Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Knežević

Milan Knežević

Srpska napredna stranka

Govori

Ovaj amandman koji smo podneli odnosi se na član 84, gde predlažemo da se u članu 199. Zakona stavovi 2. i 3. brišu. Zašto? U ovim stavovima propisano je jasno da se odmah po odbijanju ili po odbacivanju zahteva za legalizaciju mora izvršiti isključenje objekta iz vodovodne, elektroenergetske i svih drugih mreža. Znači, odmah po odbijanju i odbacivanju zahteva dolazi do isključivanja iz pomenutih mreža.
Smatramo da nema razloga da se ovo isključivanje vrši odmah jer se u najvećem broju slučajeva radi o objektima gde stanuju ljudi, veoma često i sa malom decom, tako da isključivanje iz svih energetskih mreža pravi socijalni problem kod tih ljudi, odnosno onemogućava normalan život. Ako je već zakonom predviđeno rušenje tih objekata, zašto je potrebno mnogo ranije isključivati vodovodnu, energetsku i drugu mrežu? Ako postoji zakonsko rešenje, potrebno je dan pre toga uraditi ovo što je pomenuto.
Smatramo da ovi stavovi treba da se brišu i da se u vremenskom periodu u kome dolazi do odbijanja ili odbacivanja zahteva i rušenja omogući ljudima da koriste te objekte, a ne da se oni na ovaj način dovode u nenormalne uslove života. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o ovom predlogu zakona o ministarstvima, a SNS je još pre par meseci uputio predlog u kome je postojao znatni manji broj ministarstava.
Taj predlog je proizišao iz potrebe, prvo, racionalizacije i uštede u funkciji Vlade u ovo vreme krize, a samim tim i da se u manjem broju ministarskih resora postigne bolja funkcija i organizacija i na taj način da funkcija Vlade bude efikasnija na dobrobit ove države Srbije. Na taj predlog je Vlada, naravno, ostala gluva, i mi sada, posle četiri meseca, razmatramo ove predloge zakona o Vladi i ministarstvima, gde je sama vlada ponudila smanjivanje broja resora i ministarstava.
Iz tog predloga koji smo mi dali i ovaj naš amandman koji se odnosi na član 12. se odnosi na formiranje ministarstva koje bi bilo ministarstvo prosvete, omladine, sporta, nauke i tehnološkog razvoja. U prethodnom sazivu Vlade praktično su to bila tri ministarstva – Ministarstvo nauke, Ministarstvo prosvete, Ministarstvo omladine i sporta. Iz tog našeg izvornog predloga i sadašnji amandmani proističu.
Šta reći o ovim predlozima? Sve ove oblasti koje smo predložili da čine jedno ministarstvo su logično i doktrinarno povezane. Praktično, isprepletenost tih oblasti daje da će iz toga sigurno da proistekne bolja funkcija i organizacija, jer sve ove oblasti – i prosvetu, i omladinu, i sport i nauku – ne treba posebno obrazlagati jer svakom građaninu, svakom običnom čoveku, laiku, ne trebaju veliki argumenti da shvati da se organizacija, funkcija, odnosi skoro u 95% na istu ciljnu populaciju i sve to što od prvog razreda osnovne škole pa sve do neke definitivne finalizacije i zaposlenja čini jednu celinu.
U svim obrazloženjima Vlade naši amandmani se odbijaju zato što je predlog Vlade celishodan. Eh, kada bi se tu ušlo u raspravu, u argumentaciju, ali očigledno toga nema, nego je u ova dva minuta i malo uzetih, po minutu-dve, od poslaničke grupe teško je obrazložiti bilo koji argument i bilo šta argumentovati da bi moglo nešto da se dokaže. A cilj nije da dokažemo Vladi, vladajućoj koaliciji, jer oni to neće da prihvate, nego da čuju građani Srbije, pa da mogu sami da prosude ko je u pravu a ko nije. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što bih izneo i obrazložio ovaj amandman, moram da prokomentarišem mog mlađeg kolegu poslanika kome je u prethodnom mom obraćanju zasmetalo što sam pomenuo da smo mi kao SNS pre četiri meseca podneli predlog. Komentar je bio da nije sve počelo pre četiri meseca i krenuo je unazad i prema zakonu o informisanju i o univerzitetu, a ja uopšte nisam rekao, samo sam izneo činjenicu i konstataciju da smo mi to predložili pre četiri meseca.
A nije ni sve počelo u oktobru 2000. godine, nije ni sve počelo u leto '90, ni '80, nego je nešto počelo i u oktobru 2000. i u leto '90. Da ne dužim dalje, suština je da se neke promene događaju, a da nije sve počelo nijednog od tih datuma, jer postoji prethodna tradicija, istorija i mnogo stvari za koje ovo nije mesto za diskusiju, ali nisam mogao da ne prokomentarišem jer je očigledno da je on bio malo iritiran jednom konstatacijom koja je bila samo činjenično stanje.
A kada bismo sada diskutovali o Zakonu o informisanju i Zakonu o univerzitetu, moram sada i to da kažem, i kada bismo uzeli mnogo drugih iskustava, ima i drugih mišljenja, i tada kada su neki zakoni doneti, u to vreme su korišćena iskustva nekih drugih država, isto demokratskih država u to vreme i u tom trenutku istorijskog okruženja. Tada je bilo drugo istorijsko okruženje, a sada je drugo, a svako događanje u jednoj državi je ono što se događa u toj istoj državi, ali i u okruženju geografskom, političkom, ekonomskom i nema izuzetaka, nego sve to čini jedan milje nekih istorijskih događaja, demokratije, kretanja napred.
Tu ima boljih stručnjaka, ali ja sam malo uzeo vreme da prokomentarišem to i da ne uđem u raspravu, ali opet u skladu s tim predlogom koji smo dali ranije (nadam se da neću da iritiram nikoga) mi smo smatrali i ovde isto što sam obrazlagao i za prethodni, a što se tiče Ministarstva prosvete, nauke, omladine i sporta, da je logična doktrinarna povezanost da bude ministarstvo za, kako smo dali i predložili amandmanom, zdravlje, porodicu i socijalnu i dečiju zaštitu.
Smatramo da je, isto što sam i malopre rekao, bilo koja argumentacija stvarno suvišna, jer je i običnom čoveku i laiku i svima jasno da sve ove oblasti koje sam pomenuo imaju jednu doktrinarnu povezanost, isprepletenost, a iz toga svega, opet što sam već rekao, proističe uvek i bolja funkcija i organizacija, tako da je trebalo na ovaj način, i prethodnim amandmanom, na onaj član 12, i na ovaj, naći logičnu funkcionalnu doktrinarnu povezanost i ova dva ministarstva, na način kako smo mi predložili kroz ova dva amandmana, usvojiti.
Ako neće ova vlada, sigurno će neka buduća ovo da prihvati, jer su argumenti tako jaki da bi nabrajanje, samo suvoparnom argumentacijom za sve ove oblasti, moglo da traje satima. Završavam sa diskusijom jer je isti komentar za odbijanje, suvoparno – rešenje Vlade je celishodno, i nikakvog drugog objašnjenja za odbijanje naših amandmana nema. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman SNS je još jedan aspekt kako gledamo na budžet, a u stvari ovaj amandman odražava potrebu i usmeren je ka jednoj štednji koja je vezana za javnu potrošnju i sličan amandman smo imali kod rebalansa budžeta, tako da pored restrikcije u javnoj potrošnji predlažemo da ta sredstva sa tih pozicija se usmere na neka potrebnija sredstva. Konkretno, ovaj moj amandman se odnosi na restrikciju, odnosno na

Ministarstvo za životnu okolinu i to direktno na Agenciju za zaštitu životne sredine i Fond za zaštitu životne sredine, gde je ovaj moj amandman usklađen sa amandmanom kolege Miće Rogovića da se ova sredstva prebace na Ministarstvo odbrane zbog potrebe modernizacije i mehanizacije Vojske Srbije.

Ovo što smo predložili se ogleda i u tome, što u okviru ove agencije i Fonda za zaštitu životne sredine ima osam raznih agencija i direkcija. Možda od svih ovih osam je samo Zavod za zaštitu prirode Srbije i Direkcija za Kolubarski upravni okrug, u smislu saniranja posledica zemljotresa. Samo da napomenem u okviru ovog ministarstva imamo još sedam agencija – Agenciju za hemikalije, Agenciju za zaštitu od jonizujućih zračenja, Republička agencija za prostorno planiranje, Agencija za socijalno stanovanje, Agencija za zaštitu životne sredine i Fond za zaštitu životne sredine.

Vidite, Vlada se deklarativno izjašnjava u potrebi restrikcije i štednje. Mi samo u okviru ovog ministarstva imamo sedam agencija. Neka se ta sredstva, ako ne potpuno ugase, svedu na jedan naophodni minimum funkcija i restrikcija, da se preostala sredstva u ovo vreme krize usmere na mnogo korisnije stvari. Očigledno da su svi naši amandmani usmereni ka tome. I u rebalansu budžeta, i u planu budžeta za narednu godinu nemaju odjeka i stvarno nema objektivno pozitivnih odgovora Vlade da, pored deklarativnih izjašnjavanja, pokazuju praktični deo smanjivanja potrošnje u javnom sektoru, kao što su agencije razne i fondovi koji, sigurno u ovo vreme krize, treba da možda budu i ukinuti, a neki svedeni na minimum potrebnih sredstava za finansiranje. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministri, dame i gospodo narodni poslanici, isto kao na početku, kao i moje kolege, stavio bih primedbu na objedinjavanje ovih tačaka. Mogli ste da budete malo objektivniji, pa da spojite ove dve tačke koje se odnose na izmenu Zakona o zdravstvu i ovaj drugi koji se odnosi na lekarske komore, a ovaj zakon o psihoaktivnim supstancama trebalo bi posebno diskutovati, jer ova dva su već u više mahova, raznim izmenama i dopunama u načelnoj diskusiji, raspravljani ranije.
Stvarno sam iznenađen, nepotrebno. Mi smo pre mesec dana diskutovali o zakonima, izmeni Zakona o zdravstvu, u oblasti dopunskog rada i ukidanjem onog člana koji se našao pred Ustavnim sudom, pa stvarno ne mogu da verujem da pre mesec dana ove primedbe, ove izmene koje su danas na dnevnom redu, nisu bili i tada prisutne.
S obzirom na sadržinu primedaba koje su nam sad ovde prezentovali kroz izmene zakona, mislim da je i tada bilo isto i postavljam pitanje - zašto tada istovremeno nisu i ove izmene diskutovane? Poštujem ministra u delu, on je univerzitetski profesor i sigurno njegovo vreme je dragoceno po tajmingu, pa i ovakvo nepotrebno gubljenje rasprave i vremena ostavlja i najblaže rečeno loš utisak rada Vlade, jer vi u mesec dana diskutujete dva puta.
Imamo raspravu u načelu dva puta, raspravu ispred poslaničke grupe dva puta, to nije samo gubitak vremena, to i košta. To i košta i sigurno, kad bi se ovim izmenama sabiralo, samo u ovih mesec dana smo potrošili dva-tri dana kroz razne dnevnice za rad Skupštine, tako da je s jedne strane nepotrebni gubitak vremena, a sa druge strane to i košta i stvarno je ovo nepotrebno, pogotovo što mislim da je moglo i tada da se stavi na dnevni red.
Sada bih hteo nešto da kažem upravo o ovim izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Kada se gleda, gledao sam stari zakon, sve su ovo bile i što se tiče stručnog ispita i primarijata, da se vežem samo za konkretne članove koji su dati, neću da širim raspravu u neke druge sfere koje se tiču zdravstva, to su neke druge moje kolege diskutovale, pa ću da se vežem prvo za izmene člana što se tiče stručnog ispita i primarijata.
U prethodnom zakonu, to je bilo u jednoj rečenici gde opet ministar ima ovlašćenja. Međutim, ovde se postavlja ipak jedno pitanje – imamo da ministar propisuje program, sadržaj, način, postupak, troškove polaganja stručnog ispita, a posle imamo isto da propisuje bliže uslove, način, postupak i troškove za dobijanje naziva primarijusa.
Što se mene tiče i naše poslaničke grupe - u redu, postupak, troškovi, kako izgledaju uverenja o položenom stručnom ispitu, nek budu formalno-tehničke stvari koje će uvek stručni sektor nekog ministarstva da obradi, ali ovaj program polaganja, gde kažemo stručni ispit, kažemo program i sadržinu, to nije tako formalno-pravno, to je suštinska stvar. Kad se odnosi na primarijuse, za taj nivo izbora suštinska stvar su bliži uslovi i način.
Lično smatram, mada nemamo dugogodišnju tradiciju polaganja stručnih ispita, sigurno da forma polaganja stručnog ispita postoji do sada, nije to ništa novo, kao i uslovi i način sticanja zvanja primarijusa, ali je evidentno da u ovom delu, pogotovo kada se misli na stručne ispite, i za zdravstvene saradnike i za doktore, trebalo bi tražiti i taj program i sadržinu zakonski i u zakon staviti, kroz diskusiju neka se odluči, koje će to institucije da budu konsultovane.
Zašto? Promenio se način studiranja što se tiče medicinskih fakulteta. Na neki način su ušli Bolonja, sa načinom organizacije, praktičnim radom i da ne ulazim u sve segmente koji na neki način, iako je suština studiranja ista, menja neke odnose i lično smatram da i to polaganje stručnog ispita ipak ministar ne bi trebalo da preuzme i neka to bude prerogativno ime, a on da formira komisiju koja će da utvrdi novi način i program polaganja stručnog ispita, što je evidentno na putu, jer mora se usaglasiti taj deo sa novim nekim sadržajima, programima, pristupima, da ne ulazimo sada u to.
Znači, taj deo programa i sadržine treba i zakonski regulisati, da ne stoji samo ministar, nego na odgovarajući način, neću u ovom trenutku i da kažem bilo koju sugestiju, bilo koje razmišljanje. Smatram da opet treba u okviru stručnih tela, da li komore ili Srpskog lekarskog društva, iznaći način da se kroz stručnu raspravu za neko sigurno dogledno vreme, a dogodiće se veoma brzo, odredi način i program, odnosno sadržaj polaganja stručnih ispita, ali naći najbolje rešenje koje će biti kvalitetno u tome.
Taj deo nije formalni, to je suštinski deo na koji ne treba zaboraviti i o kome treba voditi računa i obratiti pažnju jer će u praksi pokazati mnogo primedbi i problema ako jedna manja grupa u vidu komisije ili bilo kakvog stručnog tela odredi način polaganja ispita dok se ne nađe odgovarajući stručni forum koji će stručnim argumentima i kontraargumentima da se odredi ta forma polaganja stručnih ispita.
Ovo kažem zato što sam svestan da se u nekim zemljama sveta na mnogo drugačiji način određuje stručni ispit, kvantifikuju se i određuju se posle isto i lista fakulteta, odnosno univerziteta na osnovu toga. Svestan sam toga, zato i diskutujem, da taj deo nije kozmetika, nego suština o kojoj ubuduće treba voditi računa.
Jedna praktična stvar koja opet promiče, a isto će da se pojavi kao problem, a to je dobijanje naziva primarijus, koji odavno postoji za ljude koji nisu u nastavi, koji su iskazali veliki trud, doprinos u zdravstvu, u edukaciji, u istraživačkom radu, da ne pričam ono što sigurno i obični ljudi koji nisu u medicini znaju šta je zvanje primarijus.
Ušao sam na sajt Ministarstva o tim uslovima za dobijanje naziva primarijus. Sve je tu: i 12 godina radnog staža, specijalistički ispit, ne ulazim u sve uslove, bodovanje radova, sve je to razrešeno. Pored toga, sada se pojavljuje naizgled banalna stvar, ali koja, na osnovu priče i od svojih kolega, može da nepotrebno preraste u neku koliziju, a sigurno da može da se prevaziđe.
To je da, recimo, za dobijanje naziva primarijus treba mišljenje podružnice Srpskog lekarskog društva, onda mišljenje odgovarajuće sekcije Srpskog lekarskog društva, pa potvrda o članstvu u Srpskom lekarskom društvu.
Prvo da kažem, Srpsko lekarsko društvo ima dugu tradiciju. Osnovano je još 1872. godine, među najstarijim je udruženjima u Evropi. Osnovao je Srpski arhiv. Nemerljiv doprinos ima u razvoju zdravstva, medicine, fakulteta na ovim prostorima. Znači, sve to treba uvažiti i sa dužnim poštovanjem se prema tome ophodim.
Ali, pojavljuje se sledeći problem – da smo mi zakonski formirali komore zdravstvenih radnika od 2005. godine. To je nešto što nije postojalo, što postoji u drugim zemljama i komore daju licence, ukidaju licence, obavezno i tu moramo da budemo članovi i tu se odbija odgovarajuća suma novca za finansiranje, u redu, nemam ništa protiv toga, svake godine moramo da dokažemo broj bodova, da ne zamaram građanstvo koji je taj broj bodova.
Znači, dali ste zakonsku snagu komorama koje treba da postoje. Ali, onda ovde, bar u ovom pravilniku, da dodamo da je potrebno i mišljenje lekarske komore jer u njenom i u zakonu osnovnom i statutu stoji.
Pojavio se jedan problem koji nije problem. Svi smo mi dualisti, da ne kažem, doktori su postali dvoglave aždaje, i članovi komore zdravstvenih radnika i Srpskog lekarskog društva. Nijednu glavu ne smemo da odsečemo.
Ali, moramo da nađemo rešenje da se resori razdvoje, da se jurisdikcije svakog od ovih, i Srpskog lekarskog društva i Komore, ispoštuju. Jer, mi moramo da funkcionišemo na takav način i da uvažavamo Srpsko lekarsko društvo kroz stručne podružnice, sastanke i zakonsku regulativu i snagu komore zdravstvenih radnika, koja isto pokreće inicijative.
Ovo govorim zato što je i kroz ovaj zakon u izmenama moglo da se kod primarijata i nekih drugih stvari to pomene. Pomenuo sam komoru zdravstvenih radnika, da bih se kasnije nadovezao baš i za ovaj drugi zakon.
Ova moja diskusija nije kritika. To su primedbe koje se čuju, a koje mogu da se razreše. Da li će to uraditi ministarstvo, formiranjem nečeg, videćete u budućnosti. Ja sam sada poslanik, a kroz godinu dana to neću biti, ali ću ostati doktor, ali suočavaću se sa ovim problemom našeg esnafa i staleža sa ovakvim stvarima koje nemaju potrebe da budu ovakve. Mogu da budu jasno razrešene.
Pojavljuju se neki problemi na koje ne mislimo, a koji u praksi postoje, a ove izmene zakona su me na to podstakle. Ovaj produžetak od osam godina za zdravstvene centre, to bih prokomentarisao. Tu postoje i subjektivne i objektivne okolnosti.
Subjektivne okolnosti, sticajem okolnosti znam neke, a siguran sam da ih i ministar zna, u nekim delovima postavlja se pitanje ovo razdvajanje, da li su samo finansijska sredstva ili su odgovarajući partijski kadrovi, u smislu direktora, koji su možda bili i dobri stručnjaci, ali što se tiče direktorovanja bili su indolentni, ležerni, nedovoljno truda uložili, zaštićeni partijskim direktorskim mestom. Neka razdvajanja domova zdravlja, odnosno razdvajanja u okviru zdravstvenih centara nisu obavljena.
Ali, ima i objektivnih situacija koje nameću pitanje, da li će uopšte zbog nerazvijenosti područja i tako nedovoljnih sredstava moći lokalne samouprave, ne za tri godine, malo je, sigurno možda i u sledećih deset godina da finansiraju domove zdravlja? Najlakše je ukinuti. Otići će doktori. Nije tu stvar samo rad zdravstva, nego i stručnosti i svih onih stvari kojima treba da poduprete da u jednoj nerazvijenoj sredini imate kvalitetno zdravstvo.
Treća kategorija u tim objektivnim situacijama je opet siromaštvo. Ovim bih podržao diskusiju Miletića, verovatno je ministarstvo mnogo bolje upoznato, stvarno, jedna možda sa strane gledano banalna stvar, da objektivna situacija je takva da se teško može razdvojiti dom zdravlja od bolnice. Ili, to čak može da bude i kontraproduktivno i nefunkcionalno.
Znači, u tom delu ovaj rok od tri godine je sigurno mali. Ili tada kada je donet zakon nije snimljena situacija, a sigurno da tad nije snimljena situacija, jer da je snimljena, rekli bi u zakonu – deset godina. Opet će neki drugi poslanici za tri godine da produžavaju rok ili će morati da nađu neki modus, ne razumem se na tom nivou u način te organizacije, gde će za te sredine taj problem da bude razrešen na drugi način.
Ovo je sve što sam imao da kažem o ovim izmenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Nešto bih rekao o Zakonu o komorama zdravstvenih radnika. Neću da citiram reakcije direktorke, ona je na takvom mestu da takvu reakciju mora da pokaže u konkretnoj situaciji.
Pročitao bih prvi član Zakona o komorama: "Ovim zakonom osnivaju se komore zdravstvenih radnika kao nezavisne profesionalne organizacije". Znači, do 2005. godine ih nije bilo. Tada je ministarstvo moralo snagom autoriteta i zakonske regulative da osnuje, jer postoje i u drugim zemljama sveta.
U završnim odredbama tog zakona je procedura početka rada komora ista kao i u ovim predloženim za konkretnu situaciju – isto, u roku od 60 dana, da ne citiram ovo što je rečeno. Ali, tada ste bili komotniji. U kom smislu komotniji? Nije bilo zakona.
Sad je trebalo nastupiti malo mudrije. Glupo mi je što u ovim godinama kažem ministru koji isto ima dosta godina i iskustva, možda u mnogim stvarima više od mene u tom radu i organizaciji, ali je trebalo ovaj član drugačije. Država ga je formirala, i trebala je komore da formira, ništa nije sporno.
Ali, kad ste rekli da su nezavisne profesionalne organizacije, trebalo je naći modus da intervencija u konkretnom slučaju, čuo sam i malo sam gledao internet, što se tiče stomatološke, da razrešite, da se konsultujete sa njima, da se nađe neki dogovor i da ne snagom ministarske pozicije se napravi jedna nepotrebna dodatna komplikacija, da reaguje komora, da reaguju članovi, da reaguju stranke. Jer, ovim se stvarno gubi nezavisnost komore. Znači, faktički akt jeste da se nameće da ministarstvo postavlja direktora.
Postoji objektivna situacija koja se dogodila. Ne sporimo je mi. Trebalo je to da se razreši. Ali, život nas uči da uvek gde postoje problemi takve vrste, tu je sukob dve ili tri struje. Jedna ima jedan koncept, druga drugi, jedni imaju podršku u jednoj vladajućoj koaliciji, drugi u drugoj itd.
Nije samo u komorama, tako je i na drugim nivoima i tu obično dolazi do ovakvih situacija. Ali, opet ponavljam, trebalo je uvažiti komoru, koju ste formirali kao nezavisnu, od njih tražiti pomoć na fin način i da zajedničkim snagama dođete do rešenja. Jer, opet ponavljam, mi sedimo na dve stolice – i u Srpskom lekarskom društvu i u Komori zdravstvenih radnika.
Znači, trebalo je ovaj postupak sprovesti na drugi način. Faktički efekat jeste da pokušavate da utičete i da kršite prvi član, a to je nezavisnost i profesionalni rad organizacije koja se zove Komora zdravstvenih radnika. Znači, u tom delu nije trebalo odmah potegnuti sablju – Gordijev čvor sabljom presecati. To ne treba uvek raditi, treba iznaći rešenje na drugi način. To je naša primedba.
Pošto vidim da je vreme isteklo, završiću, da bih dao svojim kolegama vremena da i oni nešto kažu.
Amandman koji smo podneli odnosi se na član 91a, a u tom članu se predviđaju uslovi kada se oduzima saglasnost za priređivanje nagrada kod igara u robi i uslugama. U tom pridodatom članu u stavu 2. kaže se da se protiv ovog akta iz stava 1. ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana prijema akta.
Naš amandman se odnosi na ovaj stav 2. i smatramo da stav 2. ovog člana treba da se promeni i da glasi – protiv rešenja iz stava 1. može se podneti žalba ministarstvu nadležnom za finansije u roku od 15 dana.
Suština našeg amandmana jeste da se uvede i da mogućnost da se podnese žalba ministarstvu u ovim slučajevima. Inače, uskraćivanje prava na žalbu je direktno u suprotnosti sa članovima 4, 20, 21. i 36. Ustava i sa članom 13. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava.
U svim ovim dokumentima, kako u Ustavu, tako i Evropskoj konvenciji, postoji apsolutno obaveza da se obezbedi pravo na delotvornu žalbu. Nije problem što je samo ovaj stav u ovom članu, skoro smo imali u prošlom sazivu Skupštine Zakon o fondovima i zadužbinama, gde smo isto kao poslanički klub podneli amandmane, gde je i u tom zakonu isto bilo stavova gde se uskraćuje pravo na žalbu i sve se upućuje na upravni postupak, tako da se ovo ponavlja.
I tada Vlada nije usvojila amandmane, a i tada praktično kao sada uskraćuje pravo na žalbu i u stvari žalbu i postupak, ne treba mešati sa upravnim postupkom, pošto su to dva nezavisna postupka i rešavaju se odgovarajućim zakonima.
S druge strane, uspostavljanje postupka koji je efikasan i dovoljno brz da suštinski zaštiti prava građana u odnosu na sve akte kojim su oni oštećeni od strane države, jeste međunarodna obaveza naše države, zato što smo mi potpisnici međunarodnog akta o građanskim i političkim pravima i u članu 6. stav 1. u ovoj konvenciji zahteva se i stoji – da postoji pravična i javna rasprava u razumnom roku.
Znači, zahteva se da taj postupak zaštite ugroženosti prava bude efikasan i dovoljno brz, odnosno da bude u razumnom roku. Ako bi sada jedan spor koji upućuje ovaj član, ne uvažavajući pravo na žalbu, i ako bi se oštećena strana u upravnom postupku žalila, to obično traje par godina.
Imamo pred upravnim sudom od 2008. godine postupke koji nisu rešeni. Ako bi se posle tih dve-tri godine uvažila žalba, znači do njenog uvažavanja je prošlo par godina.
Ako dođe do toga da organ uprave ne želi da uvaži presudu suda, onda opet oštećena strana može da se sudi, pa da taj upravni spor opet traje par godina, pa uz to ide i naknada štete u jednom građanskom sporu i sada mi imamo praktično zaštitu i ostvarivanje prava posle par godina, a to je apsolutno u koliziji sa ovim članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koja traži da se rasprava i svaki zahtev bude pravičan i da se rasprava završi u razumnom roku.
Iz svih ovih razloga smo predložili da žalba nadležnom organu državne uprave bude taj postupak jer smatramo da odlučivanje po žalbi u kratkom periodu može da se dogodi i praktično ispunjava odgovarajuće uslove da ta žalba bude i delotvorna. Tako da smatramo da treba dati mogućnost i na žalbu i ovaj upravni spor ne treba izjednačavati i uskraćivati prvo na žalbu.
Tako da bi ovaj amandman trebalo prihvatiti, ali mislim da verovatno od toga nema ništa, jer smo slično pričali i u prethodnom zakonu o fondacijama i zadužbinama, istu priču, pa nije bio usvojen uopšte po tom pitanju ni jedan amandman koji je ukazivao na uskraćivanje prava žalbe. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman se odnosi na razdeo, a to je Fond za zaštitu životne sredine u okviru Agencije za zaštitu životne sredine. Ovaj moj amandman je usklađen sa amandmanom mog kolege Miće Rogovića, znači, Ministarstvo odbrane, i on je obrazložio razloge za preusmeravanje ovih sredstava u Ministarstvu odbrane, tako da u to ne bih ulazio.
Pored ovog, mi smo kao SNS podneli nekoliko amandmana koji se odnose na razne agencije i fondove, koje smo i u prošlom budžetu kritikovali i u ovo vreme krize smatramo da ti fondovi i razne agencije, koje neke od evropskih zemalja u ovo vreme krize ukidaju, u stvari povećavaju javnu potrošnju i samim tim otežavaju budžet i taj rast javne potrošnje ovaj budžet ne može da podnese. To je evidentno.
U zadnjih dva meseca, kada smo raspravljali u prethodnom sazivu o nekim novim zakonima, vidimo da Vlada nastavlja i dalje sa novim zakonima osniva neke nove agencije i uprave i za to opredeljuje sredstva. Znači, ne samo apel naše stranke, nego i drugih opozicionih stranaka je da su, i ukazujemo, ali bezuspešno, raznorazne agencije i fondovi u ovo vreme nepotrebni, jer je potrebno tu javnu potrošnju, što je u skladu i sa zahtevima međunarodne zajednice, smanjiti i svesti na normalne okvire.
Na kraju, šta reći? Mi razmatramo krajem novembra rebalans budžeta. Rebalans budžeta koji u stvari označava da su neka sredstva potrošena, da je neko doneo odluku o tome, da je odredio neke prioritete, a mi sad kao Skupština treba da overimo ta potrošena sredstva, odnosno da na neki način damo zakonsko pokriće. A te prioritete ko je je odredio, niti znamo po kom redosledu, verovatno da se radi o namirivanju raznih partijskih interesa koalicije. Svejedno, to je trebalo pravovremeno učiniti.
Zato ovo usvajanje rebalansa budžeta je u stvari da se u prvoj fazi stavi overa onog što je potrošeno, a ko je potrošio i kako je odredio prioritete, ponavljam, ne znamo, pa ćemo sada za neki dan da krenemo u budžet za narednu godinu, koji je većina ozbiljnih zemalja već davno donela ili je u raspravi za njegovo donošenje.
Mislimo da je i ovaj rebalans budžeta trebalo mnogo ranije doneti i verovatno pitati Skupštinu kako i gde preusmeriti ta sredstva, u nekoj viziji u ovoj ekonomskoj krizi Vlade kako će pojedini segmenti u ovo vreme da funkcionišu. Kao SNS sigurno nećemo podržati ovaj rebalans budžeta, iz razloga koje su moje kolege obrazložili kroz svoje amandmane. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj naš amandman se odnosi na član 60. i sličan je amandmanima koje smo imali na čl. 26, 28. i 51, a taj član 60. odnosi se na brisanje iz registra predstavništva stranih zadužbina i fondacija.

Radi javnosti, komentarišem da u prvom stavu tačno su predviđene situacije kada se predstavništvo strane zadužbine i fondacije briše iz registra. Onda u stavu 2. se kaže da rešenje o brisanju donosi registrator. U stavu 3. se kaže – ovo rešenje je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor.

Mi smo, kao što sam pomenuo i kod prethodnih amandmana koje su moje kolege obrazlagale, svuda gde je postojao komentar da je rešenje konačno i u ovom amandmanu predlažemo da se taj stav 3. u članu 60. menja i da glasi – protiv rešenja o brisanju predstavništva strane zadužbine i fondacije iz registra stranih zadužbina i fondacija može se u roku od 15 dana od dana prijema izjaviti žalba ministarstvu nadležnom za poslove kulture.

Uglavnom smo bili konzistentni što se tiče ovih svih članova i moje kolege su obrazlagale, da ne ulazim u detalje, da u osnovi je rešenje u ovom predlogu zakona u suprotnosti sa članom 36. stav 2. Ustava Republike Srbije, kao i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Vođenje upravnog spora, kojim se u sva četiri člana ovog zakona upućuje onaj koji treba da protiv rešenja na odgovarajući način uloži žalbu, ne isključuje i žalbu, tako da smo mi hteli da upućivanjem na upravni postupak ili upravni spor apsolutno ne isključimo pravo na žalbu.

Stvarno je i Vlada trebalo sva ova četiri amandmana koja se odnose na mogućnost tih žalbi i upravnog spora da prihvati, jer apsolutno se koncepcija zakona ne menja, a amandmani su apsolutno u skladu sa Ustavom i samo bi poboljšali, ne bi remetili neku koncepciju bilo kojeg člana koji je vezan za ovu proceduru gde se radi o upisu, odbacuje prijava o upisu ili brisanju iz registra. Trebalo je ovaj amandman prihvatiti.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, već ulazimo i u zadnje minute rasprave o ova dva predloga i tokom različitih pristupa i aspekata istog problema ne znam kako i sa koje strane da ovu moju diskusiju krenem.
Suština današnje diskusije po prvoj tački je usko rečeno izmena Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koju smo dobili i ima devet članova, a drugi deo diskusije je u stvari kada se pogleda ceo predlog ranije donetog Zakona o zdravstvenoj zaštiti 2005. godine.
Ono što je rečeno, a i ja se slažem, ove izmene zakona su jedna kozmetika i odnose se na jedan uzan problem koji je trebalo ispraviti. Ovaj problem, ko je bio u toku video je možda u zadnjih dve-tri godine.
Lekarska komora je i Ministarstvo i ministra raznom argumentacijom napadala oko neustavnosti člana 277, oko stavljanja u neravnopravan položaj nastavnika koji su imali pravo da rade do trećine u privatnoj ili u dopunskoj delatnosti, bilo koji izraz da koristimo, i drugih specijalista koji su isto bili kvalitetni, a koji nisu mogli da rade.
Podela u dve grupe nastavnika koji su imali pravo i drugih isto, mogu da kažem, vrhunskih specijalista kojima je bilo uskraćeno, stvorilo je malo jedan neravnopravan odnos među kolegama i taj deo je trebalo ispraviti, tako da ovim izmenama se otklanjaju te greške ili ta greška koja je napravljena u tom zakonu i te diskusije traju već skoro dve godine.
Čuli smo i diskusije pojedinih poslanika koji podržavaju ove izmene, ali imaju i odgovarajući kritički odnos prema tome. To je onaj drugi deo problema vezan za ovaj zakon. Znači, bez obzira što je ovo jedan rez vezan za jednu problematiku, dopunski rad, apsolutno je trebalo to uraditi i doneti. Praktično, ovo je ispravljanje greške, ko radi pravi greške i treba korigovati grešku ako je napravljena.
Međutim, veći je problem iz diskusija, a to su mnogi poslanici komentarisali sa jasnom argumentacijom, a koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu, od večernjih klinika, lista čekanja, do nepostojećeg osnovnog paketa usluga, tako da je jasno svima, jasno je sigurno i Ministarstvu i ministru, da u funkciji zdravstva postoje problemi, koje predstavljaju zdravstveni radnici, koji prema svojim uslovima, i prostornim i stručnim, trude se na najbolji mogući način da pruže zdravstvene usluge, i građani koji, s jedne strane, moguće zbog listi čekanja i straha da one predstavljaju neki neravnopravni tretman prema njima, imaju malu surevnjivost prema toj profesiji.
Suština je očigledno da zdravstvo kao vitalni problem svakog društva, što je svima nama jasno, zahteva neke korekcije, ali ono što je proizašlo iz finansiranja diskusija i svega onoga u zdravstvenoj politici, jasno proizilazi da sigurno u paketu treba dovesti do promene Zakona o osiguranju i menjanju Zakona o zdravstvu, o tome su i drugi diskutovali, direktno i usko vezano sa načinom finansiranja i načinom osiguranja.
Jedan kolega je malopre rekao, sigurno, bez obzira kakav je bio zakon, imao je on dobrih rešenja i loših i neki budući zakon, da budemo pošteni, imaće i loših i dobrih rešenja, ali je bitno da se loša rešenja uvek menjaju i da se koriguju nabolje, da je došlo vreme i da će sigurno u doglednom vremenu, prema konkretnoj situaciji i mnogim drugim mogućnostima finansijskim, organizacijskim biti potrebno što ranije krenuti u proceduru donošenja novog zakona o osiguranju, koji će da bude mnogo praktičniji i korektniji i koji će na ravnopravan način da razreši i privatno i državno zdravstvo.
Ne smemo da imamo surevnjivost ni prema privatnom zdravstvu, a državno je to koje kreira i preko kojeg i Vlada i država ipak vodi računa o zdravlju stanovništva i o svim elementima da bi se održao i organizacijski i kvalitetno zdravstvena briga o stanovništvu.
To je ono što sam hteo da kažem, što se odnosi na ovaj deo zakona o izmenama Zakona o kojima smo do sada diskutovali.
Ovaj drugi deo odnosno druga tačka koja se odnosi na plan razvoja zdravstvene službe, tu imam dvostruki pristup.
Imam dosta kritičnog za ovaj plan razvoja. Čuli smo i sigurno se slažem s mnogim kolegama. S druge strane, pa, dobili smo neki plan razvoja, onda postavljam pitanje, da bi trebalo mi sad, ako smo dobili plan razvoja zdravstva, očekujem da dobijemo od drugih ministarstava plan razvoja visokog školstva, plan razvoja industrije, plan razvoja poljoprivrede. Znači, trebalo bi onda da razmatramo i druge segmente vitalne za ovo društvo u smislu odgovarajućih planova.
Pristup je očigledno malo i pogrešan bio što, ipak, kad se donosi ovaj plan razvoja treba malo veća i čistija, otvorenija i transparentnija rasprava bude. Neka radi i 20 njih, eksperata, jedan plan, uradiće ga odlično.
Ovaj plan kada se gleda to je jedan odličan seminarski rad nekog doktoranta iz socijalne medicine. Znači, date mu zadatak da uradi plan razvoja zdravstvene zaštite, kažete da treba da ima 50 strana, da obuhvati sve zahteve i ovaj plan ispunjava sve te uslove - snimak situacije, epidemiologiju, demografske momente, socijalno-ekonomske i da ne čitam ono što su svi poslanici videli.
Znači, imamo jedan uvodni deo, gde imamo snimak situacije, za koju smo svi konstatovali da je stvarno siva zona što se tiče zdravstvenog stanja u nekim oblastima - hroničnih obolevanja, bele kuge, nataliteta, tako da je ono što mi stalno pričamo, kada je nešto o zdravstvu, a da je evidentno, da u tom delu je veliki problem i na državi je da ima jednu strategiju na prvom mestu što se tiče borbe protiv bele kuge, a onda svih ovih organizacijskih i zdravstvenih delova. (Predsednik: Vreme.)
Poštovani predsedavajući, gospodo narodni poslanici, mi smo podneli amandman na član 9. Taj član 9, radi javnosti da kažem, odnosi se na izbacivanje predmeta i tečnosti iz vazduhoplova, gde se predviđa kada se ne sme izbacivati i situacije koje izuzimaju ove trenutke kao što je izbacivanje tečnosti i predmeta u poljoprivredi, šumarstvu, zdravstvu, kod raznih elementarnih nepogoda.
U ovom regulisanju na kraju se kaže da ministar nadležan za poslove saobraćaja bliže propisuje sve ove uslove u ovim situacijama.
Naš amandman glasi da se u tom članu 9. reči – ministar nadležan za poslove saobraćaja zamene rečju – Vlada.
Naše obrazloženje zašto bi ovo trebalo uraditi jeste da se u Ustavu, u članovima 123. i 126. stav 2, propisuje da opšte akte koji se donose radi izvršavanja zakona mogu donositi samo organi državne uprave, odnosno ministarstva, organi u sastavu ministarstva i posebne organizacije, kako je uređeno Zakonom o državnom upravi.
Dakle, sve ovo navedeno govori u prilog tome, ministar nije organ uprave i praktično nije ovlašćen za donošenje ovih propisa. Imajući sve ovo u vidu, pozivajući se na Ustav, na član 123, i Zakon o Vladi, takav podzakonski akt može doneti samo Vlada.
Mi zato predlažemo da se u ovom članu promeni i da Vlada bude za to zadužena da donese propise. Da pomenem da još u nekim članovima ovog zakona isto imamo za neke druge odredbe o kojima će moje kolege da govore, isto propisuje ministar, tako da bi ova odredba trebalo da se promeni.
U vašem odbijanju amandmana, u obrazloženju se Vlada poziva na Zakon o državnoj upravi i kaže da naš amandman nije u redu, a zadnja rečenica je u suštini, kada je nadalje reč o propisu, pošto se radi o izbacivanju predmeta i tečnosti iz vazduha u toku leta, nije sporno da ove uslove propisuje Vlada. Suština je da se smatra da je ovo neki posao i da Vlada ne treba sebe da zamara time. Ovde je sporedno da li je celishodno.
Ako je zakonom uređeno, ako se tu radi o zakonskom uređivanju ovakvih akata, onda je sporedno da li je nešto celishodno, tako da smatramo da i u ovom članu i u onim budućim članovima gde je ovakva intervencija, odnosno gde je predviđeno da ministar treba da reguliše ovo treba promeniti u to da Vlada bude ta koja će da reguliše sve ovo.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo amandman na član 159. i sada taj član se odnosi na osnovni pregled vazduhoplova, gde u zadnjem stavu 4. tog člana se kaže – osnovni pregled vazduhoplova obavlja Direktorat, kome se za to plaća nadoknada.
Naš amandman glasi da se ovaj stav 4. ovog člana briše. Zašto? Direktorat ne može da bude ovlašćen za obavljanje ovih osnovnih pregleda vazduhoplova jer za to nema ni tehničke, ni kadrovske organizacione uslove, bilo za održavanje, proizvodnju ili pregled vazduhoplova, znači da ne ispunjava uslove. Poređenje bi bilo kao kada bi MUP obavljalo tehničke preglede vozila, a ne servisi koji po zakonu obavljaju taj posao.
Druga stvar je da treba uzeti u obzir da je u članu 167. propisano da Direktorat propisuje uslove za obavljanje pregleda i izdavanje dozvola.
Znači, sa jedne strane ovlašćeno je i propisuje uslove i vrši kontrolu. Praktično, imamo sukob interesa. Iz ovih razloga smatramo da treba prihvatiti ovaj amandman, a vidite i sami, kada govorimo o osnovnom pregledu vazduhoplova, i taj direktorat toliko ima ovlašćenja, od sertifikata, izdavanja uverenja, oduzimanja dozvola, obavljanja osnovnih tehničkih pregleda, tako da su to prevelika ovlašćenja, za koja oni nisu ni kadrovski ni organizacijski osposobljeni i trebalo bi, ne samo ovaj nego sve naše amandmane prihvatiti.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo posle člana 86, koji se odnosi na zaštitu od isključenja, predložili član 86a.
Mada je u prethodnom izlaganju jedan amandman sličan i delom identičan našem, ipak bih naš amandman pročitao, pošto se on tiče socijalno ugrožene kategorije i taj naš član 86a glasi: "Trgovac ne može isključiti potrošača sa mreže, odnosno uskratiti mu uslugu od opšteg ekonomskog interesa, ako se na taj način ugrožava zdravlje ili bezbednost potrošača i članova njegovog domaćinstva. Ništava je odredba kojom se ugovora suprotno.
Ministarstvo nadležno za poslove zaštite potrošača i ministarstvo nadležno za poslove socijalne politike, u saradnji sa resornim ministarstvima, propisuje ograničenja u pogledu isključenja ugroženih potrošača s mreže.''
Naš amandman znatno poboljšava ovaj član o potrošačima i mi o njemu diskutujemo. Praktično, ove usluge od opšteg ekonomskog interesa mnogi poslanici pomenuli su da su jedna civilizacijska tekovina i kao takvi, potrošači i korisnici tih usluga moraju da budu na odgovarajući način i zaštićeni i da, pogotovo u kategorijama gde dolazi do ugrožavanja zdravlja ili sigurnosti samog potrošača i njegove porodice, posebnim mehanizmima budu zaštićeni i ne dolaze u situacije da može bilo koje uskraćivanje ovih usluga da dovede u pitanje zdravlje i bezbednost porodice.
Vlada je odgovorila jednom šturom rečenicom: "Amandman se ne prihvata iz razloga nemogućnosti propisivanja uslova u pogledu isključenja sa mreže ugroženog potrošača u svim oblastima usluga od opšteg ekonomskog interesa na istovetni način".
Ako ste socijalno odgovorna vlada, ne mogu da verujem da jednim studioznim pristupom ne mogu kriterijumi da se izgrade i da vi kao socijalno odgovorna vlada nađete mehanizme da zaštite socijalno ugrožene građane, veoma često i bolesne, a nažalost uz bolest ide i siromaštvo, tako da je trebalo da prihvatite ovaj amandman i time biste razrešili problem jednog velikog broja socijalno i egzistencijalno ugroženih ljudi.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, podneli smo amandman na član 27. stav 3. Radi javnosti ću da pročitam na šta se odnosi taj stav, pa ću posle obrazloženje da kažem.
Taj stav 3. glasi: Lice iz stava 2. ovog člana može tražiti od visokoškolske ustanove u kojoj je steklo naziv da mu, u skladu sa ovim zakonom, u postupku i pod uslovima propisanim opštim aktom visokoškolske ustanove utvrdi da ranije stečeni naziv odgovara nekom od naziva iz člana 95. ovog zakona.
Mi tražimo da se ovaj stav briše. Smatramo da je suvišan. Zašto? Zato što je u ovom članu 27. u stavu 1. jasno rečeno da svi stručni akademski, naučni nazivi, stečeni prema propisima do stupanja ovog zakona u pogledu i prava i obaveza i svega koji proizilaze iz toga, izjednačavaju se sa odgovarajućim stručnim, akademskim i drugim zvanjima.
Vi ste u stavu 1. rekli da sva ta naučna i akademska stručna zvanja stečena u prethodnom odgovaraju i onda taksativno se navode rangovi, da ih ne komentarišem.
Smatramo da ovo treba brisati. Vi ste u obrazloženju da se ne prihvati amandman rekli da amandman ne treba prihvatiti iz razloga što se predloženim rešenjem omogućava da, kada je to potrebno, zainteresovano lice zameni ranije stečenu diplomu.
Mi mislimo kao SNS da jedan zakon mora da bude jasan, striktan i respektujući. U kom smislu respektujući? Ako ste stavom 1. dali da prethodna znanja su izjednačena sa sadašnjim, šta to znači – kada je to potrebno?
Da li neko ko sad po svojoj volji želi da uzme novu diplomu ili će u fazi zapošljavanja privatni ili državni poslodavac da mu traži novu diplomu? Ovo može da se izrodi u jednu lošu situaciju, po našem mišljenju, da će se stvoriti lančana reakcija, da svojom voljom kandidat ili neki poslodavac traži novu diplomu, ali da krene lančana reakcija i navala na fakultete za izdavanja novih diploma.
Sada je to tehnički problem koji može da se dogodi, ali je najmanji. Na taj način stvara se malo i nesigurnost pojedinca u prethodno stečenu diplomu, a mi moramo kao država, i vi kao Vlada, da imamo respekt prema jednom veoma kvalitetnom, prethodno organizovanom visokoškolskom obrazovanju, koje je za određeno vreme prema tim doktrinarnim pristupima funkcionisalo i da ne damo na taj način mogućnost da zamenom diploma pojedinci uzimaju diplome iz nekih bezrazložnih neargumentovanih razloga.
Zbog svega toga što ovo može da dobije neku konotaciju, a da država mora da poštuje prethodni sistem i kad ste jasno u zakonu i stavu rekli da je to izjednačena diploma, time država ne sme ni pojedincu da dozvoli da zameni diplomu, niti nekom poslodavcu. Time uvažavamo, respektujemo i iskazujemo poštovanje prema tradiciji prethodnog visokog obrazovanja koje bi bilo kvalitetno.
Iz tih razloga, videćemo da li smo u pravu, ali to su naši argumenti, znači, po nama ovaj stav je dobronameran u suštini. Ali, naučeni praktičnim iskustvom, ova dva momenta mogu u budućnosti da dobiju neke loše konotacije koje su nepotrebne, jer je sve rečeno u ovom članu.
Dame i gospodo narodni poslanici, ova dva zadnja amandmana, ovaj amandman na član 30. i  31. ću prokomentarisati, da više ne uzimamo vreme ni poslanicima, ni ministru. U suštini, oba ova amandmana se odnose na naš amandman na član 3. koji se odnosi na uvođenje te početne akreditacije.
Detaljno obrazloženje zašto smo podneli amandman na to smo iznosili u prošlom zasedanju prošlog četvrtka, tako da ne bih oduzimao vreme da ponavljam priču koju smo tada obrazlagali. Ova dva amandmana, da je onaj usvojen, da nema početne akreditacije, praktično i ovi članovi koji se odnose da se utvrde standardi i da se, na kraju, ti postupci akreditacije prema propisima sprovode apsolutno su vezani. Neusvajanjem ovog amandmana na član 3. praktično i ovi amandmanu su izlišni.
Smatramo da je trebalo usvojiti amandman na član 3. Jasno smo rekli obrazloženje. Trebalo je i ova dva amandmana usvojiti, oni nisu usvojeni. Toliko kao komentar, pošto smo detaljnije govorili prošlog četvrtka, da se ne ponavljam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, mi ispred SNS podneli smo amandman na član 2, a inače taj član se odnosi na sastav Nacionalnog saveta.
Naš amandman se ogleda u tome da se stavovi 1, 2. i 3. brišu. Radi javnosti, suština je da se u ovoj izmeni Predloga zakona povećava broj članova Nacionalnog saveta na 21, a s druge strane u tački 3) umesto četiri sada sedam članova treba da imenuje Vlada, tako da praktično od 21 trećina članova Nacionalnog saveta je direktno pod uticajem Vlade. Mi smatramo da se time učešće Vlade u radu Nacionalnog saveta značajno povećava.
S druge strane, mi imamo i odgovarajuće informacije da je ova praksa u suprotnosti sa Evropskom asocijacijom nacionalnih saveta, koja je i dosad na odgovarajući način stavila primedbe da ovaj naš nacionalni savet nema dovoljnu nezavisnost u delovanju.
Tako da smo smatrali, a i u onoj načelnoj raspravi mnoge kolege poslanici iz drugih opozicionih stranaka su potencirali da ovakav zakon, koristim izraz profesora Šamija, jeste nepolitički, u stvari najmanje politički, i da treba na odgovarajući način dati odgovarajuću nezavisnost u radu Nacionalnog saveta, koja će da bude zasnovana na doktrinarnom stručnom prisustvu koji se tiče ove profesije.
Smatramo da ovaj amandman treba prihvatiti jer je primeren ovom duhu zakona o autonomnosti, ne samo univerziteta, nego i nezavisnosti nacionalnog saveta.