude neosnovan. Onda se postavlja pitanje, što smo u načelnoj raspravi govorili, da li je inspektor bio nesiguran, je l′ ovaj davao lažne podatke, o čemu se onda tu radi, ako tek predstoji verovatnoća da će se njegov zahtev oceniti kao neosnovan ili kao nedovoljno tačan, nepotpun, ono što stoji u razlozima za uzimanje para u članu 22.
Dakle, ako obavežete inspektora da sam pokreće postupak pred nadležnim sudom lično, a ne da ga na to motiviše, i to zaista u čudno kratkom roku od 15 dana, za razliku od onog neposrednog razloga kada on neposredno deluje a ne po službenoj dužnosti gde ima 15 + 15 dana...
Dakle, em 15 dana, em mora sam da pokrene, em da izvesti organ, pa ako ne uspe da dobije odluku suda, onda naravno šta će se desiti – biće kriv, uzeće mu se bankovna garancija, uzeće se pare. Onaj ko ga je plagirao, kopirao, narezao, pokrao stručno delo ili literaturu, loše citirao i tako dalje, taj će opet ispasti ispravan.
Drugo, kada gledam obrazloženje i razloge za donošenje zakona, vi ste već u samom uvodnom delu tamo stavili da ovaj zakon, kako ste ga krstili, donosimo zato, evo da citiram, da bi se stvorio pravni osnov za nadležne organe i organizacije Srbije da sprovode zakone donete na nivou državne zajednice kojima se štiti pravo na intelektualnu svojinu, odnosno da su građani i privredni subjekti zaštićeni da ne moraju sami da idu u sudske sporove i privatne krivične prijave.
Dakle, hteli ste da izbegnete to, a u zakonu ste opet predložili to isto: da nosilac prava mora da pokrene sve, uprkos tome što je inspektoru sve jasno, pokrenuo je proceduru, više dileme nema, 15 dana razmatrao podatke koje je dobio od nosioca i sada kaže – e izvoli, moguće da ti jesi oštećen, izvoli na sud, za 15 dana mi donesi konačnu odluku suda. Osobito priča o tome kada ta konačna odluka dolazi, koliko je vremena potrebno, kako je sud ažuran, da li će uspeti da ubedi sudiju u ispravnost svoga stava, ali se inspektor izvlači iz igre.
To njegovo izvlačenje iz igre je i finansijski potkrepljeno, ništa to državu neće da košta ako inspektor pogreši, jer je ovaj dao bankarsku garanciju, nikom ništa, reći će – niste dobro popunili formular, neko je nešto prevideo ovako ili onako.
Tek, jedna izvanredna šansa koja može da se silno zloupotrebljava u nekim prilikama koje će se lako stvoriti za one koji su skloni da manipulišu zakonima i da nađu načina kako da zloupotrebe tu činjenicu, tu okolnost i da prema tome nosilac autorskog prava intelektualne svojine bude u konačnoj meri oštećen. Jer, naravno, i sve da uradi, on ne može očekivati petnaestodnevnu odluku suda o konačnom aktu.
Zašto, recimo, nije dato uslovno da se još 15 dana da i njima, zašto bismo u drugačiji položaj stavljali one koji idu po službenoj dužnosti i one koji idu po osnovu zahteva? Prosto neshvatljivo.
Čovek koji je sam utvrdio i podnosi zahtev, prođe malo rigorozniju proceduru; ovde inspektor ide sam i onda nalovi na terenu nešto, očigledno mu je stvar sumnjiva i kaže – pokrećemo postupak, pa evo vama tražite vi znajke ili neke druge knjige, ili vi koji štampate udžbenike tražite da li vas je neko kopirao, imate 15 dana, pa sud znamo kakav je, još 15 dana, ali se blagovremeno obratite. Kada? Kad da traži od inspektora još 15 dana. Ode ne stoji. Kada ne dobiju odluku 15, to je 16. dan, jer u taj dan dva roka ističe, kako stvari stoje.
Naravno, možda imate posle druge zakone u kojima govorite o rokovima, koliko će da traje, ali svakako je nejasno i nepravedno za one koji ličnim sredstvima garantuju sprovođenje postupka podnoseći same zahteve da imaju samo 15 dana. Da bismo to, kada smo već ostali na tih 15 dana, izmenili, nateraćemo inspektora da sam podnese tužbu sudu, a to će značiti da inspektor nešto radi temeljno iz onoga što je tamo našao u dokumentima. I, zašto bi se libili da državni organ pred državnim sudom, kako ste krstili sudove u državne i paradržavne, pokrene spor?
Dovoljno je bilo što se nosilac intelektualne svojine dokazom iz tačke 18... Ima prilično dokaza koji su pobrojani i kada ih on sve skupi i uredno preda i 15 dana inspektor o njima misli, vaga i proverava i preduzima mere koje on želi da preduzme, niko mu ne brani, i onda stvarno oceni da je to ispravno. Bilo bi veoma fer i korektno prema tim ljudima ne stavljati ih u dalju proceduru. To bi bio smisao amandmanske intervencije gospodina Krasića.
Zahvaljujem se, doprineću tome na konstruktivan način. Dame i gospodo, gospodine ministre, evo ja bih odmah krenuo od komentara naslova. Zakon o posebnim ovlašćenjima radi efikasne zaštite prava intelektualne svojine – to "efikasne" ne razumem, to je bliža odrednica zakona. Da li postoje manje ili više efikasni zakoni, da li postoji zakon o efikasnim medicinskim sredstvima ili lekovima ili, recimo, zakon o boljoj bezbednosti saobraćaja itd.
Zakon ne liči na zakon, rekli smo, već više na stručno metodološko uputstvo za rad inspekcija, jer crpi nadležnost iz tzv. saveznih zakona zajednice Srbija i Crna Gora o autorskim pravima, patentima i pravnoj zaštiti dizajna, žigovima. Dakle, ta tri zakona su osnova, vidimo iz kaznenih odredbi. Kada pažljivije čitamo kaznene odredbe mi tek vidimo koliko zapravo ovaj zakon nije sadržao nekih preciznijih ideja, nekih preciznijih rešenja još u ovom načelnom deklarativnom delu, o čemu je govorila gospođa Radeta.
Tamo vidimo, recimo u članu 30, 38, da se autorska prava za koja bismo mogli da slutimo da se pored filmskih, televizijskih, umetničkih, kulturnih verzija različitih sadržaja odnose možda i na udžbenike i na tu stručnu literaturu, gde je bio temelj našeg delovanja i pokušaja da promenimo ovaj tzv. zakon...
Vidite, vi ovde u obrazloženju pokušavate u ovom uvodnom delu da kažete da će se na ovaj način stvoriti uslovi kojima će nadležne institucije, organi i organizacije moći da pomognu građanima ili privrednim subjektima da se jednostavnije bore za zaštitu svojih prava. To bi, u neku ruku, bilo pitko i to formalnopravno stoji.
Ali, kada dalje razmislite, u razradi nadležnosti tih organa i organizacija vidite da je gotovo podeljeno oštrom linijom razdela delovanje inspekcijskih organa u delu kada oni rade po službenoj dužnosti i kada rade po sopstvenom ovlašćenju, sopstvenom nalazu, sopstvenom nahođenju, hoću reći po zahtevu.
Ako rade po zahtevu, tada oni moraju, kada se nađe nosilac, oštećeni nosilac prava mora da uđe u proceduru dokazivanja pred sudom u roku koji je ovde kraći - samo 15 dana iznosi.
Ne znam zašto je taj rok za njih kraći, jer stvarate utisak da inspektor nije potpuno siguran kada donese rešenje posle složene procedure i izrekne određenu meru da nešto treba povući sa tržišta, privremeno zaustaviti distribuciju, raspodelu. I, govori se o robi, ja teško mogu da prihvatim, recimo, da knjigu vidim kao robu, ali manje-više se govori o robi, ponegde o uslugama.
E, onda obavezan je neodložno, kako vi to kažete u nekom od ovih članova, da ode i da se javi sudu nosilac prava, koji misli da mu je povređena intelektualna svojina i da pred sudom u zadatom roku od suda za 15 dana dobije odgovarajuću meru.
Kako će on da izdejstvuje jednako kao i onaj koji... Naravno, inspektor postupa po službenoj dužnosti, je li; kako će on da izdejstvuje (samo ima mesec dana, ako sam ja razumeo u predlogu tako stoji, 15 plus 15 da mu se produži) odluku suda, kada znamo da su sudovi inače neefikasni, da sporo rade, da se to odlaže.
Jer, u kakav rizik upada ako za 15 dana, a procedura je prilično složena: recimo, ocenim da je moje autorsko pravo i podnosim zahtev da inspektor izađe.
Onda inspektor mora da utvrdi da li je moj zahtev osnovan, pa da izađe, pa da, recimo, zapleni neke knjige koje mi je neko fotokopirao, umnožio i podelio, pa onda me obavezuje svojim rešenjem inspektor da odem u sud i da za 15 dana izdejstvujem odluku suda kojom se, ne daj bože, može desiti da ja nisam u pravu.
A u međuvremenu ste predvideli da za sve to što radim moram da položim bankarsku garanciju.
Dakle, moraću neki novac da dam, čak ako nešto ozbiljnije radim, neko pisanje knjiga, danas su mnogi poslovi ozbiljniji i unosniji od toga, da čak založim svoje instrumente, svoj rad da pomognem inspektorima, javnom tužiocu koga ste ovde naveli, da dođu do dokaza o tome i na kraju ispadne da sud presudi da nisam bio u pravu, a istovremeno je ono što su inspektori našli bilo predato i javnom tužiocu i bilo je predato u krivičnu proceduru.
Dakle, pitanje je šta se dešava i kako će nosilac prava intelektualnog da natera sud da mu za 15 dana, u ovom drugom slučaju, za koji mislim da je pravi primer koliko ovaj zakon nije dobro u detaljima razrađen, ili ovo uputstvo stručno-metodološko.
Može se nazvati, recimo, zakon o primeni zakona, ova tri zakona iz SCG, recimo tako bih ja mogao možda da shvatim. Ili, kaznene odredbe, vidi se kaznena odredba iz ovog zakona proizilazi iz stava tog i tog zakona koji je donet na višem tzv. saveznom nivou.
U tom delu je ostala nejasnoća zašto je to i da li tu treba uopšte amandmanski intervenisati, da li biste vi to prihvatali i produžiti rok onima koji imaju pravo kada su sami nosioci zahteva, izlaze pred inspektore i zahtevaju da im se delo zaštiti, zašto su em kažnjeni da ulažu depozit, bankarsku garanciju, em to svoje pravo moraju pred sudom da verifikuju samo unutar 15 dana.
Zašto im se taj rok ne ponovi, kao u članu 13. kada deluje inspektor po službenoj dužnosti, gde imate u stavu 2. da ponovi još za 15 dana.
Dakle, onda kada inspektor krene da po službenoj dužnosti nešto traži, pitanje je gde će se zaustaviti, gde će otići.
Građanin ovde nema pravo persuazija, nagovaranja da pokrene postupak, da ode da kaže – gospodine inspektore, evo prodaju ovde fotokopirane knjige, ja te knjige znam, idite vidite.
To znači ne može običan građanin, običan korisnik, recimo, zainteresovana strana, nego to može da uradi inspektor ako ga namolite.
Kako ćete da ga namolite, recimo, u slučaju da inspektor oceni da je stvar naročito hitna, pa da za tri dana donese privremeno rešenje o oduzimanju robe, njenoj zapleni itd.
To, znači, otvara šansu i to stvara jednu temeljnu sumnju, a opet je svedeno pod intervenciju, onaj drugi deo njegove nadležnosti, dakle nadležnost po zahtevu nosioca prava licence, autorskog prava itd.
Dakle, tim ljudima koliko god da im pomažete vi im zapravo u neku ruku odmažete, jer ne zna se, jer će naravno nadležni organ kreirati visinu cene te bankovne participacije, tog finansijskog zalaganja da bi se procedura sprovela.
Ono što je možda najcrnje, on je u velikom riziku da ako sud prosudi drugačije, da nije bilo osnova za njegovu intervenciju, onda se postavlja pitanje – šta su radili inspektori, kako je inspektor uveo nosioca, vlasnika licence, vlasnika autorskog prava u proceduru, poslao njemu, poslao javnom tužiocu u krivični sektor, poslao ovde, poslao onde, našao ga ako je bio poznat, a bolje je nekad da ne bude poznat, jer ako ga ne nađe neće morati da plati ove participacije, ovo učešće u obezbeđenju materijalnih troškova. I na kraju krajeva, sud za 15 ili 16 dana odluči da ovaj nije bio u pravu, znači pare otišle, njemu se ne vraćaju.
Mi smo tu neki amandman stavili da to popravimo, ali mislimo da to nije u redu. Mislimo da nije u redu i kada se radi o ovom prvom postupanju po službenoj dužnosti, znate. Tu je stranka nešto malo mirnija, tu je nešto odradio inspektor za njega, tu je stvarno građanin, nosilac prava, malo sigurniji. Toliko je stvar bila jasna, toliko vidljiva da je inspektor sam, recimo, našao, ali opet tu je 15 plus 15 dana roka da sud donese konačnu meru.
E, sad, kako će on to da zna kada će zahtev za drugih 15 dana da podnese? Da li čeka četrnaesti dan, pa ako ode u sud i kaže – kuc, kuc, gospodine sudija, je li moj spor rešen, da li ćete vi meni dati meru koju donosite? Pa ne znam, vidite, do dva radimo. Dakle, ulazi u petnaesti dan, da li će mu tog dana, ako živi u nekom drugom gradu, stići rešenje ili neće, ili će izgubiti pravo na onih 15 dana; ili da u startu traži od inspektora još 15 dana da mu produži vreme za koje će on... Kod procene sadašnje efikasnosti suda sigurno će mu trebati više od toga da zadovolji svoje pravo.
Naravno, mnogo je više kažnjen onaj koji po svom zahtevu pokrene postupak, jer će on morati da ulaže i određene bankarske depozite, ja sam to rekao, ali će stvarati utisak da je inspektor ušao nepripremljen u celu priču. On je, znači, onaj koji je rekao – sumnjam da je neko plagirao moje delo, da je kopirao; inspektor kaže – čekajte da vidim, a 15 dana to vidi, posle 15 dana donosi odluku, o odluci izveštava i tog čoveka, nosioca, vlasnika, izveštava sud, tužioca i kaže – e, sad, izvolite vi pred sud, borite se dalje.
Dakle, ono što ste rekli u uvodu, da će se time pojednostaviti način rešavanja problema građana ili pravnih lica ili pojedinaca, ne stoji do kraja, jer on opet mora da ide na sud, kao što je i do sada morao.
E, nijedna obavezujuća klauzula koja bi naterala sud, sem naravno nekakve odluke i nekakve finansijske pomoći, kako stoji u obrazloženju da će sudovi dobiti da se pripreme da brže i ažurnije rade, jer je to onda dvojna dilema. Ja nisam pravnik, ne znam kako bi se tumačilo.
Šta ako javni tužilac u ovom krivičnom postupku utvrdi da tu nešto nije čisto, a sud, recimo, donese oslobađajuću odluku, šta će tek da radi vlasnik licence, autorskog prava? Kako to dalje ide i kako se rešava, pravnici sigurno bolje znaju.
Kada se napiše zakon treba da je jasan i onima poput mene koji ga čitaju, a nisam pravnik po struci, i da to bude jasno, prihvatljivo, da se vidi šta se od toga može očekivati. Mislimo da ovaj zakon ima tih manjkavosti koje smo pokušali amandmanima da korigujemo u jednom uskom segmentu gde smo izrazili nemirenje prema činjenici da je sve roba na tržištu, da tako vulgarna materijalizacija duhovnih dobara može biti roba, a ono konačno sve ovde i jeste, etičke norme mogu postati roba, sve se može kupiti, lažno mišljenje, lažni stav. Ali, mi naravno mislimo da bi trebalo da stručne publikacije, naučna literatura dobije preferencijalno mesto, da se makar u zakonu kao takva pomene, jer očito da ovaj Zakon o autorskim pravima na neki način ovde ne može biti primenjen, na terenu Republike Srbije.
Mislimo da nije zgoreg da u ovom uputstvu skrojenom u zakonsku formu inspektori imaju tu stavku i uglavnom smo se na taj deo orijentisali, iako vidimo da neki drugi formalni nedostaci u ovom predlogu postoje.
Dame i gospodo, naravno da ne treba više komentarisati da li je zakon ili deklaracija ili nešto slično, očito zakonska norma nije, pred nama tekst zakonskog karaktera nije.

To je registracija jednog stanja koje postoji gde je neki verovatno vični socijalni radnik registrovao pojavu koja nažalost postoji u svakom društvu, pa i kod nas, predložio mere i norme koje nisu bile pravno uobličene u vidu predloga zakona ili tzv. zakona i onda to postavi uglavnom na temelju loših definicija, lošeg prepoznavanja.

Već je bilo reči o tome da se invaliditet može definisati mnogo preciznije, fizički i mentalni poremećaj koji ograničava fizičko stanje, fiziološke potrebe, fiziološke mogućnosti i čini osobu neravnopravnom u odnosu na prosečne ili druge osobe.

Kada govorimo o ovom uvodnom delu nije dobro, pojam diskriminacije sadrži jednu reč, propuštanje u rečenici i prosto je možda reč nečinjenje mogla biti. Nije moglo amandmanski da se ispravi zato što bi rečenica izgubila smisao.

Dakle, prilično jasan pojam, bez naročitog objašnjavanja diskriminacija, sadrži jednu reč koju ni zagrada ne može previše dobro da objasni šta se htelo reći.

Postojala su mnogo bolja rešenja, gde se moralo voditi računa o obavezama lokalne samouprave, svih nivoa vlasti, gde bi se diskriminacija činovnika i samih institucija kao pojam ili kao pojava eliminisalo.

To se odnosi naravno na postupke i na mere koje se dešavaju u obrazovnom sistemu, u zdravstvu, a prema tome ova definicija ne može da obuhvati sve ono što kasnije, kada razmatramo u detaljima rešenja iz ovog zakona i okolnosti u kojima se može neko lice potencijalno sresti sa elementima diskriminacije, ne može da se lako podvede pod ovakvu definiciju.

Kada je reč o drugom delu, diskriminacija je ovde utvrđena kao neposredna i posredna.

Nije bilo govora o namernoj i nenamernoj, sa čime smo suočeni u društvima, a posebno u ovom prelaznom periodu, gde je bilo jako često namernih diskriminacija. Svedoci smo poslednjih zbivanja. Nije reč samo o invalidnim osobama nego i o osobama koje na mentalnom planu mogu biti pogođene. Povreda takvih osoba je opet jedan diskriminatorski čin.

Prikrivena ili manifestna, imali smo svež primer jednog od govornika šta znači prikrivena, latentna, lako neprepoznatljiva diskriminacija, koja ovde nije na poseban način istaknuta i obrađena.

Povremena ili trajna, neko može biti ponavljan u tim postupcima diskriminacijskog odnosa, dakle falile su postularne odredbe koje idu u uvodnom delu, a ovde su stavljene samo kao neposredne diskriminacije i posredna diskriminacija koja je jasna, i naravno neki od tih rariteta koje bih izneo u ovom zakonu, osim diskriminacije u zdravstvu, gde bi se moglo govoriti veoma mnogo.

Tu su diskriminisane i zdrave osobe. Danas čekati na red da budeš operisan, kupovati lek svaki dan po drugoj ceni, danas čekati laboratorijsku uslugu, na dijagnostičku uslugu, jeste diskriminacija tzv. zdravih. Ako neko kreće na neku ozbiljniju operaciju, on je već invalid činjenicom da nije zdrav.

Mi nemamo definiciju invalidnosti, težinu, stepen, nemamo mere države koja će oformiti naučnu i nekakvu strategiju, pa će reći da se pod invalidom smatra fizička, psihička, tog i tog stepena. Ne možete reći da neko ko ne može da hoda, ima vaskularnu bolest, jedva nosi štake, nije invalid, kada se izleči možda to više neće biti.

Samom definicijom, koju ste dali u uvodu, osobe sa invaliditetom, nemogućnosti da se uključe u aktivno društvo. Nakon uključenja on ostaje invalid, mnogi ostaju.

Kada se uključuje u društveni život, dobije radno mesto, ostaje invalid. Ovo su konstatacije koje su u tekstu nejasne.

Mali tekst, mali zakon, imali ste da prepišete desetak nekakvih oslonaca u Evropi i svetu, kojekakvih kodeksa, pa se to moglo lepše prevesti, lepše prepisati, ali vidite da niste bili ni to u stanju.

Kada je reč o zapošljavanju, nema mera Vlade, nema mera države, organizovanog društva, sa najjačom finansijskom moći da da potporu privatnoj firmi, društvenoj firmi, da on bude favorizovan poreskom politikom, podsticajnim merama, kreditnom politikom da zaposli takve osobe. Čak gasite u Kragujevcu, preduzeće će ići na tender, prodaće se i ostaće ljudi bez posla.

Čim dođe strani gazda ili domaći tajkun, prvo će se rešiti invalida, jer to isto mogu da rade osobe koje nisu invalidi i on će birati. Dakle, nešto što je nekada bilo u nekom drugom obliku vlasništva sada ćete ovom vašom tajkunizacijom i privatizacijom, bez ikakvog smisla i cilja, dati veći rizik da preko ovih milion nezaposlenih pridružite invalide. Neće dobiti ništa sem toga da je bio nekakav zakon, govorilo se itd.

Država se naravno nije zainteresovala, niti za nekakve mehanizme evaluacije, koji će utvrditi uzroke nastanka invaliditeta. Nije to samo Zakon o radu, mnogo toga treba da se učini, Zakon o saobraćaju, narkomanija itd. Mnogo toga bi trebalo država taksativno da pobroji za šta je nadležna. Dala je lokalnoj samoupravi da pravi trotoare, da ljudi mogu da uđu i kraj priče.

Dakle, mnogo toga na sebe država nije preuzela, ostavila je toliko praznih mesta da zapravo zakon neće moći da bude primenljiv.

 
Dame i gospodo narodni poslanici, ovim amandmanom smo hteli ne samo da stvar vratimo na postojeće stanje, dakle, da ne menjamo odlukama ovo.
Mi smo od ministra čuli razloge zašto je doneta odluka da se ovom zakonskom izmenom revidira način obračuna zarada za porodiljsko odsustvo i ostala odsustva koja su u vezi sa negom deteta itd., jer su navodno neki probili limit plaćajući više, podižući prosečnu zaradu porodilje na viši nivo, koja je rasla više nego što su rasle zarade kod poslodavca; verovatno se odnosi na privatne poslodavce.
To istovremeno može da govori o dve stvari. Prvo, mi stojimo na tom stanovištu, treba favorizovati te trudnice, natalitet, treba pomoći kada je god moguće, ne gledati toliko striktno; ne znamo tačno, kada smo pisali amandmane, koliko to u milionima evra ili stotinama hiljada iznosi, taj dodatak koji kobajagi oštećuje državnu kasu ako privatnik podigne nekoliko puta zaradu i ona ne prati zarade u preduzeću.
Ali, postoji druga strana gde zaista može ta osoba, ta žena koja radi u preduzeću da bude efikasan radnik, sposoban radnik, kome bi se realno podizala zarada i za svako podizanje zarade država se utali u porez; dakle, neće biti tu štetnog efekta, tako da će neko sada biti uskraćen, neko ko je dobar i ima ugovor sa poslodavcem, ima mesto gde, recimo, ostvari dobit.
Vi znate da u Sloveniji kada su "Elan" digli na noge, koliko su direktori itd; šta da je žena bila trudna, a direktor, ali je podigla toliko "Elan" na noge da se sve preporodilo. Oterali su Hrvata, vratili Slovenca, digli fabriku na noge.
I da je neko takav bio i sklopio ugovor, a ko je po porastu plate višestruko veći od proseka same Slovenije, da neka takva firma radi i da može dobro da radi i da tokom svog rada zaista ta žena, koja će kasnije otići na porodiljsko, ostvari doprinos preduzeću i ima pravo da joj podiže više nego što raste prosek plata drugima, tako da sada ostaje šansa da neke druge umanjimo u svojim pravima. Možda to nije trebalo dirati, možda zakon nije predviđao takvu mogućnost, a to znači da naš narod uvek može da se snađe, i poslodavac.
Da li se ošteti država kada legalno neko dobije novac, kada neguje dete ili ako je već odsustvo u pitanju, i posle porođaja zbog nege, to je obično pitanje bolesti ili nešto drugo, pitanje je štete, ili da li neko može enormno toliko da podigne platu.
Može li ministar finansija, pošto je u stanju sve da smisli i svašta da kaže ovde, da smisli drugi mehanizam kojim bi to inkorporirao i to sprečio, jer to, ovako rigidno, deluje kao ukidanje nekih postojećih prava.
Mi smo zato protiv uvek kada se ta prava ukidaju, a činjenica je da je tako kako jeste i da se u prethodnoj doradi, a to nije bilo tako davno, kada je zakon donošen, o tome nije razmišljalo. Neko ide ispred zakonopisca. To treba ozbiljnije, kada se zakon donosi, shvatiti, a ne retrogradno posle skidati prava; to deluje prilično grubo. Mi nismo za to. Mi smo za to da se mogu naći mehanizmi kojima bi se to moglo sprečiti. Zato smo izašli sa ovim amandmanom. Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo već na Odboru govorili, SRS je imala nameru podnošenjem amandmana da na neki način pojača ingerencije ministra.
Prosto je došlo da Skupština pojača ingerencije ministra i poziciju Vladi time što bi predložio Vladi da bira Nacionalni savet, drugi, onda kada ne odgovore zadatku predviđenom u stavu 5. ovog člana 10.
Naime, kada se deklarativnije pogledaju prethodni vezani članovi od 8, 9, 10. itd, vidi se da temeljnu strategiju donosi Vlada. Bolje da je to radio parlament, kao što donosi strategiju o borbi protiv korupcije, ali to neće biti ni jedina strategija koju nam donosi Vlada, ili ministar, ako se stvari pojednostave.
Operacionalizacija te strategije je kroz programe naučno-istraživačke, osobito programe od opšteg interesa, i tu ima navedeno 14 tačaka, od kojih je jedna stvarno izuzetna i strateški je program iz tog dela. Programe donosi Matica srpska, odnosno SANU. Tu se zaista ni Savet, ni ministar time neće baviti i to je dobro, jer bi bilo iluzorno da oni rade i taj deo posla.
Ali, ostatak posla, koliko god da mislimo da ministar može da odradi, a bira pri tom telo koje smo mi uspeli amandmanom da redukujemo na 17 članova, po šest sigurno iz reprezentativnih fakulteta, odnosno naučnoistraživačkih organizacija i drugih tipa njihovih zajednica, plus, naravno, akademija, plus matica i plus jedan predstavnik iz Privredne komore, za kojeg se nadam da neće biti neki ekspert iz Karićeve privredne komore industrijalaca.
Mislim da te mafijaše ili iz Tadićevih nekih ekspozitura nadam se da nećemo videti, da ministar neće predložiti Vladi takav nacionalni savet, da će jednostavno obići takve kreature, naučne, istraživačke i svakako ljudske i moralne. Mislim da je to ono što verujemo u dignitet personalni i ministra, pa je to taj deo priče.
Ovaj drugi deo priče je zapravo zašto smo hteli da predložimo da ministar, ako savet ne odgovori na zadatak i rokove koje će mu postaviti, koji će kasnije biti nekim podzakonskim aktom regulisani i ovde se ne vidi koji su, dogovoreni rokovi, predloži Vladi da se savet promeni. Možda se to nikada ne bi realno desilo, ali bi na buduće članove, izabranike tog saveta, delovalo upozoravajuće preventivno kada piše. Ako ne radiš, ugledne ljude, akademike predložićemo, i isti se smene, a možda bi ih to malo obavezalo da rade.
Mi zaista imamo problem sa krizom institucija, krizom poverenja, krizom morala, ili će doći i uzimati ovakve i onakve pare, a neki će raditi, a neki neće, neki će se gložiti, a nekada se neće gložiti. Zašto je to bitno? Moglo je to da se reši i drugačije. Mi smo na Odboru o tome pričali, da brišemo stav 4. ili 5. i da ne pominjemo ako, nego savet to mora da uradi i nema tu ako, nema kondicionala, a možda je mogla i ta varijanta.
Mi nismo išli u razigravanje teme do kraja, ali ideja je bila, moguće je da je to mimo dosadašnjeg pravila ponašanja i toga da ministar predlaže smenu, ali zašto da ne. Znali bi da mogu biti smenjeni i sigurno bi radili ozbiljnije. Onda ministru natovarite na leđa i da vrši kompletan posao od opšteg interesa.
Sada šta ostaje, nadležnosti ovom savetu, ostaje posle da radi i da prati šta se dešava i da prima izveštaje retrogradno iz matičnih odbora itd. Imaće šta da radi. Najveći deo posla i najglavniji deo posla pašće na leđa ministru.
Ne branimo mi ministra od toga, on je sam Predlogom zakona pristao da to radi, ali zašto ne bi neko telo, za koje mi u SRS i jesmo uvek za to da bude što manje birokratizovano, što manje u brojčanom iznosu i da što manje njih prima apanažu iz budžeta.
Ministar je u narednom članu tom našem zahtevu udovoljio u meri u kojoj je to moglo. Mi smo uvažili argumente ostalih poslaničkih grupa, a i ministrove, da napravimo neku ekvilibraciju između onih koji predstavljaju naučnoistraživačke institucije i onih koji predstavljaju visokoškolske institucije i da prema tome bude jedan paritet, budući da je ovo zakon koji se tiče naučnoistraživačkih organizacija.
Mi smo postigli drugi nivo i drugi kvalitet, obezbeđujući viši nivo zastupljenosti ljudi sa visokim, višim ili najvišim zvanjima, istraživačkim ili pedagoškim, odnosno akademskim i nastavnim zvanjima, u sastavu komisija i odbora, odnosno samih instituta kada se otvaraju. Dakle, varijanta je bila ta, smisao amandmana je bio taj i ministar je na potezu i videćemo da li sada može da prihvati amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, mi danas, moram da priznam, za razliku od nekoliko dana unazad, raspravljamo u jednoj mirnoj atmosferi, tolerantnoj.
Nije to samo zato što je tema o kojoj govorimo dovoljno ozbiljna i prihvatljiva za ovakav način, za intonaciju razgovora i sa opozicione strane, nego mislim i da personalno rešenje koja ovde predstavlja ministar, zaista čovek sa kojim se može dogovoriti, raditi, i to je nešto što je mogući model, tako bi trebalo da funkcioniše kompletna Vlada.
Na stranu komplimentiranje ministru, mislim da zakon koji je podneo apsolutno nije onako u detaljima kako bi SRS želela da ga vidi, kako ima ona svoju vizuru ovog zakona, ali to je zakon koji čini jedan kontinuitet u odnosu na pređašnji, odnosno pokušava da ispravi od onoga što nije valjalo i daje nekakve vizure za budućnost.
Nećemo se u svemu tome mi složiti, ali sigurno hoćemo u jednom, da delujući po starom zakonu, kako smo do sada regulisali naučnoistraživačku delatnost, sećamo se da je Domazet u priličnoj meri upropastio mnoge institute, zavio u crno, postavio nejasne odrednice zbog kojih se mnogi nalaze u poziciju u kojoj se nalaze instituti i tek sadašnja rešenja ovog zakona će utoliko bolje, ukoliko se bude više amandmana usvojilo, da regulišu, da učvrste njihovu poziciju, da stvorimo jedno normalno tržište, jedan normalan ambijent kruženja izmene znanja i konkurenciju znanja, kako je to neko skladno rekao.
Način na koji se predloženim zakonom o istraživačkoj delatnosti – pre svega o njemu govorim i na njega mislim, budući da o tome da treba da idemo i sa rečnikom, enciklopedijom nema dileme i, naravno, od toga da ćemo formirati institucije koje će podržavati izvršenje ovog zakona kroz četvrti zakonski projekat koga nisam pomenuo, to sasvim stoji – osnovni koncept kako je u zakonu zamišljeno, mislimo da neće moći do kraja da proprati tok novca.
Osim ako se ne bi na poseban način stavio akcenat na delatnost matičnih odbora, budući da imaju stvarne nadležnosti u neprekidnom pristupu i kontaktu sa onim koji su nosioci projekta, sa ocenom validnosti projekta, sa ocenom validnosti istraživača.
Nadamo se da kriterijume koje budu propisali, koje im Nacionalni savet bude predložio da će biti takvi, da će moći srazmerno ozbiljnosti situacije i težine za ovo vreme da se stvore zaista zadovoljavajući kriterijumi i da niko ne bude oštećen, ali da ne bude takvih lažnih naučnih zvanja, koji ne mogu sebi da potkrepe objektivnost onoga čime se kandidat i institucija koja konkuriše za projekat do tada bavila.
Mislimo da što se tiče strategije i to generalno što se tiče koncepta, kada govorimo o zakonu i donošenju strategije, delim mišljenje sa poslaničkom grupom koja je do sada iznosila stav o tome, da je jednako kao i strategije ostalih segmenata ovog društva trebalo da usvaja parlament, ali ovo nije ni prva ni poslednja koju donosi praktično ministarstvo, odnosno Vlada, jer ipak ide iz ministarstva na Vladu.
Mi nemamo strategiju u obrazovanju, nemamo strategiju ni u zdravstvu. Videli smo da nam ministarstva donose svoje zakone.
Ovo je jedan od primera gde doneti zakoni mogu da umanje, osujete značaj i stav nad sprovođenjem i ovog zakona, mislim naravno za one koji to do kraja nisu razumeli, na Vuksanovićev zakon o visokom obrazovanju, o prosveti, koji je zaista dao dosta loših rešenja i sada po inerciji ovaj zakon mora dosta toga da preuzme.
Ne može se sada izvan toga ići, jer one su u neku ruku granične, ali vrlo isprepletene delatnosti, naučnoistraživačka i obrazovna, i teško da je to moguće odvojiti.
Ovaj zakon nema intenciju da odvoji, i to je dobro, i nema potrebe praviti dva kanala o jednoj istoj priči.
Ali, kada je reč o ovom telu, koje je i u ranijem zakonu i u ovom, budući kao globalni politički ambijent stvari donosi globalne i strateške odluke, a to je Nacionalni savet, predloženo je da Nacionalni savet imenuje Vlada i u ovlašćenjima koja su u tom savetu data kao veoma važna, a to je pre svega donošenje osnovnog programa za strateški razvoj koji se sadrži u samoj strategiji.
Kod donošenja tog osnovnog programa i opštih interesa koje on treba da prestavlja u strategiji, ključnog segmenta te strategije, za koju smo rekli da mislimo da je možda predugo 10 godina, i ne samo po pitanju odnosa političkih snaga, ne bi ni trebalo toliko od toga da zavisi, naučno istraživanje, naučni instituti, političke snage.
To je nekakvo interciono ponašanje u nauci koja ide naviše.
Ako je već tako, moguće je da je dugo, budući da ne znamo šta će biti sa našom privredom, kojoj su masa privremenih istraživačkih projekata namenjena za privredni razvoj.
Kada smo u upitu šta će od svega ostati naše i koliko će, kao što su neki prethodnici govorili od toga što ostane naše biti zainteresovana naša istraživačka naučna delatnost, stručna da krene sa projektima i da oživi, popravi, inovira, pitanje koliko će to neko, ako nam sve to budu stranci gazde i dozvoliti ili ubaciti nekog drugog.
Najgora varijanta je da oni konkurišu za naše projekte i da rade na našem terenu. Ali, dobro, pretpostavljam da ima mehanizama kojim ćemo se štititi i od toga, a osobito što su opet neki govorili da se kroz različite institucije i kroz različite organizacije ne ugnezde nevladine organizacije i da počnu da nose novac za neko drugo uređenje, za nekakav drugi društveni odnos, druge koncepcije, pre svega iz oblasti drugih društvenih ili humanitarnih nauka, gde ništa nije nemoguće.
Budući da, kao što vidimo iz Predloga zakona, ništa nije nemoguće, pa i da naučnoistraživačke organizacije mogu osnivati čak i lokalna samouprava, pojedinac, fizičko lice, ako ima dovoljno para, da bude i potpomognut spolja, samo da osnuje, pa da našim parama, poreskih obveznika, ne daj bože, truje javnost, rasrbljava i radi sve ono što ne očekujemo od njih da rade i što su na delu pokazali da rade.
Kod jednog od članova, gde smo hteli da intervenišemo, predložili smo ministru izvesne intervencije u tom stilu, a to je kod donošenja tog programa od opšteg interesa, gde po Predlogu zakona ministar očekuje da mu nacionalni savet, kao krunsko telo, pomogne u tome i donese strategiju, i u jednom delu je predviđeno da ako oni to ne urade da to ministar uradi sam.
Prvo, mi mislimo da ministar, kakav god da je, kakve god kompetentne saradnike da ima, nije baš u stanju da to uradi sam. A drugo, zašto bi tolerisao tom izabranom nacionalnom savetu da ne radi svoj posao. Čak smo amandmanski tražili da se od Vlade traži da imenuje novo telo. Kod nadležnosti, bar što se tiče programa od opšteg interesa za Republiku Srbiju, tu su projekti osnovnih istraživanja.
Može ministar, može još mnogo toga, ali kod programe naučnoistraživačkog rada SANU i Matice srpske besmisleno je, kada već ima svoje članove u tom savetu, da im ministar kroji politiku i program. On da bi to uradio i ma ko iz Ministarstva mora da ode kod tih ljudi i da se sa njima čuje i da radi, a mi onda izaberemo glomazno telo, i da ga otkinemo od birokratizma, i da mu damo prerogative, kako god da je, po našem mišljenju, formirano, na način na koji bismo mi radili drugačije. Ali, neka ti ljudi nešto i rade, i bilo bi od koristi da rade, a to je prvi zadatak koji moraju ozbiljno da urade, a sve drugo se odvija po šablonskom prenosu na niža ovlašćenja.
Prema tome, zaista bi trebalo ministru dati zakonsku mogućnost da predloži smenu tih ljudi i da se imenuje novo telo od onih ljudi koji žele da rade.
Uvođenje reda i u toj oblasti ne bi naročito bilo od velikog problema. Nacionalni savet treba da da i druge važne odluke, predlaže ministru strategiju i da ministar tu strategiju iznosi na Vladu, dakle, kompletnu strategiju i program istraživanja od posebnog značaja.
Tako da je to telo kome su date prilične nadležnosti i da ne bude čisto političko telo, a ranije čini mi se da se i tako zvalo u ovom zakonu, imalo je neku političku odrednicu. Prema tome, mislimo da ono treba da radi i da u tom radu se spreči često samovolja ministra i mogućnost da on sam donosi predloge, ma koliko bio kompetentan, nemoguće je da u svim segmentima koji se tiču ovako ozbiljne delatnosti može da uradi sam.
Odbor za akreditaciju mislimo da bi trebalo da uvede reda i poretka u institucije i naučnoistraživačke organizacije, da ih postavi na pravo mesto. Kriterijumi moraju da se usaglase i posle ovog zakona mi nećemo moći da utičemo odavde sa govornice na kriterijume. Verujemo da će za to institucija nacionalnog saveta biti dovoljna.
Nešto bih još želeo da kažem oko rada matičnih odbora. Mislim da će oni po konceptu zakona biti glavni nosioci i glavni i odgovorni urednici zbivanja na terenu naučnoistraživačke delatnosti. Dakle, kroz njihove ruke bi trebalo da prolaze projekti i da se vrši njihova ocena, procena elaborata, opravdanosti. Da se na višoj instanci, kada se projekti podnose ministru, odnosno savetu, vrši nekakva ekvilibracija, ne apsolutna ravnoteža između naučnih polja i disciplina, gde će ko konkurisati.
Naravno da mnoge stavke iz konkursa za projekat mora aplikant da priloži, ali mislimo da će se vršiti racionalno i trebalo bi da se iskoristi prilika da se to jednom stavi u red i da ne postoje nauke i naučna polja ili oblasti koje se favorizovano iz budžetskih sredstava razvijaju, prave i realizuju svoje ideje, bez konačnog i opipljivog doprinosa i na domaćem i internacionalnom planu. Mislim da nekim stvarima te vrste treba stati u kraj.
Znam iskustva iz one Ivkovićeve komisije, gde su zaista svakakvi projekti prolazili, svakakva procena i impakt faktora, a to je bilo krajnje prizemljeno i mnogo se govorilo tada i o uticaju sankcija i ovoga i onoga. Mislim da sada treba uzeti u obzir i vreme kroz koje smo prošli, ali treba uozbiljiti i izoštriti kriterijume.
Jedna opaska, bay the way, koju sam primetio, a to se odnosi na mogućnost slobode saopštavanja, objavljivanja i predstavljanja naučnih rezultata. Ovaj zakon će opet biti naslonjen na deo zakona koji smo netom imali sa prethodnim ministrom u žestokoj raspravi, gde on zabranjuje interpretaciju, smatrajući reklamiranjem slobodnih naučnih rezultata ako oni nisu objavljeni na stručnim skupovima.
To ne znači da ovde sloboda objavljivanja podrazumeva i medijsko prikazivanje rezultata, to je član 7. Ako se uzme recimo da neko na televiziji objavi rezultat nekog instituta za medicinske nauke, pa će to ispasti reklamiranje tog instituta po onom zakonu.
Mislim da ovde kako je dato, da je to bolje rešenje nego ono koje imamo u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Tamo je to stavljeno, ne daj bože, da čovek koji odradi nešto na svom institutu, i ako to pokaže javnosti, on dolazi u koliziju sa zakonom.
Ovde to nije tako i verujem da je to jedno od rešenja koje je prevazišlo problem, pa makar i što se tiče instituta koji se bave time, a i naravno visokoškolskih ustanova koje mogu biti uključene na različite načine u rad naučnoistraživačkih organizacija tipa instituta.
Kada je reč o finansiranju razumljivo je to projektno finansiranje, ono posebni projekti i programi i tu moguće treba biti oprezan kod odobravanja sredstava za takve, a osobito za ona polja, one segmente koji se tiču tzv. civilizacijskih dostignuća, internacionalnih studija itd, gde se radi o jako malo sredstava.
A čuo sam gore na Odboru da smo ranije imali veću kvotu bruto društvenog proizvoda koja je išla u naučnoistraživačku delatnost. Sada je to malo i moramo racionalno ići sa upotrebom finansijskih sredstava.
Verujem da će ministar sam svojim personalnim dignitetom, jednako kao institucije koje mu budu u tome budu pomagale, pokušati da to dovede u kontrolisane tokove.
Dobro, sada smo dobili jednu malu edukaciju kako se pišu zakoni; zahvaljujem ministru, nemam ambicije da budem ministar, ali drugima će to koristiti. Neko će od radikala morati da bude ministar, to je jako blizu. Dobro je da znamo proceduru.
Mi smo to, naravno, i znali, politički smo toliko upućeni, pokazivali smo dokumenta iz kojih se vidi da neke relevantne papire niste usvojili, niste menjali, a mnogim tim tzv. javnim raspravama sam i lično prisustvovao; televizijski snimci, a to sam ranije rekao, bili su o tome. Ljudi su postavljali različita pitanja, mnogo toga nije ni promenjeno, maltene da smo dobijali gotovo sirove tekstove.
Nisam, naravno, fan vaših zakonskih predloga, pa da svaku zapetu i detalj tražim i da se onda o tome mi ovde sporimo. Princip nije bitno promenjen, jednako kao i ovaj princip da se ide u preopširnost, debljina zakona, evo vidite kolika je, svaka ova strana, za kamere važi, staje isto na ovakvu stranu formata A4. Ovde je naš stari zakon i hrvatski iz kog je zakon, čuli smo, delimično prepisivan.
Dakle, dva zakona, naš važeći i ovaj važeći u Hrvatskoj, kada saberete tanji su nego ovaj naš koji smo doneli, mnogo teksta, mnogo papira, mnogo toga će ostati, naravno, da nije rešeno kako treba.
Pošto predstavljamo mišljenje velikog dela građana u Srbiji, pretežne polovine, onda naravno mislimo da sa pažnjom treba da budemo saslušani i da nam se apriori i pežorativno naši iznosi ne uzimaju i da nam se ne odgovara na svaku zapetu, ali mi smo spremni i imamo argumente koliko to nije u redu.
Što se tiče člana 4, on je u svom deskriptivnom delu pobrojao sve, osim mesnih zajednica i zemljoradničkih zadruga, koji nisu odgovorni u društvenoj zajednici. To je jednostavnije. Zašto niste prepisali tamo, dakle, svaka osoba ili svaki građanin je obavezan da se brine o svom zdravlju. To je prosto. Niko ne sme ugroziti zdravlje drugih. Prosto, kratko, vidite kako je to moglo jednostavnije. Svaki građanin ima pravo, prevedeno na naš jezik, na zdravstvenu zaštitu na najvišem mogućem nivou. Kratke rečenice, jasne, jezgrovite, može to i tako, kada već nešto uzmete od drugog, uzmite ga da valja itd.
To "društvena", već ste i sami govorili koliko to može da asocira na socrealizam, na kardeljevštinu, samoupravljanje, i to je jedna strana. Druga realna opasnost je razvodnjavanje odgovornosti, da će to sve ići na lokalnu samoupravu itd.
Nisam uspeo striktno da vidim iz zakona koliko će se dugo starati centralni republički budžet i pomagati budžete AP i gradove u momentu osamostaljivanja institucija koje budu u njihovoj nadležnosti. Da li će biti više prenosa sredstava? Da li će transfer sredstava biti veći? Hoće li biti budžetski sigurni? Hoće li apotekarske ustanove biti sigurne? One su u mreži ustanova koje moraju da zaokruže zdravstvenu zaštitu.
Nisu to samo tek tako taksativna pobrajanja koja, kasnije, kada se razvodne na brigu privatnika, individualnih... Briga Republike, naravno, nego samo da to pogledam... To su poslodavci i to je pobrojano što je rešeno u zakonu koji smo već prošli. Takva briga i stav poslodavca rešen je zakonom o bezbednosti i zdravlju na radu i kraj priče. Ovo je sve pobrojano, i nadležnosti, i njihove obaveze koje imaju prema zaposlenom.
Budite sigurni, bilo ko da je zaposlen kod poslodavca, takvih još uvek ima, ne računamo STR i male firmice, opet će u konačnom, kada mu se javi zdravstveni problem, kada treba da potraži zdravstvenu uslugu, imati u svojoj svesti predstavu i realno i faktički će krenuti ne u medicinu rada, takvih je sve manje i manje, jer malo je firmi kojih ima i koje rade, nego u određeni dom zdravlja ili drugi sekundarni nivo. Opet će neko drugi institucionalno u višoj hijerarhiji nego sam poslodavac morati o tome da brine.
Kada ste pobrojali sada ovde šta sve za poslodavca maltene poslodavac može da zameni i samu zdravstvenu organizaciju. Naravno da ne može, mi to svi znamo. Ne želim da skrenem priču u tom pravcu, ali istina je da to što ćete obezbediti preventivne preglede, mere, higijensko-sanitarne uslove, korišćenje zaštite, jeste preventivno delovanje.
Ako tako jeste, kažite, odnosi se jednim stavom, u vezi bezbednosti i zdravlja na radu, rešeno je u zakonu koji se tako zove i za koji smo se sporili sa ministrom koji je takođe bio tvrdoglav, ništa nije hteo naše da prihvati.
Ako nešto radikali krenu, čak neka je i zamena jedne rečenice, nekada terminološka odrednica, napravite plezir. Mi smo odustali od ovog zakona od tri člana. Nije baš moralo da se odustane.
Mogli smo mi da kažemo – konoplja i crveni mak je biljni proizvod, resurs, prirodna supstanca, prirodni ishodišni produkt za drogu.
Nije sama po sebi konoplja droga, nije sam po sebi mak, nego iscedak od toga. Mogli smo mi da pravimo priču da smo mi to hteli i da idemo u neproduktivno, nego vaše dame su bile korektne i lepo su pokazale zakon iz ministarstva i mi smo pokazali gest dobre volje i odustali.
Ne želimo da građani steknu utisak da zato što o tome nismo govorili, a budući da nama građani jako veruju, da nemamo nikakvu primedbu na promet opojnih sredstava i mogućnost da se radi o drogama, opojnim sredstvima, da mi nešto aminujemo. Ne. Mi smo čak i takav zakon hteli da dodatno pooštrimo, ali je to na insistiranje ljudi iz ministarstva i saradnika vaših da će to biti regulisano drugim zakonom; postoji već savezna regulativa, a pitanje je kako je ova zajednica prevela to u svoju nadležnost.
Ali, mi smo za to čak i da pojačamo promet semena tih biljaka i da i ono podlegne kontroli, inspekcijskom nadzoru i da se ne seje seme konoplje i seme crvenog maka, indijske konoplje, kako bi se znalo da želimo da tako uradimo.
Mi smo skloni da ponekad izađemo u susret vašim zahtevima i mogli smo formalno-pravno da uđemo u priču. Prošli su amandmani odbore, a da li je sada reč o ovom ili onom članu, a govorim o jučerašnjem danu i o mnogo budućih članova i intervencija gde nešto mislimo i bilo bi uljudno i radikali dokazuju nešto, pa ako to isto napiše neka druga poslanička grupa, taj će doći na red i taj će prihvatiti.
To znači da nepotrebno stvarate jedan odnos takvog podozrenja i pravo nas da sumnjamo da ste dobronamerni prema nama.
Naravno, nekada možemo da zaključimo po ponašanju na odborima, ali nećemo da teramo mak na konac, jer se osećamo superiorno u celoj priči povodom ovoga, bez obzira koliko kome i kakav mandat traje i šta je sa tim mandatom povezano.
Malopre ste rekli da ste dobili sertifikat 2003. godine o tome kakve zasluge je "Torlak" tim vakcinama dao za svet, a svedoci smo da je vaša agencija koju hvalite uvezla vakcine - destilovanu vodu. Molim vas, to nije radio "Torlak". Znači, uvezli ste nečije druge. Šta radi Agencija za lekove? Sećate se koliko smo otpora imali oko tih agencija za lekove – pazite, pa laboratorija, pa ne pravite novu laboratoriju, ne izmišljajte rupu na saksiji, pa svašta... Ma kakvi, niste hteli ni da čujete.
Sada se narod leči ko zna sve čime, falsifikovani su lekovi, piše, ne znam, ovaj lek nije ovaj, a da ne napravim antireklamu nekom ozbiljnom leku vodiću računa. To je samo interes, motiv, novac, para, projekat, kako do toga doći, šta da se uradi, kako na tržište, dajte ovaj lek, onaj, ko da više; to je smisao, to je bitisanje, to je odlika.
Prema tome, to će se i kroz ovo provući i građani će samo da ispaštaju, jer ovde niste naveli ni elementarne odrednice, recimo, kako prostorno ili uslovno funkcionišu pojedine zdravstvene ustanove. Takve imate kod nas u Kragujevcu – dijaliza, čaršafima rupe pokrivamo, rupe kao da je granata pogodila. Naš direktor nema para dovoljno, neke je pare dobio, a neke nije.
Ovo može da bude i poslaničko pitanje, ako hoćete, i ne mora, a vi znate, bili ste tamo i vodili su vas, i ja sam bio tu, gore su čaršafima krpili zidove, krajnje neuslovno radimo, bolesnici na tuđim odeljenjima...
Završiću. Član je inače poprilično uopšten. I, društvena briga svih – evo, briga svih, to su moje medicinske sestre i zaposleni radnici koji nemaju gde, 10 lekara u jednoj sobi, gde ako čistačica očisti prašinu, padne zid. Eto društvene brige za zdravlje. Tu žive bolesnici koji mogu da imaju peritonitis. Eto, krajnje jasno. Lako ću ja uklopiti u član. Toliko inteligencije mi ne nedostaje.
Želim kolegi Cvetkoviću da se izbori i da dobije rat sa ministrom. Videćemo kako će ići, a naravno, mi imamo u našoj amandmanskoj preporuci opet deo ponovljene priče od juče, u kojoj smo izneli razloge zašto mislimo da lekar specijalista medicine rada ne treba da bude izabrani lekar. To je dokaz da u ovom zakonu pričamo o sadržini onog zakona.
To govori o dve stvari. Prvo, da nije trebalo onako agresivno krenuti na poslanika Jojića, koji je imao razloga da iznese i javnost upozori sa lošim rešenjima, a drugo, da se to zaista i preklapa. Dakle, neću ponoviti ništa što sam prekjuče govorio o tim razlozima, da lekar specijalista medicine rada bude izabrani lekar, nego ću reći samo nove razloge.
To što uporno insistirate na oba zakona govori samo o delu konzistentnosti u nedoslednosti.
Naravno, vi ste u tome jako poznati, ali to je zato što mislim da niste dovoljno dobro pripremili ove zakone, da ste pet zakona, od kojih su tri stvarno bitna, doneli u paketu, uzeli ste nam mnogo vremena, mnogo smo pričali a malo ste o vrednostima i sadržaju zakona mislili. Vadite se javnom raspravom. I sami znate da vam na javnu raspravu dolaze direktori, vaši miljenici, izabranici, šefovi kolone postavljaju, tamo se zbune, popiju kafu i jedva čekaju da vide leđa, privatnici vas ponešto pitaju i ta javna rasprava nije plodna.
Ovo je javna rasprava koja je plodna. Ovde se tek suočavate sa istinskim mišljenjima o tome šta ne valja, do te mere ne valja da u hodnicima pričamo, verovali to ili ne, o rešenjima koja su loša. Dakle, retko kada viđamo, kada su ozbiljni zakoni, da se ta priča prenosi i tamo, budući da svi ne želimo da ovde previše uzurpiramo vreme, ali svaka od tih tačaka se pomene, i nejasnoća, a uzgred se rode i još neke. Elaborirajući ovu ja ću reći još i neke.
Govorili su o reklamiranju. Da li je reklamiranje kada dovedete direktora Instituta Kamenica da na televiziji pokaže u jutarnjem programu kako efikasno radi operaciju? Šta je to, reklamiranje ili nije? Ne možete reći da nije, a zakonom ga zabranjujete.
Da li je reklamiranje izlazak televizijske ekipe kada neko otvara stručni kongres, događaj za grad ili za zemlju, i na ekranu se vidi dijagram uspeha i iznosi intervencija? To je reklamiranje i iznošenje, a vi ga možete staviti pod reklamiranje.
Drugo, stavili ste u članu 63. obavezu da neko ko se vodi u članu 56. stav 1. tačka 1) i 2) mora da ima sanitet, privatna praksa, a pri tome u nekom od članova obavezujete sve da moraju da pruže hitnu medicinsku pomoć.
Da li znači da će lekar specijalista iz člana 53. stav 1, kožni lekar, kada mu zaluta, po zakonu može, srčani bolesnik kome je teško, kome je loše, on ne zna kako će da mu pomogne, treba mu sanitet. Šta će, inače, po prirodnoj vokaciji dermatološkoj ambulanti sanitet?
Naravno, vas to ne zanima, vi to ne slušate, vodite prijatne razgovore, ćaskate, a ovo je argument na argument. Vas to ne zanima, vi ćete ovo doneti i sutra će morati, fine, lepe žene se uređuju u kožnoj ambulanti, u kožnoj specijalističkoj praksi, kako piše, da imaju sanitet da im stoji, da imaju ugovor.
Mislim da vrvi od nepreciznosti, vrvi od nejasnoća, zato što je zakon loš. Zašto još ne valja da stavite specijalistu medicine? Kažemo prvu stavku, koliko danas među specijalistima rada imate u Srbiji onih koji su ostali u sastavu dispanzera za medicinu rada, ili zavoda ili instituta na mestu bivših giganata? U Kragujevcu najmanje tridesetak. "Zastava" ima desetak hiljada ljudi zaposlenih, a ima trideset specijalista, a imate i onih koji imaju po 40 - 55.000 zaposlenih.
Kako ćete sada na one koji možda rade jednu ili dve smene podeliti te specijaliste medicine rada adekvatno i kako će svi, kao izabrani lekari, imati istu kvotu kao u nekom domu zdravlja u gusto naseljenom području. Znači, prvi princip će biti diskriminacija, ako oni, tako sofisticirani, rade posao lekara opšte medicine.
Drugo, kako ćete obezbediti da lekar specijalista medicine rada radi u tri smene, ako institucija koja tamo postoji ne može da radi u tri smene ili nema potrebe? Ili, čak i ako radi, da li će se uvek poklapati smena lekara sa smenom pacijenta?
To važi i za domove zdravlja. Kuda će onaj koji je izabrao svog lekara, okačio se, bude 1.245, kada mu popodne bude loše? Hitna služba u mnogim domovina zdravlja radi tek od noći. Imaće drugog lekara. Šta ako mu se taj drugi ne dopadne? On će samo da menja lekare. Samo će da se dopisuju fond i direktor i da menjaju ugovorno lekare, a drugom da potpisuju.
Dakle, jedno rešenje koje niste temeljno razradili, nije vam niko dao pare, eksperimentalni model kao u Kraljevu, da to probate kako ide, pa da vidite kako će to da funkcioniše.
Da li to baš može tako dobro da funkcioniše, da li to baš sve izgleda tako? Jedan jasan koncept, gde se imalo pravo izbora lekara; i nikom ništa nije kvario. I, onda ako dođe kod drugog lekara u drugu smenu, ne ljuti se, ni po zakonu, ni po Bogu; došao je, bolestan je, morao je da dođe. Dakle, šta ćete dalje da radite?
Da još neke stvari raščistimo. Samo oko tog jednog pitanja, koliko tu može biti stavki. Kako ćemo sa nastavnim osobljem koje radi u institucijama gde postoji nastavno osoblje? Šta ako neko želi kod profesorke, recimo, koja predaje medicinu rada, koja je lekar specijalista toga, da se veže, da bude njen pacijent? Kako će ta žena da stigne da obavi hiljadu pregleda i da radi kod nje, a da pri tom zadovolji sve obaveze u normalnom radnom odnosu na fakultetu, a stavili ste joj to da ona mora da bude. Ona je lekar.
Drugo je da nema, napišite da nema. Izuzima se nastavno osoblje sa fakulteta, ali je ona žena to. Šta ako neko hoće? Kaže - ja odbijam, ti nećeš biti na listi. A ona prima deo plate. Vi svi znate da mi platu primamo, da li je tako? Primamo, brate. Ja primam i na fakultetu, primam i u bolnici. Ne znam kako u Beogradu.
Dakle, šta ćemo raditi u takvim okolnostima? Šta ćemo da radimo, koje je prelazno rešenje dok ne dođe, da li će se uopšte ići u koncept porodičnog lekara, lekara porodične medicine?
Mi sada školujemo lekare opšte medicine, specijaliste. Nijedan profil nema bliže tzv. porodičnu medicinu. Sve je prošao: i ginekologiju, i pedijatriju, i malo hirurgije, internu medicinu. Mi nemamo, ali šta imamo?
Imamo visoku medicinsku školu koja nam školuje nekoga ko će se zvati visoki medicinski tehničar, ne znam kakve struke, smer - porodična medicina.
Pazite, Vuksanović nam školuje kadar. Vama će doći na tacni da ga zapošljavate. Kuda ćete te ljude? Neki su na trećoj godini. Vidite, juče je Karić otvorio neki "privezak" fakulteta, nešto sponzorisao u Ćupriji kod Marića, ne znam ja tu gospodu. Ja prvi put vidim ko je taj Marić. I, pozvao je tamo samo neke ugledne goste. Imali su slavu i vidim Karić nakačio neki fakultet uz tu medicinsku visoku, bila je viša, sada je visoka medicinska škola.
Masa fakulteta je anticipirala događaje u obrazovnom sistemu i otvarala je različite smerove da bi sačuvala samostalnost –visoka medicinska škola, farmaceutski fakultet, medicinski fakultet itd. To se napravio galimatijas, ali to je kadar koji školuje druga institucija, po drugom zakonu, vas se tiče granično.
Po Vuksanovićevom zakonu, ne može subspecijalizacija da traje dve godine. Ne pominje. Vi ćete morati da je imate. Šta je bez dve godine subspecijalizacije? Specijalizacija je bila dve ili tri itd. Kod njega će biti dva semestra. Koliko? 60, 120 bodova. Godinu ili dve. Znači, neke ne usaglase.
Kako onda ta vaša javna rasprava, kada se završi, pa idete po ministarstvima, podelite zakone, što se niste s Vuksanovićem dogovorili šta to hoćete. Pa, da vidimo kako on onaj zakon, vi ovaj zakon. Vi ćete tražiti zdravstvene specijalizacije, onda on mora tamo izuzetno u zdravstvu. Ili, osim u zdravstvu, gde će posle šest godina biti magistri itd.
Dakle, imate mnogo nejasnoća, nelogičnosti. To kada se bude sprovodilo u praksi, kada nađete dobrog advokata... Uostalom, šta i sa onim lekarom advokatom koji je zaštitnik prava bolesnika u bolnicama itd. Kada onda oni krenu da čačkaju, kao gospodin Jojić i ostali advokati, nezadovoljne građane kojima će se očito...
Vi ste se i sami pohvalili, veliki je deo sredstava koji se ne troši u medicinske svrhe, biće sada smanjen; nećemo platiti troškove sahrane, nećemo platiti troškove puta, manje ćemo ih plaćati. I nećemo platiti, ne znam, bolovanje ćemo manje plaćati. Razmišljate li o tome koliko ljudi radi kod privatnika, koje inače ionako retko i bedno plaćaju, koji ih inače gledaju kroz trostruku dioptriju kada odu na bolovanje, pa će još biti manje plaćeni itd.
Mislim, doneli ste rešenja koja globalno nude to da će građanima biti sve teže i teže, i biće im sve skuplje da ostvare svoja prava iz oblasti zdravstvene zaštite. Mnoge lekare specijaliste ćete uvesti u nezgodnu poziciju, kakav je recimo specijalista medicine rada, gde će funkcionisati kao lekar opšte prakse.
Znate da su industrijski giganti zatvoreni. Nema više toliko posla za lekare medicine rada i sada će čekati sa 500 pacijenata potencijalnih ili 600 na listi, meriti se po recimo 1000, 1500, 2000, koliko će imati neko u velikim domovima zdravlja.
To nije princip. Vi ste hteli da pobegnete od radnika i neradnika uvodeći izabranog lekara, pa ima - neki ne rade, drugi rade više. Uveli ste drugi princip zakonske regulative, po kome će neko imati manje, neko više, jer ne može medicina rada.
Kako će, recimo, medicina rada, i to je normalno pitanje, logično... Neko živi i radi u jednom gradu, u selu živi, a radi u gradu. Tamo je njegov izabrani lekar medicine rada. Šta sada to znači – da kada god se razboli, iz sela putuje u grad da bi išao tamo. Ili da se opredeli kao zaposlen u nekoj industrijskoj fabrici gde ima medicina rada, da se opredeli za svog lekara u selu, pa da tamo bude. Ne. Onda mora da ima dva. Onda mora da stavi, izuzetno može imati dva izabrana lekara, ili će uvek trčati u svoj grad.
Možda to može da se objasni, ali strašno je ako mi moramo, mi koji zastupamo i reprezentujemo, hajde uzmimo formalno obrazovaniji, ili oni kojima je zakon bliži, trebalo bi u prirodi stvari da bude bliži, s vama da vodimo ovakve razgovore, da postavljamo pitanje na pitanje, pitanje na pitanje. Vi da nam odgovarate. Da je to u zakonu jasno napisano, ovakvih pitanja ne bi bilo.
Mnogo je zakona ovde prošlo. Mi smo stalno postavljali pitanja. Jesmo Vuksanoviću, evo sada vama. A, kako će da izgleda? Šta će da se desi? Kada je dobro napisan zakon – ne mora da bude, čak i da je ovako debeo, nema veze, savladali smo mi i mnogo veće, znate već sami koliki je Braunvald ili Brener – onda ne moramo postavljati toliko pitanja. Tamo je jasno, ovde nije sve do kraja jasno.
To morate priznati i sami izlaziti, i mnogo puta objašnjavati narodnim poslanicima šta ste sa ovom idejom hteli, da li je to toliko bilo velikog pritiska iz MMF-a, da li zaista moramo na sve da pristanemo, da li će ovakva restrikcija građanskih prava zaista biti nužna, šta je to konačno onda cilj, šta mi to dobijamo od međunarodne zajednice, ako pristajemo i na ovakve restrikcije koje pogađaju i građane, i zaposlene u zdravstvu, i privatni sektor, i participaciju za usluge i participacije za lekove.
To je zaista nešto što nije naročito primereno ovakvom sistemu, u ovom momentu koji zovete tranzicioni period države, i onom vrlo siromašnom sloju građana, kojih ima dve trećine sigurno, kojima će svaki izdatak, svako davanje ili svako nametnuto rešenje pasti teže od dosadašnjih.
Dame i gospodo narodni poslanici, u članu 4. mi intervenišemo u prvom i drugom stavu; u prvom stavu, o čemu je gospodin Momčilov govorio, reč "profesiju" menjamo rečju "delatnost", a u drugom stavu u pitanju je obaveznost članstva u komori.
Već u načelnoj raspravi govorili smo da ne smatramo da članstvo mora biti obavezno, da je stvar onih koji žele da se udruže u to, osobito koji rade u tzv. državnom sektoru ili zdravstvenim institucijama, a da oni koji žele treba svi zajedno da budu članovi komore iz privatnog sektora.
Naravno da potreba da se reč "profesija" zameni ovom rečju "delatnost" posebno dolazi do izražaja u ovom drugom stavu, jer se taksativno pobraja da je članstvo u komori, kako piše, obavezno (a mi, naravno, predlažemo da bude dobrovoljno) za zdravstvene radnike koji rade u ustanovama socijalne zaštite, zavodima za izvršenje zavodskih sankcija, državnim organima, fakultetima, školama zdravstvene struke.
Svuda su oni lekari po vokaciji, dobili su diplomu, oni jesu lekari, doktori medicine, ali svuda neće raditi svoju delatnost, jer u medicinskoj školi će predavati anatomiju, internu medicinu, nikada neće biti lekar. Takav čovek bi mogao da se učlani ako to želi, nema potrebe da mu to članstvo bude obavezno, nema logike, jer ima masa njih koji su čitav život posvetili radu u medicinskoj školi ili nekim drugim socijalnim institucijama u kojima nikada nisu imali kontakt sa pacijentom, nikada nisu imali, niti će imati mogućnosti da, što predviđate, komora štiti njihove interese, bilo da je reč o njihovom sukobu sa poslodavcem, sa nezadovoljnim pacijentima, koji će opet tražiti da komora interveniše.
Na stranu sva naša neslaganja, ali činjenica je da sa davanjem velikih ovlašćenja komori, gde se nekada ide ispred ustavnih rešenja, kakva smo i dali u obrazloženju amandmana, možemo očekivati da će se stvoriti okolnosti u kojima će se možda direktno predsednik neke komore, predsednik ogranka, kako ste predvideli, nekada zaista usmeriti na nekog lekara iz privatne prakse ili u državnoj službi, u nekoj od zdravstvenih institucija; zaista se može dogoditi da po političkim osnovama, po osnovama nekih sitnih nameštanja, kako vidimo da piše u novinama o sitnim korupcijskim aferama, zanemarujući sve krupne, i mimo pravila i mimo zakonske odgovornosti lekar ostane i bez licence i bez posla, ostane bez akreditacije i da ne može da radi u svojoj ustanovi ili nekoj privatnoj ordinaciji.
Mi smo naveli članove 34. i 35. Ustava Republike Srbije koji sasvim jasno definišu pravnu odgovornost lekara ukoliko napravi propust u svom lečenju, i pravo na rad i sindikalno organizovanje, a to definiše susedni član.
Dakle, veoma je jasno definisana regulativa i nije bilo potrebno nadležnosti komore proširivati sa takvim stvarima kakve ćemo videti kasnije, jer vi ćete objašnjavati u odgovoru na naše amandmane da će odgovarati krivično, da će možda biti streljani i šta sve ne, i da mu treba još odgovornost komore.
Mogućnost međusobne indukcije komore, ministarstva, ministra, direktora firmi, to zaista postoji. Uopšte, pitanje izbora rukovodećih ljudi u svim tim komorama, što takođe stoji u amandmanima, može pobuditi temeljnu sumnju, kada se tolika ovlašćenja daju komorama, da to nekada nekoga neće koštati, nekome se o glavu obiti. Zato i jesmo pokušali da makar kroz ovakve amandmanske intervencije intervenišemo u pogledu nekoliko reči, ali one suštinski menjaju stvar.
Nije isto da li se neko mora obavezno učlaniti, plaćati članarinu, jer ako se učlani i plaća članarinu, onda mora da dobije odgovarajuću licencu; ako treba da dobije licencu, nikada se ne bavi tim poslom, jer šta će mu licenca, kako će on da je obnavlja, čime će da obnavlja ako ne radi u delatnosti lekara, nego je jednostavno lekar po vokaciji, doktor medicine, radi sasvim drugačije i sa zdravstvenom strukom potpuno efemerne stvari radeći. Takođe, da li će lekari koji predaju hemiju, fiziologiju na fakultetima morati da budu članovi komore, jer ne vidim što bi bili, nikada u životu recept nisu napisali.
Dakle, ima logike zašto neki ljudi ne bi trebalo i zašto bi verovatno ili ako jako žele ili neka druga konstatacija, sem obavezujuće, bila sasvim logična. Ne vidim razloga da se ne prihvati ovakva amandmanska intervencija, sem razloga one vrste koji vas teraju da ovako dugo, ovako uporno radite, ovako smarate i poslanike i parlament. Mi ćemo naravno izdržati, ali je vama tu crni ponedeljak, gde to sve mora da se donese, sve što su vam naredili da donesete, pa noćni sastanci, Dinkić, Dinkić ministrima, pa onda teraj, kreši po narodu, što bi bilo najbolje, a ovo se odnosi već na profesiju i ima manje značaj, jer kada vas narod sluša možda misli – odlične su te komore, taman će da nas štite od bahatih lekara.
Ako nema morala u lekarima, teško će zaštititi bilo koga. Treba raditi na moralu. Neko misli da se moral može popraviti većim platama, jer plate jesu zaista niske. Ne mislim da se to platom može popraviti, ali plate jesu toliko niske da zaslužuju makar formalni paravan da budu podignute makar kroz to, jer možda će biti manje mita. One jesu niske do te mere, kada je reč o mitu i korupciji, što će biti predmet delovanja komora, jer mnogi se ljudi obrukaju, mnogi se lekari obrukaju za sitan novac, za sitne pare. Neki na oči ne gledaju, ne možete ni "dobar dan" da dobijete bez nekoliko hiljada evra.
To je zaista faktičko stanje i što je veća institucija, što je veći nivo zaštite, što je više centralno, ovako, kako bih rekao, centripetalna sila gravitira prema prestonici, to su naravno tarife veće. Podrazumeva se da su i stručnjaci veći, pa su tim i tarife veće.
Nemojmo govoriti da to ne postoji. Ne možemo gledati na to kao na efemernu pojavu, kao na marginalnu i sporadičnu. Možda se marginalno i sporadično o tome govori.
To, nažalost, de fakto postoji. Ne vidim da će ove komore, sa svim nadležnostima koje ste im dali, bitnije da promene takvu stavku, takav odnos lekara, ali mogu bitno da koštaju nekog i da vam neko, gotovo potencijalno nevinog, ili sa veoma malim, ako uopšte kada je stvar principijelne prirode, svejedno uzeo deset ili hiljadu evra, ako je stvar principijelna...
Ja doista principijelno na to gledam. Za mene je to jednako, isto; kada bih ja sudio, ja bih sudio jednako svima. Ali, naravno, nisam u prilici da sudim o tome, ali sam u prilici da govorim o nedostacima zakonskog projekta i mislim da treba neke predloge koje donosimo da uvažite, jer su na svom mestu, a kako vi to kažete ne menja vam duh zakona zaista ni u čemu, osobito ova intervencija u stavu 2.
Zahvaljujem. Naravno da bih učestvovao u ovoj očitoj potrebi da što brže okončamo rad, ali naravno da pri tome izađemo, i odmorimo sami sebe, ali ne da činimo ustupke MMF-u i Dinkiću.
Na uštrb naroda svašta su spremni da rade, pa eto tako i danonoćno da zasedamo ovde, kao da je vanredno stanje.
Šta smo hteli amandmanom na član 43 – da ipak ograničimo nadležnost sudova prvog i drugog, kako to zovete, prvog i drugog stepena, te da se onima koji se nađu okrivljeni pred tim sudom komore, za koji ne znamo ni kakav će biti, verovatno će akt komore doneti, koliko će tu biti pravnika, hoće li tu biti samo lekari, hoće li biti dominantno privatni lekari, hoće li biti interesni lobi, hoće li biti ovi, hoće li biti farmaceutske kuće, delegirati u sudovima za farmakologe, u komori farmakološkoj itd.
Ma, tu ima mnogo nejasnoća. Ovo je sve deklarativno, uopšteno, ali dobro. Šta hoćemo da kažemo? Nećemo treću i četvrtu tačku u kojima se kažnjava okrivljeni pred ovim sudom, dakle lekar, u ovom konkretnom slučaju, govorimo o njima, a primenljivo je na sve, da ne obavlja određene poslove ili sve poslove iz zdravstvene delatnosti.
Zašto to mislimo? Mnogo je razloga zašto je to tako. Prvo, dovoljno je da bude kažnjen opomenuti, jer do sada toga nije bilo, a pravu, realnu efektivnu kaznu izriču sudovi u postupku krivičnog, ako je učinio krivično delo. I to smo naravno elaborirali, pravni stručnjaci, ne bih ja o tome.
Drugo, kada malo pogledamo pažljivije prethodni član, ko to podnosi komori zahtev da se preispita nečiji rad, osim nesrećnih građana koji verovatno više ne mogu ni da idu u miliciju, jer lekari koji se bave mitom i kriminalom imaju sve veze u policiji, inspektorima, sudijama. To je sve pokriveno.
Ne bi se to tek tako lako uzimalo, bez obzira koliko je to procentualno i brojčano. Mnogo toga ima i to je dobro pokriveno. I, verovatno je ovo jedna od nada građanima da će moći tu da potraže.
E, sad druga instanca koja to provodi, ne vidi se, iz zakona se naravno ne vidi, ili možda nisam uspeo ovo sve ispodvlačeno, vidite pažljivo sam čitao.
To je kada se u tom postupku mirenja, kada se utvrdi nečija, ali opet verovatno građanskom inicijativom pokrenuta odgovornost, pa se u postupku izmirenja ili kako već to zovete posredovanje, medijacija verovatno, u postupku medijacije utvrdi ili se dogovore, nagode, ili se utvrdi u toku toga da dogovor i nagodba nisu dovoljni nego se mora ići i na sud.
E, sada, ko to još treći pokreće? Da li neko ko vrši nadzor, imaju li to nadzornika? Pazite, u nekim drugim rešenjima, o tome ćemo možda sutra govoriti o zdravstvenoj zaštiti, baš komora predlaže listu nadzornika i ministar usvaja, samo neke može da skine. Ne meša se ministar u nadzornike.
Videćemo kako će to sutra predložiti, ne sećam se tačno. Kada ste o licencama dali pravo za sticanje licenci, to će koliko se sećam podzakonskim aktom 196, 94, koji su članovi koji to rešavaju sutra...
Videćemo kako će se to rešavati i ko će stvarati kriterijume, šta će to biti dovoljno za licencu.
Dakle, mnogo ima nejasnih stvari, a vrlo je jasno da se nekom može uzeti pravo na obavljanje dela delatnosti. Vrlo diskutabilno. Šta ćete, recimo, ljudi imaju dve specijalizacije, subspecijalizacije. Šta će biti sa lekarima koji rade na fakultetu, kojima je matičnost u odeljenju da bi radili klinički predmet?
I, sada vi uzmete, recimo, hajde nefrologu, pardon, uzmete meni, nemoguće iz razloga koje vi navodite kada uzmete licencu, ali teorijski uzmite da je to sada meni da uzmete. Kao da neću raditi kardiologiju, neću raditi nefrologiju, neću raditi sa studentima.
Ako je neki asistent, kako će biti asistent, ako mu uzmete profesionalnu delatnost, on ne može biti asistent, jer je klinički predmet.
Na državnom fakultetu nema razloga da ga kazne, mada i na fakultetu ima, po ovom Vuksanovićevom zakonu, etički, jer svuda imate etičke odbore. Svuda ste to smislili.
Što više etičkih odbora, veća pljačka. Tu je stvar očigledna. I manje efikasnosti, naravno.
Tako da etike je manje, a vidimo da će to onda biti problem kako sa tim ljudima. Sada on mora da ide, znači ako to ima jednom godišnje, šalje fakultet mišljenje o radu komore, da li se onda to podrazumeva?
Kao što nadzornik utvrdi stručnu, eksternu, spoljnu kontrolu, pa onda šalje direktoru, šalje komori, šalje ministru, šalje svima.
To će biti tužibabe neke, to će biti čudo. Šta se napravi od jednog elegantnog pokušaja da stvarno komora bude zaštitnik, ali da komora, ako već hoće da ima nadležnosti, onda da ima kako to imate zakon, rešenje. Evo, pogledajte Hrvatsku.
Kada stvarno ima u svojoj ruci, ima i nož i pogaču. Onda radi li radi. Ali, ne može malo Ministarstvo, malo komora, sa svih strana vas čeka, vreba iz svakog ćoška.
Negde nadležan ministar, negde sudovi, negde će opet komora da vas zakači. Nekako, jedan nesrećan galimatijas rešenja koja ste ovde ponudili, a jedno od takvih je i to da ćete uzimati, naravno, pravo na ovu zabranu rada.
Znam ja da u tom hrvatskom stoji čak i doživotna zabrana rada. Oni su otišli dalje, ali su zaista predali od ministarstva svu nadležnost komori.
Onda znamo, ne plašimo se više ni ministra ni njegovih postavljenika u liku i imenu direktora, nego znamo - komora nam je ta koja nam sudi o svemu.
Znamo da na komoru mislimo drugačije, komora nas tamo i štiti, pa uplaćuje našim porodicama, pa nama pred sudovima, pa donosi kodeks o visini cene, pa kodeks o visini plate, pa kodeks o specijalizaciji, subspecijalizaciji.
Pa, hiljadu stvari tamo komora radi.
Onda kažete, pa takva komora i vredi, za nju se zalagati. Ovo je nešto in between, pola vino, pola voda, to ste napravili. Ovo vam nije nešto naročito.
Dame i gospodo, nije uvek u mnogim zakonskim projektima lako izdvojiti tačke koje predstavljaju okosnicu zakona, a koje su izvor temeljnog neslaganja onih koji drugačije misle da urede koncept zakonske regulative po ovom problemu. Naravno da je, osim pomenute participacije, ono protiv čega smo u ovom zakonu, i to mnogo temeljnije i mnogo određenije, dozvoljavajući mogućnost da o ovome još i govorimo, o participaciji, i famozna lista čekanja.
Kada je reč o participaciji, hteo bih da na neki način povežem određene tačke koje se tiču participacije, osobito član 45. u svom prvom stavu, gde se ona u stopostotnom smislu refundira, odnosno Zavod refundira troškove lečenja, ispitivanja i dijagnostike na primarnom nivou.
Vreme ste vratili, ali priču ne moram da vraćam, imaćemo štošta da kažemo o tome. Dakle, ako se osvrnemo na prvi stav u članu 45, a reč je participaciji, delu koji neće finansirati fond, odnosno zavod iz dela obaveznog plaćanja, vidimo da su mnoge dijagnostičke i terapijske procedure koje se tiču delovanja na primarnom nivou i posebno, kako piše, prevencije bolesti predviđene stopostotnim plaćanjem.
Hoću to da povežem sa činjenicom koju je gospođica Jovanović iznela, situacijom čoveka koji je ispitujući se na jednom od odeljenja u Kliničkom centru u Kragujevcu hteo je da dođe do dijagnoze. Dakle, tražeći put do dijagnoze morao je da plati čitav set usluga i to je negde pet do šest hiljada dinara. Dakle, to je jedna potpuna kolizija.
Uzmimo primer kada ne želimo da utvrdimo da li je ispitivanje PSA antigena kod bolesnika sa prostatom put ka primarnoj prevenciji. Jeste, jer ako to otkrijemo na vreme nećemo sačekati sekundarni i tercijarni stadijum, kada će to postati malignitet. Danas je pravilo da se ti pregledi faktički plaćaju. Ako je prevencija bilo koje bolesti, ne samo zaraznih, a tako i stoji u stavu 1, onda moramo utvrditi, možda taj lekar specijalista odredi, ja se tu slažem, zato su konsultativne specijalističke službe koje će utvrditi šta ko treba da uradi. Dakle, pitanje participacije je veoma dvojbeno, veoma čudno, mora se veoma oprezno raditi.
Odgovarajući i dajući poslaniku obrazloženje zašto amandman odbija zakonopredlagač je nabrojao različite zemlje u kojima se ona kreće od 10 do 15 posto u prihodu fonda za zdravstvenu zaštitu; rekao je i ono što u svom zakonskom predlogu nije, a to je činjenica da se tamo vodi računa o socijalnom statusu onih koji participaciju plaćaju.
Dakle, gospodin koga smo maločas pominjali, zbog koga je nastao žamor u Skupštini, koji ima platu od 150 hiljada evra, ne bi trebalo zaista da bude pošteđen participacije za recept od 20 dinara ili participacije za pregled od 20 dinara. Dakle, da se uvede u zakonske norme, ne da se čeka, i to zaista u zakonskom principu u samom zakonu nije stavljeno da će se obratiti pažnja, nego da će se vremenom prilagođavati i tražiti najpraktičniji model, pa da se kaže - srazmerno činjenici koliko ko u doprinos ulaže, srazmerno svojoj plati, stopu koju izdvaja za socijalno osiguranje i zdravstveno osiguranje, taj će imati pravo da bude oslobođen ili ne bude oslobođen od participacije.
To je jedna socijalna komponenta koje mi ne možemo da se lišimo kada posmatramo naše stanje, ambijent u kome se svi nalazimo i kada znamo da ima jako, jako siromašnog sveta, kojima je i obična participacija za lek jako skupa.
Šta hoćemo da kažemo dalje? Kada analiziramo listu lekova, koju će opet famoznim uredbama godišnje menjati stručna komisija koju ministar bude postavio, videćemo da svi lekovi, hajde da kažem uslovno vredniji, važniji, bitniji, oni koji mogu ako se daju u pravo vreme biti i mera primarne prevencije, iako lečenje ne može da se u strogom smislu smatra primarnom prevencijom, ali ne može ni primarnom prevencijom da se smatra savet - nemoj da pušiš, nemoj da ideš na hladno, nemoj da ideš na promaju. Ipak u primarnoj prevenciji mi idemo na vakcinaciju itd. Dakle, uzeti lek u primarnoj prevenciji je pitanje koliko može da se izbegne, ali sve što činimo da do bolesti ne dođe može se smatrati primarnom prevencijom.
Mi možemo i da spekulativno pričamo o ovom predlogu, jer nismo videli jasan paket mera koji ide u primarnu prevenciju, koji će obavezno biti besplatan. Možda će se to nekada doneti, ali sada govorimo o poziciji u kojoj će osiguranik plaćati čak pet posto obaveznog troška koji se ostvari u jedinici intenzivne nege.
Zamislite slučaj koji je danas pre podne hvaljen, koji se dogodio na VMA – zaista treba pozdraviti taj podvig stručnjaka – koliko košta dan kod ovo troje bolesnika u intenzivnoj nezi danas? I ako oni to plate, daće Bog svi će proći lepo, preživeće, možda neće ni pitati da plate, neka su živi, sačuvali su glavu. Koliko košta to, koliko košta dan intenzivne nege u Kamenici ili nekoj kardiohirurškoj jedinici, neurohirurškoj? Nije to malo, nekada se ona produži i to bude pet, deset ili petnaest dana, jer tu ulazi kompletan trošak intenzivne nege, gde je i potrošni materijal koji je veoma često skup. Koliko košta dan operacije u operacionoj sali sa ekstrakorporalnom cirkulacijom?
Kako će neko bolesniku, a dužan je po Predlogu zakona, da lekar sedne sa njim, da ga uhvati za ruku, da ga mazi, da mu priča bajke, jer zakon se pola sastoji od bajki, ali bajke sa tužnim krajem, mnogo toga se plaća i da ga upozore da će nešto da plati. Ako hoće nešto da plati, ko će da mu proračuna koliko će on to da plati? Nije isto hoće li da se operiše i za tri dana izađe sa intenzivne nege, kakvi jesu svetski trendovi, ili će, ne daj Bože, komplikacija ostati i ode na dijalizu, pa hemodijafiltracija, pa koliko to košta? Sada će on to sve lepo platiti pet posto, a dogodine će ministar i komisija da promene i da kažu - to nam stvarno nije valjalo, ko plati - plati.
Nivo plaćanja na nivou primarne zaštite kod izabranog doktora vidim uveden je do nivoa, koliko to beše, dvadesetak posto. Dakle, i taj nivo na primarnoj zaštiti biće plaćen, plus laboratorijske usluge.
One bi, da su jedinstveno uvedene, bile u svim domovima zdravlja iste. Nisu, negde se naplaćuju, negde deset dinara po analizi, negde 15, negde se paušalno plati tzv. velika lista. Dakle, jedna veoma velika heterogenost u iskazanom odnosu prema tom vrlo nezgodnom članu koji se odnosi uglavnom sada na participaciju, na koju smo mi hteli da skrenemo veoma veliku pažnju ministru i ostalim zakonopredlagačima koji su sa njim učestvovali u pisanju zakona.
Dakle, ako postoji mogućnost, ako imamo uveravanja da će se to nekada ravnati prema finansijskoj moći pojedinca ili, kako u našem predlogu, našoj vizuri osiguranja, gde ima evidencioni karton, gde svako ko je dao zna koliko je dao para i zna se čim raspolaže srazmerno svojim primanjima i da će sigurno morati u tom konceptu imati deo koji se pruža kao hitna medicinska pomoć; tu dileme nema i nadam se samo da bi gore od ovoga bilo kada bi se uverili da će i hitnu medicinsku pomoć da plaćaju.
Uvedeno je da se plaća sanitetski prevoz, a ne hitna stanja i to je dobro, jer su mnogi zloupotrebljavali sanitetski prevoz. Dakle, mora lekar da proceni, ali sada je odgovornost na lekaru, da li je hitno ili nije; nekada može na nivou sela, malih kasaba, malih provincija, zašto da ne i u velikim gradovima, doći do velikog broja - ti si doktore kriv, ti si utvrdio da moja bolest ili stanje nije predmet hitne intervencije i sada ja moram da platim sanitet po nekoj tarifi.
Kada govorim o onom zašto nama skreće pažnju ovaj član, prilično, o kome imamo ambivalentne stavove, možda bi moglo da se nađe neko bolje rešenje, ako već želite participaciju, mada mislimo da sadašnji trenutak nije za to da se ljudima zavlači ruka u džep, osobito i spekulativnim predlozima koji su u članu 45 - vrhunska dijagnostika, vrhunski postupci, pa sada ćemo dovesti komisiju da odredi šta je vrhunsko, koliko će to vrhunsko da traje, pa najkraći rok koliko dijagnostika traje, pa ovo, pa ono. Mnogo, mnogo spiskova lepih, mnogo nedorečenog.
Teško će ikada iko reći koliko će neka bolest da traje. Ne treba ga staviti u zatvor. Šta će sad? Fond ili zavod da sklopi ugovor sa pružaocem zdravstvene usluge da mora operaciju slepog creva da završi za pet dana i on pet dana troškova prizna po 95 posto, pet posto plaća pacijent. Šta ako se komplikacija produži? Neće valjda gubiti pravo idući put na konkursu?
Ne znam zašto se sa nečim pokušava da se ide dok se dobro ne razmisli da u konkretnom životu, u praktičnom radu to zaista nije tako jednostavno. To je samo primer koji je maločas gospođa Jovanović iznela da neko da 5,5 - 6 hiljada dinara da mu se utvrdi da ima bolest koju treba da operiše, a onda dođe anesteziolog i kaže – ti si kardiološki loš, ti ne možeš da se operišeš. Tako valjda rade te institucije.
Možda će u ovom zakonu biti nešto rešeno, možda će lekar konsultant prvo da pregleda svakoga da li je za bolnicu, da ode da bi se ispitivao od čega su neke urinarne smetnje ili neke digestivne smetnje. Ako, ne daj Bože, treba da se operiše, on napiše da ti ipak možeš, da ne plaćaš sve ovo džabe. Sada će ljudi tako početi da misle. Šta to znači? Legao si, odradio si zadatak, a sada moraš da platiš i vratiš se kući, jer nisi za operaciju.
Dakle, mnogo nelogičnosti, a naši direktori jedva čekaju ovakav zakon i fondovi, lokalni, ovi regioni, jedva čekaju da se odmah dogovore i da propišu što veće participacije do vrha, pa ko ima para lečiće se, ko nema videće šta će sa njim biti.
Kao španske serije, nastavljamo priču o ovom istom upitu, izabrani lekar, ima li smisla ako je već izabran, da li je to dobar izbor; ako nije, zašto nisu neki drugi profili. Videli smo i na odboru, u delu u kome ste bili, da smo podelili mišljenje oko interniste. Jasno je da biti lekar, doktor medicine, lekar opšte prakse po starinskom, uzdržavam se jako mnogo po novom predlogu zakona o visokom obrazovanju šta će od njih biti, jer zapravo u svakoj specijalnosti po tom osnovu verovatno da ima logike da se i mnoge specijalnosti ubace u tu grupu izabranog lekara. I, ostaje zakonski predlog, omogućuje se ministru da u određenim okolnostima presudi, dodeli nekom domu zdravlja pravo, na osnovu broja osiguranika, da može da ima zastupljenu neku drugu vrstu specijalnosti.
Ostaje pitanje položaja lekara medicine rada, mislim pre svega na ove druge specijalnosti, neurologe i interniste. Neuropsihijatri su sačinjavali jednu neobaveznu formu sadržaja specijalnosti pri domu zdravlja i veći domovi zdravlja imaju neurologe, neuropsihijatre, imaju čak i urologe, kardiologe, čak i subspecijaliste, interniste i veliko pitanje se postavlja – šta će biti sa njima. Nezgodno je staviti ih u kontekst lekara koji je izabran... nego kod lekara opšte prakse, to je malo nezgodno i to je u priličnoj meri za banalne stvari; brzo bi, kao najiskusniji i jedan od najboljih i koji je ovde omnipotentan, da tako kažem, popunio tu kvotu i onda bi se iskazivala potreba po tom nekom osnovu da fabrikujemo nove interniste.
Možda bi trebalo zakonom preduprediti ili dati mogućnost direktoru i fondu ili savetu osiguranika da odluče da tamo gde imaju takvog stručnjaka ipak kroz nekakav selektivni filter, kroz uput kao specijalističku uslugu druge vrste, naknadnu konsultantsku uslugu, on opet bude izabran određenom broju pacijenata koji će se lečiti kod njega, ali da ipak prođu filter da se vidi da ne može baš direktno s vrata ići internisti. To stvarno ne bi bilo u redu da danas to tako ne funkcioniše.
Ne računam da mnoge po inerciji rade pneumofiziološki dispanzeri itd, gde rade pneumofiziolozi, gde i danas ide bez uputa. To dosta velike rezove zahteva, i ako je to bio neki reformski zahvat, izabran lekar, pitanje je kako će to sve stvoriti konotacije kada direktor doma zdravlja istakne spisak onih koje nudi.
Neki domovi zdravlja imaju zaposlene iz partije ove, iz one, menjali se direktori, menjali se ovi, menjali se oni, pa su prijatelji, pa je malo mesto, pa su morali da prime iz obzira prema njegovom ocu i to je višak. Otišlo 7.000 ljudi iz zdravstva. Opet je relativno, moguće, ostao višak.
Sada kada stavite sve to na listu, sve te lekare, da li će se dovoljna kvota naći za onog lekara, uvodimo nove situacije.
Da li će oni imati propise, ili tri ili četiri hiljade, ili dve hiljade osiguranika po lekaru, pa će neko imati manje, pa će možda manje biti plaćen.
Možda je bilo jednostavnije rešenje, svako ima pravo, slobodu, onako deklarativno kako smo govorili, pa u nekoj meri, ima pravo na slobodan izbor lekara. Posle godinu dana, ugovor je na godinu dana, on može da menja lekara, to je onda izvor sukoba. Zavadiće se i pacijenti i lekar. Zašto ga je promenio, u čemu se nisu snašli? Ja ću onog da menjam, nije mi dao bolovanje, dala mi je komisija, jer ste sada ovlastili da komisija i lekari odlučuju, u drugom stepenu drugostepena, u prvom stepenu prvostepena, pa da pozivaju lekara, pa da piše izjavu.
Mnogo će to sada biti komplikovanije i imaće pravo pacijent (koji sada postaje pacijent, više nije osiguranik) da ode da se žali i da tog lekara menja, pa će onda kazati - bio je, pa sam ga promenio. Nije to tržišna utakmica, nije to merilo vrednosti tog lekara, nije to merilo njegove spretnosti da postavi dijagnozu. To je jedna forma koju je sada uneo ovaj zakon, u koju mora da se zavede neki red i da se podjednako opterete.
Da li će se podjednako opteretiti; svako će se truditi na svom radnom mestu da odradi što više, jer onaj ko radi mnogo dobro ne može fizički da primi ostatak ljudi. Da li će svi na toj listi proći ili neće, opet će biti nejasno.
Zato mislim da i sam koncept nije naročito dobar, a kad je već takav kakav je, šta je sa medicinom rada? Možda je moglo, mislim da je prva tačka prvog stava, da se kaže - specijalista medicine rada može biti izabran lekar u onoj instituciji koja je sklopila ugovor sa poslodavcem, kako je to regulisano u zakonu o zaštiti zdravlja na radu, pa se tamo kaže da svaki poslodavac zaključuje ugovor sa medicinom rada. Onda može medicina rada tu da bude izabrani lekar, ne da on bude izabrani lekar ako je i za žene, i za starce, i za penzionere, decu i srednjoškolce itd.
Možda je to moglo da se preusmeri da se ne bi stvorila dilema oko toga zašto lekar medicine rada jeste izabran, a internista nije. Onda ne znamo da li uopšte biti izabran znači biti izabran na nekoj listi, pa se kod tebe množe da radiš nenormalno 2.000 ili 3.000 pregleda, da pređeš svaku standardu kvotu specijalističkih pregleda. Nekako to nije rešeno. Da li će to biti podzakonskim aktom rešeno?
Ako je izabran internista, znači li stvarno da ćemo ulaziti kako ko hoće na vrata i ne daj bože da nekog ne primi, pa će on da ima kaznene mere, pa će savet osiguranika, pa će ministar, pa će ovaj, pa će onaj... U vreme dok slušamo o tenderskim događanjima, za neke male palanke, male varošice i milion dinara je veliki događaj, i pokvarena centrifuga ili sušionica i sterilizator.
Negde se to radi na mnogo većem nivou, tenderske nabavke za dijalizu, nabavke rendgen filmova, citostatika, za godinu-dve unapred, plaćanje odmah itd. Tu su super provizije, svi se lepo tu nađu, utale i ništa bolje.
Nekada je to bilo - daj mi bože carinu, ili daj mi bože pumpu, a sada - daj mi bože mesto direktora malo većeg doma zdravlja itd. Dva mandata mi daj i ja sam miran, kuća do neba. Onaj ko karakterno to podnosi može lepo da se proda. To je naša realnost u zdravstvu, od onoga gde su ljudi u jednoj maloj varošici uočili da neko ko je bio loš direktor može biti inspektor, valjda zato što najbolje zna zavrzlame i igre, tender igre, tender majstora, pa da onda polako može da ih juri. Pitanje je da li hoće, ako su ista politička alijansa i neće. Zašto da ne, jer smo svu političku translaciju preneli i na rukovodeće organe, od onoga što smo imali 5. oktobra pa nadalje. Vidimo danas i u sastavu upravnih odbora, ali neću da širim temu, da su zaista tako bordinirani, postavljeni da je tu sve veoma jasno.
Nemate pravo, koliko god da to želite i da vam to deluje politički korisno, da uopšte dirate period od 2000. godine, jer ste to uradili mnogo gore. Oni su bar imali potrebu da se sa nekim kamufliraju, pa da dovedu nekoga, kažu - uzmite onog, možda je radikal. Ja nisam nigde bio član, jednom sam bio i pitao direktora, neke paste su prodavali kod nekog privatnika Trnavca; kada samo to pitanje postavio odmah su me skinuli, izbacili iz odbora. Dakle, bilo je, hteli su da maskiraju sa nekim ko nije iz njihove političke alijanse, a sada kada pogledate, od apotekarskih ustanova, škola, svuda su sve te alijanse, kako ministar, tako i stroga vertikala ili neko ko je bio neizbežno postavljen.
Malo sam proširio ovu temu. Hoću da kažem da smo stavili sebi cilj izabranog lekara, veliku priču oko toga, nejasnoću šta će to da znači, možda će konfrontirati lekare međusobno, a sa druge strane promiču mnogo ozbiljnije stvari. Imamo restrikciju na bolovanje, teže je doći do bolovanja, manje će ti se platiti, zatim restrikciju na pogrebne troškove, na putne troškove, povećaćemo participaciju za lekove, ko zna kakva će biti.
Svi lekovi za koje govorimo da su odlični, idu u primarnu zaštitu, kao preventivni lekovi, participiraju se 50 posto pa naviše. Kada lekar želi da ti "učini" mora da nađe nesrećnik šifru, a šta ako mu neko posle pruži dokaz da je ta šifra, da te spasi da ne platiš, mora biti neka šifra, mora da stavlja svoj pečat, ne može da te odbije kao kolegu, neprijatno je, mora da zagrize, a ti moraš da mu doneseš dokumentaciju da neko stvarno ima ulkusnu bolest, dokazanu gastroskopski za čir. Da li je to moguće da ne možete "ranisan" da dobijete, jer nemate dokazanu ulkusnu bolest drugačije sem gastroskopski.
Zaista je prosto neverovatno koliko je raznih zamki, smicalica predviđeno da konačno pacijent, korisnik usluge, bude finansijski eksploatisan, maltretiran i da mu se uzme na svakom koraku, tako da tu nema ničega reformskog, niti je to ova ideja o izabranom lekaru. Ne znamo ni kako bi porodični lekar prošao.
Tačno je da nemamo specijaliste porodične medicine, ali šta to školujemo u Kragujevcu. Ja predajem nekome ko je treća godina, zove se porodična medicina, visoki tehničar medicinske struke, smer porodična medicina. Ne znam, svi smo individualno pisali program. To nije pitanje za vas, ali donekle i jeste pitanje za onog ministra koji tu nije reč rekao kada se zakon donosio. Oni su medicinske sestre. To će biti visokoobrazovani ljudi, to je visoka medicinska škola, moći će da magistriraju, imaju smer porodična medicina. Šta će da rade, gde će da rade, šta ćete sa tim ljudima, kakav tender za njih, gospod Bog zna.
Da li ima ikakve saglasnosti kada bude govor o specijalizacijama sutra? Da li će specijalizacije ići po programu koji je doneo Vuksanović ili po ovom vašem? Jedna zemlja, a dva sistema, neverovatno šta se radi. Specijalističke studije se svode na godinu dana.
Mnogo je manje trebalo žrtve i rizika od lekara opšte prakse do lekara porodične medicine specijaliste u odnosu na ovo što smo napravili sa ovako čudnim izborom izabranog lekara, u kome će žena u generativnom periodu imati samo ginekologa kao izabranog lekara, a neće moći da ima lekara opšte prakse, dakle, zaista je gospodin Momčilov u pravu, koristiće svoje znanje iz opšte medicinske struke i moraće da leči grip, da leči prehlade, jer on je jedini izabrani lekar za tu ženu. Verovatno je tako, a ako nije tako, zašto ne napišete da nije ili demantujte. Uostalom, tako u zakonu piše, da može biti samo jedan izabran. Nepotrebni eksperimenti, a na kraju, mnogo ozbiljnije se drma Srbijom nego što su ovakva kvazizakonska rešenja.
Dame i gospodo, hteo sam opet da stavim u prvi plan zbivanja na Odboru i zbivanja na nekoliko poslednjih sednica Odbora za zdravlje i porodicu. Dakle, još jedan od mehanizama kojima vlast pokušava da deluje tako što će sprečiti opoziciju, onu realnu i stvarnu opoziciju, da u svakoj prilici koja je zakonom dozvoljena, koja je legitimna iznese svoje stavove koji se ne slažu sa aktuelnim vladinim predlozima, kako je to juče bila situacija. Naravno, veliki je broj situacija u kojima se ovo dešavalo.
Ovo juče reflektuje samo jednu od namera ili jedan od pokušaja udruženog delovanja, kako je to moderno i kako volite da čujete, i Vlade i ministarstva, izvršne vlasti koja je na određeni način, vukući verovatno određene konce kanalima za koje nismo znali, učinila da osujeti rad Odbora u kome smo mi hteli da iznesemo i da razmotrimo i da makar sa tim stavom izađemo pred poslanike i pred javnost u vezi sa pet zakona koje smo doneli u paketu.
Nesporno je da je više puta do sada rečeno i da je reč o zakonima koji su obimni, sveobuhvatni, a tri od njih su sistemska. Ne opravdava predlagača činjenica da su nekoliko meseci zakoni bili, posle javne rasprave, dostavljeni poslanicima. Jasno je da su dostavljeni i jasno je da tih nekoliko meseci, uprkos velikom broju zahteva za intervencijama i izmenama, predlagač nije uradio ništa da ih suštinski izmeni i prilagodi onima koji su se smatrali kompetentnim da o tome odlučuju i o tome govore i svoje mišljenje daju.
Tu istu verziju dostavio nam je kao konačni akt, a onda da finale bude, naravno u saglasnosti sa Poslovnikom, koji je rapidno izmenjen pre nekoliko meseci i sve u nameri da se ovde diskusije skrate, da se zakoni donose što brže, što ekspresnije, došlo je na red pet zakona od kojih treba izdvojiti svaki amandman, svaki obrazložiti, i tako da smo po našem i moguće vašem mišljenju i radili i idemo u paketu i brzo prelistavanje velikog broja amandmana. Čim je veliki broj amandmana, to govori da nije zakon tako dobar.
Šta smo još doživljavali tokom jučerašnjeg i ranijih odbora? Pokazuje se nekada, a ne znam čime je objašnjivo ponašanje ministra, ali uglavnom ministar, a ne govorim o njegovim saradnicima, pokušava da upada u neposredne dijaloge i da se postavi kao nametnut u dijalogu, nametnut u stavu, čovek koji nas podučava političkoj doktrini, koji nam postavlja pitanje zašto pišemo amandmane kada o zakonima ne glasamo.
Zašto, recimo, branimo amandmane, ako sam dobro razumeo pitanje, pa ih iznosimo pred Skupštinu i javnost, a onda zakone bar u načelu ne podržimo. Dakle, neverovatne smo teme doživeli, neverovatne priče. Moglo se to shvatiti da je to bilo u ofu, da je to bilo u smislu nekog neformalnog razgovora.
Međutim, u kasnijem delu, kada se sednica ponovo zakazala za četiri sata, a inače je bila ideja da se to uradi danas u 11,00 časova, dakle, bio je sasvim drugi koncept u radu Odbora, desilo se da je ovde ubrzana, zahvaljujući Poslovniku, procedura da se što pre prođu sve tačke da bi se ova pojavila danas. Kada se već pojavila, morala je da prođe bar Odbor. Uzaludan je bio pokušaj predsednika Odbora da zaista učini da bar jednu legalnu instituciju, neophodnu, pre nego što se ovde pojave, amandmani prođu, jer načela su prošla i da prođu bar odbor ako nemamo mišljenje Vlade. Juče smo videli i za one druge zakone, za koje su predati amandmani ranije bez stava Vlade o amandmanima.
Dakle, smatram da to zaista nije pošteno, nije principijelno, nije u redu da se u nekom direktnom dijalogu i raspravom sa poslanicima i opstrukcijom... Pazite, pozicija opstruira opoziciju u radu, prosto neverovatno, ali je to tako bilo juče, moguće je nenamerno. Ne zameram apsolutno članovima Odbora iz određenih grupacija koji su verovatno to odradili, moguće po inerciji, pa se sve ovo nesrećno uklopilo i da su oni sami i odgovorni, moguće je zaista zbog umora. Mi nismo krivi i to ništa nije mogao predsednik Odbora da uradi.
Predsednik Odbora nije kriv što ste tražili pet zakona po svakom amandmanu i što je toliko amandmana i što ste sami pisali tolike amandmane. Više je vaših amandmana iz pozicije, nego naših. To govori da vam nisu dobri zakoni i da se sami međusobno ne slažete i da morate nešto da prihvatite i da morate brzo da odradite.
Niste u obrazloženju dali da opet MMF, opet Svetska banka, i ako se za njih niste ravnali... Videćemo kasnije u diskusiji, niste se ravnali ni prema potrebama građana. Prema kome ste se ravnali? Prema vlastitoj umišljenosti, vlastitoj koncepciji, činovnicima koji sede oko vas. Pa da li ste pitali profesore koji se bave, ugledne akademike, da li ćete ovaj "savet mudraca" koji planirate, zašto ga sada dovodite na red? Šta će vam ovaj zdravstveni savet? Vidim da smatrate da ćete kompetentne ljude da ubacite, ali o tom potom.
Ako ste već sve zakone doneli, sada će oni da prate šta vi radite i da vam menjaju, a nećete vi doživeti to da vi menjate te zakone, tu teorije nema. Mi ćemo morati to da menjamo, to je valjda vama jasno, ali zato nemojte nas u jednoj fer-plej igri, fer-plej borbi i pokušaju da vam dokažemo da imamo bolje rešenje ometati i stvarati sada produženu diskusiju, koja bolje da je trajala juče i da se u redu završi sve ono što treba da se završi, a ne ubrzanim postupkom.
Danas opet gubimo vreme, opet niste u stanju da sprečite da kažemo, ne možete Poslovnik toliko restriktivno napraviti da baš ne možemo i nemamo nikakvu priliku da kažemo ono što želimo.

Whoops, looks like something went wrong.