Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Ovaj amandman se odnosi na posebne tokove otpada, kao što su istrošene baterije, akumulatori, otpadna ulja, otpadne gume, otpad iz električnih i elektronskih proizvoda. Prosto smo smatrali da je potrebno da ga na ovakav način napišemo.
U članu 79. dodaju se st. 4, 5, 6. i 7, koji glase: "Proizvođači ili vlasnici posebnih tokova otpada plaćaju naknadu za upravljanje posebnim tokovima otpada. Sredstva ostvarena iz posebne naknade iz stava 4. ovog člana prihod su budžeta Republike Srbije i namenski se koriste preko Fonda za zaštitu životne sredine Republike Srbije. Sredstva iz stava 5. ovog člana koriste se za investicione i operativne troškove upravljanja posebnim tokovima otpada.
Ministar za zaštitu životne sredine bliže određuje posebne tokove otpada, obveznike, kriterijume za obračun, visinu i način obračunavanja i plaćanja naknade".
Dakle, šta smo želeli da postignemo? Ovim amandmanom, ovako kako smo ga predložili, obezbeđuje se da se za upravljanje posebnim tokovima otpada, a rekla sam da se odnosi na istrošene baterije, akumulatore, otpadna ulja, otpadne gume, otpad iz električnih i elektronskih uređaja, otpad iz fluorescentnih cevi koje sadrže živu i otpadna vozila, plaća naknada Fondu za zaštitu životne sredine. Utvrđeno je ovlašćenje ministra da određuje posebne tokove otpada, obveznike, kriterijume za obračun, visinu i način obračunavanja i plaćanja naknade, a sve u cilju uvođenja ekonomskih instrumenata u primeni načela odgovornosti u upravljanju posebnim tokovima otpada.
Ono što je i gospodin ministar komentarisao, za šta smatramo da može da postoji opravdanje što se lokalnim zajednicama uzimaju neka sredstva, jeste da se pronađu pravi ekonomski instrumenti koji mogu da obezbede sredstva od kojih se naknadno može očekivati da pomognu upravljanju otpadom. Naš amandman je u tom pravcu i podnet. Hvala.
Gospođo predsednice, u članu 14. stav 2, posle reči. "odgovarajućem",  dalji tekst se briše i menja rečima: "međunarodno priznatom standardu".
Ovo što je započeo moj kolega Željko Tomić, nastavljam u istom pravcu. Dakle, mi moramo naše zakonodavstvo da uskladimo sa zakonodavstvom EU, ne zato što nešto specijalno želimo da se dodvorimo EU, nego zato što su oni u zaštiti životne sredine daleko ispred nas i mislim da treba da sledimo taj put prema zakonima EU i svoje standarde moramo da prilagođavamo standardima EU, da se ovi koji danas postoje kod nas polako menjaju i kreću prema već uobičajenim standardima EU.
Kada je reč o samom zakonu o reciklaži, u toj oblasti nismo baš daleko odmakli. To smo videli u načelnoj raspravi, kada smo govorili o tome. Zaista, mislim da nema potrebe da u tom pravcu postavljamo neke svoje standarde, jer već postoje neki međunarodno priznati standardi od zemalja koje su u toj oblasti daleko odmakle i polako te standarde treba da prihvatamo kao svoje, od toga nam neće biti loše.
Poslanička grupa DSS-a je podnela amandman na član 45. stav 2. Mi smo ga promenili i on treba da glasi:"Kaucija iz stava 1. ovog člana ne može biti manja od 10% ni veća od 30% od cene hemikalije koja je smeštena u ambalažu". Ovako definisan stav 2. je potpuno jasan, odnosi se na sve vrste ambalaže.
Po mišljenju DSS-a, nepotrebno je i suvišno da ministar određuje kauciju za određenu ambalažu, zaista, bez ličnih konotacija na gospodina Olivera Dulića. Mi mislimo da to što će ministar morati da određuje kauciju za svakog ko mu se obrati može da stvori haos. Zapravo, svi oni koji nisu zadovoljni na bilo koji način, obraćaće se ministru i on će morati da određuje kauciju posebno svakom. Znači, želeli smo da izbegnemo haos u ovom delu i zbog toga smo predložili upravo ovakav amandman. Hvala.
Mi smo u članu 5, to je ona priča koju je gospodin Saša Maksimović već ispričao, tj. članovi Odbora su dobili zakone kada su ovi bili u radnoj verziji i zbog toga smo imali mnogo komplikacija kasnije, kada smo usaglašavali to što smo kao vredni poslanici uradili amandmane. Jedan od takvih amandmana je ovaj na član 5, to je, u stvari, član 10. stav 3. Smatrali smo da on treba da se briše, jer smo želeli da ostane ono rešenje koje je bilo u prethodnom zakonu, a to rešenje je bio rok od 10 dana.
Jedan od razloga za donošenje izmena i dopuna ovog zakona bio je ubrzanje postupka, kako bi se na taj način pomoglo investitorima. Ali, u članu 5, član 10. stav 3, predlagač produžava rok u kome nadležni organ obaveštava zainteresovane organe, organizacije i javnost o potrebi procene uticaja, od 10 na 15 dana. Kako bi se zaista ubrzao proces, a činjenica je da on može dugo da potraje, i kako bi se izašlo u susret investitorima, smatrali smo da je taj rok potrebno skratiti, odnosno ostaviti ga na onom vremenu koje je bilo dato, od 10 dana, i da ga nikako ne treba produžavati za pet dana. Hvala.
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća.
Poslanička grupa DSS-a je na Predlog zakona o zaštiti od buke u životnoj sredini, na član 21. stav 6, uložila amandman kojim se ovaj stav menja i glasi: „Akcioni planovi donose se, odnosno revidiraju za period od tri godine“.
Smatramo da je rok od pet godina koji je predvideo predlagač zakona, a u kom, moram da podsetim, treba doneti, odnosno revidirati akcione planove, jako dug i zaista je preko potrebno brzo reagovati. Zato predlažemo da se ovaj rok skrati i da bude tri godine. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, ako se složite, govorila bih najpre o amandmanu koji smo podneli u ime Poslaničke grupe DSS-a, a zatim bih koristila vreme koje imam kao ovlašćeni predstavnik, a koje nisam koristila.
Ovaj amandman je na član 4. To je u starom zakonu član 16. stav 1. Smatrali smo da treba da se promeni i da glasi: "Pravno ili fizičko lice koje obavlja aktivnosti, to jest intervencije u životnoj sredini u toku kojih može doći do degradacije životne sredine dužno je da izvrši remedijaciju ili na drugi način sanira degradiranu životnu sredinu, u skladu sa projektima sanacije i remedijacije."
Zašto smo podneli ovaj amandman? Smatramo da je definicija koju smo dali delimično bolja, jer akcenat stavljamo na aktivnosti i na radnje koje mogu ugroziti životnu sredinu. Osim toga, ova definicija, kako smo je postavili, potpuno je u skladu sa definicijom degradacije koju ste dali u ovom zakonu.
Citiraću: ''Degradacija životne sredine jeste proces narušavanja kvaliteta životne sredine koji nastaje prirodnom ili ljudskom aktivnošću, ili je posledica nepreduzimanja mera radi otklanjanja uzroka, narušavanja kvaliteta ili štete po životnu sredinu, prirodne ili radom stvorene vrednosti''. To u slučaju Predloga o izmenama i dopunama Zakona, u članu 4, nije slučaj.
Sada bih govorila, u vremenu koje imam kao ovlašćeni predstavnik DSS-a, o ovom drugom setu zakona. Namerno sam prekinula ovakav način rada, zato što smatram da je degradacija i ovog parlamenta i zakona koji su pred nama.
Više puta sam istakla da DSS smatra da je ovaj set zakona i te kako važan i da mu treba dati značaj i time što nećemo raditi kao da teče neka rasprodaja, ili da je neka aukcija na delu. Prosto, nekoliko ljudi nas je srelo u pauzi i pitalo nas je šta se to dešava u Skupštini; kažu, samo čitaju i prelaze.
Hoću da podsetim i građane o kom setu zakona je reč.
Pre svega, imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu, Predlog zakona o zaštiti vazduha, Predlog zakona o zaštiti prirode, Predlog zakona o zaštiti od buke u životnoj sredini, Predlog zakona o zaštiti i održivom korišćenju ribljeg fonda i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine.
Mada smo mi, kao deca, naučili jednu prilično laku lekciju, da se babe i žabe nikako ne sabiraju, izgleda da predlagač koji je napravio ovakav dnevni red tu dečiju lekciju nije naučio, jer je pred nas stavio set i te kako važnih zakona, potpuno različitih po svom duhu i prirodi; jedino im je zajedničko to što se mogu uvrstati u kategoriju ekoloških zakona. Uz to, način na koji smo radili, pretrčavali i preletali preko ovih zakona, prilično je neozbiljan, jer ne ostavlja nikakav trag, a DSS i njeni poslanici su se zaista trudili da svojim učešćem na ovoj sednici ostave trag, jer smatramo da je to jako važno, ne samo za sve građane naše zemlje, nego, pre svega, za budućnost ove zemlje i decu ove zemlje.
Ovaj set zakona koji je bio pred nama, i koji je još uvek pred nama, otvorio bi, da smo o njemu raspravljali na jedan dostojan način, niz tema i niz problema, pa smo, otvaranjem tih tema, mogli da zaista doprinesemo poboljšanju ovih zakona, ali i poboljšanju mesta ekologije u ovoj zemlji.
Hoću da govorim o samo nekim od ovih problema, jer je stav DSS-a bio da se o ovim temama govori tako što su se otvarali problemi na koje su postojali odgovori od strane Ministarstva, postojali su odgovori od strane poslanika koji su govorili, ali, prosto, treba otvarati na taj način teme.
U krugu lozničke fabrike "Faka" nalazi se 15 do 20 tona otpadnih cijanidnih soli. One se nalaze na potpuno otvorenom prostoru i jedina zaštita se sastoji u tome što su ograđene žicom i što postoji vidno upozorenje da je to opasan otpad. Naravno, govorim o tome kakav je to odnos, da li je adekvatan ili nije, tim pre što se prva stambena zgrada nalazi na svega 50 metara odatle.
U "Zorki - obojena metalurgija'', to je deo fabrike "Zorka", koja se nalazi u restrukturiranju, nalazi se 5.000 metara kubnih opasne materije cink-sufata, smeštenog u rezervoare. Ovaj rastvor sadrži teške metale, 10 tona olova, pet tona nikla, tri tone kobalta, 500 tona cink kiseline. Da li tu postoji realna opasnost, s obzirom na to da se, zbog besparice, ne drže adekvatno?
Opet Loznica, "Viskoza". Setimo se da je postojao akcident kada se "Viskoza" zapalila. Dakle, ima ogromne količine opasnog otpada i one moraju da budu izvezene, jer više nemamo mesta gde bismo mogli da ih skladištimo, a radi se o 500 tona ugljen-disulfata, 20 tona cink-sulfata, dve i po tone amonijum-hidroksida, 800 litara formaldehida, plus velike količine rastvora.
Gde nastaje problem, a taj problem je realan u ovoj zemlji? Mi smo jedan deo preduzeća prilično neuspešno prodali, vlasnici ne skladište adekvatno materije koje se nalaze tamo, niti mogu da rade, jer ne ulažu u ta preduzeća. Za jedan deo preduzeća koji je prodat, raskinuti su kupoprodajni ugovori. Neka preduzeća su u stečaju ili rade sa gotovo simboličnom proizvodnjom, pa se na taj način otpad zaboravlja i on više nije ničija briga, niti je adekvatno skladišten, na nekim delovima je potpuno neuskladišten.
Onda se postavlja pitanje, da li je moguće da to što je opasna materija, a nalazi se na dohvat ruke svakome, predstavlja nekakav izazov državi da odgovori na to? To što neka fabrika pripada nekom pojedincu, ili je fabrika u stečaju, ili je preduzeće pred raspadom, ne može biti nadležnost samo tih ljudi koji su to kupili ili preprodali, ili su u ne znam kom postupku, to je, pre svega, nadležnost države, država mora da bude odgovorna za zdravlje građana.
Kada govorim o drugom delu zakona, recimo, zakonu o zaštiti vazduha, to jeste sistemski važan zakon, otvara izuzetno veliki broj problema. Mi imamo, nažalost, veliki broj zagađivača, imamo velika termoenergetska postrojenja u Obrenovcu, u Kostolcu, u Kolubari. Imamo hemijsku industriju i metalurške komplekse koji su locirani u Pančevu, Novom Sadu, Kruševcu, Boru, Smederevu.
Recimo, imamo problem Pančeva. Ako izuzmemo zaista smešne situacije kada je u predizbornoj kampanji zvonilo na uzbunu bez ikakvog razloga, u Pančevu postoji i te kako realan problem kumulativnog zagađenja vazduha, zbog koncentrisanog petrohemijskog i rafinerijskog kompleksa i Azotare. Takođe, imamo problem zagađenja vazduha tamo gde su locirane cementare.
Moram ponovo da pomenem, to sam govorila kada sam govorila u načelu, da između Ministarstva životne sredine i Vlade, s jedne strane, i cementara, s druge strane, postoji memorandum i taj memorandum predstavlja pokušaj Ministarstva da rukovodi upravljanjem procesa. Jeste u jednom delu on dobar, u smislu što na neki način imamo barem kontrolu. Moram da napomenem da je u tom memorandumu još 12% ukupne utrošene energije koja može da ide iz alternativnog goriva, i to su gume, otpadna ulja i boje i niz drugih vrsta otpada.
To govorim upravo iz razloga što Odbor za zaštitu životne sredine, skupštinski, dobija vrlo često pritužbe građana iz svih gradova. Oni se žale na to da cementare, recimo, kao gorivo troše gume. Smatraju da je to neadekvatan način, da time ugrožavaju zdravlje građana tih sredina.
Ja moram da vas podsetim na skoru priču iz Kosjerića, gde je napravljeno nekoliko vrlo važnih propusta, koji nisu morali da budu napravljeni – jedan od njih je obaveštavanje javnosti. Smatramo i ponovo podvlačimo da je vrlo važno da javnost u svakom segmentu, dakle, i građani i stručna javnost i lokalna samouprava, pre svega, budu potpuno upoznati s onim što se dešava na njihovoj teritoriji i da mora da se uspostavi lanac obaveštavanja. Zapravo, to što se nešto ne zna do kraja, predstavlja realnu opasnost od panike. Jedan od problema koji je nastao u Kosjeriću jeste panika.
S druge strane, drugi problem koji je nastao u Kosjeriću, koji je rešen zahvaljujući Ministarstvu, jeste to što je onaj ko je kupio centralu koristio vrlo staru tehnologiju. Ta tehnologija nije mogla adekvatno da odgovori na zaštitu životne sredine i sasvim je bilo uputno zabraniti takav način upotrebe guma. To je dobro odrađeno u tom delu, ali mislim da je bilo poprilično kasno. Uspeli smo da ne zaštitimo životnu sredinu, time što smo reagovali tek onda kada su građani inicirali.
Odmah da odgovorim ministru, koga, nažalost, nema ovde danas, jer je rekao da smo mi sve ove podatke dobili upravo zahvaljujući Ministarstvu, jer je Ministarstvo dalo medijima da ih objave.
Nažalost, nije tako. Mi smo ove sve podatke dobili tako što je bio nekakav akcident, dogodilo se da su se građani pobunili, da su pisali žalbe, da su molili, i tek onda smo mi dobili nekakve informacije. S druge strane, ima puno situacija gde uopšte nemamo informacije. Ja ovde kod sebe imam bar pet takvih slučajeva, gde su ljudi poslali dopise i molbe da to na neki način prosledimo Ministarstvu, upravo posle one prve sesije, kada smo govorili u načelu o zakonima.
Još nešto moram opet nešto da kažem, mada mi je neprijatno da stvari ponavljam. Smatram da je ponavljanje u ovom slučaju vrlo značajno. To je nešto što govorim zbog toga što javnost mora da bude upoznata sa stvarima kao što je spaljivanje tih, recimo, alternativnih izvora, kao što su gume, boje i ostalo. Naravno da se plašimo da će se razvojem dioksina doprineti da životna sredina bude opterećena i da zdravlje građana bude na neki način i realno ugroženo.
Zapravo, mora jasno da se kaže da se spaljivanjem u zatvorenim postrojenjima, na temperaturi od 1.400 stepeni, uz adekvatno vođenje procesa, oslobađa jako mala količina dioksina i da je ona u tim količinama dozvoljena čak i u EU. Naravno, prvo sam to morala reći, dioksin je otrovan gas.
Mnogo je realnija opasnost za sve nas građane ako taj dioksin gori na otvorenom, na niskim temperaturama, a upravo je to slučaj kada se upale kontejneri; upravo je to slučaj kada na divljim deponijama vidite da neprekidno tinja vatra i da se pojavljuje dim; upravo je to slučaj kada se za Petrovdan upale one silne gume, pa apelujemo svi da to ne rade. Znači, građani i te kako mogu ovde da doprinesu sami da svoju životnu sredinu zaštitimo na taj način.
Šta još mogu da kažem? Dakle, govorim ponovo o Kosjeriću. Mislim da je eskalacija problema jako loš način da rešimo problem. Problem da se rešava i razrešava sve dok postoji mogućnost da sprečimo zagađenja, a ne tek onda kada zagadimo svoju životnu sredinu, a mi ovim zakonom pokušavamo da je popravimo.
Još nešto mora da se kaže. Ponoviću još jednu važnu stvar. Zakon o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivača životne sredine kaže da do 2015. godine sve industrijske grane moraju da prilagode svoju tehnologiju, jer će se na taj način dobijati integrisane dozvole. Vrlo je važno da se to učini do 2015. godine, a mislim da su svi, barem u ovom delu industrije, energetike i ostalog, upoznati s ovim i oni polako pripremaju svoj prelaz na te tehnologije. Rekla bih još jednu stvar – gorivo. Mi smo, kao Poslanička grupa, predlagali to. Problem saobraćaja ugrožava kvalitet vazduha.
Naravno, to je u vezi s ovim drugim zakonom o zaštiti od buke. Potrebno je razmotriti uvođenje diferencirane naknade za cenu olovnog i bezolovnog benzina do 2010. godine. To je ta 2010. godina, koja je u skladu s Nacionalnom programom za zaštitu životne sredine. Na takav način, diferencirana sredstva ostvaruju prihode i ti prihodi od naknade treba da budu namenski iskorišćeni za stvaranje tržišnih uslova za brži prelaz na bezolovni benzin.
To je naš predlog i smatram da treba da bude ozbiljno razmatran. Smatram da smo ovaj zakon i ovaj set zakona obradili sa svih strana i da treba da mu se posveti pažnja kakvu zaslužuje.
Za nas, kao Poslaničku grupu DSS-a, ovaj set zakona, koje sam navela na početku mog izlaganja, zapravo je odgovor države na zagađivače, na zagađivanje životne sredine i na štetu koju, na kraju, u obliku ugrožavanja svog zdravlja, trpe građani.
Smatram da država mora da bude potpuno otvorena, da objasni građanima, koji nikada nisu, niti mogu biti protiv održivog razvoja, dakle, da objasni građanima da ovim setom zakona i svim ovim zakonima iz oblasti životne sredine ona samo doprinosi zdravlju građana, da bude na nekom drugom nivou.
Evo, ja ću ovako završiti sada i biću jako zadovoljna ako posle ovog mog izlaganja ne budu stizale poruke – da mi danas ovde radimo na nekoj aukciji ili na nekoj rasprodaji. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.
Poslanička grupa DSS-a je podnela amandman na član 22, odnosno član 5. u ovim izmenama i dopunama, da se posle reči – indikatora, dodaju reči – i parametara. Dalji tekst ostaje isti. Šta je naše obrazloženje? S obzirom na to da su indikatori implicitni pokazatelji, smatrali smo da je potrebno uvesti eksplicitne pokazatelje, odnosno parametre, za ocenu rizika od degradacije zemljišta. Hvala.
Hvala gospođo predsednice.
Reklamiram povredu Poslovnika, čl. 103. i 104. Član 103. prvi stav – govornik može da govori samo o pitanju koje je na dnevnom redu. Član 104. drugi stav – narodni poslanici su dužni da se jedni drugima obraćaju s uvažavanjem.
Naravno, reagujem na istup gospodina Milivojevića, jedinog prisutnog člana DS-a u sali. Vidim, kako gospodin kaže, oni su svi na Poslaničkom klubu. Ne znam šta je on ovde, šta on predstavlja ovde, valjda, čeka da uživa u našim divnim amandmanima. Reagujem, pre svega, na to što je rekao da ne mogu da uživaju u divnim amandmanima opozicije, što je, naravno, bilo vrlo uvredljivo, jer je Poslanički klub DSS-a pripremio vrlo ozbiljnih 150 amandmana, od kojih je bar 25% prihvaćeno, što znači da nismo pisali besmislene amandmane koje treba omalovažiti na ovaj način.
S druge strane, mislim da zaista nije u redu da se na takav način obraća kolegama koji sede u sali od 10 sati, a sada je već prošlo 18 časova, i vredno rade. Isto tako bih volela da mi odgovori, kao predstavnik stranke koja je u vladajućoj koaliciji, da li je malo besmislena odredba da se poslanički klubovi zakazuju u vreme zasedanja, jer to zaista nema smisla. Onda bismo svi mogli da budemo na poslaničkim klubovima i ne znam kako bi teklo zasedanje. Da li je bar malo besmislena odredba da se u toku zasedanja, kada se brane amandmani na zakone koji je na dnevnom redu, drže odbori, tako da ljudi ne mogu da prisustvuju odborima, što bi jako voleli i što je njihova dužnost? Hvala.
Na član 33, mi smo podneli amandman kojim se, posle reči – Ministarstvu, dodaju reči – svim učesnicima u postupanju i upravljanju prilikom hemijskog akcidenta na nivou lokalne samouprave, pokrajine i Republike.
Zbog čega smo podneli takav amandman? Informacija o modifikaciji procesa rada, o promeni prirode ili količini opasne materije i drugim promenama koje mogu ukazivati na opasnost od nastanka hemijskog udesa, koju je operater odmah promenio u izveštaju o bezbednosti i planu od zaštite od udesa i dostavio Ministarstvu, treba da dostavi svim učesnicima u postupanju i upravljanju prilikom hemijskog akcidenta na nivou lokalne samouprave, pokrajine i Republike.
Mislim da su lokalna samouprava, pokrajina i Republika, u stvari, gradacija, a lokalna samouprava je najviše zainteresovana za ono što se događa na njenoj teritoriji. Mislim da ona ima pravo da dobije informaciju pravovremeno. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. DSS je podneo amandman na član 39. i tu intervenisao na dva načina. U članu 70. stav 1. reč: ''vrednosti'', ispred reči: ''indikatora'', menja se rečju ''parametara'' i u članu 70. stav 1. reči: ''odnosno praćenjem negativnih uticaja na životnu sredinu'', menjaju se rečima: ''životne sredine''. Dalje tekst ostaje isti.
Šta smo želeli da postignemo? Smatramo da je predlagač ovog zakona predvideo da je indikator implicitni pokazatelj, pa samim tim ne možemo da govorimo o vrednosti nečega što je implicitni pokazatelj. Zbog toga smo uveli novi pojam – parametar, koji je uvek eksplicitan.
Drugi deo amandmana koji smo predložili je logičan nastavak ovog prvog dela i prve intervencije, potreba da se odredi da se monitoring vrši praćenjem parametara i indikatora životne sredine. Hvala.
 Hvala, gospođo predsednice. Uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, kao ovlašćeni predstavnik DSS-a, ja sam se prijavila da govorim i prvo bih volela da kažem nekoliko reči uopšte o svemu ovome što smo o ovom prvom setu zakona govorili.
Dakle, više puta smo mi poslanici iz DSS-a govorili javno i smatrali da nam je uskraćeno vreme da o ovako važnim zakonima, jer neki od ovih zakona pred nama su sistemski zakoni i zakoni koji prvi put uređuju jednu oblast, koja je vrlo važna, govorimo kako treba, već na ovakav način – u objedinjenoj raspravi, po skraćenom postupku, po skraćenom vremenu. Smatramo da to nije odgovarajući način, niti je to način na koji ćemo ekologiji dati mesto koje joj pripada.
Moram da podsetim da je ovaj prvi set zakona, o kojem sada raspravljamo po amandmanima, vrlo važan: prvi je zakon o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe hemijskog oružja i o njegovom uništavanju, drugi je Predlog zakona o zaštiti od nejonizujućeg zračenja, treći je Predlog zakona o zaštiti od jonizujućeg zračenja i o nuklearnoj sigurnosti, četvrti je Predlog zakona o hemikalijama, peti je Predlog zakona o biocidnim proizvodima, šesti je Predlog zakona o upravljanju otpadom i sedmi – Predlog zakona o ambalaži i ambalažnom otpadu.
Navodim ih zato što hoću da istaknem da ih je sedam, da istaknem koliko su važni i da na ovaj način o njima sada raspravljamo. Zapravo, hoću da potenciram probleme koje sam natuknula i kada sam govorila u načelu. Dakle, poslanici u ovom kratkom vremenu treba da razmatraju ovakve probleme.
Prvi, koji jeste prvi zato što se nalazi u prvom zakonu koji je pred nama, jeste, zapravo – posledice hemijskog rata koji smo 1999. godine imali u Srbiji, zato što nas je NATO bombardovao, za koji sada kažu neki da je to „naša jedina šansa“. Hvala Bogu, moja stranka ne kaže da je to naša velika šansa, nego da je to najveća opasnost u koju Srbiju neko hoće da uvali
Dakle, taj hemijski rat je napravio jako mnogo problema, od kojih je kontaminacija terena samo jedan.
Onaj drugi, o kome vrlo stidljivo govorimo kao država, a o kome treba da govorimo i zbog čega poslanici DSS-a i govore na ovaj način, jeste – upotreba i posledice osiromašenog uranijuma na zdravlje ljudi. Mi želimo, pre svega, da iniciramo da Ministarstvo zdravlja govori o ovom problemu i da ponudi sistem kontrole zdravlja, pre svega, učesnika rata, kao i građana koji su bili izloženi dejstvu osiromašenog uranijuma po gradovima koji su gađani.
Dakle, to je vrlo ozbiljan problem i taj problem neko mora da otvori. O njemu ne može da se govori parcijalno i on ne može biti ničije ekskluzivno pravo – da ga prećuti ili da o njemu govori.
Ja ponovo pozivam Ministarstvo zdravlja, ministra, pre svega, da ponovo pogleda izveštaj koji su radili neki eminentni lekari, pre svega, radiolog Kovačević. Bilo bi zanimljivo da uporedite podatke sa drugim podacima koje rade ovlašćeni instituti i da se izađe s jednim sistemom mera, kao što radi svaka odgovorna zemlja, a Srbija, nažalost, pod ovom vladom – niti je odgovorna zemlja, niti je odgovorna Vlada.
Sledeći deo problema se odnosi na ovaj zakon o nejonizujućem zračenju. Vidim ministra, dok pričam, da koristi mobilni telefon; on upravo može biti ozračen nejonizujućim zracima. Dakle, to je jedan od problema koji se pojavljuje. Građane naročito interesuje koliko veliki problem mogu da izazovu po njihovo zdravlje – bazne stanice mobilne telefonije. Podsećam da su neke izgrađene, upravo, u naseljima.
Govorim o tome zato što mi je to blisko. Na Divčibarama, usred letovališta, napravljena je bazna stanica u toku rata.
Zapravo, građani bi samo da budu potpuno sigurni kako država misli da ih zaštiti od svega toga. Svi imamo radio-aparate, svi imamo televizore, govori se stidljivo o tome koliko je to veliki problem. Mislim da o ovom zakonu treba da se raspravlja na taj način, kako bi građani bili upoznati s tim. Naročito je zanimljivo da su solarijumi, kako ide leto, sve više u upotrebi, a veliki su problem za zdravlje stanovništva.
Problemi koje treba da reši zakon o jonizujućem zračenju jesu nekih 1.300 gromobrana, koji jesu veliki problem i o kojima treba otvarati priču stalno, odgovorno govoriti koliko su veliki problem, koliko utiču na zdravlje, šta država može da uradi, kojom brzinom može da uradi, zato što to jeste nešto što je jako važno za zdravlje ovog stanovništva, jer se najveći deo gromobrana nalazi na stambenim objektima, zgradama, a nekim novim zakonima ostali smo bez načina da komuniciramo sa ljudima koji žive u zgradama.
Veliki je problem sa rendgen aparatima. Ljudi su, s pravom, zabrinuti kada je to u pitanju. Ovaj zakon im daje mogućnost i reguliše ovo zračenje i zato je važno da se o njemu na ovaj način govori.
Ono što je, takođe, veliki problem, jeste problem s tranzitom nuklearnih materijala. Često imamo problem. Stalno pratim po medijima kada se pojave akcidenti na teritoriji Srbije. Jedan od poslednjih je bio nekakvo radioaktivno gvožđe, koje je zaustavljeno, hvala Bogu, u vagonima, negde na granici s Bugarskom.
To je veliki problem i mi iz DSS-a smo predložili neke amandmane u tom pravcu. Mislimo da su kazne niske i da ih treba povećati. Makar smo svesni da drugi zakoni regulišu visinu kazni, ali, prosto, mislimo da treba razmišljati i otvarati ovo pitanje kad god je moguće.
Sledeća tema je upravljanje otpadom. U Srbiji nemamo kontrolu šta se može a šta ne može odlagati na deponije. Nama se na deponijama nalaze radioaktivni gromobrani, koji predstavljaju probleme ne samo za one koji skupljaju sekundarni otpad, nego i mnogo šire.
Ono što je veliki i najveći problem, čini mi se, jer Srbija nema integrisane podatke o nastajanju, načinu odlaganja i količini otpada, jeste podatak da se na godišnjem nivou u Srbiji sakupi oko 2,2 miliona tona otpada. Oko 63% je otpad iz domaćinstva, 20% je neopasan industrijski otpad, ali sve ono što ostane, a to je popriličan procenat, 17%, jeste otpad iz zdravstvenih ustanova, iz klanica, građevinski otpad, otpad iz naftnih bušotina u Vojvodini, a to je i te kako opasan otpad. Zato je važno otvarati ovu temu kad god je moguće. Nažalost, u Parlamentu, poslanici DSS-a mogu u kratkom vremenskom roku da govore o ovakvim problemima.
Ono što je još veliki problem Srbije i zbog čega je važno da se javno govori, jeste to što imamo oko 180 registrovanih deponija za odlaganje komunalnog otpada. One ne mogu ni da se nazovu komunalnim deponijama, jer ne zadovoljavaju tehničko-sanitarne uslove, ali su jedine, osim Vranja, za korišćenje, iako nisu potpuno adekvatne.
Prema podacima projekta "Plan upravljanja opasnim medicinskim otpadom", u Srbiji se na godišnjem nivou proizvede od 230 do 460 hiljada tona opasnog medicinskog i industrijskog otpada. Medicinski otpad se poslednjih godina zbrinjava na adekvatni način, ali potrebe su velike i mislim da država treba u tom pravcu da pripomogne, opet Ministarstvo zdravlja, radu ovog ministarstva. S druge strane, tu je otpad motornih ulja, mešane organsko-vodene emulzije. Do juče je sve to odlazilo i odlagano na komunalnim deponijama, nažalost.
Još jedan podatak, Srbija, sa oko 138 kilograma proizvedenog industrijskog otpada na hiljadu dolara BDP, spada u red zemalja s visokom intenzivnošću stvaranja otpada. Opet pominjem da je veliki problem tranzit otpada. To je nešto sa čim se država suočava neprekidno i mislim da je važno napraviti javnu raspravu i govoriti neprekidno o tome, kao i javna slušanja u Parlamentu na ovu temu.
Sledeći problemi su iz oblasti zakona o ambalaži i amabalažnom otpadu. To je vrlo komplikovan i skup sistem, sa mnogo karika u lancu, i zbog toga je vrlo važno da se o tome javno govori i da se pojasni kako će se i kako stvari mogu i treba da funkcionišu.
Zanimljiv podatak za poređenje, u Hrvatskoj se, recimo, reciklira između 30 i 40% otpada, u Srbiji, nažalost, između pet i osam posto otpada. Kada je u pitanju PET ambalaža, u Hrvatskoj se reciklira 100%, u Srbiji ovaj zakon treba da reši ovaj problem i mislim da zbog toga treba otvarati to pitanje.
Šta su sve problemi vezani za ovaj zakon i šta to Srbija mora da reguliše kod nas? Pre svega, čuvene plastične kese, kojih je, ne znam da li možemo govoriti o milion, ali verovatno možemo, i koje jesu jedan od najvećih ekoloških problema i najvećih zagađivača u Srbiji.
Zatim, čuvena PET ambalaža, pominjem je više puta, limenke za bezalkoholna pića i pivo. Ono što je problem je i islužena kompjuterska oprema, a ono što smo otvorili je reciklaža starih automobila i mislim da je to pitanje koje ćemo otvarati mnogo puta. Kako ćete sve to da rešite, gospodo iz Vlade?
Nama se ne sviđa ponuda koju je ministar izneo u ovom zakonu, da špijuniramo svoje susede i potkazujemo one koji ne poštuju zakon. To nije način na koji se bilo šta može rešiti, prosto, zato što ćete se suočiti s poznatom srpskom praksom da će prijaviti i ono što je sasvim regularno, tek da napakosti komšiji.
Mislim da to nije način i da špijuniranjem treba da se bave neke druge službe. To nije ekologija, gospodo. Čuveno pitanje o hemikalijama.
Ovaj zakon o hemikalijama je i te kako važan i zato ga treba otvarati. Čuvena burad s hemikalijama po selima Šumadije i zagađenje mnogih mesta štetnim hemikalijama iz Fabrike boja "Zvezda-Helios", zatim, nezakonita manipulacija hemijskim otpadom u ovoj fabrici, a veliko pitanje, na koje treba da odgovori ministar, premijer Cvetković, pa bogami i Boris Tadić, koji se u sve razume i preuzima nadležnosti mnogih, jeste – kako ista firma, "Zvezda- Helios", čija je matična fabrika u Sloveniji, uredno ovakav otpad prevozi u Austriju i Nemačku na potpuno adekvatan način, jer se u Austriji i Nemačkoj, pri hemijskim fabrikama, nalaze spalionice koje pripadaju tim fabrikama, a koje mogu da usluže i rade za neke druge firme.
Ta firma "Zvezda-Helios" u Sloveniji poštuje, apsolutno, sva načela ekologije i zaista otpad prevozi na adekvatan način, skladišti na adekvatan način i uništava na adekvatan način, a u Srbiji na ovakav način uništava životnu sredinu, pravdajući se da to nije generalni stav ove firme, nego da su to radili neki pojedinci, generalni direktori, predsednik upravnog odbora, što možda jeste, ili možda nije.
Prosto, ne opravdavam ni firmu, ni državu. Slučajno sam naišla na izjavu jednog od inspektora, koja je bila na terenu i koja je rekla – verovatno imaju uredne papire. Taj nesklad između birokratije i onoga na terenu jeste opasnost po životnu sredinu u Srbiji,
nažalost.
Mislim da životna sredina u Srbiji ne može da zavisi od inspektora koji gledaju papire.
Papiri su deo nečega što se zove život, ali mora se uočiti šta se dešava, jer dok neko godinama prevozi tu burad i ona se nalaze u svakom seoskom dvorištu, i po nekoliko komada, ljudi iz njih zalivaju vodom svoje povrće, mislim da nije pitanje samo njihov neadekvatan odnos prema zaštiti životne sredine, nego i inspekcija koja je dužna da malo zaviri u to šta se dešava na nekom realnom terenu.
U ime DSS-a sam otvorila ponovo ova pitanja. Neka od njih jesu rešena amandmanima, na neka je ministar odgovorio u načelu, ali mislim da svi građani Srbije imaju pravo, jer oni, generalno, imaju ove probleme, da se ta pitanja otvaraju i da jedan ozbiljan parlament o njima ozbiljno raspravlja i donosi neke zaključke, a u korist građana Srbije i njihovog zdravlja, pre svega. Hvala.
Koristila bih vreme moje poslaničke grupe, pa bih vas molila da mi kažete koliko moja poslanička grupa još ima vremena.
Hvala vam, gospođo predsednice.
Pre svega, ono što je moj kolega Rade Obradović počeo, moram da nastavim, prosto zato što izgleda da papir jedino trpi sve. Mi smo dobili zvanično košuljicu ovde. U toj zvaničnoj košuljici imamo dva neverovatno zanimljiva slučaja, na član 48a. i na član 88a, primer da je Vlada predložila amandman i na član 48a. i na član 88a, odnosno, posle 88. dodala je 88a, a posle 48, dodala 48a, i da sama vlada nije prihvatila amandman. Ovde tako piše. Molim vas, nijedan podatak nismo dobili da se negira ovo što ovde piše, osim tog neformalnog mahanja rukama, kada smo ukazali na ovo što ste ovde napisali.
S druge strane, predsednica, gospođa Dejanović, koja je inače psihijatar, rekla je, ili utvrdila da nema povrede Poslovnika i zaista nema razloga da joj ne verujemo da nema povrede Poslovnika, ali da povrede zdravog razuma nema, mislim da to ni ona, čak, ne može da tvrdi. Prosto, to piše ovde, u ovom što ste vi nama doneli.
Još jedna stvar, koja je neverovatno komotna. Izgleda da za stolom predsedavajućih i tu gde sede ministri vlada prilično živahna i neformalna atmosfera, koja je verovatno izazvana time što se nismo viđali nekoliko dana za vreme praznika. Molim vas, ili da se uozbiljimo i da radimo, jer mi ovde sedimo da radimo, Poslanička grupa DSS-a je došla da radi taj svoj posao, ili da prekinemo ovu farsu, jer ovde niko nikog ne sluša. Hvala.
Gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, pošto je moja poslanička grupa govorila već o ovim zakonima, govoriću, pre svega, o ovom zakonu o rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, jer to dugujem mnogim ljudima sa kojima sam radila tokom svog radnog veka i onima s kojima sam se, inače, družila.
Postoji jako mnogo predrasuda o osobama s invaliditetom. Jedna od najvećih jeste da one ne mogu da se zapošljavaju i rade i da ne mogu da žive od svog rada, nego od socijalne pomoći koju im pruža država. Naravno, u ostvarivanju prava na rad i na zapošljavanje treba zaista da postoji jako velika doza fleksibilnosti, ali je van svake sumnje da osobe s invaliditetom mogu da rade i mogu da se zapošljavaju.
Pre svega, moram da kažem da od 2000. godine zaista postoji jako različit odnos prema osobama s invaliditetom, naročito u vreme prve vlade Vojislava Koštunice, kada su doneta važna i krucijalna dokumenta koja se tiču ove teme. Jedan od njih jeste Zakon o zabrani diskriminacije osoba s invaliditetom, koji daje jedan opšti režim zabrane diskriminacije zbog invaliditeta, ali je i jedan niz zakona, opštih zakona, doprineo poboljšanju položaja ovih osoba. Radi se, pre svega, o Zakonu o radu, zatim, Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Zakonu o osnovama vaspitanja i obrazovanja, kao i Zakonu o visokom obrazovanju.
Moram da kažem još jedan podatak. U Srbiji ima negde oko 700.000 osoba s invaliditetom. Samo oko 22.500 ih se nalazi na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje. Oni spadaju u onu grupu koja ima visok procenat onih koji su završili fakultete, preko 7% njih je završilo visoke škole, ali je najveći broj onih koji su završili treći i četvrti stepen, no i jedni i drugi i treći imaju užasno malo šanse da se zaposle.
Još jedan procenat, koji je pravi primer za to što govorim – u Evropi se zapošljava otprilike 26% do 30% osoba s invaliditetom, a u Srbiji je taj procenat samo 13%.
Moram da kažem da postoji užasno mnogo problema, koji su vrlo kompleksni kada je reč o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Ne treba sada da se baziram samo na toj priči, zato što bih želela da kažem neke mnogo važnije stvari, a moja poslanička grupa, nažalost, nema preterano mnogo vremena da govorim onoliko koliko bih mogla da govorim o ovome.
Moram da kažem samo jednu vrlo važnu stvar, sva udruženja građana s invaliditetom su jako dugo čekala ovaj zakon i ovaj zakon je, od 2004. godine, u raznoraznim oblicima procedure. Sva udruženja su se nadala da će se, kada se ovaj zakon bude doneo, drastično popraviti njihov položaj i da će se zaista moći zaposliti. No, izgleda da ovaj zakon, ovakav kakav je, lepo izgleda, lepo zvuči, ali ne daje preterane nade osobama s invaliditetom da će se zaposliti.
Zašto to kažem? Pre svega, Vlada i vladajuća većina u ovoj skupštini su izabrali najgori mogući trenutak da se ovaj zakon nađe danas pred nama, zato što je, usled svetske ekonomske krize, ali, pre svega, usled nesposobnosti naše vlade, zaista težak trenutak u društvu. Pre svega, zbog vrlo teških ekonomskih uslova, postoji vrlo mala mogućnost da se ovaj zakon primeni. Znam da se predlagač ogradio da će se za godinu dana on tek primenjivati, ali s ovako nesposobnom i kilavom Vladom i s ovakvim merama, godina dana ništa neće značiti, niti će postojati bolji uslovi da se osobe s invaliditetom zaposle.
Da sam u pravu govori i podatak da se prema ovim novim ekonomskim merama, pošto se stalno pojavljuju neke nove, pa neke druge nestaju, Vlada opredelila da sve ono što je teško prebaci na grbaču građana, tako što im je ukinula radna mesta, povećala poreze, smanjila plate, tako da će građani, otprilike, izneti svu težinu ekonomske krize na svojim leđima, a pošto uvek u društvu stradaju upravo marginalne grupe i grupe sa povećanim rizikom, kakve osobe s invaliditetom jesu, tek mogu da očekujem koliko će se kola slomiti na njihovim leđima.
Zbog čega je ovaj zakon potpuno neupotrebljiv? Pre svega, već sam rekla, zato što na prvi pogled ovaj zakon lepo izgleda i lepo zvuči, ali nema nikakvog efekta, zapravo, više je bitan izgled nego sam rezultat. To pokazuje da ovde imate mnogo primera potpuno neuređenih institucija, koje neće moći da funkcionišu. S druge strane, država u ovom zakonu treba da opredeli znatna sredstva kako bi stimulisala poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom.
U obrazloženju zakona, predlagač kaže da nema potrebe da se povećavaju sredstva koja su već upotrebljena da bi se neke aktivnosti na zapošljavanju osoba s invaliditetom sprovele. Svako ko bude dobro pročitao ovaj zakon, videće da je strašno važno da se sredstva povećaju i da se poslodavci stimulišu na razne načine, kako bi se osobe s invaliditetom, ipak, zapošljavale. Kako sredstava nema, ne mogu da očekujem ozbiljan pristup realizaciji ovog zakona.
Šta se dešava ako pratimo ovaj duh zakona, kakav slučaj može da se desi? S obzirom na broj radnika koje država kao poslodavac zapošljava, što u administraciji, što u javnim preduzećima, što u agencijama, država je dužna da zaposli 10.000 osoba s invaliditetom. S druge strane, vi imate trenutnu situaciju, da je država jednostavno proglasila da ne mogu da se zapošljavaju nove osobe, znači, nema zapošljavanja. Istovremeno, imate pristup da ćete 10.000 ljudi da zaposlite. Prosto, imate jedan nesklad. U slučaju da ih ne zaposlite, država sada mora da plati u fond za svaku osobu koju ne zaposli tri puta minimalni lični dohodak, trostruku sumu minimalnog ličnog dohotka, što će reći da postoje zaista velike pare koje su potrebne za realizaciju ovog zakona. Njih nema, pa je, prosto, situacija smešna. Znači, jedno pišemo, a znamo da se to neće moći primeniti.
Dalje, kako ćemo da stimulišemo poslodavce koje smo doveli do potpunih propasti firmi? Mi ovog trenutka imamo 57.000 firmi koje su u blokadi, a treba da stimulišemo poslodavce, koji svakog dana mogu da otpuste desetinu radnika, da zaposle nove radnike. Onda dolazimo do toga da ćemo da kažemo da će osobe s invaliditetom da uzimaju radna mesta nekim drugim ljudima i onda ćemo doći do toga da u društvu širimo još i mržnju.
Ono što je najstrašnije i što pokazuje pravu nameru onog ko je predložio ovakav zakon jeste to da je predlagač odlučio da se osnuje fond koji će da finansira aktivnosti osoba s invaliditetom na zapošljavanju i da tim fondom ne mogu da raspolažu niti da odlučuju kako će se njime raspolagati osobe s invaliditetom. Geslo osoba s invaliditetom jeste da se bez njih ne može odlučivati o njima.
Ovom prilikom moram da kažem da je Poslanička grupa DSS-a uložila dva amandmana na ovu oblast, oba amandmana na član 2. i član 28. pratećeg zakona. Odbijena su.
Dakle, predlagač i Vlada smatraju da osobe s invaliditetom ne treba da odlučuju same o sebi, nego će Vlada mnogo bolje odlučiti o njima.
Kako će Vlada da odluči o njima, evo, ja ću da kažem dva primera. Podsetiću vas, pre nekoliko godina, isti ministar Dinkić koji predlaže ovaj zakon, nije mi jasno zbog čega nije danas ovde, taj isti ministar Dinkić je pravo osoba s invaliditetom da dobijaju automobile koji su potrebni da bi se kretali ukinuo, obrazlažući to zloupotrebom tog prava. Kada se pravo zloupotrebi, postoji institucija u ovoj zemlji, valjda ministar nije dobro znao, i onda se to pravo drugima ne ukida.
Još jedna priča koja je vrlo važna, to je jedan slučaj iz Krupnja, koji stalno pominjem. Lokalna samouprava nije sposobna da obezbedi pet hiljada dinara, koliko treba jednoj osobi s invaliditetom da bi posećivala dnevni boravak. Toliko o tome. Hvala.
Hvala gospođo predsednice. Prosto, moram da se pozovem na član 104. Poslovnika, koji kaže – narodni poslanici su dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine, i u trećem stavu – nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza, kao ni iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica.
Moram da vas zamolim, pošto se podrazumeva da ova ista pravila, kao i poslanici, poštuju svi prisutni, da opomenete gospođu ministra Kalanović, koja se za vreme izlaganja poslanika DSS-a, a mi smo vrlo argumentovano govorili, nikoga nismo vređali, neprestano smejuljila, dobacivala i sada je, dok je govorio poslanik Palalić, dobacila koleginici jedan vrlo uvredljiv izraz, koji smo mogli da pročitamo sa usana. Nije u redu da se na takav način odnosi prema poslanicima. Hvala.