Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Donka Banović

Govori

Član 14. govori o integraciji lica kojima je priznato pravo na utočište. Ovde u tom članu 14. imamo dva stava, međutim, u tom članu se ne spominju i ne govori se o već usvojenim strategijama, strategijama koje je ova država usvojila, gde je dosta tih stvari regulisano, a kasnije razrađeno kroz akcione planove.
Smatram da i u nekom zakonu koji je ovako uopšten, ne treba da stoji rečenica – licu kojem je priznato pravo na utočište, obezbeđuje se uključivanje u društveni, kulturni, privredni život, u skladu sa mogućnostima Republike Srbije. I za ovakav uopšten zakon je malo previše.
Šta smo ovim amandmanom hteli? Hteli smo da podsetimo predlagača, a to stoji i u Zakonu, da će se u okviru svojih mogućnosti, a u skladu sa Strategijom za upravljanje migracijama i drugim strategijama, obezbediti uslovi za uključivanje. Hoćemo da vam ukažemo da postoje vrlo važna dokumenta koja regulišu ovu oblast.
Sada smo prešli na glavu zakona gde se govori o tome da će Komesarijat, kako sam shvatila iz rasprave u načelu, voditi jedinstven sistem prikupljanja, organizovanja i razmene podataka. Ili, rečeno jednostavnije, da će Komesarijat voditi jedinstvenu bazu podataka kada je u pitanju upravljanje migracijama.
I u raspravi u načelu sam rekla da u ovom zakonu nije jasno ko će voditi tu bazu podataka. Otprilike je jasno kako će se prikupljati. Tu se govori o umrežavanju svih državnih organa, institucija, itd, kako će one biti u obavezi da dostavljaju podatke Komesarijatu, i redovno i vanredno, kada se to zatraži. Svi znamo kako se skupljaju, prikupljaju podaci. Međutim, isto sam to i u načelu rekla, mislim da Komesarijat, ovakav kakav jeste danas, nema kapacitete da napravi i uredno vodi ovakvu ozbiljnu bazu podataka.
Pretpostavljam da gospodin sadašnji komesar govori vama o tome kako će to Komesarijat da radi ili kako će se Komesarijat reorganizovati, da će imati drugačiju sistematizaciju itd. To je nešto što takođe ne vidimo iz ovog zakona. Nemate nigde reči o tome da će se napraviti nova organizacija posla, koliko će se tu novih ljudi zaposliti. Ako ovako imate ambiciozan plan, onda ćete morati da povećavate i broj zaposlenih. Da ne govorim o tome da na kraju, kao što bude i u većini predloga zakona se govori o finansijskim potrebama da se ovaj zakon sprovede u delo. Nema ni reči niti o tome da ćete povećati broj zaposlenih, niti o tome kolika su vam finansijska sredstva za to potrebna.
Konkretno, da se vratim na ovaj amandman, hteli smo da u poslednjem stavu stoji da zaštita podataka obuhvaćenih jedinstvenim sistemom se ostvaruju u skladu sa Zakonom o zaštiti podataka, i ovim zakonom i drugim zakonima koji regulišu tu oblast. Hteli smo da zaista bude naglašeno u ovom zakonu, Zakonu o zaštiti podataka, jer je reč o veoma osetljivoj populaciji i, nažalost, vrlo su često ljudi iz ovih populacija i žrtve trgovine ljudima, tako da tu treba posebno voditi računa.
Dodaću još samo jednu rečenicu. Zašto sam skeptična da će Komesarijat moći da napravi valjanu bazu podataka koju će da ažurira, koja će da bude umrežena i koja će da služi kao izvor pravovremenih i tačnih podataka? Zato što znam da se sigurno u poslednjih deset godina pokušava da se napravi dobra informatička, odnosno dobra mreža podataka kada su u pitanju obrazovne ustanove u Srbiji. To u Srbiji još uvek danas nismo postigli, a to je umrežavanje svih škola, da ne govorim o tome koliko je tu novca uloženo i još uvek nemamo napravljenu tu mrežu. Zato smatram da je ovo nešto što neće biti moguće.
Hvala na tumačenju, ali tim pre da bi se došlo do tih opštih numeričkih i statističkih podataka, proći će i mnogo ličnih podataka. O tim podacima nema uopšte reči i zato smo mislili da se treba pozvati na Zakon o zaštiti podataka. Kako ćemo prikupiti sve to, ako ne budemo znali one pojedinačne podatke?
Hvala gospodine predsedniče.
Koliko je upravljanje migracijama važno za jednu državu i njene stanovnike, imamo prilike da ovih dana da čujemo iz usta političara Evropske unije. Dakle, imamo priliku da čujemo, a bojim se i da ćemo osetiti i na svojoj koži.
Naime, zbog velikog broja takozvanih lažnih azilanata iz Srbije, Evropska unija nam preti ponovnim uvođenjem viza za ulazak u zemlje šengenskog prostora, preti da će Srbiju, odnosno, Republiku Srbiju skinuti sa bele šengen liste, odnosno da ćemo opet biti na crnoj šengen listi, mada građani Srbije nekako kada je u pitanju Evropska unija, imamo stalno osećaj da se nalazimo na nekim njihovim crnim listama.
Evropska unija traži od Srbije da uvede veću kontrolu kada je izdavanje pasoša u pitanju, i da izvrši tzv. preventivno zaustavljanje lažnih azilanata na samoj granici Srbije. Međutim, prema važećim zakonima ove države, prema Ustavu i prema silnim konvencijama koje smo potpisali, takvo nešto bi bilo direktno kršenje ljudskih i ustavnih prava. Dakle, ova država nema pravo da nekome odbije izdavanje biometrijskog pasoša ukoliko ta osoba ispuni sve uslove i ova država nema pravo da nekoga zaustavi ukoliko, naravno, ima sve uredne papire, da zaustavi i da mu ne dozvoli prelazak granice.
Nažalost, tačno je da, barem sam ja to u štampi mogla da pročitam, a i vi verovatno, kada je u pitanju izdavanje pasoša da je primećeno postojanje neke mreže državnih službenika koji su prodavali lična dokumenta, to sam ja pročitala u novinama, kao i svi građani. Dakle, prodaja krštenica, prodaja između ostalog i biometrijskih pasoša, no ja mislim da smo mi dovoljno ozbiljna zemlja da je ta mreža do sada razbijena.
Međutim, kada je reč o sprečavanju takozvanih lažnih migranata, Evropska unija je ta koja može da to spreči mnogo efikasnije od nas. Kako? Baze podataka koje zemlje šengena imaju su veoma dobre i mnogo su preciznije, obimnije od naših baza, odnosno, osobu koja se sumnja da je lažni azilant, pa se izvrši provera, ta osoba može da bude zaustavljena na šengenskoj granici, a ne na srpskoj. Njihova granična kontrola može tu osobu da vrati u zemlju porekla, to je jedna stvar.
Druga stvar je da Evropska unija, sve zemlje Balkana, pa i Srbiju može da proglasi, a mi smo nekad imali takav status, da može da proglasi za zemlju sigurnog porekla. Kada imate taj status, onda osobe koje traže azil u zemljama Evropske unije, podležu određenoj, vrlo jasnoj proceduri i za vrlo kratko vreme se njima odbija traženi azil, u nekim zemljama čak i za 48 sati, pa sama ta činjenica da Srbiju navedete kao zemlju sigurnog porekla, u startu će obeshrabriti sve one koji imaju nameru da odlaze u zemlje EU da traže azil. Dakle, oni prosto neće biti stimulisani zato što znaju da će za 48 sati biti vraćeni u Srbiji, odnosno u zemlju sigurnog porekla.
No, ja bih sad par reči rekla i o ovom predlogu zakona. Kao što reče i kolega Omerović, Srbija je zemlja kojoj i te kako treba kvalitetno i dobro upravljanje migracijama, pre svega što je Srbija i zemlja porekla i zemlja tranzita, a i zemlja u kojoj su mnogi ljudi pronašli svoje utočište. U proteklih nekoliko godina je izvršno, da kažem, celokupna revizija zakona u Srbiji, koji se odnose na vize, na azil, na upravljanje granicama, ilegalnih i nelegalnih migracija. Dakle, imamo mnogo novih zakona.
Takođe, imamo i mnogo tzv. nacionalnih, ali sektorskih strategija.
Kolega Omerović je, takođe, nabrojao nekoliko tih strategija, a ja ću spomenuti da imamo i strategiju za upravljanje ilegalnim migracijama za period 2009 – 2014. godina. Kad smo već sad dobili problem tzv. lažnih azila, čini mi se da nismo tu strategiju baš nešto naročito uspeli da primenimo.
Kada je reč o ovom predlogu zakona, jako je važno da svi imamo u vidu, a pretpostavljam da znamo, da postoji i strategija za upravljanje migracijama, koja je doneta još 2009. godine.
Proces koji je vodio do izrade ove strategije je dugo trajao i bio je veoma temeljan. Znam da je, pre svega, Komesarijat angažovao veliki broj stručnjaka iz raznih i domaćih i međunarodnih organizacija i da se došlo do jedne prilično dobre strategije. Naravno, što je logično, ta strategija je i poslužila kao osnov za izradu ovog predloga zakona. Pa, ako je tako puno vremena potrošena i na izradu strategije i na pripremu ovog zakona, mislim da je krajnji rezultat, odnosno predlog mogao da bude mnogo bolji.
Moja poslanička grupa i ja smatramo da zakon nije dobar i to, pre svega, što je veoma uopšten, što su neke odredbe toliko ne precizne da prosto se vidi da se neće moći ni primenjivati. No, to neće biti prvi takav zakon.
Što se tiče primedaba, krenuću redom. Prva primedba se odnosi na poglavlje 2, gde su nabrojana načela za primenu ovog zakona. Recimo, jako je čudno da ste vi predlagač, da je uopšte izostavio načelo poštovanja ljudskih prava i nediskriminacije. To je čudno zato što ovaj zakon upravo se odnosi na možda najugroženije i najranjivije grupe ljudi koji postoje u ovoj zemlji.
Zatim ste izostavili načelo sigurnosti državne granice i bezbednosti građana, što je, takođe, po nama, loše. O tome će detaljnije govoriti kasnije moje kolege iz poslaničkog kluba. Dakle, zamerke na izostavljanje jako značajnih načela.
Sledeće što bih mogla da kažem jeste da imamo određene pojave i da ste ponudili loše rešenje, to je da imamo mnogo nekih sektorskih nacionalnih strategija. Mislim i da za ovu oblast ima šest ili sedam. Zapažanje do sada je da te strategije postoje svaka za sebe, da postoji veoma loša koordinacija između tih strategija, a i institucija.
Kada je u pitanju upravljanje migracijama, onda morate da imate jedan jedinstven i celovit pristup. Znači, ne možete tu nešto da seckate.
Takođe, primećena je do sada prilično nekordinisana i loša saradnja između organa i institucija koje se bave ovim oblastima. To uvek ili često ima, rezultat da za neki problem ne znate ko je nadležan, pa kad ne znate ko je nadležan, onda ne znate ni ko je odgovoran za neki problem ili imate preklapanje da više institucija ili organa su zaduženi za istu stvar, pa onda opet nemate kvalitetno rešenje problema, jer kada se više institucija tu upetlja vrlo često problem ostaje ne rešen.
Meni se čini da ste taj problem nedostatka koordinacije između institucija i organa hteli da rešite time što u centar čitave ove priče ili upravljanja migracijama stavljate Komesarijatu za izbeglice. To je utisak kada se ovaj zakon pročita.
Tačno je da će se taj Komesarijat drugačije zvati. Dakle, neće biti samo Komesarijat za izbeglice, nego će to biti i Komesarijat za izbeglice i upravljanje migracijama.
Demokratska stranka Srbije i ja smo prilično skeptični prema ovom rešenju, ne zato što smatramo da ljudi koji trenutno rade u Komesarijatu nemaju iskustva u različitim oblicima migracija, imaju oni iskustva, ali smatram da nemaju administrativne kapacitete da obavljaju ovako jedan raznolik i složen posao. Dakle, samim tim što će se ono preimenovati, nije dovoljno.
Imali smo takvih slučajeva kada se uvodi neki novi zakon, pa da neko telo dobije i neke druge nadležnosti, međutim, onda u zakonu se navodi da će se izvršiti reorganizacija ili nova sistematizacija. Navodi se, takođe, koliko će novih ljudi biti zaposleno u Komesarijatu i kada će se doneti taj podzakonski akt. Znači, govorim o Predlogu zakona, a o tome nema ni reči, o novoj organizaciji, odnosno reorganizaciji Komesarijata ima kasnije u obrazloženjima, ali obrazloženje nije zakon. To uopšte nije zakon. To može da služi poslaniku kada sprema diskusiju da pročita.
Dakle, vi toliko ozbiljni i novih nadležnosti dajete Komesarijatu, a o tome kako će se i da li će se uopšte reorganizovati, nema ni reči.
Takođe, u ovom zakonu apsolutno nigde nema reči o potrebi finansijskim sredstvima, pa ni za rad budućeg Komesarijata kao takvog.
Sledeća primedba koja se opet odnosi na tu uopštenost ovog zakona je gde vi predviđate osnivanje pokrajinskih i lokalnih saveta za migracije. Dakle, apsolutno je nesporno da je svaka lokalna samouprava specifična po mnogim stvarima, pa i po ovim. To je nesporna potreba. Međutim, ovde kažete da lokalna samouprava može da formira savet. Čim stavite "može" uglavnom se to ne radi.
Opet nema reči o tome ko će finansirati rad tih lokalnih saveta za migracije. Ne govorite i ništa ne kažete šta se dešava sa opštinskim poverenicima za izbeglice. Uglavnom svaka lokalna samouprava ima tog poverenika za izbeglice. Dakle, uopšte niste predvideli sad njihovo mesto. Da li će se oni ukidati, da li će oni postati deo tog saveta, ali kako će postati deo ako lokalna samouprava odluči da ne formira savet za migracije.
Ovde sam skeptična i kažem da će lokalne samouprave izbeći da formiraju te savete. Opet će se oslanjati na Komesarijat, imajući u vidu iskustvo sa formiranjem nekih drugih saveta.
Recimo, u Zakonu o ravnopravnosti polova ste takođe imali preporuku da lokalne samouprave formiraju lokalne savete za ravnopravnost polova. Mislim da je to učinilo svega 20 lokalnih samouprava, jer isto u zakonu pisalo može i ne mora.
Imali ste u nekom zakonu da lokalne samouprave formiraju savete o koji će brinuti o ljudskim i manjinskim pravima u lokalnim samoupravama, a imate možda 15 opština koje su to uradile.
Dakle, i ova priča oko tih lokalnih saveta za migraciju je priča koja se neće ostvariti.
Naravno, ovde govorite o potrebi stalnog obrazovanja i obuke ljudi koji će se baviti ili koji se već bave ovim poslovima, a opet se tu u centar stavlja Komesarijat. Rekoh, znam da ljudi u Komesarijatu zaista imaju puno iskustva, ali zar pored svih ostalih nadležnosti koje se daju Komesarijatu, sada će biti zadužen za sve kada je u pitanju obuka i potreba stalnog obrazovanja. Opet nemamo ni reči o tome koja su to finansijska sredstva potrebna evo za ovu stvar, za stalno obrazovanje. To košta.
U glavi 4. članovi 16. i 17. govori se o jedinstvenom sistemu prikupljanja, organizovanju, razmeni podataka, odnosno o stvaranju jedinstvene baze podataka.
Ko se iole bavi ovom oblašću, on zna da je jako teško doći do preciznih podataka.
To je do sada bilo najbolje otići na sajt Sekretarijata za izbeglice, pa tu imate neke podatke, odete na sajt UNHCR za Srbiju pa i tu imate neke podatke. Tako da je to kao ideja dobro.
Međutim, opet se ovde ne vidi, to je jako ozbiljan posao, voditi jedinstvenu bazu podataka u nekoj oblasti, iz zakona se ne vidi ko će za to biti zadužen, ko će biti odgovoran, ko će to i kako će se finansirati. Ono što je po meni tu vrlo osetljivo je i to ko će biti odgovoran za zaštitu ličnih podataka o ličnosti. Dakle, opet jedna ideja, ali ne znam kako će doći do njene realizacije.
Mi smo podneli dosta amandmana, tako da ćemo kada bude rasprava u pojedinostima o njima govoriti. Rekla bih par reči o statusu izbeglica i interno raseljenih lica.
Skoro 20 godina posle početka prvih oružanih sukoba na tlu bivše Jugoslavije, 2008. godine je UNHCR svrstao Srbiju među pet zemalja u svetu, sa dugotrajnom izbegličkom krizom i zemlju koja ima najveći broj izbeglica i raseljenih lica u Evropi. Dakle, imamo peto mesto u svetu, a prvo u Evropi po tom problemu. Posle 21 godine mi još uvek imamo 86.000 izbeglica. Od toga je 85.000 izbeglica iz Hrvatske.
Najveći problem i faktor postojanja te dugotrajne izbegličke krize u Srbiji je nespremnost Hrvatske, svih sadašnjih, a i bivših političara iz Hrvatske, da na zadovoljavajući način reše probleme povratka, individualnih prava izbeglih i proteranih Srba iz Hrvatske. Podsetiću vas samo koji su to problemi, povratak imovine i stanarskih prava, konvalidacija radnog staža, neisplaćene penzije, povratak zaposednutih poljoprivrednih imanja njihovim pravim vlasnicima, ukidanje tajnih optužnica za navodne ratne zločine koji postoje da bi obeshrabrili ljude da se vrate u Hrvatsku, odnosno u svoje domove.
Takva Hrvatska, koja krši sva moguća ljudska i imovinska prava izbeglica Srba, a nekadašnjih svojih građana je ocenjena kao zemlja koja je ispunila sve evropske standarde, sve standarde EU, tako da oni planiraju da postanu član EU 2013. godine, bez obzira što nisu ni prstom mrdnuli da se reše problemi izbeglica iz Hrvatske u Srbiji.
Onda, kao vrhunac nam signe vest da su predsednik Hrvatske Ivo Josipović, sadašnji i bivši predsednik Republike Srbije Boris Tadić, u Briselu primili Evropsku medalju za toleranciju u obrazloženju te nagrade piše da je to priznanje za doprinos, citiram – Toleranciji, poštenju, moralnoj hrabrosti i pomirenju u Evropi.
Tačno je da su oni slatkorečivo govorili o pomirenju i o toleranciji, a istovremeno nisu ništa učinili da se najveća izbeglička kriza u Evropi reši. Samo se plašim da neki naši budući, pošto imamo naznaka da se pojavljuju neki novi politički tandemi, iskreno se nadam da grešim, jer ako za četiri godine još neki tandem bude sa balkanskih prostora primio tu medalju, o pomirenju i toleranciji, onda se Srbiji zaista loše piše. Hvala.
Hvala.
Gospođo Kovač, meni ćete računati vreme ovlašćenog predstavnika, ne grupe.
Ministre, hvala vam na detaljnom obrazloženju zbog čega ste odbili ovaj amandman. Uglavnom ste ponovili ono što smo dobili kao obrazloženje zbog čega je amandman odbijen i uglavnom ništa tu nije sporno od tih stvari koje ste rekli.
Ono što ste vi sve poslanike koji su detaljno čitali ovaj predlog zakona, naterali da urade, mi koji nismo pravnici, to je da, prosto, pogledamo gde se, u koji registar koje institucije ili organizacije registruju. Ovde niste prihvatili jedan, po meni, dobar amandman, da se, kao i većina pravnih lica, ta registracija obavi u Agenciji za privredne registre.
Nisam sigurna kada je taj zakon donet, ali čini mi se da prilikom donošenja tih zakona je ostalo jako malo institucija ili organizacija koje se registruju u tim sudskim registrima. Onda sam razmišljala o tome da bi možda trebalo ovo u onom posebnom registru, gde se uglavnom registruju političke stranke, udruženja građana, nevladine organizacije. Mislim da to vodi Ministarstvo za lokalnu samoupravu. Po tom zakonu oni imaju poseban registar. Ali, ovo nije klasično udruženje građana.
Kada pogledate ko se registruje u sudskom registru, to je državna institucija, javne službe i privatne institucije. Dakle, meni se čini da ova Studentska konferencija nije ni jedan od ovih subjekata.
Najmanje želim da budem ironična i da kažem da zaista ne bi trebalo da bude privatna institucija. Ovde je kolega govorio o tome kako se ove konferencije mnogo zloupotrebljavaju. Sam taj primer da u jednoj konferenciji imate samo jednu ženu, odnosno studentkinju, a da u drugoj konferenciji privatnih fakulteta je to mnogo drugačija zastupljenost. To upućuje da tu nešto nije u redu, da nisu baš toliko nezavisni koliko bi hteli da budu. Smatram da je trebalo da prihvatite ovaj amandman.
Ono što je mene zbunilo juče kada ste na odboru rekli, da to nije samo tumačenje sekretara ministarstva, dakle, ljudi koji obavljaju te pravne poslove u ministarstvu, nego da je to obrazloženje Sekretarijata za zakonodavstvo Vlade Srbije i tu sam malo ustuknula. Računam, tu sede veliki pravni stručnjaci, pa oni valjda znaju o čemu govore. Pre mi se čini da ste vi predložili ovo po inerciji zato što su se 2006. godine neke konferencije registrovale u tom sudskom registru, a da niste razmislili dobro, tako da mislim da treba da prihvatite ovaj amandman.
Nemojte vi da citirate Boru Čorbu, to će da radi DSS i to sa uživanjem.
Sada ću da vam pojasnim. Pretpostavljam da znate da je ova skupština u prethodnom sazivu usvojila zakon koji se zove Zakon o ravnopravnosti polova. To je Vlada u kojoj ste i vi učestvovali. Dakle, vi ste na Vladi glasali za taj predlog zakona. U tom zakonu se reguliše upravo ovo o čemu govorim, pa smo zahvaljujući tom zakonu dobili danas u Narodnoj skupštini 30% manje zastupljenog pola. Ponosna sam na taj zakon i najočiglednije smo ga primenili, tako da u Skupštini danas ima 80 veoma sposobnih, lepih žena, koje su oplemenile rad ovog doma. To mogu da kažem jer sam bila u prethodnih nekoliko saziva, gde je bilo mnogo manje žena.
To koliko ga one poštuju, ne znam, ali sve institucije, organizacije, gde imate u pitanje izbor, čak i imenovanja, tu se govorilo čak i o upravnim odborima, nažalost, taj zakon neke institucije poštuju, neke ne. Ta Studentska konferencija je morala prilikom izbora da vodi računa o tome koji je manje zastupljeni pol.
Vi rekoste – šta je pisac hteo da kaže? Pa, recimo, u toj studentskoj konferenciji, tu ne optužujem vašu političku stranku, sve su tu stranke učestvovale, politika ima mnogo uticaja, a u politici su uglavnom muškarci ti koji su jači i koji imaju više snage da se bore kroz te političke rešetke itd. Imate kod žena stakleni plafon, gde studentkinja odustane od toga, da ona prosto ne može da ulazi u neke prljave političke borbe.
Vraćam se na početak. Dakle, i ta konferencija sad kada se registruje biće pravno lice, odnosno ako se registruje u ovom sudskom registru biće državna institucija. U obavezi je da poštuje Zakon o ravnopravnosti polova.
Da završim ovaj niz replika. Pre svega, to ne odražava polnu strukturu studenata, ni na jednom fakultetu, dakle, nije moguće da studira 10% žena na svim univerzitetima. Dakle, prvo je to problematično.
Drugo, i sve političke stranke, kada smo pravili odborničke liste kandidata za odbornike, mi smo svi dobili, odnosno naši opštinski odbori su dobili iskustva, da ne govorim o kandidatima za poslanika, dakle uputstvo koga morate da se pridržavate, zato što bi se i tu desilo verovatno da bude 90% muškaraca, a samo 10% žena, da je to tako ostavljeno na volju.
Dakle, svi smo dobili uputstva, da mora da bude svaka treća žena, odnosno pripadnik manje zastupljenog pola. Dakle, govorim da je tu sporno da ta konferencija, odnosno sva ta udruženja, ne vode o tome računa i da oni nisu dobili uputstva kako to mora, prosto da bi to bilo izbalansirano. Dakle, ako imamo 18 muškaraca i jednu ženu, to ne odražava zaista prirodnu strukturu studenata.
Hvala. Gospodine ministre još jednom ću da pokušam da vas ubedim da prihvatite ovaj naš amandman, a posle toga ćemo da odlučimo da li ćemo da vam dopustimo da izađete iz sale, pošto imamo, napravila sam šalu naravno, ali vidite koliko poslaničkih grupa i poslanika insistira na tome da vi prihvatite neki od amandmana.
Dakle, ovaj amandman ispred poslaničke grupe DSS je neko srednje rešenje, odnosno tu ste mogli delimično da uklopite i vaš predlog da smanjite sa šest na četiri, doduše 2014, 2015. školske godine, a da prihvatite i želju velikog broja poslanika, odnosno poslanički grupa da se taj broj ispitnih rokova smanjuje, odnosno naš amandman glasi da:"visokoškolska ustanova u skladu sa svojim statutom sama odluči da li će organizovati najmanje četiri ispitna roka, ili će organizovati pet, a najviše šest". Dakle, zato sam smatrala da ćete vi u ministarstvu da prepoznate koliko je ovo jedan dobar amandman i ustvari izlazi u susret svima.
Kada je bila načelna rasprava govorila sam i to ne napamet, nego su se nama obraćali i profesori i dekani sa pojedinih fakulteta. Tu se moglo zaključiti da fakultetima prirodnih nauka da je previše ili preveliki broj rokova od šest kako je sada u zakonu, a da njima odgovara manji broj rokova. Međutim, zaista su se javljali profesori i dekani sa fakulteta prirodnih nauka, koji negoduju zbog toga ćete im smanjiti sa šest ispitnih rokova i propisati ovih četiri. Dakle ovaj amandman je mogao da zadovolji interese, želje i potrebe svih fakulteta, a time i studenata. Te su razlike jasne zato što su to drugačije organizovana nastava, ima mnogo različitih aktivnosti u odnosu na to kada studirate biologiju, ili studirate sociologiju. Zato i razumemo potrebu fakulteta prirodnih nauka da zadrže veći broj rokova.
Ono što se takođe otvara kao pitanje jeste da li će fakulteti pribeći organizovanju vanrednih ispitnih rokova, koji posle zahtevaju i dodatne finansijske izdatke studenata i njihovih roditelja. Na primer, znam da imamo dosta privatnih fakulteta koji organizuju i sedam i osam ispitnih rokova. Dakle, oni su i u trenutku kada je zakon govorio o mogućih šest, organizovali sedmi vanredni ispitni rok. Ne mislim samo na privatna, ali to može da bude dodatno finansijsko opterećenje za studente i njihove porodice.
Vi ste nas u načelnoj raspravi podsetili kako je menjan ovaj zakon i kako se broj ispitnih rokova povećavao. Sve ste nas podsetili da su u prvobitnom zakonu 2005. godine, bila predviđena dva roka, pa je uložen amandman, pa su bila tri roka, pa smo mi nekako došli i do ovih šest koje sada pokušavamo da smanjimo. Dakle, dolazilo je do povećanja broja ispitnih rokova. Ono što je evidentno iz statistike o prolaznosti i efikasnosti studiranja to je da je došlo i do blagog porasta te prolaznosti. Neko je juče na odboru za prosvetu postavio pitanje, da li je do povećanja i efikasnosti prolaska došlo upravo zbog toga što smo u međuvremenu povećali broj ispitnih rokova. Dakle, to je možda posledica povećanja tih ispitnih rokova sa tri na šest. Ali, eto, vi ako ne prihvatite onda ćemo mi zatražiti izveštaj od vas i od vašeg ministarstva sledeće godine u ovo vreme i videti kakvi. Doduše ove godine nećemo moći, jer će ostati šest, ali moći ćemo onih narednih godina ako vi ne prihvatite ovaj amandman.
Juče je bilo dosta reči u medijima oko Univerziteta u Beogradu, izabran je novi rektor, ali je takođe, bila i zanimljiva i vest, očigledno i Beogradski univerzitet prati ono što se dešava u Skupštini, a to je da su usvojili Pravilnik o polaganju ispita, da bi se smanjila loša prolaznost. To se odnosi samo na Beogradski univerzitet, taj pravilnik, a da li će se primenjivati i na ostalim univerzitetima, ne znam, pretpostavljam da hoće. Oni su na fakultetu rešili da neke stvari poboljšaju. Šta se u tom pravilniku predviđa? Predviđa da fakultet vodi statistiku o polaganju ispita na osnovnim akademskim studijama za svaki predmet i za svaki ispitni rok, ali je i dužan da razmotri uzroke…neću da nastavim.
Mene ono što je zbunilo jeste da me čudi da fakulteti već ne vode takvu statistiku, zapravo nije to vođenje statistike, već da ste ažurni, da vodite evidenciju o tome kakva je prolaznost, nezavisno od imena, kakva je prolaznost ili koliko studenata položi i sa kakvom ocenom položi?
Sad, ide dalje, kaže – ukoliko uspešnost polaganja predmet na godišnjem nivou bude manja od 30%, dakle ukoliko manje od 30% studenata položi neki ispit, sad te ispite, da ne kažem profesore, u medijima nazivaju usko grlo, to su predmeti koji se malo teže polažu. Većina nas je studirala, pa znate na svakoj godini ste imali neki predmet. Ne mogu da kažem da je to bilo nekad do profesora, neki je predmet obimniji, teži, složeniji, a nije bilo samo zbog toga što je profesor imao bradu ili što je bio po prirodi tako strog. Tako da meni ovo izjednačavanje, čast svakom predmetu i svakom profesoru, ali ova vrsta izjednačavanja sad, na primer, anatomije na Medicinskom fakultetu ili Uvod u botaniku, prosto, mislim da ta vrsta nije primerena.
Ono što bih, recimo, tu preporučila to je da se tu grupiše po predmetima različite složenosti, pa da se onda to posmatra. Ovo izjednačavanje mislim da nije dobro.
Na šta se još dalje sad obavezuju dekani? Da će do 1. marta dostaviti rektoru izveštaj o uspehu na ispitima po predmetima u prethodnoj školskoj godini, što opet govori o tome da ne postoji kvalitetna komunikacija između dekana i rektora. Ja samo zaključujem iz ovoga. Mnogi od nas su govorili da je osnovni problem nepostojanje kvalitetne komunikacije i saradnje između profesora i studenta, ali izgleda da ni profesori nešto ne sarađuju kako treba. Više neću o ovome, ali vas molim da još jednom razmislite o ovom amandmanu.
Hvala, gospođo Čomić.
Ja sam pažljivo slušala diskusiju gospodina Karića kada se govorilo o ovom predlogu zakona u načelu i jako sam dobro razumela i ovaj amandman. Mogu da kažem da je gospodin Karić izlobirao poslanike iz DSS. Dobar amandman je sam po sebi izlobiran i nije potrebno tu ulagati neki veći napor. Međutim, nije to dovoljno što vi izlobirate poslanike opozicije, potrebno je da izlobirate i poslanike koji podržavaju Vladu kako bismo usvojili taj amandman, tako da ovo što mi kažemo da ćemo podržati nije dovoljno.
Inače, taj amandman je veoma konkretan i predlaže da studenti sa invaliditetom zadržavaju pravo da se finansiraju iz budžeta najduže dve godine, a do dana isteka redovnog trajanja studija. Dakle, prosto bi to moglo da bude i motiv više za studenta sa invaliditetom, koji u samom startu ima mnogo ovaj veće poteškoće, nego student koji nema invaliditet, da uopšte krene u tu avanturu studiranja.
Dakle, garantujem da bi ovo bio motiv više da se taj student stimuliše da počne da studira, kako bi on bio koristan i svojoj porodici, a i društvu.
Vi ste dali jedno uopšteno objašnjenje zbog čega se taj amandman odbija. Verujem vam na reč da fakulteti ulažu napore, da sagledavaju probleme studenata sa invaliditetom itd. Vi ste sad naveli neke od tih mera, što je jako dobro, međutim, ovo je vrlo konkretna, da je nazovem tako, afirmativna mera. Dakle, student sa invaliditetom nije uopšteno.
Pretpostavljam da nijedan fakultet nema ovu meru i da ta mera ne bi bila udar na budžet Republike Srbije, niti na udar nekog fakulteta. Dakle, ovu afirmativnu meru u ovom trenutku nema ni jedan fakultet.
Vi ste sada govorili, što je, takođe, veoma dobro, da je jedan studentski dom prilagođen potrebama osobama sa invaliditetom. Pretpostavljam da su sve te građevinske barijere rešene, međutim bilo bi dobro da i svi ostali studentski domovi imaju rešeno to pitanje, možda ne tako kompletno, ali prosto nije dobro da u jednom domu žive samo studenti sa invaliditetom. To nije dobro.
Mi kao društvo treba da nastojimo da u svakom domu imamo uslove u kojima će živeti studenti sa invaliditetom i bez. To je valjda želja svih nas da ti ljudi kada dođu da studiraju da ne budu izdvojeni. Tako osećam da su oni sada izloženi segregaciji, da tako kažem, da upotrebim grubu reč. Bilo bi mnogo povoljnije da imamo studente sa invaliditetom u svim domovima, da budu uključeni u studentski život realno.
Ministar je u obrazloženju, kada je pozvao da dođemo i da vidimo kako se stvari dobro rešavaju, kako pristižu molbe na koje se pozitivno odgovara. To je suština, zašto mora da piše neko molbu za nešto? Ako je ovo u zakonu, onda je to zakon. To propisuje zakon i to svaki fakultet ili institucija mora da poštuje. Zbog čega bi neko morao da se dopisuje ili da piše molbu pa da razmišlja da li će neko pozitivno ili negativno odgovoriti. Stavite ovu odredbu u zakon i nema ni molbi ni odbijanja.
Hvala gospođo potpredsedniče.
Poštovane kolege, gospodine ministre, prošlo je devet godina od kako je Srbija potpisala Bolonjsku deklaraciju i sedam godina od početka primene principa Bolonjske deklaracije u sistem visokog školstva u Srbiji. Za početak primene možemo uzeti donošenje zakona 2005. godine, mada je tek počeo da se primenjuje 2006. godine. Dakle, prošlo je nekih šest-sedam godina od primene i tog novog zakona, sa ugrađenim elementima Bolonjskog procesa. Šta je to pokazalo ili kakvi su rezultati?
Može se slobodno reći da su rezultati primene polovični i oprečni. Ali, generalno na pitanje dokle se stiglo sa reformom visokog obrazovanja, veoma je teško dati jedan precizan odgovor, pre svega zato što se situacija veoma razlikuje od fakulteta do fakulteta. Na istom fakultetu se razlikuje situacija od odseka do odseka, a kada bismo to sveli na najmanji elemenat, možemo slobodno reći da se, i što se tiče profesora, situacija veoma razlikuje.
Na Ministarskoj konferenciji koja je održana u Bukureštu, mislim da se te konferencije održavaju svake druge godine i na tim konferencijama se uglavnom analizira dokle je koja država koja je potpisala Bolonjsku deklaraciju, a to su skoro sve evropske države, mislim da je 46 evropskih država potpisalo ovu deklaraciju, dakle, na tim ministarskim konferencijama se analizira dokle je koja država stigla u reformi visokog obrazovanja i mislim da je poslednja koju je Srbija dobila nešto niža od one prethodne i da je to bilo 3,11. Dakle, dobili smo ocenu dobar, tri, što bi narod rekao – srednja žalost.
Često čujemo i da su, a nekad i vidimo na televiziji proteste, mislim da je pre jedno godinu i po dana bilo mnogo studentskih protesta širom Evrope, dakle, često se čuju protesti i nezadovoljstvo i studenata i profesora i u drugim evropskim državama koje su još i ranije krenule u reformu. Tu naročito mislim na Austriju, Švajcarsku, Italiju, pre par godina je bilo takvih nezadovoljstva. Kod nas takođe postoje različita mišljenja, to su oni profesori koji još nisu ni čuli da je ovaj zakon izmenjen, imate da profesor kaže studentima – ja ne prihvatam Bolonju, ja neću da radim po Bolonji, itd, do toga da imate savesne profesore koji mogu da se slažu sa nekom reformom, delimično, potpuno, itd. ali su oni savesni i oni primenjuju i poštuju zakon.
Imamo tu onaj deo gde ja zameram Ministarstvu prosvete, mada znam da je autonomija univerziteta, fakulteta, itd, kod nas dovedena do savršenstva, ali ne mogu samoj sebi da objasnim da ako radite u nekom sektoru vi možete prosto da kažete da ja ne želim da poštujem zakon, ne želim da poštujem statut fakulteta i da ne želim da poštujem odluke koje se donose u kući u kojoj radim. To bi bilo isto kao da mi ovde kažemo – znate šta, ovaj mi se Poslovnik ne sviđa i ja neću da radim po njemu.
Kada je reč o visokom obrazovanju, o tome je govorio i kolega Dereta, jedan od najvećih problema je što se u Srbiji niko nije ozbiljno pozabavio pitanjem koliko nama treba akademski obrazovanih građana i kojih profila? Stalno govorimo o tome da nam je potrebna nova industrijalizacija, ovde smo čuli i svež primer Kragujevca, zato, ako mi mislimo da oporavimo svoju privredu i da oporavimo neke grane industrije, onda moramo i otprilike znati koliko nam treba pre svega inženjera i kojih struka. Takođe, moramo znati da nam ne treba jako mnogo menadžera svih profila. Dakle, prosto nam nedostaje ta vrsta dugoročnog planiranja.
Kad dođe trenutak da Ministarstvo određuje ukupnu kvotu, onda svi fakulteti traže da se ona poveća od 10 do 20%, pa onda pritisak studenata, pa roditelja, pa javnosti, itd. Veoma se često dešava da zbog svega toga Ministarstvo popusti, upravo zato što pred sobom nema jasan plan šta nam treba a šta ne, a to je opet vezano za to što ne postoji kompletna strategija ekonomskog razvoja. Dakle, mi ne znamo u kom pravcu želimo da idemo.
Sada sam spomenula da nam treba reindustrijalizacija. Ali, mi nemamo nekakav kvalitetan dokument iz koga će se napraviti plan, pa će i Ministarstvo moći da ima odbranu i da kaže – znate šta, vi na Pravnom fakultetu ne možete da upisujete dve hiljade, zato što po našim strateškim planovima nama ne treba toliko pravnika sledeće godine. Ovo sam navela samo kao primer, da ne bude da mi se sad pravnici naljute zbog ovoga.
Reći ću par stvari o ovim predloženim izmenama. Prosvetni radnici su inače dobri đaci i oni se uvek drže teme, tako da ja očekujem da u današnjoj raspravi nećemo nešto mnogo odstupati. Nisam sad htela u ovom uvodnom delu da odstupim, ali, sam prosto htela da ukažem na neke opšte probleme o kojima se nadam da ćemo moći da razgovaramo kada budemo raspravljali o predlogu strategije o razvoju visokog obrazovanja za 2020. godinu. Volela bih ovde ministra da obavežem da ta strategija ne prođe samo kroz Vladu, nego da dođe i u ovaj dom, da bismo mi o njoj razgovarali.
Počeću od člana 7. izmena i dopuna Zakona kojima se menja član 88. postojećeg odnosno važećeg zakona. Bilo je mnogo reči o tome. U pitanju je promena neophodnog broja bodova da bi student upisao sledeću godinu i ostao na budžetu u okviru one određene kvote. Kada bi se sada poštovao zakon, bez ovih izmena, već smo došli do one školske godine kada je neophodno da student ostvari 60 ESPB bodova da bi upisao narednu godinu. Dakle, mi ovu izmenu koja je apsolutno iznuđena podržavamo, s tim što mislim da je sledeće godine predviđeno 50, pa da se opet stigne do nekih 60 bodova, kakav je bio i prvobitni plan.
Zašto neko može reći da će ovo ići na uštrb kvaliteta? Kada razgovarate sa studentima, student će vam reći da student u Srbiji, koji treba da osvoji, npr. 48 bodova, ili osvoji 48 bodova nije isto kao i student koji, npr. na nekom austrijskom fakultetu, mora da ostvari 48 bodova i da je opterećenost studenata u Srbiji mnogo veća. U Austriji za 60 bodova treba 1.500 do 1.800 radnih sati, ovde to može precizno da se izračuna, a našem studentu treba mnogo više. Ta opšta ili ta opterećenost studenata u Srbiji je mnogo veća i dobro je što se određenom metodologijom može tačno i izračunati kolika je opterećenost.
Šta ovo još ukazuje? To da je prevelika opterećenost i da mi svake godine maltene pribegavamo izmeni obaveznog broja bodova. To ukazuje da fakulteti, odnosno odseci, nisu prilagodili svoj nastavni plan i program zakonu, odnosno bolonjskim principima. Postoje predmeti ili profesori gde je literatura preobimna, gde je npr. ispoštovao zahtev da bude jednosemestralni ispit, ali je zato sve ono što se predavalo u okviru dva semestra sabijeno u jednosemestralni ispit, tako da ovo pokazuje da se fakulteti, odnosno univerziteti i odseci nisu prilagodili.
Našla sam jednu vašu izjavu, ministre, s početka godine, mislim da je to bilo negde u februaru, kada ste vi rekli da ćete do 1. juna tražiti od fakulteta da se njihova nastavno-naučna veća izjasne o tome da li su reformisali programe i da li je izvršena ponovna procena opterećenja studenata. Očigledno su vam odgovorili da nisu, čim smo mi, evo u septembru, opet pribegli ovim izmenama, ili ako jesu, one se ne bi mogle osetiti već za ovu školsku godinu, ali može za sledeću.
Jedno pitanje za vas - šta su vam odgovorila nastavno-naučna veća kad ste ih pitali da li su prilagodili i reformisali svoje programe i da li su izvršili ponovnu procenu opterećenja studenata?
Još jedan član o kome ću da govorim, to je član gde se govori o broju ispitnih rokova. U važećem zakonu, mislim da je to član 90, stoji da ima šest ispitnih rokova. Ovde predlažete da se broj šest briše, predlažete četiri, znači to je u onom osnovnom članu. Kasnije, u jednom članu vi govorite o tome da će taj prelazak sa šest na četiri biti postepen, odnosno da ćemo ove godine imati šest, sledeće školske godine imati pet, i one tamo 2014-2015. će biti četiri i da je to nekakav postepeni prelaz.
Uložili smo jedan veoma pametan i mudar amandman, te vas ja sve molim da glasate za njega. Da li ćete vi prihvatiti ne znam, ali ako ja dogovorim sa kolegama u Skupštini, on će proći. To je amandman gde mi ostavljamo mogućnost da visokoškolska ustanova bira, odnosno amandman glasi: "najmanje četiri, a najviše šest ispitnih rokova". Umesto da propišemo da sada svi fakulteti moraju da imaju ili za dve godine samo četiri ispitna roka, ovde ipak ostavljamo slobodu.
Ono što se može primetiti, nas su kontaktirali profesori i dekani, to je da na fakultetima društvenih nauka, oni smatraju da im je previše šest rokova, da im organizacija tog velikog broja ispitnih rokova remeti nastavni proces. Oni to, verovatno kažu na osnovu iskustva. Imate tu i da studenti, kao studenti, kao što smo i mi bili, pa malo tu razmišljaju i manipulišu, pa ne izađu na jedan rok, preskoče, pa drugi, zato što znaju da imaju mnogo rokova. Ali, toga je uvek bilo, pa će biti i kada mi usvojimo i ove izmene.
Međutim, fakulteti prirodnih nauka izgleda da su se ovde, ili im je više sve ovo odgovaralo, pa su svoj nastavni proces prilagodili ispitnim rokovima, i to šest. Dakle, ne bi bilo dobro, to bi opet bio šok za te katedre i fakultete, da ih sada ovim zakonom opet vraćamo na četiri. Mislimo da je naš amandman jako dobar. Ostavlja visokoškolskoj ustanovi da ona utvrdi da li joj treba četiri, pet ili šest i da to uredi svojim statutom. Oni kojima nije odgovaralo šest imati četiri, a onima kojima ne odgovara četiri imaće pet ili šest. Molim vas da u danu za glasanje glasate za naš amandman.
Bilo je ovde reči i o tome da je dobro što se proširuje nadležnost Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje. To je nadležnost da će taj Savet predložiti ministarstvu nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja. Ovo je znak da će ovaj posao biti gotov. Ne mogu ni da se setim na koliko sam bila konferencija i seminara gde se govorilo o tome koliko je Srbiji potreban nacionalni okvir kvalifikacija. Znam da se i u okviru "karca jedan" i "karca dva", to su oni projekti iz obrazovanja, mnogo govorilo o tome i da su izdvajana sredstva iz tih projekata. Znam da je ministarstvo opet obezbedilo iz IPA fondova sredstva za izradu nacionalnog okvira kvalifikacija. O njegovog značaju su govorile neke druge kolege, tako da se neću ponavljati. Ovo je znak da očekujemo nacionalni okvir kvalifikacija u neko dogledno vreme. Međutim, taj nacionalni okvir kvalifikacija nije jedini dokument kada je u pitanju povezivanje oblasti obrazovanja i rada i zapošljavanja, koji nedostaje Srbiji.
Ministre, ne znam da li do vas stižu problemi sa kojima se ljudi suočavaju zato što naša nomenklatura zanimanja nije promenjena jako dugo. Na primer, studenti nekoliko novosadskih fakulteta nakon završetka osnovnih studija ne mogu da nađu posao, jer njihovo zanimanje ne postoji ni u jednom pravilniku o visini stručne spreme, koje propisuje Ministarstvo prosvete.
Konkretno reč je o studentima koji studiraju engleski jezik. To su studije od četiri godine. Međutim, zvanje koje oni stiču kada završe nije profesor engleskog jezika, nego je diplomirani filolog – anglista. Dakle, to je osoba koja je četiri godine studirala engleski jezik isto kao nekada davno, pa smo imamo zvanje diplomirani profesor engleskog jezika. Ova grupa ljudi ima veliki problem zato što se ne nalazi u nomenklaturi zanimanja ili se ta nomenklatura ne osvežava.
Koliko znam ta nomenklatura zanimanja u Srbiji je 30 godina stara. Ako grešim, reći ćete mi da grešim, ali nisam čula da je došlo do izmena te nomenklature. Valjda znate da je veliki broj ljudi koji imaju takve probleme.
Evo, još jedna situacija. To je reč o smerovima gde osnovne studije traju tri godine. Na primer, student psihologije, koji studira tri godine, to su osnovni studiji, posle toga stiče zvanje psiholog, ali bačelor. To je prvi stepen. Čovek sa tom diplomom, verovali ili ne, ne može da radi sa ljudima. Može da bude pomoćnik nekom drugom psihologu ili može da se bavi podacima. Doduše, psihologija zahteva mnogo istraživanja, ali to je osoba koja ne može da radi, odnosno ti ljudi ne mogu da rade sa ljudima ili da obavljaju onaj posao koji su hteli. Verujte oni se mnogo iznenade kad počnu da traže posao, u stvari kad vide šta ih je snašlo.
Bivši ministar visokog obrazovanja je, početkom ove godine, izjavio da su fakulteti požurili u primeni bolonjskog procesa sa sistemom gde osnovne studije traju tri godine, a master dve.
On je takođe dalje tumačio da su fakulteti veoma često to tako i organizovali, kako bi studenti kasnije bili primorani da nastave i master studije, kako bi prosto došli do nekog zanimanja kojim će moći da nađu posao. Toliko od mene. Hvala.
Hvala.
Amandman na ovaj član, to je član 3. stav 1. smo podneli mi iz DSS i još jedan poslanik, nisam sigurna iz koje poslaničke grupe, ali kada poslanici iz različitih poslaničkih grupa primete i predlože istovetan tekst amandmana, to ukazuje na to da bi ministar koji je vlastan da to uradi, mogao i da prihvati taj amandman.
Inače, ovo nije amandman koji se tiče predloženih izmena u smislu ukidanja nekih naknada i taksi.
Tu smatramo da je opravdano ukinuti neke takse koje su bile opterećenje za razvoj turizma i turističkih radnika. Ovo je jedna drugačija vrsta izmena i drugačiji je i amandman.
Uglavnom, u članu 94. važećeg zakona je regulisana materija u vezi sa turističkim vodičima, turističkim pratiocima i animatorima. To je jedan poduži član gde je sve regulisano. Između ostalog, propisano je da turistički vodič i animator moraju da polože stručni ispit. Taj stručni ispit treba da polažu pred komisijom koju formira ministar. U važećem zakonu je precizirano od kojih se stručnjaka sastoji ta komisija. U važećem zakonu je navedeno, a ovom izmenom vi planirate da ukinete, da su to stručnjaci iz oblasti turizma, turističkih resursa, agencijskog i hotelijerskog poslovanja, društvenog uređenja itd.
Brisanje ovoga, ostaje jedina odredba u ovom stavu da o sastavu komisije odlučuje ministar. Pre je, po meni, trebalo možda proširiti ove oblasti, ako ste već primetili da ta komisija ne može da bude na zadovoljavajući način formirana zato što ste, možda, izostavili da ovde navedene ekonomiste, a možda čak i pravnike. Ako ste tu manjkavost uočili, onda bi bilo bolje da ste ovo proširili. Ovako, ukinuli ste ovo apsolutno, tako da mi možemo, mada smatram da ministar koji je za ovo zadužen, a mislim da ste upravo vi taj ministar koji je zadužen i koji to radi, biti odgovoran i formirati tu komisiju kvalitetno. Sama činjenica da ovo sada brišete, malo budi sumnju, koja može biti osnovana ili neosnovana. Predlažemo da ovu odredbu u predlogu zakona ne menjate.
I vi nismo propustili, recimo, kod tačke 4. da se ubaci i reč – da osoba koja hoće da bude turistički vodič, odnosno koja treba da polaže taj ispit, mora da ima najmanje srednje obrazovanje u četvorogodišnjem trajanju. To smo propustili kada je bio zakon, a i sada kada su izmene, i vi i mi. Hvala.
Hvala gospodine potpredsedniče.
Ovaj amandman na član 3. u stvari je usklađen sa prethodnim amandmanima koje su poslanici iz DSS podneli. Reč je o tome da mi tražimo da u zakonu stoji da ministarstvo koje je nadležno za zaštitu od jonizujućeg zračenja i za nuklearnu
sigurnost dostavlja i godišnji izveštaj o realizaciji programa, iz stava 1. ovoga zakona, Skupštini, odnosno nadležnom odboru u Skupštini Republike Srbije.
Moram da kažem da smo veoma zbunjeni zbog čega bi ovakav jedan amandman uopšte bio odbijen od strane Vlade. Mislimo da je dobro i to je pokazala praksa da kada u zakonu stoji da neko ministarstvo ili državna institucija ima obavezu šalje polugodišnje, odnosno godišnje izveštaje, nadležnim odborima, odnosno Skupštini i da je to mnogo bolja praksa nego kada Skupština mora da interveniše i da traži te izveštaje. Uspostavlja se praksa da su poslanici o svim stvarima i na vreme kvalitetno obavešteni. O materiji kako ove institucije rade svoj posao treba svi na vreme da budemo obavešteni.
Hvala gospodine Arsenoviću.
Mi smo podnele četiri amandmana, mislim da ima nekih 11 izmena u Zakonu o vanrednim situacijama. Suština, a i obrazloženje tih amandmana je isto tako da se ja neću javljati po svakom amandmanu, ali ću sada prosto da objasnim zbog čega smo i podneli ove amandmane. U obrazloženju smo i naveli da smatramo da se ugrožava bezbednost građana, ukoliko se prihvate sve ove predložene izmene Zakona o vanrednim situacijama.
Dakle, mi već nekoliko dana menjamo neke zakone, pod firmom da će država ostvariti neku veliku uštedu u budžetu itd, da će se olakšati situacija u ekonomskom smislu. Međutim, mislimo da su ove izmene veoma opasne.
Predlagač zakona ukida obavezu investitorima da, u skladu sa urbanističkim planom obezbedi izgradnju skloništa ili drugih zaštitnih objekata. Dakle, prema važećem Zakonu, investitori imaju obavezu da izgrade sklonište ili drugačiji prostor za zaštitu stanovništva, a ukoliko to ne želi ili ne može, onda ima obavezu da uplati 2% od ukupne investicije u JP "Skloništa Srbije", pa onda to javno preduzeće koje praktično ima jedan jedini i osnovni zadatak, a to je da vodi računa, bilo o tome da održava postojeća skloništa i objekte ili izrađuje nove objekte. Dakle, to je preduzeće koje je praktično se finansira tim sredstvima. Dakle, pod firmom da se napravi neka ušteda, još se i osiguravajuća društva takođe oslobađaju obaveza uplate 5% od naplaćenih premija takođe u Fond.
Ako vi to sve ukinete, pitam vas ko će i kako će graditi nova skloništa i objekti zaštite i ko će održavati i kako postojeća? Čule su se u razgovoru, recimo, sa ljudima sa lokala koji negoduju, kažu – ta javna preduzeća, oni ništa, javna preduzeća "Skloništa", pa oni baš i ne rade i ne obavljaju svoj posao, odnosno, to je doživljaj iz nekih lokalnih samouprava, ali to je onda neki drugi problem, onda treba videti kako to javno preduzeće obavlja taj posao zbog čega i postoji.
Dakle, ako vi usvojite ovakve izmene zakona, onda vi zaista ugrožavate bezbednost svakog građanina Srbije. Mislim da ne moram da vas podsećam kakvu istoriju ima Srbija i svi građani Srbije. Ne smem ni da pomislim koliko je u poslednjih 100 godina, da uzmem taj najdrastičniji primer ugrožavanja bezbednosti, koliko je puta Srbija bombardovana.
Pa, ja sam u svojih 40 i nešto godina zbog toga što sam živela u Sarajevu, provela sam vreme i u skloništima i u Sarajevu i 1999. godine, kada je Srbija bombardovana od strane naših velikih NATO prijatelja, provela vreme u skloništima u Srbiji kada je Srbija bila napadnuta od NATO pakta. Vi ste svi doživeli, takođe, to bombardovanje i verovatno ste proveli vreme u skloništima. Znači, ja sam uzela ovaj najdrastičniji primer, naravno, postoje i druge situacije kada bezbednost građana Srbije može da bude ugrožena.
To što vi kažete da će sada investitorima ovo mnogo da olakša položaj, mislim da to nije tačno, jer ako neko uloži pet miliona evra u neki objekat, onda on stvarno ima novca da napravi odgovarajuće sklonište ili ako ne može ili neće ili nema uslova onda će dati državi pa će država obezbediti sklonište za svoje građane.
Neću se više javljati po ovom pitanju, ali mislim da treba da razmislite ako ste namerili da ovde štedite.
Dobro, ovo je u stvari formalno replika.
Ono što smo hteli da kažemo to je da mislimo da ste ovo mogli bolje da rešite. Spominjete investicije u privrede, pa sada da oslobodimo one koje ulažu u izgradnju privrednih objekata. Tu je onda moglo drugačije, takođe, da se reši, pa da se kaže da onaj ko gradi to i to, nešto što će zaposlite ljude, grade se i velelepne zgrade itd, sve u privatnom vlasništvu, pa se onda ti stanovi zaista prodaju po nekim enormnim cenama. Ovako, kada je ovo sve ujednačeno, možda niste imali vremena da pravite tu neki ozbiljniji pristup ovom problemu, onda nije trebalo njih osloboditi ovoga.