Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mileta Poskurica

Mileta Poskurica

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, mi danas donosimo set zakona za koje ne možemo reći ni da su reformski, niti nose obeležje naročitih novotarija, i naročito nove dobrobiti, koje se građanima koji su korisnici zdravstvenih usluga stavljaju na raspolaganje. Pre bi se reklo da smo u jednom kontinuitetu zakona koje smo već imali, koji su samo pretrpeli dodatno pogoršanje.
Naime, nema reformskih zbivanja za period od pet godina, niko ovde jasno nije izašao, a ministar je praktično podržao dve vlade. U jednoj je bio veoma larviran, dok se nije oformila ova zadnja, preživeo dok su njegov posao radili zamenici, eksponirali se. Ministar je negde sačekao u larviranom obliku i ponovo se ispoljio isti ministar, znači poverenje koje i jedna i druga oslovljena grupacija kao DOS i ova sada, kao neka nova varijanta DOS-a, prihvatila da on vodi ovako važan resor. Dakle, nije našao za shodno da izađe sa jednim jasnim konceptom zdravstvene zaštite, zdravstvenog osiguranja, zdravstvene mreže, šta tu treba temeljno promeniti, ko bi trebalo da iznese takav plan i program.
Jedna deklaracija je rađena u Mladenovcu, gde su definisani opšti principi, pod uticajem različitih stranih agencija, onih koji su zapravo i nosili finansijsku konstrukciju tog sastanka, plaćali obilno dnevnice ili šta sve još, ali se i na tome stalo, ni to se nije definisalo, pa se danas, recimo, izlazi i sa takvim zakonskim predlozima koji nemaju čak ni definisane osnovne pakete zdravstvenih usluga.
Građanin, našavši se ma po kojoj osnovi u statusu osiguranika, zapravo ne zna šta će to dobiti besplatno. Čak tamo piše 100%, a neće mu biti 100%, jer će platiti participaciju za pregled, participaciju za lek, a onda će doživeti da će uprkos svemu tome otići u nivou standardnih usluga da čeka na red za nekakvu operaciju, znači opet čekanje, a ako nećeš da čekaš moraćeš da platiš.
Mnoga zakonska rešenja idu naruku... Čak je i ona čuvena kategorija nekakvog dopunskog rada, dodatnog dopunskog rada u ustanovi, samo elegantniji način za prevođenje bolesnika iz statusa liste čekanja u status brže mogućnosti da se operiše, budući da zaista drugih objašnjenja nema, a to će morati da plati, jer drugačije neće moći, da neko radi u njegovo radno vreme.
Sada idemo po redu o celom zakonu. Govorimo o tome da se reformskom ne može smatrati ni činjenica koja će biti samo produžena, a to je stanje u kome će se i dalje nastaviti orgijanje farmaceutskih finansijskih mafija, kojima je prethodnim zakonima o lekovima, koje smo doneli prošle godine, dato zeleno svetlo da se kroz različite bordove, formirane prema tom zakonu i prema predlogu ovog zakona, na nivou Republike, na nivou stacionarnih institucija u državnom sektoru, kako je u zakonu podeljeno, gde je dozvoljeno da ti etički komiteti kobajagi nešto overavaju, pristaju.
Šta je konačno suština? Vrše se ispitivanja lekova koji su uglavnom ispitivani protivno kodeksu koji je donet u Zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima, gde se tada na našu intervenciju da ipak ne verujemo u sve befele koji idu uz lek (potvrda o dobroj proizvođačkoj i laboratorijskoj praksi i ostalo), da mi ipak vršimo proveru svake serije leka koji dođe, makar i sa strane.
Sada se za lekove koji sa strane dolaze, koje uvoze renomirane kuće, za neke čujem da su otišli kod Miškovića, debelo i temeljno se po Srbiji plaćaju tzv. projekti u kojima se dokazuje da je lek efikasan. Naravno, 406 evra po pacijentu, 20, 40, 50, pacijenata, 2-3 lekara, pa vi vidite kakva je to dobit. Neki idu u vizite, neki rade, drugi rade projekte i to je raslojavanje sa osnovnom zakonskom podlogom, niko im ništa ne može, etički komitet lepo se dogovori – ti meni, ja tebi, i to ide.
Džaba prava pacijenta koja se ovde regulišu da može da odustane.
Pacijentu se kaže – ako pristaješ na to ideš u opit, to se zove medicinski opit itd., imaćeš koristi, jer će ti taj lek, na kraju krajeva, fond priznati. Moramo i imamo pravo da sumnjamo da je reč o temeljnim strukturnim dogovorima, strukturnim relacijama. Uvode se nove kuće za iste lekove. Već su neke osvojile tržište i sada stižu nove.
Neki doktori koji su propisivali lekove iz te grupe ozbiljnih lekova za nadomeštanje i korekciju anemije, prema nekim informacijama ili bar televizijskim, u zatvoru su, jer su navodno propisivali lekove sa liste u vreme kada to nije bilo odobreno. Lekove su potrošili bolesnici, doktor u zatvoru plaća i odgovara zato što je trošio lek koji je dao bolesniku. Koliko je to pravno, a koliko je elemenata kriminalno iz toga, dakle ne branim sam postupak, nego činjenicu ako je prema medijima to tačno da neko ko je propisivao lek, pa makar tada da ga ministarstvo nije odobrilo, jer moralo je proći kroz još nečiji potpis itd. Nije to baš mogao sam doktor da nabavi i da da.
Dakle, sve je kod nas moguće. I, ona druga strana, konačno, legalno sticanje dosta dobre koristi, a opet kroz uvijenu finu oblandu o pravnoj regulativi koja postoji. Mi se suočavamo i sa tzv. suficitom u zdravstvu, viškom zaposlenih, ako to smatramo reformskim događajem, a moguće je i da jeste. Ne znam, ako imamo višak zaposlenih, kako ćemo organizovati dežurstvo u kojima će se samo deset sati nedeljno moći da dežura i jedno dežurstvo nedeljno. Koliko to lekara najmanje treba imati da bi obezbedio dežurstvo ili, uslovno, moći će direktor drugačije da organizuje i da imaju 20 sati dežurstva.
Kako će to da izgleda i otkud odjednom višak, kada je sve više zahteva za pružanje zdravstvenih usluga i kada je sve više onih koji tu pomoć traže i sve duže čekaju na listama, čak sa sumornim dijagnozama poput malignih bolesti, kukova, operacije kardiovaskularne prirode, zamena proteza, koronarne intervencije itd. Dakle, ozbiljne operacije.
Često se i ministru, koliko sam slušao u par emisija, i njegovim predstavnicima uživo javljaju gledaoci (i našim direktorima, naravno) i kažu – kako to da sam bio na listi, recimo, 181. pa čekam nekoliko meseci, pa sam 250, pa kako je to moguće­? To nije moguće, nego se stvaraju mere prevazilaženja pozicije na listi; dakle, sirotinja očito ne dolazi. Fenomen liste čekanja koji je ovde uveden je i ozvaničen zakonski, sada mu više niko ništa ne može. Do sada je bio pod uredbom, pod odlukom. Sada kada je zakonski ozvaničen i ako ovako prođe biće lista, pa ko sačeka živ sačeka, a ko ne sačeka može da se žali ministru ili ministarstvu.
Kada govorimo o samom zakonu možemo reći da ima dosta deklarativnih odredaba, dosta je obiman. Čak neke stavke, recimo u članu 28, koje govore o pravu bolesnika, do te mere deluju nepotrebno i toliko glomazno...
Pazite, medicinska sestra je prošla školu, vrlo specijalizovanu, i zna kako da se ophodi sa bolesnikom. Svaki lekar to uči kroz nekoliko kliničkih predmeta kako da se ophodi. Znate, tamo ćete vi sve fino sa bolesnikom i glatko, do detalja razrađeno i potrošeno dve stranice na taj opis, a onda, recimo, u nekim drugim zakonima kažu jednostavno – pa, pacijent ima sva prava i prava na vrhunsku negu. Pacijentu se, ili bolesniku, ili građaninu, garantuje pravo na zdravstvenu zaštitu najvišeg nivoa. Sve je stavljeno u jednu rečenicu.
Šta će 50 rečenica da se opiše jedno pravo? Dakle, to prilično deluje plitko, glatko, kao mislimo mi o građanima, ali tamo piše – imaš pravo da mu kažeš cenu koliko će to da ga košta, pa da mu kažeš da li će intervencija da boli ili neće da boli. Mislim, nekada i do nekih perverznih detalja stavljenih u zakon, a ima mnogo važnijih odredbi, gde će se veoma jasno definisati neke veoma bitne stvari. Pitanje plana, pitanje mreže, pitanje pozicije, recimo, interniste u okviru izabranog lekara, neke mnogo bitnije stvari. Kriterijum za akreditaciju donosiće nam sada komora, a stavovi oko komore su, bar što se tiče ove angažovane političke javnosti, podeljeni. Ne mislimo baš svi da komora, kakvim je konceptom data, treba da bude tako i prihvaćena.
Iz sektora zakona o zdravstvenom osiguranju, dakle, zaista bih sve ponovio što je prethodnik rekao i potpuno se slažem sa većinom onoga što je izneo. Zaista su to nove restriktivne relacije, koje su ovim zakonom uvedene. Vidimo da će se participirati sa pet posto ležanje na intenzivnoj nezi i sa 35 posto ispitivanje steriliteta. Šta onda da govorimo o beloj kugi i ostalom?
Ne znam, vrhunske, super tehnologije koje se primenjuju u dijagnostici moraće se platiti. Ko će sada da donese odluku šta je vrhunska, super tehnologija, izrazito bitna tehnologija u dijagnostičkom postupku? To će ići verovatno u podzakonska akta i sve što nam se čini bitnije ići će u podzakonska akta i u ruke ministra i saradnika u resoru. Prema tome, vidimo da to i nije baš najbolje rešenje.
Bolje da se nešto ključno i bitno stavi u zakon, pa da iza toga ne može ni sam ministar, niti njegovo "telo mudraca", ovaj savet koji formiraju, da donosi nekakve drugačije odluke i da vrši analizu kretanja situacije, pa ćemo sve zakone da donesemo i onda ćemo da formiramo nacionalni savez za zdravstvo, ili kako se zove, pa će on da nadgleda strategiju i ideje, predloge i nekakve deskriptivne skribomanske ideje, a već zakoni funkcionišu. Kada za godinu dana, ili koliko već, ne sećam se, u prelaznim odredbama, formiramo to telo, ono će da gleda i prati i analizira i evaluira i pobraja sve što piše u nivou preventivnih mera i sve će da rade i oni.
Predviđeno je da to budu obrazovani ljudi, akademici, da budu ljudi od imena i prezimena.
Onda će oni da stvaraju koncept buduće strategije za zdravstvo. Mi smo sada zakone doneli i znači da ministar misli da ćemo brzo da menjamo zakone ako ti ljudi budu savesno radili.
Neke socrealističke kategorije poput društvene brige itd, mislim, reći će jasno – briga države za zdravlje, briga pojedinca o zdravlju, briga poslodavca o zdravlju i njegova obaveza i odgovornost, idemo u krajnje jasne definicije. Zašto društvena i zašto je to nešto razvučeno, zamagljeno, svako može biti odgovoran i ne mora biti odgovoran. Ta jedna razvodnjenost je nepotrebna, bar u ovom istorijskom trenutku u kojem se Srbija nalazi. Ta kardeljevština više nije potrebna.
Ljudska prava i vrednosti, a to je u petoj glavi, zaista sam mnogo o toj deklarativnoj demagogiji već rekao, o dostupnosti zaštite na svim nivoima. Mislim da je to krajnje demagoška klauzula. Šta je tu dostupno kada on ode sutra i čeka za laboratoriju u domu zdravlja na nivou primarne zaštite, čeka da dođe na red da izvadi krv i kako da ulovite faktor rizika? I kada sačeka, za pet, šest, sedam dana, on to mora da plati.
Puno je demagoških odrednica. Vidimo da je tendencija da se plaća. Pravo obaveštenja o bolesti, i o bolovima, i o preispitivanju i o lekovima...
Čak se i apotekarima stavlja zakonska obaveza da učestvuju u veoma važnim... A da ne bih sada tu licitirao sa terminima: sprovodi preventivne mere (pazite, apotekar); onda, racionalizuje troškove lečenja i terapijskih protokola, prati interakciju itd. To su apoteke koje će verovatno preći, iako još status nije jasan, na nivo lokalne samouprave, pa valjda će ih finansirati fond, neće valjda sirote opštine i apoteke da finansiraju, mada je moguće i negde jasno piše. Pet zakona držati u glavi i čitati u ovako kratkom roku, pa i ako sam prevideo, mada je ostalo nejasno. U razgovoru sa apotekaricama koje su veoma blisko pratile ministrove akcije oko toga saznao sam da ni njima nije jasno kakav će biti status apoteka.
Ono što je bitno, mi smo jasno i taksativno rekli, ne može se lek izdati bez recepta. Moramo jednom znati. Pazite, vi taj lek možete, jer na recept ide, jer na listi, da li jeste ili nije, i u državnoj apoteci manje-više tražen. Čak u državnoj možete kupiti mnoge lekove, čak i hormonske prirode, bez recepta, a o privatnim i da ne govorimo. Ako bude u privatnoj bude neki blanko recept i bude na nekom papiru i taj apotekar to ne zadržava. Nema onog nekadašnjeg ne ponavljati i ne izdavati ponovo.
Neverovatno je, ako pustite tako lekove da se uzimaju slobodno, pa kako će apotekar, a zakonski je obavezan da vodi računa o interakcijama. Kada dođe pacijent i uzme recept za određeni lek i pre podne kod lekara, izabranog lekara (a to je tek posebna priča koliko je ta kategorija u redu), pa onda ode u apoteku i podigne lek.
Onda izađe i ode do kuće i sretne nekog na pijaci, i on kaže - nije ti to ništa dobro, idi uzmi "ampicilin", a ovaj je dao "pentreksil", kaže - to ti je super. On ode i za svoje pare kupi drugi. Nije dužan apotekar da poznaje fizionomiju i likove, a plus što omogućava da tehničari imaju mogućnost da izdaju i rade na recepturi. Do sada su radili.
Ne znam krivične prijave za apotekare koji su pogrešili lek, jer znam za lekare koji su uzimali mito koliko hoćete. Znam za odgovornost da nije bilo vakcine za grip i da je ove godine manje i da je prošle godine nešto nameštena igra bila oko toga. Znam da se desilo, zna cela javnost, da su mnoga deca bila zaražena HIV-om, žutica u Čačku. Mnogo toga svi znamo, a malo znamo da tehničar nije baš pogodio da izda recept pa ne sme da radi bez prisustva farmaceuta.
U većim gradskim sredinama farmaceuti manje-više sede pozadi i vode administraciju i piju kafu i opet su tehničari ispred. Ne možemo, ako hoćemo da apoteke svedemo na nivo, osim apoteka ispostave ove male priručne apoteke ili kako se zovu sada tačno, da ne pogrešimo u nomenklaturi, ne možete nabaviti toliko farmaceuta za sve.
Da li to znači da ćete u strogoj primeni zakona pozatvarati apoteke na selima, u seoskim ambulantama? To bi bio skandal. Ko će vama da poveruje i da im kažete - ne zna apotekarica Mica ili Mira, koja je radila 25 godina i znaju je celog života i nikom ništa nije, a odjednom ne zna i od ove vlasti i od ovog ministra je ispalo da ona ne zna da izda lekove i nema farmaceuta.
Ili ćete pustiti, kao što sada radi u našem gradu Kragujevcu – 30 i nešto studenata je upisalo privatno farmaciju i sada pare dajemo fakultetu za hemiju i dve trećine prihoda i svi to plaćaju iz džepa. Da je fakultet dobar i valjao priznala bi ga i država i imao bi budžetske, a ne samo samofinansirajuće. Da li je to put u hiperprodukciju?
Ovo što se radi, da dotaknem i ovo kada sam u ovoj priči oko kontinuirane medicinske edukacije za koju pokušavate često da nas ugurate priču da smo mi protiv toga. Ma nema govora, nismo, ali kako je nakaradno shvaćeno, osobito od onih institucija koje je sprovode, a to su fakulteti, ne rade je zdravstvene institucije, nego naučne institucije, obrazovne institucije je manje-više sprovode, sada su otvorili sajt, postoji katedra, to se zove kontinuirana medicinska edukacija.
Ona jeste u zakonu tačno i dobro napisana, to su stručni skupovi, kongresi i vrsta edukacije koja se sprovodi, ta kategorija, sada vam je to postao najbolji mogući model da nekome uzmete 3.000 da dođe da sluša pola sata, sat, dva, tri ono što želi, da položi test. Unapred svi saopšte pitanja, manje-više, ako ne saopšte, niko neće kolegi da odbije, jer dao je pare, ko da mu ne da pravo da mu prizna test.
Tu se pojede neki ćevap, popije se neko piće, to vam bude od 10-16 časova i on nosi sertifikat. Taj će sertifikat u najmanju ruku pet godina da važi.
Hajde da kažemo – nećemo takvu vrstu edukacije da sprovodimo, zašto trčimo u susret nekim budućim zbivanjima ako to nama sada za licencu nije bitno, ako su primarni kriterijumi za licencu diplome koje smo stekli, a ta medicinska edukacija je te vrste, uzorno sprovođena, gde se prosto utrkuju, jer mnogi fakulteti šalju svoje nastavnike, sa tašnom i mašnom, koji idu po domovima zdravlja i kažu – doći ćemo kod vas da održimo, dobićete važan papir, a to košta, jer u zakonu kaže da direktor treba da da slobodne dane zdravstvenom radniku koji ide da se edukuje u kontekstu edukacije, ne kaže da treba da mu plati participaciju.
Šta onda biva? Onda će lekar morati da ide u farmaceutsku kuću da moli ako oni daju tri ili četiri hiljade ili koliko za participaciju, onda će morati da piše njegove lekove, a javna je tajna da mnoge farmaceutske kuće vode paralelni spisak, čak gde su i šifre bolesnika koji je lek napisan i tako se nagrađuju doktori, vode ih do Vrnjačke Banje, vrte se po Srbiji da nešto čuju i da nešto vide, ali favorizovano pišu lek određene farmaceutske kuće.
U mnogo su većoj prednosti ovi koji rade projekte, koji vrše medicinska istraživanja na leku koji već odavno funkcioniše u Nemačkoj. Verovatno na Nemcima lek deluje, a na našima ne deluje, pa daj da i mi probamo da se neko od toga ovajdi. Sve i da se ovajdi i da se dokaže da lek valja i da se to saopštenje na kongresu iznese, ništa od tog posla nema ako ne prođe u fondu, a da bi prošao fond, znate šta to podrazumeva, kako to može da bude, imamo pravo da i o tome mislimo. Pojavljuju se mnogi paralelni lekovi, čak i od kuća koje nisu prestižne u tom domenu. Znamo koje jesu, veoma specijalizovane, a znamo koje se javljaju kao pioniri u toj struci, ali takva je realnost, to je zakonski ozvaničeno i ovaj zakon to samo potvrđuje i daje dalje znak da se sa tim nastavi.
Izabrani lekar – vidite, prilično smo pobegli od ideje da nam je korisna porodična medicina, da je lekar porodične medicine nešto o čemu se jako puno službeno govorilo; nije to nešto što je bila apstrakcija pojedinih političkih partija.
Dakle, kada bi se lekar vezao za porodicu, kada bi se vratio tradicionalnom, ako hoćete i anglosaksonskom i to zapadnom orijentiru u razvoju zdravstva, mi ne bismo mnogo pogrešili. Osnivamo u našim univerzitetima visoke medicinske škole koje nam neguju lekare porodične medicine, a oni će čak i da magistriraju zahvaljujući nakaradnom zakonu o visokom obrazovanju. Biće magistri, a reč je o gimnazijalcima, medicinskim sestrama u osnovi. Postaće sa visokom stručnom spremom i biće magistri porodične medicine.
Šta će oni da rade? Sve što uče, uče elementarno i uslovno, uče do neke mere, dijagnostiku do neke mere i potpuno je nemoguće odvojiti nakaradni zakon o visokom obrazovanju i ovaj zakon o zdravstvenoj zaštiti, jer se tiče nečega.
Tamo je jasno ograničeno trajanje specijalizacije, a u ovom zakonu se pominje subspecijalizacija i pravo da ide i ovo je bolje rešenje nego ono što smo imali u prosveti, ali to je kolizija.
Kada smo imali raspravu o tome šta ćemo za opojne droge, za promet, mi smo pristali da povučemo naše amandmane, da ne idemo da jurimo reč – prirodni proizvodi, da ubacimo neke biljke, indijsku konoplju i crveni mak koji bi bili resursi za opojne droge.
Mi smo pristali na argumente od strane predstavnika Vlade, ima drugi zakon koji reguliše, iako smo de fakto mogli uporno da idemo i da narodu objašnjavamo zašto smo protiv indijske konoplje, protiv crvenog maka kao prirodne supstance ili iscedak semena, inspekcija će ga juriti, ako uzmete kao neku sušenu travu ili seme, onda će inspekcija da ga pusti. O tome važi neki drugi zakon.
Hoću reći da se i ovde mogla napraviti koordinacija između predloga koji su u ovom zakonskom rešenju o zdravstvenoj zaštiti i o onog rešenja koje je nuđeno u zakonu o visokom obrazovanju, koji su u potpunoj diskrepanciji.
Dopunski rad samo otvara šansu za još jedno uzimanje para narodu. Neće biti mnogo motivisanih lekara za 50% od profita rada u svojoj ustanovi, ali time da postoji vremensko ograničenje koliko oni mogu da se posvete dopunskom radu i činjenica da će tada u dopunskom radu raditi ono što u redovnom radnom vremenu ne mogu...
A šta ako je to nekakva operacija, nije to samo ultrazvuk, šta ako neko želi da radi kataraktu, želi da radi TUR prostate, ja želim da radim slepo crevo, kilu, ne daj bože malignitet, neko ko zna da je na listi čekanja 217. sa malignitetom dojke, a radi se dva puta ili tri puta nedeljno, može da izračuna koliko treba da čeka, pa sečaka metastazu. Ići će popodne, možda to nije tako, ali u zakonu ne stoji da je to tako, nego da ima pravo da mu se pruži zdravstvena usluga.
Šta će tek reći kada se operiše, mora da ga ostavi na mestu, kakvo je objašnjenje što taj bolesnik nije legao, nego tek posle operacije koja je rađena posle podne može da ostane u bolnici. Što nije mogao da dođe pre podne da legne i da uradi o troškovima Fonda zdravstvene zaštite? Nekako neke stvari nisu pitke, ostavlja puno mogućnosti i za one koji budu zainteresovani.
Mnogi lekari će za sitne stvari da odu u privatnu praksu, da odrade nekakav pregled, nego da to rade popodne i da se njih 10 otima oko jednog ultrazvuka, jer nemate vi preterano puno ultrazvučnih aparata po bolnici.
Još je manje verovatno da će doći onaj iz privatne prakse u bolnicu da onim lekarima tamo otme, a ta varijanata je razrađivana na Odboru, da im otme termin i da radi tu. Više je stvar obrnuta.
Što se tiče etičkog odbora, imamo ga na tri nivoa: etički odbor koji formira Republika, u komorama i u svakoj bolnici. Prosto je pitanje nekakve subordinacije, pitanje nadležnosti da li je to zaista jedan isti pravni akt, da li se ista materija tiče, jer je nemoguće da etički odbor, nego neće etički savet, odnosno zove se etički odbor ako se na varam, neće propisati pravila postupanja etičkog odbora kliničkih centara i bolnica, zdravstvenih ustanova. Onda je to jedan isti i kraj priče. Ovaj je formirao gore, a ne - ovaj ima svoje merilo, svoje kriterijume. Pitanje je koliko će on rešavati neke druge stvari, bar sigurno neće rešavati one koje će rešavati etički odbor lekarskih komora i imaju prava da se uključe u mnogo ozbiljnije probleme.
Dakle, to su bili deklarativno delovi, segmenti, nismo išli po amandmanima, zbog čega mislimo da ne možemo da damo podršku ovakvom zakonskom projektu, pre svega zakonu o zdravstvenoj zaštiti i zakonu o zdravstvenom osiguranju.
Što se tiče opojnih sredstava i droga, videćemo i oko toga, nemamo naročitih primedbi, jer je zakon tehničke prirode, dosta je dobro odrađen, mislili smo samo da ga poboljšamo u nekim segmentima i da se dodatno zaštitimo da ne prođe nešto drugo iz čega može nastati opojna droga ili psihotropna supstanca, ali pristali smo. Bili smo kooperativni, pristali smo da te amandmane povučemo.
Što se tiče ovih drugih segmenata, pa recimo i ovaj zdravstveni deo, obustaviti porodici umrlog pravo na nadoknadu za pogrebne troškove – to je strašno. Sirotinji je to bila zadnja nada kada im neko umre, pored velikih troškova za pogrebno mesto, i ova nadoknada i šta im sada ostaje, da im lokalna uprava da, a pitanje koji će to iznos biti. To će opet narod da pokrije, staviće ljudi novac, tako se radi u Srbiji i to će narod da pokriva dokle može solidarnošću protiv loših zakona i loše vlasti, ali neće to moći dugo.
Nije kompliment za vlast da ukida postojeća prava i prava koja su imali osiguranici, nego da im poveća i poboljša stanje i nije prilika upoređivati naš i japanski standard kako oni sada idu restriktivnije i upoređivati osiguranje, jer doći u Japanu brzo do dijagnoze je mnogo kraći put nego što je to ovde. Možda više košta, ali je drugačiji standard i kvalitet života i mnogo je toga drugačije. Zahvaljujem.
Dame i gospodo, smisao našeg amandmana jeste to što smo u načelu rekli da ne prihvatamo antidoping agenciju, budući da imamo odbor koji bi to mogao da radi. Međutim, kada se malo detaljnije uđe u razlog zašto smo mi protiv ove agencije, sasvim je jasno da je to nedefinisanost mnogih drugih stvari, institucija koje se zakonom uvode.
Krajnje je nejasno, ako i krenemo u metodologiju delovanja onoga što agencija sebi stavlja kao zadatak, od toga da se odredi metodologija prikupljanja uzoraka, pregleda, budući da je činjenica da mi nemamo referentnu laboratoriju koja bi to nama mogla da radi... Koliko sam se raspitao, mada se zaista ne razumem mnogo u sport, ali me ne ometa u tome da mogu da diskutujem o stvarima koje su mi po struci bliske...
Dakle, ako nemamo neku referentnu laboratoriju bliže, sem Atine, koliko znam, a moguće je da ima neke, mada ovde nema ovlašćenog predstavnika iz izvršne vlasti, ali do Atine je veliki put, masa je mogućih mesta gde se može izvršiti promena sastava, kvaliteta, rezultata, a sankcije koje potencijalno sportistu mogu da zakače su prilično ozbiljne.
U tom smislu mislimo da je delovanje agencije i formiranje tela koje bi moglo da zameni jedno telo koje već postoji samo aglomeracija i nagomilavanje posla, obaveza nekim drugim ljudima. To niti je racionalno niti svrsishodno, jednako kao i činjenica da je ovaj zakon donet pre zakona o sportu, budući da se po nekakvim našim saznanjima predviđaju prilično temeljne promene i u tom zakonu o sportu.
Mogućno je da bi bilo logičnije onda kada se vidi način organizovanja sportskih aktivnosti krenuti u borbu protiv dopinga. Smatram da je ovo preuranjeni, hajde da kažem, podzakonski, mada on nije podzakonski akt, ali zakon je nižeg ranga u odnosu na opšti, obuhvatniji zakon, a to bi bio zakon o sportu.
Naravno, ne znam šta je tačno rukovodilo zakonopredlagača da se pojavi sa ovakvim projektom.
Jednostavno, amandmanski intervenišući na ovaj način hteli smo da i ovom prilikom ukažemo na onaj deo esencijalnih zamerki i konstruktivno rešavajući ovaj problem krenuli smo od toga da, saglasno našem opštem generalnom stavu, ne umnažamo administraciju, stručnjake. Ako se i krenulo na to umnožavanje, i struktura samog komiteta i broj članova, mali broj lekara, mali broj ljudi iz struke, očigledno je odsustvo lekara specijalista sportske medicine, čak i više njih staviti, eksperata.
Čak i onaj koji je pisao ovaj zakon možda je sam sebi mogao da pomogne, zajedno sa ljudima iz Vlade sa kojima se dogovarao pišući ovakav zakonski predlog, mogao je sebi da da sebi više prava, jednostavno struci koja to najbolje zna, a to je sportska medicina.
Ali, jednostavno, zakon je pun nedorečenosti i doista se baziramo na nekoliko suštinskih amandmanskih intervencija, jer zakon traži mnogo temeljnije uređenje nego što je ovo što je predloženo.
Našim amandmanom smo hteli da malo pojasnimo situaciju da nešto što je prihvaćeno u našoj ranijoj zakonodavnoj praksi i, kako sam u načelnoj raspravi govorio, naših zemalja u okruženju, kod utvrđivanja tzv. preventivnih mera hteli smo da kažemo našim amandmanom i to u pisanoj verziji i priložili da je potrebno nekako naglasiti značaj rada po učinku. Ne samo zbog toga što je to bilo vezano za raniju tehnologiju proizvodnje, ali osobito bi to bilo korisno da štiti one zaposlene koji su u privatnom sektoru, koji će morati da rade na veliku normu ili rad po učinku.
Potpuno je poznat smisao ovoga i to je apsolutno termin koji nije nepoznat, a najmanje sadrži logiku koju je kao objašnjenje dala Vlada, predstavnik Vlade za ovaj amandman, predstavljajući to subjektivnim odnosom zaposlenog prema radu.
Zaista, rad po učinku nije subjektivni odnos, sem ako se izuzme ona činjenica da svaki zaposleni, osobito sada kada primaju jako male plate, sigurno biva motivisan da radi više, ali to ide do određene granice, do mere iscrpljenja, kada gubi pažnju, nije više sposoban da radi, osobito jednostavan i monoton posao koji bi radio iz nedelje u nedelju, iz godine u godinu.
Hteli smo na određen način da obavežemo poslodavca kod predviđanja preventivnih mera. Odgovor da će se takva deklarativna odluka, ili stvarna, sadržati u članu 4, kako je Vlada odgovorila, nije dovoljno jasan, jer to prilagođavanje je vrlo široko. Može reći da se prilagodio radnom mestu i radnoj okolini, dovoljno osvetljeno, dovoljno toplo, dovoljno čisto, izvoli i radi, ali ako više proizvedeš više ćeš biti plaćen, tako da taj motiv zaista postoji u zakonodavnoj praksi.
Prilično je nesuvislo objašnjenje koje je Vlada dala odbijajući amandman. To ne bi ništa tehnički umanjilo značaj zakona, a mnogo bi značilo za zaposlene, da ne bi bili izrabljivani. Danas su zaposleni u privatnom sektoru veoma izrabljeni, veoma iskorišćeni, veoma zloupotrebljeni. Masa njih ne dobije platu, ne dobiju regularne poreske prijave, juri ih inspekcija, a onda imate predsednike opština koji se žale na inspektore što su preterano naglašeno prisutni u njihovim, posebno malim, opštinama, gde promet pada.
Dakle, zatvara se krug uzajamnog nepoverenja, uzajamnog nezadovoljstva, sukoba različitih nivoa, čak i vlasti i ovlašćenja na, recimo, jednom lokalnom nivou, što je moglo zakonom da se reguliše, dovede u red i da se pri kreiranju preventivnih mera, osobito pri kreiranju strateškog plana koji dovodi, da ne kažem, do akcionog plana, kako se u ovom predlogu zakona zove akt o proceni rizika, jer bi to bio sastavni deo elemenata procene rizika.
Zato mislimo da bi bilo korisno da se ovaj amandman u danu za glasanje usvoji, jer zapravo poslodavac treba da vodi računa o tome kako normira rad zaposlenog, da li ga tera, nezavisno od toga šta će pisati u ugovoru o radu ili potajno da radi više i time izlaže sebe većem riziku za oboljenja, jer radi u lošim uslovima, za povređivanja ako radi mnogo na mehaničkim sklopovima.
Ovim amandmanom smo hteli samo da ispravimo, ali ne u tom formalnom smislu, tačku 1) stava 1. člana 15, u kome se u Predlogu zakona kaže: "Poslodavac je dužan da aktom u pismenoj formi odredi lice za bezbednost i zdravlje na radu". Tu smo dodali jednu, sada vidim, kad analiziram post festum, možda i nesrećnu reč "odgovorno lice", zato što kada je Vlada, predlagač zakona, razmatrala amandman pozvala se na to što stoji u zagradi člana 4. tačke 21), gde su pod tim "odgovornim licem" zamislili nešto drugo.
Ja sam sebi čak u ovom ručnom radu, dok sam pisao, stavio: ili ovlašćeno, ili predstavnika, ili lice koje se stara itd. Da bi to gramatički i sintaksički bilo ispravno bilo je potrebno, kad već odrediš lice, da to lice dobije i neki prefiks kao odgovorno lice, jer ćemo sigurno i u praksi biti suočeni sa činjenicom da će direktori biti ljudi koji neće morati ili neće hteti da mnogo znaju o tehnologiji svog posla. Tada će sigurno moći da odrede nekoga ko će u njihovo ime i sačekivati inspektora i propratiti aktove, u ime poslodavca potpisivati.
Zapravo, suština je bila u tome, da je predlagač pažljivije analizirao našu zamisao ovde, video bi da bi ovaj predlog možda mogao tehnički da se izmeni i da se stavi neka druga reč, neki drugi pridev, šta bi bili "odgovoran", ne znam.
Onda bi bilo sasvim jasno da bi taj amandman mogao glatko da prođe. Dakle, namera je bila činjenica koju inače mnoga zakonodavstva poznaju, da neko nekoga može u nekom sektoru da ovlasti, i pravno lice, i fizičko, i finansijsko i lice koje je odgovorno za zdravlje ili zaduženo za bezbednost i zdravlje na radu. Dakle, smisao je bio taj.
Odgovor koji nam je ponuđen je otišao dosta daleko, u smislu preklapanja sinonima, tako da mislimo da bi i ovako kako bi stajalo, moglo biti prihvaćeno i ne bi bilo u značajnoj koliziji, po sadržaju tačke 1), kako bi se izmenila, ni u kakvoj koliziji sa tačkom 21) člana 4, tako da mislim da je bilo samo pitanje dobre volje predlagača i, uslovno da kažem, našeg poslanika koji je, moguće, deo predvideo razmatrajući, da ne upotrebi sinonim, što u zakonu može da bude nekada opasno i nekada može biti neprihvatljivo, ali u ovom slučaju je to sasvim jasno. Iz konteksta ne bi izašlo šta to znači "lice koje je zaduženo", pa pri tome valjda i odgovorno, kad je za nešto zaduženo. To je bio smisao ove amandmanske intervencije, a u vezi sa nekim narednim članovima ćemo dodatno pojasniti ovo naše zalaganje.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi smo u ovom članu išli sa jednom intervencijom. Kolega Nedeljković je smatrao da je logično da se doda novi stav u kome se na određen način krajnje formalno zakonski obavezuje poslodavac ili, evo, vraćamo se na ono što je bilo u vezi sa prethodnim amandmanom, lice koje on ovlasti i ozvaniči da u stvarima bezbednosti na radu posreduje sa drugim licima, zaposlenima, inspekcijom, ljudima koji dovoze nove mašine, opremu i kada se upoznaju sa tehnologijom; ubuduće će novi zakon o standardizaciji nešto tu promeniti, o čemu takođe imamo amandmane, jer nismo mogli anticipirati namere Vlade kada će koji zakon donositi i koji će se ticati Zakona o radu i bezbednosti i zdravlja.
Smisao naše intervencije je da poslodavac ili lice na koje on prenosi svoje ovlašćenje da bi on ugodno sedeo u svojoj fotelji moraju znati elementarne stvari o tehnologiji rada, elementima kolektivne i lične zaštite na radu, dakle moraju imati elementarna znanja, ne da bude lice sa licencom, licencno ovlašćeno lice za celu firmu.
Možete i sada da nam kažete da je to u koliziji sa čuvenom tačkom 21) člana 4, ali moglo je da se i na Zakonodavnom odboru učini intervencija i izbegne ta nesrećna permutacija, to ponavljanje ove reči. Inače je sasvim smislen amandman i obavezuje da nešto neko, i direktor i neko koga on ovlasti, mora o tehnologiji da zna, da bi se u krajnjem slučaju na ubedljiv način mogao pojaviti i pred radnicima, a na kraju krajeva razumeti i akt koji donosi, a to je akt koji je osnovni, koji će biti ustav za njih, za sprovođenje, to će biti sve.
To je akt koji mi ne znamo, to će tek propisati ministar, pomoći će mu i razne agencije, ali niko tačno još ne zna kako će to izgledati.
Bilo bi vrlo logično da poslodavac zna nešto o tome šta će akt sadržavati, kako će biti sproveden, kakva će biti uputstva, pisana, štampana, znakove i ostale načine da obeleži.
Može on da ima ovlašćeno lice koje će mu u tome pomagati, ali nije na odmet da nešto zna o tome, jer je vlasnik svega i u konačnom, to je odgovor za sve, jer ste lepo predvideli u jednom od ranijih članova da ga odgovornosti ne oslobađa ako se desi neka od povreda iz člana ovog zakona, osobito obolevanje ili povrede zaposlenih.
Prema tome, da bi nešto više o tome znao, nešto o tome mora da zna, a sudeći prema ovome ne mora ništa da zna, nego je dovoljno da nekoga zaposli, jedno ili više lica, a čak ni to nije precizirano, kao što je u nekim zakonima i rešenjima precizirano koliko moraš imati zaposlenih, koliko lica za bezbednost i zdravlje moraš da imaš. Ovde se daje samo kvota kada treba da ih imaju i u kojim okolnostima.
Naravno, mi znamo da ne možemo amandmanima baš sve korigovati, ovaj zakon koji je ovako nepotrebno izmenjen i prilagođen nekim drugim uzusima dovesti u stanje za koje mislimo da bi bilo bolje, ali zaista stojimo na stanovištu da je amandman gospodina Nedeljkovića sasvim logičan i da bi ga trebalo prihvatiti, jer to elementarno obučavanje zaposlenog odnosno ovlašćenog poslodavca je makar toliko da bi mogao sve testove koje će radnici na radnim mestima da polože, da zna njihova rešenja, da zna koje su mere protivpožarne zaštite, koja su sredstva zaštite od požara, da kada sam kao gazda krene u kontrolu ili u nameru da deli otkaze zna šta mu ko nije uradio. Neće nositi akt koji može da bude 50 kucanih stranica ili čitati šta je gde javno nalepio kao obaveštenje.
Zašto bi bilo loše da poslodavac ili neko drugi, ako on to neće i ako ništa od toga ne zna, nikakvu meru pojedinačne kolektivne zaštite...
Desiće se da će neko staviti papirnu maramicu da se zaštiti od ovoga ili onoga, što nema veze sa životom i reći će da je to mera pojedinačne zaštite, umesto da uzme masku.
Ne znamo zašto je Vlada odbila ovaj amandman, ali očigledna je ideja da se ovakav zakon kako je predložen takav i usvoji, ali to ništa nije novo. Tako se radi sa većinom zakona i tako nam i jeste u mnogim sferama, a ne samo u ovoj tzv. zaštite na radu, ne znamo samo zaštite od koga i čega, a da rada gotovo i nema.
Dame i gospodo, hteo bih da istaknem jednu bitnu komponentu.
Ne znam koliko su naši industrijski giganti razvijeni, koliko veliki, koliko su "Zastava", kovačnica, preseraj, moćni da rade. Imajući tako nešto u vidu i neprekidno obećanje da će to jednom sve zaživeti, kada dovoljno budemo odradili sve što se od nas traži, ko može da zamisli kako bi izgledalo kada bi nekog iskusnog radnika koji prima početnika, nekoga ko osposobljava, recimo, đaka na praksi, ono što mu on može dati - savet na licu mesta, tu pored mašine gde su oruđa za rad, sredstva za rad, praktičan savet za zaštitu i za korišćenje sredstava lične zaštite.
Nikada nijedno stručno lice koje je formalno dobilo akreditaciju, licencu, koje ima samo određenu visoku stručnu spremu za tako nešto, ili višu stručnu spremu, ne može da mu pruži, jer se veoma veliki broj povreda i nesreća na radu dešava baš zato što nema dovoljno konkretnog iskustva vezanog za radno mesto.
Teško je ma kakvom obukom, ma kakvom licencom, koliko god meseci da ona traje, ući u najsuptilnije tajne rada varioca na mehaničkoj presi, rada na kranu, dizalici, malterskih, molerskih radova, teških radova na velikim objektima. Tu postoji hiljadu sitnih detalja koje samo onaj koji radi, zajedno sa onim koji se prima na posao, može da zna.
Neka zakonska rešenja čak predlažu da se zaposli ono lice koje se tek obuči i bude potpuno spremno za rad, da dobije ugovor o radu. Mi nismo hteli amandmanom da stvaramo tu nepovoljnost, da one osobe koje nisu obučene ne krenu sa procesom rada. Treba da krenu. Treba dovoljno dugo vremena da provedu zajedno sa onim ko to dobro zna da radi. Ne vidim kakva bi šteta bila.
Obrazloženje predlagača kaže da se u nekim slučajevima to ne može primeniti, to je samo izuzetak od pravila. Sasvim je jasno da i tu, kada se uvode nove tehnologije, novo radno mesto, novi radni procesi, neko i tu mora biti prvi. Možda će to biti čovek koji je došao da montira mašinu iz Nemačke, neki Nemac, pa će sa njima biti prevodilac i radnik koji će kasnije nastaviti da radi. To nije suvislo, nije to pitko objašnjenje.
Prosto način na koji je Vlada odgovorila govori o tome da jednostavno neće da prihvati amandman. Napiši što god da je suvislo, džaba se kolega Živkov tu mučio i razmišljao kako da uradi krajnje suvislu stvar, sada su našli - ima ovlašćeno lice; ili ako se uvodi nova tehnologija, ovaj član baš ne bi bio po volji.
Naravno da je jasno, ako se neko radno mesto prvi put osniva, da je tu procedura sasvim drugačija i da tu nema već iskusne osobe. Čak i da je hteo Zakonodavni odbor, mogao je to da promeni, kaže – izuzev ako se osniva radno mesto, nego niste pažljivo čitali amandmane Srpske radikalne stranke, tako da ovaj dobar amandman kolege Živkova niste shvatili.
Verujemo da ćete u danu za glasanje, ako bude dovoljno onih koji su sada slušali naše obrazloženje i to prenesu svojim kolegama, usvojiti ove intervencije koje su sitne, koje duh zakona neće da promene, protiv koga jesmo, ali bi bilo od velike koristi zaposlenima.
Dame i gospodo narodni poslanici, zašto nije usvojen prethodni amandman prosto nije jasno, šta bi on u zakonu temeljno promenio.
Razumem da su hteli nešto ovim našim amandmanom da promene, da nagoveste da će to biti na drugačiji način bolje regulisano, ali zaista da u zdravstvu zaposleni polažu ispit iz oblasti protivpožarne zaštite, epidemioloških mera rada, u koronarnoj jedinici, na dijalizi i da popunjavaju test pored bolesnika, pored operisanog čoveka, neverovatno.
Njemu je radno mesto hirurška sala i neće valjda tu da popunjava. To je prosto zla volja da se ne učini ono što su radikali predložili, koliko god da je suvislo, logično. Bilo bi sramota da je ministar tu i čitava vlada, kaže - zašto ne pisani oblik testa. Kako će da polaže test onaj koji vozi, to je isto zanimanje.
Da sedne u kola i da vozi i da polaže test, koju je krivinu prošao, a koju nije? Ništa ne menja, dodaje se samo - u posebnoj prostoriji, a iza toga ide praktični na radnom mestu.
Da bi građanima bilo jasno do koje mere se prosto inati predlagač sa amandmanima Srpske radikalne stranke, a onda kad god imaju priliku izađu i kažu - eto, radikali deluju destruktivno, deluju demagoški, ništa njima ne valja, nijedan im zakon nije po volji. Taman pomislimo da su prihvatili jedan amandman, za drugi bi bilo logično, oni ne pročitaju, ali prevrću različite zakone i pokušavaju da nam doskoče zašto smo pisali amandmane takve kakve jesmo. Sada vidimo to i kod amandmana gospodina Rankića koji je tražio da se preciznije definišu mesta sa rizikom.
Šta je zakonopredlagač uradio u tom pogledu? Rekao je - to mesto sa povećanim rizikom mi nećemo više taksativno pobrajati, što je nekada bilo bilo je. A da je bilo sasvim je jasno; uzmite bilo koji zakon u bivšoj SFRJ, uzmite bilo gde i bilo kada, tačno se izdvajalo šta je. Onda delimično objašnjavaju da to ima u sadašnjem Zakonu o radu, vrlo taksativno, vrlo malo i uglavnom vezano za posebne kategorije zaposlenih, do 18 godina, od 18 do 21 i osobe sa određenim hendikepom. Globalna preporuka šta jeste, šta treba da bude mesto sa posebnim rizikom ne postoji i mi smo to lepo stavili tu.
Kakvo je obrazloženje? Biće u budućem aktu koji će kasnije donositi ministar, propisivati. Šta će njemu biti smernica za to? Kako će znati, ako u zakonu ne stoji ništa, šta bi to trebalo da bude mesto sa povećanim rizikom, vrlo deklarativna definicija koja se u zakonu opisuje, to radno mesto.
Zašto ne bi rekao - evo sada imam član 28, moj akt o proceni rizika mora sadržati sve iz člana 28, pa ako vidimo da nešto još može biti mesto da se tehnologije kobajagi razvijaju, mi ne možemo da ih stignemo, uvek ćemo ostaviti zakonsku klauzulu da to proširimo i da budući akt za novo preduzeće, novu firmu, novi akt, neće svi akti o rizicima biti pod indigom, svi će biti različiti, jer zavisi od delatnosti. Uvek će se ostaviti u tom aktu da poslodavac u hodu, kako razvija svoju firmu, uvodeći novu tehnologiju, otvara nova mesta rizika i to je onaj deo suvislog objašnjenja koje dajete odbijajući ovaj amandman.
To je razumljivo i nemamo ništa protiv tog dela objašnjenja, ali protiv toga da prihvatite elementarnu taksativnu pobrojanost koja će obavezivati kada bude dao predlog akta, neko mora da da predlog zaposlenom. Kako će Karić da zna, kako će "Bambi" da zna, kako će "Zastava"? Neko mora da da mustru, a mustru će da da ministar, na šta da se pozove, šta je teško radno mesto. Ako počne da opisuje isparenja, kakva, šta treba da sadrže da bi bila štetna.
Isparenja od parfema najčešće nisu štetna, ali isparenja organskih derivata koja smo pobrojali jesu, jake buke, vibracije, šta je kriterijum za jačinu i mnogo toga.
Ništa ovo ne bi menjalo, ali bi donekle uobličilo i dalo osnovu za kreiranje budućeg podzakonskog akta, jer bi moglo nešto konkretno da se usvoji i da se ima reper. Hteli smo zaista da dovedemo u logičan spoj nešto krajnje nejasno definisano u stavu 3. člana 28, da istaknemo u prvi plan ono što je bitno, što bi rukovodilo i ministra kod donošenja mustre za takav akt. Oni koji budu pisali, svaki poslodavac, svako lice koje bude pisalo takav akt mora da ima neki oslonac, ne može samo da gleda jedinstvenu mustru, jer će biti hiljadu mustri za hiljadu vrsta zanimanja, a jedna ista može da se javi svuda.
Sad ovaj amandman ima znatno veću težinu. Ako bi se sada posmatralo šta je u članu 30. stav 3. stavljeno – da je poslodavac dužan da obezbedi da zaposlena žena za vreme trudnoće, zaposleni mlađi od 18 godina života i zaposleni sa smanjenom radnom sposobnošću, i pored osposobljavanja za bezbedan i zdrav rad, budu u pismenoj formi obavešteni o rezultatima procene rizika na radnom mestu i o merama koje se primenjuju itd.
Dakle, dovoljno je da poslodavac trudnoj ženi, maloletnoj osobi i osobi sa hendikepom pokaže akt o proceni rizika i da ga pošalje na radno mesto. Po čemu su gora bivša zakonodavna rešenja koja kažu da trudnica ne može to i to, ne sme to i to? Zaista neshvatljivo. Ovo znači da nema milosti - pokazao sam ti akt o proceni rizika, a ti izvoli pa radi, pa kad rodiš malformitet, onda ćeš da kažeš šta si pročitala. Šta je mogla da uradi kad je pročitala, da ode u medicinu rada i da kaže da toj njoj šteti itd. i onda da izgubi posao?
Dakle, nije nam jasno zašto je ovaj naš član, gde su precizno pobrojane sve tri kategorije lica koja su u Zakonu o radu, tom opštem zakonu koji se tiče i ovog zakona; kopirao sam taj Zakon o radu i vidi se koliko je deklarativno pobrojana zaštita omladine i zaštita materinstva u članu 89. Dakle, dozvoljeno je u opštem zakonu da taksativno bude pobrojano: ne može da radi gde su zračenja, gde su isparenja i posebno težak teret, kao da je sada 19. vek, pa se zna da trudnica samo ako podiže teret može izgubiti plod. Besmislica u ovom tehnološkom trenutku.
Dajemo mnogo više ponuda za štetnost, koju takođe treba upisati u opšti akt koji će ministar tek da donese, akt o proceni rizika, gde se taksativno kaže: za vreme trudnoće ne sme da obavlja poslove vatrogasca, na visini, u uslovima visokog/niskog pritiska, pa onda sva hemijska jedinjenja ne smeju da budu u okruženju ili na radnom mestu, pa onda poslove u vezi sa jonizujućim zračenjem, da ne čitam svaki detalj našeg amandmana.
Zakonodavac je trebalo da pročita i ne znam šta bi bilo loše da je amandman usvojen i gde bismo to negativne ocene i kakve to konsekvence povukli. Ako vam je neko kontrolisao ovaj zakon, mislim da su ovi sa strane više zainteresovani da kontrolišu tehnologiju prodaje naše imovine, nego tehnologiju donošenja ovih zakona. Čak ni ovakvu vulnerabilnu populaciju niste bolje zaštitili nego opet skoro ciničnim stavom 3, u kome poslodavac treba da obavesti: radiće tamo gde ima vibracije, gde ima buke, gde ima jonizujućeg zračenja, mere protiv buke su ti to, protiv vibracija to, pa ti izvoli radi dalje.
Ne kažem da neće smeti da radi, kako u Zakonu o radu stoji. Preporučuje se da ne radi do 32 nedelje, a zadnja dva meseca trudnoće žena ne bi trebalo da radi samo noću i prekovremeno, kako je zakonodavac rekao.
Šta ako su teški uslovi rada, a radi normalno, što prekovremeno i noć? Znači, može u osmom mesecu trudnoće da radi u organskim isparenjima. Neverovatno.
Ne znam zašto je to smetalo, da li su toliko strogi ti kontrolori koji ovo čitaju? Što taj zakon i za njih ne bi bio prihvatljiv, ako toliko insistiraju na humanosti i na demokratičnosti, ako vam to neko kontroliše.
Stvarno stavljate pod upit, kad sve logične amandmane odbijate, da vam to neko drugi kontroliše, da neko drugi gleda; ili poslodavci koji će u robovlasničkim modelima da iscrpe čak i tu vulnerabilnu populaciju - mlade osobe, trudnice i osobe sa određenim hendikepom.
Kako idemo kroz diskusije o amandmanima, postajete sve nejasniji zašto ste odbijali ove amandmane, šta su oni tako temeljno mogli da promene u zakonu koji vam neko drugi čita.
Čak ste za neke od naših amandmana rekli – doći će neki novi zakon koji će predvideti metodologiju kako se ispituje procesna oprema, kako se ispituje način montaže, način uništenja hemijskog otpada, sve što je zakonom ranije bilo regulisano. Znači, anticipiramo budući zakon.
Tako ste i ovde anticipirali – tek će o trudnicama biti donet zakon, zakon o zaštiti trudnica. To obrazloženje nisam poneo. Što i da ga nosim, da ga beskrajno čitam. Doneće se podzakonski akt o uvođenju mera za poboljšanje bezbednosti i zdravlja trudnica i radnica, po direktivi. Evo, opet direktiva. Tek će se doneti. Dok se ne donese, neka rade kako gde hoće i koliko ko može.
Zaista mislim da vam ništa ove amandmanske intervencije ne bi promenile u nekoj suštini, u konceptu koji želite da postavite, ali bismo dali izvesnu sigurnost vrlo vulnerabilnoj populaciji.
Pravo je čudo da, osim onoga što ste im uradili Zakonom o penzionom i invalidskom osiguranju, Zakonom o radu, sad im dodatno dajete i teže okolnosti za rad, jer se zaista ne uklapate sa onim što je osnovni Zakon o radu predložio.
Ovaj zakon nižeg reda se ne uklapa sa osnovnim zakonskim aktom za donošenje ovoga. Ali, takva je vaša volja, videćemo da li ćete do kraja istrajati.
Dame i gospodo, narodni poslanik Paja Momčilov, koji je napisao amandman, službeno je odsutan.
Kao ovlašćeni predstavnik, naravno da ću braniti amandman sa kojim sam upoznat i pokušaću da vas uverim da smo imali najbolju nameru kada smo intervenisali u ovako loše definisanom članu 41. u tački 6) gde se služba medicine na radu, koju angažuje poslodavac (angažuje - verovatno sklapa ugovor sa njima, nemoguće da će da bude u tako servilnom odnosu da bude angažovan, ali dobro) obavezuje na nekoliko važnih stvari koje bi možda mogle da se objasne delom tačke 2), kako je to dao predlagač zakona u obrazloženju zašto se amandman odbija, da se deo ovih naših primedbi ili primedbe gospodina Momčilova odnosi na obavezu te institucije, dakle zavoda za zaštitu zdravlja, da izvrši obučavanje iz prve pomoći zaposlenih.
To je logično i taj deo je ispravan. Ali, to se opet na određen način, sam zakonodavac je stavio, ponavlja u tački 6), što znači da će osim potrebe da učestvuje u obuci za pružanje prve pomoći služba medicine rada biti obavezna da učestvuje u organizovanju prve pomoći, spasavanju i evakuaciji. Tu bi trebalo lingvisti da se zabave ovim problemom – učestvuje u organizovanju prve pomoći. Dakle, stvar se dogodila, havarija se dogodila, nesreća se dogodila. Sada je to zakonska obaveza službe da učestvuje.
U ranijim zakonodavnim rešenjima je postojala obaveza zakonodavca da izvesti o tom događaju različite subjekte: vatrogasce, policajce, dom zdravlja, verovatno i medicinu rada itd. Logično. Sada, sasvim eksplicitno se stavlja obaveza toj službi da, osim obuke za prvu pomoć, na koju nemamo primedbi, mi smo amandmanom pokušali to da ispravimo tako što smo rekli da bi bilo logičnije da učestvuje u obuci za pružanje prve pomoći, daje savete i uputstva za spasavanje i evakuaciju.
Dakle, sve to da čini dok se stvar, havarija, zlo ne desi, a onda, ako su svi drugi subjekti u mogućnosti da dođu i da pomognu, niko neće pobeći, ni vojska, ni civili, ni građani; svi će se uključiti, tu nema dileme, iako u tekstu ne stoji da poslodavac mora čitav taj lanac ljudi, odgovornih ili koji su u mogućnosti da pomognu, da uključi. Ovako ispada da je za sve medicina rada obavezna.
Šta je sada praktičan problem na terenu, zašto intervenišemo? Uzmite mala mesta u kojima su zaostale fabrike koje nešto rade, čak ne radi 15, 20 ili 30% zaposlenih, negde je to od 1.000, to je veliki broj. Ako se tu desi masovna nesreća, eksplozija, plin, gasifikacija je velika, ispašće da je medicina rada obavezna da dođe, pruži prvu pomoć, evakuiše, zbrine i pruži prve elemente zaštite kroz hospitalizaciju ili lečenje u distalnom, sekundarnom i tercijarnom centru. Kako, ako je to udaljeno 20, 30 ili 50 kilometara?
Kako je ta medicina rada osposobljena? Ima li saniteta, ima li kiseonika, ima li nosila, ima li zavojnog materijala?
Trebalo bi da ima, ali vezano za samu instituciju, po nekom predlogu medicine rada, zavojnog materijala, kada je masovna nesreća, kako će to da uradi? Pravnici bi to mogli možda pitkije da objasne šta je kolega hteo da kaže ovim amandmanom. Meni je jasno da ih ne možemo zakonski stavljati u takvu obavezu da učestvuju u svemu tome, u evakuaciji, eksplicitno, neposredno itd. Nema drugih koji će saučestvovati u tome, nego medicina rada.
Mislim da to nije logično, nije potrebno, nemamo mi toliko doktora specijalista te vrste, niti saniteta, niti opreme. Medicina rada praktično počinje da se gasi, da gubi na značaju sa gašenjem preduzeća, sa gubitkom velikih tehnoloških centara, nekadašnjih velikih industrijskih giganata.
Ona je bila veoma razvijena, čak vezana za same gigante, poput onoga što je kod nas u "Zastavi". Sada tavore na "belom hlebu", hoće li opstati ili ne, šta će biti sa njima.
Sada ih obavežete i sada je on dužan - poslodavac. Tim pre se čudimo što u vezi sa narednim amandmanom, koji je moj, niste prihvatili da se tamo nađe lekar medicine rada - u famoznom odboru koji ste predložili.
Dakle, mislimo da bi bilo logično da ovde samo preinačimo tačku 6) i da kažemo da u svemu tome medicina rada savetodavno učestvuje, pomaže, objašnjava, upućuje, a ne da mora i sama te postupke da izvodi. To je suština amandmana kolege Momčilova.
Dakle, da bude uključena i odgovorna. Pazite, evakuacija, pružanje prve pomoći i spasavanje, to je ogroman posao kod masovnih havarija za jednog lekara specijalistu medicine rada, dve medicinske sestre i vozača i jedan sanitet, ili dva, ako ima. Šta će da rade? Moraju da zovu druge, niko ne abolira ni druge, nigde vi to niste ni predvideli pa da mi to osporavamo.
Ali, podrazumeva se, nekada to neće ni gazda znati, znaće komšije, pa će zvati policiju, policija će da zove kada se desilo, ako je ne daj bože stradao čuvar objekta, itd., pa da gazdu obavežete, jer je ovlašćeno lice da on zove ko treba da pomogne. Zna se da će svi da pomognu.
Ali, onda će svi da čekaju da dođe lekar medicine rada pa da počne, on ih je obučio, on zna kako treba, čekajte, nemojte da mi nešto pokvarimo, on je dužan, on je obavezan.
U tom kontekstu nije loše da se preformuliše i rastereti potencijale zakonske odgovornosti ova važna institucija, koju moramo sačuvati. Hvala.
Maločas sam se dotakao tog problema.
Hteli smo da amandmanskom intervencijom promenimo sastav Odbora, koji po Predlogu zakona uglavnom čine predstavnici onih zaposlenih koje je poslodavac izabrao ili su oni međusobno izabrali lice koje je nadležno za predmet obuke i pružanja elemenata iz zaštite i bezbednosti na rad.
Dakle, lice koje su sami zaposleni među sobnom izabrali i od takvih lica, uz uslovno, u kondicionalu, prisustvo nekoga od predstavnika zaposlenih, svodi se najmanje tri ili više članova takvog odbora za koje se zakonopredlagač zalaže i koji bi trebalo da imaju određena ovlašćenja, doduše ovde dosta simbolična.
Mi smo hteli, odnosno ja sam hteo ovim predlogom da učvrstim mogućnost da krajnje kompetentno i profesionalno nastupe tako što bi se stvorio određeni paritet.
Pa, ako je reč samo o tri člana, da u odboru budu: lekar medicine rada, od čije se službe traži zaista mnogo, predstavnik zaposlenih, obučen za poslove vezane za bezbednost i zdravlje na radu, i predstavnik poslodavca.
Mislimo da je logično, protivno objašnjenju Vlade u odgovoru na amandman, da tu bude i predstavnik poslodavca, jer je on lično ovlašćeno lice, da čuje šta mogu da kažu oni koji su za to vitalno zainteresovani.
Sigurno je lekar medicine rada zainteresovan da to dobro funkcioniše, predstavnik zaposlenih sigurno da je zainteresovan i zašto poslodavac lično, ako je mala firmica - do 10, što imate u ugostiteljstvu itd., ne bi došao i čuo šta oni to žele.
Ako je veća firma i veći broj predstavnika zaposlenih, ništa se na stvari ne menja, ostaje lekar medicine rada, ostaje jedan predstavnik, a broj onih koji su, kako ste rekli u odgovoru na ovaj amandman, vitalno zainteresovani bi se samo povećavao i time bi rasla realna mogućnost da izdejstvuju ono što je njima zanimljivo.
Ovakva zakonodavna rešenja postoje i u drugim zakonima.
Ako već formiramo jedno telo, koje bi trebalo da bude od pomoći, mislimo da bi ga trebalo kompetentno kreirati u nekom razumnom sastavu da bi imalo konačno nekakvog cilja, a ne da samo postoji deklarativno.
Jer, na kraju krajeva, skup lica koja su ovlašćena i koji su se međusobno izabrali na nekakav kardeljevski način, samoupravni, odredili svog predstavnika, ništa naročito neće postići ako ne bude potkrepljeno voljom poslodavca i, naravno, argumentovano činjenicama koje samo može stručno lice, poput lekara medicine rada, da im pruži u odgovoru na njihove zahteve.
Sve to stoji - da poslodavac treba da ih primi, da ih sasluša, da donese odluku, ali onda njima preostaje pravo da se oni žale, da jure inspekciju, da se stvara razdor ako im se ne izađe u susret.
Mislimo da bi ovakav sastav odbora i zahtev inspekciji, inspektoru za vanredni nadzor bio mnogo utemeljeniji, racionalnije napisan, nego ako to rade samo lica koja su zapravo radnici, koji rade taj posao, koji nisu u stanju pravno da formulišu svoj zahtev.
Istinski ne verujemo da će se inspektori, kao što u Predlogu zakona stoji, baviti i tim edukativnim delom posla i podučavati poslodavca kako će da primeni pravila iz akta koji je sam napisao.
Dakle, da dođe inspektor, da te poduči kako da nešto uradiš, da te ne bi kaznio. Malo verujem u to, jer inspekcija uglavnom postoji samo za to da bi kaznila, takav utisak je u javnosti, i u svim vrstama inspekcije, po pravilu, odlaze da bi nešto našli.
Kakva nam je situacija na terenu, bar što se tiče ovog segmenta, uvek će nešto naći: da je neko trenutno skinuo šlem ili nije stavio rukavicu, naočare; uvek će nešto naći. Tu dileme nema.
Zaista će mnogo toga zavisiti od volje inspektora, neće on imati vremena za preventivni ili savetodavni rad ili upućivanje u tajne problematike, nego, opet bi to bilo logičnije, ide lekar, ide neko od poslodavca, pa kad se negde pogreši da tu odgovornost svi dele zajednički, a ne da formiramo jedno kvazitelo koje ni na šta neće uticati.
Dame i gospodo narodni poslanici, malo nas je ostalo da govorimo o zakonu koji možda i nije najvažniji, ali je sigurno važan zato što u paketu od onih osam hiljada stranica ili koliko desetina kilograma materijala koje treba doneti da bismo stekli uslove da kucnemo na vrata Pakta za stabilizaciju i pridruživanje, i ko zna za šta sve još i ko zna koji sve uslovi još.
Dakle, ovaj zakon kome smo sada promenili ime, valjda zbog nezgrapnog prevoda nekog anglosaksonskog originala, ne znam šta je falilo da ostane ime - zakon o zaštiti na radu, jer ime tu ništa ne bi menjalo, nije to dokaz temeljnog pranja od 5. oktobra pa naovamo. Ako je to ta ključna promena, razlikovalo bi se ono od 5. do sada i od sada, onda mani ga Mito, ništa od toga nema, nažalost, puka promena imena nije tako bitna.
Hoću da kažem i činjenicu da, ako se pažljivo analizira zakon koji je do sada bio na delu, zajedno sa nizom podzakonskih akata, za koje predviđate da će, ukoliko nisu u saglasnosti, biti još malo na snazi do godinu dana, onda ćete iz zbrisati i po ovlašćenjima koja ste dali ministrima, dakle, krećemo od završne strane, prosto otpozadi ovog zakona, da će ministar doneti četiri ili pet podzakonskih akata, koji jedva da objedinjavaju jednu osminu ili devetinu nadležnosti koje su za potrebe inspektora imali podzakonski akti po dosadašnjem zakonu.
Dakle, šta smo dobili? U neku ruku promenjen zakon koji zbog toga nije bolji, zakon koji daje dosta maglovitih rešenja, na sreću, video sam i odgovore Vlade i Ministarstva na amandmane koje smo dali, pa vidim da ste stvarali različite stvari u subordinaciji, da bliže odredbe koje smo nudili amandmanima niste prihvatili, jer su kobajagi rešene u Zakonu o radu. Naravno, to nije tačno.
To sam gledao i upoređivao, nisu do tančina rešeni kako je bitno rešiti probleme nekih posebno ugroženih struktura zaposlenih, trudnica, maloletne dece ili osoba sa hendikepom ili umereno smanjenim radnim sposobnostima, za koje smo hteli taksativno u meri koliko je to moguće da poboljšamo njihovu zaštitu na radu.
Ono što se tiče samog zakona, jasno je da on ne može suštinsku stvar da reši, a to je broj nezaposlenih koji se rapidno približava broju od milion. Hiljadu i po preduzeća koja su promenila vlasnike nije srazmerno tome povećalo ni broj ni kvalitet rada i života onih koji su ostali da rade. Dakle, preti nam jedan kolaps svake vrste. Broj nezaposlenih će biti sve veći.
Čujem doći će Kinezi, možda za njih pišemo ovakav zakon, sigurno ako se opredele da dođu da rade ovde neće se mnogo osvrtati ni oni ni njihovi poslodavci na odredbe zakona koje se tiču makar kaznenih normi za poslodavce. Već kada sam se dotakao tog pitanja i sama činjenica da su norme enormno podignute za poslodavca, nije li to šansa da se inspektori konačno još više ovajde, jer ipak je to visoka stavka. Lako će se dogovoriti da on uzme 200, 300 ili 500 hiljada ili koliko već da ne plati kaznu od milion dinara.
Vidimo da inspektor ima pravo čak i da daje savete. Valjda je to uvek, ako je normalan čovek i korektan za saradnju, bez umrežavanja i bez potreba da centralno bude kontrolisan njihov rad, sigurno pružao pravne savete i metodološka uputstva na licu mesta kada je izdavao rešenja da se nešto ukloni. Ovde mu je to jedna od taksativnih obaveza. Ako je to onaj deo kvalitativnog pomaka to i mogu da razumem, ali ništa se ne garantuje.
Jednostavno, kao inspekcijske službe drugih organa, drugih ministarstava, da će to biti jedan pošten rad, moguće još samo jedan izvor njihove dodatne zarade, jer su im verovatno plate male i time nisu zadovoljni. Tu mislim posebno na privatna lica, na privatnike ostale, biće u stanju da plate odluku, promenjenu odluku inspektora kada iz zbog ovoga ili onoga šlemba ili ako nema nekog podatka na registru, dakle, oni koji će proći inspekcijski nadzor.
Hoću da kažem da ste dosta toga i u samom zakonu učinili u odnosu na ranija rešenja, a kada govorim, poredim zakon koji je bio na snazi i aktuelne zakone susednih republika. Jedan mi je tu u ruci, kako to kod njih izgleda, koji su duboko ušli u tzv. reforme i gde su zadržali rešenja koja su veoma slična onome što smo imali u prethodnom zakonu. Jeste terminologija promenjena, slažem se.
Ne možemo govoriti više o nekom JU standardu, ne možemo govoriti o terminima koji su karakterisali poslodavca i zaposlene iz onog vremena, ali to je moglo ići kroz izmene zakona i ta bi se stvar konačno jasno rešila.
Dakle, u ovom predlogu zakona nema više taksativno pobrojane, recimo, veoma važne obaveze proizvođača opreme i oruđa za rad, sredstava za rad, proizvođača hemijski štetnih supstanci, o postupku načina transporta, skladištenja i uništavanja ambalaže, jer podzakonska akta su to regulisala.
Kada ukinete i njih, a ono što namerava ministarstvo da donese, nekoliko novih četiri ili pet podzakonskih akata, pitanje je kako će ta materija biti obuhvaćena.
Doista, vi jeste predvideli tu da poslodavac koji se snabdeva opremom mora da ima prilikom kupovine opreme propratni akt od proizvođača o tome da je u nekoliko rečenica definisano da zadovoljava ta oprema takve i takve standarde.
Ovde se više proizvođač ne obavezuje da mora da isporuči opremu koja je standardizovana, koja ima test o proveri, dokaz o proveri, metodologiju ispitivanja sigurnosti, čak nisu ni pobrojani ovde, nego ministar će doneti odluku ili neko drugo telo o tome koliko će često vršiti, odnosno koliko će se vršiti provera kvaliteta i sigurnosti rada sredstava za proizvodnju, odnosno sredstava za rad, recimo mašina.
Tako ovde nije u ovom zakonu, poput rešenja koja su predviđena u ranijim zakonskim uredbama, predviđeno koje su to mašine, koje okolnosti, koja radna mesta, posebno štetna po zdravlje, po rad, koja nose veći rizik.
Dakle, ona su opisana taksativno, maglovito, jednako kao što postoje nejasnoće već u preambuli zakona, u onom delu gde se govori o tome koja su lica koja se smatraju da podležu zakonu o zaštiti bezbednosti i zdravlja na radu.
Tu recimo nisu pomenuta lica koja mogu da se nađu na radnom mestu po poslovima posete državnih službenika, po poslovima inspektora, jer to su neka ostala lica.
Nije uopšte bio problem staviti ih, jer to mogu biti inspektori, mogu biti poslovni saradnici, može biti rodbina onoga ko će doći da obiđe nekog svog. Recimo, žena dođe mužu koji je direktor itd.
Ostala lica za koja poslodavac zna: pazite, znači, žena mora da se najavi mužu koji je direktor firme da dolazi. Inspektor se neće najavljivati, džaba ako se najavljuje, ide u neku vanrednu kontrolu da nešto proveri.
Dakle, možda je i to moglo biti preciznije regulisano. Hoću da kažem da ima takvih elemenata u ovome predlogu uprkos težnji da on bude reformski, jer stvari nisu do kraja definisane.
Kada je reč o poslodavcu, to je član 9, gde poslodavac nije odgovoran, govorim o članovima koji izgledaju nedorečeni, želim da iznesem nedorečenost.
Jer, zaista se u vašim odgovorima na amandmane koje smo pisali išlo do minucioznih detalja u samom pokušaju da bliže opišemo i odredimo pojedine članove, pa evo sada tamte za vamte da vam vratimo i opišemo naše primedbe.
Kakva je to kvalifikacija nepredvidive, neobične, izuzetne okolnosti gde poslodavac nije odgovoran za povređivanje radnika? Trebalo bi tada reći da se nešto bliže zna o tome, da li je reč o vremenskim nepogodama, električnom udaru, struji, gromu, jer može se svašta pod ovo podvesti.
Može to prilično široko biti shvaćeno onda kada krene zaposleni u pravni spor sa svojim poslodavcem i može pod ovu nejasnu kategoriju mnogo toga da se podvede.
Nije rešeno ni preduzimanje preventivnih mera, jer neka rešenja u zakonu imaju jasno definisane preventivne opšte mere i preventivne posebne mere. U preventivne opšte mere vi ste ovde pomenuli mere radnog mesta, mere tehnologije, mere obezbeđenja kvaliteta, funkcionisanja opreme, zaštite od štetnih uslova na radu, ali posebne mere nisu taksativno izdvojene, a one bi trebalo da se tiču i pola, i starosti, i radne sposobnosti, i posebno štetnih uslova rada za pojedina zanimanja.
Ako će analiza o proceni rizika to da uradi, to onda zahteva veoma spretnog poslodavca, a vidimo da ste odbili amandman u kome smo tražili samo da poslodavac nešto zna o tehnologiji rada, ne da polaže licencu.
Kako Vlada reaguje na primedbe gde tražimo da poslodavac nešto zna. Zašto da nešto zna? Pa je li on ovlašćeno lice, upoznaje se tek sa tehnologijom rada, to je odgovorno lice koje stiče radni odnos i dužno je da se upozna.
Vrlo je nedefinisano i nejasno stavljeno, zapošljava se, shvatamo tako iz ovog zakona, zapošljava se i onda se obučava radnik. Dakle, ako se zapošljava i obučava, onda mora neko tokom tog procesa njega da obučava. A ko to može da bude, jer ne može samo lice koje je imenovano, kako vi kažete ovlašćeno lice, dakle u ovom delu ovlašćeno lice za poslove bezbednosti.
To može biti radnik koji je na tom radnom mestu, pa radeći zajedno sa njim, jer ovaj čovek je već obučen, na najbolji će način onaj koji radi isti posao pomoći onome ko je došao da radi.
Našim amandmanom mi ne stavljamo nikakvu prepreku za slobodno zapošljavanje, ali uvodimo pojam uzajamne obuke onoga koji radi. Naravno, da je tu odgovorno lice, koje ne mora uvek biti prisutno. Naravno da je to odgovorno lice koje ne mora biti uvek prisutno.
Poslodavac ne mora uvek imati odgovorno lice za pitanje zaštite, rekli ste desetak zanimanja i broj zaposlenih do 10, recimo, neki zakoni kažu do 20, negde ministar oslobađa i kada je 50 zaposlenih, u nekim zakonskim rešenjima.
Dobro je da ministru nismo dali ovlašćenje da spasava poslodavca od toga da ne mora da ima lice ovlašćeno za pitanje bezbednosti. Ali, kažem, to je jedna od onih stvari koja nije do kraja razrešena.
Osposobljavanje za zdrav i bezbedan rad poslodavac organizuje određeni period vremena za koji se ne kaže koliki je, verovatno kada se proceni da je sposoban taj kandidat, taj zaposleni izlazi na ispit. Taj ispit ima jedan teorijski i praktični deo, i direktno ste stavili u zakon, polaže ga na radnom mestu.
Sasvim je jasno, i mi iz zdravstvene struke imamo to svakih dve-tri godine. Uzgred budi rečeno, zaštita od požara ovde nije ni pomenuta, sem uopšteno, mora radnik da zna puteve evakuacije itd. To je vrlo uopšteno.
Neki zakoni iz ove oblasti veoma precizno regulišu pitanje i alkoholisanosti, nisam uspeo da vidim, možda je to jedna reč koju nisam video, pitanje alkoholisanosti, opojnih sredstava, droge, štetnih hemikalija. Zašto smo to izbrisali?
Što bi to bila prepreka evropskom putu Srbije da je to ostalo, da ne može biti neko alkoholisan, da moraju biti posebni uslovi ako je reč o požaru, kako radnika obučiti, kako izvršiti jednu svojevrsnu kolektivnu obuku.
Možda to liči na one vojničke vežbe koje su bile, možda na to liči, ali je najveća panika i najveća nesreća kada se pojavi požar. Mi i danas u bolnicama polažemo testove. Gde polažemo testove? Niko ne polaže pored bolesnika u prostoriji.
Dakle, pisani oblik testa treba da se polaže u prostoriji. Ne može na radnom mestu, na skeli da neko popuni test, u kesonu, pored varioca, pored kotla. Eto, kao u reklami "pomeri se s mesta".
Dakle, to je sitna intervencija. Ne kažemo mi da je zakon tako dobar da smo radili sitne intervencije. Te sitne intervencije dovode do suštinskih promena.
Poslodavac nešto mora da zna o poslu kojim se bavi iz elemenata tehnologije, dakle, ne da ima licencu, lepo i jasno je napisano - da zna tehnologiju, da zna osnovne mere pružanja pomoći i zaštite, ono što bi osnovac morao da zna.
Jer, on upoznaje i licenciranu osobu, polaže, na neki način, račune pred inspektorom i pred onima pred kojima je poslodavac, dakle, pred budućim zaposlenim. Ne vidim što smo morali da spasavamo poslodavca.
Verovatno nismo mislili samo o našima, nego i o drugim poslodavcima kojima se nadamo, kojima moramo pripremiti veoma gladak i pitak teren, da ih se ništa, naravno, ne bi moralo ticati.
Uvedeni su, takođe, različiti pojmovi. Nešto sam govorio oko pojmova posebnih uslova na radu i posebno rizičnih uslova za rad i posebnih potreba koje mora da zadovolji zaposleni na tom mestu. To ovde apsolutno nije odvojeno.
Posebna zdravstvena potreba za vršenje određenog posla nije isto što i posebno teški uslovi rada. U nekim zakonodavnim rešenjima to je potpuno jasno.
Naravno da je to slično, može često da se preklopi, posebno teški uslovi rada traže i posebno zdravstveno stanje, ali imamo i osobe sa lošim ili nedovoljno dobrim zdravstvenim stanjem.
Oni ne treba ni da se nadaju da će raditi, kakav nam je osnovni Zakon o radu, ali pošto ste predvideli da zbog neispunjavanja nekih uslova, primedbi koje stavlja poslodavcu, pazite kako ste stavili u zakonu - primedbi da radnik shvati da nije dovoljno upućen u mere prevencije zaštite i bezbednog rada.
Koliko on to treba da radi pa da shvati da nije, da mu dođe inspektor pa kaže - slušaj, ti imaš šansu, nisi dovoljno upućen, odbij da radiš. Reći će - idi, gubiš posao.
Vi jeste stavili, nema pravo zbog toga da ga otpusti, ali ima pravo i poslodavac da zove inspektora, pa da zajedno ubede radnika, recimo, da nije bio u pravu kada je prekinuo rad zbog neke tzv. opasnosti.
Pa šta ako je reč o ženi kojoj možete baciti petardu, ili mala iskrica, upaljena kanta sa smećem, papirom, ona pobegne, vrišteći, i normalno da ide i da traži odgovorno lice ili direktora da mu se javi da je tamo krenuo požar, da nema uslove za rad, jer je procenila da se plaši.
Pokušali smo amandmanski da utičemo na to da nakon što pokuša, srazmerno osposobljenosti i priručnim tehničkim sredstvima koje ima, da sanira datu štetu, govorio sam o primeru požara, može da napusti mesto, u svakom slučaju ostaje bezbedna.
Ovde, kada ko proceni, eno varniči onaj spoj, odoh, bežim, pa neka to što varniči kasnije upali celu fabriku. Sada je u Boru cela fabrika otišla, tek nova otvorena.
Dakle, radnika ne treba naterati. Jasno reći zakonom - ništa da ne učiniš protiv rizika da pogineš, ali minimum nekih mera. Zašto onda osposobljavanje?
Zašto upoznavanje i osposobljavanje ako ne treba da preduzme ništa, nego čim je rizik, da pobegne napolje i da cela firma ode, da izgori, da se upali, poplavi, štetni gasovi, plinovi i ne znam kakve sve uzroke nosi pojedino radno mesto.
Dakle, to opet nije dovoljno regulisano.
Može da kaže - evo, procenio sam da je loše i bežim, a poslodavac kaže - kuda ćeš da pobegneš? Ti mene koštaš cele firme, tvoje bežanje. Što bar ne pokuša da ugasiš tu vatru, sipaj šolju vode, sipaj kofu s vodom na taj mali požar, a ne da se upali sve, ili pomeri itd.
Nije regulisano, recimo, kada su u pitanju prava radnika u delu njihovih obaveza da radnik mora da ima i određenu obavezu da, recimo, radno mesto zatekne urednim i urednim ga ostavi.
Mora da se upozna sa, recimo, elementima zaštite, lične zaštite, jesu li ta oruđa i sredstva što se koriste u ličnoj zaštiti ispravni, jesu li na broju, da li mu radno mesto funkcioniše dobro. Ako to zatekne da je u redu, on nastavlja tu da radi, kada polazi to mora da ostavi urednim radno mesto. Protiv toga se niko ne bi bunio.
Na Zapadu se nikada ne bi bunili. Njihove fabrike su čiste, prečiste, pedantne, bar to govore oni koji tamo rade, jer je svako odgovoran da iza sebe ostavi red i po pitanju radnog mesta, oruđa, sredstava za rad, po pitanju materija, supstanci koje se u radu koriste, a koje on mora i ima pravo i obavezu da to uradi. To je nešto od onoga što je moglo da se intervenišem amandmanski da se to popravi itd.
Po pitanju angažovanja, recimo, ima pravo da angažuje službu medicine rada. Neka rešenja podrazumevaju da poslodavac može, kada ima 250-300 ili više zaposlenih, da napravi svoju službu zaštite na radu. Takođe, i on može da angažuje službu medicine rada.
Ali, šta ste vi ovde zakonskim predlogom, kobajagi nevešto, natovarili jednu opasnu obavezu službi medicine rada, da je dužna da učestvuje u organizaciji prve pomoći, spasavanja i evakuacije. Možda je logičnije da organizuje u obuci za takve stvari.
Da li ćete moći medicinu rada, ili neku isturenu ambulantu, gde rade lekari opšte prakse, kao specijalisti opšte prakse, opšte medicine, a rade, vrše funkciju lekara medicine rada, pa da ga naterate da on, kada se desi požar, recimo, u "Zastavi" u Kniću dođe lekar opšte prakse i kompletno mora da povuče organizaciju svega toga. Sutra će čovek da odgovara zbog toga.
Košta to 400-800.000 ako ta institucija ne odgovori, inspektor toliko može da kazni. Čak naše zdravstvene ustanove nemaju para da plate lekove, zavojni materijal, a da plate inspektorima kaznu, jer nije učestvovao u ne daj bože elementarnoj nesreći.
U ranijim zakonodavnim rešenjima je pisalo - poslodavac poziva toga, poziva toga, pa organizuje to. Dakle, službi medicine rada je dovoljno što ima, što ste taksativno pobrojali 10-15 funkcija, i reći da ona učestvuje u obrazovanju, kreiranju procesa, politike, neka ima i pokaznu vežbu, ali ne da im stavite, na određen način, odgovornost da moraju da učestvuju u postupku evakuacije. Čime?
Znači, daćete im sanitete. Hoćete li vi da im kupite sanitete, posebnu opremu? Idealno, jedva čeka ministar Tomica da troši pare na drugu stranu, a da mu vi to kupite. Ali, budžet je Dinkićev, džaba, sve iz iste kase ide.
Broj lica za prvu pomoć, jedna od primedbi. U nekim zakonskim rešenjima piše - ako ima 20 zaposlenih jedno lice obučeno za prvu pomoć, eto idealnog mesta za službu. To ste stavili u tačku 2) - da vrši obuku za prvu pomoć.
Ali, tačka 9) ili ne znam koja kasnije to malo vuče u opasne vode službe medicine rada. Da nedužni ljudi organizuju i prime na sebe teret jedne "Zastave", kakva god da je minorna sada, da organizuje i spasava, evakuiše radnike, to bi bilo vrlo, vrlo rizično.
Vi ste rekli - odgovarajući broj lica koji će biti upućeni ili obučeni iz oblasti prve pomoći. Ipak je potrebno numerički odrediti - šta to znači odgovarajući broj lica?
Verovatno ono da ima 10 zaposlenih - ugostiteljski objekti, zdravstveni, što ste dali u članu 37, gde poslodavac sve sam organizuje, da tu i nije naročito bitno. Ali, nešto mora sam da zna, mora da zna da previje, mora da reši neku posekotinu.
Dakle, ima mnogo toga što je ostalo nedorečeno u toj potrebi da se što pre i što brže napiše rešenje, iako se ovo godinu dana krčkalo, moglo je to i da se popravi, da se naši amandmani iščitaju itd.
Kada je reč o upravi i instituciji koju ste formirali, mi mislimo da to što će ona sadržavati samo zaposlene i nije baš neko najmudrije rešenje.
Pazite, poslodavac može da određuje koliko će imati ljudi uključenih, obučenih za to od strane zaposlenih, ali zašto u taj organ, koji je opet savetodavan poslodavcu, ne uključiti i predstavnika poslodavca ili njega samog, lekara medicine rada i ostali broj, ne ograničava se broj na tri.
Ostali broj neka bude uvek u višku radnika koji su obučeni za poslove zaštite na radu i delegirani ispred zaposlenih. Ne vidim što bi bio problem da u tome bude lekar medicine rada one službe, one institucije sa kojom je poslodavac sklopio ugovor, da bude član tog odbora.
Što se tiče uprave, takođe mislim da nije bilo potrebno da se uprava formira. To je telo koje formira ministarstvo za sebe, administrativno-birokratski tim.
Ako će ministar donositi podzakonske akte, jedino upravo da mu pomažu u tome, ali smo do sada videli veliki broj ministara koji su uspeli sami da reše sve probleme, posebno ministar zdravlja.
Sve je rešavao sam, bez ikakve uprave, bez ikakve pomoći. Verujem da ste ovo mogli i sami ili da vam pomognu stručne službe, a ne nejasno izdefinisan broj zaposlenih. U upravi će biti birokratsko umnožavanje.
Na kraju, kada je reč o prelaznim i završnim odredbama, tamo je rečeno, ukinuće se tridesetak podzakonskih akata, gde se detaljno minuciozno reguliše postupak ponašanja u slučaju havarije na motornim vozilima, mašinskom saobraćaju, drumskom saobraćaju, toksične materije i tako dalje. To su osnovi po kojima deluju inspektori.
Ako im vi to ukinete i zamenite sa četiri-pet normi koje ministar namerava da donese kao podzakonske akte, a možda će ih biti više, onda će inspektori ostati osakaćeni u izvoru informacija i neophodnih prerogativa za svoje delovanje, ako im sve to ukinete kako je bilo. Nije bilo potrebe, da ih preuredimo da, ali da ukinemo sva ona uputstva za rad koja su inspektorima služila zaista mislim da je bio prevelik zalogaj i nepotreban rizik.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ovaj amandman zaista jeste krajnje tehničke prirode, to je jasno, jer mi predlažemo da se briše član 73, u kome su regulisane etape produžavanja, po ovoj projekciji zakona, godina staža kada može biti naslednik porodične penzije odnosno može steći pravo na tu penziju. Predlažem, a u skladu je sa našim amandmanom na član 8, da, iako ne tako dobro, ostane rešenje iz postojećeg zakona, gde će se ta starosna granica pomeriti za dve godine naniže.
I ovo je jedan od dokaza da smo u jednom antireformskom zakonu, ali nije ni čudo, jer smo čuli od velikog broja govornika da je reč o čoveku, mislim na ministra, koji nema kome da polaže račune u javnosti, može da polaže premijeru, koji je opet sposoban, a ponekad i vrlo pragmatičan da donese neku odluku. Evo, vaša bivša partija je bila zgodan opit za njega.
Kakvu ćete vi sudbinu za to doživeti ne znamo, ali znamo i slutimo da će sudbina građana Srbije, penzionera, sadašnjih i budućih, biti veoma neizvesna.
Penzije će sigurno biti niže, a naravno, pošto je penzija postala očito socijalna kategorija, ova posebna grupa onih koji će uživati porodične penzije na određeni način biće dodatno pogođena.
Vidite, onaj drugi generator ovakvog zakona stoji iza svega toga, on je ekspert za pravljenje i pronalaženje različitih finansijskih mahinacija, koji sluša savet MMF-a i dobro, tu vidi nekakvu svoju odskočnu dasku, možda i budućnost.
Uostalom, ta grupacija se glatko učlanjava u različite evropske institucije, kobajagi kroz formu različitih priznanja, reprezentuju zemlju; tu ćete naći mnoge eksperte iz te grupe, a gde će građani, gde ćete vi, bar u političkom smislu, to ćemo videti na sledećim izborima.
To što sam hteo da kažem je da je socijalni deo težine ovog predloga na ove dve grupe onih koji treba da budu nosioci penzija, dakle reč je o muškarcima - porodične penzije, treba da dočekaju starost do 55 godina da to postanu.
Ako to sada pogledate kroz dve osnovne kategorije, one koje su poljoprivredne ili one koji su bili iz porodica zaposlenih - po pravilu tamo gde jedno radi, socijalne prilike su jako loše i to je jasno, jer da je bilo sreće, dvoje bi radilo i nešto bi se steklo, bilo bi kakve zaostavštine.
Ako neko ko je živeo u braku, recimo, u konkretnom slučaju ovog amandmana, supruga je preminula, a on recimo čeka da navrši 55 godina da dobije porodičnu penziju, pitanje je da li ima morala, elemenata i razloga za toliko dugo odlaganje da se sačeka još dve godine.
Tu se očito živelo loše, tu su očito bili loši uslovi života, jer je reč o jednoj zaposlenoj osobi, a druga je ona koja treba da prima prinadležnosti. Malo je onih koji su u poziciji generala, ranijih visokih penzija, pa generalice i njihove žene ili obrnuto radile, pa mogu malo da sačekaju i da prikoče do te penzije, da sačekaju koju godinu više, to je bilo u prethodnom članu.
To je ranije bio znatno niži nivo, pa se 2002. godine i 2003. godine podigao i sada još ide u nebo. Zamislite poljoprivrednu varijantu, gde inače poljoprivrednici sada šalju i uplaćuju penziju svojim ženama, upravo okuraženi postojećim zakonskim rešenjem koji je do sada važio, da će one pre doći do penzije, a budući da su i jedno i drugo izraubovani radom, kod njih je pitanje kada će ko okončati život u teškom i napornom radu i ako im se šansa za ostvarivanje penzije po osnovu jednoga koji je uplaćivao porodične penzije, za koju znamo da je izrazito bedna, izrazito niska za poljoprivrednike, tu dileme nema jer to je mimo svakog komentara. Formalno se samo tako zove.
Oni su u okolnostima da plaćaju lečenje, da servisiraju državne potrebe, potrošenu struju, moraju u prodavnicu za sve, kao i oni koji su zaposleni, inokosna domaćinstva, siromašna, slaba, čekajući određeni procenat porodične penzije, ne znam kako je to moguće da čekaju još dve godine? Često je reč, na prvi pogled, o relativno mladim ljudima.
Poljoprivredno stanovništvo se karakteriše činjenicom da radi do groba. Seljak radi dokle god može, on radi do kraja i de fakto hoće, ali u inokosnim uslovima onaj na koga se penzija odnosi sam ne može mnogo da privredi, a mnogo toga se od njega očekuje. Ne vidimo razloga da se u jednoj tako tragičnoj situaciji, u ovoj subpopulaciji koja će biti odlukom zakona pogođena, odlaže i pomera za još dodatne dve godine.
I, smisao je intervencije, upravo kada smo govorili o članu 8, da ne menjamo granice ako možemo na taj način da poboljšamo zakon, koji je u principu loš. To je zakon MMF-a, kreiran za druge prilike, druge okolnosti, a ne za našu državu, ne za našu nesreću. Ali, to je što je, ako ga prihvatite, a verujemo i da nećete. Možda bismo nešto učinili i na ovoj drugoj subpopulaciji onih koji imaju veoma gorak i mučan život i koji čekaju takvu nesrećnu okolnost, i ako muž čeka određeni broj godina da posle smrti žene dobije penziju, to je veliki raskorak i nepotrebna praznina u hodu do ostvarivanja tog prava.
Zato mislimo da treba pažljivo da razmotrite ovaj amandman, a i mnoge druge amandmane stranke. Naravno, ovo je više posledično, više se odnosi na razmatranje naše amandmanske intervencije na član 8. koji to suštinski reguliše, a ako o tome ne budete mislili, mi u principu nećemo ovaj zakon podržati. Mislim da će biti dovoljno onih koji će podržati našu odluku da ovaj zakon ne podržimo i da će zakon biti osuđen na propast.
Dame i gospodo, ovo je sedma glava zakona gde se definiše sponzorstvo, sponzorisano lice, ko može i ne može biti sponzor i da li se oni u nečemu, u međusobnom ugovoru, mogu ograničavati.
Našim amandmanom smo predvideli da učinimo dodatak, da to bude stav 2. u kome će se na određen način dati predlog domaćim sponzorima da bi sponzorisana lica mogla na određen način i zakonom regulisano lakše da dođu do domaćeg sponzora. Nešto u stilu reklame – kupujte domaće.
Da omogućimo, videvši realnu opasnost u nekim našim segmentima života, u prošlosti, a i u funkcionisanju države, ako dozvolimo da čisto tržišni princip reguliše odnos sponzorisanog lica i sponzora, onda bismo čak imali i političke opasnosti od svega ovoga.
Obrazloženje koje nam je Vlada vratila da ne prihvata naš amandman zato što se uvodi princip ravnopravnosti, nije naročito pitko i bilo bi moguće i logičnije da je rečeno – to će tržište regulisati. Sigurno će sponzorisano lice tražiti onoga ko će mu dati više. To je druga strana opasnosti koju bismo hteli da ovakvim predlogom amandmana izbegnemo.
Uzmimo samo dva aspekta ovog problema. Jedan je reklamiranje lekova, a drugi – pozicija nevladinih organizacija, onda kada se pojavljuju kao sponzori. Ako je reč o sponzorisanju lekova, što reguliše član 99, vidimo da se ne mogu sponzorisati i oglašavati lekovi koji se ne pišu na lekarski recept. Nama je to jasno. To jeste suština.
Na receptu i jeste ono što nije naročito skupo, čega već ima i što proizvode naše fabrike. Ono što je efikasnije, kvalitetnije, to je što se participira i plaća u različitom iznosu od gotove cene leka.
Možemo zamisliti šta će uraditi moćne farmaceutske kuće, ako bi imale pravo, pošto se ne radi o lekovima na recept, da na različit način uđu u reklamu i postupak koji je na drugim mestima regulisao način reklamiranja leka, a koji bi prilagodili zakonu.
Druga strana priče je, kada se radi o mogućnosti da nevladin sektor, gde se u taksativnom nabrajanju onih koji ne mogu da se uključe u sponzorstvo, ne pominju nevladine organizacije, naravno prema čl. 87. i 88, izgleda da mogu da budu reklamirani, jer nisu izuzeti prema prethodno komentarisanim članovima, može se skriti ne samo opasnost da se favorizuju dopisništva sa strane koje mogu uzeti pod svoje i sponzorisati i kreirati TV ili radio-program kako stoji u čl. 95. i 98.
Na taj način, ako bismo to uveli, imali bismo šansu da se domaće kuće i domaći teren inkorporira u mogućnost da ima određenu prednost u sponzorskoj aktivnosti.
Razumljivo je da postoje izvesne ograničavajuće okolnosti koje regulišu odnos sponzora i sponzorisanog lica, u smislu da ne može, recimo, sponzor da interveniše u smislu dužine trajanja, ili čak načina kreiranja programa.
Pitanje je koliko je to pitko, budući da onaj ko plaća, on i želi da mu se, na određen način, nešto uradi i prikaže kroz reklamu.
To neće moći bitnije da pogodi one zainteresovane sponzore sa strane, posebno one koje bi hteli da kreiraju delove televizijskog programa ili programa uopšte, što eksplicite stoji i u članu 95. Tu vidimo realnu mogućnost da se neko sa strane uključi, jer imamo televizije koje kompletno funkcionišu tako što ih neko sa strane finansira.
Dakle, kompletno, ne deo programa. To da li će, recimo, ograničavanje sponzora, prihoda sa strane, domaće televizije, one ne mogu, srazmerno minutaži koju imaju, da reklamiranjem stiču prihode, da računaju na činjenicu da će samo od sponzorstva da žive, sem komercijalnih televizija.
Dakle, mislimo da bi ovakva amandmanska intervencija imala logike. Ne bi ona, na određen način, favorizovala specifično, jer se ne kaže nikakav odnos, nego bi trebalo da imaju prednost, koju bi uvek bilo lako rukovodećem telu, instituciji skinuti, ako se daje niža ponuda. Šta ako se daju iste ponude?
Zašto ne bi domaća imala prednost, u ugovoru koji se sklapa između sponzorisanog lica i sponzora. Jer, mi ne znamo šta se za iste pare može provući, kakav drugi uticaj? Kako može neka druga institucija, nevladina organizacija, da kreira delove televizijskog programa sa prividno nepolitičkim, ali vrlo ozbiljnim porukama, koje mogu da kreiraju političku situaciju u Srbiji.
Dakle, to je na ovaj način moglo da se uradi, iako je zakon trebalo mnogo preciznije da definiše ulogu nevladinih organizacija, njihovu poziciju, značaj, itd, a ne samo domaću političku scenu da je ovako uobroči i da je postavi vrlo rigidno i kruto.
Tako da bi ovaj deo intervencije, budući da se odnosi na mnoge članove koji su u okviru ove glave povezani, bio od koristi i u ovoj ozbiljnoj farmaceutskoj industriji koja prelazi polako u farmako-medicinsku mafiju i, naravno, ovaj deo nevladinog sektora, pa mislim da bi trebalo ozbiljno da razmislite o tome da ovaj amandman prihvatite u danu za glasanje. Hvala.
Dame i gospodo, vraćamo se na početak priče o tome da li je bitno govoriti o autonomiji definitivnoj i staviti u prvi član zakona u kome se autonomija fakulteta nedvosmisleno spominje, mislimo da je to u redu i da tako treba i uraditi.
Potvrde za takav naš stav nalazimo ako malo detaljnije pogledamo rasprave grupe koja je radila na projektu zakona i njeno angažovanje, pojedinačno angažovanje članova grupe za izradu zakona, recimo u dve godine unazad.
Gotovo da niko, bar od pet-šest "viđenijih" članova, a naravno ne ulazim u njihova zvanja, stručnost i sposobnost, jer sigurno čim su uspeli da dođu na to mesto da su u svojoj struci to dokazani i kvalitetni profesori, međutim njihov politički stav o autonomiji, o tome da li je autonomija fakulteta ili njihovo svođenje na ispostave, poput departmana, može za Srbiju biti dobro ili loše, potpuno je oprečno onome što se u zajedničkom tekstu ovog zakona kao radna grupa predložili.
Dakle, u ovom našem nastojanju vidimo da i bez nekog ranijeg detaljnijeg ulaženja u način rada i sastav grupe koja je pisala Predlog zakona, iako jeste sa Beogradskog univerziteta, iako su nekakve konsultacije napravljene, mislimo da su oni tada ispravanije i racionalnije mislili, javno se o tome oglašavali i imali su pred sobom alternativu.
Čak u nekim tekstovima, a naravno biće još vremena za tu priču i pokazaću to i argumentovano, govorili su i o mogućem haosu na univerzitetima ako se depraviraju fakulteti i pretvore u same puke ispostave, navodeći potpuno razumljive razloge, od kojih smo neke mi elaborirali, govoreći u načelnoj raspravi o tome zašto nije dobro da se fakultet ostavi u podređenom položaju.
Ove naknade intervencije, kao i sama činjenica jer se zakon u tom svom punom obimu posle šest meseci, godinu ili dve godine kako je dat zakonski rok da deluje, to samo može da bude za opoziciju i ljude koji drugačije misle uverenje da on ipak neće uspeti da učini toliko destruktivnim dobar obrazovni sistem.
To je neka nada za budućnost da ćemo mi ipak stići da promenimo, jer kakav god da uradite i da ga donesete sa silom, nizom izmena koje je Odbor prihvatio, sada nam je to dotureno i nešto je prihvaćeno a nešto nije, ne možemo mi sve to ni da pratimo.
Nama je reper ono što ste vi ovde ponudili. Šta ste se u međuvremenu nagodili, na šta ste pristali u međuvremenu lobiranjima za izglasavanje ovog zakona, to je problem predlagača, naravno, a i njegovo pravo i u to ne ulazimo, tako da i ako nešto sa ove govornice ja i neko od naših poslanika koji su podneli amandmane kaže što je možda već prihvaćeno, nemojte se osvrtati kritički, jer mi ne možemo pratiti noćno pisanje odluka, pristanak Vlade, pristanak Odbora. Zaseda se noću, radi se u nekim neregularnim uslovima i nemamo mi nameru da se bakćemo sa takvim stvarima.
Jednostavno, imamo jasan zakonski predlog i o njemu diskutujemo, šta se to nešto malo poboljšalo, da li je data finansijska prinadležnost fakultetu, pa imaće žiro račun, pa još dve godine, pa još tri godine, to su sve čiste kozmetike. To samo govori o tome da i onda kada je rađen zakon, niti su ljudi koji su učestvovali u izradi i nacrtu bili do kraja saslušani niti su imali temeljne razloge da svoje uverenje promene.
U izjavama nekih od ovih zakonotvoraca, pošto Ministarstvo samo kao takvo nije uradilo, a ni administracija, kako reče ministar Ministarstva to radila, onda se postavlja pitanje kako se to za godinu ili dve nešto promeni, kako to da ovaj sadašnji ministar, koji stvarno nema problem da personalno polaže račun u Srbiji građanima šta je on to doneo, a ostaće upamćen po jednom zakonu. Mislili smo da će po najgorem zakonu ostati upamćen gospodin Gašo Knežević, a ovo ispade gore i po svim reperskusijama koje je doneo.
Ali, on nema taj problem personalne identifikacije. Nema to biračko telo koje će da kaže, vidite, baš nas je sramota što smo mi to uradili. Ušao je kasnije iz svoje partije u neku drugu partiju, pretočio se, priključio i iz te partije može da ode, kao što vidite da neki već odlaze kada nešto ne urade, ali će za Srbiju ostati loša zakonska rešenja.
Mislim da ste vi, govoreći u okviru ovoga i obrazlaganja pojedinih članova, govorili, pa možda i nije problem reformski deo nastave, nastavnih sadržaja, možda to i nije toliko problem novog zakona koliko je problem institucionalno organizovanje. To su ljudi govorili koji su pisali.
To je ostalo zabeleženo i hvala bogu da postoje savremeni mediji, savremeni način komunikacije, jer ko bi kada mogao da čita novine i da skuplja otcepke, da pravi pres-klipinge, ali to se sve može naći, negde se nešto i sačuva, pa se iz toga može zaključiti da su ljudi menjali stavove.
Primenom nekih amandmana koji deluju, neki od njih, i tako da ćete nešto oko te autonomije malo i ostaviti ili neke naznake, nisu za nas dovoljan dokaz da će zakon kvalitetno biti promenjen i zato mislimo da treba zadržati fakultete.
Vidite, javila se jedna potpuno nova situacija unazad dve godine, postojala je mogućnost da se nešto na terenu autonomnosti u formiranju i kreiranju programa i spasonosnog delovanja fakulteta, njihovog integrisanja, da budu spaseni od finansijske zavisnosti univerziteta. Dakle, ta alternativa je postojala u zakonu i neki fakulteti su se osetili prozvanim da nešto urade.
Ima nekoliko primera u Srbiji gde su fakulteti počeli da otvaraju smerove i struke, dakle ono što ni u nagoveštaju važećeg zakona nije dato. Neki su formirali komisije za bodovanje. Dakle, ponašaju se, anticipiraju zakonsko rešenje koje je pred nama.
Zamislite vi koliko je to tragično kada na nekom fakultetu, pored regularnog studijskog programa, otvorite još dva, jer je predviđeno da sa tri on može biti finansijski samostalan.
Taj koncept, taj program, pitanje je da li je Ministarstvo videlo, da li je to video važeći Savet, da li je to neko overio, da li je to neko pročitao. Poznata je situacija da se mnogi takvi fakulteti srodnih grupa međusobno takmiče ko će da otvori, ko će da ukine, da li su im nastavni sadržaji logični, a znam za neke, da su potpuno anahroni, gde je neka viša škola prerasla u visoku školu, a pri tome ne podrazumeva sadržavanje programa škole iz koje je nastala nego nešto "ni riba ni devojka". To je neverovatno šta je od onoga napravljeno, što su fakulteti spasonosno tražeći rešenja pre nego što zakon stupi na delo.
Kada ste to stigli da ih isprepadate? Da li su to sve po političkoj volji postavljeni dekani? Ko je to stigao da se toliko isprepada, da se toliko ljudi preorjentišu u hodu, a da ne govorimo o tome koje su posledice takve preorjentacije. Pazite, treba da nađete nastavnika, treba da upišete studente - dominantno se upisuju plaćajući iz džepa. To nisu male školarine, a neki od njih u registru zvanja nemaju ni svoje ime.
Nekom je Srbijanka Turajlić na ivici, na margini potpisala "može" i ljudi su otvorili. Zašto su morali da anticipiraju da će neko jednog dana doneti ovakav zakon? Zašto, kada i oni koji su ga donosili u vreme kada je to otvarano, pogledajte šta je tada govoreno, šta je govorila tadašnja predsednica Snežana, član je Minsitarstva, ne znam kako joj je prezime, čak i u živoj emisiji koju sam lično čuo na B92.
Ona je izražavala žaljenje što neće moći u maju da se pohvali kako je zakon već donet i još o nekim stidovima i sramovima, od čega treba da nas bude sramota pred međunarodnom zajednicom. Zapanjujuće je staviti za predsednika komisije nekoga koga je sramota da se međunarodnoj zajednici više izvinjava što zakon još nije donet.
A nije je sramota što ne sadrži nijedan elemenat nacionalnog, a pri tome ističe, sa Turajlićkom ne znam kako bi pustili tu ženu, Mariju Bogdanović uvažavam - ali, pa tri tačke, itd. Prosto neverovatno šta se od tog predsednika komisije desi i pristade na ovakav projekt.
Evo, vi to sada popravljate tokom noćnog zasedanja Odbora, nešto malo šminkate. Zbog toga mi izlazimo da govorimo da ne valja. Hoćemo da sprečimo ono što je u ovoj vladi karakteristično - donese se zakon a onda prođe dva-tri meseca pa daj amandman, menjaj ga, pa izmena na izmenu. Biće hiljadu razloga zbog kojih će samo zbog autonomije, gašenja autonomije ili njenog redukovanja na ovaj ili onaj način, biti razloga da će se stvoriti nejasna situacija na fakultetima.
Ko će sada da vrati neke već otvorene smerove, ko da ispiše decu, kakve diplome da im da, a sve vis a vis toga da budemo samostalni. Što je neko to dirao? Što smo terali nastavnike i kadar. Znate, jedan dekan potpiše na jednom fakultetu, implementira ideju, a dođe drugo rukovodstvo, inokosni organ koji mora da nastavi. To je nekakva ratifikacija, to je obavezno. On nema hrabrosti i nema ministra kome može da kaže - gospodine ministre, da stanem sa ovim, vi niste ni doneli zakon, šta ovo radim - otvaraj za svaki slučaj.
Koliko je toga po Srbiji? Znam za nekoliko. Šta ćemo sa tom decom? Verovatno kada dekani dođu o tome i govore. To je mnogo ozbiljno, to su nečija deca, to su nečije pare. Mene su skoro pitali da li da upišem dete na to i to. Ja sam rekao kako, šta će ti biti dete, šta će da ti radi, kakav ti je program, jer znam kakav smo program, u kome sam učestvovao, donosili. Svelo se na nas pet ili šest da napišemo program i sada će da kaže, odlično, to je kreativnost, to je inovacija, to je evropski model. Stavi ruku u džep, sedi na katedru, možeš da zapališ cigaru, pričaj, to je predavanje, ti si autonoman, savremen. Gledate filmove, svi profesori sede i šmekuju malo studentkinje i ruku u džep. Da li je to taj model koji smo mi uradili? Da li je to autonomija? To će biti haos.
Uzimamo finansijsku stranu, a fakultetu ostavljamo da sve što je radio radi i dalje, naravno besplatno. Zamislite tu 20 ili 30 fakulteta, kako će to biti teško namaknuti na kašičicu. To što smo čačkali u tu jednu stavku, koju su i autori zakona smatrali težim delom posla, to smo nepotrebno uradili. A na stranu što smo na određeni način isprivilegisali samostalne fakultete, dali smo im gotovo isti status.
Malo smo ih srozali u nazivu, sada su to neke visoke škole itd, ali mogu obim studija da vrše dalje do magistarskog, tako da u praktičnom smislu smo više devalvirali fakultete koje je osnovala Republika, dakle, državne obrazovne institucije, one iskrene nosioce.
Ma koliko multidisciplinarno da radio univerzitet, ma koliko paralelnih programa, ma koliko prepisivao, ne može univerzitet da stekne u tolikoj meri nadmoć nad obrazovnim procesom nad fakultetom, koji je po definiciji neposredni izvršilac obrazovnog procesa.
Zato je i to jedan od razloga za anahronost ovakve odluke i razlog da u ovom članu 1. intervenišemo da sklonimo svaku dilemu i otklonimo šta je samostalno, a šta nije samostalno.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo još jednom prilike da pomenemo, amandmanski intervenisano, značaj nevladinih organizacija. Bilo je govora o tome i šta ako je neko iz nevladine organizacije, pod plaštom profesora univerziteta, a što je veoma moguće, pogledajte samo one koji su radili nacrt zakona, koliko je njih u ovoj ili onoj, direktno ili indirektno.
Dosta se dobro podaci čuvaju, ne možete baš lako to ni da otkrijete, sem da patološki tragate po članovima nevladinih organizacija. Nama ne pada na pamet. Njihovo ponašanje i donošenje ovakvog koncepta zakona veoma dobro govori da nisu imali prevashodno nacionalni interes, nego nekakav drugačiji interes, nečiji drugi.
Na šta bih hteo da skrenem pažnju, to je i na to da šta ako se u konceptu ovakvog predloga postupka akreditacije za akreditovanje, recimo studijskih programa, nađe neki član ili neki abonent neke vladine organizacije. Pazite, sada bi se još to teorijski reklo - ako je vladina organizacija, to je manje konspirativno, to je pod nekakvom kontrolom. Zadržavam za sebe pravo, jednako kao i mi koji smo u stranci analizirali ovaj problem, da je veoma često reč i o ljudima iz ambasade koji se bave nekom drugom paralelnom delatnošću.
Sasvim nam je jasno da naše Ministarstvo veoma voli da upražnjava i bude abonent različitih kurseva, različitih smernica i ideja, a sve kroz projekte koje nude vladine i nevladine organizacije. Evo, sa sajta spisak takvih, da ne zamaram javnost i da ne čitam šta oni tu nude, i ko je iz reda reformi za obrazovanje, ko je iz reda obogaćivanja sadržaja i programa nastave, ko je za institucionalnu reformu obrazovnih institucija. Šta im je zajednička osobina? Zajedničko je da nešto žele da promene. Kakav je interes druge vlade kada se umeša u tako osetljiv problem kao što je nacionalni obrazovni sistem.
Evo, na primeru VUS projekta, Vladina austrijska organizacija, ovo u mojim rukama je u nešto drugačijem prevodu, ali težak sadržaj, bilo je pre dve-tri godine, kada sam odbio da apliciram. Naravno, tada više nisam bio član saveta jedne institucije, jer nisam hteo da apliciram na ovakvu stvar kao šef neke katedre, da nešto pomognem, e ne bi li dobili nekakav računar, nekakav video-bim, neke gluposti koje, kada dolaze, te delegacije dele usput i osnovnim školama, isturenim odeljenjima. Nije smisao u tome, nego šta je.
Evo, CDP program, koji podrazumeva program razvoja naučno-nastavnih planova. U preambuli aplikacije - tu mogu da konkurišu oni koji su zainteresovani da uvode nove nastavne sadržaje i da osposobe čak i asistente i profesore. Za koliko? Za mesec ili dva. Za mesec ili dva ćete osposobiti nekoga aplikatora, koji će se vratiti na fakultet i možda ući u ovu komisiju za davanje saglasnosti, recimo, na nastavni plan i program.
A on je obučen za mesec ili dva usred Austrije ili u nekoj drugoj ispostavi. Šta mu je cilj? Novi nastavni sadržaj.
Dakle, oni razumeju da smo mi prošli kroz teško vreme. Kako oni cene naše vreme? Cenimo ga mi na izborima. Kako smo mi to vreme prošli. Šta se oni iz austrijske ambasade i vlade pitaju, gde nastavno osoblje nije bilo motivisano da razvija nove sadržaje. Nisu znali, nisu imali literaturu, a predavanja su nam bila takva, tek da su mogla da dostignu elementarne nivoe poznavanja stvari, a o višim sadržajima da ne govorim. Oni su nas bazično tako procenili.
Sada lepo postave ovo, vi lepo aplicirate na program. Što aplicirate? Jer će to biti dobra referenca, ako hoćete da ipak negde radite van. Jako je dobro kada se vratite, vi dođete na vaš fakultet, kobajagi jako doškolovani, jer imate dobru referencu, ko zna kakav vodeni žig na toj diplomi koju vam daju, ali i to se dobro plaća.
Ono što se vidi i što ističu, to je 4.000 evra mesečno, ako odete da naučite, dakle, kako da pravite nastavni sadržaj za vaš predmet i da ga pri tome izmenite, i onda polažete ispit kod njih. Ne može svako to da dobije. Mora da u svom programu iznese da će sarađivati sa lokalnim univerzitetima u zemljama bivše Jugoslavije. Ko uz to, recimo, priloži da će raditi sa nekim univerzitetom u Sarajevu, Mostaru i tako dalje, još će pre dobiti akreditive i njegova će aplikacija biti prihvaćena.
Dakle, kada on dođe, kada te pare lepo potroši za mesec ili dva, nauči nešto više, a ako bude više, dva meseca, biće pet ili šest hiljada evra, da to tamo nešto uči, a sve mu je dato džabe. Ustanova će dobiti biblioteku, knjigu, to je onaj paravan za naučno-nastavno veće koje mu odobrava da ode u inostranstvo da se doškoluje. A suština, taj će se malo obogatiti, još nečemu naučiti i onda ga lepo pitaju kada se vrati, oni koji su ga poslali: Da li si posao obavio dobro kada si se vratio u svoju matičnu instituciju? Onog trenutka kada fakultet prihvati izmenjeni program koji si ti došao da mu izmeniš, naučili te u Austriji da ga izmeniš, ili metodologiju ili sadržaj, evo tako piše, postojećeg predmeta, podnosi dokumentaciju u cilju isplate druge rate. On mora to da im piše, da bi mu dali drugu ratu.
Vidite, kako vas uslovljavaju Vladine organizacije. A šta to rade nevladine koje daju neki multimilioneri da unište sve.
Dakle, o napretku i teškoćama koje ste imali kada ste se vratili u svoju matičnu ustanovu, da li je neko trezven ili da li je neko u drugom veću progledao; jer šta će tebi revizija mog nastavnog predmeta, jer ja znam kako predajem internu medicinu, šta ti mene da učiš. Da li je podloga na slajdovima drugačija, da li je sadržaj drugačiji, a oni su ocenili – loš sadržaj.
Pazite, Srbijanka Turajlić kaže, imali smo takve strašne sadržaje da su svi ostali u svetu priznati.
Mnogo smo te ljude opteretili, oni su postali magistri i nepotrebno magistrirali, oni su već usvojili znanje u bazičnim studijama, jer smo toliko dobri, i ona sama to kaže. Dakle, ti naši istaknuti ljudi, za koje smo čuli od drugih diskutanata da već predaju na univerzitetima ili su članovi nekih sličnih komisija van, toliko su kompetentni. A mi smo imali, kako je ocenjeno, loš program.
Mi nismo znali ni šta pričamo, nismo imali ni elementarne dodire. Znači li to da sve naše diplome neće nikada niko nostrifikovati. Kada neko aplicira na ovo, pa kada ode tamo u Austriju ili Salcburg, šta se kaže, čekaj, ti si došao, ti si učio po tom vašem programu, ko je tebe poslao ovde. Što se igrate, što će Ministarstvu na sajtu sve same ovakve...
Razumem, navodi se materijalna finansijska korist, i to je u redu, jer je nemoguće razumeti zašto se igrate sa jednim važnim segmentom od velikog nacionalnog interesa –obrazovanjem. To su strašne posledice koje tek stižu godinama. Čak kada biste i kompletno stigli da ovaj zakon promenite, da sve unutar tri godine promenite što ste naumili, dali ste vi lufta, niste vi to slučajno dali lufta, to ne funkcioniše, to neće biti dobro, mnogo će biti otpora, primedbi, pa dajete rok od tri meseca, pa šest, pa devet, pa dve godine, pa tri godine. Ako ste vi imali jasno uverenje da je ovo prihvatljivo, odmah bi ovaj zakon stupio na snagu, sve bi za tri meseca rešio.
Očito da nije, evo pisanog dokumenta kako izgleda aplicirati na sajt jedne vladine organizacije. O Soroš-u, o Ženama u crnom, o ovim komitetima raznim, pravnika, bolje da ne pričam. Ali, kada treba ocrniti, dakle, sve što je naše, jer svi mi koji pričamo završili smo po tom starom, dekadentnom, nikakvom, ništavnom sistemu. Pa i Marija Bogdanović, pa je postala ime, pa pogledajte šta piše, kuka na bivšu ministarku, jao, nemaju fakulteti ni za vodu, ni za struju, gde ovo vodi, šta ona radi, smanjila nam je budžetska primanja. I sada ministar nagoveštava, neće biti para iz budžeta. Postavlja dekane kao menadžere.
Drugi aspekt priče, ako imam vremena, hteo bih da se nadovežem, šta u postupku akreditacije za privatne univerzitete i fakultete, šta ako se ministarstvo lišilo prava da samo zatraži periodičnu proveru akreditivnosti, ne samo pri osnivanju.
Šta kada se jednom utvrdi da se u tom "Kariću" radi po nekom programu koji je stvarno možda kakav je napisao ovaj, šta onda? Pa neće valjda on, "Karić", da pokrene postupak akreditacije programa za koji zna da neće da troši pare više nego koliko ima, plati i uzmi pare onih polaznika.
Mislim da je to bilo besmisleno izbaciti, nadležnost države da proveri program. Pa kao da je decentralizacija.
Pa, čekajte, ako je decentralizacija, što stavljate pod kapu, centralizujete fakultete, stavljate ih pod kapu univerziteta. Zašto Konferencija nema više nadležnosti, ima ovde jednu bitnu, ali zašto ih nema više.
Praktično, evo daću krajnje apstraktan primer. Kada bi neko ukinuo ovakav univerzitet, što se ne bi srodni fakulteti među sobom dogovorili oko predloga teme, naučne teze, odlično, svi medicinski fakulteti najbolje znaju kandidata iz medicine o čemu će da priča. Šta ne bi mogli da urade? Ne bi mogli da overe zvanje profesora. Po čemu ne bi mogli? Vrlo se dobro znaju u glavu svi.
Teorijski govorim, dakle, o jednom apstraktnom modelu, a ne toliko pridodati prerogativa univerzitetu, koji u stvari u realizaciji nastave ne može, makar u našem konceptu, ovako osobito kakve su glomazne konstrukcije sa 30 ili 25 fakulteta, da ostvari dominantni nivo obrazovnog procesa, pa prema tome, u vezi sa akreditacijom, treba biti oprezan. Ako se ne unesu, amandmanima su već drugi predložili, izmene, mislim na nevladine organizacije, a govorim o opasnosti čak i vladinih organizacija drugih država, to može biti jako rizično.
Zašto neko ne bi mogao sa privatnog univerziteta da progura nekoga ko je došao sa preporukom VUS-a. Kažu, kakav ekspert, pa on je dobio od VUS-a, ko još ima od VUS-a. A on to bio mesec ili dva dana tamo i kobajagi je naučio da revidira programe. Džaba naše školovanje, redovni profesor ili asistent, i sada će meni asistent da dođe i da mi revidira nastavni plan i program.
Dakle, u principu to je razlog zašto mi mislimo da treba i ovu odredbu uneti u izmenu.