Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7414">Veroljub Arsić</a>

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka

Govori

Reč ima ministar, dr Zorana Mihajlović.
Izvolite.
Pravo na repliku, narodni poslanik Vjerica Radeta. Izvolite.
Reč ima ministar dr Zorana Mihajlović. Izvolite.
Pravo na repliku narodni poslanik Vjerica Radeta. Izvolite.
Reč ima narodni poslanik Danijela Stojadinović. Izvolite.
Zahvaljujem, kolega Marinkoviću.

Ovaj zakon u suštini tiče se utvrđivanja javnog interesa oko izgradnje puteva. Rasprava se pretvorila i u tehnologiju izgradnje auto-puteva i nemam ništa protiv toga, i da se jedna takva diskusija i polemika vodi ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije, tako da ću danas imati ja slobodu da i van samog ovog upravnog postupka i utvrđivanja javnog interesa, kažem neka gledišta i neka svoja iskustva i zapažanja u vezi auto-puteva.

Prvo, što se tiče samog načina sprovođenja eksproprijacije, to je regulisano i samim Zakonom o eksproprijaciji. Za sada se prihvata model da se vrednost zemljišta na kome se vrši eksproprijacija utvrđuje poreska uprava na osnovu prometa gde su bile nepokretnosti na teritoriji te katastarske opštine ili neke susedne, prosečna vrednost, čini mi se najmanje tri promet koja su utvrđena, a opet poreska uprava je utvrđivala vrednost imovine da bi utvrdila osnovicu za plaćanje poreza na promet apsolutnih prava. Tako da, je jako teško da dovedemo u pitanje objektivnost poreske uprave po jednom ovakvom modelu, jer je sama poreska uprava štitila državu da njoj budu plaćeni porezi u onoj vrednosti koliko zaista košta ta imovina, a sada, navodno, to je loš način kada država tu istu imovinu treba otkupi od fizičkih lica sa obrazloženjem da je sada mnogo niža vrednost nego što je to inače, tržišna.

Ne možemo u dva slična postupka da posmatramo dve okolnosti. Primenjuje se jedna, a da li je taj model najbolji, ne bih u to da ulazim, verovatno postoji neki bolji, međutim ovo je za sada zakonsko rešenje sa kojim raspolažemo, a postupak vode lokalne samouprave. Mogu da kažem da će tu uvek biti problema, jer čini mi se, da birokratija po lokalnim samoupravama ima neke svoje načine rešavanja tih problema, a malo da kažem da ima, valjda i zato što žive sa građanima kojima se vrši eksproprijacija pokušavaju određene pogodnosti da daju za te građane. Nemam ništa protiv toga, ali znači, pogodnosti u okviru zakona, van toga ne može da se izađe. Tako da, možda je vreme da se napravi novi Zakon o eksproprijaciji i da se jedan ovakav postupak brže, efikasnije i pravednije sprovodi za same korisnike, odnosno za subjekte u procesu eksproprijacije.

Sad, moglo se od toga pričalo oko samog auto-puta. Svi smo se složili da nama auto-putevi trebaju. Međutim, izgleda mi da se ne slažemo u onome često, gde treba da budu auto-putevi, ko će biti izvođač, koje će tehnologije biti primenjivane i gde će biti izvori finansiranja.

Vlada Republike Srbije ima svoju strategiju. Sada, ta strategija se ne pravi za godinu, dve ili tri. To je jedan proces i jako je loše ako ta strategija bude podložna dramatičnim i velikim izmenama, jer često novac koji ste uložili u određeni deo infrastrukture ne daje očekivane rezultate zato što ta strategija nije sprovedena do kraja. Kada se ovaj interes ne ostvari po pitanju izvora finansiranja dobavljača, onda se krene sa jednom suludom pričom među građanima Srbije, šta će nama auto-putevi. Kažu – auto-putevi se ne jedu i od auto-puteva se ne živi, nama treba posao od koga ćemo da izdržavamo svoje porodice, a jedan od parametara kada neko hoće negde da investira bez obzira da li je strani ili domaći investitor pošto vidim da sada i to postaje problem, jedan od parametara jeste i saobraćajna infrastruktura.

Saobraćajna infrastruktura investitoru domaćem i stranom i svakom drugom određuje troškove koje će da ima u svojoj delatnosti u kojoj želi da izvrši investicije. Auto-putevi, pruge, uređivanje vodenih puteva, luka, pristaništa smanjuje te troškove i svaki kilometar auto-puta koji god se izgradi povećava konkurentnost Srbije kao zemlje gde investitori hoće da ulože novac, bilo da su strani ili domaći.

Kroz te investicije se otvaraju radna mesta. Mi smo jedan resurs koji se zove visoka stopa nezaposlenosti po pitanju privlačenja investitora iskoristili, taj resurs više nemamo, ne raspolažemo više tim resursom. Investitori su već počeli da se takmiče između sebe da dođu do kvalitetne radne snage u velikom delu Srbije i da bi zadržali dobrog radnika spremni su da mu daju jako pristojne plate za ove prilike i značajno veće nego što je to bilo pre tri ili četiri godine. Znači, ako želimo da se taj proces nastavi i da se poveća konkurentnost naše radne snage, moramo da imamo kvalitetnu saobraćajnu infrastrukturu.

Tako da, dolazimo do toga da se od auto-puteva. Pričamo sada o sekundarnoj posledici. Primarna posledica jeste i ta bez obzira ko god da bude, pravi auto-put, dali je to strana firma ili domaća, kroz finansiranje i izgradnju tog autoputa država u stvari u realnom sektoru u velikoj meri upumpava kapital i obezbeđuje posao za zaposlene u Srbiji, jer ko god da ga dobije najveći deo radne snage biće odavde. I ti ljudi će dok prave taj auto-put da obezbeđuju sredstva za život sebi i svojoj porodici i opet sekundarno da povećavaju potrošnju na teritoriji Republike Srbije, domaće robe i usluga. Sve to je povezano i to su pravila koja važe već nekoliko vekova unazad.

Toliko se pričalo o SAD, činjenica jeste u ovom trenutku vojno, politički, ekonomski najmoćnija zemlja na svetu. Da li je postavio neko pitanje da li je to samo zbog njenih prirodnih bogatstava? Ima ih, nisu siromašni po tom pitanju, ali imaju i druge zemlje. Da li zbog njihove nauke, razvoja itd? To su postali kasnije, da kažem, u drugoj, trećoj dekadi 20. veka. Šta im je omogućilo da postanu tako ekonomski jaki vojno i politički? To što su pre 150 godina spojili svoje velike gradove železničkim prugama, pojeftinili proizvodnju i na taj način postali konkurentni na svetskim tržištima.

Znači, oni eksploatišu ono što su postigli pre 150 godina dan danas. Valjda smo nešto naučili iz te škole, da bez saobraćajne infrastrukture nema razvoja, nema posla i ljudi neće ovde da ostaju. Jer su mnogi pobegli iz Srbije baš zato što do njihove kuće gde su se rodili nisu imali put kojim bi došli. Mislim da je vreme da o tome protivnici ovakvih projekata počnu da razmišljaju.

Još nešto, kako god da se finansira autoput, a jedan od modela jeste i podizanje kredita, samo ekonomski potpuno nepismen čovek može da kaže da to povećava javni dug Republike Srbije. Zato što Republika Srbija kroz jednu takvu investiciju uvećava i vrednost svoje imovine. Znate, nije isto kada imate samo livade i po neku njivu, vrednost te imovine koju država ima je često beznačajna, a sasvim je veća ako imate nešto što je izgrađeno.

Da li treba emitovati obveznice, to jeste jedan od modela, međutim mi nemamo razvijeno tržište hartija od vrednosti domaće, gde bi običan građanin mogao da kupovinom tih obveznica finansira na jeftiniji način državu. To su dugoročne obveznice, a ja se sećam da je takav jedan model i bio ranije ovde za vreme Josipa Broza Tita. To verovatno oni koji predlažu žive u tom vremenu.

Sećam se odlično, mislim da sam krenuo u prvi ili drugi razred osnovne škole kada su mom ocu i mojoj majci naredili da kupe obveznice za izgradnju autoputa Bratstvo-jedinstvo 1976. i 1977. godine. Nisu smeli da kažu da neće to da urade. Nisu smeli da kažu da neće to da urade. Da li želimo u takvoj Srbiji danas da živimo? Ja ne. Kad su obveznice došle na naplatu, rečeno je – možete da naplatite, ali bilo bi dobro da oprostite državi. Ili, da ne pričam o čuvenom zajmu za preporod Srbije i da ne nabrajam tako. To su jako loša iskustva naših građana i teško da će i oni da se odluče na kupovinu naših obveznica.

Bilo je priča i oko evro obveznica koje su kupljene na Londonskoj berzi. Ko je branio našim građanima da kupuju te obveznice? Ja mislim da niko i mislim da ih je dosta kupilo. Postoji načini i Kastodi banke i brokerske kuće i portfolija koja poslovne banke kupuju od svojih deponenata itd, itd.

Inače, veliki je uspeh kada kredit kojim nas je neko zadužio 10, 11 sa rokom dospeća 15 i 20 godina sa kamatom od 7% ili 8%, podignete drugi kredit da biste taj kredit vratili i plaćali kamatu 1,5 do 2%. Izračunajte koliko je to za 10 godina razlika od pet procentnih poena 50%. Ako ćemo da branimo te koji su nas zaduživali sa tim kamatama, njihov životni lik i delo, ja neću.

Uvek kada je priča oko tih putarskih preduzeća, nemojte nas da pitate gde su nestala putarska preduzeća u Srbiji, pitajte Miškovića. On je zbog upropašćavanja putarskih preduzeća i osuđivan. Mi sa tim nemamo nikakve veze. Ili, što nisu svi autoputevi napravljeni? Evo, znam put Preševo–Vranje, čini mi se, da je plaćen, pa je nestao izvođač i pare i izvođač. Otišao u stečaj, ali otišao u stečaj u Austriji, nije u Srbiji. Nije Grk, ali ne znam zašto branimo tako nešto što nam se dešavalo.

Ljudi, činjenica jeste, većina puteva koji su se pravili do 2012. godine bili su stelt putevi, pa i taj toliko puta spominjan Ub-Lajkovac, uvodili su izvođače radova na zemljište gde nije izvršena eksproprijacija. Neka mi sada neko kaže kako ćete sa neizvršenom eksproprijacijom da dobijete upotrebnu dozvolu za takav put ili kako ćete sredstva za održavanje jednog takvog puta da opredelite, a on u suštini ne pripada vama iako ste ga napravili? Valjda su to stelt putevi, kao i oni od Preševa do Vranja. Stelt put, plaćen nikad nije napravljen.

Zato me iznenadio predsednik Fiskalnog saveta, sad pre neki dan na raspravi, kada je rekao da su investicije u 2010. i 2011. godini bile veće nego u 2018. ili 2019. godini. Kakve investicije? One koje su pisale o Zakonu o budžetu? Nije samo dovoljno napisati zakon, izglasati u Skupštini, zakon treba i da se sprovede.

Imali smo situaciju da smo zaduživali državu, valjda se opet brani lik i delo tih ljudi, zaduživali državu, nismo imali projekte, zato što nismo imali projekte nismo mogli da povučemo sredstva od banaka i plaćali smo penale na nepovučena sredstva. Naravno, redovne kamate kao da smo sve povukli. Tako se to radilo do 2012. godine. Zato smo i došli dovde, 2013, 2014. godine kada smo morali da sprovodimo mere fiskalne konsolidacije da bi pripremili državu i privredu za neka bolja vremena koja su, koliko vidim, došla.

Tako da polemike oko toga ko će biti izvođač, odakle će biti izvori finansiranja, da li su to domaće firme, strane firme, često je to pitanje samo osnivača, nezaposlenih u preduzeću. Džabe vam je ako je osnivač Pera Perić. Osnuje firmu u Srbiji, a dovede sve iz Bugarske i Rumunije. Da li je to srpska firma? Jeste. Ko radi u njoj? Ne rade naši građani. Ili, ako dođe neko ko je recimo iz Austrije. Osnuje preduzeće ovde u Srbiji i zaposli sve domaće radnike, odavde, ove ljude koji žive ovde. Hoćemo tako da pravimo razlike? Da pričamo o tome ko je strani, ko je domaći investitor i ko kakve pogodnosti treba da ima? U najvećem broju slučajeva, to je najobičnija demagogija. Svaki vlasnik preduzeća gleda da dođe do svog profita i to je potpuno zakonito i legitimno pravo.

Problem jeste što u toj želji da dođe do tog profita često nailazi, do 2012. godine, na visoke nosioce vlasti koji su mu tražili deo novca za sebe. Zato se gubilo na kvalitetu radova ili što se desilo ovo između Vranja i Preševa, da nestane i novac i autoput. U tome valjda ne želite da učestvujete? Ja ne, ko hoće neka kaže. Ali, to su neke stvari za koje se često hvatamo kada hoćemo da napravimo neku političku priču oko jednog, u suštini, dobrog infrastrukturnog projekta.

Tako da i ovaj deo priče oko toga, pazite sada ovo, da li će biti oslobođen carina i poreza repromaterijal koji se uvozi u Srbiju za izgradnju autoputa, ali pazite, nikada se ne završi cela rečenica do kraja, a to će biti regulisano izmenama i dopunama Zakona o porezu na dodatnu vrednost. Znači, tačno će biti utvrđena pravila kako može to poresko oslobođenje da se ostvari i carinsko, naravno, i Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji.

Kada napadnemo to, ja postavljam samo jedno drugo pitanje, a kome idu porezi i carine, koga mi to oslobađamo? Ja bih voleo da mi neko kaže koga oslobađamo carine i poreza. To je isto kao kada bi sada morali da platimo carinu i porez, znate na šta, na ove MIG-ove koje je uvezao predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić iz Rusije. Znači, ne može vojska da ih koristi, nije platila carinu i porez. Pa valjda je to država, vojska je državni organ. Jel Vlada državni organ? Pa hoćemo sada da se igramo poreskog postupka i poreske administracije, pa da presipamo jedan isti novac iz jedne kase u drugu.

I još nešto, moram da vam kažem, gospođo ministre, to rade ovi koji navijaju za banke, oni ne znaju šta rade, ali navijaju za banke, jer će onda vrednost radova biti uvećana za poreze i carine i samim tim moraćemo da podignemo veći kredit, ali to tako oni posmatraju. Evo, samo nekoliko stvari sam dotakao kako se često jedan ovakav dobar projekat zloupotrebljava u političke svrhe. Nemam ništa protiv, to je njihovo pravo, ali dozvolite, i naše je pravo da branimo ono što mislimo da je dobro za Srbiju, a oni koji odlučuju o tome, odlučivaće na izborima. Pre svega odgovaramo građanima Republike Srbije i ja sam siguran da će to oni znati da cene kada budu bili izbori.

Od ovakvih projekata, voleo bih da ih imamo više, znam da je ovo samo jedan početak, voleo bih da ih imamo više da rešimo istočnu Srbiju koliko je god moguće sa putnom infrastrukturom, tamo je očajna. Zbog toga imamo veliki broj naših građana koji su na privremenom radu u inostranstvu, ne da im olakšamo da dolaze i da se vraćaju tamo, nego da im olakšamo da donesu odluku da se vrate u Srbiju, gde ima je kuća i tu da žive i rade, a ne u inostranstvu.

Znači, možete biti sigurni da će ovakav projekat sasvim doneti rezultate koji se očekuju. U danu za glasanje glasaćemo za usvajanje ovog zakona.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo sa daljim radom.
Reč ima narodni poslanik, koleginica Slavica Živković.
Izvolite.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Nikola Savić.
Izvolite kolega.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Marko Atlagić.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Predrag Jelenković. Izvolite.
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta. Izvolite, koleginice.
Reč ima ministar Šarčević. Izvolite.
Zahvaljujem.
Pravo na repliku narodni poslanik Vjerica Radeta. Izvolite.
Reč ima ministar, gospodin Šarčević.
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Nataša St. Jovanović. Izvolite.