Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Radojević

Aleksandar Radojević

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, koleginice i kolege, moj prethodni kolega je rekao šta je prethodni režim uradio što se tiče pravljenja puteva i asfaltiranja puteva, a ja ću se malo više osvrnuti na to šta se dešavalo u medicini, s obzirom da je to moja struka.
Kada je ova vlada pokušala da izvede račun koliko se duguje, koliko se potražuje, došlo je do neke cifre od 14 milijardi dinara, koliko je neizmirenih obaveza prema veledrogerijama. Na sreću, ispostavilo se da je taj dug značajno manji i da on iznosi samo četiri milijarde. Zašto dolazi do takve razlike?
Još uvek u ogromnom broju zdravstvenih ustanova je stari, što bi oni rekli, menadžment koji vodi te zdravstvene ustanove koje su u principu vođene vrlo nekvalitetno, birani su ljudi koji su partijski poslušnici i oni su tako vodili te zdravstvene ustanove, pa su onda morali da planiraju na sebi svojstvene način onako kako su verovatno dobijali naloge iz partijskih centrala. Neuki i nekvalitetni kadrovi, koji su birani onako kako to nekom odgovara, su verovatno jednim delom krivi za to. Oni ljudi koji su hteli da njihove bolnice, njihove klinike funkcionišu dobro i kvalitetno, verovatno su zauzimali neko preticanje, pod navodnicima, pa su pravili neke projekcije koje je nužno napraviti kako bi se dobila neka količina potrošnog materijala ili lekova da bi se redovno funkcionisalo.
Kako se to dešavalo? Koliko je primera neracionalne potrošnje, najbolje se vidi iz ove čuvene i famozne vakcine koje još uvek, kolega iz DS malo pre reče, 680.000 doza čeka na uništavanje. Koliko je to novca koji je planski utrošen ili neplanski utrošen za vreme prethodnog režima? Za to vreme dok je neko planirao milionske cifre koje su se odnosile na vakcine za gripe, za taj čuveni grip, nas su u ambulantama, u ordinacijama terali da neracionalno štedimo, da smešno štedimo. Recimo, kada čistite ranu nekome pacijentu i koristite medicinski benzin, medicinski alkohol i povidon jod sa par tufera, onda zapreminu utrošene tečnosti merite na vagi u gramima, što je bilo prosto neverovatno. Taj zadatak sam odbio. U bolnici sam čekao da neko dođe da me presliša, da me prozove zašto to ne radim. Niko se nije pojavio.
Za to vreme su oni skupi aparati, koji se tiču milionskih cifara, prolazili glat, nabavka skenera, dupliranje skenera, nabavka magnetnih rezonansi, prebacivanje ključnih delova iz magnetnih rezonansi i skenera iz državnih bolnica u stare privatne aparate, pa onda zanimljive kombinacije sa serviserima te opreme. Sve je to pušteno da ide u zaborav.
Ovom prilikom apelujem na one koji se bave zakonodavstvo da provere šta se dešavalo zadnjih deset, petnaest godina sa tim aparatima, kako su vitalni delovi koji su najskuplji, koji su srce tih aparata, nestajali i odlazili u neke druge aparate. Onda se neko dosetio da u sistemu zdravstvene zaštite, u prethodnom režimu, ima logike da se u bolnicama formiraju pogoni za proizvodnju parenteralnih rastvora koji su osnova svake bolničke terapije i koji se troše u velikim količinama. Izračunali su da je to mnogo jeftinije, nego da se ta velika količina tečnosti, koja je praktično bezvredna, jer sadrži u sebi 0,9% kuhinjske soli, čiste kuhinjske soli u jednom litru tečnosti, transportuje sa velike udaljenosti, pa da onda ti pogoni u lokalnim bolnicama imaju veću isplativost. To je i urađeno u velikom broju zdravstvenih centara uz veliku pompu, ali je ubrzo zatvoreno i prestalo je sa radom.
U međuvremenu se našao povoljniji dobavljač, firme iz dalekih država, čak iz Nemačke i drugih država, koji proizvodi te parenteralne rastvore. Neko je izračunao da ima više računa da se koristi u zdravstvenom sistemu, nego da se to proizvodi u našim fabrikama lekova ili u našim pogonima za parenteralne rastvore u našim krugovima bolnica. To je ono što se zove domaćinsko poslovanje i struktura menadžmenta, kako bi rekli ljudi iz prethodnog režima, koji su uglavnom eksperti za menadžment, za privredu, za sve ono čega su se dotakli, a što je propalo.
Jedan od zanimljivih fenomena se dešava i sa našim fabrikama lekova koje iz naših ruku, iz ruku onih koji su ih napravili, koji su odškolovali kadrove i uspešno proizvodili, preko noći prelaze u vlasništvo nekih drugih, počev od "Zdravlja" iz Leskovca, prema "Hemofarma", koje su bile vrlo uspešne i uzorne fabrike. Naravno, i danas su, samo su pod okriljem stranih tzv. strateških partnera. Strateški partner, po mom ubeđenju, ima smisla da izvuče nešto iz krize ili da napravi nešto boljim, a ne da uzme nešto što već dobro i odlično radi i da uplaćuje porez i profit u ovu državu.
Istovremeno, neki drugi proizvođači lekova se kažnjavaju zato što nemaju strateškog partnera. Recimo, "Galenika" koja je isporučila gotove lekove ovom Fondu zdravstva, odnosno ovim veledrogerijama, za nekih pedesetak miliona evra, istovremeno kada je "Hemofarm" isporučio desetak miliona evra, nemojte me držati za cifre. "Hemofarmu" je to plaćeno, a "Galenika" je naterana da uzme nepovoljan kredit da bi pokrila troškove. S obzirom da je to cifra od 50, 60, 70 miliona evra, koliko već, a mi imamo ovde viška nekih 79, 80 miliona evra po ovom balansu javnog duga, predlažem Vladi da razmisli i da možda napravi neku kompenzaciju pa da se te pare koje su već izglasane kao javni dug upotrebe za pokrivanje kredita koji je uzela "Galenika" za već isporučene lekove i da se napravi nešto što se zove spašavanje srpske farmaceutske industrije, manje važno, ali više važno spašavanje srpskog zdravstva, jer svaki lek koji ubuduće budemo uvezli iz inostranstva je tri do četiri puta skuplji od našeg domaćeg leka. Ako u to ukalkulišete razliku između cene gotovog leka kada ga uvozite i cene sirovine za taj lek koji vi ovde proizvedete sa domaćom pameću, videćete koliko bi se uštedelo samo na uvozu sirovina, a ne gotovih lekova, a i na korišćenju naše pameti da naša pamet koja je već dokazana proizvede te iste lekove za naš osiromašeni narod koji je u zadnje dve, tri godine, barem ispred moje ordinacije, uvek molio da dobije neki jeftiniji domaći lek, a ne neki skuplji strani.
Naravno, nisam protiv stranih lekova. Inostrane kompanije su ispred nas i sve one lekove koje mi ne možemo adekvatno da proizvodimo, da adekvatno pratimo, treba uvesti iz sveta i treba ih staviti da budu dostupni svakom pacijentu, ako je moguće, preko lekarskog recepta, ako ne, onda da oni ulože svoja sredstva kojih je sve manje.
U tom smislu, apelujem na ljude koji se bave trenutno ovim problemom, da razmisle da li se može pomoći na bilo koji način i očuvati naša jedina preostala fabrika, da se ne bi od ovih ćerkica fabrika koje su nastale tako što su iz "Galenike" i iz nekih drugih farmaceutskih kompanija odlazili kadrovi i u nekim garažama i podrumima počinjali mini-proizvodnju. Iste te mini-proizvodnje iz okolnih zemalja takođe isporučuju gotove lekove nama, tako da na raznorazne načine trošimo mnogo više novca, deviznog novca, po mom mišljenju, potpuno neopravdano.
Hvala, govoriću vrlo brzo.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, kada imate ovakvu opoziciju koja je toliko inspirativna onda vam treba 400 minuta da biste govorili, pa ću zato početi citatom uvaženog kolege Borka Stefanovića, koji otprilike, pre sat vremena reče poslaničkoj grupi SNS – ne možete više lagati sve ljude.
Pitam na šta je mislio, obzirom na to da su oni kao ekspertska Vlada počeli pre desetak ili dvanaest godina sa one strane koja bi trebala da učestvuje u punjenju budžeta.? Dobili su eksperte od 25-30 godina, pa se pitam kako li se to u ekonomiji, finansijama postaje ekspert u nekom poslu tako mlad, da li sa nekom skinutom doktorskom tezom, sa nekog sajta, pa onda se dođe da se to primeni u praksi ili na neki drugi način, kao u medicini?
(To je vaš predsednik, ne naš.)
Pitaću se naravno.
(Predsedavajuća: Gospodine Đeliću, nemojte da dobacujete.)
Nemojte dobacivati, jer dela upravo gospodina Đelića i njegovih saradnika sude o tome.
Sve ono što je donosilo i punilo budžet u ovoj državi, sve je na početku privatizacije rasprčkano, da je prodato možda bi bilo dobro. Recimo "Koka kola", "Apatinska" pivara, "Lav" pivara, sve cementare u državi, Naftna industrija, sve ono što je donosilo ogromne profite i što smo mi, što su radnici i seljaci ove države sami napravili, onda je rasprodato, tako da donosi velike profite strateškim partnerima i onim koji su došli spolja da nas uče kako se to radi, kako nismo znali sami to da napravimo, sami da koristimo nego je trebao neko da nam te ključne fabrike koje su donosile ključne profite odmah na startu uzmu.
Posle toga je sledilo rasprodavanje razno-raznih drugih fabrika, a gospodin Đelić, i njega ću citirati kaže, pre jedno tri sata u raspravi – vidim da ne možete da prodate "Telekom" i "Galeniku". Možemo, gospodine Đeliću, lako je to prodati, ali da li znate čiji je "Telekom"? Ako je svaki radnik ili seljak na periferiji ove države dovodio do svog doma i bandere i kablove i učestvovao sa 1000-2000-3000 maraka ili evra u izgradnji te mreže i onda dao "Telekomu", odnosno tadašnjem PTT na korišćenje, kao osnovno sredstvo koje bi onda oni koristili da naplaćuju pretplatu i usluge, pa se pitam, da li ste izračunali, koliko je učešće tih ljudi, koliko je u tom "Telekomu" kapitala ovog naroda? U čije ime vi to prodajete ili mi to prodajemo jer ne možemo da prodamo? Zaista može da proda vrlo lako.
Šta se dešava sa "Galenikom"? "Galeniku" 2007. godine kada ste je preuzeli imala je tridesetak miliona evra viška kapitala, odnosno profita, a sada ima nekih 150 miliona evra manjka.
Evo, pošto je vreme ograničeno, sugerišem samo ministru da se ne ide nikako na strateškog partnera, jer "Galenika" zaista sa onim što se zove entuzijazam onih koji su tamo deo fabrike, a ne zovu se menadžment i ekonomisti, nego se zovu farmaceuti, zovu tehnolozi i zovu hemičari. Sa doktorima medicine zaista mogu da podignu tu, jer "Galenikini" proizvodi mogu da se prodaju i bez mreže za prodaju.
Zaista, mislim da bi bilo dobro još neke fabrike u ovoj državi poštedeti od nekih brzih privatizacija, nalaženja strateških partnera i dozvoliti našim ljudima da brzo krenu u promene da dođe do toga da "Galenika" proizvodi lekove.
Gospodine Đeliću, uopšte nisam pričao o kupovini diploma, samo sam se divio kako se postaje tako brzo ekspert u vašim naukama, kako se brzo dolazi do toga da ljudi budu do te mere edukovani sa svojih 25 ili 30 godina. Kod mene u medicini to ide malo teže. Da biste postali ekspert, morate da imate 5.000 operacija, 5.000 bronhoskopija, ili 2.000 ili 3.000, pa da se dokažete u struci, pa vas onda neko na osnovu škole i diplome i onoga što ste uradili u struci proglasi ekspertom.
To kod vas, očito, ne ide tako, ali da ste ekspert za demontiranje srpske privrede, to se vidi. U Čačku je, recimo, bilo 36.000 zaposlenih ljudi u proizvodnji pre vašeg mandata, a sada ih ima jedva 1.500.
Protiv ruskog strateškog partnerstva takođe ništa nisam rekao. Rekao sam samo da ubuduće ne treba tražiti prebrzo strateške partnere. Pomenuo sam "Galeniku" na tu temu, jer je "Galenika" nacionalno bogatstvo i ako "Galenika" dobije nekog inostranca, ili inozemca, što bi rekli braća Hrvati, onda će cena lekova sa jedan dinar skočiti na četiri ili pet. Onda ćemo demontirati kompletan zdravstveni sistem, jer će ostati bez novca koji je potreban za lečenje ljudi, jer je to odnos cena između domaćeg leka koji se napravi u "Galenici", sa našim jeftinim znanjem naših eksperata iz "Galenike", u odnosu na one lekove koji se uvezu kao gotovi. Time se, naravno, povećava i spoljnotrgovinski deficit, ako se ne varam.
Što se tiče dugova, valjda ste vi, kao ekspert, prilikom zaduživanja vodili računa kolike su kamate. Ako vi, kao neko ko je bio prethodni režim i zaduživao zemlju niste vodili o tome računa, onda ćemo mi, naravno, platiti te vaše dugove. Očekujem da ste kao ekspertska Vlada i ekspertski tim vodili računa o tome. Hvala.
Ponovo je gospodin Đelić rekao da mi kao Vlada želimo da prodamo "Galeniku" i da ja osporavam to. Samo apelujem na ministarstvo da razmisli još jednom na tu temu. Kao narod i kao firma "Galenika" ima potencijala da iznutra krene u reorganizaciju, da za vrlo kratko vreme napravi "Galeniku" da bude ponos ove države kao što je bila i u narednih 50-60 godina, jer je "Galenika" četvrta fabrika na planeti Zemlji koja je počela da proizvodi penicilin davne 1949. godine. Od te godine do danas je iškolovala toliko stručnjaka da zaista nema tajni za njihovu proizvodnju lekova.
Bila bi katastrofalna greška uvesti im nekog, taman bio i najbolji strateški partner, jer bi on radio za sebe, kao što je gospodin Babić ostao bez svog "Hemofarma" u Vršcu koji je mogao i bez strateškog partnera da proizvodi, što je dokazao milion puta na tržištu i sveta i Evrope.
Gospodine ministre, ako dozvolite, imao sam konkretan predlog što se tiče "Galenike". Zaista postoji tim ljudi koji imaju program za izlazak iz krize i oporavak "Galenike". Ako ste vi raspoloženi, vrlo rado bi došli u Vladu na jedan sastanak koji bi mogao da se organizuje sa vama i da se popriča na temu plana i programa i kadrovske strukture ljudi koji bi činili okosnicu za to.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka vezano za dostupnost zdravstvene zaštite bih rekao par reči. Mislim da je to lepo zamišljeno, ali teško ostvarljivo zbog Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji to ne dozvoljava, odnosno onaj finansijski deo koji je nemoguće ispraviti.
Recimo sada imate situaciju da pacijentu iz Kraljeva kada se razboli u Čačku niko ne sme da priđe od lekara kao da se razboleo marsovac jer niko neće u Kraljevu u isti rang da napiše uput i da to bude overeno. Dok utvrdite da li je hitan ili nije hitan, čoveku može mnogo toga da se dogodi. Čak i ako promeni prebivalište, a koje uplaćivao svoje osiguranje u nekom drugom područnom mestu, područne filijale ne može se osloboditi plaćanja te zdravstvene zaštite.
Nedavno sam imao primer čoveka vitalno ugroženog koji je zbog tromba embolije morao da legne na odeljenje. Nije bio iz filijale Čačak. Na tumačenje pravnika iz Fonda RFZO on nije bio obavezan da plati to lečenje sve do trenutka dok je bio vitalno ugrožen. Onog trenutka kada je na svoj zahtev, zbog toga što mu je bilo neprijatno da leži tu dok ga sestre prozivaju ko će za njega da plati lečenje, potpisao listu i izašao napolje, to nije ispoštovano, već je ispoštovana finansijska služba koja je tražila da se lečenje plati. Tako da je došla ekipa njegovih drugova i sakupila novac da plati lečenje.
Recimo da vam se dogodi situacija koja se takođe dogodila nedavno gde je pacijent došao u posetu iz Kosovske Mitrovice u drugi grad i tu je doživeo diskushernijaciju i morao je biti prebačen u bolnicu u Beograd. Da bi se fizički prevezao do Beograda njegova filijala iz Kosovske Mitrovice mora da overi uput koji će neko drugi da napiše u Čačku i da odnese u Kosovsku Mitrovicu. Praktično tehnički potpuno neizdvodljivo.
Ista situacija se dešava i sa izabranim lekarom koji je dužan da napiše nalog za prevoz pacijenta koji je hospitalizovan, ali nema mogućnosti da se sam preveze do svog mesta boravka, jer samo izabrani lekar može dati nalog za prevoz sanitetskim vozilom.
Tako da mislim da ovo mesto stanovanja užasno škripi u ovom zakonu i mislim da će biti teško sprovesti to pravo pacijenta na dostupnu zdravstvenu zaštitu samo ukoliko stanuje kilometar van svoje matične filijale. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, samo da se nadovežem na diskusije prethodnih koleginica, naročito koleginice Batić koja je rekla, ne braneći nešto previše svoju praksu, jer ona se sama, nadam se, uspešno brani, da se svim i svačim leče pacijenti od gripa. Delimično je to tačno, ali je uslovljeno time da je lekarima istrgnuto iz ruku da leče onim čime se grip inače može lečiti – suportivnom, potpornom terapijom, nekom simptomatskom terapijom ili već čuvenim vakcinama koje su preventivne. Tako da, ono lekova što ima lekar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti na raspolaganju za lečenje pacijenta od gripa praktično se svodi na to što ste vi rekli tako pod navodnicima.
Ono što čini da zdravstvo funkcioniše, ipak mislim na vrlo visokom nivou za uslove u kojima radimo i čime radimo, to je znanje ljudi koji se bave time i njihov entuzijazam, čast izuzecima koji se bave nekim drugim stvarima, ali zaista da nije tolikog entuzijazma i tolikog znanja ne bi bilo ni "z" od zdravstvene zaštite u ovoj zemlji. Jako mi je žao da su Ministarstvo zdravlja i lekari, naročito kliničari potpuno razvlašćeni od donošenja zakona i vođenja zdravstvene politike. To je nekako istrgnuto u ove koji imaju pare, pod navodnicima, a mislim na RFZO i Ministarstvo finansija, koji su glavni lekari, nažalost, u ovoj državi. Hvala.
Ja zaista moram da se nadovežem na ovu diskusiju, jer je potpuno neverovatno da ne možemo da se usaglasimo oko nekih elementarnih stvari tipa poverljivih informacija za dete, poverljivog savetovanja, itd.
Obzirom da u praksi imam slučajeve da se ljudi plaše kad imaju 20, 30 godina neke medicinske procedure, medicinske dijagnoze onoga što ih čeka, pa često oni od 30 ili 40 godina nateraju suprugu ili supruga da ih drže za ruku dok se radi neka procedura, da budu prisutni u ordinaciji. Sada me interesuje sa koliko godina mislite da su deca kadra u osnovnoj školi da idu na poverljivo savetovanje, ako škola počinje od sedam godina? Da li dete uopšte biva kadro da primeti da je bolesno, obzirom da veliki broj ljudi koji imaju laganu astmu imaju po 50 godina i nikada nisu imali problem vezan za tu astmu, nikada nisu prepoznali bolest? Kako mislimo da će dete od 5, 6, 7, 8 ili 9 godina biti kadro da traži neki savet vezano za nešto što mu se dešavalo u snu ili nešto čak što je organska bolest a blagih je simptoma?
Dete koje je sposobno za rasuđivanje i dete koje je sposobno za raščuđivanje neko je morao da utvrdi da je dete sposobno za rasuđivanje ili je to možda ono samo utvrdilo.
Da bi bilo utvrđeno da je dete sposobno za rasuđivanje pa valjda ga mora neko odvesti, neko mora biti sa njim, neko mora biti prisutan. Kako ćemo da utvrdimo da je dete sposobno za rasuđivanje i koji je taj koji će to da utvrdi? Da li je dovoljan roditelj, da li psiholog, da li psihijatar, da li lekar, da li pedijatar? Ko je taj? Kako ući u početak primene toga što se zove – dete je sposobno za rasuđivanje? Ko je napravio tu kvalifikaciju ili dijagnozu?
Dete je sposobno za rasuđivanje u školi, za školske obaveze. U 11 godina treba dete da bude osposobljeno za rasuđivanje o nekom zdravstvenom problemu. Znači neko mora da postavi teoriju, odnosno da se prihvati dijagnoza kao stav da je dete sposobno za nešto drugo. Znači, opet se vraćamo nazad na početak, ili ćemo struku psihologa, doktora, psihijatra da svedemo na to da se leče paragrafima, da u svemu imamo zakonsku odredbu kada će dete da ide u školu, kada će u školi da traži da ide do toaleta i sve ostalo.
Svako dete je ličnost, to nema sumnje i sa tim se slažem, ali ovde u ovom članu zakona piše – u postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite dete koje je sposobno za rasuđivanje bez obzira na godine života ima pravo na poverljivo savetovanje i bez pristanka roditelja, kada je to u najboljem interesu deteta.
Naravno da ne postoji lekar koji će savetovati dete, a da ne misli da je to u najboljem interesu. Pitam se, s obzirom da sam imao priliku jedan veliki profesor pedijatrije u Beogradu, meni i svim studentima demonstrira kako mu se dogodilo u karijeri da je jednom detetu dao pola tablete aspirina da bi mu skinuo temperaturu i da mu je dečačić od sedam godina posle anafilaktičkog šoka umro na rukama. Kako ćemo onda da tumačimo ko će da bude kriv, ko će da odgovara? Da li će biti odgovoran taj kliničar, da li će to biti dete koje je izrazilo želju da popije taj aspirin u najboljoj nameri, da li taj roditelj koji se saglasio sa tim? To je jako teška i velika problematika i teško je odmeriti u ovoj situaciji.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, koleginice i kolege, prava pacijenta, bio pristanak pacijenta pismeni ili usmeni, to može da zvuči lepo za pacijente koji su lagani, koji su laki za one specijalnosti medicine koje se bave nekom kozmetičkom medicinom ili nekom koja nije opasna po život. Moram da naglasim da u medicini postoji jako puno procedura koje su vezane sa velikim dijagnostičkim rizicima koji vode ponekada u smrt. Nekoliko desetina tih procedura postoji koje su opasne i za koje se zna, po broju intervencija, kada se može očekivati da neka intervencija letalno završi. Ne bih da nabrajam te procedure, da se pacijenti u napred ne plaše. Kliničari to odlično znaju.
Zbog toga mislim da će naše bolnice poželeti kliničare koji će biti hrabri da odrade neku proceduru, prihvatajući sve one obaveze i rizike koje sami sebi natovare na glavu primenom ovakvih zakona. Mislim da će se nekako svi medicinari i kolege opredeljivati za one struke koje sa sobom ne nose neki veliki rizik da će se svi baviti nekim specijalnostima koje su laganica, što bi deca rekla, a ove teške procedure ćemo ostaviti za nekog trećeg. Hvala.
Moram samo da se nadovežem na uvaženog kolegu. Kada su ljudi pokušavali da dođu do istine, da vide ko je u pravu, pacijent ili doktor, onda imate deset umirućih od karcinoma koji je već na kraju u užasnim bolovima, onda su ih stavili deset u sobu i stavili su svakom na natkasnu jednu tabletu i rekli – popiješ ovu jednu tabletu, neće te boleti, popiješ dve spavaćeš, popiješ tri umrećeš. Niko nije popio tri.
Poštovani predsedniče, gospođo ministarko, koleginice i kolege, moram da ukažem na još jedan zaista mislim čudan uzrok zakazivanja pregleda. To je naime situacija u kojoj imate doktora, imate salu, imate sve što vam je potrebno, ali fond zdravstva ne prepoznaje toliki broj intervencija toga dana.
Takva neka ustanova je limitirana sa četiri, pet, sedam operacija toga dana ili nekih drugih intervencija i sledeća se mora odložiti za neki sledeći dan. Tako imate situaciju da iz neke tercijalne ustanove Beograda, Kragujevca, ali iz Beograda to pouzdano znam se vrati pacijent u Lebane ili negde jako daleko da bi sačekao neki sledeći termin kad se može izvršiti operacija koju će fond prepoznati.
Hteo bih da se nadovežem na ovo što je kolega Radovanović rekao, zbog propusne moći aparata. Slažem se da aparati imaju određenu propusnu moć, ali aparati bar u velikom delu zdravstvenih ustanova mogu da rade i drugu i treću smenu, a rade samo prvu smenu, pa se onda namerno pravi lista čekanja koja pravi ovo što su kolege pre mene pričale. Hvala.