Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Hvala, gospodine ministre. Obrazložili ste upravo onako kako ste i napisali ovde u obrazloženju. Potpuno razumem obrazloženje, ali govorim o nečemu što se zove život.
Jedan vaš prethodnik, ministar ekologije u prošlom mandatu, potrošio je nenamenski 11.000.000 evra za komarce, ambroziju i krpelje. To nije bila njegova nadležnost, to je bila nadležnost vašeg današnjeg ministarstva.
Ne znam koliko puta je Poslanička grupa DSS pričala sa ovog mesta i pitala nadležne da li će da preduzmu nešto povodom toga, pa pošto nisu, moram da kažem da ovaj amandman koji smo podneli upravo ima za svrhu da se ovakve stvari ne dešavaju, jer to što neko može ne znači i da mora. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, član 24. se odnosi na Nacionalni savet za regionalni razvoj. Mi menjamo stav 2, u kome kažete da ovaj nacionalni savet za regionalni razvoj treba da ima 19 članova, uključujući i lica koja su tu po funkciji, a to su četiri čoveka, predsednici regionalnih saveta.
DSS je protiv toga da se formiraju regionalni saveti, jer je to potpuno nepotrebno, besmisleno, komplikuje i poskupljuje strukturu.
Mislimo da to služi samo u jednu svrhu, a to je umirivanje partijskih apetita, koji su, očigledno, jako veliki. Mi smatramo da je potrebno imati direktan kontakt s lokalnom samoupravom. a to se omogućuje upravo izbegavanjem ovih regionalnih saveta. Isto tako, smatramo da ako se ukinu regionalni saveti, njihovi predstavnici nemaju šta da rade tu, prema tome, ne možete unapred znati broj ljudi koji treba da budu članovi Nacionalnog saveta.
Član 25. odnosi se na članove u Nacionalnom savetu. Mi smo već rekli da predlažemo brisanje regionalnih saveta, to je četiri člana manje. Takođe, smatramo da član vojvođanske vlade ne treba i nema svoju ulogu u ovom savetu, a predstavnik Beogradskog regiona je, u stvari, predstavnik grada Beograda i, prema našem predlogu, on je svakako uključen u članstvo Saveta.
Dalje, smatramo da regioni i njihovi nazivi ne mogu da se utvrde unapred, bez primene određenih kriterijuma i u određenoj proceduri. Uvažavamo činjenicu da sami regioni moraju imati svog predstavnika i smatramo da je najbolje rešenje da Vlada, pošto je prethodno utvrdila regione, imenuje po jednog predstavnika za svaki region. To se naročito ne razlikuje od onog što je predložio predlagač zakona, pošto, kao i mi, i vi ne smatrate da region nije administrativno-teritorijalna jedinica. Vi kažete da je statistička jedinica. Prema tome, ne može da ima pravni subjektivitet. To znači da on ni u kom slučaju ne može da ima izvorno svoje predstavnike.
Hvala, gospodine predsedavajući. Ispravite me ako grešim, malopre kada ste nam govorili o tome zašto ćemo raditi danas produženo, zakone ste podelili na one koji su važni i one koji su nevažni. Nevažni se rade do 18 časova, a važni posle 18 časova. Tako ste nam rekli i nisam sigurna da li sam dobro shvatila.
Da se vratimo na amandmane. Dakle, naš amandman na član 31. odnosi se na regionalne razvojne savete. Čini mi se da je ovaj član za koji smo predložili da se briše potpuno besmislen, jer osim ovih regionalnih razvojnih saveta, vi predviđate da oni imaju predsednika i iks broj članova. To, verovatno, zavisi od broja regionalnih lidera G17 na terenu. Ono što je još zanimljivije, predlažete da im mandat traje pet godina.
Čini ni se da ovaj poluprivatni i polupartijski aranžman ima da košta građane Srbije i te kako mnogo, zato što sve te ljude koji su sa terena, iz lokalne zajednice, pa regionalne, pa oblasne, pa nacionalne, neko treba da izdržava, jer struktura izgleda ovako: nacionalni saveti –nacionalne agencije, regionalni razvojni savet – regionalna razvojna agencija, oblasna asocijacija -– oblasne agencije. Koliko je to ljudi i koliko će to da košta? Vi umete oko novca, recite nam koliko to košta građane Srbije?
Hvala, gospodine predsedavajući. Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici,  poslanička grupa DSS-a je u ovom svom amandmanu predvidela da se član 35. iz Predloga zakona briše. O čemu se radi?
Ovaj član 35. se odnosi na poslove koji su predviđeni da ih rade regionalne agencije. Dakle, to su poslovi koji malo mešaju nadležnosti, malo ne pripadaju regionalnoj agenciji, malo su iz domena jedne, druge, treće institucije, tako da smatramo da je reč o jednoj zaista vrlo glomaznoj, nefunkcionalnoj, jako skupoj strukturi, koju neko mora da plati. S obzirom na stanje budžeta i stanje građana iscrpljenih ovom ekonomskom krizom i nečinjenjem, odnosno trapavim činjenjem ovakve Vlade, koja očigledno nema kapacitet da zemlju izvadi iz ekonomske krize i pomogne radnicima i građanima Srbije, ispade da će građani Srbije preko svojih leđa izneti i ovu glomaznu strukturu.
Molim vas, radi se Nacionalnom regionalnom savetu, pa imamo pandan – Nacionalnu agenciju, zatim, regionalni saveti, pa regionalne agencije i, na kraju – oblasne asocijacije, s oblasnim agencijama. To nekome može da izgleda kao da je reč o jednom demokratskom procesu, za koji ovi iz G17 vole da kažu da se zalažu za njega, o decentralizaciji, ali to nije decentralizacija, o tome ću kasnije. Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, član 36. Predloga zakona glasi – Nadzor nad radom regionalne agencije vrši Ministarstvo.
Poslanička grupa DSS-a je smatrala da ovaj član treba da se briše, prosto, nema razloga da postoji, jer prema konceptu koji je DSS podneo, pratili ste izlaganje naših amandmana, mi smatramo da je ovo jedan izuzetno skup i neracionalan oblik trošenja narodnih para i podmirivanje nekih partijskih dugova, očigledno, tako da nema potrebe da ovaj član uopšte postoji. Smatramo da regionalne agencije, takođe, ne treba da postoje.
S druge strane, počela sam priču o centralizaciji, odnosno decentralizaciji, i volela bih da ovom prilikom, kad se upravo ovaj član obrađuje, kažem nešto više o tome. Iako se čini da ovaj oblik regionalizacije podrazumeva da je to, zapravo, jedna decentralizacija, ako pažljivo pratimo nit ovog zakona, dolazimo do samo jedne stvari – jeste ovde jedna razruđena struktura, komplikovana struktura, masivna struktura, koja potpuno liči na neko strašilo, ali ta struktura ne može da nosi ovaj posao, upravo zato što se nadležnosti prepliću, poslovi su potpuno ispremeštani, a ono što je najvažnije, sve kontroliše i nad svima vrši nadzor Ministarstvo za regionalni razvoj.
Mi danas imamo Ministarstvo za regionalni razvoj i, nažalost, ono ne pokazuje nikakve rezultate, tako da je smešno da pored takvog jednog ministarstva, koje treba da bude superministarstvo prema predlogu ovog zakona, imamo još i silnu ovu strukturu koja ne funkcioniše. Hvala.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, DSS je podneo amandman na član 39, koji se odnosi na poslove koje je predlagač zakona poverio oblasnoj asocijaciji.
Šta da kažemo o tim poslovima? Gospođa Radeta je pre mene branila jedan drugi član. Mogla je da pročita isto ovo što ću ja da pročitam, kad se tiče poslova oblasnih asocijacija – priprema i sprovodi programe stručnog usavršavanja za potrebe razvoja privrednih društava i preduzetništva, razvoja infrastrukture i razvoja institucija i organizacija i za unapređenje kapaciteta jedinica lokalnih samouprava koje čine oblast na kojoj oblasna asocijacija obavlja delatnost.
Šta da kaže neko ko pročita ovo? Šta da kaže o poslovima koje ste vi poverili oblasnoj asocijaciji? To je, u najširem i najprenosnijem značenju, cirkus. Vi ste poznati kao ljudi koji izmišljaju određene poslove.
Oni su potpuno nepotrebni, a strašno mnogo koštaju. G17 se do sada pokazao kao organizacija koja i te kako dobro ume da troši narodne pare, opravdavajući to time da to radi, kao, za interes naroda.
DSS smatra da ovaj član ne treba da postoji, da ne treba da postoji ni regionalni savet, da ne treba da postoje oblasne asocijacije, zato što između lokalne samouprave i Ministarstva nema potrebe da postoji nijedan drugi most da potrebe lokalne samouprave, koja zna šta su joj potrebe i šta joj je prioritet, prenosi Ministarstvu za regionalni razvoj, koje treba da komunicira direktno s onima koji znaju šta im je potrebno.
Gospodine predsedavajući, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, predlagač je u članu 43, u stavu 1, napisao: "Nacionalna agencija vodi Jedinstven registar akreditovanih oblasnih asocijacija".
DSS, dosledno svojoj koncepciji koju pokušavamo da prenesemo, i u petak i danas, smatra da reči: "oblasnih asocijacija" treba brisati i da se samo vode kao subjekti. Znači: "Nacionalna agencija vodi jedinstveni registar subjekata". Zbog čega to smatramo? Više puta smo do sada govorili koliko je važno da se ukinu ova silna predstavništva, nacionalne agencije, oblasne agencije i da to dovedete na jedan normalan nivo, da država može da funkcioniše.
Vidimo da je namera predlagača da se pravi jedan administrativni dinosaurus, čiji će posao biti jedino da presipa iz šupljeg u prazno, a to jako mnogo košta građane Srbije. Oni su, naopakom politikom premijera Cvetkovića, potpunom nesposobnošću Vlade i resornih ministara, dovedeni do prosjačkog štapa i ne vidim ko može da iznese i iz kog budžeta sve ovo.
Hajde da postavimo pitanje – ko će se zapošljavati u ovim subjektima, da li je moguće da će 8.000 radnih mesta, za koliko morate da smanjite broj ljudi u državnoj administraciji, ostati sada prazno? Da li su ova mesta koja predviđate oblasnim asocijacijama, regionalnim agencijama i slično ta radna mesta gde će se tih 8.000 ljudi samo prebaciti?
Čini mi se da ništa nećemo postići ovim. Ovo je sve fiktivno, ovo je sve jedna prodaja magle, ono što vi radite od početka formiranja ove vlade jeste presipanje iz šupljeg u prazno, prodaja magle građanima Srbije. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, bar ovi koji su u sali, ostali, njihove stavove neću komentarisati.
Mi smo podneli amandman na član 7. stav 3, u kome je predlagač napisao – stepen razvijenosti st. 1. i 2. ovog člana utvrđuje ministarstvo nadležno za regionalni razvoj. Mi smatramo da stepen razvijenosti regiona i jedinica lokalne samouprave, što se odnosi na stav 1, odnosno stepen razvijenosti za gradske opštine, što je stav 2. u članu 7, nikako ne treba da utvrđuje Ministarstvo za regionalni razvoj.
Zašto? Dosledno konceptu koji smo predstavili, ako prihvatite naše amandmane, a vidim iz izveštaja Vlade da niste, smatramo da je Vlada jedini organ koji donosi odluke o statističkim regionima, koji treba da donese i utvrdi i stepen razvijenosti regiona, jer je sasvim logično da organ koji donosi odluku o statističkim regionima treba da donese i odluku o stepenu razvijenosti tih regiona.
Na osnovu čega će da donese tu odluku? Na osnovu izveštaja i analiza koje će da mu napravi Ministarstvo za regionalni razvoj, a ono će doneti te izveštaje i analize na osnovu statističkih podataka iz nadležnih organa, nadležnih institucija. To je ono što bi bio normalan poredak, zakonski poredak i ono što je logično. No, ako vi imate problem s logikom, s postavljanjem ovog zakona na noge, a ne slušate one koji razumeju o čemu se radi i nude vam konkretan predlog kako treba da popravite nešto što je zaista rogobatno, pitam se – da li je moguće da vi to ne vidite, ili je pitanje, zapravo, da vi to ne vidite iz nekog razloga?
Sekund ću uzeti, završiću misao. Mi smo tu da vam ukažemo na sve ono što radite namerno i što nije na dobrobit Srbije. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, dolazimo do četvrtog poglavlja u zakonu, ono se odnosi na vrste razvojnih dokumenata. I u članu 14, stav 1. se odnosi, pre svega, na vrste razvojnih dokumenata regionalnog razvoja.
Ovde ih nabrajate: Nacionalni plan regionalnog razvoja, regionalna razvojna strategija, programi finansiranja razvoja regiona, itd.
Ono što ste zaboravili, a čini mi se da je i te kako važno, to je naš amandman, jeste politika regionalnog razvoja. Mi smo smatrali da je to prvi sveobuhvatni dokument, koji treba da stoji na prvom mestu, a zatim sve ove sledeće tačke koje ste naveli, posebno tačka 1), posebno tačka 2) i tako dalje redom. Ono što smo mi predvideli svojim amandmanom jeste da tu politiku regionalnog razvoja, koja je, kažem ponovo, sveobuhvatni dokument, treba da donese Narodna skupština.
Kada sam pomenula Narodnu skupštinu, shvatila sam zbog čega niste hteli da ovako razvijate dalje svoj zakon – zato što vama ne odgovara da se bilo šta govori javno na Narodnoj skupštini. Ovaj noćni prenos, koji će se gledati večeras, noćas, u stvari, od tri pa do, recimo, devet ujutru, sigurno neće doprineti javnosti i demokratičnosti rada Narodne skupštine, ali će vama i te kako značiti, jer će se ova škakljiva tema odložiti za neko bolje vreme, naročito kada tog trenutka na televiziji ide snimak dramatično važne utakmice, košarkaške utakmice, koja i te kako znači za građane ove zemlje.
Mislim da je amandman koji smo mi podneli amandman koji je potpuno u skladu s nečim što se zove demokratija i ako razumete šta je to, vi ćete prihvatiti amandman. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, Poslanička grupa DSS-a je podnela amandman na član 15. stav 2. kojim menja vaš predlog da Nacionalni plan donosi Narodna skupština, na predlog Vlade. Mi kažemo – Nacionalni plan priprema Nacionalna agencija za regionalni razvoj, na osnovu politike regionalnog razvoja.
U stavu 3. ste rekli da se Nacionalni plan donosi za period od deset godina. Mi taj stav menjamo i on treba da glasi – Nacionalni plan donosi Vlada, na predlog Nacionalnog saveta za regionalni razvoj.
Sada ću pokušati da vam objasnim kako izgleda jedan potpuno logičan način određivanja subordinacije. Dakle, jedno potpuno stručno i tehničko pitanje kao što je nacionalni plan treba da definiše razmene prioriteta i načine ostvarivanja tih prioriteta. Pripremu tog plana treba da izvede Nacionalna agencija, na osnovu pripremnog dokumenta Agencije koji se bazira na politici regionalnog razvoja. Zatim, Vlada donosi Nacionalni plan, koji formalno predlaže Nacionalni savet. Ovo je potpuna subordinacija, postavljanje na noge nečega što ste napravili negde u vazduhu kako treba da leti.
Vidim iz više primera ovde, iz više članova, da imate problem s tim da shvatite ko je kome nadležan i šta ko radi. Možda bi bilo zanimljivo ako biste celu ovu strukturu promenili, pa joj dali lična imena, pošto je zakon, očigledno, pripremljen za partijsku strukturu, koja treba da se preslika.
Možda vi, kao kadrovik te stranke, imate gotova imena koja bi trebalo ovde da se preslikaju; onda biste videli ko je kome nadležan i ko koga treba da kontroliše.
Dakle, ono što su već primetile moje kolege, a treba pomenuti, jasno je zašto je G17 ovaj zakon predložio, ali se sve jasnije vidi zašto je DS prihvatio da se ovakav zakon nađe u Skupštini.
Potpuno je jasno da ćemo malo prećutati statut Vojvodine, odložiti ga za neko vreme, dok se ne završi ova priča s ovim zakonom.
DSS je podneo amandman na član 6. stav 4, koji ste vi u originalnom tekstu Predloga napisali kao – Ministarstvo predlog regionalne strategije priprema u saradnji sa nadležnom regionalnom razvojnom agencijom, oblasnim razvojnim asocijacijama i jedinicama lokalne samouprave koje čine region za koji se regionalna strategija donosi.
DSS je protiv usložnjavanja iovako komplikovane strukture, a naročito protiv uvećavanja te strukture. Zbog toga smo smatrali da amandman koji smo podneli treba da glasi da Ministarstvo predlog regionalne strategije priprema u saradnji s Nacionalnom agencijom za regionalni razvoj, jedinicama lokalne samouprave koje čine region za koji se regionalna strategija donosi.
Napravili ste Nacionalnu agenciju, dali ste joj neke potpuno sporedne nadležnosti i imate mogućnosti da ta nacionalna agencija pravi zaista velike planove.
S druge strane je upravo ovo što ste napravili, regionalne i oblasne razvojne agencije, koje mi brišemo, jer smatramo da su suvišne, da ova struktura koju ste napravili bez njih može sasvim dobro da funkcioniše i da ostvari cilj ovog zakona.
Upravo pravljenje tih regionalnih i oblasnih razvojnih agencija pokazuje pravu nameru predlagača zakona, u ovom slučaju, stranke G 17 plus, jer to je, zapravo, onaj rezervni položaj na kome će se zaposliti visoki kadrovi G 17 plus, a s obzirom na to da ima kadrova i na regionalnom nivou i u lokalnim jedinicama, onda se prave i ove regionalne razvojne agencije, onda se prave lokalne asocijacije; treba smestiti te ljude, to treba da plate građani Srbije. Naravno, komplikovano je na drugi način finansirati svoju stranku. Vrlo je jednostavno ići na račun građana Srbije.
S druge strane, još jedna zanimljiva stvar, uvećavate administraciju…
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
EU vam kaže da je to vaš minus, a vi to i dalje radite; to znači da ste potpuno na putu da izgubite ono što ste govorili građanima Srbije u kampanji, da ćete prići Evropi.
Hvala, gospođo predsednice. Drago mi je da je ministar stigao, zato što je za ono što mislim da treba da komentarišem u ovom zakonu zaista potrebno da ministar bude ovde.
Dakle, niko u Srbiji pouzdano ne zna koliko ima nevladinih organizacija, odnosno udruženja građana i raznih organizacija koje deluju na teritoriji Srbije u ovom trenutku, mada su neke od njih sa vrlo dugom tradicijom. Pomenuću samo Savez inženjera i tehničara, koji svoj rad vuče još iz 19. veka, ili Lovački savez, koji, takođe, od 19. veka ima tradiciju rada, ali najveći broj tih organizacija je nastao u ovim devedesetim godinama, u poslednjoj deceniji 20. veka.
Svojim brojem i širokom lepezom delatnosti, ovaj treći sektor, kako se, inače, zovu ove organizacije i udruženja, postao je zaista partner državi i moram da kažem, istine radi, a to je i koleginica Milica Radović, poslanik DSS-a, govorila, najveći broj tih udruženja i organizacija radi na korist građana i rešava potrebe i interesovanja građana. Međutim, postoji jedan broj organizacija koje rade na štetu države Srbije i koje su sramota i za ovaj treći sektor i za državu Srbiju.
Dakle, ovaj treći sektor, ove organizacije i udruženja nastaju, u stvari, kao inicijativa građana da reše neki konkretan problem, neki problem za koji je zainteresovan jedan deo stanovništva, pa tako imamo izuzetno veliki broj organizacija, tipa ekoloških organizacija, rad sa starim licima, rad sa decom, s osobama s invaliditetom. One zaista rade na korist tih populacija, tih delova populacije Srbije, i o njihovom radu treba da se govori mnogo i javno.
S druge strane, ovu oblast udruživanja građana pokrivaju trenutno dva anahrona zakona, jedan iz 1982. godine, a jedan iz 1990. godine. Oni nisu u skladu, trenutno, ni s Ustavom, a ne mogu da pokriju ni sve ono što novi trendovi nose, tako da država, ozbiljna država i nema instrumente kontrole nad tim organizacijama i to je ono što građani najčešće vide i govore o tome kao o najvećem problemu.
Osnov za donošenje ovog zakona jeste Ustav Republike Srbije, onaj Mitrovdanski ustav koji je Vojislav Koštunica doneo i on nudi vrlo visoke standarde prava i sloboda i veliku slobodu udruživanja.
Moram da kažem da mi je žao što ovaj zakon koji je danas pred nama, koji zaista treba da bude donet u ovom prostoru, koji je prazan, u ovom vakuumu, nije donet u novembru 2008. godine, jer je od tada do danas prošlo, po mom računu, negde oko osam meseci i to je još jedan dodatni vremenski prostor u kome su se događale razne ružne stvari, upravo od ovih organizacija o kojima sam govorila.
Očigledno je da je tekst koji je bio ponuđen u novembru 2008. godine dorađivan, i to na taj način što su se uvažile primedbe i komentari opozicionih poslanika, između ostalog, i ono što smo mi iz DSS-a govorili, a to je bilo pitanje tih registara, dvojnih registara, jedan centralni i jedan koji se odnosio na Vojvodinu. Mi smo tada rekli da je to, otprilike, politički ustupak koji vladajuća koalicija mora da da Vojvodini.
Praksa i vreme su pokazali da je to što smo govorili bilo istinito, jer ovog trenutka, kada je Statut Vojvodine malo sklonjen u stranu, prestaje i potreba da se pravi ovaj registar u Vojvodini, tako da su, očigledno, neki problemi nastali u vladajućoj koaliciji, ne znam, ali je činjenica da je ono što smo mi predlagali i usvojeno.
Najveća zamerka koju kao DSS imamo na ovaj zakon odnosi se na status maloletnih lica, koji ovaj zakon obrađuje u više tačaka. Pre svega, zakon kaže da maloletna lica do 14 godina, takođe, mogu da budu osnivači stranaka, naravno, uz saglasnost njihovih zakonskih zastupnika, a maloletnici do 18 godina, pa, dakle, i ti do 14 godina, mogu uz saglasnost roditelja da budu članovi određenih udruženja i određenih organizacija.
Meni se čini da Ministarstvo, kao predlagač ovog zakona, ide linijom manjeg otpora, smatrajući da je to što roditelj potpiše kao saglasnost dovoljna garancija za državu da ona skine odgovornost sa sebe i da svu odgovornost za neznanje i neobaveštenost roditelja prebaci na same zakonske zastupnike dece.
O čemu govorim? Govorim o tome da, uvažavajući da Konvencija o pravu deteta govori o tome da dete ima pravo da se udružuje u organizacije i udruženja, prvi stav te konvencije kaže da je dete biće do 18 godina. Mi smo amandmanski intervenisali i smatramo da potpuno isti tretman treba da ima i onaj do 14 godina, kao i onaj do 18 godina, odnosno ta saglasnost roditelja je potrebna i u jednom i u drugom slučaju.
Ono što je praksa i život, to je potpuno različito od ovih paragrafa, pokazuje da postoje različite vrste zloupotrebe ovog prava koje deca treba da imaju, koje je stečeno pravo, i mi kao stranka nemamo ništa protiv tog prava, i te zloupotrebe se, uglavnom, vrše upravo na ovom terenu neobaveštenosti i mutiranja raznoraznih organizacija, tako da imamo razne zloupotrebe, npr. trgovinu decom, dečiju pornografiju, razne vrste seksualnih zloupotreba, raznorazne situacije koje nikom ne idu na korist, i mislim da predlagač to mora da ima u vidu.
Govorim o mutiranju tih organizacija. Nijedna za sebe neće reći da će se baviti ovom ili onom nekorisnom delatnošću, ili opasnom delatnošću, nego će reći da je humanitarna organizacija. Na primer, u vreme ovih silnih ratova po Africi, postojala je jedna humanitarna organizacija međunarodnog karaktera, zvala se "Zoina arka".
Ona je spasavala decu iz ratom zahvaćenih područja, a ta deca su, nažalost, u Evropi završavala u jednom širokom lancu pedofilije. Iza jedne holandske organizacije, koja se zove "Martin", koja je takođe bila humanitarna i dobrotvorna, stajao je, isto, lanac pedofila.
Dakle, vrlo je važno da država zadrži pravo i mogućnost da kontroliše sve ovo, jer jedna ozbiljna država mora da povede računa da je ona ta koja ima najveću odgovornost za vrlo mladu populaciju. Kada postajete član nekog udruženja ili neke organizacije, vi popunjavate određenu pristupnicu. Tekst te pristupnice prave ljudi iz te organizacije i vi unosite svoje podatke. Kada je u pitanju maloletnik, on ne unosi samo svoje podatke, nego unosi i podatke o svojim roditeljima. Ogroman prostor za vrlo široku zloupotrebu i mogućnost da zaštiti mora da preuzme država.
Država je donela Zakon o zaštiti podataka. On ima delove koji se odnose na podatke maloletnika. Mislimo da je vrlo važno da država kaže – preuzimam odgovornost, pronaći ću instrumente. Mi u svojim amandmanima nudimo takve instrumente, da zaista zaštitimo i decu i njihove porodice od situacija koje su vrlo opasne.
Zamislite šta može da se desi s podacima iz neke organizacije koja je za sebe rekla da će se baviti edukacijom talentovane dece, kada vi talentovanu decu, kao zemlja, morate da posmatrate kao resurs za budućnost, a svi ti podaci vrlo jasno, na tanjiru, budu plasirani nekom ko hoće da ih zloupotrebi. Nemate mogućnost da to zabranite, nemate mogućnost da to sprečite. Mislim da o tome moramo da vodimo računa zajedno i ne vidim razlog da nas vi gledate kao opoziciju koja hoće da sruši zakon pošto-poto, mi samo nudimo da ga poboljšamo i imamo takve amandmane.
DSS nije protiv toga da prava dece koja su stečena prava ostanu i da budu zadržana. Pogrešno ste nas tumačili. Mislim da nema mesta tome. Mi nemamo ništa protiv toga, mi imamo samo potrebu da naglasimo da je vrlo važno da država bude ta koja ima mehanizme kontrole svega toga, da stvari drži u svojim rukama, da ima povećani stepen kontrole i da se zloupotreba dece na taj način spreči.
Hoću da kažem još samo jednu stvar, koja je i tada bila sporna i vidim da je niste popravili u ovom tekstu. To je pitanje šta se dešava sa dokumentacijom kada neko udruženje ili organizacija prestane da radi? Svi ti podaci idu negde. Idu kome? Da li je moguće da budu korišćeni za neke svrhe za koje nisu namenjeni? O tome morate da povedete računa.
Mislim da ovo što smo rekli treba da uzmete ozbiljno i to je sve što imam da kažem o ovom zakonu. Hvala.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, u svom izlaganju počeću od nekoliko vrlo upadljivih činjenica koje su bar meni vrlo upadljive i važno mi je da počnem od njih.

Ono što mi je vrlo čudno jeste činjenica da ste čekali – kada kažem vi mislim i na skupštinsku vlast i na vlast u Vladi, vidim da prebacujete lopticu i odgovornost jedni drugima, ali mi iz opozicije možemo to da primetimo – godinu dana da se u proceduri ovde kod nas u Skupštini nađe set zakona iz oblasti trgovine, i to set onih zakona koji su bili potpuno pripremljeni, koji su prošli proceduru. Pošto sam bila poslanik i u prošlom mandatu, mogu da kažem da su u skupštinsku proceduru ušli svi ti zakoni. Vrlo je čudno da se donošenje tih zakona na ovaj način odlaže godinu dana.

Hoću da kažem da su to bili dobri zakoni. Neki od njih su i usvojeni u integralnom obliku. Hoću da kažem i da su potpuno usklađeni i usaglašeni sa Akcionim planom za harmonizaciju propisa sa EU, što znači da se u vreme kada su ti zakoni pripremani, a to je vlada Vojislava Koštunice, radilo upravo na taj način, za razliku od ove vlade. Govorim o oblasti ekologije, gde je od 15 zakona koji su bili pred nama u šest zakona koji su navodno popravljani taj odnos sa zakonodavstvom EU zapravo pokvaren, naravno na štetu našeg zakonodavstva; i u oblasti poljoprivrede takođe raspolažem činjenicama.

Nije mi čudno da je godinu dana bilo potrebno ovakvoj neefikasnoj, glomaznoj Vladi, u kojoj očigledno ima strašno mnogo interesa, ali nijedan interes nije interes Srbije, da dva zakona usaglasi, donese u proceduru i na kraju izglasa, a pripadaju ovom setu potpuno pripremljenih zakona. Radi se o Zakonu o opštoj bezbednosti proizvoda i Zakonu o elektronskoj trgovini.

Šta znači to gubljenje vremena od godinu dana vama koji kažete da žurite i da vas u toj žurbi ometa opozicija? Znači, otprilike, dve stvari: ili su zakoni koje ste imali pred vama bili toliko loši pa ste morali da ih pišete ispočetka, uvažavajući i činjenice da ćete trošiti mnogo novca za honorare i tim koji piše zakone, za javne rasprave i ostalo, ili su oni bili dobri (kao što vidim, jesu, jer ih prepisujete) pa čekate da prođe neko vreme da onda posle toga kažete kako su ti zakoni ono što ste vi pripremili. Ovaj zakon pred nama je očigledno takav primer.

Šta još hoću da kažem, šta još pada u oči? U setu zakona koji je bio pred nama poslanicima bio je i Zakon o zaštiti potrošača. Taj predlog zakona u to vreme bio je jedan od prvih, pionirskih zakona koji regulišu tu oblast i odnos između potrošača... Svi smo, na kraju, potrošači; to je jedan najširi sloj, najšira društvena grupa, koja otprilike ima najmanje prava, koja je potpuno obespravljena.

S druge strane, taj odnos čine i oni koji su monopolisti, o kojima je bilo mnogo reči ovom prilikom i koji očigledno koriste svoj monopolski položaj da bi zaradili mnogo i da bi, na štetu potrošača, živeli jako dobro. Gospodin ministar je pomenuo da se ovaj zakon upravo radi. Ne znam zašto se radi ponovo? Volela bih da mi kažete šta je bio problem u tom delu.

Još jedna stvar koju smo mi kao Poslanička grupa DSS pomenuli, na koju smo dobili odgovor koji je bio ni tamo ni ovamo, to je ta radna grupa koju je u bivšem sazivu Vlade formirao Vojislav Koštunica, radna grupa za utvrđivanje visine i strukture cena osnovnih životnih namirnica. Slučajno imam podatke do kojih je ova radna grupa došla. To su podaci koji prilično jasno ukazuju na izvesne monopoliste. Ono što bi svaka pametna vlada (očigledno niste ta) zadržala kao dobru praksu i kao nešto čime može da se pohvali, a to su ti rezultati te radne grupe, ova vlada je zapravo ukinula, jer su gospodin Đelić i gospodin ministar Milosavljević ukinuli ovu radnu grupu. Obrazloženje smo sada čuli – pala je prethodna vlada, sva ona tela koja je ona formirala treba da se ponove.

Prošlo je godinu dana, nema druge radne grupe, a nema ni rezultata koje je ova prva grupa, koja je jako dobro radila, ostavila u nasledstvo, a bilo je možda potrebno da potrošači čuju nešto o tome. Zašto ne treba da čuju potrošači? Zato što je očigledan cilj ovog ministarstva i ove vlade da se taj sloj i ta velika grupa potrošača potpuno obespravi i da na njihov račun i na račun svih građana Srbije, koji jesu potrošači, živi neko ko je monopolista.

Kada govorimo o čudnim putevima i čudnim načinima kako se stvari povlače i nestaju moram da govorim i o zakonu o trgovini. Takođe je bio pred poslanicima u prethodnom mandatu. To je jako važan i veliki zakon, i po obimu veliki zakon. To je sistemski krovni zakon za sve druge zakone iz oblasti trgovine. I on je prošao kompletnu proceduru, čim se našao u Skupštini. I on je na volšeban način povučen i sad čujemo – radi se. Prema informaciji koju imam, upravo je za ove poslove zadužena osoba koja ne može da isprati ovako važan zakon, da ne ulazim u rodbinske odnose, koji jesu zanimljivi, takođe.

Kao potvrdu svega ovoga što govorim o ovom gubljenju vremena od godinu dana, o gubljenju energije i naročito novca građana Srbije mogu da kažem da je ovaj zakon pred nama danas idealan primer. To je zakon o zaštiti konkurencije. Prethodna vlada ga je jako dobro napravila. Imao je mnogo elemenata, preko 90% potpuno prepisanog teksta je u ovom zakonu. On je doživeo sudbinu ovih zakona o kojima sam govorila – povučen je, evo ga sada ponovo pred nama, sa nekakvim kozmetičkim izmenama. Zapravo, možda sam i pogrešnu reč upotrebila, te izmene nisu kozmetičke u onom delu koji će naneti štetu građanima Srbije.

Šta znači to kašnjenje od godine dana? To je, gospodo moja, godina dana koju su dobili monopolisti da se koriste novcem građana Srbije, da se baškare potpuno zaštićeni; to je godina dana koju su građani Srbije dobili kao vrlo tešku godinu, u kojoj vlada ova vlada, sa ovim energičnim premijerom koji u roku od godinu dana donosi ovako značajne zakone.

Ove izmene o kojima sam govorila, koje su zaista pojedine prepravke, jesu kozmetičke u smislu veličine zakona i odnosa toga što je popravljano, ali nisu nimalo zanemarljive, jer zapravo one pokazuju šta je cilj ove vlade i ovog ministarstva. One su takve da treba da zamagle ono što je jasno definisano i koncipirano i da omoguće dobro mešetarenje.

O čemu se radi? Radi se, zapravo, o dve najbitnije stavke svakog antimonopolskog zakonodavstva. Radi se o tome kako je definisan dominantan položaj, a ja imam i prethodne zakone pred sobom, pa vidim u čemu se razlikuje, u članovima 16 - 20. tog teksta koji smo imali kao poslanici pre ove vlade i ovom predlogu.

Ono što je isto tako problematično jeste definisanje koncentracije učesnika na tržištu. Takođe, možemo da pratimo i uporedimo članove od 21. do 30. u prethodnom tekstu sa članovima od 17. do 19. u ovom tekstu.

Neverovatno je, pri tom, da je ovaj drugi deo „Koncentracija učesnika na tržištu“ podeljen u neka dva dela ovog zakona, pa mi se čini da je upravo namera tog zamagljivanja time i pojačana, jer bi bilo logično da nešto što je jedna stavka možete da pratite u jednom delu zakona. Prosto bi bilo jednostavnije da to pratite.

O tome možemo da pričamo, Demokratska stranka Srbije je podnela veliki broj amandmana na ovaj zakon. O tome ćemo pričati kada budemo govorili o tim amandmanima, ali ono što smo mi poslanici DSS ovde čuli od predstavnika vlasti jeste da vi nastavljate prodaju magle. Sve ono što je teorija ove vlade na televiziji zvuči divno, u ovoj divnoj osvetljenoj sali, čisto i blještavo, sve izgleda divno, ali kada izađete iz nje i uđete u prvu radnju na koju naiđete, kad uđete u neki hipermarket, kada pogledate „Ušće“, „Delta“ markete i sve ostalo, vidite da sve ovo što vam govore poslanici DSS živi sa one strane, znači, kada izađete u realan život.

Građani Srbije jako dobro znaju zbog čega ovaj zakon u ova dva dela, o dominantnom položaju i koncentraciji učesnika na tržištu, treba da bude zamagljen.

Gospodo, monopolisti, tajkuni, i naši i strani, sa kojima neki naši ministri strašno vole da se slikaju, da ih brane da nemaju monopolski položaj, formirali su ovu vladu. Ova vlada mora da im se oduži. Zato su te prepravke i u gotovom tekstu koštaće građane Srbije u narednim godinama jako mnogo. Hvala.