Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Babić

Zoran Babić

Srpska napredna stranka

Govori

Iskoristio bih ovu priliku da čestitam Svetu Petku svim porodicama koje danas slave krsnu slavu. Takođe, čestitao bih i stranačku slavu mojim kolegama, članovima i simpatizerima SNS, uz želje za dobro zdravlje, svu sreću i napredak.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin ministar, pretpostavljam da će brzo stići, upravljanje otpadom je jedna veoma atraktivna disciplina koja je u Srbiji eksploatisana i u nauci i u medijima i na tržištu.
Činjenica je da se u Srbiji nije ozbiljno upravljalo otpadom, pa zbog toga na tom polju zaostajemo za razvijenim evropskim i svetskim zemljama i državama nekih 50-ak godina. Naša dugogodišnja praksa je bila da se otpad samo odnese iz vidokruga građana i baci na neku skoru divlju deponiju, koja je malo ili najčešće ni malo kontrolisana. Broj divljih deponija, u zavisnosti od izvora, kreće se od 2400 do 4400, po istraživanjima nadležnih inspekcija, što je za državu veličine Srbije veoma veliki broj.
Umesto Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom, o kojem danas, između ostalog, govorimo, više bih voleo da raspravljamo o dokumentu koji bi definisao ritam i rokove izgradnje sistema regionalnih deponija. Sanitarne deponije postoje u Leskovcu, Kikindi, Lapovu i Pančevu, grade se u Užicu, Pirotu i Sremskoj Mitrovici.
Međutim, šta je sa drugim opštinama i gradovima, kada će doći vreme za nas? U Vrnjačkoj Banji, turističkom mestu prve kategorije, dnevno se prikupi između 25 i 30 tona otpada, što je ekvivalent negde između 60 i 70 kubika raznog smeća koje se deponuje u depresije nastale iskorišćavanjem, odnosno eksploatacijom šljunka pored korita Zapadne Morave.
Otpad se deponuje bez ikakvog predtretmana, bez ikakve folije, bez biotrnova, iako postoji rešenje republičkog ekološkog inspektora staro nekoliko godina, kojim se zabranjuje odlaganje smeća na taj način i na toj lokaciji.
Kao dugogodišnji tehnički direktor JKP "Beli izvor" iz Vrnjačke Banje, svestan sam svih opasnosti ovog problema i nemojte misliti da teret nerešenog pitanja upravljanja otpadom u Vrnjačkoj Banji želim da prebacim na trenutnu administraciju koja vodi Vrnjačku Banju.
Problem neadekvatnog deponovanja smeća dug je bar 20 godina i nadživeo je mnoge administracije koje su se menjale na čelu Vrnjačke Banje. Samo pokušavam da animiram gospodina Dulića, kao resornog ministra, da nam pomogne, jer budžet opštine Vrnjačka Banja, koji je na nivou od 400 miliona dinara godišnje, takvu investiciju ne može da iznese.
Iako nije predmet ovog seta predloga zakona, Vrnjačka Banja ima problem i sa otpadnim kanalizacionim vodama, koje se bez ikakvog predtretmana ili taloženja izlivaju direktno u Zapadnu Moravu, iako samo par kilometara nizvodno naše komšije iz Trstenika koriste tu istu vodu kao pijaću.
Pisac ovog predloga zakona u članu 4. je predvideo da se dve ili više jedinica lokalne samouprave dogovore i zajednički obezbede i sprovode upravljanje otpadom. U suprotnom, na predlog Ministarstva, odnosno nadležnog organa AP, to će učiniti Vlada Republike Srbije.
Međutim, ono što niste predvideli, to je otpor građana. Sindrom koji se zove – ništa u mom dvorištu, ne postoji samo u Srbiji, nismo ga samo mi izmislili, već postoji i na zapadu, gde je ekološka svest na znatno višem nivou. U svesti naših građana je da se treba rešiti otpada, ali ne u svom dvorištu, već negde u komšiluku, verovatno. Taj otpor je sasvim normalan, tako je svuda u svetu.
Ono što u ovom predlogu zakona nisam prepoznao, a to je potreba da se građanima, koji žive u delovima gde su deponije, pomogne da dobiju neku drugu infrastrukturu, ali i potreba da se izvrši edukacija kojom bi se otklonio opravdani strah. Kao primer ponovo navodim moj kraj, relaciju između opština Vrnjačka Banja i Trstenik, gde lokalne samouprave pokušavaju već 15-ak godina da se dogovore o zajedničkoj deponiji.
Međutim, ne uspevamo, jer meštani Trstenika ne žele smeće iz Vrnjačke Banje na svojoj teritoriji. Razumem ih i plašim se da bi strogim sprovođenjem ovog zakona, naročito stava 2. člana 4. bili suočeni sa serijom blokada ili nekim drugim izlivima nezadovoljstva.
Ako bi se taj problem čak i rešio strogom primenom zakona ili dogovorom, što je, verujem, cilj svih nas, dolazimo do drugog problema, a to je stanje voznog parka komunalnih preduzeća. Specijalna vozila autosmećara su u proseku, u Srbiji, stara u proseku 12 i 15 godina i siguran sam da ne bi mogli da izdrže dnevni transport smeća na destinacijama koja su 30-40 kilometara duže nego što je to sada. Novi autosmećar košta oko 100 hiljada evra, transfer stanice za pretovar smeća nisu jeftine, a lokalne samouprave su sve siromašnije.
Plašim se da ćemo se suočiti sa problemom da, iako se izgradi regionalna deponija, veliki broj javnih preduzeća neće moći da preveze prikupljeni otpad. Sistem regionalnih deponija je definitivno nešto što nam je potrebno i to je osnov upravljanja otpadom.
Ako gledamo ka Evropi, a treba da gledamo, to pitanje je apsolutno prevaziđeno. Zemlje EU su već na stepenu razvoja koji im omogućuje da smanjuju broj deponija. Dakle, ono što mislim, jeste da treba intenzivno da radimo na tome, i to ne samo deklarativno, već i praktično, da kroz kompostilišta, odnosno tretiranje biorazgradivog otpada, reciklažu, insineraciju, smanjujemo količinu otpada koji završava na deponijama.
Ove tehnologije nisu jeftine, insineracija otpada košta 100 evra po toni, tretman plazma tehnologijom košta oko 80 evra po toni, a iznošenje smeća u Srbiji košta 30 evra po domaćinstvu godišnje, to je neki prosek koji se razlikuje od opštine do opštine. Zbog toga je neophodno da se u rešavanju ovog problema država snažnije uključi.
Iako potičem iz jednog takvog javnog komunalnog preduzeća, moram da priznam da veliki generator tog problema leži baš u tim javnim preduzećima. Problem u prezaposlenosti i u velikom uticaju politike na rad tih javnih preduzeća. Problem je i u stručnosti, jer nisu postojale visokoškolske ustanove koje su obrazovale kadrove iz ove oblasti.
Politika, nažalost, igra presudnu ulogu u izboru tih kadrova, pa se otpadom bave ljudi koji su završili biologiju, filologiju, filozofiju, bilo šta drugo. Menadžeri komunalnih preduzeća najčešće misle da je vrhunac i kraj posla očišćena ulica ili ispražnjen kontejner. Međutim, tada posao tek nastaje.
Ne vrši se optimizacija ruta, kojom bi se smanjila potrošnja goriva i ubrzao rad. Zbog finansijske situacije ne kupuju se dobri kamioni koji odgovaraju tipu naselja, već se kupuju i biraju što jeftiniji kamioni.
Upravljanje otpadom je krupan biznis, tržište otpada u SAD je vredno nekih 60 milijardi dolara, zaista nemam preciznu informaciju ni procenu kolika vrednost tržišta otpada u Srbiji. Ali, ono što ovaj zakon nije definisao i ne rešava, jeste dilema - da li taj posao treba da bude državno pitanje, pitanje lokalne samouprave ili privatnika.
Na kraju, ono što moram i da pohvalim je da ste u članu 6. predvideli da kvalifikovano lice odgovorno za stručni rad za upravljanje neopasnim otpadom je lice koje nije kažnjavano za bilo koje krivično delo. To je napredak u odnosu na zakonsko rešenje kojim je predviđeno da komunalni policajac može biti pravosnažno osuđivano lice na kaznu zatvora do tri godine zatvora. Tako da je ovo definitivno kvalitetan pomak. Zbog takvih gafova koji nažalost imaju težinu zakona imamo probleme prilikom izbora komunalnih policajaca recimo grada Kraljeva. Pozdravljam što ste prihvatili neke zamerke SNS i takvu grešku niste napravili ponovo u ovom predlogu zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, spornim članom 279. Predloga zakona predvideli ste da sredstva za rad inspekcije bezbednosti plovidbe zavise od broja i težine podnetih i rešenih, mada je bolje reći, naplaćenih prijava koje podnosi baš ta ista inspekcija. Ovako zakonsko rešenje nije poznato u uporednom pravu i u suprotnosti je sa principima koji važe u EU.
Zaista bih voleo, gospodine ministre, da nas prosvetlite i da nam kažete – koje je to zakonsko uporište za ovakav predlog? Takvo uporište ćete teško naći, naročito iz razloga što je ovakav zakonski predlog u suprotnosti sa članom 6. Ustava Republike Srbije, zbog sukoba interesa koji imaju podnosioci prijave, ujedno i korisnici sredstava od naplaćenih prijava i članovi komisije koja sudi za prekršaje.
Takođe, ova odredba nije u skladu ni sa članom 32. Ustava, koji propisuje da svako ima pravo na nezavisan i nepristrastan sud da pravično raspravi i odluči o optužbi protiv njega, jer komisija sastavljena od zaposlenih u ministarstvu čiji je radnik i podnosilac prijave ujedno nije i ne može biti, po mom mišljenju, nepristrastan sud.
Ovako zakonsko rešenje, koje je u stilu – kadija te tuži, kadija ti sudi, nije u skladu ni sa Zakonom o budžetu, gde je članom 19. propisano da su kazne javni prihod budžeta Srbije i taj prihod se ne može unapred pojedinačnim zakonom opredeljivati za pojedinačne namene. Sredstva za rad inspekcije bezbednosti plovidbe utvrđuje se Zakonom o budžetu u svakoj pojedinačnoj godini, a ne procentualno od naplaćenih kazni.
Pozivam vas da prihvatite amandman SNS, a da vaše zaposlene u Ministarstvu normirate i motivišete na neki drugačiji način.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predloženim amandmanom SNS se na mnogo bolji način definiše predmet uređivanja ovog zakona u odnosu na tekst predloga koji je nejasan i ne obuhvata sva pitanja koja se uređuju ovim zakonom.
Ovako loša definicija sadržaja zakona, kao i mnogih drugih odredbi ovog predloga, po mom mišljenju, pokazuje da se radi o na brzinu spremljenom zakonu koji je više za jednokratnu upotrebu, pa sam siguran da ćemo već u ovom redovnom jesenjem zasedanju imati prilike da raspravljamo i o izmenama i dopunama baš ovog zakona.
Tu činjenicu dokazuje i okolnost da je Vlada Republike Srbije dostavila 42 amandmana na sopstveni predlog zakona kojima se bitno menja skoro petina članova ovog predloga. To je kao kada arhitekta menja plan kuće kada je kuća već završena ili kada vi, gospodine ministre, otvorite za saobraćaj neki most, pa tek onda utvrdite da stubovi ne mogu da izdrže opterećenje saobraćaja.
Navodi iz obrazloženja da se zakon donosi po hitnom postupku radi usklađivanja sa evropskim propisima su najblaže rečeno neistina. Ti međunarodni propisi na koje se pozivate postoje već decenijama, a zakon je morao biti donet još pre sedam godina kada je prestala da postoji SRJ.
Pravi razlog za žurbu, koji ste vešto hteli da prikrijete, jeste činjenica da je Ustavni sud svojim rešenjem 28. maja ove godine utvrdio da su odluke o osnivanju Direktorata civilnog vazduhoplovstva neustavne i nezakonite. Da bi preduhitrila konačnu odluku suda Vlada je ovaj predlog uputila na usvajanje po hitnom postupku.
Na taj način do daljnjeg želite da omogućite nastavak nekontrolisanog trošenja stotina miliona evra koji se naplaćuju za prelete teritorije Srbije, a taj novac koji se, kao što sam rekao, meri u stotinama miliona evra, kontroliše partijski vrh stranaka na vlasti koje rukovode Direktoratom civilnog vazduhoplovstva i Agencijom za kontrolu leta.
Preko ove dve firme je za proteklih sedam godina nezakonito potrošeno preko pola milijarde evra, naplaćenih u ime Srbije za korišćenje vazdušnog prostora, ali taj novac po našim saznanjima nikada nije bio prihod budžeta Republike Srbije.
Umesto da se od tog novca, između ostalog, nadoknadi šteta od grada nastala kada protivgradna odbrana ne može da deluje zbog preleta ili za nabavku protivgradnih raketa, sav novac je na volšeban način nestao, a oštećeni ljudi, moje komšije, meštani Roćevića, Vrdila, Bukovice kod Kraljeva ili seljaci iz okoline Valjeva, koji su imali veliku štetu 19. i 20. juna ove godine, ostali su i bez useva, i bez nadoknade štete i bez egzistencije za ovu godinu.
Nažalost, u svom tom bezakonju su neposredno učestvovali i pojedini ministri kao članovi Saveta direktorata, koji su sve vreme znali da je rad Direktorata nezakonit. To im nije smetalo da primaju milionske nadoknade za samo par sednica godišnje. Ovim predlogom pokušavate da se istim ministrima omogući da nastave svoje funkcije u Savetu direktorata.
Na ove anomalije smo u nekoliko navrata ukazivali. Međutim, i od Direktorata i od pojedinih ministara su lažna objašnjenja da se radi o novcu koji navodno daje Eurokontrol za finansiranje Direktorata i same Agencije za kontrolu letenja, te da Srbija nema pravo da o tome odlučuje. Zamislite, sredstva ostvarena od preleta teritorije Srbije, a Republika Srbija nema pravo da odlučuje o tim sredstvima. Zbog toga vas još jednom pozivam da amandman SNS prihvatite.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, SNS je podnela amandman na član 34. Predloga zakona, gde se spornim stavovima 2, 3. i 4, čije smo brisanje i predložili, propisuje nadležnost vojske za upravljanje vazdušnim prostorom Republike Srbije, jer tu jedinicu za civilno-vojnu koordinaciju osniva Ministarstvo odbrane, a način rada propisuje ministar odbrane.
Ovakav način vojnog upravljanja vazdušnim prostorom, a time i vazduhoplovstvom, nije u skladu sa međunarodnim pravilima o ravnopravnosti svih učesnika u vazdušnom saobraćaju i ne postoji u civilizovanim državama. Postojeća praksa u Srbiji, koja je izražena kroz sporne odredbe ovog zakona, nanosi nemerljivu štetu razvoju vazduhoplovstva i dovela je dotle da je Srbija postala crna rupa na evropskoj karti vazduhoplovstva, kada je u pitanju sportska, amaterska i turistička avijacija.
Za ovakav način vojnog kontrolisanja sveukupnog vazduhoplovstva zaista ne postoji nikakva potreba, jer koordinaciju svih učesnika u vazdušnom saobraćaju vrši kontrola letenja kroz horizontalnu i vertikalnu podelu vazdušnog prostora. Pri tome se mora posebno istaći da je učešće i uticaj vojne avijacije u ukupnom vazdušnom saobraćaju meri u promilima, kada znamo koliko ispravnih aviona imamo u sastavu oružanih snaga Vojske Srbije i kada znamo koliko malo naleta godišnje obave pripadnici oružanih snaga Srbije.
Mislim da je potpuno neprimereno da se Ministarstvu odbrane daje pretežan uticaj na upravljanje vazdušnim saobraćajem, uz čak neustavno pravo da ministar odbrane donosi propise koji se odnose i na civilno vazduhoplovstvo, kao da je u Srbiji na vlasti vojna hunta.
Mada, kada malo bolje razmislim, mislim da ministru odbrane gospodinu Šutanovcu takav režim bi i najviše odgovarao, nema parlamenta, nema predsednika države, samo on. Da do toga ne bi došlo, mislim da bi trebalo da prihvatite ovaj amandman.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, amandmanom SNS u članu 65. Predloga zakona reč "sertifikat" se zamenjuje rečima "uverenje o osposobljenosti", a kako se sporna reč "sertifikat" provlači kroz veliki broj drugih članova ovog predloga zakona, predlažemo zamenu u celom tekstu predloga.
Korišćenje izraza, odnosno reči "sertifikat" nije u skladu sa članom 10. Ustava i članom 1. Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, jer u Republici Srbiji službeni jezik je srpski jezik, a reč "sertifikat" je ipak reč stranog porekla.
Osim ovih zakonskih postoje i praktični razlozi zbog kojih upotreba ovog izraza u tekstu zakona nije dopuštena, jer izraz "sertifikat" potiče iz engleskog jezika i koristi se i kao glagol i kao imenica sa više različitih značenja u srpskom jeziku.
Naime, ravnopravno se prevodi i kao potvrda, preporuka, uverenje, svedočanstvo, odnosno kao glagol – overiti ili izdati. Ne znam na koji od ovih pojmova ste mislili u Predlogu zakona. Nažalost, već je i postala praksa da se u ovoj Narodnoj skupštini dostavljaju predlozi zakona kojima se sasvim nepotrebno koriste reči i izrazi stranog porekla, iako za označavanje tih pojmova postoje sasvim adekvatni izrazi u srpskom jeziku.
Podsetiću vas rasprave o zakonu o akreditaciji, pa zbog toga pozivam Republički sekretarijat za zakonodavstvo da, shodno svojim nadležnostima, počne da vrši jezičku redakciju teksta pre dostavljanja Narodnoj skupštini na usvajanje.
Za SNS ovako nepotrebno korišćenje stranih reči u tekstovima zakona predstavlja ozbiljno narušavanje ugleda Republike Srbije jer sopstveni jezik, pored himne, grba i zastave, predstavlja jedan od simbola svake suverene države i naroda.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pre dva dana na kraju rasprave u načelu o predlozima zakona o akreditaciji i zakona o zaštiti potrošača vi ste, gospodine ministre, namerno ili ne izrekli jednu neistinu ili napravili lapsus.
Da li zbog nepoznavanja tematike ili ne, vi ste kao jedini komentar na izlaganje svih poslaničkih grupa rekli da je zahtev jedne poslaničke grupe da se promeni naziv Predloga zakona o akreditaciji u zakon o kvalitetu neutemeljen, da je nepotreban. Mislili ste na poslaničku grupu Napred Srbijo SNS, jer je to jedna od naših najvećih zamerki na ovaj predlog zakona, o čemu smo govorili u načelu i pretočili u amandman o kojem je govorio gospodin Kišmarton Oto.
Zbog restriktivnog poslovnika o radu Narodne skupštine nisam mogao da odgovorim ili repliciram. Međutim, ministre Milosavljeviću, verovatno nas niste pratili sa dovoljno pažnje ili su vas pogrešno informisali, pošto ste dobar deo vremena proveli van sale, pa niste shvatili da je naš zahtev bio da se naziv zakona promeni u zakon o kontroli kvaliteta, a ne zakon o kvalitetu, kako ste interpretirali.
Razlika između ta dva pojma je ogromna i posmatrajući sam naziv zakon sasvim slobodno izvestioci Vlade RS mogli su da budu i ministri Obradović, ili gospodin Vuk Jeremić ili Bradić, jer se ne zna da li se pojam "akreditacije" odnosi na Zakon o visokom obrazovanju i visokoškolske ustanove ili se možda tiče imenovanja diplomatskih predstavnika u stranim državama, ili se tiče Zakona o informisanju. Da ne bi unosili dodatnu zabunu, ipak vas molim da usvojite amandman SNS i promenite naziv zakona u zakon o kontroli kvaliteta.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, član 17. Predloga zakona o akreditaciji, odnosno Predloga zakona o kontroli kvaliteta, kako je predložila SNS,  u toj meri je loše napisan i u suprotnosti sa nekim osnovnim pravnim načelima da smo ovim amandmanom probali da taj član, koliko-toliko, popravimo.
Naime, stavom 2. člana 17. propisano je da se nadzor vrši u skladu sa pravilima akreditacije koju bi, prema članu 8. Predloga zakona, trebalo da donosi akreditaciono telo Srbije. Međutim, sa stanovišta prava, ovakvo rešenje je krajnje neprihvatljivo jer nadzor se mora utvrđivati jedino posebnim zakonom. Mislim da ni jedan organ ili nosilac javnih ovlašćenja ne može potpisivati sam sebi svoja ovlašćenja.
U stavovima 2. i 3. propisuje se tzv. suspenzija za koju predlagač ovog zakona izgleda nije ni znao, da zvanično u našem pravu nije ni poznata, već je u pitanju običan žargon. Kao da niste hteli ili niste znali da upotrebiti naš maternji srpski jezik i taj postupak definišete kao privremeno oduzimanje ovlašćenja, jer suspenzija ne postoji.
U stavu 4. ste propisali da se akreditacija može suspendovati ili ukinuti zbog, zamislite, ozbiljnog kršenja obaveza. Pre svega, moram da konstatujem da je izraz "kršenje obaveza" pogrešan jer ono što iz domena prava znam, kao diplomirani mašinski inženjer, da u pravu postoji samo kršenje zakona, a ne kršenje obaveza, jer obaveze su prvenstveno moralna kategorija, a ne pravna.
Pri tome, moram postaviti pitanje – ko to može utvrditi i ko utvrđuje da li je kršenje obaveza ozbiljno ili neozbiljno? Koja je granica između ozbiljnog i neozbiljnog kršenja obaveza?
U obrazloženju za odbijanje ovog amandmana ste naveli da se amandman ne prihvata iz razloga što je suštinski i terminološki u suprotnosti sa zahtevima srpskog standarda. Zaista bih voleo da mi citirate koji su članovi srpskog standarda u kojima postoji suspenzija ili ozbiljno ili neozbiljno kršenje obaveza. Jedino što je, po mom mišljenju, ovde nesporno jeste da je ovaj predlog zakona, ovako formulisan, toliko neozbiljan, da predstavlja blamažu i za pisca i za predlagača ovog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa "Napred Srbijo" SNS podnela je amandman i na član 113. Predloga zakona o zaštiti potrošača kojim se na kraju stava 1. briše tačka, stavlja se zarez i dodaju se reči "na srpskom jeziku i jeziku koji je potrošač izabrao".
Svako obrazloženje za odbijanje ovog amandmana sam mogao od vas da očekujem, ali ovako obrazloženje u kojem ste rekli "amandman se ne prihvata iz razloga što nije u skladu sa odredbom pravnog izvora EU koji se transportuje", to već nisam mogao da očekujem.
Naročito što je ovo rešenje iz amandmana u skladu sa odredbama Uputstva 2008/122 Evropskog parlamenta i Saveta EU od 14. januara 2009. godine o zaštiti potrošača u pogledu pojedinih aspekata vremenski podeljenog korišćenja nepokretnosti, dugoročnih proizvoda za odmor, preprodaje i razmene, tako da ste mogli neki drugi kreativniji razlog i obrazloženje za odbijanje amandmana da smislite.
U svakom slučaju, smatramo da za potrošača može biti značajno da je ugovor sačinjen na još nekom jeziku osim na srpskom, jer ako je predmet ugovora nepokretnost koja se nalazi na teritoriji strane države, onda tu može doći do primene propisa te države u pogledu knjiženja i drugih evidencija, kao što su takse ili porezi, pa je za potrebe organa strane države potrošaču potreban ugovor na tom jeziku.
S druge strane, ako je potrošač strani državljanin koji ne razume srpski jezik, sasvim je ispravno da ugovor bude sastavljen, pored srpskog jezika, i na jeziku koji potrošač razume.
Zbog toga vas pozivam da u danu za glasanje ipak prihvatite ovaj amandman SNS.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici,  gospođo ministre, Zakon o zaštiti konkurencije, kao i Savet Komisije za zaštitu konkurencije, o čijim predloženim članovima i predsedniku mi danas raspravljamo, treba da obezbedi jasan, pravičan pravni okvir, u skladu sa svetskim standardima i standardima EU na području konkurencije, koji obezbeđuje individualnu slobodu poslovanja na temeljima konkurencije, a u isto vreme da obezbedi uslove za efikasan rad institucija za zaštitu konkurencije.
Komisija za zaštitu konkurencije takođe treba da bude nezavisan organ, koji raspolaže odgovarajućim ovlašćenjima za efikasnu primenu zakona, kao i potrebnim kadrovskim i finansijskim resursima. Ovo su rezultati koje SNS očekuje od Saveta Komisije za zaštitu konkurencije u budućem radu. A kakve smo aktivnosti imali u proteklih godinu dana?
Na osnovu člana 23. stav 6. Zakona o zaštiti konkurencije, Narodna skupština Republike Srbije je 27. novembra 2009. godine u "Službenom glasniku" objavila konkurs u kome se jasno navode uslovi za izbor predsednika i članova Komisije za zaštitu konkurencije. Rok za podnošenje prijave na konkurs od strane zainteresovanih lica bio je 30 dana od dana objavljivanja konkursa u "Službenom glasniku Republike Srbije" i taj rok je, dame i gospodo narodni poslanici, istekao 27. decembra 2009. godine, znači istekao je pre nešto više od devet meseci.
Ako je poznata ta činjenica i ako se zna da je Savet Komisije za zaštitu konkurencije od 4. aprila 2009. godine radio u smanjenom kapacitetu od samo tri člana, nameće se osnovno pitanje – šta ste vi čekali do sada? Šta ste čekali devet meseci? Nazovimo u Srbiji bar jednom stvari pravim imenom i postavimo takav sistem vrednosti da se imenuju odgovorni za takvo stanje.
Pretpostavljam da će vam alibi biti prethodno loše zakonsko rešenje, kojim su dva člana Komisije za zaštitu konkurencije imali mandat na tri godine, dva člana na četiri godine i jedan član Saveta Komisije je imao mandat na pet godina. Posledica takvog činjenja, odnosno nečinjenja je da je Savet Komisije za zaštitu konkurencije od 4. aprila 2009. godine imao samo tri člana, i to gospođu Dijanu Marković Bajalović, prof. dr Petra Đukića i gospodina Miroslava Stankovića.
Ako i prihvatimo da je prethodno zakonsko rešenje imalo određene ograničavajuće faktore, ko je odgovoran što je po novom važećem zakonu prikupljena konkursna dokumentacija kandidata skupljala prašinu devet meseci čekajući vaš politički dogovor? Kandidati za predsednike i članove Saveta Komisije su mogli da čekaju, ali nagomilani problemi iz oblasti zaštite konkurencije zaista mislim da ne mogu.
Ako ste bili nezadovoljni radom sada već bivšeg Saveta Komisije za zaštitu konkurencije, definitivno ste bili, jer zašto bi inače skupštinski Odbor za trgovinu i turizam odbio kandidaturu četiri prethodna člana Saveta Komisije, a među njima i predsednika Saveta, nereizbor bivših članova i predsednika Saveta Komisije dokazuje vaše nezadovoljstvo njihovim radom, ponovo se nameće pitanje šta je razlog vašeg nezadovoljstva. Da li je razlog to što nisu radili svoj posao, iako ste ih vi delegirali, birali i dali im moćne alate u ruke, ili je razlog za nereizbor baš to što su radili svoj posao?
U pisanim i elektronskim medijima protekla dva dana je eksploatisana priča o pretnjama i ucenama kojima je bila izložena ekspredsednica Saveta. Da li je to patetika gubitnika zbog nereizbora ili istina - treba da ispitaju nadležni državni organi i time ne treba, bar mislim ne u ovom stadijumu, da se bavi Narodna skupština Republike Srbije. U svakom slučaju, postoji ona stara srpska izreka i to bi bila moja poruka gospođi Marković Bajalović: "Ko sa đavolom tikve sadi, same mu se o glavu obijaju".
U već pomenutom konkursu ste naveli da se predsednik Komisije i članovi Saveta Komisije biraju iz reda uglednih stručnjaka iz oblasti prava i ekonomije, sa najmanje deset godina relevantnog radnog iskustva, koji su ostvarili značajne i priznate radove ili praksu u relevantnoj oblasti, naročito u oblasti zaštite konkurencije i evropskog prava. Potpuno se slažem da je neophodno da ta lica imaju takve kvalitete.
Međutim, pažljivim čitanjem si-vija kandidata za predsednika Komisije, video sam da, osim bogatog pravničkog romansiranog porodičnog stabla, sertifikata o posedovanju posebnih znanja iz oblasti prava deteta i, kako je navela, kursa kompjutera, u si-viju gospođe Vesne Janković nisam video nijednu relevantnu preporuku, nijedan priznati rad iz oblasti zaštite konkurencije i nijednu veštinu koja bi je kandidovala za tu odgovornu funkciju.
Ono što ćete, pretpostavljam, podvesti pod tehničku grešku i ispraviti nekom naknadom pameću ili naknadnim dopisom, jeste činjenica da gospođa Vesna Janković u konkursnom roku nije ni podnela dokumentaciju niti se prijavila na konkurs za izbor predsednika Saveta već samo za člana Saveta Komisije za zaštitu konkurencije. Verovatno je i gospođa Janković svesnija od vas svojih limita, ali vama to nije važno.
Jedna od zamerki SNS-a je što među kandidatima za članove Saveta Komisije za zaštitu konkurencije nema ljudi koji su bar jedan deo svoje karijere proveli u privredi, jer jedno je kabinetsko znanje i shvatanje problema zaštite konkurencije, a drugo ono što se radom u privredi nauči i primenjuje.
Članovi Saveta Komisije moraju u svom mandatu da urade više kompleksnih poslova, kao što je da antimonopolsko i antikartelno pravo zažile u svakoj pori našeg društva, da se izbore za zabranu ograničavajućih sporazuma, da iskorene zloupotrebu dominantnog položaja, da vrše kontrolu koncentracija sa zabranom onih koji ograničavaju ili eliminišu efikasnu konkurenciju. Potrebni su ljudi koji su svesni da nisu svi sporazumi zabranjeni, da nije tržišna moć zabranjena, ali da je zabranjeno ograničenje konkurencije i da shvataju da je dampinški i subvencionirani uvoz veoma štetan za domaću industriju.
Da primer izbora članova Saveta Komisije nije jedini gde vi ne slušate glas i poruku privrede, govori i činjenica da i u Agenciji za strana ulaganja i promociju izvoza, kako je fensi nazvano SIEPA, od 40-ak zaposlenih nemamo nikoga ko ima iskustva prethodnog rada u izvozničkoj firmi, a bave se promocijom izvoza.
Takođe, naša zamerka je i što su svi predloženi kandidati za članove Saveta pravnici i nijedan od kandidata nije ekonomista iako je to konkursom predviđeno.
Podsetiću vas i na rad prethodnog Saveta i njihovog redovnog godišnjeg izveštaja o radu za 2009. godinu, koji je dostupan na internetu i u kojem se navodi da su tokom prošle, 2009. godine okončani postupci pokrenuti protiv Udruženja osiguravača Srbije, pri čemu je upravni spor u toku, a prekršajni postupak obustavljen. Zatim, postupak protiv Udruženja osiguravača i članica Udruženja o osiguranju od autoodgovornosti, kao i postupak protiv autobuskih prevoznika "Panonija bus" i ''Niš ekspres", sa istom ili sličnom završnicom. I, to je sve što su oni okončali tokom prošle godine.
Da li će se i rad ovog novog Saveta Komisije za zaštitu konkurencije svesti na benigne probleme i postupke koji će pasti na sudu? Savet Komisije mora da radi i na prevenciji, a ne kao vatrogasac, kada šteta već nastane i kada je došlo do poremećaja na tržištu, kao što ste do sada to radili.
Konkurencija je temelj tržišne ekonomije, dok je tržišna ekonomija temelj jedinstvenog unutrašnjeg tržišta. Podsetiću vas da je jedinstveno unutrašnje tržište temelj ekonomske i političke stabilnosti i, pored četiri slobode, važi i za neprikosnoveni temelj EU, ka kojoj se, nažalost, nedovoljno brzo krećemo.
Zbog svih izrečenih zamerki, ali i zbog toga što sam siguran da nećete obezbediti ambijent u kojem za konkurenciju nema izuzeća i tranzicionih perioda, ne možete da očekujete podršku SNS-a. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pre samog iznošenja zamerki na Predlog zakona o akreditaciji moram da iskažem nezadovoljstvo pojavom koja je izgleda postala pravilo - da Vlada Republike Srbije za većinu predloga zakona koji stižu u Narodnu skupštinu traži  usvajanje po hitnom postupku.
Zbog takvog nakaradnog pravila može se postaviti i pitanje samo ustavnosti takvih zakona koje Narodna skupština, naravno, ekspresno usvaja, a koji nisu ni bili na javnoj raspravi. Takođe, ne vidim ni vezivno tkivo kojim se u zajednički načelni pretres uzimaju dva ili više raznorodna zakona, odnosno dva ili više zakona koji uređuju raznorodne oblasti i zaista bih voleo da nam predlagač ovakvog dnevnog reda ubuduće objasni motive za ovakav spojeni načelni pretres i ovakav dnevni red.
Što se tiče zamerki poslaničke grupe Napred Srbijo SNS na Predlog zakona o akreditaciji, one su pretočene u dvadeset amandmana koje smo predali, a tiču se same suštine oblasti koju bi ovaj zakona trebalo da reguliše.
Prva zamerka se odnosi na sam naziv Predloga zakona, jer naziv zakona o akreditaciji ne upućuje na tačnu sadržinu ovog zakona, jer je predmet uređivanja ovog zakona, u stvari, kontrola kvaliteta proizvoda i usluga, odnosno uslovi koje moraju da ispunjavaju organizacije ovlašćene za kontrolu kvaliteta.
Priznaćete da bi mnogo prikladniji naziv ovog zakona trebalo da bude zakon o kontroli kvaliteta proizvoda i usluga. Da je ovo rešenje koje vam je amandmanski predložila SNS mnogo kvalitetnije govori i činjenica da se pojam akreditacije pojavljuje i u mnogim drugim oblastima i drugim propisima, jer je u pitanju veoma uopšten pojam koji se nalazi u vrlo širokoj primeni.
Akreditacijom se naziva i postupak izdavanja odobrenja za rad visokoškolskih ustanova u Zakonu o visokom obrazovanju. Takođe, akreditacijom se naziva i postupak imenovanja diplomatskih predstavnika u stranim državama i međunarodnim organizacijama. Zadržavanjem ovakvog naziva zakona unećete samo dodatnu konfuziju.
Naša sledeća zamerka se odnosi i na naziv "akreditaciono telo", jer upotreba reči "telo" pogotovo u svim članovima ovog predloga zakona je očigledna posledica nerazumevanja pravnog položaja tog pravnog subjekta i pokušaja da se naziv odredi mehaničkim i netačnim prevođenjem izraza "accreditation body" upotrebljenog u Uredbi Saveta EU broj 765/2008. Taj izraz su pisci zakona preveli kao akreditaciono telo, umesto opunomoćeni organ ili ovlašćeni subjekt, što bi bio i pravilan prevod i stvarno značenje izraza.
Zbog toga bi bilo neophodno da se u Predlogu zakona naziv "akreditaciono telo Srbije" zameni nazivom "Agencija za kontrolu kvaliteta". Zaista pokušavam da vas razumem, što zbog opravdanih kritika opozicije, ali i cele srpske javnosti, zbog postojanja velikog broja Vladinih agencija, vi njihovo osnivanje pokušavate da zamaskirate dajući im nepravilna, nerazumna, "fensi" imena.
Ono što bi takođe istakao je da je ovaj predlog zakona primer potpune konfuzije zbog nepotrebnog istovremenog korišćenja više reči stranog porekla. To se posebno vidi u članu 2. tačka 2) gde istovremeno koristite reči sertifikat, akreditacije i kompetentnost.
Tom odredbom se objašnjava da je sertifikat u akreditaciji dokument koji se izdaje telu koje je kompetentno. Dame i gospodo narodni poslanici, da li neko ovu definiciju uopšte razume? Ovo je toliko nakaradna jezička konstrukcija da pisci i predlagači zakona zaista mislim da nemaju čime da se ponose. U prevodu na klasičan i jasan srpski jezik, a ova je ipak Narodna skupština RS, taj rečeni sertifikat je, u stvari, uverenje o ispunjenosti uslova za obavljanje ocenjivanja usaglašenosti, koji se izdaje pravnom ili fizičkom licu koje je ispunilo propisane uslove.
Dalje, član 4. Predloga zakona o akreditaciji je potpuno nepotreban i bez ikakvog smisla. Navođenje u zakonu da je dobrovoljno ono što nije obavezno, zaista nema nikakve logike, nepotrebno opterećuje tekst i čini ga nejasnim. Već sama činjenica da se postupak pokreće na zahtev stranke ukazuje da nije obavezan, jer bi ga inače pokrenuo organ po službenoj dužnosti.
Član 15. Predloga je vrlo ne razumljiv, sadrži nepotrebne detalje koje ne treba uređivati zakonom, a određena rešenja su u suprotnosti sa osnovnim pravnim načelima upravnog postupka. Kao potvrdu ću navesti stav 3. člana 15, u kome se navodi da se postupak prekida ako bude utvrđeno da nije ispunjen neki od uslova. Međutim, Zakon o opštem upravnom postupku propisuje drugačiju proceduru i obavezuje nadležni organ da u takvom slučaju zaključkom naloži stranci da izvrši dopunu zahteva. Međutim, ovim predlogom zakona to nije predviđeno.
Gospodini ministre, za SNS je i član 19. Predloga sporan, kojim je propisano da o žalbi na odluku akreditacionog tela Srbije odlučuje komisija za žalbe u samoj agenciji, odnosno u samom akreditacionom telu, a koju obrazuje upravni odbor ATS. Takvo zakonsko rešenje je u suprotnosti sa osnovnim pravnim načelima o zaštiti prava građana u postupku pred organima držane uprave utvrđenim Ustavom.
Prema opštim pravnim načelima, akreditaciono telo ne može istovremeno biti i u ulozi stranke u postupku i u ulozi organa koji rešava žalbu, jer je to neviđeni sukob interesa. Podsetiću vas ponovo na Zakon o opštem upravnom postupku, gde je članom 216. propisano da se za rešavanje u drugom stepenu ne može utvrđivati nadležnost u okviru organa koji je rešavao u prvom stepenu, a u predlogu ovog zakona se upravo propisuje takva nadležnost.
U našem jeziku postoji izreka koja opisuje ovakav postupak, a ta izreka je:"Kadija te tuži, kadija ti sudi", jer se ovakvim zakonskim rešenjem sve završava pod kapom ATS i kako nas vi uopšte možete ubediti da će komisija za žalbe biti nepristrasna.
Na kraju, u stilu celog ovog predloga zakona, žao mi je što gospodin Tomica Milosavljević nije tu, jer bi to pitanje bilo upućeno njemu, da će on, kao telo koje je kompetentno, dobiti sertifikat o akreditaciji, ako uopšte razume šta to znači, jedino ako zamerka i amandmane SNS uvrstite u Predlog zakona o akreditaciji i na taj način spasete ceo zakon.
Pošto sam siguran da gospodin Milosavljević nije kompetentan i da neće prihvatiti naše stavove, SNS neće podržati ovakav predlog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministre, davanje ovlašćenja direktoru Agencije za borbu protiv korupcije da bira i razrešava zamenika direktora nije prihvatljivo. Zbog toga je poslanička grupa Napred Srbijo SNS ovim amandmanom i predložila brisanje člana 9. Predloga zakona koji definiše ovaj postupak.
Naime, zamenik direktora Agencije za borbu protiv korupcije ima ista ovlašćenja i odgovornosti kada zamenjuje direktora, što je posebno bitno u slučajevima eventualnog dužeg odsustva direktora Agencije s posla.
Odredba koja ovlašćuje direktora da razrešava zamenika može u praksi i primeni ovog zakona stvoriti velike probleme. Mogući primer je situacija kada bude pokrenut postupak za razrešenje direktora Agencije, a ako bi taj direktor pre svog razrešenja razrešio svog zamenika, tada Agencija ne bi imala imenovano lice koje je ovlašćeno da sprovodi zakon do završetka postupka izbora novog direktora Agencije.
U tom slučaju, verovatno bi morali tražiti neko improvizovano rešenje u vidu imenovanja vršioca dužnosti, a zakon takvu situaciju ne prepoznaje, niti propisuje mogućnost i postupak imenovanja vršioca dužnosti.
Ovlašćenje direktora da vrši izbor rukovodećih radnika je prihvatljivo samo kada su u pitanju pomoćnici direktora, jer oni ne dolaze u poziciju da samostalno rukovode organom, već samo obavljaju deo poslova pod rukovodstvom direktora.
Odgovor na malopre postavljeno pitanje gospođe Pešić, da nisu precizirani kriterijumi za izbor zamenika direktora odnosno način na koji se došlo do baš tri imena moguće je opet iz nekog loto-bubnja, kao što ste takav izbor predvideli da bude izbor sudskih veštaka u jednom zakonu koji je ova skupština pre par meseci usvojila.
Da ne bi došli u situaciju da u redovnom jesenjem zasedanju raspravljamo o novom predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, pozivam vas da ovaj amandman usvojite.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministre, amandman koji je predložila poslanička grupa Napred Srbijo Srpske napredne stranke menja ceo tekst člana 11. Predloga zakona, odnosno člana 28. postojećeg zakona, sa ciljem ograničavanja mogućnosti kumulacije funkcija, jer su važećim tekstom te mogućnosti gotovo neograničene i bez ikakvih pravila.
Probaću da obrazložim jedan po jedan stav predloženog teksta amandmana. Naime, stavom 2. se propisuje da propis kojim se funkcioner obavezuje na vršenje dodatne funkcije može doneti jedino Skupština, kako bi se onemogućilo da se kumulacija funkcija omogućava propisima koje donose same funkcioneri, odnosno organi u kojima su funkcioneri članovi. Primera radi, Vlada ne bi mogla da donosi propise koji ministrima omogućavaju vršenje više funkcija, jer bi time zakon postao potpuno nedelotvoran.
Međutim, u obrazloženju odbijanja ovog amandmana, koji je potpisao gospodin Cvetković, naveli ste da rešenje predloženo amandmanom da funkcioner može da vrši više od jedne javne funkcije, ako je na to obavezan propisom Narodne skupštine ili skupštine autonomne pokrajine, može stvoriti nejasnoće u njegovoj primeni i odstupa od predložene koncepcije zakona.
Da li, gospođo ministre, vi na ovaj način omalovažavate ovu skupštinu, dali nemate poverenja u transparentnost našeg rada i šta bi to što bi Skupština usvojila unelo nejasnoće i donelo nejasnoće u primeni ovog zakona.
Stavom 3. dalje se zadržava mogućnost da Agencija odobri vršenje još jedne funkcije, ali se stavom 4. uvodi kriterijum za odobravanje za razliku od sadašnjeg rešenja, po kojem je odobravanje diskreciono pravo Agencije bez ikakvog ograničenja i pravila, što nije prihvatljivo, jer se radi o izuzetku od zabrane kumuliranja funkcija.
Propisivanjem pravila za odobravanje vršenja druge funkcije se istovremeno izbegava mogućnost za vršenje uticaja na Agenciju. Predlaganjem ovog amandmana mi želimo da vam pomognemo da odbrana, na pritiske određenih lokalnih kauboja, koji bi da budu i gradonačelnici i poslanici, i sudije i ko zna šta još, bude zakon.
Stavom 5. dalje se precizira da uvek postoji sukob interesa kada funkcioner istovremeno vrši funkciju u organima koji se nalaze u odnosu subordinacije, jer je to sada čest slučaj, tako da je funkcioner u situaciji da vrši ocenu, odnosno nadzor svog rada ili odlučuje o prigovorima na odluke koje je donosi u prvostepenom postupku.
Stavom 6. se propisuje da zahtev za odobrenje imenovana na drugu funkciju mora podneti organ koji namerava da imenuje funkcionera na tu funkciju, za razliku od sadašnjeg rešenja da zahtev podnosi funkcioner lično, pri čemu saglasnost mora dati organ koji je imenovao funkcionera, a ne pretpostavljeni, što je u svakom slučaju pravilnije rešenje.
Stav 7. je možda i najzanimljiviji, jer je poprilično šupljikav i njime se produžava rok kojem je Agencija u obavezi da donese odluku i uvodi pravo na pokretanje upravnog spora. Sadašnje rešenje je šupljikavo, a ne predloženo rešenje, po kojem je rok samo 15 dana, sa pretpostavkom da je saglasnost data ako Agencija ''ne odluči'' u tom roku, nije prihvatljivo, jer se radi o izuzetku i vrlo osetljivom pitanju koje duboko zadire u Ustavom zajamčena prava građana na jednaku dostupnost javnih funkcija. Narušava se pravilo da ćutanje administracije pretpostavlja odbijanje zahteva, pa bi funkcioneri bili privilegovani u odnosu na sve ostale građane.
Poseban problem može biti potencijalno veliki broj zahteva koje Agencija ne može da reši u datom roku od predviđenih 15 dana, pa bi mnogi funkcioneri zbog te faktičke činjenice mogli dobiti dodatne funkcije, suprotno usvojenom načelu o zabrani kumulacije funkcija.
To se već pokazalo kao tačno kad je veliki broj funkcionera podneo zahtev krajem marta i te zahteve Agencija nije rešila uroku, tako da su funkcioneri proglasili da su dobili prećutnu saglasnost. Kod prećutne saglasnosti postoji praktičan problem i nejasnoća zakona. Zakon propisuje da se smatra da je saglasnost data ako Agencija ne odluči u propisanom roku.
Međutim, kad odluka bude doneta, ona još uvek nije poznata funkcioneru dok mu ne bude dostavljena i tu je ona stara enigma, šta je starije, kokoška ili jaje. Dostava iz raznih razloga može i dugo potrajati, pa se osnovana postavlja pitanje da li je funkcioner dobio saglasnost ako je odluka doneta, ali njemu nije dostavljena u roku od 15 dana.
Ako predlagač insistira na zadržavanju prećutne saglasnosti, tada je neophodno da se ovaj postupak mnogo preciznije uredi, jer se radi o važnom pitanju gde su posebno moguće zloupotrebe.
Stavom 8. se propisuje da funkcioner koji obavlja više funkcija može primati zaradu ili naknadu samo za jednu funkciju. Druge funkcije se često obavljaju po službenoj dužnosti, uz jednu važniju funkciju, pa ako je funkcioner već plaćen za obavljanje službene delatnosti, nema osnova da bude dodatno plaćen za obavljanje dela poslova koji su mu već službena dužnost.
Sa principijelne tačke gledišta, nemoralno je i nepravedno da iko od države prima isplate po više osnova, naročito što su naknade u mesečnim iznosima nezavisno od stepena angažovanje i uopšte ispunjavanja bilo kakvih obaveza. Osim toga, znano je da se i te obaveze obavljaju uglavnom u radno vreme, a često za odlaske koristi službena vozila i naplaćuju se putni troškovi.
U takvim uslovima je i članstvo u organima i telima poseban vid nagrađivanja partijskih kadrova, a ne način da se obezbedi delotvorno obavljanje određenih poslova.
Primanje naknade po više osnova ruši i ugled funkcije, kao i državnih organa, a svedoci smo da čak i pojedini ministri imaju po više funkcija i za sve primaju naknade, a da su na te funkcije imenovani odlukom Vlade, čiji su članovi.
Na kraju, predloženi novi stav 9. u članu 28. je neprihvatljiv, iz razloga što se pitanje sukoba interesa uređuje zakonom, pa ne treba ostaviti mogućnost da Agencija donosi propise kojima se propisuje izuzimanje nekih kategorija funkcionera i delatnosti od pravila utvrđenih zakonom.
Posebno je neprihvatljivo da te propise može donositi organ koji sprovodi zakon, odnosno direktor Agencije, pa i te propise koje bi sam donosio, jer bi to bilo odstupanje od načela podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Ovim putem vas još jednom pozivam da usvojite ovaj amandman.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, moram da istaknem iskreno priznanje koje je predlagač zakona izneo u razlozima za donošenje ovog zakona, a to je da se razlozi za donošenje ovog zakona ogledaju u tome što je svetska ekonomska kriza pogodila celu privredu Republike Srbije, a najviše građevinsku industriju.
Bravo! Posle više od dve godine shvatili ste da se nalazimo u krizi. I, ovo nije prvi put da se čuju disonantni tonovi od različitih ministara u Vladi Republike Srbije, koji su išli od gromoglasnih izjava da nas kriza neće ni dotaći, da ćemo od krize i na krizi samo profitirati, preko izjave gospodina Mirka Cvetkovića da smo mi statistički izašli iz krize ali da građani ipak to neće osetiti, pa do vašeg priznanja da nas kriza žestoko trese.
Gospodine ministre, zaista ne sumnjam u vašu ličnu dobru nameru da hoćete da pomognete građevinskoj industriji. Međutim, siguran sami da će se i kod ovog zakona, kao i kod mora prethodnih zakona koje smo ovde usvojili, samo podići medijska kampanja i ništa više. Jer, voleo bih da mi objasnite kako će se ovaj zakon primenjivati u mojoj Vrnjačkoj Banji, s obzirom na Odluku o opštem uređenju Vrnjačke Banje, koju je donela lokalna samouprava u kojoj vlast čini DS, gde se u članu 83a te odluke jasno kaže: "Zabranjuje se izvođenje zemljanih i grubih građevinskih radova u ekstra i prvoj zoni u periodu od 1. jula do 31. avgusta."
Ako se zna da se 80% objekata gradi u ekstra i prvoj zoni, ako se zna da zbog vremenskih prilika građevinska operativa ne radi ili radi smanjenim kapacitetom tri do četiri zimska meseca i sa ovom zabranom rada tokom jula i avgusta, kako mislite da ta građevinska industrija i te građevinske firme u praksi i opstanu? Kako da opstanu ako pola godine rade, a pola godine im zabranjujete ili će se suočiti sa višemilionskim kaznama? Kako mislite da ti poslodavci plaćaju svoje zaposlene ako ne mogu da rade šest meseci godišnje?
Takođe je lokalna samouprava u Vrnjačkoj Banji, u kojoj, ponoviću, vlast čini DS, donela odluku 5. oktobra 2009. godine u kojoj se u članu 5. kaže: "Zabranjuje se kretanje motornih vozila čija ukupna masa prelazi pet tona u naseljenom mestu Vrnjačka Banja u ekstra i prvoj zoni". Ova odluka nema vremensku dimenziju, nema vremensko ograničenje do kada traje. Kako mislite da u praksi pomognete građevinskoj industriji kada te firme primoravate da šljunak, pesak, beton i građevinski materijal dovoze maltene građevinskim kolicima? Jer, koji je mikser za beton težak manje od pet tona?
I, ovo nije politička priča, ovo je praksa, ovo je život, jer ovde je spisak preduzetnika koji više od godinu dana traže ukidanje te diskriminišuće odluke od lokalne samouprave, i naravno - ništa. Kako će onda ta građevinska operativa uopšte da radi? Pretpostavljam da ovaj zakon koji danas usvajamo ima i leks specijalis prirodu, jer ukida Zakon o javnim nabavkama, pa vas pitam, gospodine ministre, da li će ovaj zakon ukinuti i sporne odredbe Odluke o opštem uređenju Vrnjačke Banje.
Takođe bih vas pitao da li će se podstaći građevinska industrija u uslovima ekonomske krize ako taksa za tehnički prijem objekata većih od 150 kvadrata iznosi 1.200 dinara po metru kvadratnom, kao što je u Vrnjačkoj Banji, pa je ponekad skuplji tehnički pregled objekata koji se legalizuju nego sama legalizacija.
Pošto je veliki broj građana Srbije egzistencijalno vezan za građevinsku industriju, za građevinski sektor, još jednom vas pozivam da se potrudite da ovaj zakon ne ostane samo mrtvo slovo na papiru i da ne posluži samo za medijsku kampanju. Hvala vam.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predloženim amandmanom SNS otklanjaju se očigledni pravni nedostaci člana 33. Predloga zakona. Mislim da nema razloga ni opravdanja da se privremena mera ograničava samo na sprečavanje nasilnog ponašanja, jer zlostavljanje na radu u principu se ne vrši nasilnim ponašanjem koje po pravilu podrazumeva i fizičko nasilje. Osim toga, fizičko nasilje je pojava koja se sprečava neposrednom intervencijom pripadnika MUP-a, a na duži rok, ako postoji opasnost od ponavljanja, i pritvorom počinioca, ali u svakom slučaju nikada privremenom merom suda.
Dalje, privremenom merom se nikada ne vrši otklanjanje štete, već se jedino može sprečavati nastanak štete. Otklanjanje štete se rešava presudom kojom se završava postupak i kojom se nanosiocu štete nalaže nadoknada štete, odnosno otklanjanje štetnih posledica povraćajem u pređašnje stanje.
Takođe smatramo da izraz „nenaknadiva šteta“ treba zameniti izrazom „neotklonjiva posledica“, jer je to pravilan izraz, koji se već koristi u zakonodavstvu; to može, na primer, biti oštećenje zdravlja oštećenog sa trajnim posledicama.
S druge strane, podsetiću vas da pojam štete u pravu podrazumeva posledicu koja je nadoknadiva, tako da se u ovom predlogu zakona radi o još jednoj očiglednoj stručnoj grešci koja može da dovede do problema u primeni zakona.
Jer, kako će biti nadoknađena nenadoknadiva šteta u slučaju zaposlenih u privatizovanom ATP „Morava“ iz Vrnjačke Banje, koji su 131 dan bili u štrajku, i to od 4. januara ove godine? Dobijali su promrzline, upalu pluća, pa čak i fizičke povrede prilikom pokušaja vlasnika da probije blokadu autobuske stanice. Bio je potreban 131 dan da nadležni državni organi počnu da rade svoj posao. Vlasnik je u pritvoru. Postupak traje.
Ovim putem vas pozivam da pomognete zaposlenima u ATP „Morava“ koji su tu firmu decenijama stvarali, koji žele da nastave da rade i da ATP „Morava“ bude ponovo jedan od prvih pet autoprevoznika u zemlji.
Na kraju, uzimajući u obzir broj i težinu stručnih grešaka koje su učinjene prilikom pisanja ovog predloga zakona, kao i da je to postalo pravilo ponašanja Vlade Republike Srbije, SNS zahteva odgovornost službenika koji su pisali ovaj predlog zakona, ali i direktora i odgovornih lica u Sekretarijatu za zakonodavstvo koji nisu izvršili valjano kontrolu teksta Predloga zakona. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, prvo na šta bih ukazao je nelogičnost koja se vidi u obrazloženju odbijanja ovog amandmana. Vlada Republike Srbije je za identičan amandman koji smo podneli koleginica Aleksandra Janković i poslanička grupa Napred Srbijo – SNS je dala potpuno različito obrazloženje.
Međutim, suština i razlog zbog kojeg smo podneli amandman, kojim tražimo da se poslovi Akcionarskog fond povere Akcijskom fondu, jeste što ćete ovakvim Predlogom zakona Akcionarskom fondu dati velika ovlašćenja sa vrlo malo kontrole. Akcionarski fond će ovakvim zakonskim rešenjem imati veliku imovinu, koja je na nivou od skoro 30 milijardi dinara, i to samo početne imovine.
Ovlašćenja Akcionarskog fonda su takođe ogromna i to bez ikakve kontrole, pa se kod mene i kod većine građana Republike Srbije javlja zebnja, strah da ćete nastaviti sa tradicijom netransparentne manipulacije imovinom preduzeća koja još uvek nisu privatizovana.
Po definiciji, Akcionarski fond je vrsta investicionog fonda koji sredstva ulaže u akcije različitih kompanija, a zbog volatilne prirode akcija ulaganja u fond nose povećan rizik. Baš u takvom akcionarskom fondu sa povećanim rizikom će se nalaziti imovina, odnosno akcije hiljade preduzeća, od kojih su mnoga nelikvidna i nemaju nikakvog izgleda da pronađu kupca, pa je pitanje kako će se utvrditi njihova vrednost.
Čak i ako se država bude umešala i ako država odredi nominalnu vrednost akcija Akcionarskog fonda nejasno je kolike će ona iznose plaćati građanima pri otkupu sopstvenih akcija? Da li će plaćati nominalnu vrednost akcija, koju će odrediti država, ili vrednost postignutu na berzi koja će, ako trgovanja uopšte bude i bilo, verovatno, a gotovo sam i siguran, biti znatno niža?
Da li je ovo uvod u još jednu prevaru o obećanih hiljadu evra, a građanima podeljenih 17 evra?
Veliko je i pitanje koliko će građana Srbije uopšte imati priliku da svoje akcije unovči, jer sve dok ne proda sve akcije kojima raspolaže Akcionarski fond neće imati dovoljno novca za sve građane koji imaju pravo na besplatne akcije?
Zbog svega ovoga, pozivam vas da još jednom razmislite i u danu za glasanje i prihvatite amandman SNS.