Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, javljam se po čl. 225. i 226. Mislim da je važno da iskoristim priliku što je ovde ministar policije Dačić.
Danas, odmah posle pauze, na izlazu, ispred Narodne skupštine, videla sam da jako velika grupa ljudi, to su radnici ''Robnih kuća Beograd'', traži pomoć od narodnih poslanika i parlamenta kako bi ostvarila svoja prava. Ovih dana je bilo mnogo razgovora o raznim krivičnim delima vezano za zakone koje smo obrađivali i amandmane koje smo radili upravo pre nego što sam izašla. Govorila sam o stečaju ''Robnih kuća'' i vrlo je važno da kažem nekoliko elemenata.
''Robne kuće'' su u stečaj ušle 2002. godine, danas je kraj 2008. godine, a taj stečaj se ni dan-danas nije završio. Prodate su pre nekoliko meseci za 360 miliona evra i, iako su prodate, stečaj još uvek traje.
Zašto ne bi trajao kada, očigledno, stečajni upravnik, a to je Agencija za privatizaciju, ima svoje jake razloge zbog kojih misli da stečaj treba odugovlačiti. Ti razlozi se zovu - jako velike prinadležnosti toj agenciji, jer ona svakog meseca dobija samo za vođenje stečajnog postupka tri miliona, a isto toliko, znači tri miliona, dobija i za licenciranje stečajnog upravnika.
Uz to, stečajni upravnik je bio dužan da podnese Odboru poverilaca nacrt rešenja o deobi stečajne mase. Dan-danas ne postoji takav dokument.
Dakle, dan-danas niko ne zna kako izgleda to rešenje, niti šta se dešava. Uvođenjem stečaja u ''RK Beograd'' 2002. godine naneta je ogromna šteta i akcionarima i poveriocima, i ta šteta se meri stotinama miliona.
Koristim priliku da gospodina Dačića, kao ministra policije, zamolim da vidi šta se dešava sa stečajem koji traje beskonačno dugo, ulazi u sedmu godinu. Izvinite, za sedam godina dete koje se rodi postaje osnovac. Stečaj ''Robnih kuća'' za sedam meseci ne može da se završi. Vodite računa o radnicima ''Robnih kuća''.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, gospodin Dejan Mirović je podneo amandman koji se odnosi na član 2. stav 4 tačku 7) i koji, zapravo, reči i termine koji su dati u Predlogu zakona "mala i srednja pravna lica" zamenjuje rečima "pravna lica". Mislim da zvuči rogobatno ovo što je dato u Predlogu zakona, jezički zvuči rogobatno, i protivustavna je kategorija jer važeći Ustav Republike Srbije govori o tome da sva pravna lica bez obzira da li su to mala, srednja ili velika preduzeća, na tržištu imaju potpuno ista prava i obaveze i niko između njih ne sme da pravi razliku.
Naravno, potpuno je jasno da je obaveza države da štiti velika preduzeća i velike firme, jer je najveći broj tih velikih preduzeća vlasništvo Republike ili lokalnih samouprava, radi se o javnim preduzećima, ali je isto tako vrlo važno da država štiti mala i srednja preduzeća, jer su ona, zapravo, ono što je odraz tržišta, zapošljavaju veliki broj ljudi i značajno učestvuju u izvozu, a vidim da je projektovani izvoz u budžetu za sledeću godinu sa 20% , koliko je bio u 2007. godini, pao na 5%.
S druge strane, merama koje predlaže Vlada Srbije u susret ovoj velikoj ekonomskoj krizi, a te mere su svedene na to da one ne čine ništa, vidim da one potpuno parališu privredu, da dovode do otpuštanja velikog broja radnika, mada na Zapadu važi pravilo da je kada je kriza u nekoj firmi otpuštanje radnika na jedanaestom mestu regulisanja tog statusa preduzeća u tom trenutku, vidim, u Srbiji je to prosto trend, da je to prva mera koje preduzeće koje je u krizi primenjuje.
Ono što jeste važno, zapravo, o čemu treba da vodimo računa, a to vidimo iz ovog budžeta o kojem ćemo raspravljati, nadam se, ove nedelje, vidimo da Vlada čini značajne ustupke EU. Ona ih oslobađa carina i poreza i tako čini ustupke proizvođačima iz EU. Kada oslobodite proizvođače iz EU toga da plate carine i sve ono što pripada nekoj državi njihovi proizvodi će na tržištu očigledno imati nižu cenu i proizvođači iz EU će se truditi i njihove vlade da ta cena još više pada zato što im je važno da sačuvaju svoja radna mesta, svoje radnike i njihovu zaradu. Očigledno je da naša Vlada o tome ne vodi računa i da smatra da ona ne treba da čuva svoje radnike i njihova radna mesta.
Hajde da pričamo malo na temu poljoprivrede u Srbiji i o tome kako će se to oslobađanje carina poljoprivrednih proizvoda i poljoprivrednih kultura iz EU odraziti na to kada smanjite i poljoprivrednicima u Srbiji mogućnost i da ih stimulišete na bilo koji način, kako je to država do sada radila, da im date subvencije, a da istovremeno njihovi proizvodi budu mnogo skuplji nego što su proizvodi koji će doći u zemlju iz EU.
Dakle, država se sistematski trudi da svoju privredu potpuno parališe. S druge strane, ovih nekoliko poslednjih dana naročito, a bogami i poslednjih mesec dana, imamo stalne pritužbe iz kabineta premijera Cvetkovića, od ministara Vlade Srbije i premijera, da zbog velike ekonomske krize koja vlada u svetu oni ne mogu da ispune svoja predizborna obećanja koja su davali kada je Vlada formirana, iako, da budemo pošteni, ta obećanja ne mogu da ispune iz nekih drugih razloga, em su bila nerealna, em su bila data od onih koji nisu sposobni da ispune.
Svetska ekonomska kriza nema nikakve veze sa njihovim obećanjima i ona je ispala alibi za njihovu nesposobnost, za njihov nerad, jer kakve veze ima svetska ekonomska kriza sa talasom poskupljenja koje je u Srbiji krenulo odmah po formiranju ove Vlade, odmah u septembru mesecu mi smo imali toliko mnogo poskupljenja, uz onih 10% povećanja penzija koje je socijalno odgovorna Vlada, kako ova vlada voli sebe da zove, dala penzionerima.
Imam ovde izjavu visokog funkcionera, gospodina Radovana Jelašića koji je guverner, koji kaže ovako: "S jedne strane država poveća penzije i zarade, a onda odobri poskupljenja koja od građana izvuku više para nego što su ih na taj način dobili."
To je istina, jer mi smo od septembra pa naovamo imali prvo poskupljenje gasa od 60%, pa onda obećanje da će taj gas biti plaćan u nekoliko rata, odnosno svakog meseca, pa će u jednom periodu biti plaćeno 60%, a u drugom 40%, naravno, od toga nije ispalo ništa. Zatim, imamo povećanje cena svih energenata. Recimo, struja je poskupela preko 10%, onda su poskupele telefonske usluge, impuls će od 1. januara poskupeti 100%, a cena pretplate je sa 74-75 dinara skočila na preko 290 dinara.
Hajde da govorimo o onome što građani Srbije moraju da plate, jer moraju da se hrane. Meso koje je, po statističkim podacima naše države, poskupelo 22%, u cenama to izgleda ovako: u novembru 2007. godine kilogram junetine koštao je 367 dinara, sada košta od 509 do 560 dinara. Moja matematika kaže da je to mnogo više nego 22%. Kafa je bila 45 dinara, a sada je 47 dinara. Suhomesnati proizvodi su poskupeli za preko 11%. Šećer za preko 10%. Duvan je već poskupeo, a sada kada se od nove godine uvede akciza, videćete koliko će tek onda poskupeti.
Vlada uopšte ne vodi računa o onih 10% naših građana koji žive na granici siromaštva, odnosno ispod donje granice siromaštva. Prema istraživanjima, još 10% naših građana se subjektivno oseća toliko siromašnim. Imamo jedno istraživanje koje dolazi iz EU, kome treba posvetiti dužnu pažnju, to je istraživanje koje je radio Statistički biro EU, koje se odnosi na cene 500 različitih prehrambenih proizvoda. Istraživanje je rađeno u 37 zemalja u Evropi. Prema tom istraživanju, Srbija stoji izuzetno loše, jer su samo u Letoniji i Slovačkoj prehrambeni proizvodi jeftiniji, nego u Srbiji. Naravno, govorim o tome, kada se uporede prosečne zarade stanovnika tih zemalja sa cenama koje su u tim zemljama.
Srbija ima najveći rast cena prehrambenih proizvoda, u toku 2008. godine – 13,4%. Naši poljoprivredni proizvodi su poskupeli u prošloj godini 28,5%. Zatim, poskupelo je ulje koje je skuplje nego što je u Holandiji i Nemačkoj. Imamo situaciju da su nam odeća i obuća među najskupljim u Evropi. Možete da zamislite, kada se porede zarade Francuske i Srbije, da je odeća i obuća u Srbiji skuplja nego što je u Francuskoj. Mi vidimo da će se ova tendencija rasta cena i te kako nastaviti i znamo da ona naročito nema veze sa nekim drugim okolnostima, osim sa povećanjem cene evra, odnosno padom vrednosti dinara.
Kada govorim o padu vrednosti dinara, moram da kažem da svakog zaposlenog građanina Srbije ova vlada i predsednik Tadić do sada koštaju 50 evra, jer je tolika razlika u vrednosti naše zarade u odnosu na novembar 2007. godine i na novembar 2008. godine. Znači, za tih 50 evra, koliko svaki zaposleni stanovnik mesečno daje Vladi Srbije da bi mogla da funkcioniše, uključuju se izjave naših zvaničnika Vlade, premijer nam je obećao da nećemo gladovati u sledećoj godini.
To je prvi visoki zvaničnik Vlade koji je o temi gladi otvorio priču i mislim da ta priča mora realno da bude nastavljena, a s druge strane, premijer nam u ekspozeu o merama, koje će država Srbija preduzeti u privredi za 2009. godinu, govori o tome da mi nećemo živeti lošije nego što smo živeli ove godine, što prosto jedno sa drugim ne ide.
Sa druge strane, pridružio mu se ministar trgovine koji kaže da nećemo biti goli i bosi. Prosto, od onih ljudi koji su u kampanji obećavali evropski standard i povećanje životnog standarda građana, zbog čega su ih građani i birali, a to su ovi isti ljudi koji nam danas obećavaju da nećemo biti goli, bosi, gladni, zaboravljajući da u Srbiji već 10% stanovnika zaista jeste gladno.
Ako pogledate istraživanje koje je UNICEF radio i vodio računa koliko je srpske dece gladno, zaista gladno, videćete da je to izuzetno visok procenat. Mislim da moramo da se suočimo, da Vlada pre svega mora da se suoči sa tim kako će da pomogne ovim porodicama, ovim siromašnim građanima i siromašnoj deci da iz tog začaranog kruga izađu. S druge strane, sa ovakvom Vladom i sa ovakvim ministrima, a pre svega sa ovakvim premijerom, koji se ne pojavljuje nigde, sem kada daje takve izjave, mi nećemo moći da izađemo iz ovog začaranog kruga, pre svega gladi.
Ono o čemu Vlada sigurno ne vodi računa jeste inteligencija građana Srbije. Očigledno da je Vlada potcenjuje i očigledno da govori o tome na način da građani Srbije neće znati kada su gladni, bosi i goli, sem ako ih to iz kabineta predsednika Tadića neko ne obavesti.
Pogledajte ovaj talas sindikata koji govori o tome da su prevareni od ove vlade, jer je nešto što je ministar Ljajić potpisao sa njima za 2009. godinu, jednostavno, Vlada Srbije izbrisala. Znači, vodite računa o građanima Srbije. Vi govorite o sebi da ste socijalno odgovorna Vlada, a građani vam kažu, ako to gledate u medijima, da ste vi jedino socijalno odgovorna vlada prema sebi, da sve druge kategorije građana nisu dovedene ni u malo bolji položaj od momenta kada je ova vlada formirana, nego, naprotiv, one su dovedene na ivicu egzistencije. Onaj srednji sloj koji je, u prethodnom periodu dve Vlade Vojislava Koštunice, počeo da se formira, polako prelazi u ovaj sloj siromašnih i opet ćemo imati priču, u kojoj smo se našli 2000. godine, da imamo mnogo više onih koji su na ivici siromaštva, nego onih koji su bogati.
U ovoj Srbiji, u kojoj imate te koje ovde označavate kao velike, a to su otprilike tajkuni koji finansiraju vaše stranke, oni zaista jesu veliki, ali ova vlada ne bi trebalo da bude odgovorna samo prema njima. Ova vlada, pre svega, mora da bude odgovorna onima koji su je birali, iako ste prekršili izborna obećanja, iako ste napravili Vladu na način na koji ste je napravili.
U redu, do sada ste bili odgovorni Manteru, hajte malo sada i građanima Srbije. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, izvinjavam se, jer nisam izgleda razumela.
Po meni bi uvek bilo pre 99. amandman broj 98, tako da sam očekivala da se pročita taj amandman, odnosno da je gospodin Bortić povukao svoj amandman na član 98, pa da onda ide član 99. gospodina Krstina, na koji i reagujem.
Za razliku od gospodina Krstina, koji je govorio u prilog ovoga što govorim, ali je amandman napisan malo drugačije, smatram da je vrlo važno da ostane i član 99. u Predlogu ovog zakona i član 100. koji ide za njim i kojim se opisuju poslovi Uprave za javne nabavke.
Što se mene tiče, tu je vrlo važno da ostanu sledeći poslovi: praćenje postupaka javne nabavke, podnošenje zahteva za zaštitu prava u slučaju povrede javnog interesa i obaveštavanje organa nadležnog za poslove revizije javnih sredstava, budžetske inspekcije i drugih organa nadležnih za pokretanje prekršajnog postupka o nepravilnostima u sprovođenju postupka javnih nabavki i dostavljanju izveštaja o javnim nabavkama koje utvrdi prilikom obavljanja poslova za koje je nadležna.
Upravo mi se čini da je izuzetno važno skrenuti pažnju na ove poslove koje je Predlog zakona predvideo Upravi za javne nabavke, jer ako bismo ukinuli član 99. i član 100. ili ga promenili, čini mi se da bi tek onda nastao haos i onda bi se ovaj postojeći nivo korupcije, koji je iovako izuzetno visok i Srbiju svrstava na 85. mesto na rang listi zemalja u kojima je problem korupcija, tek bi onda nastao pravi haos i tek onda bi korupcija bila toliko visoka da je prosto ne bismo mogli ni izmeriti.
Ako se ima u vidu da svake godine Srbija potroši na javne nabavke najmanje četiri milijarde evra, a najveće nabavke da se upravo dešavaju u republičkim i komunalnim javnim preduzećima, onda možemo misliti kakvi bi svi problemi nastali ako ne bismo imali baš ovako jasno naznačene poslove i ako ne bismo mi kao parlament tražili da se kontrolišu upravo ovako navedeni poslovi.
Meni se čini da je ovde već neko, mislim da je gospođa Radeta iznela podatke, ali mislim da zbog važnosti tih podataka treba više puta reći, a oni se odnose na samo jedan primer. Taj primer je u MUP-u, ova najnovija afera korupcije u MUP-u, gde se godišnje potroši 35 miliona evra. Skoro četvrtina tog novca, to je nešto više od osam miliona evra, praktično izgori, praktično novac građana Srbije se prelije u džepove privatnih lica i privatnih firmi, koje praktično pojedu novac koji bi i te kako značio za ove institucije o kojima govorimo.
O tome koliki je parametar tih vrednosti, koji je nivo svega toga i nivo korupcije u tim organima govori samo jedna priča, zapravo jedan podatak koji je i te kako važan. Recimo, ako ima 40 hiljada zaposlenih ljudi u MUP-u i da se nabavlja godišnje samo po dva kompleta odela, tri para čarapa, 40 hiljada opasača, čizama, cipela, onda možete misliti koliki je to novac i kome taj novac na kraju ode.
Rečeno je već da su to neke iste firme koje rade otprilike javne nabavke i za vojsku i za MUP, te ogromne javne nabavke, tako da je onda moguće pratiti kuda i u čije se to džepove odliva novac. Meni je prosto nejasno zbog čega država upravo ne ide putem tog novca da bi sprečila korupciju u tom pravcu.
Evo još jedan primer koji je i te kako važan i za koji mislim da treba da bude ponovljen, upravo zato što sam postavila poslaničko pitanje u tom pravcu, odgovor nisam dobila, ali ću insistirati da ga dobijem.
Recimo, tadašnji ministar u Ministarstvu za zaštitu životne sredine, gospodin Dragin, potrošio je 10 miliona evra, zaobišao je javne nabavke, sve je nabavljeno po hitnom postupku, za uništenje komaraca, krpelja i ambrozije. Naravno, uopšte nije bilo reči da je nadležnost jednog i drugog posla u okviru ovog ministarstva. Dakle, uništavanje ambrozije je posao Ministarstva poljoprivrede. Uništavanje komaraca i krpelja je posao Uprave za zaštitu zdravlja.
Dakle, ovde je reč upravo o onome što bi trebalo da radi ova Uprava za javne nabavke, da obavesti organe nadležne za poslove revizije javnih sredstava i budžetske inspekcije. Kada dobijem odgovor iz tog ministarstva, pitaću nadležni organe da li su preduzeli sve to što je trebalo da preduzmu.
Još jedan simpatičan primer, koji je upravo iz istog ministarstva, i odnosi se na jednu od velikih i najvećih akcija koje je Ministarstvo ekologije ikada preduzelo u ovoj zemlji, radi se o akciji milion stabala za Srbiju. Jako dobra akcija, jako važna, ona imaju implikacija u mnogim oblastima našeg realnog života i mislim da ne treba ništa zameriti.
Prosto mi je vrlo čudno da je i tom prilikom Ministarstvo za zaštitu životne sredine preuzelo poslove Uprave za šume Ministarstva poljoprivrede. Prosto mi je nejasno da recimo jedno ministarstvo preuzme poslove drugog i potroši novac za tu aktivnost, iako to ministarstvo ne treba da bude zaduženo za taj posao.
To preuzimanje nadležnosti, koje naravno nije zakonito, zapravo je jedan vrlo lep i logičan put kada nešto hoćete da uzmete ili, da ne kažem tu reč koju treba da kaže svak pošten, kada hoćete da nekakav novac sklonite na stranu iz tog drugog ministarstva.
Primer treći - slučajno opet isto ministarstvo, Veliki bački kanal, potpuno ista priča, nije nadležnost ovog ministarstva. Četvrti primer je priča o lekovima. Peti - urbanizam i građevina. Mogu da ovako šaljem dalje redom, skoro da nema oblasti za koju ne možemo da kažemo da u njoj i tek kako caruje korupcija i da se strašno velike količine novca građana Srbije prelivaju u nečije privatne džepove.
Zbog čega je toliko raširena korupcija? Kaže se da postoje neka tri vrlo važna razloga i treba ih reći upravo zato što dolaze iz parlamenta i zato što ovaj parlament mnogi optužuju da on praktično blokira rad, i da to radi opozicija.
Postoji mnogo razloga. Neki od njih su vrlo precizni i odnose se na Vladu, neprimenjivanje postojećih zakona. Mi imamo Zakon o javnim nabavkama. Kakav je takav je, on postoji, i dalje se ne primenjuje. Zbog čega se ne primenjuje? Postoje li u Vladi službe, postoje li ljudi koji treba da rade svoj posao? I te kako postoje. Postoje li službe koje treba da ljude koji ne rade svoj posao ili ga rade na ovakav način da postoji korupcija obavežu da rade ili kazne zbog toga što ne rade? Postoje. Zbog čega to ne rade?
Dalje, postoji vrlo velika nespremnost državnih organa da se bore protiv korupcije. Oni to, naravno, svesno rade i nivo korupcije nije pao u odnosu na prošlu godinu nego se povećao. Zbog čega? Vlada je eliminisala stare organe za borbu protiv korupcije.
Recimo, imamo Republički odbor za rešavanje sukoba interesa. On je ukazivao na izvore korupcije, da ne ulazim u to šta je izjavljivala gospođa Barać, ali prosto govorim ovog momenta. Oni su ukazivali na izvore korupcije. Oni ovog momenta više ne postoje.
Vlada je formirala Agenciju, dok ta agencija zaživi bar godinu dana mora da prođe. Pojavljuje se jedan prostor, jedan vakuum u tom momentu i upravo u tom vakumu, kao što vidite, mediji plasiraju razne afere koje se odnose na javne nabavke. Nemojte da me ubeđujete da je slučajno urađen ovaj veliki promašaj, naravno, urađen je potpuno svesno.
Uz to imamo situaciju u parlamentu. Dakle, ova blokada je definitivno kreirana od parlamentarne većine, od onih koji to mogu; 108 poslanika ne mogu da blokiraju parlament nego mogu oni koji ne umeju da ga vode, iako mi se tako smeškate, tako je.
Vrlo je važno reći da u ovom parlamentu, osim toga što donosimo zakone, mi gospodo, moramo da kontrolišemo rad Vlade. I zbog toga pozivanje parlamentarne većine da mi nemamo pravo da kontrolišemo rad Vlade nije u redu, jer upravo mi ukazujemo na izvore korupcije i na afere koje se ovde događaju. Zbog toga je važno da učestvujete sa nama. I vama nije u interesu da se, prosto, te afere sklone. Zato što ne znam da li baš svako do vas štiti svakoga ko je ovu aferu proizveo.
Na planu borbe protiv korupcije se naravno ne radi ništa. To je očigledno. Rekla sam da korupcija nije smanjena nego povećana. Zbog toga mislim da je i te kako važno da ovaj član 99. u Predlogu zakona za javne nabavke ostane, kao i član 100, koji mora da bude još transparentniji.
Mora negde postojati neko ko će da kontroliše sve ovo, a onda kada budu te afere isplivale na svetlo danje, a naravno da će sve isplivati, neko mora i da preuzme odgovornost. Što se nas tiče, odgovornost je onoga ko je u zakonu apostrofiran da te poslove radi, a to je Uprava za javne nabavke. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, takođe se pridružujem kolegi Plužareviću koji je dao ovaj amandman na Predlog zakona o javnim nabavkama.
Vrlo je važno da se zna kako ovaj prvi stav člana 117. glasi: „Podnosilac zahteva za zaštitu prava je dužan da na određeni račun budžeta Republike Srbije uplati taksu u iznosu od 60 hiljada, odnosno 30.000 ako je u pitanju javna nabavka male vrednosti.'' Gospodin Plužarević je predložio da se ovo briše i prethodni govornik je obrazložio zašto je potrebno da se ovo briše.
Takođe, htela bih da nastavim ono što sam u prvom javljanju započela, a to je priča o nadležnostima i priča o tome kako se sredstva građana, koja se prikupljaju na razne načine i ulivaju u budžet, troše nenamenski, kako se prelivaju iz jednog ministarstva u drugo, opet na način da se nadležnost ministarstva izbegava, da se izbegava proces javnih nabavki i kako se taj novac definitivno uliva i odliva u džepove privatnih lica, što ni na koji način ne treba da stimulišemo.
Dakle, ponoviću da sam više puta postavljala isto pitanje Oliveru Duliću, ministru za životnu sredinu i prostorno planiranje. Naravno, ne odnose se ove konkretne stvari na vreme dok je on ministar u ovom ministarstvu, ali pošto je nadležan mislim da je potrebno da mi odgovore na ova pitanja.
Ponoviću ponovo priču o ambroziji, komarcima i krpeljima. Očigledno ta priča je imala veliki odjek u javnosti i mnogo ljudi, koji su bili nadležni za ove poslove u raznim krajevima zemlje, javljali su se i potvrdili moje navode i tražili da se ta stvar do kraja ispita.
Ono što je sada zanimljivo, započela sam priču u prvom mom javljanju, jeste priča o toj akciji koja se zove: „Milion stabala za Srbiju“. Ovde imam mnogo materijala koji se odnose na to. Jedan od tih materijala je ovaj materijal, u kome ministar Dragin, u to vreme ministar Ministarstva za zaštitu životne sredine, tako se to tada zvalo.
Kaže, to je 4. mart 2008. godine, da Ministarstvo ekologije počinje da ostvaruje projekat: „Milion stabala za Srbiju“, čiji je cilj da poboljša kvalitet vazduha, da se stvore zaštitni pojasevi između industrijskih zona i gradova i pored puteva, kao i da se spreči erozija izazvana vetrovima, kojih ima sve više.
Naravno, to je sve u redu. Zaista je cilj ove akcije sasvim u redu. Sve bi tu bilo potpuno u redu kada bi Ministarstvo ekologije bilo nadležno za ovaj posao.
Dakle, Ministarstvo ekologije nije nadležno za ovaj posao. Pogledala sam Zakon o ministarstvima u prošlom mandatu, pogledala sam ovaj zakon i u sadašnjem mandatu, i za ove poslove je i ranije, a i sada bilo zaduženo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, konkretno Uprava za šume. Nikako ministar Dragin i nikako Ministarstvo za zaštitu životne sredine.
Dakle, iskoristiću priliku da postavim pitanje nadležnim organima: koje ministarstvo je bilo nadležno za akciju „Milion stabala za Srbiju“; koje ministarstvo je platilo milion sadnica; od koga su kupljene i po kojoj ceni ove sadnice? Ono što me naročito interesuje jeste nadležnost ministarstava.
Po mojim informacijama, dakle, Ministarstvo za zaštitu životne sredine nije bilo nadležno za ovaj posao i baš je čudno da je toliko novca i toliki posao ono odradilo u korist nekog drugog ministarstva.
Drugo pitanje koje sam, takođe, načela u prvom javljanju jeste pitanje Velikog bačkog kanala, dakle, još novih informacija. Ta informacija je došla iz nekoliko pisama koje smo dobili od raznih ekoloških pokreta, recimo, Ekološki pokret Vrbas i slično.
Ona se odnosi na obećanje Dušana Pajkića, tada pomoćnika ministra zaštite životne sredine, od 20. 09. 2007. godine. U tom obećanju, gospodin Pajkić, u svojstvu pomoćnika ministra zaštite životne sredine, kaže da će u roku od godinu dana Veliki bački kanal biti prečišćen.
Pazite, radi se o roku od godinu dana. Danas je 12. decembar 2008. godine.
Dakle, u septembru 2008. godine moralo je biti ispunjeno obećanje, ako je posao završen.
No, s obzirom da sama procedura za ceo ovaj posao traje dugo, da bi morala da se uradi procena uticaja na životnu sredinu, koja podrazumeva javnu raspravu na tu temu, pa da se dobiju silne dozvole, prosto sama procedura trebalo bi da traje više od godinu dana u zemlji Srbiji, tako da i u samom startu je bilo jasno da od obećanja neće biti ništa, bar nikako neće biti u tom vremenu u kome je gospodin Pajkić obećao da će taj posao biti završen.
Naravno, ni dan-danas nije očišćen Veliki bački kanal, iako on predstavlja zaista veliki problem za 100.000 ljudi koji žive u velike četiri bačke opštine i količina novca koja je potrebna pokazuje da skoro neće biti očišćen.
Ono što je moje pitanje jeste – koje je ministarstvo bilo nadležno za ovaj posao, dakle, nadležnost ministarstva za ovaj posao me interesuje, a koje ministarstvo je preuzelo posao i da li ga je uradilo? Ponovo kažem, bilo je nadležno Ministarstvo poljoprivrede, Direkcija za vodoprivredu, govorim prema Zakonu o ministarstvima, dakle, Zakonu o Vladi. Radilo se o ogromnim sredstvima i nekako se desilo da nadležnost drugog ministarstva ponovo preuzima Ministarstvo za zaštitu životne sredine i ministar Dragin.
Isto tako, tražim odgovor, kako je gospodin Milan Stević, zadužen za finansije u Ministarstvu životne sredine, mogao da odobri nenamensko trošenje sredstava? Na osnovu čega je odobreno nenamensko trošenje sredstava? Mislim da je jako zanimljivo da ove odgovore dobijemo upravo u raspravi o amandmanima o Zakonu o javnim nabavkama, jer ako ne budemo mogli da sprečimo korupciju, a naročito onaj deo, i pre svega trošenje novca nenamenski, znači, nenadležnog, što je krivično delo, nećemo moći da krenemo dalje i nećemo moći da izađemo iz ovoga, ma koliko mi to politički obećavali. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, isto tako bih volela da kažem nekoliko reči o prvom amandmanu na Predlog zakona o javnim nabavkama, koji je podnela gospođa Vjerica Radeta i koja u članu 1. posle reči "o javnim nabavkama" kaže da treba brisati reči "određuje poslove i oblik organizovanja Uprave za javne nabavke".
Prosto, mislim da je Uprava za javne nabavke i te kako važan deo ovog zakona, iako se zakon zapravo u članu 99. potpuno osvrće na ovu upravu za javne nabavke i kaže da je to posebna organizacija koja obavlja stručne poslove u oblasti javnih nabavki, obezbeđuje uslove za ekonomičnu, efikasnu i transparentnu upotrebu javnih finansijskih sredstava za javne nabavke i podsticanje konkurentnosti i ravnopravnosti ponuđača u postupku javnih nabavki. Na rad i organizaciju ove uprave primenjuju se propisi o državnoj upravi.
Dalje, u Predlogu zakona član 100. opisani su i propisani precizno poslovi ove uprave za javne nabavke. Prosto, mislim da je i te kako važan segment procesa javnih nabavki ova uprava za javne nabavke i zbog toga mislim da joj je konačno potrebno dati jedno novo, dodatno svetlo, jer je ona prosto nekako ostala u senci, čak i u ovom predlogu zakona.
Mislim da je Uprava za javne nabavke upravo onaj element koji može da rasvetli mnoge mutne poslove, da tako kažem, oko procesa javnih nabavki i upravo ako se bude pojavila mogućnost da građani imaju mogućnost da se ta transparentnost konačno i ostvari, znači da prate proces javnih nabavki, na bilo koji način i da se upoznaju, oni će imati mogućnost da korupciju uoče i da na taj način nešto što je skriveno postane jasno, javno i društveno osuđeno.
Korupcije i te kako ima u Upravi za javne nabavke i o njoj je govorio čak i trenutni direktor ove uprave, gospodin Predrag Jovanović, koji sasvim mirno izjavljuje da korupcija u javnim nabavkama odnese godišnje 800 miliona evra i da je indirektna šteta da od loše izvedenih radova ili nabavki neodgovarajuće opreme daleko veća.
Srbija, naime, troši godišnje na javne nabavke najmanje četiri milijarde evra, a najveće učešće u tim nabavkama imaju javna preduzeća, republička ili komunalna.
Hoću da kažem da ako direktor Uprave za javne nabavke ovako mirno može da izjavi da 800 miliona evra sredstava građana Srbije ode u vatru, jer praktično odu tako što se urade jako loši radovi, a to građani i te kako osećaju na svojoj koži, ili se nabavlja lošeg kvaliteta oprema ili potpuno neadekvatna oprema.
Ovde ću apostrofirati more opreme koju koriste bolnice, zdravstveni centri i ostalo, jer prosto građani kažu - kupljen je aparat takav i takav u nekom zdravstvenom centru, a oni ne mogu da ga koriste nego se upućuju na neko drugo mesto, o čemu jako mnogo podataka imamo kao poslanici jer su nas građani upozoravali na to, ali može da se pročita i u istraživanjima koje je uradila Međunarodna banka, koja kaže da u zdravstvu u Srbiji ima najviše korupcije.
Uz tako visok stepen korupcije koji evidentno postoji u Srbiji, a podsetiću vas, recimo, na izveštaj organizacije "Greko", koji je toliko dugo bio skrivan od javnosti u Srbiji, koji se pojavio u jednom momentu kada je Vlada procenila da više ne može da se sakrije, a i upozoriću na istraživanje percepcije korupcije stranih poslovnih ljudi, analitičara rizika.
Iovako nesrećna i osiromašena Srbija i njeni građani, koji ionako imaju toliko nizak standard da to ne može ni da se podvede pod ono što je Vlada obećavala dok je u predizbornoj kampanji pokušavala da animira građane da glasaju za nju, dakle, uz sve to, uz takav stepen korupcije i osiromašenje, gubljenje sredstava građana Srbije, Srbija će biti još više na crnoj listi onih zemalja koje imaju vrlo visok stepen korupcije. Nijedan normalan i ozbiljan poslovni čovek neće doći ovde da investira niti da koristi kapital za korist građana Srbije ako u tom poslovanju mora da računa na to - koliko ja tebi dođem i gde ću se ja tu ugraditi.
To se naročito odnosi na one nabavke koje nisu javne, tzv. poverljive nabavke, koje u jednom delu razumemo zbog čega su poverljive, jer se odnose na Ministarstvo unutrašnjih poslova ili Ministarstvo vojske, ali s druge strane moraju biti proverljive, ako to ne može biti od običnih građana, onda sigurno može od revizorske kuće ozvaničene ili može od poslanika u ovoj skupštini, specijalnih komisija itd. Znači, one moraju biti evidentno kontrolisane jer su upravo one onaj prostor u kome je moguće da se takve zloupotrebe vrše.
Takođe, mislim na tzv. male nabavke, gde se vrlo elegantno zaobilazi zakon i gde se u nizu malih kratkih postupaka u stvari dovede do istog efekta, nabavi se neka silna oprema npr, uz jako mnogo sredstava, a potpuno se izbegne Zakon o javnim nabavkama, koji bi na neki način mogao da prati trag novca.
Dakle, problem korupcije su prepoznali građani i mislim da građani Srbije o korupciji mogu da nam ispričaju mnogo više nego što mi ovde možemo da govorimo i vrlo je važno da čujemo to što govore građani, naročito oni koji su učestvovali na neki način sa svojim preduzećima u postupcima i u tenderima, gde su na takve smešne načine odbijani, da kada bismo čitali obrazloženja zbog čega se sve oni na taj način žale, bilo bi zaista malo vremena da možemo da govorimo koliko je to veliki problem.
Političke stranke su prepoznale problem korupcije. U svim svojim predizbornim obećanjima nema stranke koja nije govorila o borbi protiv korupcije, ali ono što je interesantno, stranke koje su sada došle na vlast, borbu protiv korupcije su završile otprilike na tome da su uhapsile Gorana Kneževića, kao gradonačelnika Zrenjanina, i na tome se slomila borba protiv korupcije. Otprilike, više korupcije u zemlji nema.
S druge strane, ovih dana se u medijima otvara pitanje ovih u uniformi za policajce kao jedna od varijanti korupcije, ali mislim da kao poslanik DSS-a, koja je u prethodne dve vlade i te kako pokazala da zna, ume i hoće da vodi borbu protiv korupcije, moram da podsetim na stečajnu mafiju, drumsku mafiju, mafiju koja je zloupotrebljavala penzione fondove, carinsku mafiju, fudbalsku mafiju i da ne nabrajam dalje.
Prosto kao neko ko je iz stranke koja je pokazala da može da se bori protiv korupcije, hoću da kažem ministrima i Vladi Srbije da je i te kako važno da se bore protiv ove pošasti Srbije i da je i te kako važno za građane Srbije da na nekoj budućoj listi korumpiranih zemalja Srbija ne bude baš na 85. mestu sa onolikim visokim nivoom korupcije.
Vidimo da otprilike budžet u 2009. godini, koji je ovih dana stigao pred poslanike, ima problem sa punjenjem budžeta i vrlo je važno da Vlada shvati mogućnost da, ako se bori protiv korupcije, barem ovih 800 miliona evra koje navodi direktor Uprave za javne nabavke mogu da se sliju u budžet Srbije i da budu na korist građana Srbije, a da se ne odlivaju u privatne džepove prijatelja, kumova i poslovnih partnera naših ministara i direktora javnih preduzeća.
I da je i te kako važno da se namet za punjenje budžeta ne stavlja više na građane i da se ne stavlja više na dnevni red priča o registracijama koje će da koštaju građane kao tromesečna ili četvoromesečna plata svakog prosečnog Srbina, nego prosto da se ova budžetska sredstva štede, čuvaju i na najbolji mogući način troše.
Kada sam već ovde pričala o zloupotrebama javnih nabavki, iskoristiću svoje pravo da postavim još jedno pitanje koje se odnosi na Ministarstvo zaštite životne sredine, odnosno Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja, tako se sada zove. Pitanje glasi: Od koje firme je ovo Ministarstvo nabavilo dži-pi-es uređaje, koliko je za to novca platilo i da li je postupak javnih nabavki sproveden prilikom ove nabavke?
Moja informacija je da je ovde došlo do klasične zloupotrebe Zakona o javnim nabavkama i da se pod plaštom potrebe da se zaštite automobili Ministarstva, da prosto ne budu ukradeni, da mogu da se prate, došlo do velike nabavke, koja ničim nije bila izazvana, i da su se na taj način potrošila velika sredstva građana Srbije, a da se razlog zbog koga su nabavljeni pokazao kao potpuno promašen, jer je jedno od tih vozila ukradeno.
Mislim da ste zabeležili moje pitanje i da ću dobiti odgovor na to pitanje. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministre, DSS želi da podrži amandman koji je na član 9. podneo narodni poslanik Kenan Hajdarević, iz nekoliko razloga.
Pre svega, gospodin Hajdarević je naveo u svom amandmanu da on zapravo poštuje sve one kriterijume koje bi jedna ozbiljna vlada i ozbiljno ministarstvo pravde uvažili, a to je da je Priboj grad na granici, da je to višenacionalna sredina i da je to samim tim dovoljno, a uz to je sasvim prirodno da područje tužilaštava prati područje sudova, tako da mislim da ovaj amandman ispunjava sve one kriterijume koji su potrebni da bude priznat.
Međutim, Vlada Srbije očigledno nije želela da uvaži ovakve argumente, što je sasvim u skladu sa onim kako se Ministarstvo i Vlada ponašaju tokom ovih nekoliko nedelja koliko traje rasprava o ovim amandmanima i ovim zakonima.
Zapravo, sve one argumente koje poslanici vlasti i opozicije pišu, uglavnom vodeći računa o tome da ispoštuju i neke uslove koji su važni za sredinu iz koje dolaze, Vlada odbacuje ne smatrajući čak ni da je potrebno da o tome nešto ozbiljnije kaže ovog momenta kada se o tome raspravlja.
Zbog čega je važno da se o ovome danas govori?
Zbog toga što je Vlada rešila da ukine 104 suda, da ukine jako mnogo tužilaštava, zbog toga što je odlučila da od 300 do 400 sudija ostavi bez posla, da celokupno sudstvo dovede u poziciju da putuje od danas do sutra. Zbog toga treba o tome javno govoriti.
S druge strane, Vlada kaže da ona u koncept ovih promena ulazi zbog toga što želi da štedi, zbog toga što smatra da je vrlo važno da se efikasno radi i da se radi u mnogo manjem broju sudova i tužilaštava zbog toga što je to manje skupo i to manje košta građane Srbije. Mislim da je bilo mnogo argumenata za to da je zapravo to skuplja varijanta i za državu i za građane Srbije i mislim da ne treba dalje o tome pričati.
Zbog toga mi je vrlo važno da kažem zašto Vlada sad odjednom toliko želi da štedi. Sasvim je prirodno da mi poslanici pratimo malo više šta se piše u medijima, jer kao poslanici ni na koji drugi način ne možemo da se obavestimo o budžetu, koji inače kasni mesec i po dana, nego tako što pratimo šta se u medijima o tome objavljuje.
Ono što vidimo jeste jako komplikovano punjenje budžeta i odmah dolazimo na temu onoga što je ova grupa ljudi koja se predstavlja kao vladajuća koalicija obećala svojim biračima, a to je da će u zemlju dovesti svež kapital i da će u zemlji cvetati sve od silnih investicija koje su tu došle. Očigledno je da od investicija i od kapitala nema ništa.
Da je to očigledno da očiglednije ne može biti govori i priča o tome da se ovih dana vodi računa o tome da se taksa na registraciju vozila poveća tri puta. Zamislite, zarade neće porasti, ali će zato takse na registraciju biti povećane tri puta. Kako će se to odraziti na standard građana koji otprilike svojim položajem u krajnjem siromaštvu treba da pune budžet Vlade, koja očigledno ima potrebu da strašno mnogo putuje? Jer, kad saberemo koliko će da putuje, recimo, potpredsednik Vlade gospodin Krkobabić, to košta građane Srbije pet miliona.
Dakle, dotakli smo pitanje teškog punjenja budžeta i odmah smo došli do teme obećanja koja je Vlada dala građanima u predizbornim aktivnostima. Očigledno je da od jednog od prvih i najvažnijih obećanja, a to je status kandidata za ulazak u EU, nema ništa i da zadugo nema ništa. Očigledno je da se više nigde, čak ni oni zagovornici da će to biti sutra ili prekosutra, najkasnije za nekoliko meseci, kao što je gospodin Đelić ovde uzvikivao - hajde da uđemo... Dakle, priča o belim šengen vizama je priča za neko daleko buduće vreme.
Takođe, za daleko buduće vreme je i priča o 200.000 novih radnih mesta, jer očigledno je da od toga nema ništa. Ovih dana je, samo u toku novembra meseca, otpušteno 6.000 radnika a još 7.000 je na kolektivnim odmorima koji su, u stvari, pripremna faza za otpuštanje.
Nadam se da su vam poznate odluke o proširenju kolektivnog ugovora koji ste potpisali sa sindikatima da ćete u budžetu predvideti 15% od prosečnog ličnog dohotka za topli obrok i 70% od prosečnog ličnog dohotka za regres i da ovi štrajkovi danas ispred Vlade nezadovoljnih radnika kojima ste sve to obećali, usput ste to potpisali, predstavljaju zapravo opomenu, jako važnu i veliku opomenu, Vladi da vodi računa i da se ne igra sa onima koji zaista jedva održavaju goli život svojih porodica.
S druge strane, šta je sa tim što ste obećali da ćete očuvati teritoriju Kosova i Metohije u okviru Srbije­? Juče je prekinut rad zbog toga što poslanici opozicije nisu hteli da mirno i ćutke prihvate da tog dana Euleks ulazi na teritoriju Kosova i Metohije. Kao što vidim, uglavnom mediji o tome izveštavaju kao da je ulazak Euleksa bio uz potpunu tišinu i ćutnju. Znate, postoji mnogo priča i pesama u Srbiji koje kažu da se iz te potpune tišine i ćutnje ono najstrašnije u ljudima rađa. To je ona situacija kada će se dogoditi prelom u ljudima.
Kad sam već pomenula obećanja, moram da pomenem i ovo najnovije obećanje koje je predsednik Srbije, koji voli da bude premijer u slobodno vreme, dao na sednici svog glavnog odbora. Interesantno je da je na toj sednici gost bio onaj koji se predstavlja kao vanstranačka ličnost, a inače je premijer u senci, gospodin Cvetković. Koja su to najnovija obećanja koja je gospodin Tadić dao građanima? Dakle, prateći ispitivanje javnog mnjenja o tome koji su najveći strahovi građana u ovim vremenima, uz nepogrešivi instinkt njegovih savetnika, gospodin Tadić je rekao da zapravo strah od gubljenja radnog mesta jeste prvi strah koji se pojavljuje kod ljudi, čak i pre straha od smrti.
U ovakvim situacijama u kojima se nalazi Srbija mogu realno da zamislim tu situaciju, naročito imajući u vidu onog mučenog čoveka koji je u Loznici stradao radeći na crno za 1.000 dinara dnevno. To je ona strašna slika Srbije u kojoj je najvažnije sačuvati radno mesto, pa makar na njemu ne primali platu, pa makar tu platu primali sa strašno velikim smanjenjem.
Dakle, čuveno obećanje je bilo da će se ministri ocenjivati i da će se procenjivati njihov rad na svaka tri meseca, odnosno kvartalno. To bi sve bilo fino i lepo kada bi predsednik Srbije zaista imao nadležnost nad tim. Međutim, on zna da nema nadležnost nad tim, a ipak to radi. Vrlo je zanimljiv motiv zbog čega to radi. On se već duže vreme građanima Srbije predstavlja kao čvrst momak koji drži stvari u svojim rukama, koji će voditi računa o svakom građaninu ponaosob i zaštititi njegov goli život, jer, zapravo, premijer i njegovi ministri nam govore da nećemo biti gladni, goli i bosi. Dakle, to je onaj korak između onih obećanja da ćemo živeti svetski i evropski, pa do toga da nećemo biti goli i bosi, i to sve zajedno za četiri meseca.
Predsednik Srbije zapravo želi da nam poruči da on odlučuje o svemu, čak i o onome što nije njegova nadležnost i samo zahvaljujući njegovoj dobroti i dalekovidosti građani Srbije će biti pošteđeni od toga da gube radna mesta. To, naravno, nije u skladu sa onim što se događa. Ne znam šta će biti sa ovim radnicima koji su već izgubili radno mesto, ali hajde da verujem da će ih on vratiti svojom silom na ta radna mesta.
Sad dolazimo do priče o tome koji su to kriterijumi koji će se pratiti i na osnovu kojih će ministri biti ocenjivani i procenjivani i gubiti radna mesta. Dakle, prema mišljenju kabineta predsednika, jer on se o ovome izjasnio, to su: sud javnosti, sud struke, profesionalaca u tom poslu i ispunjavanje obećanja, dakle, koliko je ministar ispunio obećanja iz predizbornog perioda.
Ako sudimo po ovom prvom kriterijumu, sudu javnosti, predsednik slobodno može da raspusti Vladu, pošto u anketama preko 60% ljudi kaže da nas Vlada ne vodi u dobrom pravcu. Dakle, sud javnosti je u ovom trenutku potpuno jasan – gospodo, vratite radna mesta i radite nešto drugo što bolje umete da radite.
Sud struke, da vam ne navodim šta vam sve pričaju ekonomisti u medijima i kako govore koliko nas MMF dovodi u situaciju koja je trenutno u Americi vrlo aktuelna, da vam ne govorim o tome kolika vam je inflacija, kakva je mogućnost da ona osnova na kojoj ste zasnovali budžet od 3,5% bruto društvenog proizvoda bude zaista ispunjena. Ni mnogo ekonomski i privredno jače zemlje neće imati rast, nego će stagnirati u ovim godinama, jedino će ova nesrećna Srbija, koja je slaba, pokradena do kraja, rasti. Dakle, ta prva pretpostavka za budžet je potpuno pogrešna.
Druga pretpostavka, da će se inflacija zadržati na 8%, takođe je potpuno pogrešna, jer svaki put kada dinar padne za 10% inflacija poraste za 3,5 ili 4%, tako da je cela priča o tome, o osnovama na kojima pravite budžet, potpuno pogrešna. Kada te premise padnu, mi ulazimo u začarani krug inflacije.
Onaj prvi potpredsednik, onaj sa zlatnim glasom vam o tome govori, jer on dolazi iz one opcije koja je bila izuzetno uspešna, inflacija je tada bila najveća. On jako dobro zna kako se to tada radilo i on nam poručuje da će nas on od toga spasiti.
Znači, ušli smo u začarani krug, investicija nema, kapitala nema, inflacija raste, trošite budžetske rezerve, dovodite nas u poziciju da zaista od danas do sutra gledamo šta će biti sa Srbijom. To je, što se mene tiče, prateći ono što vi govorite u kampanjama, ono što je sledilo i što je bilo logično, davali ste obećanja koja nisu mogla da budu ispunjena.
Da ne govorim o tome koliko ste neozbiljni pa ste izgubili 90.000.000 samo od carina kada ste se odlučili da jednostrano primenjujete SSP.
To je jedna potpuno neodgovorna odluka, zbog koje će neko u budućnosti snositi jako mnogo posledica, ali ovoga trenutka će posledice snositi samo građani.
Dakle, devedesetih godina mi smo imali sankcije spolja, od međunarodne zajednice. Ovog trenutka mi sankcije imamo iznutra, od sopstvene Vlade, koja se uz devizu "ili ulazak u EU ili smrt Srbiji", pošto Evropa kaže "nećete biti član toga", odlučila za to da Srbije nema.
Dakle, poštujem odluku predsednika Tadića, kriterijumi su javni, potpuno sam vam pokazala da kriterijumi pokazuju da vi treba da odstupite. Mislim da je to realno.
Mislim da ovog momenta treba da učinite prvi korak, povucite sve ove zakone ili prihvatite amandmane koje opozicija nudi. Ona ih nudi upravo zbog toga što misli da nešto sa njima možda i može popraviti. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ne vidim da je iko ovde iz Ministarstva, ni gospođa ministar. Valjda je morala da izađe. Ova gospođa ministar je ovde najčešće i najduže sedela i zaista učestvovala u radu, tako da mogu da razumem da povremeno mora da izađe.

S druge strane, vratila bih ovu našu priču na amandmane i javila sam se povodom amandmana gospodina Zorana Bortića na član 5. tačka 2, u kojoj kaže – Privredni sud u Šapcu, za teritoriju opština Bogatić, Vladimirci, Koceljeva, Krupanj, Lajkovac, Ljig, Ljubovija, Mali Zvornik, Mionica, Osečina, Ub i za gradove Valjevo, Loznica i Šabac. Drugim rečima, gospodin Bortić je ovim amandmanom predložio da se Privredni sud koji se nalazi u Valjevu, dolazim iz Kolubarskog okruga, ukine i da se njegovo sedište prebaci u Šabac, kao gradu u Mačvanskom okrugu.

Kao poslanik DSS-a koji dolazi sa teritorije Kolubarskog okruga, zaista sam vrlo ozbiljno pripremila podatke koji se odnose na materiju koju ovi zakoni ovde prezentuju. Mislim da je jedino merodavno da se ti podaci ukrste, kako bismo dobili prave parametre i kako bismo dobili pravu diskusiju. Volela bih da popričamo o argumentima gospodina Bortića, koji su, kada je govorio o svom amandmanu, krajnje opšti. To je jedna politička priča poslanika vladajuće koalicije koji dolazi sa teritorije Mačvanskog okruga i priča političku priču, u želji da ta politička priča kod njegovih glasača ostavi neki utisak.

Volela bih sada da govorim jezikom brojki i da posle toga on i ja pričamo, na osnovu toga. Podaci koje hoću da iznesem odnose se na njegov argument da je iz Mačvanskog okruga mnogo više predmeta pred Trgovinskim sudom u Valjevu nego što je to iz Kolubarskog okruga. Evo podataka koji su egzaktni, jer se odnose na 2007. godinu. Imam podatke i iz 2008. godine, ali ona nije gotova i ne možemo da ih upoređujemo, i to su podaci koje je Trgovinski sud iz Valjeva dostavio Ministarstvu pravde. Inače, to je sud koji u 2007. godini ima 91,2% rešenih predmeta, dok je koeficijent ažurnosti 0,91%, što znači da što je taj procenat niži, ažurnost je veća. Dakle, evo podataka, pa da onda razgovaramo. U materiji privrednih sporova, parnica, sa teritorije Mačvanskog okruga primljeno je 573 predmeta, sa teritorije Kolubarskog okruga – 559 parničnih predmeta, ukupno 1.132; razlika za Mačvanski okrug – plus 14.

U materiji stečaja, sa teritorije Mačvanskog okruga primljeno je 13 predmeta, sa teritorije Kolubarskog okruga – 14 predmeta, ukupno 27; razlika u korist Kolubarskog – plus jedan.

U materiji izvršenja, sa teritorije Mačvanskog okruga primljeno je ukupno 1.578 predmeta i predmeta 459, objasniću šta su, znači, 1.119; sa teritorije Kolubarskog okruga, ukupno 1.487 predmeta i 335, znači, 1.152. Ti predmeti su izvršenje na osnovu presuda, a i na osnovu verodostojne isprave, uglavnom, računa i faktura. To su, zapravo, tužbe, jer se nakon prigovora zasniva parnica. Tu je razlika – 33 predmeta u korist Kolubarskog okruga.

Moram da preciziram još jednu stvar, kada govorim o ovim predmetima, o mačvanskim predmetima. To su predmeti, zajedno, iz Loznice i Šapca, a kada govorim o predmetima iz Kolubarskog okruga, onda su to samo predmeti iz Kolubarskog okruga, iz Valjeva.

Jedan od njegovih argumenata je bilo polemisanje da bi ovaj sud u Šapcu bio ekonomičnija varijanta, sve je podjednako blizu, svi gradovi i mesta su podjednako blizu. Gospodin je zaboravio samo jednu stvar, da su trgovinski sudovi, zapravo, sudovi posebne nadležnosti. Ni na jedan način se ne mogu uporediti sa sudovima opšte nadležnosti, što je on uporno govorio.

Moram da kažem da bi tih devet sudija, koliko ima ovaj sud u Valjevu, trebalo ili da ostanu bez posla, ili da, po ovom vašem predlogu, putuju na raznorazne načine u Šabac. Moram da kažem još jedan problem u vezi s tim. Da li gospodin zna koliko je sudija potrebno za formiranje sudskih veća, kolika je mesečna norma po jednom sudiji, kojom se vrednuje rad sudije, da je za jedan stečajni predmet potrebno najmanje četvoro sudija, od kojih nijedan ne može da postupa u parničnom predmetu koji proistekne iz tog slučaja?

Dakle, ovde ima mnogo argumenata koji govore o tome da je ovo što on predlaže, zapravo, jedna lepa politička priča, ali bez argumenata, nema pravih životnih primera koji mogu da budu u korist te priče. Zbog toga sam smatrala da je potrebno da iznesem svoje viđenje. Prosto, dolazim iz Kolubarskog okruga, vrlo sam zainteresovana za ono što se radi u Kolubarskom okrugu. Nemam ništa protiv da Šabac dobije trgovinski sud, ali ne na način na koji je to gospodi Bortić predložio, da se ukine Trgovinski sud u Kolubarskom okrugu i da se prebaci tamo.
Gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, ne bih volela da je gospodin Bortić shvatio da sam napala njega lično. Samo sam polemisala s njegovim argumentima, na način za koji mislim da je sasvim svrsishodan, zapravo, jezikom brojki.
Ja poštujem jednu izreku, koja kaže – kada brojevi govore, i bogovi ćute. Dakle, iznela sam brojke iz jednog i iz drugog okruga, stavila sam ih pred poslanike, gospodin kaže da ima iste brojke, video je da nisam nijedan od njih zloupotrebila. Iznela sam ih takve kakvi jesu i, prosto, nemam ništa protiv toga da Šabac dobije sud, ali to da treba ukinuti Trgovinski sud u Valjevu zbog toga što Šabac ima veći budžet, mislim da nema veze jedno s drugim.
Apsolutno, nemam ništa protiv gospodina poslanika, možda ja malo zvučnije diskutujem, niti to ima veze sa rivalstvom između Šapca i Valjeva. Prosto, hoću da iznesem brojeve; za svakog normalnog čoveka brojevi su dovoljni da uporediš neke stvari. Ako ćemo političkim argumentima, o njima možemo da pričamo, ali govorim jezikom brojeva.
Jezik brojeva pokazuje da je broj predmeta u Trgovinskom sudu u Valjevu iz Mačvanskog okruga i iz Kolubarskog okruga vrlo približan, jedan ili dva predmeta u korist jednog ili drugog grada, s tim što, ponovo kažem, kada je u pitanju Mačvanski okrug, zajedno su gradovi Šabac i Loznica, a kada je u pitanju Kolubarski – samo Valjevo. Dakle, to je jezik brojeva. Možemo da diskutujemo dalje.
Molim vas, nemojte se naći uvređenim, nemam ništa protiv vaših argumenata, ni načina na koji vi to iznosite. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, u ime DSS-a sam podnela amandman na član 3. tačku 4. Predloga zakona o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava, jer smatram da je ovaj predlog zakona dao potpuno neadekvatan model mreže osnovnih, odnosno opštinskih sudova, kako su se ranije zvali, i da će na taj način biti oštećeni, pre svega, građani Srbije, pošto se moj amandman odnosio na dva okruga, na Kolubarski okrug, odakle dolazim i čije građane zastupam, i na Raški okrug.
Zapravo, ja sam svesna da bilo kakve argumente da ovde iznesem i bilo kakav amandman na ovaj zakon, on ne može da bude adekvatan, prosto, zato što je Predlog zakona toliko loš da se amandmanima ne može popraviti. Da je to istina, pokazuje i broj amandmana, jer je na samo 19 članova podneto preko 120 amandmana, a na ovaj treći član, koji se uglavnom odnosi na sedište opštinskih sudova, podnet je najveći broj amandmana. Znači, sedišta su pitanje gde su sve moje kolege, i sa leve i sa desne strane, dakle i oni koji predstavljaju vladajuću koaliciju, i oni koji predstavljaju opoziciju, podneli gomilu amandmana.
Vidim da, uglavnom, ministar i Vlada nisu prihvatili ove naše amandmane, tako da mi se čini da sve ovo što danas, i ovih dana, ovde obrazlažemo nema nekog velikog odjeka.
Zarad toga što smatram da sam zaista u pravu što se ovoga tiče, smatram da treba da obrazlažem ovaj amandman, a kad kažem da je mreža sedišta sudova loša, imam, pre svega, na umu mišljenje javnosti, i to onog dela stručne javnosti koja ovih dana vrlo negoduje. Danas je jedan deo te javnosti, profesionalne i stručne pravosudne javnosti, tražio od predsednika Tadića da ceo ovaj set pravosudnih zakona, jednostavno, povučete, da se više ne blamirate i da ne dovodite pravosuđe u situaciju iz koje se ne može dugo izaći.
Kažete da je jedan od razloga, zaista se ružno osećam ovako, gledajući vas i govoreći – vi, mislim na predlagača – racionalizacija. Ne može biti racionalizacija ni pod razno, pre svega, zato što, ako se ukinu 104 suda i ako se otpusti 300 ili 400 sudija, kao što ovaj model predviđa, to nikako ne može biti racionalizacija.
Model koji nudite je skuplji u pristupu, skuplji u putovanjima; možete da zamislite gomile sudija koji putuju putevima Srbije. Putujem svaki dan od Valjeva do Beograda i znam koliko nekad to može da traje, tako da mogu da zamislim koliko će sudije kasniti i komplikovati ionako težak posao koji treba da rade.
Racionalizacija, kao metod, potpuno otpada.
Ono što vi nudite je, zapravo, narušavanje osnovnog principa – dostupnosti pravde građanima, i to nije nešto o čemu treba da pričamo. Uz to, u Predlogu zakona nigde niste naveli kojim kriterijumima ste se rukovodili kada ste odlučivali koje ćete sudove i gde zadržati. Doduše, u obrazloženju koje sam pročitala uz Predlog zakona, vidim da je jedan od kriterijuma geografska udaljenost, da je drugi kriterijum mreža puteva i mogla bih to da razumem da vi pravite saobraćajno preduzeće. To ima jedno s drugim veze. Ali, pošto pravite mrežu sudova, ne vidim kakve to veze ima.
Nemojte da razumete da sam, kao predstavnik DSS-a, protiv racionalizacije. Ima mesta da se priča o tome, ima mesta da se razgovara o tome da sudove koji imaju mali broj predmeta, možda, treba na neki drugi način rešiti, ali vi imate ovde situaciju da 104 suda treba da ukinemo, jer ne odgovaraju vašem kriterijumu.
Mislim da je trebalo uraditi jednu zaista kompletnu i detaljnu analizu i da je ta detaljna analiza podrazumevala kriterijume kao što su, recimo, teritorija koju taj sud pokriva, koliko stanovnika gravitira tom sudu, kakva je nacionalna struktura stanovništva, da li se taj sud nalazi blizu državne granice, ili se ne nalazi blizu državne granice, i još hiljadu argumenata i kriterijuma bi moglo da se pronađe i da se o njima razgovara.
Govorite o tome da ukidate sudove u malim mestima, zbog toga što tamo caruje korupcija.
To je potpuno neodrživa teza. Ja predstavljam ta mala mesta i hoću da kažem da je to potpuno neodrživa teza, zato što, ako je to istina, ako korupcije u sudovima ima, a ima je, vaš zadatak je da regulišete to pitanje, da one koji su korumpirani stavite na mesta koja je država odredila, u institucije kao što su zatvori, a one druge ljude, koji nisu korumpirani, da ne prljate tom pričom – svi su korumpirani.
Ako pratimo tu vašu tezu, potpuno neprimerenu, u malim mestima rade i profesori. Hoćemo li i njih da stavimo u kombije i da ih vozimo po Srbiji? U malim mestima rade lekari, hajde, taj model da primenimo i tu. Potpuno je neprimenljivo. Korupcija nije stvar malog mesta, korupcije ima u Beogradu, možda, i više nego u malom mestu, ali u malom mestu se mnogo više zna.
Pokazala sam da kriterijumi koje ste naveli ne mogu biti kriterijumi. Ostaje ono što je suština, znači, ostaje politika.
Političkom voljom se sudovi izmeštaju, ukidaju. Razmislite o tome šta vladajuća koalicija, kao političku poruku, šalje građanima u malim gradovima. Šalje im poruku da oni ne treba da imaju gradove, da ne treba da žive u urbanim sredinama, jer im ukidate institucije. Mali grad koji ima školu, crkvu, sud, ima smisao. To je suština oko koje se taj grad okuplja.
Znam da u malim gradovima ljudi mnogo kvalitetnije i bolje gledaju u sud i bilo koju instituciju države, nego što se to dešava u Beogradu i u velikim gradovima. Ako u jednom malom gradu ukinete instituciju kao što je sud, budite sigurni da se za dugo vremena ta institucija tamo neće obnoviti, a nije zanemarljiva stvar ni to da u javnim institucijama, kao što je sud, u državnim organima, radi jako veliki broj ljudi, koji će ovog trenutka biti u situaciji da ostaju bez posla.
Samo bih još rekla nekoliko stvari koje su vezane za prvi deo mog amandmana na tačku 4), to je Kolubarski okrug. Tu sam pokupila i brojeve koji mogu da budu nekakvi parametri kada odlučujete.
Npr., sadašnji opštinski sud, Osnovni sud, kako ga zovete u Predlogu ovog zakona, u Valjevu ostaje. Ovog trenutka, to je sud koji ima godišnje oko 30.000 predmeta. U njemu ovog trenutka rade 24 sudije. Mogu da vam kažem da oni jedva pokrivaju broj predmeta koji imaju. To znam, jer sam, kao poslanik, u situaciji da me jako mnogo građana zove i traži moju pomoć. Zašto traže pomoć? Zato što ne dolaze na red njihovi predmeti.
To je sud u koji se u proteklih četiri-pet godina uložilo mnogo sredstava, i u opremanje i u kompletno sređivanje suda spolja. To je sud u kome se zaposlilo nekoliko sudija, tako da je sistematizacijom pokriven potpuno, i to je sud, na moj ponos, koji je pre 2000. godine, do 2003. godine, bio na začelju tabele prema broju predmeta koje je rešio. Ovog trenutka, to je sud u prvom delu tabele.
To znači da sve što je uloženo u taj sud ima smisla. Valjevo je jedan od gradova koji je pronašao i zakupio prostor, zakupio drugu zgradu gde će biti tužioci. Valjevo ide korak ispred, a mali je grad. Suština priče je da se moji sugrađani žale da je nemoguće, vrlo teško, da njihovi predmeti dođu na sud.
Samo ću da napomenem ljude iz Fabrike "Uzor", koji pet godina, iz meseca u mesec, sa mnom imaju sastanke, jer ne mogu da ostvare svoje pravo, iako ih je sud vratio na posao. Postupci se rastežu, od Vrhovnog suda, opštinskog, okružnog, Vrhovnog, tako da oni i dalje ne mogu da ostvare svoje pravo, da se vrate na posao ili da idu u penziju, pošto su, po godinama i po stažu, već tu. U jednom tako sređenom sudu imamo problema. Zamislite kad u takvom sudu sudije jednom, dva puta, tri puta nedeljno putuju.
Koristim termin koji je ovog trenutka tu. Osnovni sud je u 2007. godini imao 3.321 predmet, a u prvih devet meseci ove godine – 2.457 predmeta. Uz to, u ovom sudu ima devet sistematizovanih sudijskih mesta, šest ljudi radi na tim mestima i, prema odluci predsednice Vrhovnog suda Srbije, dobili su kao ispomoć još tri sudije koje rade na teritoriji Kolubarskog okruga. Hoću da kažem da oni imaju povećane potrebe, veći broj predmeta i imaju sistematizovana mesta za te ljude. Šta će se dogoditi kad tog suda više ne bude bilo? On će biti jedinica – reći ćete mi vi.
Hajdemo na opštinu Osečina. Moram da podsetim, to je opština koja se nalazi blizu državne granice. U taj sud je uloženo mnogo sredstava, zgrada je kompletno sređena i opremljena, ima 600 kvadratnih metara, imaju savremene sale za suđenje, četiri kabineta za sudije. U 2007. godini, ovaj sud je imao 3.299 predmeta, a do septembra ove godine – 3.404 predmeta. Moje stranačke kolege iz Osečine su sugerisale da će, kada ukinete ovaj sud, Sud u Osečini biti prva institucija koja je ukinuta u 21. veku. Mislim da nije prirodno i lepo da neko ponese epitet nekog ko je uništavao i ukidao institucije.
Opštinski sud u Lajkovcu, 2007. godine je imao 1.257 predmeta, do septembra 2008. godine – 1.280 predmeta. Inače, Lajkovac je opština, u toku je gasifikacija, u toku je eksproprijacija zemljišta u Malom Borku i Skobalju, raseljavanje stanovništva zbog napredovanja rudarskih radova i kopova ''Kolubara'', ako se čudo dogodi, pa onaj autoput o kome svi pričamo zaživi, jer prolazi kroz teritoriju ove opštine.
Tu ima toliko mnogo potrebe da taj sud ostane, da mislim da je neverovatno ružno skloniti instituciju koja jednoj sredini i te kako treba.
Pominjali ste u više navrata Mionicu. Volela bih da neko ode u sud u Mionicu i da onda pričamo o svemu tome.
Da ne nabrajam više, pošto vidim da je to prilično dosadno i ministru i svim ostalima, pa da krenem na još jedan argument koji je ona koristila kao argument, a to je mreža puteva u Kolubarskom okrugu.
Mreža puteva u Kolubarskom okrugu je poprilično dotrajala. Ona jeste restaurirana u jednom delu u proteklih nekoliko godina, jeste obnovljena, ali je i te kako loša. S obzirom na to da sam već pominjala Osečinu i da je to jedan planinski kraj u Kolubarskom okrugu, ne mogu da zamislim kako će se i kojim sredstvima transportovati sudije kad prelaze Kameničko brdo i odlaze na suđenje bilo gde.
Moram da vam kažem da učenici i profesori koji idu u Osečinu u srednju školu ne mogu da pređu to brdo kada padne sneg. Hoću da kažem da građani Osečine mogu da očekuju da sudovi rade u njihovim sredinama samo leti.
Ja ću i dalje nastaviti da obrazlažem ovaj amandman, mada vidim da apsolutno nema saradnje u tom delu da ovo neko prati.
Drugi deo mog amandmana je, takođe, na član 3. tačku 13. To je deo koji se odnosi na Raški okrug. Dobro je da se osnuje sud u Kraljevu, ali nije dobro da ste ga ukinuli u Raškoj. Godine 2007. bilo je 3.700 predmeta, a za 10 meseci ove godine – 3.500 predmeta.
Inače, moram da kažem, pošto očigledno ne znate, opština Raška se nalazi uz administrativnu liniju Kosova i Metohije. To znači da ima povećanu stopu kriminala, od narkomanije, do trgovine ljudima. Uz to, pripada joj deo Kopaonika s bespravno podignutim objektima, tako da je ukinuti sud u takvim okolnostima ravno samoubistvu za taj kraj.
Hoću da kažem da ono što ste nazvali argumentima, prosto, ne mogu biti argumenti, zato što imate ovog momenta, što se svih poslanika ovde tiče, i ovih koji sede i podržavaju Vladu, i onih koji je ne podržavaju, kao i celokupne stručne javnosti, veliki otpor. Samo je jedna mogućnost – da povučete ove zakone, ili da prihvatite amandman, ne moj, zato što je moj samo jedan deo, ja potpuno razumem da se svako od mojih kolega bori za svoj okrug i za svoj kraj, nego da prihvatite amandman moje koleginice iz DSS-a Milice Radović, koja kaže da ovaj član 3. treba brisati, tj. ostaviti mrežu sudova kakva je ona danas.
Hvala, gospodine predsedavajući. Kao poslanik DSS-a ću i te kako koristiti svoje pravo da govorim za ovom govornicom. To što mi neko spočitava da nemam adekvatno pravo jednostavno ću zanemariti zato što mislim da mi on to pravo ne može oduzeti.
Prvo ću početi od onoga što je on rekao da Vlada Vojislava Koštunice nije govorila o ovome ili onome. Vlada, doduše, nije govorila o tome da nećemo biti gladni, kao što govori ova vlada. Nije govorila ništa ni o tome da nećemo biti goli i bosi, kao što govore ministri ove vlade, a nisu doneli budžet, iako su svi zakonski rokovi prošli. U predizbornoj kampanji su obećavali 200.000 novih radnih mesta, visoki standard, ravan Evropskoj uniji itd.
Čime je govorila Koštuničina vlada, i jedna i druga? Govorila je i te kako svojim delima. Podsetiću one koji su zaboravili, ali građani to i te kako dobro znaju, u vreme Vlade Vojislava Koštunice ste imali rast bruto društvenog proizvoda za 7,6%. Bili ste među onim zemljama u tranziciji koje su imale najviši rast bruto proizvoda. Imali ste makroekonomsku stabilnost u zemlji, imali ste je nekoliko godina. Ovoga trenutka nemate ništa od toga.
Šta ste još imali? Imali ste započinjanje svih vrlo važnih infrastrukturnih objekata. Sada ova vlada baštini neke od njih. Smatram da je potpuno normalno da vlade nasleđuju poslove koje jedna započne, druga pokrene. Ružno je što su koncesiju za autoput na onakav način srušili, što pokušavaju da sruše priču o gasnom aranžmanu na ovakav način, a zapravo je prirodno da nastavljaju to.
Šta je još Vlada Vojislava Koštunice uradila? Ove devizne rezerve, koje se ovih nekoliko meseci puštaju nekontrolisano ne bi li zaustavili pad dinara, skupila je Vlada Vojislava Koštunice. Mi smo tada imali i te kako visoke rezerve. Vi ste u poslednjih devet meseci pustili u promet milion ili 900 miliona evra iz tih rezervi ne biste li zaustavili kurs, a ipak niste uspeli da ga zaustavite, što je ružno, jer em trošite državne rezerve, em kurs ne možete da zaustavite.
Imali ste kupovnu moć građana koja je daleko viša nego što je danas. Imali ste Ustav koji je donela Vlada Vojislava Koštunice. Siromaštvo koje je bilo realno smanjeno na 6%. Imali ste prve zakone iz ekologije.
Približava mi se tri minuta pa ubrzavam. Zatim, imali ste toliko mnogo pomaka koji ne mogu da stanu u ta tri minuta, pa ću verovatno koristiti nekoliko puta po tri minuta da vas podsetim. Danas je to zaboravljeno. Danas vam premijer kaže da nije nužno da on 1. novembra donese budžet među poslanike, da nije nužno da ga Skupština usvaja uopšte, izgleda da ga neće ni usvajati. Danas je to normalno. Za vreme Vlade Vojislava Koštunice to nije bilo normalno.
Hvala, gospođo predsednice.
Dame i gospodo poslanici, pozivam se na čl. 225. i 226. Poslovnika, jer mi je, kao narodnom poslaniku, vrlo važno da dobijem informaciju koja je važna i za rad poslaničke grupe kojoj pripadam, ali i svih nas, zato što se radi o jednoj, očigledno, velikoj zloupotrebi.
Moje pitanje glasi – da li je, i na osnovu kog zakona, Ministarstvo životne sredine nadležno za uništavanje ambrozije, komaraca i krpelja? Ako nije, a odgovoriću delimično na ovo pitanje, na osnovu kog zakona je preuzelo tu nadležnost u proleće 2008. godine i za te aktivnosti utrošilo 10 miliona evra budžetskih sredstava? Očigledno se radi o jednoj od najvećih zloupotreba ovog ministarstva. Ovde sam, da pomenem, tražila da u rebalansu budžeta obezbede veća sredstva, upravo, za ovo ministarstvo, smatrajući da je ono ovde oštećeno.
Očigledno da oni imaju deset miliona evra za bacanje. Očigledno se radi o tome da je ovo uništavanje ambrozije, komaraca i krpelja omiljeno sredstvo kada se pokuša da se otuđi novac iz budžeta, jer je, pre svega, nemoguće utvrditi ni kolika je količina otrova iskorišćena za ove aktivnosti, niti ima mogućnosti da se prati kako su ove akcije izvedene, odnosno kakvi su rezultati ovih akcija.
Ono što sam najavila da ću da odgovorim, pozivam se na Zakon o zaštiti bilja iz 1998. godine, na osnovu kog je Vlada, 2006. godine, donela Uredbu o suzbijanju i uništavanju korovske biljke ambrozije. Vlada kaže da je za ovo nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
S druge strane, Zakon o zaštiti stanovnika od zaraznih bolesti iz 2004. godine kaže da Ministarstvo zdravlja uređuje zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti, određuje zarazne bolesti i mere za njihovo sprečavanje, suzbijanje. Ono što je suština, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva su nadležne institucije.
Ponoviću svoje pitanje – da li je, i na osnovu kog zakona, Ministarstvo životne sredine nadležno za uništavanje ambrozije, komaraca i krpelja? Ako nije, na osnovu kog zakona je preuzelo tu nadležnost?
Vrlo mi je važno da dobijem odgovor na to pitanje, a znaću da iskoristim ono što dobijem. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovana gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, gospođa Donka Banović i ja smo ispred poslaničke grupe DSS podnele amandman na član 49. koji glasi: "Sekretarijatom rukovodi sekretar suda, koga na predlog predsednika suda postavlja opšta sednica. Sekretar Vrhovnog kasacionog suda ima status državnog službenika na položaju. Sekretar Vrhovnog kasacionog suda može biti samo onaj ko ispunjava uslove za sudiju apelacionog suda."
Dakle, naš amandman se sastoji u tome što se stav 2, po našem predlogu, briše, znači, ovaj deo: "Sekretar Vrhovnog kasacionog suda ima status državnog službenika na položaju." Dobili smo odgovor od Vlade i od Odbora za pravosuđe koji kažu da ne prihvataju ovaj amandman, iako Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć. Dakle, odgovor koji smo dobili kaže da se amandman ne prihvata iz razloga što je potrebno da sekretar Vrhovnog kasacionog suda, kao najvišeg suda u Republici Srbiji, ima status državnog službenika na položaju, što bi odgovaralo značaju njegove funkcije, u skladu sa određenim zakonima druge vrste. Iako Zakonodavni odbor kaže da je to moguće, mislim da je to kolizija.
Dakle, ono što smo u ime poslaničke grupe DSS gospođa Donka Banović i ja htele jeste da konačno počnemo da primenjujemo ono što ova vlada neprekidno govori i što je nužno, a to je zapravo štednja. Ovde je očigledno da država proizvodi sve veći i veći broj državnih funkcionera, iako njih i danas ima toliko da taj broj nije ni pristojno izgovoriti.
Ono što je takođe vrlo važno jeste da smo mi, kao država koja hoće da ide u evropsku zajednicu, prihvatili niz mera kao što su smanjenje broja službenika u administraciji, državnih funkcionera i smanjenje broja zaposlenih u državnom aparatu, a ono što neprekidno dobijamo i što nas stalno čudi je to da sa svakim novim predlogom zakona koji dolazi od Vlade narodnim poslanicima mi vidimo da Vlada stalno povećava taj aparat i da stalno imamo nove državne funkcionere, nove službenike u administraciji, u ministarstvima i sl. Kada je bio rebalans budžeta pred nama mi smo kao poslanici opozicije ukazivali neprekidno na to da aparat postaje neprimerno velik.
Isto tako je vrlo čudno to što Vlada, koja sebe predstavlja kao socijalno odgovornu, mora da štedi iz više razloga, a jedan od njih je ta velika svetska kriza, koja je očigledno došla u našu zemlju, iako su mnogi ministri odgovorno tvrdili da nema šanse da dođe kod nas i da će to nama dobro doneti. Ona je definitivno ovde, otpuštaju se mnogi radnici, u mnogim firmama imamo vrlo restriktivan budžet, bar kako kažu mediji, a Vlada se prema tome ne odnosi na način koji situacija zahteva od nje.
Sa druge strane, ono što očekujemo od jedne vlade koja za sebe kaže da je socijalno odgovorna vlast jesu mere štednje. Te mere štednje moraju da se osete na budžetu smanjenjem broja državnih funkcionere, jer, izvinite, ta odgovorna vlada mora racionalno da troši sredstva budžeta, sredstva svih građana Srbije. To nisu sredstva koja treba da se stalno troše na izdržavanje stalnih državnih funkcionera.
Kada sam već pomenula budžet, a ovaj amandman je u vezi sa tim budžetom, moram da kažem da mi narodni poslanici stalno dobijamo informacije iz medija da je budžet krajnje restriktivan. Dakle, danas je 20. novembar, 1. novembra svaki poslanik u ovoj Narodnoj skupštini morao je da ima dokument koji se zove budžet Republike Srbije za 2009. godinu, a danas ga nemamo. Nema pred nama ni ministra finansija, ni premijera koji bi nam objasnio o čemu se radi. Dakle, ovo što ja budem sada govorila možda nije ni istinito, s obzirom na to da sam informisana iz medija, kao i svi ostali poslanici.
Dakle, definitivno smo shvatili jednu stvar: budžet je restriktivan, smanjuju se socijalna davanja u poljoprivredi, u turizmu se smanjuju, smanjuju se subvencije iz oblasti socijalnih davanja i to za 25%. Prosto je neverovatno da se štedi na sudovima, da 39 opštih sudova neće postojati, biće ukinuti, da ćemo imati 300-400 sudija manje, jer će ovaj reizbor ići ka tome; da se smanjuju davanja za Vojsku za tri milijarde usled toga što imamo reforme u Vojsci; da se smanjuje penzionerima, a predizborna obećanja su data tako olako; da studenti ne znaju kada će upisati godinu, jer se ne zna budžet.
Štednji se pridružuje ministar Dulić sa savetima da treba da štedimo struju, da gasimo svetla, da se kupamo noću, da peremo noću.
Hvala ministru što nas razume, ali prosto nema potrebe za tim, jer mi smo svi prošli onaj period kada su trenutni koalicioni partneri ministra Dulića nas naučili da štedimo i na onim nemogućim stvarima, kao što su neke najobičnije stvari za život. Naučili su nas i to da nemamo struju i po 20 sati, tako da prosto hvala ministru, savet je savet.
Sa druge strane, ono što je takođe neverovatno jeste da ovog trenutka ne štedi jedino Vlada. Njen budžet je rasipnički. Zbog toga je naš predlog, molim vas, nemojte više da nam dajete predloge zakona u kojima će svaki državni službenik postati državni funkcioner.
Poštovana gospođo predsedavajuća, prvo da kažem da mi je jako žao što gospodina ministra nema, mada poštujem to što je ovde aktivno radio i učestvovao, zato što smo mogli da nastavimo ono što smo u našem prethodnom susretu kada je on predstavio svoj zakon počeli, a to su neke nedoumice i nesuglasice koje bi možda mogle da imaju nekakav rezultat.
Hoću da kažem da danas u Srbiji niko ne zna pouzdano koliko ima udruženja raznih, nekih sa jako dugom tradicijom, kao što je recimo Savez inženjera i tehničara iz davne 1868. godine ili Lovački savez iz 1896. godine, a svesni smo toga da je devedesetih jedan veliki broj nevladinih organizacija i udruženja nastao i oni nastaju sve do danas.
U stvari, samim tim stvoren je jedan vrlo snažan treći sektor koji počiva upravo na interesovanju građana, na njihovoj zainteresovanosti za neka određena životna pitanja i na njihovoj građanskoj inicijativi. Ovaj treći sektor postaje zaista partner državi.
Mi smo svesni toga i ovog trenutka je to u ovoj zemlji, mada nepokriveno pravnim propisima, partner državi, i to u onim oblastima u kojima obično postoji neko jako interesovanje i potreba građana, a ceo državni sistem koji je prilično spor, rigidan i teško efikasan ne može da da nekakav brz i jednostavan odgovor.
Pomenuću, recimo, postoje razni centri za podršku osoba sa invaliditetom, razni ekološki pokreti, pokreti za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Onaj generalni problem Srbije, do Predloga ovog zakona, zapravo je bio to što ne postoji jedinstveno zakonodavstvo i što se mi u određivanju ove oblasti rukovodimo vrlo starim zakonima iz osamdesetih, devedesetih godina.
Ti zakoni su pravljeni u nekim drugim okolnostima, drugom društvenom sistemu, drugom ekonomskom sistemu i ne mogu apsolutno da odgovore onim potrebama koje ima savremeno društvo i savremena kretanja.
Ne bih govorila o tim zakonima, prosto zato što je više puta do sada bilo reči o tome, ali hoću da kažem da smo naročito kao zemlja imali problema sa tim kako i gde smestiti predstavništva stranih udruženja, koja su dolazila na teritoriju Srbije, i to se pokrivalo delimično Zakonom o kretanju stranaca, delimično nekim odlukama, tako da država sama nije imala instrumente kontrole tih udruženja i to je jedan od razloga zbog kojih su se građani često žalili na to.
Vrlo je dobro što je danas pred nama ovaj predlog zakona, prosto zato što na jednom mestu on definiše sve ove probleme i treba da bude donet. Osnov za donošenje ovog zakona je naš Mitrovdanski ustav, donet u vreme vlade Vojislava Koštunice, i vrlo visoki standardi prava i sloboda koji su doneti u tom Ustavu i koji su predstavljeni, i koji zapravo predviđaju da prava i slobode idu sve dotle dok ne ugrožavaju prava i slobode drugih.
Ustav je takođe predvideo i mogućnost zabrana rada raznih udruženja i prosto je dao za to nadležnost Ustavnom sudu, a vrlo je eksplicitno rečeno, i vidim da je to uneto u ovaj zakon, šta je to što može dovesti do gašenja organizacija, kasnije ću govoriti o tome kada budem govorila i o ovom delu o zabrani raznih organizacija.
Dakle, moram da kažem da je Predlog ovog zakona pošao od jednog vrlo preciznog načela, a to je načelo slobode udruživanja i slobode da građani u okviru jednog udruženja sami postavljaju odnose i uređuju međusobno način kako će funkcionisati unutrašnji odnosi u udruženju.
Sva udruženja mogu ili ne moraju da se upišu u registar koji vodi ministarstvo nadležno za upravu i one organizacije koje se registruju dobijaju pravni status lica i sve što uz to ide. One koje se ne registruju podležu pravnim pravilima o građanskom ortakluku.
Ono što je meni razumljivo, to je sve ovo što sam do sada rekla. Ono što mi nije razumljivo je zapravo to što je predlagač predvideo da se za udruženja čije se sedišta nalaze na teritoriji Vojvodine vodi jedan drugi registar, koji je nadležno ministarstvo taj posao poverilo AP Vojvodini, sa obrazloženjem da je to decentralizacija, da Vojvodina mora da ima uvid na to ko takva udruženja pravi, ko je osnivač, šta je njihov cilj, kako ona funkcionišu i sve ostalo.
Ti argumenti me nisu zadovoljili, jer tom logikom, ako je to logika, i lokalna samouprava takođe ima poverene poslove, takođe je cilj svih nas decentralizacija, pa bi lokalna samouprava mogla da radi neke druge poslove. Takođe lokalna samouprava je vrlo zainteresovana za to ko na teritoriji te lokalne samouprave, kakve organizacije i udruženja pravi, zapravo ovde je reč samo o udruženjima, ko je osnivač, šta ona rade.
Ako je to logika, onda u ovom delu ima nekakav konflikt svega toga. Pošto to nije logika, nije predviđeno da lokalna samouprava to radi, onda dolazimo samo do toga da razlog može biti čisto politički, odnosno postoji jedan politički dogovor da ona obećanja koja je DS dala u Vojvodini budu ispunjena i to je jedini razlog zbog čega se ovo sve dešava.
Naročito me u to uverava i sledeći stav. Prvo, brže, efikasnije i ekonomične je voditi jedan registar centralni. Prosto je potreba jedne zemlje da ima jedan takav registar, a predlagač sada u drugom delu, kada se radi o predstavništvima stranih udruženja, predviđa da se vodi samo jedan registar. Prosto i predlagač je tu negde bio na toj relaciji o kojoj sada DSS diskutuje na ovaj način.
Ono što je takođe sporno za DSS jesu rešenja koja nudi ovaj zakon u oblasti koja se tiče maloletnika. Dakle, Predlog zakona kaže da maloletna lica do 14 godina mogu biti osnivači udruženja, uz overenu saglasnost zakonskog zastupnika, i jasno mi je to overenu saglasnost, i kaže da maloletno lice do 14 godina uz saglasnost zakonskog zastupnika može da pristupi udruženju.
Meni je potpuno jasno, odnosno ovde nema ništa sporno sa stanovišta Konvencije o pravima deteta i tu ništa ne bi bilo sporno dati prava i slobodu tim mladim ljudima, ali je prosto bilo potrebno da predlagač predvidi jedan model zaštite maloletnika od svih vrsta zloupotreba. To je jako značajno za svako društvo, pogotovu za društvo u tranziciji kakvo jeste Srbija i sa svim problemima koje imamo mi sa mladim ljudima, upravo zato što država nema pravne okvire kojih bi mogla da se pridržava.
Kada govorimo o zloupotrebi, prosto moram da kažem da je danas Svetski dan prevencije zlostavljanja dece, i kada se već pozivam na tu Konvenciju o pravima deteta, u toj Konvenciji sem prava na slobodu udruživanja imamo i neka druga prava koja se upravo tiču toga da država, odnosno roditelj moraju da se pobrinu o tome da ona ne budu ni zlostavljana, ni žrtve trgovine ljudima, niti svih drugih vrsta zlostavljanja.
Kada sam pomenula primer, evo jednog primera koji smo svi čuli pre nekoliko meseci. Postoji jedna francuska humanitarna organizacija koja se zove Zojina barka, koja je jedno vreme radila u afričkim zemljama koje su bila zahvaćene ratom i koja se predstavljala kao humanitarna organizacija čiji je zadatak bio da pomogne deci u tim područjima i da za određenu decu, čiji su roditelji poginuli, ona pronađe roditelje, odnosno staratelje u Evropi. Strašan skandal je bio kada se otkrilo da je iza takve jedne humanitarne organizacije stajao jedan lanac pedofila.
Sličan problem je bio i sa jednom holandskom organizacijom koja se zove Martin i nekoliko desetina dece je bilo žrtva te humanitarne organizacije.
Sada možete da zamislite šta sve može da se dogodi sa podacima dece. Pazite, svako udruženje, kada postajete njegov član, daje vam da odgovorite na neki upitnik ili anketni list u kome unosite sve podatke o sebi, o svojim roditeljima i sve dalje.
Znači, svaka organizacija, svako udruženje propisuje kakav je sadržaj tog anketnog lista i on može da bude takav da se dobiju podaci koji njemu odgovaraju. Šta sve može, dakle, da se desi sa podacima te dece, kada recimo shvatimo da ta organizacija koja se predstavila kao humanitarna nikako nije humanitarna?
Objašnjeno mi je da su podaci zaštićeni i da to što roditelj, odnosno zakonski zastupnik daje overenu potvrdu o tome da on zna o čemu se radi mene nije zadovoljilo, zato što mi imamo problem sa jako mutiranim organizacijama i udruženjima, gde se strašno mora voditi računa kome poveravamo svoju decu. Prosto roditelj nekad nije u situaciji ni da zna o čemu se sve radi i nikad nije informisan najbolje.
Prosto mi je sve ovo palo na pamet upravo zato što smo imali upravo jedan zakon koji je govorio o podacima ljudi i gde smo videli da potpuno nekontrolisano podaci svih nas cure iz svih institucija. Zbog toga DSS smatra da je potpuno u redu da stečena prava dece ostaju. Mi nemamo ništa protiv da deca imaju prava koje im nudi Konvencija i koja treba da imaju, ali da je predlagač dužan i država dužna da preuzme odgovornost i ponudi potpuno pouzdan način zaštite podataka o deci i same dece.
Još jedan podatak bih iznela koji se upravo odnosi na ovu oblast zaštite podataka članova udruženja. Koliko sam videla u ovom Predlogu zakona, prosto pomislim da nisam dobro videla, da nije propisan postupak odlaganja dokumentacije i čuvanja dokumentacije onih udruženja koja se gase, koja prestaju da postoje. Ovde je vrlo precizno predviđen postupak brisanja udruženja, ali šta se dešava sa spiskovima članova tog udruženja kada se organizacija ugasi? Kome oni pripadaju, ko može da ih koristi i na koji način? To je jako značajno i mislim da je potrebno da imamo odgovor na to.
Na primer, udruženja koja se bave talentovanom decom imaju sigurno spiskove. Mi smo svedoci toga da postoje spiskovi talentovane dece u ovoj zemlji. Mislim da je to strateško pitanje za svaku zemlju i za zemlju Srbiju u kojoj talentovana deca treba da nose progres u budućnosti. Nije dobro da se nekontrolisano odliva sve to iz ove zemlje.
Izuzetno je važan deo zakona koji se odnosi na razloge za zabranu udruženja. Naravno tu sam malo govorila, kada sam govorila o onome šta Ustav nudi kao model, odnosno šta on predviđa, koji su to razlozi, smatram da je to jako važno reći ovde - znači sva prava i slobode ljudi za udruživanje, ali sve dotle dok ta prava i njihove slobode na ugrožavaju prava i slobode drugih građana; zatim ako ta udruženja pozivaju na rušenje ustavnog poretka; ako narušavaju našu teritorijalnu celovitost; ako izazivaju i podstiču rasnu, nacionalnu i versku mržnju, mržnju koja je zasnovana na bilo kojoj različitosti.
Sada je moje pitanje vrlo praktično. Ovaj predlog zakona predviđa da se u sledećih 18 meseci sva udruženja koja postoje na teritoriji Srbije preregistruju. Šta će se dogoditi sa onim udruženjima koja upravo odgovaraju ovim uslovima ovde koji su navedeni za brisanje iz registra organizacija, zapravo za prestanak rada?
Moja koleginica Aleksandra Janković je pomenula jedno, koje je očigledno toliko godina radilo na razbijanju i države, i naše teritorijalne celovitosti i svega ostaloga, ugrožavalo prava i slobode drugih ljudi, stavljajući ih na neke spiskove koji podsećaju na rane tridesete dvadesetog veka. Tako da mislim da je to odgovor koji mi ovde treba da dobijemo.
Dakle, DSS smatra da je Predlog zakona pred nama dobar, da je važno da se on nalazi pred nama, ali sa svim ovim što smo danas rekli. Mislim da smo konstruktivno izneli kritike i smatram da nema ni jednog građanina u ovoj zemlji, bilo da je iz vlasti ili iz opozicije - da neće da zaštiti svoje dete, i tuđe dete i svu decu ove zemlje, zbog toga što mi nekakav član nećemo da dopunimo u delu da se zaštiti. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući. Dobijam reč po Poslovniku, pozivam se na  članove 225. i 226, potrebno mi je obaveštenje koje je važno za rad ove skupštine i svih poslanika u njoj. Dobili smo informaciju da je Vlada postigla dogovor sa MMF-om i posle toga smo dobili informaciju koja je razočarala sve penzionere, jer je potpuno jasno da u sledećoj 2009. godini penzioneri neće dobiti povećanje penzija od onih 70% prosečnog ličnog dohotka, što je bilo predizborno obećanje koalicije SPS-PUPS-JS, a onda kada je formirana Vlada koja je preuzela to obećanje, to je bilo i obećanje Vlade.
U međuvremenu moram da kažem da su penzije povećane linearno 10% i to je jedino što je izvesno da će ostati u idućoj godini kada su u pitanju penzioneri.
Ako sada pogledamo strukturu i primanja nosilaca penzija videćemo da preko 58 penzionera, od onih 1.600.000 penzionera u Srbiji, prima penzije koje su manje od 20.000. Od toga 9,44% penzionera prima penziju do 9.715 dinara.
Ako pogledamo da je penzija linearno povećana, oni su u ovoj strukturi do 20.000 dobili maksimalno povećanje od 2.000. Ako pogledamo ovu kategoriju do 10.000 oni su dobili otprilike od 400 do 970 dinara. Moram da kažem da je još jedna kategorija penzionera koji primaju penzije do 30.000 isto tako velika i da ukupan broj penzionera koji primaju penzije do 30.000 je 90% od onih 1.600.000.
Ako sada pogledamo da su sve cene drastično povećane u ovoj zemlji, energenti preko 60%, hrana, prehrana i bezalkoholno piće je, prema strukturi koju smo dobili danas, Srbija iza Letonije je najviše povećala cene u protekloj godini.
Imamo povećanje odeće i obuće koje je isto tako najveće u Evropi. Imamo telefon koji je poskupeo tri puta, saobraćaj i sve ostalo.
Suština je da tih 10% koje su penzioneri dobili već ne postoje, pojela je inflacija i pojela su poskupljenja. Sa druge strane, hajde da pogledamo i ovu strukturu koja je iznad 30.000 i da pogledamo otprilike šta je tu zanimljivo.
Ako pogledam tu kategoriju koja prima penzije od 40.000 do 90.000, a to je kategorija od samo 10% penzionera, videćemo da je njihovo linearno povećanje mnogo veće, od 4.000 do 9.000, što znači da je u ovoj kategoriji preko 4.000, da su otprilike dobili 9.000, što je otprilike penzija ovoga koji prima minimalnu penziju. Interesuje me recimo koliko je povećanje penzije gospodina Krkobabića. To je podatak koji je vrlo zanimljiv.
Postaviću još jedno pitanje, radi toga sam se javila. Najavljeno je povećanje akciza za sledeću godinu goriva. Znamo da je cena goriva ovog trenutka svuda u svetu drastično pala i da je na nivou od pre nekoliko godina, iako cene na našim pumpama to ne govore, najavljeno je povećanje akciza za gorivo i verovatno će se primenjivati od 1. januara 2009. godine.
Moje pitanje je - da li je to najavljeno povećanje akciza direktno u vezi sa problemom punjenja budžeta, jer je očigledno da mi u sledećoj godini nećemo moći da napunimo budžet? Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, prvo ću da kažem nekoliko važnih stvari koje se odnose na Zakon o javnim nabavkama koji je još važeći i koji je od momenta kada je donet, 2002. godine, pokazao mnogo nedostataka. Bilo je mnogo nedoumica vezanih za njegovu primenu i mnogi su upravo u tako koncipiranom zakonu prepoznali jednog od krivaca za ovako visok stepen korupcije u državi, a moram da vas podsetim da je Srbija na listi od 180 zemalja sa indeksom od 3,4 stavljena na mesto koje je vrlo neslavno, a to je 85.
Najmanje što smo očekivali od novog predloga zakona, i DSS i građani, jeste da zapravo reši problem korupcije, barem u onom domenu koliko ovaj zakon može. Istovremeno smo očekivali da se efikasnije i brže sprovodi postupak samih javnih nabavki, da budu zaštićena prava svih strana u samom postupku. Očekivali smo da se eliminiše problem očigledne kolizije između pojedinih članova u starom zakonu. Očekivali smo da se eliminiše i problem nedorečenosti, nepreciznosti pojedinih članova starog zakona. I, ono što smo najviše očekivali, govorim o velikom broju ljudi koji se bave raznim poslovima u domenu na koji se odnosi ovaj zakon, najpre smo očekivali kontrolu poverljivih nabavki i vrlo komplikovanu do sada, ali mnogo bolju saradnju Komisije za zaštitu prava sa drugim organima u Srbiji.
Ono što smo dobili kao predlog zakona vrlo smo detaljno analizirali, kao poslanička grupa, i videli da je to dosta prepakovan prethodni zakon. Doduše, otklonio je neke male nejasnoće, mada su ostale mnoge nedorečenosti na koje ću ja sada ukazati.
Pre svega, hoću da počnem od toga da je definicija pojma "popust na ponuđenu cenu" potpuno netačna. U teoriji kažu da popust na ponuđenu cenu nije metod određivanja cene, kako se ovde kaže, već je to deo cene koju ponuđač neće tražiti ukoliko naručilac od njega naruči robu, usluge ili radove iz više partija jednog predmeta javne nabavke. Ovako piše u teoriji. Sličnu primedbu mogu da stavim i na definiciju elektronske ponude, kao i elektronske licitacije. U definisanju ovog pojma imate da je u jednom delu data prava definicija, a u drugom se postavljaju uslovi pod kojim je elektronska ponuda ispravna, recimo, kada se ta ponuda može podnositi.
Čini mi se da je potrebno malo razjasniti ove stvari. Naročito se ovo odnosi na elektronsku licitaciju, jer, moram da vas podsetim, ovo će predstavljati veliki problem kad budu donosili podzakonske akte zato što je ovo vrlo važno. Hoću da vam ukažem na ono što su uporišta direktive evropskog parlamenta i Saveta Evrope.
Dalje, problem može da nastane kod regulisanja izuzetaka, jer zakon mora da predloži detaljnije regulisanje izuzetaka.
Ima nekoliko vrlo važnih načelnih primedaba koje mogu da podvedem pod nekoliko elemenata. Jedno od toga je, kako vi kažete, transparentnost, a ja bih volela da kažem - javnost postupka nabavki. To je i te kako važan detalj, ako mogu uopšte da kažem detalj, koji može da spreči zloupotrebu.
U predlogu koji ste vi ovde dali, u članu 10, niste obuhvatili sve važne aspekte transparentnosti postupka. Recimo, vi govorite o tome gde se i kako može, pod kojim uslovima, objaviti tender, ali ne govorite to što mislim da je važno da svi zainteresovani građani znaju; bez obzira na to čime se bave, pre svega bih apostrofirala novinare, moraju da dobiju informaciju pod kojim uslovima se odvija tender, šta je i kako sa tim tenderom. Ako se to ne pojavi, vi kršite jedan zakon koji je donet u ovoj skupštini, a to je Zakon o dostupnosti informacija.
Zatim, još jedna načelna priča, to je hitnost nabavki. Mislim da je vrlo važno da na to skrenem pažnju, zato što je to, u stvari, način zaobilaženja zakona. To je onaj zamajac korupcije koji je do sada imao strašno mnogo potpore u ovom prethodnom zakonu. Ako bih vam rekla da u ovom materijalu imam... Ovo pokazujem zbog kolega i zbog građana, tu su navedeni svi mogući razlozi zbog kojih se, recimo, hitnost nabavke sprovodi i zaobilazi Zakon o javnim nabavkama. Vidite, recimo, razloge, a vrednost je 180 miliona: kasno dobijena sredstva, kašnjenje u usvajanju plana poslovanja, masovne respiratorne infekcije, neuspeo postupak, kvar, epidemija salmonele, prestanak isporuke zbog raskida ugovora sa dobavljačem, donator uslovio izvršenje radova, fasada ugrožava bezbednost, krov prokišnjava. Pazite razlog. Onda: ugroženost normalnog funkcionisanja bolnice, neophodne količine. Pazite ovo: neuspeo otvoreni postupak i sezona rada fontana je započela, hitna intervencija na otklanjanju havarija na kanalizacionoj mreži.
Dakle, ovde ćete da pronađete toliko razloga od kojih možete da napravite neverovatno dobru humorističku seriju, ali to je sve zamajac korupcije, jer se u postupku nabavki zaobilazi ono što je važno u zakonu, a to je da zakon bude precizan i da mi na osnovu njega možemo da kažemo - nemoguće je izbeći ono što jesu odredbe zakona.
Ono što je još jako važno i na šta poslanici DSS-a ukazuju, to je ta tzv. tajnost, odnosno poverljive nabavke.
Kada pričamo o poverljivim nabavkama, to su uglavnom nabavke koje mi razumemo, nabavke koje se tiču vojske, policije, BIA, ali mislim da je vrlo važno da zakon predvidi da mora da postoji kontrolni organ. Da li će to biti Državna revizorska kuća, da li će to biti parlament, da li će to biti ne znam ko, može da se priča o tome, ali prosto je nemoguće (zaista su vrednosti enormno velike) da se sredstva građana Srbije troše tako da vi nemate pojma gde ona odlaze i pod kojim uslovima odlaze.
Zatim, šta je još važno? Trebalo bi pažljivije pogledati deo zakona koji se odnosi na reference ponuđača. Prosto mi se čini da u Predlogu zakona dajete mogućnost da u konkursnoj dokumentaciji sam naručilac odredi period koji mu je bitan i odnosi se na reference ponuđača. Mislim da je tu mnogo pametnije da zakon odredi rok i kaže: daju se reference pet godina, deset godina. Nema veze, vi ponudite taj rok, ali mislim da je mnogo važnije da takav rok postoji nego da dolazi do zloupotrebe. Kad govorim o mogućnosti zloupotrebe mislim na korupciju, pre svega. Vi ćete vrlo lako sa nekim da se dogovorite da tražite da 15 godina budu ponuđene reference i nekom drugom čoveku ćete dati mogućnost da ponudi svoje uslove, a nekom nećete, tako da mi se čini da preciznije definisanje omogućava da nikog ne favorizujete, da konkurencija bude zaista prava. Mislim da je nekakav rok od pet godina optimalan rok, ali to je ostavljeno za diskusiju.
Dalje, ono što je izuzetno komplikovano u Predlogu ovog zakona, a bilo je i u prethodnom, jeste ponderisanje, odnosno to je postupak gde se daju poeni za određene elemente ovog ugovora. Čini mi se da je ovde to preterano komplikovano i da ćemo doći u situaciju da i mi imamo kuću koja se samo bavi pripremom konkursne dokumentacije, a mislim da Srbija zaista u ovom trenutku nema uslove za to. Većina firmi koje se bave biznisom nije na tom nivou da može da ponudi. To će dovesti do toga da nemate pravu konkurenciju, jer će onaj ko ima jaču firmu biti u situaciji da vam ponudi to što vi tražite, a ostali neće moći.
Zatim, jasna mi je namera predlagača da delimično favorizuje domaće ponuđače, odnosno ponuđače robe domaćeg porekla, ali mi se čini da to nije najbolji način, jer se može desiti da time potpuno obeshrabrimo strane ponuđače, a da istovremeno naše ponuđače dovedemo u situaciju da se oni opuste, da imaju početnu prednost i da tako imamo smanjenu konkurenciju. To nije zdrav odnos i mislim da treba preispitati ove odredbe.
S obzirom na to da je potrebno, čini mi se, stvarno mnogo administriranja na raznoraznim instancama, to tek otvara mogućnost za veliku manipulaciju i izigravanje zakonskih odredaba. To jeste jedan put ka korupciji. Recimo, šta ćemo da radimo sa spornim situacijama u vezi sa poreklom robe ili, recimo, poreklom ponuđača?
Sada jedno pitanje koje se tiče Uprave za javne nabavke. Mislim da bi bilo važno o tome nešto malo progovoriti zato što vidim da i u prošlom zakonu, a i u ovom predlogu ova uprava polako odumire, a ona je u proteklom periodu imala i te kako važnu ulogu. Recimo, pogledajte, ovo su samo materijali u jednoj kalendarskoj godini, svi tenderi koji su poništeni. Ovo je materijal koji je dala Komisija za zaštitu prava. Da ne čitam, mislim da bi bilo zanimljivo i da se pročita koje su to institucije koje su najčešće kršile ovaj zakon i gde su poništeni postupci u celini. Nećete verovati, ali samo kada pogledate materijal iz ove jedne godine dolazite do zaključka da je ona priča svetskih i evropskih institucija o tome da u Srbiji najveći stepen korupcije imaju zdravstvene institucije i da su četvrte u svetu - potvrđena priča. Ako to pogledate, videćete da je to stvarno istina. Ako samo ovlaš prelistate ovaj materijal (koji stvarno jeste obiman), videćete da jedna trećina jesu razne klinike, čak Ministarstvo zdravlja u nekoliko navrata, tako da je to vrlo zanimljiv materijal koji bi trebalo pogledati.
Da se vratim ovoj Upravi za javne nabavke. Čini mi se da Uprava za javne nabavke nema kapacitete ni u prethodnom zakonu, a ni u ovom zakonu. Njeni kapaciteti su vrlo ograničeni i oni predstavljaju prepreku za primenu ovog zakona. Čini mi se da kada se uspostavi sistem interne i eksterne provere, pre svega kroz funkcionisanje Državne revizorske institucije, koja treba da bude oslonac u radu i nas u parlamentu ali i države, ovaj zakon može da ima one elemente koje ste vi hteli i koje vidim kao nameru kroz ovaj predlog zakona.
Interesantan deo, koji je poslanicima DSS-a bio vrlo zanimljiv, jesu kaznene odredbe koje ste predvideli u zakonu. To je jedna vrlo interesantna stvar zato što vi ovde ne nudite da je odgovorno neko individualno lice, kako bih rekla, nego govorite o pravnom licu. Onda dolazimo do jedne zaista smešne situacije... Možda me niste razumeli, ali pokušaću da objasnim o čemu pričam. Pričam o tome da je, recimo, ponuđač konkurisao na određeni tender i taj tender je na neki način srušen; odgovorno je neko lice koje je kršilo zakon, koje je pokušalo da izvrda odredbe zakona. To lice ima ime i prezime, to je lice koje radi za tu firmu i koja se bavi tim poslom. Vi ne kažnjavate to lice. Ostavljate da se kazni institucija u kojoj to lice radi. Onda dolazimo do toga da se novac budžetskih korisnika, dakle svakog građanina Srbije, preliva opet u isti budžet. Kažnjena su javna preduzeća, javna preduzeća imaju svoj budžet. Taj budžet je zapravo budžet Republike Srbije. Dakle, potpuno je smešna situacija. Čini mi se da je bilo potrebno da se pronađe u zakonu ko je to konačno odgovoran za ono što nije u redu.
Da skratim priču, zato što ima još kolega koji bi govorili na tu temu, reći ću samo jednu stvar.
Ovo jeste jedan mali iskorak u odnosu na ono što ste vi ponudili prethodnim zakonom, ali ovde i dalje ima mnogo nedostataka koji se ogledaju u nepreciznosti i nedorečenosti predloga. Mislim da je dovoljno bilo ovo što sam rekla. Dakle, ovaj zakon, čini mi se, i dalje ostaje sporan u svim onim elementima u kojima je bio i prethodni. Ukoliko se ne popravi amandmanima, taj zakon neće biti zakon koji će nešto regulisati u ovoj zemlji; i dalje će biti priča o tome da smo mi doneli jako dobar zakon, koji bi trebalo da reši pitanje korupcije, a on će biti zamajac korupcije. Zbog toga DSS neće glasati za ovaj zakon. Hvala.