Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Gospođo predsednice, gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, jesam govorila o amandmanu i mislim da treba prokomentarisati nekoliko stvari koje su se posle toga čule i koje mislim da ne stoje. Onaj ko uradi ozbiljnu analizu... a poslanici DSS-a jesu uradili vrlo ozbiljnu analizu, konsultovali smo eminentne stručnjake koji su potvrdili da ono što smo uradili ima smisla, ima mogućnosti da se izvede. Mi nećemo upasti u zamku. Ta zamka je mogla da bude ispletena za one koji obećavaju penzije u visini od 70% ličnog dohotka. Prosto, bilo je jasno u maju mesecu 2008. godine da to ne može da se izvede. Ta zamka je napravljena, a u nju su upali upravo oni koji su to obećali.
Demokratska stranka Srbije se ne dodvorava nikome, ona sprovodi svoj program i na taj način se ovde njeni poslanici obraćaju javnosti. Dakle, to što mislimo da su penzioneri ovog momenta debelo oštećeni, to znači da se za njih zalažemo. Drugo, penzioneri su i naši roditelji, rođaci, komšije, ne pripadaju oni jednoj grupi koja u svom nazivu ima imenicu "penzioner".
Jesmo mi zabrinuti kao građani Srbije, kao poslanici, kao poslanici jedne opozicione stranke koja je bila na vlasti i koja je udarala temelje jedne države koja treba da se razvije i da se nastavlja dalje. Zabrinuti smo zato što su sada vlast preuzeli oni koji su neodgovorni, koji dele obećanja šakom i kapom, a kada treba da ih ispune pokazuju elementarno neznanje i elementarni bezobrazluk. Jer, reći za sebe da ste socijalno odgovorni, a onda svoju penziju povećati 9.000, a nekom drugom reći da je dobro prošao što je dobio 900, to je za nas ono što nije odgovorno.
Prosto mi se čini, nemojte baratati ciframa. U maju 2008. godine, u momentu pravljenja Vlade, Vojislav Koštunica je grupi koju je predvodio Jovan Krkobabić i tražio obrazloženje i dodatnu analizu o penzijama dao elaborat i vrlo jasnu, preciznu analizu o tome kako se može razvijati penzioni sistem, koliko se penzija može povećavati. Odgovorno uradio, potpuno uvažavajući realnost u kojoj se država nalazi, mogućnost da se budžet puni i sve ostalo. Ispalo je da je on smešan, jer vas nije zadovoljila analiza.
Analiza zadovoljava svakog onog ko je ekonomski stručnjak i ko gleda brojeve; one koji se bave politikom na način na koji se vi bavite ona ne može da zadovolji, jer ona nije bajka.
Hvala gospođo predsedavajuća, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, javljam se po pravu replike, jer gospodin Arsenović me je pomenuo kao prethodnu govornicu.
Ono što je suština onog što sam rekla u svom amandmanu i što sam ovde rekla, zaista sam se trudila da nikoga ne povredim, jer sam govorila jezikom brojeva. Ono što je ste činjenica, Demokratska stranka Srbije se obraća građanima Srbije, ona se ne obraća onima koji vole plavu boju, onima koji idu levom stranom ulice, onima koji su starosti te i te, onima koji vole pse i koji ne vole pse, ona se obraća građanima Srbije.
U predizbornim kampanjama, od momenta kada je stranka nastala, obraćali smo se i penzionerima. Način na koji su se vlade, i jedna i druga, Vojislava Koštunice odnosile prema ovoj grupaciji naših građana jeste zapravo jedan odgovoran način. Vlada im nije nudila više nego što može, niti im je obećavala više nego što može. Ono što jeste radila – penzije su rasle. One su bile male, dobijali su ih svakog 1. i 15. u mesecu, dva puta mesečno, dobijali su ih sa povećanjima koja su sledovala. Doneli su zakon o usaglašavanju dva puta godišnje.
Da li mislite da je to malo? Nije mnogo za ljude koji to dobijaju u materijalnom iznosu, naročito za kategoriju koja živi teško, najteže što može, ali je strašno različito od onog kad su dobijali penziju od tri marke. Setite se devedesetih, trebalo bi da se setite, jer su mnogi od vas bili na rukovodećim položajima u PIO fondu, trebalo bi da znate te podatke. Ja se jako dobro sećam jer je moja majka imala penziju tri marke, kao službenik SDK, i nije mogla da kupi ni elementarne stvari, a kamoli lekove. Dakle, sada bar penziju dobija redovno, nije visoka, ali i te kako može od nje da živi.
Suština je da politika ove države mora da bude odgovorna prema ovoj grupaciji ljudi. Razumem ono što je gospođa ministar rekla svojevremeno, da moramo da pomognemo onima koji jesu najugroženiji. Poslanici DSS-a su uložili takav amandman, najugroženiji su morali da budu ti kojima pomažemo. Stvarno je smešno, iako je to procentualno mali broj penzionera, da pomažem vašem predsedniku čija je penzija preko 90.000, stvarno je smešno da mu pomažemo i da to na ovaj način ovde kažem javno. Nemojte me prozivati, neću da govorim na taj način. Hoću da kažem ljudima i građanima ove zemlje – mi smo odgovorna stranka koja se zalaže za sve građane Srbije.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, podnela sam amandman u ime DSS na član 25, odeljak A, tarifni broj 66, i to je tzv. glava 12, spisi i radnje u oblasti poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, i moj amandman se odnosi upravo na onaj deo koji se tiče poljoprivrede.
Ono što je moje prvo zapažanje jeste činjenica da, kao i obično, Vlada Srbije nije prepoznala da u ovom slučaju u izvoznim klanicama i izvoznim objektima za izvoz ribe, pernate živine za priplod i jaja za reprodukciju ima partnere i saradnike u izvozu i da to negde na kraju te jednačine stoji visoki standard i viši standard građana ili zapravo to nije bilo mnogo briga Vladu.
Tek ono što je činjenica i što ovde vidimo jeste da je Vlada Srbije vrlo efikasno, odmah po budžetu dostavila i predlog kako da poveća administrativne takse i kako će što više da uzme ovim izvoznicima sredstava kojima treba da napuni budžet.
Dakle, moj amandman se zapravo odnosi na povećanje administrativnih taksi za rešenja po zahtevu za utvrđivanje uslova za izvoz pošiljki mesa i proizvoda, sirovina i otpadaka životinjskog porekla, odnosno rešenja po stavu 2. ovog člana, po zahtevu da izvozni objekti ispunjavaju uslove za izvoz ribe, pernate živine za priplod i jaja za reprodukciju. Znači, vrlo precizno na ovaj deo se odnosi moj amandman.
Dakle, hajde sada da potpuno pojednostavimo. U ovom vremenu kada postoji izuzetno veliki problem, tzv. globalna ekonomska kriza, koju Srbija čeka tek na kolenima, s obzirom da ovo što sada imamo nisu efekti te krize, nego efekti nesposobnosti Vlade, u tom trenutku kada je naša privreda potpuno ugrožena, naročito izvozna privreda, ovde govorimo o klanicama, čitamo makar medije i novine i vidimo da se svaki put pojavljuje priča o tome šta se radi, šta Srbija radi svojim klanicama i opet je posledica to da građani izuzetno skupo plaćaju meso.
Dakle, imamo ekonomsku krizu s jedne strane, privredu koja je potpuno ugrožena i Vlada Srbije tog trenutka želi da poveća administrativne takse za usluge koje njene službe treba da rade izvoznicima, koji su i te kako velika šansa Srbije.
U ovom trenutku govorim o ovim izvoznicima mesa, mesnih proizvoda, živine za priplod i jaja za reprodukciju, a to su izuzetno velike mogućnosti Srbije u tom delu. To je potpuno apsurdno i sramotno.
Ali, s druge strane, to je razumljivo, jer neko mora da plati to što je Srbija, odnosno Vlada Srbije poželela da se dodvori EU tzv. jednostranom primenom Prelaznog trgovinskog sporazuma. Taj prelazni sporazum će i te kako koštati Srbiju i njene građane. U ovom trenutku to možemo da merimo materijalno, ali ćemo vrlo brzo to moći da izmerimo i politički, i moralno i na svaki drugi način.
Hajde da sada pogledamo samo nekoliko činjenica i elemenata koji govore u prilog ovome što sam sada malo dotakla. U budžetu koji je bio pred nama, nema ni mesec dana, poljoprivrednicima su subvencije smanjene za 15%. Istovremeno, ta čuvena jednostrana primena Prelaznog trgovinskog sporazuma je otvorila granice Srbije za proizvode poljoprivredne iz EU.
Dakle, kada dođe na naše tržište, pošto ne plaćaju carinu, oni će biti mnogo jeftiniji u odnosu na naše proizvode. S druge strane, mi ne možemo da znamo kakva će biti zdravstvena bezbednost i ispravnost tih proizvoda, jer ono što mi znamo jeste da nam ovde dolaze, najbanalniji primer, kinder jaja za zapadno i istočno tržište, nama dolaze ona koja su za istočno tržište. Onda imamo milion sitnica, recimo sojina sačma, genetski modifikovan materijal i ostalo. Šta će da jedu građani Srbije kao prvo pitanje?
Drugo pitanje je to što će naš budžet u tom slučaju ostati kraći za 300 miliona evra i to bogami nije mala cifra, s obzirom da ta sredstva na neki način moraju biti u budžetu, to će naravno platiti ponovo naša privreda i posredno građani.
Ono što je zanimljivo, stalno slušam da su prioriteti Vlade Srbije građani Srbije i s druge strane privreda, ovih dana smo imali priliku da se predsednik Srbije, premijer i pojedini ministri susretnu sa privrednicima. Ono što su tada dobili kao povratni efekat privrednika i te kako treba diskutovati, i jednom prilikom javiću se samo povodom toga, jer je Vlada tu mogla da dobije vrlo konkretno šta je to što muči te ljude koji treba nešto da urade za građane ove zemlje, kako bi oni sačuvali svoja radna mesta.
Ono što je činjenica, niti su građani prioritet, niti je privreda prioritet. Ono što jeste prioritet to jeste EU. Mi smo EU oslobodili carina na robu koju ona dovozi u Srbiju. S druge strane, EU nije Srbiju oslobodila i srpske proizvođače tih, delimično jeste, ovim trgovinskim.
Ono što se iz ovog može zaključiti jeste da Vlada Srbije možda zapravo i ne želi da izvozi mesne proizvode, ribu, živinu, na neke druge prostore osim Srbije.
To je vrlo moguće, s obzirom da bi moglo da izveze sve ove proizvode bilo gde, u EU ili na neko drugo tržište, sva ova roba mora da ima i te kako jako dobre potvrde o zdravstvenoj ispravnosti, o kvalitetu i o poreklu.
Govorila sam i kada je bilo o budžetu o jednom paradoksu koji se zove status veterinarske službe u svemu tome i tada sam komentarisala da su tokom 2008. godine veterinarska služba, terenski radnici praktično zaštitili kompletan stočni fond Srbije od zaraznih bolesti, naravno i građane Srbije, jer ima jako mnogo zoonoza koje se prenose sa životinja na ljude.
Naravno, ono što su oni tada radili bila je preventiva, jer u veterini kada neka životinja oboli lečenje često nije moguće kod nekih bolesti, tako da je preventiva to što je izuzetno važno.
No, za rad baš tih terenskih službi Srbija i Vlada Srbije duguju toj istoj službi 700 miliona dinara, a za laboratorije, razne preglede mleka i slično duguju još oko 200 miliona dinara. Komentarisala sam i činjenicu koja je tada bila jako očigledna, sada je već nešto što vidimo, a to je da je ove godine u budžetu upravo za ove poslove sprovođenja programa mera zdravstvene zaštite životinja predviđeno 60% sredstava u odnosu na prošlu godinu.
Dakle, od 2,5 milijarde, koliko je bilo u 2008. godini, ove godine je predviđeno 816 miliona. Verovatno nećete da vraćate te dugove od 700 miliona, pa ste predvideli da ovo izgleda ovako budžet.
Šta se može postići i dogoditi? Prosto, pitanje proizvodnje bezbedne hrane u Srbiji, zatim uklanjanje klaničnog otpada, suzbijanje i iskorenjivanje naročito opasnih zaraznih bolesti životinja, sve će to doći u pitanje i mi možemo da se nadamo da ćemo od komisije EU, koja je ovih dana u Srbiji, mislim baš danas 19, i koja je sastavljena od vrlo visokih profesionalaca koji se bave bezbednošću hrane i koja treba da obiđe nekoliko izvoznika klanica, nećemo dobiti nikakav dobar povratni odgovor, što znači da nećemo moći da izvezemo ni komad mesa u EU, niti bilo gde. Jer oni bez potvrde o sprovođenju programa mera koje država mora da obezbedi, veterinarskih programa mera, oni neće dalje ni da razgovaraju.
Ono što je zanimljivo, mogu da očekujem da dobijem odgovor da ste vi zapravo hteli sa ovim povećanjem taksi da veterinarskoj službi neka sredstva upumpate kako bi ona mogla dalje da funkcioniše, ali ono što je moj problem i što je briga svih nas ovde sa ove strane, kad malo proanaliziramo budžet, vidimo da ta sredstva koja možda i postoje u budžetu nikad ne odu na onu stranu gde su potrebna, jer ovog momenta imam informaciju da recimo ministar Dulić treba da ide u Keniju sa 11 svojih saradnika, pa se plašim da se može desiti da ova sredstva odu baš u tom pravcu, jer nije jeftin put sa 12 ljudi do Kenije i nazad.
S druge strane, još nešto što je zanimljivo je činjenica da vi želite da ugasite službe koje se brinu o bezbednosti hrane u Srbiji. To je nešto što nam sugerišu mnoge laboratorije koje kontrolišu mleko, jer kažu da postoje favorizovane laboratorije, iz ministarstva stižu uputstva kojim laboratorijama mogu da se dostavljaju uzorci, kako bi njihova rešenja imala prioritet.
Još jedna stvar do koje može da dođe vrlo brzo na ovaj način, kada upropastimo sve ono što je nama jako dragoceno i vredno, a sa čim mi zaista možemo u svet, jer nema mnogo zemalja koje stočne proizvode i proizvode biljnih i ratarskih kultura mogu da ponude na ovakav način, da su zdravi, ispravni i genetski nemodifikovani, doći ćemo u situaciju da uvozimo meso i mleko vrlo sumnjivog porekla, što je činjenica, jer mi to već radimo.
Imali smo priliku da se uverimo da je jedan veliki trgovinski lanac imao problem sa sumnjivim mesom iz Argentine i Brazila. To sumnjivo meso, bez porekla, bez toga da je jasno istaknuto poreklo, prodavali su po nešto nižim cenama, po nekim tzv. akcijama preko vikenda, ali radilo se o tome da je to prvo bilo zaleđeno meso, da je bilo meso koje nije imalo istaknuto poreklo.
Ono što je istina je da je ovih dana postignut dogovor sa MMF-om i da je MMF odobrio sredstva od 402,5 miliona evra, uz komentar MMF-a da je dozvoljeni deficit povećan na 1,75% bruto društvenog proizvoda.
Ono što je istina, gospođa Banović je rekla činjenicu, da to nisu sredstva koja mogu trenutno da se troše, nego su to sredstva na stend-baju koja mogu da budu povučena kada budu potrebna, istina je da ta sredstva i te kako trebaju i da ta sredstva moraju da dođu do budžeta koji je ispražnjen vašim nesavesnim radom, jer ste tom jednostranom primenom Prelaznog trgovinskog sporazuma doveli Srbiju u situaciju da 300 miliona baci u vetar.
To znači da Vlada nije bila sposobna da obezbedi ekonomsku stabilnost zemlje bez zaduživanja. Vrlo jednostavno.
S druge strane, to zaduživanje, imamo priliku da slušamo kako nam naši ministri neprekidno šalju poruke - nemojte se, građani, zaduživati, nećete moći da vratite, neodgovorno je u ovakvim vremenima se zaduživati.
Sad dolazimo do situacije da nam se država zadužuje, da ne znamo kako će to država da vrati, a u stvari znamo, neko mora da vrati, to će vratiti građani i privreda, koja je opterećena do kraja i koja teško može da izađe na kraj sa svim ovim dažbinama koje mora da plati državi. Naravno, radi se o pozajmljenim sredstvima MMF-a, ali ona moraju da budu vraćena.
Za Srbiju nema boljih dana, sve dok ova neodgovorna vlada koja ne zna da radi svoj posao ne bude otišla sa scene i za Srbiju nema boljih dana. Naročito govorim za poljoprivredu, koja je i te kako ugrožena, koja je godinama grcala i koja je konačno na kolenima.
Ne trebaju nam naši proizvodi, dolaze nam proizvodi iz EU, oni su tako lepo upakovani, oni su sa lepim šarenim papirićima i mašnicama, kao i ova vlada. Ona je proevropska zato što je našminkana, doterana, ima izuzetnu propagandu, a iza toga nema ničega. Hvala.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, DSS i Nova Srbija su podnele tri istovetna amandmana, jer praktično pozicija ove dve stranke je da država ne sme teret za svoje greške i za svoje pogrešne odluke, kao što je primena SSP-a, prebacuje na teret građana i uvodi i povećava akcize na domaće proizvode, kao što je u ovom trenutku pivo.
Umesto da najveći teret i glavni udar globalne ekonomske krize primi država na svoja ramena i sistemom adekvatnih mera, potpuno efikasnih mera, Vlada Srbije u ime države odreaguje tako da zaštiti građana od posledica ove velike krize, Vlada potpuno mirno, moram da kažem da je tu najefikasnija - prebacuje ovaj glavni teret na leđa građana.
Sasvim je očigledno da Vlada nema potpuno konkretan plan za prevazilaženje globalne krize, kao što nema ni sistem adekvatnih mera kojima bi mogla da pomogne građanima i privredi da se kriza na neki način prevaziđe.
Da ovo ne govorimo napamet, odnosno kao poslanik DSS ne mogu sebi da dozvolim da pričam prazne priče, kao što to radi jedan potpredsednik Vlade. Ovu svoju tvrdnju potkrepiću sa nekoliko stvari. Jedna je, odnosno uporediću izjave Dinkića i premijera Cvetkovića. Premijer Cvetković kaže - da Vlada Srbije je već dala principe za borbu protiv ekonomske krize. Sinoć kao gost na jednoj televizijskoj emisiji premijer je sve ovo ponovio.
Ministar Dinkić kaže - do sada Vlada nije izlazila sa konkretnim merama, jer smo dobro odmeravali efekte krize, pa nastavlja dalje, da će do kraja januara Vlada pripremiti celovit program mera za prevazilaženje globalne ekonomske krize.
Dakle, ono što smo mi kao poslanici DSS u više navrata isticali - prosto, toliko su različite izjave i toliko jedna drugu negiraju da nam nije jasno da li oni sa sobom, jedni sa drugima u Vladi, ne razgovaraju ili imaju problem da ne prihvataju rešenja jedni drugih. To pokazuje opet pokazuje da je Vlada u krizi i da nije dorasla da adekvatno odgovori ovom trenutku. Ono što jeste činjenica, dakle ovo dovoljno govori o Vladi.
Sada posmatramo nekoliko mera koje je Vlada pripremila i za koje kaže da su mere i da prosto o njima malo prokomentarišemo. Ono što u prvi mah vidimo - da su one toliko očigledno različito da ministri u Vladi, premijer u Vladi o njima sasvim različito govore, čak jedni kažu da ne postoje, drugi kažu da su primenjene i jako su dobre.
Jedna od prvih mera je budžet. Poslanici DSS su u više navrata isticali da je budžet potpuno rasipnički u onom delu kad se govori o putovanjima, potrebama ministara, njihovih kabineta. Rekli smo još kada se pričalo o budžetu da je 5.640.000.000, koliko je odvojeno u budžetu za putovanja, i te kako velika suma novca i da ona nikako ne može biti podvedena pod - restriktivno.
To sam potkrepila i onda, a to hoću i sada, kako to izgleda kada ministar Dragin putuje u Montreal na konferenciju, tada je bio ministar ekologije. Kada mu je organizator da avionsku kartu za ekonomsku klasu, on je odbije i traži biznis klasu i onda Vlada Srbije ekonomično plati kompletan boravak i kartu za ministra Dragina, koji ne može da se vozi ekonomskom klasom.
Naravno, u drugom delu budžeta budžet je i te kako restriktivan, da vidimo gde je to? Recimo u poljoprivredi, naša jedina i najveća šansa poljoprivreda ima 15% manje subvencija.
Zatim, u delu socijalnih davanja, ajmo malo o dečijoj zaštiti. Mi smo jedna od najstarijih nacija, gospodo, a naša suma koju primaju roditelji po detetu je 1.770 dinara - toliko o tome koliko država brine. Tu pomoć primi 387.000 porodica, dakle, 387.000 ljudi, sa cifrom od 1.770 dinara, pita se da li će dobiti i tu cifru.
Dalje, restriktivni smo kada je u pitanju isplata roditeljskog dodatka. Prima ga 5.130 porodica. Kada su u pitanju deca sa invaliditetom toliko se dičimo svim tim - a ne možemo da obezbedimo, ovde govorim o konkretnom detetu, da iz Krupnja ode u Loznicu. Toliko o tome - znači ne možemo da platimo put.
Šta je, zatim, sa učeničkim standardom - restrikcija? Fondom za mlade talente - restrikcija? Sportske stipendije - restrikcija?
Šta je sa izbeglim i raseljenim licima - restrikcija? Šta je sa trudničkim i porodiljskim bolovanjima, toliko se o tome govori; šta je sa tranzicionim fondom - restrikcija?
Dakle, ovo ministarstvo, koje bi trebalo da pomogne najsiromašnijim građanima da prevaziđu krizu je u budžetu oslabljeno za 4,5 milijarde dinara - sva ova davanja su pod znakom pitanja.
Još jedna mera: poskupelo je obavezno osiguranje vozila 10%. Vlada najavljuje da će i registracija vozila poskupeti tri puta, pazite, 300%. Moram da pomenem da postoje zemlje koje uopšte nemaju dažbine za registraciju, poput Engleske. To će naravno sada dalje izazvati čitav talas poskupljenja, koje će biti izazvano poskupljenje transportnih usluga, što će naravno opet platiti građani.
Zatim, ovde se pominjao PDV i tokom jučerašnjeg dana i danas će se pominjati, jer očigledno je da ovde ima nekakav problem sa PDV-om. Mi se, poslanici DSS, pozivamo na vrlo konkretni intervju gospođe Dragutinović. Zatim, imate intervju gospođe Dragutinović u časopisu "Ekonomist", gde ona takođe kao realnu mogućnost pominje uvećanje PDV, mada bi zaista bilo mnogo pametnije da se umesto povećanja PDV uvede samo jednostavno da se poveća naplata PDV, jer je sasvim očigledno da postoje oni koji PDV ne plaćaju.
Moram da napomenem da postoji toliko mnogo kafića, splavova, noćnih barova, koji uopšte ne plaćaju PDV i sasvim je sigurno da taj novac negde ide, u nečiji budžet ide, ali u budžet države ne ide. Moj predlog i predlog DSS je zapravo da se poveća naplata PDV-a i da država poradi na tom da napravi institucionalni okvir, kojim bi ovo povećanje naplate PDV-a bilo adekvatno, a ne povećanje PDV-a, jer bi povećanje PDV-a dovelo do rasta cena, do inflacije, do pojave ponovo sive ekonomije u onakvom broju i količini kako je bilo pre 90-tih, zatim na pritisak na kurs dinara i ponovo na leđa građana.
Takođe, ono što treba komentarisati je još jedna mera, a to je sistem zakona koji se danas i ovih dana nalazi pred nama i ono što im je zajedničko jeste da su napravljeni kao ponovni porezi, ponovno povećanje udara na leđa građana i na privredu ove zemlje, koja očigledno ima problema i, umesto da joj država pomogne, ona ne može da izađe iz svega toga, jer ne može da se od države oslobodi, od potrebe države da naplati što je više moguće.
Pošto je gospođa ministar finansija pred samu novu godinu, kada smo usvajali budžet, komentarisala svoj nastup jednom rečenicom iz Hari Potera, prosto sam bila u prilici i sada hoću da prokomentarišem da ovi predlozi zakona koji su danas pred nama zapravo liče na predloge koje je direktno davao šerif od Notingema.
Znači, onako skidanje leđa i kože sa leđa građana da bi država mogla da opravda ono što je kao eksperiment zamislila, a to je fenomenalno zamišljen način da jednostrano primeni nekakav sporazum, što je potpuni apsurd. S druge strane, da to što nigde na svetu ne postoji i što debelo košta građane Srbije sada ona naplati od građana ponovo i da ponovo građani plate njen neuspeo eksperiment i njenu potrebu da se približi, dodvori Evropi na bilo koji način.
Ono što je očigledno jeste da će ovo približavanje EU ostati upravo na ovoj jednostranoj primeni sporazuma i to je sve što će od EU građani Srbije videti, iako im je ova vlada i u kampanji, a i posle formiranja, obećavala i belu šengensku vizu, i status kandidata za ulazak u EU, i naročito bolji standard građana, i 200.000 radnih mesta, i besplatne akcije, i penzije i ne znam šta još sve, da ne nabrajam, jer će to dugo da traje.
Od svega toga danas je potpuno jasno da nema ništa. Ova vlada nije sposobna da se suprotstavi krizi, niti je sposobna da pomogne građanima da prođu sa što manjim posledicama. Građani očigledno moraju da plate Vladinu grešku i Vladino neznanje.
Ono što je još interesantno, ovde postoje nekakve akcije, mere Vlade, ali one su po pravilu potpuno nesinhronizovane, ne prate jedna drugu i nemaju sistem. To je jedna od realnih i velikih opasnosti, i Vlada bi mogla da poradi malo na sinhronizaciji, jer će u istoriju ove zemlje ući kao Vlada koja je radila potpuno nesinhrono.
Ono što je važno da kažem kao poslanik DSS jeste da je DSS upozoravala Vladu da će do ovog trenutka doći. Od septembra za ovom govornicom su se ređali poslanici DSS upozoravajući Vladu i nudeći joj konkretne predloge, da počne o tome da misli na vreme i da pokuša da pomogne građanima.
Dakle, bez trunke surevnjivosti mi, kao poslanici DSS, smatrali smo da treba da stanemo u tom delu uz Vladu, da joj pomognemo ako ona ne zna, a očigledno ne zna. Nudili smo ovde mnogo predloga zakona.
Premijer sinoć kaže da je on, kao prvu meru koju je preduzeo, pozvao urednike televizija i novina. To nema veze sa pameću. Kakve veze imaju urednici i novinari?
Znam da ova vlada radi kao medijska kuća, ali prosto mislim da je bilo pametnije da ste tada, u oktobru ili novembru, pozvali privrednike, kao što ste ih pozvali sredinom januara, pa tada sa njima pričali, ili da ste možda tada, pre nego što ste potpisali Prošireni kolektivni ugovor, pozvali sve aktere i učesnike svega toga pa se dogovorili, a ne dali nadu građanima da hoćete da im pomognete da prevaziđu krizu na neki ljudski način, a onda se mirno izmakli i rekli - puj pike ne važi, od 1. januara nema novca, ništa više ne postoji.
Dakle, ako ne umete da radite, a ne umete, pogledajte sistem zakona ili sistem mera koje vam je predložila DSS, imaćete šta da naučite i pomoći ćete ovim građanima.
Poštovana gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, amandman na član 17. Zakona o taksama koji je u ime DSS podneo moj uvaženi kolega, gospodin Nikola Lazić, predviđa da se uz onu grupu organa, organizacija, ustanova, autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave u taj spisak, znači onih organizacija i organa koji su predviđeni za oslobađanje od taksi, uključe i crkve i verske zajednice.
To što je gospodin Lazić predložio je potpuno u skladu i sa Ustavom i potpuno je u skladu sa Zakonom o crkvama i verskim zajednicama, a da podsetim, i Ustav i ovaj Zakonom o crkvama i verskim zajednicama koji je sistemski zakon, i to da podsetim, doneti su u vreme prve Vlade gospodina Vojislava Koštunice.
Dakle, Ustavom crkve su dobile ustavnu kategoriju, crkve su postale ustavna kategorija. Dakle, one imaju potpuno svoj status i rang u pravnom sistemu Srbije.
Drugo, pošto je Zakon o crkvama i verskim zajednicama sistemski zakon, to podrazumeva da se svi niži zakoni, a ovaj set finansijskih zakona koji je ovde jeste takav, oni su promenljivi zakoni, mora usaglasiti i sa Ustavom i sa sistemskim zakonima koji se ne donose svaki čas.
Šta je problem sa ovim članom 17. ovog zakona o taksama, na šta je gospodin Nikola Lazić pravovremeno reagovao? To što taj član 17. ne poštuje ni Ustav, ni Zakon o crkvama i verskim zajednicama i to je korak unazad, a to nije prvi korak unazad koji je ova vlada uradila sa drugim oblastima u Srbiji, kao što je privreda, kao što je socijala i sve ostalo, kao što su odnosi sa drugim zemljama, iako je bilo obećano sasvim suprotno.
Dakle, ovi su napravili korak unazad u ovom pravcu, što su crkve vratili u status nevladinih organizacija i udruženja građana.
Ono što je gospodin Lazić u svom obraćanju ovde primetio i što treba istaći jeste da je začuđujuće da Ministarstvo vera i gospodin ministar Šijaković, koji je pre nekoliko dana ovde pred nama sedeo kada smo branili neke od ovih zakona, nije primetio da se praktično iz nadležnosti njegovog zakona ovaj amandman ovde uopšte nalazi. Oni ga nisu predložili, nisu zapazili ni ovaj amandman koji bi mogao da popravi stanje.
Ono što je interesantno, gospodin Lazić je predložio gospodinu ministru Šijakoviću da pogleda ovaj amandman. On se složio da je taj amandman potpuno pravno ispravan, da je u skladu sa nadležnostima koje ima njegovo ministarstvo i obećao da će se on lično založiti, i njegovo ministarstvo, da se crkve i verske zajednice nađu na proširenom spiskom, ovim amandmanom, onih koji su oslobođeni plaćanja taksi i koje su ovde navedeni, i organi i organizacije, ustanove, autonomne pokrajine, jedinice lokalne samouprave.
U toj grupi su se našla i diplomatska predstavništva koja, ako mogu, a verovatno treba i verovatno je neko drugi pogledao taj zakon, mogu biti prošireni i crkvama i verskim zajednicama.
Kako se ministar založio za ovo što je očigledno delokrug njegove nadležnosti, vidi se, ovo je amandman koji nije prihvaćen. Postavlja se pitanje, s jedne strane, Ministarstvo vera i ministar vera apsolutno ne primećuju ono što je njihova nadležnost i ne zalažu se za to što je direktno njihova nadležnost.
S druge strane, oni se petljaju u poslove koji nikako nisu njihova nadležnost, kao što je recimo izbor patrijarha. To pravo pripada crkvi, jer crkva je ovim zakonom o crkvama i verskim zajednicama autonomna javna zajednica i to je njeno pravo da bira patrijarha i sve poslove koji se tiču crkve radi sama crkva.
Šta je još zanimljivo i šta treba pomenuti? Suma koja bi se dobila od ovih taksi, a verujte da smo pravili nekakav okvirni plan koliko bi to moglo da se skupi, ova suma je sasvim beznačajna. Ona ni do sada nije postojala, ni do sada takse nisu postojale. Prvi put su predložene takse. Ona je beznačajna.
Šta se demonstrira tim što jednu beznačajnu sumu stavljate i crkvu stavljate u ovaj položaj? Demonstriraju se dve stvari. Ili je budžet zaista u takvom stanju da morate da pribirate sve što može da se pribere da biste ga popunili ili demonstrirate svoj odnos prema crkvi. Očigledno se crkva pokazala kao neposlušna organizacija i kao organizacija koja nije htela da stane iza toga da joj se nametne patrijarh koga ste vi birali za života našeg patrijarha.
Dakle, to je suština celog amandmana, nema razloga da ga ne prihvatite, sem ako nećete da demonstrirate bahatost.
Nema razloga da ga ne prihvatite. Mislim da treba da se založimo svi ovde da se taj amandman prihvati. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, zahvaljujem se gospodinu Krasiću na ovom džentlmenskom gestu, nije čest u Skupštini i baš zbog toga ga treba istaći.
Podnela sam amandman na član 3. Predloga zakona. Taj član 3. glasi ovako – U članu 3a stav 2. menja se i glasi: ''Odluke o svrstavanju koje je doneo Komitet za harmonizovani sistem, a koje je kao klasifikaciona mišljenja, u skladu sa članom 8. stav 2. Međunarodne konvencije o harmonizovanom sistemu naziva i šifarskih oznaka robe, potvrdila Svetska carinska organizacija, obavezne su za primenu".
Kao i moje kolege iz DSS, smatrala sam da je vrlo važno da govorimo o ovome i da se svi ovi članovi, jedan po jedan, praktično izbrišu i ukinu, zato što smatram da je primena tzv. jednostrana primena, mada to što hoću da kažem je pravi apsurd, vrlo mi je teško da izgovorim tako neku apsurdnu stvar kao što je jednostrana primena sporazuma, vrlo štetna za građane Srbije i za celu zemlju Srbiju.
Inače, primećujem da su se moje kolege poslanici koji su govorili do sada čudili zašto je ministar vera došao da brani jedan ovakav zakon, zato što je prosto bilo za očekivati da će doći gospođa ministar finansija Dragutinović. S obzirom da je ona u Americi, a s obzirom da je danas sveti Vasilije, meni je kao pravoslavnom hrišćaninu i te kako jasno zašto je ministar vera na svetog Vasilija došao u Skupštinu da brani ovaj zakon, zato što smatram da samo uz veliku molitvu možemo danas usvojiti ovakav zakon i doneti nešto građanima Srbije što jeste za dobro.
Dakle, da govorim malo o ovom amandmanu. Posledice neargumentovanog zahteva komesara za proširenje, Olija Rena, da Srbija počne da jednostrano primenjuje odredbe privremenog trgovinskog sporazuma i SSP-a dalje, a neargumentovanje upravo sad zbog ovog dela što traži i smatra da će ovakvom jednostranom primenom doći do prevazilaženja zastoja u evropskim integracijama. To je potpuno neargumentovano i potpuno je u skladu sa onim što je apsurdno, jednostrana primena sporazuma.
S jedne strane imamo taj neverovatan zahtev Olija Rena, a s druge strane imamo želju Vlade Srbije i predsednika Srbije da se na bilo koji način i po bilo koju cenu, koju će naravno platiti građani Srbije, dodvori EU i posledice svega toga platiće i snosiće građani Srbije.
Šta uopšte znači jednostrana primena sporazuma? Sporazum podrazumeva minimalno dve strane koje hoće da se dogovore o nekim uslovima da bi zajednički odradili neki posao. Ako jedna od strana u sporazumu raskine sporazum, ne možemo da govorimo o sporazumu. Prosto, ne možete se sami sa sobom sporazumeti i dogovoriti. O tome govorim kad kažem ili promenite ime, ne može biti jednostrana primena sporazuma, prosto to vređa zdravu pamet građana Srbije.
Postoji li jedna jedina zemlja koja je na putu ka EU morala da primeni tzv. jednostranu primenu sporazuma? Naravno da ne postoji. Zašto Srbija mora takvu stvar da proguta? Pokušaću u nekoliko rečenica da objasnim zašto mislim da Srbija to radi.
Za šta služe carine jednoj zemlji? Pre svega da zaštiti domaći proizvod. Evo jednog primera, kada je Srbija, odnosno Jugoslavija tada skinula carine na tekstil i na tekstilnu robu koja je ulazila u zemlju, privreda tekstilna u Jugoslaviji je dobila prvi veliki nokaut, posle koga se nikada više nije oporavila. Znate da govorim u priči o kineskom tekstilu i tekstilu nekih drugih zemalja, koje su potpuno promenile sliku naše privrede.
Ovim potezom, opet ću da kažem da se zaista grozim da kažem, jednostranom primenom sporazuma, Srbija će skinuti carine na veliki broj proizvoda koji ulaze u Srbiju i time će se lišiti jednog dobrog dela sredstava koja bi punila budžet Srbije.
Sa druge strane, sa onih proizvoda koje proizvodi Srbija, a koje hoće da izveze u EU, neće biti skinute carine. Automatski će proizvodi koji dolaze iz Srbije biti skuplji tamo, jer će se tamo plaćati carina za proizvode koji dolaze iz Srbije.
Naravno, ovo je vrlo uslovno, jer prosto ne mogu da razumem da će pod ovakvom vladom i ovakvim načinom razmišljanja, kakvo ova vlada ima i kakvim postupcima vodi Srbiju u propast, biti bilo kakav proizvod koji će moći da se izveze u EU.
Hoću da vas podsetim da sam pred Novu godinu, u vreme usvajanja budžeta u više navrata govorila o tome šta je Vlada Srbije budžetom, koji je bio tada pred nama, a koji je sada potpuno u upotrebi, uradila veterinarskoj službi, kako je dovela i kako će dovesti 2009. do toga da nijedan komad mesa ne bude iz Srbije mogao da ode u EU, zato što neće imati sertifikate i deklaracije koje mogu da im obezbedi samo veterinarska služba.
Podsetiću vas da od 816 miliona koliko je Vlada Srbije predvidela za budžet toj službi u ovoj godini za te poslove, 700 već duguje. Ta služba praktično neće moći da izvede nijedan svoj posao, posle koga će bilo koji proizvod, mesni, mlečni ili proizvod koji može da se izveze u EU a tiče se poljoprivrede, imati sertifikat s kojim može da izađe. Dakle, jednostavno je da jednostavnije ne može biti.
S druge strane, šta bi još moglo da se desi, a naravno da će se desiti, doći će do trgovinskog deficita. Podsetiću vas na 2001. godinu, već smo to imali.
Godine 2001. naša vlada je dovela do zaista ishitrene i nerazumne liberalizacije tržišta i mi smo tada došli u situaciju da naš uvoznički lobi bude desetostruko ili stostruko ojačan, a da građani Srbije od toga nemaju ništa.
Kada nam je ovde egzaltirani gospodin Đelić poručivao da treba odmah da započnemo sa jednostranom primenom SSP, javnost Srbije i poslanici opozicije su smatrali da je to još jedna od praznih priča i još jedno od praznih obećanja gospodina Đelića, koji je izobećavo sve i svašta, a ništa se od toga nije ispunilo, i da prosto ta prazna priča ima argumente koji se tiču nepripremljenosti privrede Srbije, koji se tiču nepripremljenosti administracije Srbije, koji se tiču budžeta koji je ovog momenta donet, budžeta za 2009. godinu, ali koji je zapravo vrlo nerealno isplaniran, koji visi u vazduhu i njegova realizacija je potpuno nemoguća, jer on zapravo i nema sredstava.
Ovog momenta taj budžet se nalazi pred još jednom enigmom, pred još jednim rebusom koji će vrlo teško da odgonetne, jer ovog momenta znamo da tada, u decembru, taj sporazum sa MMF, "stend baj" aranžman koji je vredan 500 miliona evra, nije potpisan.
Međunarodni monetarni fond se ogradio da će proanalizirati naš budžet i da će sredinom januara doći do tog sporazuma. Ovog momenta ministar Dragutinović je u Americi na sastanku sa MMF. I ono što je interesantno, kada je taj sporazum i kada je taj aranžman sklapan ovde u Srbiji, aktivan učesnik razgovora bio je guverner, gospodin Jelašić.
Ovog momenta gospođu ministarku su pustili samu u Ameriku, gospodin Jelašić se povukao iz nekog razloga, ne znamo zašto povukao, sem ako jedan od razloga nije, prosto neće da se bruka.
Poslanici DSS su zaista velikim brojem amandmana i u plenarnom zasedanju, kada smo razgovarali o budžetu, govorili o tome da je budžet potpuno nerealan, da je loše isprojektovan i sada se sve te stvari polako vide.
Bruto društveni proizvod će verovatno biti manji od projektovanog, od onih 3% i verovatno će biti samo 3%. Pad izvoza neće biti 5,4%, nego će biti 10%, a inflacija se već zahuktava i vidite sada cene proizvoda koji su od 1. januara poskupele do danas.
Eto moram da pomenem meso, u svim medijima bilo je da će meso pojeftiniti, da postoje svi razlozi da to meso pojeftini, građani Srbije su se zaista tome nadali. Ono što dobijamo kao efekat jeste da će meso poskupeti od 5% do 10% i to neke klanice su već poskupele svoje proizvode, a neke će od 2. februara.
Dakle, samo zbog manjeg priliva od poreza na uvoz robe prihodi budžeta će biti manji za 18,5 milijardi dinara. Šta će se tada desiti? MMF očigledno odugovlači da potpiše sporazum s nama onakav kakav je bio u decembru projektovan. Oni će ili tražiti rebalans budžeta, da budžet bude mnogo restriktivniji, ili će jednostavno tražiti da se dogovor revidira, da se napravi revizija dogovora. Šta će se onda dešavati ako se to sve ispoštuje?
Ono što se dešavalo i 90-tih godina, jer, gospodo moja, ostvarilo se upravo ono što su građani Srbije onako pričali između sebe, pa bogami i ekonomisti pričali između sebe, očekivali su da će DS reformisati SPS.
Desilo se obrnuto. Desilo se da je SPS reformisao DS i uveo ih u još jednu spiralu koju oni izuzetno dobro poznaju od 90-tih godina, u spiralu inflacije, nerealnih obećanja i raznih priča, koje očigledno samo građani Srbije mogu da pretpostave.
Neodgovorna vlada je dovela Srbiju, u šest meseci koliko je na vlasti, sedmi mesec, zaista na kolena i na ivicu kolapsa. Ne može se očekivati od onih koji su to uradili da je sada izvedu, da sada reše problem koji su očigledno dobrim delom sami napravili. Ekonomisti kažu, dakle, zaista ne mogu da govorim u svoje ime, jer sam po struci pedagog i samo čitam stručnu štampu, kažu ekonomisti da ovo što mi sada imamo nije posledica svetske ekonomske krize nego posledica naše nesposobnosti.
Dakle, svetska ekonomska kriza će se tek osetiti u Srbiji, a sa ovima koji čas kažu da imaju kompletno spremljene mere, podsećam da je to gospodin Cvetković rekao, kojim će se sprečiti svetska ekonomska kriza, dva dana posle ministar Dinkić kaže - nismo još dovoljno pogledali i analizirali stanje u privredi i tek ćemo doneti mere. Prosto ili oni ovde ne razgovaraju jedni s drugima ili pokušavaju da nas prevare time što pričaju čas jedno, čas drugo.
Prevara je u tom smislu da nešto rade, nešto konkretno znaju i rade.
Sve što sam sada rekla i što će poslanici DSS reći dalje stoji na jednom: zaista ovaj zakon ne treba prihvatiti. Ovaj zakon ne treba izglasati. Srbija sa potpisanim SSP-om ništa neće dobiti, samo će izgubiti.
Pošto sam tu, još minut imam, da samo kažem jednu stvar. Gospodina ministra Šijakovića poznajem iz vremena kada je bio savezni ministar vera i vrlo poštujem to što on radi, zbog toga bih očekivala, zapravo sam već očekivala, a pošto nisam doživela, hoću da ga isprovociram da izađe ovde i da prokomentariše, moram da pročitam "uvrnutu fikciju da Nova godina počinje 13. januara u ponoć".
Mogu da razumem gospodina koji nije pravoslavni hrišćanin. Potpuno ga razumem, ne mora da bude, ali ne dozvoljavam da mene, koja to jesam, zove uvrnutom zato što imam uvrnute fikcije.
Ne, nemam uvrnute fikcije, gospodine, samo sam pravoslavni Srbin. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo poslanici, poštovani gospodine ministre, javljam se po članu 104. Poslovnika. Pozivam na dostojanstvo Skupštine i na to da svako od nas ko ovde izađe mora da govori apsolutno istinu, dakle, ne poluistine, ne ono što nekom odgovara ili ne odgovara, nego prosto samo istinu.
Moje obraćanje vama se ovde danas odnosi na ono što je gospodin Arsenović ovde izneo. Prosto nisam mogla da verujem šta je sve ovde izneo. Govori o nekom promenjenom društvenom statusu penzionera. Evo, mogla sam da pročitam ovih nekoliko dana po raznim agencijama koje su nudile aranžmane za doček nove godine i za produženi doček nove godine da prosto od penzionera nije moglo da se priđe, znači samo su penzioneri kupovali te aranžmane.
Pozivam gospodina Arsenovića da malo popriča sa penzionerima, zato što ni za Božić nisu imali čestito da njihova trpeza bude makar mesom obogaćena. Zatim, priča nam o povećanju od 10%, kojim je PUPS vanredno dao neku novčanu injekciju penzionerima, ali nam ne govori o tome koliki su bili troškovi života, koliko je poskupeo gas, energenti, hrana, piće, komunalne usluge, telefonska pretplata i impulsi, da ne govorim dalje.
Dalje, ovde se poziva na to povećanje, a zaboravlja da kaže da u ovom predlogu zakona koji je pred nama jeste to povećanje ušlo u osnovicu za isplatu penzija u 2009. godini, ali ono što je suština jeste da se iznos penzija neće menjati tokom 2009. godine, bez obzira na troškove života i bez obzira na inflaciju.
Demokratska stranka Srbije je podnela jedan amandman kojim se ovo reguliše, odnosno poništava ovakvo negativno dejstvo ovog zakona i pozivam gospodu iz PUPS-a da glasaju za taj naš amandman, s obzirom da on i te kako može doprineti povećanju i statusa, a i penzija penzionerima.
Zatim, on ovde govori o tome da su oni kritikovali linearno povećanje penzija. Koliko se sećam, DSS je sa ove govornice bar u jedno 50 navrata govorila da je to linearno povećanje zaista smešno i govorila o tome da se mora pronaći novi model. U današnjim "Novostima" možete da pročitate, gospodine Arsenoviću, da ministar finansija, gospođa Dragutinović, kaže da ona ima model kojim se može povećati minimalna penzija.
Da ovo ne bi izgledalo kao nadmudrivanje DSS i PUPS-a, prosto molim ovlašćenog predstavnika Vlade, gospodina Dulića, da izađe ovde i da nam kaže šta zapravo nudi ovaj predlog zakona o kome mi danas ovde pričamo, o izmeni i dopuni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, i da li ovo što govori gospodin Arsenović zapravo ima smisla, ima li uporište u ovom zakonu. Hvala. Izvinite, radi se o gospodinu Čolakoviću.
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, moram da kažem da se danas pred nama, pred poslanicima Republike Srbije, nalazi set pratećih zakona na budžet za 2009. godinu i da se među tim zakonima nalazi jedan koji se zove Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, i to je zakon o kome večeras želim da govorim, s obzirom da su moje kolege iz DSS već u više navrata govorile o drugim zakonima iz ovog seta. Jer, da podsetim, ovi zakoni su se nalazili pred nama i u decembru, prateći praktično budžet, ali smo i tada mi, kao poslanička grupa, smatrali da je važno da se o svakom od ovih zakona govori pojedinačno zbog toga što mislimo da ti zakoni zadiru upravo u onaj materijalni deo života stanovnika i građana Srbije i da je važno da građani Srbije znaju šta im sprema Vlada.
Dakle, DSS je i tada tražila da se i ovom zakonu govori pojedinačno, a istovremeno i tada je, kao i sada, DSS podnela jedan amandman kojim se suštinski menja ovaj predlog koji je pred nama i kojim se u stvari poboljšava za penzionere ovaj predlog koji je podnela Vlada.
Istovremeno tada u decembru nalazio se još jedan amandman koji se odnosio na ovaj zakon, to je bio amandman poslaničke grupe PUPS-a, doduše, taj amandman nije bio blagovremeno podnet, pa se o njemu nije ni razgovaralo, ali hoću da kažem da je prosto tada bio, danas ga nema, sada u ovom delu rasprave nije ni podnet. Oni su danas ovde govorili ono što je DSS uglavnom u više navrata govorila, pa očekujem da će oni, pošto nisu podneli takav amandman, glasati za onaj koji je podnela poslanička grupa DSS.
Zašto se mi zalažemo da se o ovome javno govori i da se o svakom zakonu pojedinačno govori? Pre svega, zato što građani Srbije treba da vide kakve im ekonomske mere spremaju oni koji su im obećavali evropski standard, koji su im obećavali ulazak u EU i sva moguća materijalna čudesa koje ta EU sa sobom donosi.
Kada govorimo o ovom predlogu zakona, pre svega mislim na penzionere, kojima je jako važno da znaju šta im predlažu oni, a moram da kažem da su penzioneri od više ministara u Vladi Cvetkovićevoj proglašeni za kočničare društvenog razvoja, pa je jako važno da ta grupacija penzionera, ti kočničari, kako oni kažu, a inače časni ljudi koji su svoju penziju zaradili, vide šta im i kakve mere predlažu oni koji su im samo nekoliko meseci pre toga obećavali da će im penzije biti 70% od prosečnog ličnog dohotka građana Srbije, koji su to svoje obećanje vremenski oročili na 1. januar 2009. godine, pa sada na kraj 2010. godine.
Sada kažu da, naravno, zbog svetske ekonomske krize, a to je čuveni alibi kojeg se ministri u ovoj vladi drže, znači, da će to obećanje ipak ispuniti, pa nije važno vremenski ga oročiti.
Podsetiću na još jednu jako zanimljivu izjavu iz 2004. godine ove grupacije, koja kaže - ako je cena ulaska u EU to da se milion penzionera dovede na ivicu prosjačkog štapa, onda nama EU i ne treba. Dakle, vrlo je važno reći - 2004. godina nije bila tako daleko.
Dakle, šta nam donose ove izmene? Predlog koji je pred nama kaže da se najniži iznos penzija, iznos novčane naknade i iznos opšteg boda iz 2008. godine neće menjati tokom 2009. godine, odnosno, to znači da iznos penzije ostaje isti kao i u 2008. godini i, kako to građani kažu, penzije će biti zaleđene.
Da podsetim, prema važećem Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, do sada je dva puta godišnje bilo predviđeno usklađivanje penzija sa troškovima života, sa inflacijom i sa rastom zarada. Govorim o terminu koji ova vlada ne poznaje, a to je dostignuće obe vlade Vojislava Koštunice, dakle rast zarade.
Sada to ne postoji i sada se i u ovom predlogu predviđa da se, praktično, ukida ovo pravo da se penzije usklađuju dva puta godišnje, a to znači da se iznos penzija iz 2008. godine u 2009. godini uopšte neće promeniti, bez obzira na inflaciju, bez obzira na troškove života.
Pazite, samo u ovih nekoliko dana januara, dakle od 31. 12. do danas, vrednost dinara je pala za 6,52%. Znači, troškovi života su porasli drastično u ovih nekoliko dana januara i rašće sve više.
Da vas podsetim, imamo priču o poskupljenjima energenata, komunalnih usluga, hrane, pića, gasa, telefona, pretplate i impulsa, dakle kompletno povećanje svih troškova života je izuzetno veliko, a mi govorimo o tome da se penzije neće usklađivati sa troškovima života tokom 2009. godine.
Ono što je najočiglednije jeste da je u vladajućoj koaliciji napravljen kompromis i da se taj kompromis odnosi na ono vanredno uvećanje penzija od 10% iz oktobra 2008. godine. Naravno, to uvećanje je pojela inflacija već u toku sledeće nedelje, troškovi su nekoliko puta uvećani, tako da tih 10% realno nije ni postojalo posle nedelju dana.
Dakle, kompromis se odnosi na to uvećanje, ali kompromis se odnosi i na to da se ukida usklađivanje sa troškovima života i inflacijom. Taj kompromis jeste dobar za vladajuću koaliciju, ali očigledno da će taj kompromis dovesti penzionere na ivicu egzistencije i da će ti ljudi, jednostavno, izgubiti svaku nadu za bolje sutra.
Ovim predlogom penzije će, zapravo, biti zamrznute 16 meseci, ne 12, kako kaže Vlada. Kako? Ako se ovaj zakon izglasa, a očigledno će se izglasati, penzioneri se većim na iznosima svojim čekovima mogu nadati tek 1. aprila 2010. godine, kada je već vreme za redovno usklađivanje. A čak i tada će to usklađivanje, to povećanje biti vrlo malo, samo 4% ili 5%, jer će se penzije usklađivati samo sa troškovima života u poslednjih šest meseci.
Do tada, 400.000 penzionera koji primaju jako malu penziju, od toga 200.000 njih ne dobija ni u protivvrednosti od 100 evra, tako da je njihovo povećanje, tih čuvenih 10%, o kome se toliko priča od oktobra do danas, bilo 700, 800 ili 1.000 dinara. Toliko je bilo to veliko povećanje od 10%.
Kako se budžet teško puni, kako se zaista jako teško i mučno puni, može se desiti da iznos plata i penzija ovom prilikom za dva - tri meseca padne, jer vrednost, inflacija i troškovi života, jeste već pala, a tih 10%, koje su oni dobili, već sam rekla, pojela je inflacija i troškovi života za nedelju dana.
Pred nama se nalazi predlog Vlade koja za sebe kaže da je socijalno odgovorna i koja kaže da će se solidarno podeliti sve nedaće koje sa sobom donosi ekonomska kriza na sve građane Srbije.
Ovom prilikom sam rekla kako će izgledati ta solidarna podela na onu populaciju građana koji su na ivici siromaštva, jer morate reći da je preko 90% penzionera, a 1,6 miliona ih je, preko 90% tih ljudi ima penziju oko 30.000, sa povećanjem do 35.000 i samo nekoliko procenata njih ima penziju koja je izuzetno visoka.
Dakle, kada je ovde poslanička grupa DSS govorila o tome da je potrebno pronaći formulu da se penzije ne povećavaju linearno, jer mi u budžetu nemamo sredstva za takvo povećanje, i da je na kraju potpuno nekorisno za Vladu i za građane Srbije povećavati penziju tako drastično onima koji imaju penziju preko 70.000 i 80.000, a takvih je 1%, tada smo bili ismejani ovde.
Takođe je rečeno da ne postoji formula prema kojoj je moguće na ovaj način povećati penzije. Očigledno je da neki u ovoj vladi ne razgovaraju između sebe, jer sam danas već podsetila da je ministar finansija gospođa Dragutinović, u intervjuu današnjim "Novostima", rekla da postoji predlog koji je ona napravila, verovatno sa svojim saradnicima, da je moguće povećati minimalne penzije, a ne povećavati penzije linearno.
Još jednom moram da podsetim, DSS je podnela amandman, o kome ćemo govoriti kada budemo govorili u pojedinostima, imaćemo šta da kažemo i tada. Bilo bi mi jako važno da svi oni koji razmišljaju o svojim roditeljima, rođacima, susedima, prosto razmišljaju o jednoj populaciji ljudi koji su svoj radni vek završili vrlo časno, a sada se nalaze na ivici egzistencije ne svojom krivicom, da svi oni glasaju za amandman koji je podnela DSS.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, vrlo mi je drago što je gospođa ministar danas ovde kad hoću da govorim o jednoj temi koju sam načela prošle nedelje, ali pošto je tada bio gospodin Bradić nisam našla sagovornika za ovu priču, a pošto znam da je gospođa ministar izuzetno razumna osoba, mislim da treba da sasluša ovo o čemu hoću da govorim.
Želim da u ime poslaničke grupe DSS podržim amandman kolega iz SRS zbog toga što je zapravo poljoprivreda uslovno jedina izvozna šansa Srbije na evropsko tržište. Želim da podržim upravo zbog toga što je tema poljoprivrede i tema stočarstva, o kome hoću ovde da kažem ovog trenutka, izuzetno važna za Srbiju.
Prošle nedelje sam napomenula u kakvom je stanju veterinarska služba Srbije i do čega će dovesti ovaj maćehinski odnos Vlade, sa neisplaćivanjem 700 miliona duga samo terenskoj službi veterinara u Srbiji za poslove koje su radili za Srbiju i za sve građane Srbije tokom 2008. godine, a od jula 2008. godine nije im isplaćeno ono što im pripada. Zapravo, veterinarska služba je zaštitila ceo stočni fond Srbije u toku 2008. godine, bez obzira da li seljaci sami imaju novca za svoj stočni fond ili nemaju, država ga pokriva u tom delu i to je vrlo važno da znamo.
Dakle, zaštitili su i fond goveda, ovaca, koza, svinja, konja, živine, pasa i mačaka. Navodim namerno, jer znamo da postoji besnilo u Srbiji u mnogim okruzima, znamo da postoji svinjska kuga kao latentna mogućnost da se pojavi jer neće moći veterinarske službe da rade svoj posao.
Zaštitili su posredno stočni fond, neposredno i građane Srbije od svih bolesti koje dolaze zajednički za ljude i životinje koje se prenose preko mesa. Država ima nije platila, kažem, samo za terensku službu 700 miliona i za laboratorije još otprilike 300 miliona. Znači, milijardu dinara ovog trenutka država duguje veterinarskoj službi i Upravi za veterinu.
Kada pogledam sad predlog budžeta za 2009. godinu vidim da je za sprovođenje programa mera zdravstvene zaštite životinja, za proizvodnju bezbedne hrane, za uklanjanje klaničnog otpada, suzbijanje i iskorenjivanje naročito opasnih i zaraznih bolesnih životinja Vlada predvidela 60% sredstava manje u 2009. nego u 2008. godini.
Da to izrazim u brojevima - 2008. godine bilo je 2,5 milijarde predviđeno za ovaj program mera, u 2009. predviđate 816 miliona. Kad pogledam ovo, onda moram da postavim pitanje da li Vlada želi da plati dug koji ima prema veterinarskoj službi i prema Upravi veterine, odnosno Ministarstvu za poljoprivredu?
Ako neće da im plati dug, a to ne vidim da je predviđeno u budžetu, računajte na to da mi nećemo moći da izvezemo ništa u EU, a da ćemo mi građani Srbije, znači svako naše dete i svaki građanin koji ima mogućnost da kupi parče mesa, razmišljati da li je njegova hrana bezbedna i da li sme da je da svom detetu.
S druge strane, ako Vlada želi da plati dug, a računam da ste vi razumna Vlada, jer prosto ni u jednoj zemlji u svetu od postanka veterinarske službe nije postojala zemlja koja je odbacila usluge veterinarske službe u programu zaštite mera za zdravlje životinja, ukoliko ne nameravate da platite dug, računajte da ćete ugasiti službu. Ako ugasite službu ili ne uplatite ove dugove, šta će se dogoditi? Imaćemo potpuno nezaštićen stočni fond. Pojaviće se naročito opasno zarazne bolesti - kuga svinja, tipična kuga živine. Pojaviće se zaraze kod ljudi koje prenose životinje, bolesti zajedničke za životinje i ljude, tzv. zoonoze.
Doći će do potpunog uništavanja stočnog fonda, do propasti farmi i seljaka na kraju. Doći će do klanja podmlatka, uništavanje kvalitetnog priplodnog materijala. Stopiraće se izvoz, a računajte na to da je to naša izvozna šansa. EU neće uvoziti ni životinje, ni proizvode životinjskog porekla - meso, jaja, mleko.
To je naša jedina šansa, ponovo kažem, a moram da vam kažem da 19. januara u Srbiju dolazi komisija poljoprivredna, odnosno veterinarska komisija EU i dolaze vrlo kvalifikovani ljudi, koji neće dozvoliti Srbiji da izveze jedan gram mesa, nijedno jaje, ni pola litra mleka ukoliko ne bude imala određene sertifikate, a svi koji su u tome znaju kako to izgleda.
Znači, prosto mi moramo da shvatimo da ćemo zaustaviti proces približavanja Srbije EU upravo zato što nećemo imati mogućnost da platimo dug i da uplatimo sredstva za narednu godinu.
Moram da vam kažem da od 35 hiljada stranica koja služe za usaglašavanje naših propisa propisima EU, 15 hiljada, gospodo, pripada veterinarskoj službi i zaštiti bezbednosti hrane. Ako smo pametni, ovo je naša šansa.
U slučaju da nemamo mogućnost da isplatimo, da ne postoje ta sredstva, mislim da za jednu ozbiljnu državu milijarda nisu toliko velika sredstva, jer poslanici DSS su ukazivali, a i poslanici drugih opozicionih stranaka su ukazivali na mogućnosti gde može da se uštedi ova količina novca, nećemo imati više veterinarsku službu, nećemo imati zaštitu životinja i platiće seljak, a on nema odakle. Ukinuli ste mu 15% subvencije i neće imati mogućnosti da ima stočni fond.
S druge strane, mi ćemo jesti nebezbednu hranu. Znate da imamo problem sa svinjskim mesom, da imamo meso iz Argentine, iz Brazila sumnjivog porekla. Sve drugo ćemo jesti sumnjivog porekla.
Srbija i dalje jede najzdraviju hranu. Ovog trenutka računajte na to, a pitajte u institucijama nadležnim za to, pitajte Upravu veterine, Srbija ima najbezbedniju službu i najveću pokrivenost stočnog fonda.
Dakle, mislim da sam izložila neke stvari usput. Veterinari su danas dolazili i u Skupštinu. Mislim da je predsednica sa njima danas. Mislim da treba da obave razgovor sa drugim poslaničkim grupama. Mislim da treba da obave razgovor sa predsednikom Odbora za poljoprivredu. Mislim da je ovo priča koja nije priča nijedne stranke u Srbiji, nego je priča koju Srbija mora da podrži i Vlada Srbije mora da podrži. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Možda sam se javila onako u zadnjem trenutku, ali prosto sam želela da razjasnimo samo neke dve stvari koje možda gledaoci prate, i zbog nas ovde u sali, pa bi bilo važno da ih razjasnimo.
Gospodin Stevanović je govorio i ono što je govorio je bilo u redu, ali mi se čini da bi bilo važno da razjasnimo da se radi o dva projekta, i da je prvi projekat platio još ministar Aleksandar Popović u to vreme, da će rezultati tog istraživanja biti na prezentaciji 28. januara. Drugi projekat je tzv. projekat FP-6. To je projekat Evropske unije. On još uvek traje. Oba ova projekta radi zapravo Institut za multidisciplinarne studije. Znači, prosto samo da razjasnimo da bude do kraja jasno. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Dame i gospodo poslanici, poštovana gospođo ministar, vrlo mi je drago što moji sugrađani iz Kolubarskog okruga, iz grada Valjeva i iz opština Mionica, Ljig, Lajkovac, Osečina i Ub mogu da kažu da su nešto dobili makar ovim amandmanom.
Moram da kažem jednu šalu koju sam pomenula kada ste sve amandmane koji se tiču Kolubarskog okruga, a podnela sam više amandmana, jedan od njih je bio i u rebalansu i sada u budžetu da se sredstva za zemljotres povećaju bar koliko, prosto sam htela da kažem da bi možda bilo dobro da se građani Kolubarskog okruga nekim referendumom pripoje Vojvodini. Možda bi imali neki bolji i kvalitetniji tretman.
Šalu na stranu, hoću da se zahvalim upravo zbog toga što je Kolubarski okrug jedan od onih okruga koji su vrlo osiromašili devedesetih godina, koji je imao nesreću da je 1998. godine imao zemljotres, koji je imao nesreću da je u bombardovanju jako teško stradao, koji je jedan od onih okruga koje je tranzicija još više naglo osiromašila i on smatra u onu kategoriju, kako kaže nauka, tranzicionog siromaštva.
Hoću da kažem da nismo imali mnogo sreće sa privatizacijom preduzeća, 57 preduzeća u Kolubarskom okrugu uopšte nije privatizovano, 37 jeste, na nesreću potpuno neuspešno. Ceo proces se sveo na to da su posle izvesnog vremena ili tog trenutka radnici otpušteni, imovina preduzeća rasprodata, a da je praktično preduzeće stalo sa proizvodnjom, odnosno promenilo namenu.
Dakle, imamo zaista visok stepen nezaposlenosti, neke od opština Kolubarskog okruga spadaju u kategoriju siromašnih i nerazvijenih opština, što znači da mladi, školovani ljudi odlaze iz tih opština i da je zaista veliki problem zaustaviti taj proces odlaska i opustošenja siromašnih i malih opština.
Ono što želim da naglasim jeste da je zaista vrlo važno da Kolubarski okrug ima ovog trenutka nekoliko dobrih projekata koji traže veća sredstva, pa se nadam da ova sredstva na koja praktično može da računa time što je prihvaćen amandman gospodina Aligrudića, koji praktično menja suštinu da će 5% sredstava koje bi trebalo da pripadnu Vojvodini, sada biti prema projektima raspodeljeno na opštine i drugih delova Srbije.
Na taj način će se i sprovesti strategija regionalnog razvoja koja je doneta 2007. godine. Moram da kažem da je u skladu sa onim što su poslanici DSS tražili, a to je poštovanje Ustava, poštovanje važećeg Zakona o privatizaciji, Zakona o transferu sredstava. Mislim da treba biti pošten i reći da su svojom upornošću poslanici DSS nešto uradili za običan narod. Hvala.
Gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, pre nego što počnem samo da dodam i da ispravim gospodina Krasića, koji je obično dobro informisan, ali gospodin Cvijanović jeste bio savetnik za održivi razvoj i zaista se bavio promocijom reciklaže, njegov problem je bio u tome što je bio u sukobu interesa jer je bio suvlasnik firme koja se bavila reciklažom elektronskog otpada.
Žao mi je što u obrazlaganju ovog mog amandmana nemam adekvatnog sagovornika, jer ne bih o sajtu za koji je zaduženo Ministarstvo kulture, koga danas ovde predstavlja gospodin ministar Bradić, nego bih malo konkretno o amandmanu koji sam podnela.
Da počnem od kraja jeseni, od kada svi građani Srbije žive u strahu zbog nesposobnosti Vlade Srbije, koja ih je dovela do jako teškog perioda u njihovim životima tako što je došlo do konstantnog pada vrednosti dinara, do povlačenja stranih investicija, a novih investicija nema na vidiku, iako su obećane, do krize u bankarskom sistemu, a moram da kažem da je skoro svaki građanin Srbije zadužen bankarski, ako ne privatno, a ono kao suvlasnik ili vlasnik neke firme, zatim do ogromnog pada indeksa na berzi i do rasta inflacije i talasa poskupljenja.
Da vas podsetim, gas je poskupeo 60%, energenti poskupeli, komunalne usluge poskupele, poskupela hrana i piće, poskupela odeća i obuća, poskupele transportne usluge. Dakle, zaista imamo jedan izuzetno visok stepen inflacije.
Usput da dodam i to da statistika kaže da svakog građanina Srbije Boris Tadić i ova vlada Srbije koštaju do sada 50 evra, što je samo razlika u ličnom dohotku vrednosti ličnog dohotka koji je nastao padom vrednosti dinara, odnosno povećanjem cene evra. S druge strane, moram da kažem da je cena potrošačke korpe porasla za 6.200 dinara otkad je ova vlada počela da vlada Srbijom.
Moram da kažem i to da je kupovna moć građana Srbije pala za 5%, za razliku od drugih zemalja gde je ona ostala na istom nivou ili je porasla. Srbija je, nažalost, od 41 zemlje koja se rangira na ovoj listi, na 33 mestu. Uz sve to Srbija je suočena sa komadanjem njene teritorije, s jedne strane velikim diplomatskim uspehom je proglašeno to što je na teritoriji Srbije ustoličen Euleks, s druge strane najavljuje nam se secesija Vojvodine. Uz sve to suočeni smo sa talasom nadolazeće svetske ekonomske krize, na koju Vlada Srbije ni na jedan ovaj problem nema adekvatan odgovor, tako da je sasvim moguće da je recimo jedan od odgovora koji nam Vlada Srbije nudi na sve ovo ono što dolazi kao EPP poruke od njenih ministara, a moram da kažem te EPP poruke pošto su neverovatne.
Recimo, ministar Đelić nam je rekao, odnosno potpredsednik Vlade nam je rekao da je kriza naša razvojna šansa. Dinkić je rekao da će to biti prilika da investitore privučemo u Srbiju. Premijer nam je rekao da nećemo biti gladni. Ministar trgovine nam je rekao da nećemo biti goli i bosi. Uz sve to, skrckano je do sada 900 miliona dragocenih deviznih rezervi.
Kada sam rekla da Vlada Srbije reaguje sporo i neadekvatno, a da vas podsetim, poslanici DSS to govore od septembra, a danas nam se pridružuje i ministar Dinkić koji kaže da odluke Vlade kasne otprilike tri meseca. Dakle, kada govorim o tome da su reakcije spore i neadekvatne imam u vidu mnogo primera, ali recimo ovaj o kome danas pričam jeste budžet. Taj budžet je trebalo da bude pred poslanicima 1. novembra. Rečeno nam je, kada smo ovde svakodnevno pitali, poslanici DSS, šta je sa tim budžetom, nama je guverner Jelašić objasnio da je mnogo dobro da se sačeka, jer je bolje i za građane Srbije da taj budžet bude donet i da bude dobar, nego da stigne na vreme.
Kada smo pitali ovde za govornicom svakodnevno šta je sa budžetom, poslanici DS i uopšte poslanici vladajuće većine su se smeškali i govorili su nam – krčka se. To sam tada shvatila kao šalu, no ispostavilo se da se zaista to krčkanje, koje ukazuje da se nešto radi pre svega u jednoj prostoriji koja se zove kuhinja i pri tom se koristi jedan kuvarski proces dugotrajnog kuvanja, krčkanje je taj dugotrajan proces, ispostavilo se da je, kada je budžet došao pred poslanike, upravo i to dugotrajno krčkanje i ta politička kuhinja napravile predlog budžeta koji jeste pred nama, ali nikako nije dobar, kako nam je najavio guverner Jelašić.
Zašto nije dobar? Zato što je u toj kuhinji svaki od ministara, odnosno svaka politička stranka dobila po nešto, a građani su ostali da nisu dobili ništa, ako se ne računaju ona obećanja koja su ministri dali u jednom periodu pred same izbore, a koji su rekli da ta obećanja odlažu, neki do 2010, a neki nisu dali rok do kada ih odlažu, i razlog su naveli svetska ekonomska kriza.
Moram da podsetim šta su nam sve iz obećavali, prosto da njih podsetim da o tome vode računa. Imali smo priču koja je ovih dana aktuelna - prošireni Opšte kolektivni ugovor, pa onda penzije, pa Fijat, pa 200 hiljada novih radnih mesta, pa evropska integracija i status kandidata, pa belu šengensku vizu, pa besplatne akcije, pa silne strane investicije. Ništa od toga.
Jedino što su obećali, a odmah počeli da primenjuju na štetu građana Srbije, jeste Prelazni trgovinski sporazum koji će iz ovako praznog budžeta građane Srbije koštati još otprilike 300 miliona evra, samo ćemo 21 milijardu dinara izgubiti na carinama. Moram da vam kažem u 2008. godini prihodi od carina su bili 70,4 milijarde. Tih 300 miliona evra i tih 21 milijardu dinara sve će to građani Srbije dati da bi Tadić i Dinkić udovoljili Oliju Renu, koji sličnu žrtvu i moram da kažem sličnu glupost, nisu tražili ni od jedne druge zemlje koja je krenula na put približavanja EU.
Vlada se hvali svojom saradnjom sa MMF-om i kaže da su oni zajedno sa MMF-om pravili ovaj Predlog budžeta. To bi trebalo da bude alibi Vladi za neispunjena obećanja koja je PUPS uputio građanima da će penzije biti 70% prosečnog ličnog dohotka.
Kako sada stvari stoje, mi imamo problem sa MMF-om. Čini mi se da do tog problema, a očigledno ga imamo jer MMF je otkazao svoje zasedanje za 19. decembar, da imamo iz više razloga taj problem.
Da li je istina da je naš deficit 1,5% budžeta, koliko MMF toleriše ili je ministar Dragutinović precenila prihode, a govorila je o prihodima koji su dolazili od oktobra do decembra i potcenila rashode koji su bili nametnuti od strane raznih ministara i raznih političkih stranaka? Na to MMF ćuti, guverner Jelašić, koji se pojavljuje u više navrata ovde kao glasnogovornik, neka transmisija između Vlade i MMF-a, on nam najavljuje rebalans budžeta i povećanje PDV-a, iako je do sada u budžet najviše prihoda upravo dolazilo od prikupljanja PDV-a, da podsetim, to je 338,8 milijardi dinara.
Ovde nam je premijer Cvetković rekao da je budžet restriktivan i on je restriktivan u mnogim oblastima. Recimo, hajde da govorimo o poljoprivredi, gde su subvencije smanjene za 15%, istovremeno na ovim prelaznim trgovinskim sporazumom otvaraju granice za poljoprivredne proizvode iz EU.
Naravno, nećemo znati kvalitet tih poljoprivrednih proizvoda jer, da vas podsetim, mi smo imali i kinder jaja za istočno i za zapadno tržište. Istovremeno ti proizvodi će biti vrlo jeftini na našem tržištu, ali pitanje je njihove bezbednosti, a da ne govorim o tome kako će ova odluka biti pogubna za srpske poljoprivrednike i za srpsku poljoprivredu.
Da vam kažem sledeću stvar koja je vrlo važna, bliži se ponedeljak, vidim da su ovde u pismu koje nam je uputila Veterinarska komora Srbije, rekli su da će predstavnici Veterinarske komore Srbije, odnosno veterinari Srbije doći pred Skupštinu da traže pomoć.
Dakle, predlogom budžeta za 2009. godinu predviđeno je za 50% manje sredstava u odnosu na prošlu 2008. godinu, u ukupnom iznosu od 816 miliona. Zbog isplate duga iz 2008. godine, koji iznosi preko 700 miliona od jula do decembra, Ministarstvo poljoprivrede neće imati nikakva sredstva za sprovođenje zakonskih obaveza, što će za posledicu imati: nezaštićeni stočni fond, pojavu eksplozivnih, opasnih, zaraznih bolesti, to je recimo klasična kuga svinja, atipična kuga živine, ptičji grip, o kome smo ovde pričali mnogo puta, zatim pojavu zoonoza kod ljudi, uništavanje stočnog fonda i propast farmi, klanje podmlatka, uništavanje kvalitetnog priplodnog materijala, stopiranje izvoza životinja i proizvoda životinjskog porekla, to su mleko, jaja, meso, uvoz jeftinog nekvalitetnog genetskog materijala, uvoz mesa, mleka sumnjivog porekla i kvaliteta, cvetanje šverca životinja, mesa i drugo, čime će biti ugroženo zdravlje građana Srbije i zaustavljanje procesa uključivanja Srbije u EU.
Hoću da vam kažem da su veterinari, odnosno Veterinarska komora molila Vladu Srbije da im isplati zaostale dugove za posao koji su oni već obavili, a taj posao je praktično bila zaštita celokupnog stočnog fonda Srbije. Sve to su radili da zaštite stočni fond od zaraznih bolesti životinja, ali u prenosnom smislu i građana Srbije.
Danas Vlada Srbije za 2008. godinu duguje veterinarskim stanicama širom Srbije 700 miliona. Usput im smanjuje prinadležnosti za dalje.
Dalje, šta je još restriktivno? Socijalna zaštita iz budžeta. O tome je govorio dosta moj kolega iz DSS-a, gospodin Nikola Lazić. Takođe, moj amandman sam bazirala upravo na ovim uslugama socijalne zaštite iz budžeta.
Koje su to usluge i zbog čega je važno da one zapravo budu pokrivene? To su tranzicioni fond, zatim dečija zaštita. Mi smo jedan od najstarijih naroda u Evropi, naša prosečna starost je 42 godine. Mi se svojom decom uopšte ne bavimo. Mi imamo problem isplate dečijih dodataka. Vrednost tih dodataka je 1.770 dinara, a 387.000 porodica prima taj dodatak. Roditeljski dodatak prima 5.136 porodica.
Da vam ne pričam o dodatku koji država daje za prvo, drugo, treće i četvrto dete da stimuliše rađanje. Mi nažalost ne mislimo na takav način. Ne mislimo o socijalnoj zaštiti invalidne dece. Mi imamo problem da nam se građani obrate i mole za pomoć da opština plati put za dete koje ima problem te vrste da bi došlo u produženi boravak.
Zatim, učenički standard, Fond za mlade talente, sportske stipendije, izbegla i raseljena lica, o čemu će govoriti druge moje kolege. S druge strane, mi imamo potpuno rasipništvo. Imamo, recimo, za putovanja izdvojeno 5.640.000.000, za putovanja potpredsednika Vlade Dačića 11 miliona, Đelića devet miliona, Krkobabića 5,5 miliona, a recimo za premijerovo putovanje imamo otprilike negde oko 900.000. Ili nam je premijer neaktivan i lenj, ili su nam potpredsednici jako aktivni.
Drugi primer rasipništva. Ministar Dragin kada putuje u Montreal na međunarodnu konferenciju, a naravno taj ko pravi konferenciju, organizator mu ponudi da putuje ekonomskom klasom, odbije tu vrstu usluge i zatim Vlada Srbije kompletnu uslugu plati da gospodin ministar putuje biznis klasom. S druge strane, primer jedne štednje - 2006. godine Ministarstvo vera je za putovanje imalo 180.000, danas to isto ministarstvo ima dva miliona. Ili je ovaj ministar toliko aktivan u biranju patrijarha, pa mu je povećana potreba da putuje.
Umesto da najveći udar ove ekonomske krize primi Vlada na sebe i adekvatnim merama pokuša da spase građane, ona nam kaže da će građani podneti glavni udar i to objašnjava time što nam uvodi akcize, zatim najavljuje povećanje PDV-a, poskupljenje obaveznog osiguranja vozila 10%, najavljuje tri puta poskupljenje registracije vozila, što će naravno napraviti čitav talas poskupljenja zbog transportnih usluga.
Šta ovo pokazuje? Vlada je potpuno nesposobna da vodi Srbiju. Ona Srbiju ne može da dovede nigde dalje nego u devedesete godine. To ministar Dačić vrlo otvoreno kaže - recite istinu narodu. Narode, mi smo pred bankrotstvom. Recite nam da sve ovo što danas radimo ovde predstavlja jednu jako komplikovanu situaciju za građane. Oni će se vratiti, ne u devedesete, a svi smo prošli devedesete, i svi znamo kako nam je bilo, ova Vlada Srbiju vodi ravno na dno.
Poštovana gospođo potpredsednice, poštovana gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, pozivam se na član 225. i 226, jer je potrebno jedno obaveštenje, koje je važno ne samo za rad poslanika, nego za rad nekih institucija od kojih ova država i te kako zavisi.
Dakle, iako smo mi od ponedeljka započeli raspravu o predlogu budžeta za 2009. godinu, moje pitanje se odnosi na budžet, zapravo na realizaciju budžeta za 2008. godinu, odnosi se na pitanje, na finansiranje naučnih institucija.
Prema onim informacijama koje imam, naučne institucije nisu ovog meseca, u decembru, dobile ni lične dohotke, niti materijalne troškove, kako bi institucije mogle da neometano rade. Takođe, znam da je gospodin Đelić, ministar za nauku, 10. decembra poslao nalog Trezoru da isplate ova dugovanja i da institucije mogu da nastave svoj rad. Do dan-danas one nisu dobile nikakva sredstva niti za lične dohotke, koji su već zarađeni, je li tako, niti za materijalne troškove, kako bi instituti mogli da rade.
Imam informaciju da bi mnogi instituti mogli posle Božića da prekinu rad, jer nemaju da plate ni struju, ni mazut. Moje pitanje se potpuno precizno odnosi na to, šta se dešava sa isplatama koje je Vlada dužna da uplati institutima i drugim naučnim institucijama?
Drugo, mogu samo da konstatujem da to verovatno znači da je u ovom trenutku Trezor prazan i da Vlada nije sposobna da vodi Srbiju. Znam da ćete vi sada odmah, na pomen toga da je Trezor prazan, reći da je svetska ekonomska kriza i da to jeste rezultat toga, ali moram da vam kažem da stručnjaci kažu da mi nemamo efekte svetske ekonomske krize još uvek u Srbiji i da se oni tek očekuju prvom kvartalu naredne godine, u martu i aprilu, i da je ovo što je Trezor prazan i ne puni se potrebnom dinamikom zapravo nesposobnost Vlade. Jedino je Vlada ta koja je kriva što je Srbija u ovakvom stanju danas.
Sa druge strane, potpuno mi je jasno i to što ne odgovarate poslanicima DSS-a kada vas pitaju precizno kako se trezor puni i da li je dinamika ispoštovana. Usput mi je jasno i to što je gospodin Jelašić pre neki dan izjavio da je sasvim moguće da zbog neadekvatno punjenja Trezora dođe do smanjenja penzija u 2009. godini, ličnih dohodaka i svih drugih prinadležnosti koje se isplaćuju iz Trezora. Dakle, da ne bih prekršila vreme koje mi je dato ovom prilikom, molim vas da mi odgovorite zbog čega se ne uplaćuju materijalni troškovi i lični dohoci naučnim institucijama? Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, gospodo ministri, dame i gospodo poslanici, javila sam se po članu 225. i 226. Potrebno da prethodni govornik, gospođa Grubješić, objasni nešto što ili ja nisam dobro razumela, mislim da ni građani Srbije nisu dobro razumeli, ili je prosto rekla što je neverovatno, a to je da je dobro što se penzije u 2009. godini neće povećavati i što će zadržati svojih 10% povećanja.
Potpuno sam ubeđena da se onih 1.700 stotina hiljada penzionera, u najvećem broju 900 stotina hiljada penzionera prima penzije do 22 hiljade, naročito raduju što im se penzije u sledećoj godini neće povećavati i što je prema najavi, a vidim ovde je Predlog zakona o dopuni Zakona o penzijskog i invalidskom osiguranju, izostavljeno čak i ono da se dva puta godišnje penzije usklađuju sa troškovima života.
Dakle, penzioneri vam se izgleda silno raduju zbog toga, naročito posle ovog velikog povećanja od 10%, što znači da je njih 900 stotina hiljada dobilo povećanje koje je od 300 do 2 hiljade dinara, a inflacija je već u momentu kada su dobili to povećanje potpuno pojela to njihovo povećanje.
Sa druge strane, mislim da je vrlo važno da kažem da je Poslanička grupa DSS tražila da se o ovom predlogu zakona o dopuni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ovde izdvojeno raspravlja, jer smatramo da 1.700 stotina hiljada ljudi u ovoj zemlji, koji prima penziju, treba da znaju kako se njihovi predstavnici ovde zalažu i zašta se zalažu i da se na kraju pokuša, na neki način da se te penzije spasu, da se to usklađivanje zapravo spase.
Ono što je još zanimljivo, a što mi je potpuno nejasno, jeste i to da je ovo što je gospođa Grubješić rekla potpuno u suprotnosti sa onim što je juče kao ovlašćeni predstavnik Partije ujedinjenih penzionera rekao gospodin Čolaković i sa čim, takođe, treba polemisati, a Poslanička grupa DSS hoće to da uradi u toku današnjeg dana, ali prosto to što je gospodin Čolaković rekao potpuno je u suprotnosti sa onim što je rekla gospođa Grubješić. Hvala.
Poštovana gospođo potpredsednice, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, jeste da mi je bilo teško da dođem do govornice, ali sam se javila da podržim amandman koji je na izmene i dopune zakona uputila gospođa Lidija Dimitrijević, zato što smatram da je ona potpuno u pravu, zato što po postojećem zakonu Agencija za osiguranje depozita i NBS, zapravo, već imaju nadležnost nad ovim poslom i mislim da nema potrebe da se sada u sve to upliću i skupština banke, odnosno društvo za osiguranje, kako bi usvajali ove izveštaje.
Mislim da je sasvim dovoljno zadržati se na nadležnosti koje zakon daje Agenciji za osiguranje depozita i Narodnoj banci.
Moram da kažem još nekoliko stvari. Februara 2005. godine je donet Zakon o stečajnom postupku, koji je i te kako unapredio i ubrzao sam postupak stečaja i obezbedio transparentnost legalnog sistema radi efikasne, fer i pravične reorganizacije preduzeća koja mogu da opstanu i koja mogu da se spasu i likvidacija onih preduzeća koja nije moguće spasiti. Taj zakon je vrlo zanimljiv i zbog toga što je dao znatno veću ulogu stečajnim upravnicima. On je uspostavio i procedure za dobijanje licenci stečajnih upravnika, zato što je smatrao da stečajni upravnici moraju da budu zaista profesionalci kako bi mogli da odgovore svim zahtevima profesije i da ovaj postupak stečaja odrade kako treba.
S druge strane, u ovim izmenama i dopunama zakona vidim i predlog da Agencija za osiguranje depozita preuzme vođenje stečaja u bankama.
Takođe smatram da je to loša varijanta i loš predlog, pre svega zato što smo mi, kao zemlja, uložili strašno mnogo sredstava da bismo obučili stečajne upravnike i mislim da nema potrebe sada im oduzimati pravo, s obzirom da se vidi od 2000. godine naovamo da je to jedan isti krug ljudi. Ako hoćete i imena da pominjemo, videćemo da je to isti krug ljudi koji se obraća samo onim resorima gde se nalaze finansije.
Mi smo do donošenja tog zakona 2005. godine imali zaista apsurdnih situacija, da jedan isti čovek, jedan stečajni upravnik vodi stečaj u 62 preduzeća istovremeno, prima 62 plate istovremeno i krčmi imovinu ta 62 preduzeća. Da ne govorim o tome koliko su dugo trajali stečajevi po Srbiji. Imamo primera da traju sedam godina i više, pa imamo i onih koji se nikada nisu završili. Ne mogu da ne podsetim na agoniju radnika tih firmi koji čekaju stečaj 7 godina, kao i poverilaca koji, recimo, u postupku stečaja ostvare otprilike 20% sredstava potraživanja kroz stečaj.
Ono što skreće pažnju javnosti i svih narodnih poslanika jesu enormne zarade stečajnih upravnika i nagrade koje su se, u stvari, prvi put posle 2005. godine svele na jedan institucionalni okvir. Do tada je to bilo isključivo u nadležnosti Agencije za privatizaciju, koja je, recimo, bila stečajni upravnik ''Robnih kuća''. ''Robne kuće Beograd'' su prodate pre nekoliko meseci za 360 miliona evra. Kao nagrada stečajnom upravniku, u ovom slučaju Agenciji za privatizaciju, trebalo je da pripadne suma od bruto 5,5 miliona evra.
Prema podacima kojima raspolaže Agencija, najveći iznos obračuna te konačne nagrade stečajnog upravnika je nagrada za stečajnog upravnika firme „Cepak“ iz Kraljeva. Radi se o sumi od osam miliona dinara. Inače, kad je ova firma u pitanju, ovaj stečajni postupak je trajao od 2002 do 2007. godine i radi se o stečajnom upravniku Agencije za privatizaciju - Centar za stečaj.
Imamo slučajeva i kada su pojedinci kao stečajni upravnici ostvarivali ove enormne nagrade. Recimo, stečajni upravnik za firmu „Mladost a.d.“ iz Sombora je dobio bruto iznos od 3,3 miliona dinara.
Da se vratim ''Robnim kućama''. Dakle, one su prodate pre nekoliko meseci, ali i dalje se ne nazire okončanje stečajnog postupka, jer se stečajnom upravniku očigledno ne žuri s obzirom na prinadležnosti koje on ima, a to su cifre, recimo, svakog meseca kao nadoknadu za vođenja stečaja tri miliona i isto toliko, dakle tri miliona, za licenciranje stečajnog upravnika. Uz to, ovaj stečajni upravnik, kada govorim o ''Robnim kućama'', nije dostavio nacrt rešenja o glavnoj deobi stečajne mase odboru poverilaca, a po zakonu on to mora i dužan je da to uradi.
Da ne govorim o tome da je uvođenjem stečaja u „Robne kuće Beograd“ naneta zaista ogromna šteta i akcionarima i poveriocima, otprilike nekoliko stotina miliona. Očigledno je da se u ovom postupku neko dobro ovajdio, ali je očigledno i da to nisu radnici.
Da kažem još nekoliko reči o stečaju banaka i da pomenem taj više puta danas pominjani čuveni stečaj četiri velike banke koje su finansirale srpsku privredu, 4. januara 2002. godine, što dovoljno govori, s obzirom da je to vreme novogodišnjih praznika, kada su u stečaj otišle Beogradska banka, Beobanka, Jugobanka i Investbanka. Tada su mediji objavljivali da su dugovi ovih banaka u rasponu od jedne i po milijarde do osam i po milijardi i sećam se tada bombastičnih naslova tipa „Država ne može da pokrije ova dugovanja“.
Ono što jeste interesantno, prema rečima zaposlenih u Beogradskoj banci, u vreme kada je ova banka gašena isplaćivane su dividende akcionarima, što pokazuje da ova banka uopšte nije morala da ode u stečaj.
Uz to, bilo je zanimljivo i to što je, po zakonu, 28. februara te godine trebalo da one predaju završni račun. Nekom se očigledno jako žurilo i nije ga interesovalo da potvrdi svoje nalaze da one nemaju mogućnosti dalje da rade, nego je, pre nego što je završni račun i predat, jednostavno, zaključio da ove banke treba likvidirati.
Dakle, banke su likvidirane, stečajni upravnici su ušli u banke. Šta se tim postupkom tada uradilo? Prvo, likvidirane su četiri velike banke (rekla sam, finansirale su srpsku privredu), oslobodili su se radnika, došlo se do strašno velikih količina imovine i vrednosti po tom osnovu i, ono što je najvažnije, kada ste sklonili svoje velike banke, otvorili ste prostor za inostrane banke, koje su ušle na ovo tržište.
Ono što je dalje zanimljivo, a govore sami stečajni upravnici ovih banaka, jeste da su oni mejlovima dobijali poruke kojim bankama treba da otplaćuju dugove, a kod kojih da oročavaju slobodna stečajna sredstva.
Zaista imam kompletan spisak tih banaka, radi se o četiri naše domaće banke i tri banke iz inostranstva.
Ne znam da li su sa ovim bili upoznati ministar finansija, revizor i svi oni kojima je dužnost da s tim budu upoznati.
Moje kolege iz DSS su već više puta danas navodili jednu jako zanimljivu knjigu, koju preporučujem poslanicima i vladajućih stranaka a i poslanicima opozicije za koje verujem da su do knjige došli, a radi se o knjizi gospodina Džona Perkinsa koji je bio savetnik Svetske banke.
To je jedna insajderska priča o tome kako Svetska banka i MMF rade na tome da uđu u neku zemlju i kako polako gutaju i tu zemlju i narod u toj zemlji kroz razne vidove što humanitarne, što nehumanitarne, kojima nas na najperfidniji način uvode u dužničko ropstvo, pravo ekonomsko ropstvo.
Gospodin Perkins inače objašnjava nešto što, kada malo bolje pogledate, vidite onako jednu preslikanu situaciju u našoj zemlji. Objašnjava kako rade savetnici (tu funkciju je on imao u Svetskoj banci). Oni se prvo zainteresuju za zemlje trećeg sveta i zemlje koje se nalaze u tranziciji i onda procene kakvim kapitalom, odnosno kakvim resursima raspolažu te zemlje i ako je Amerika zainteresovana, koja na kraju stoji kao krajnji korisnik tih usluga, za resurse koje te zemlje poseduju, oni u njih ulaze. Na razne načine, ali ulaze.
Kada se zemlja jednom zaduži, onda MMF ponudi finansijsku pomoć toj zemlji. Pošto zemlja mora da prihvati tu pomoć, ona je uzima. To u izvesnom smislu i jeste finansijska injekcija i smanjenje dugova.
Kada država preda svoje resurse stranim kompanijama ili preda svoj javni sektor stranim kompanijama, onda MMF dolazi na svoje, onda ta država postaje marioneta u rukama drugih moćnika koji stoje iza MMF-a. Onda se dešavaju one situacije koje su Srbima i te kako poznate.
Kada nisu zadovoljni vladom koja štiti interese svoje zemlje, oni je jednostavno sruše, pa onda naprave vladu koja treba da odradi posao za koji je oni plaćaju. Ako i to ne pomaže, onda postoji način – bombardovanje, već viđen u Srbiji, pa ako i to ne pomaže, onda dolazimo u pravo dužničko ropstvo. Mi smo zemlja koja praktično ne postoji, a oni rade svoj posao.
Ako se sećate nedavne izjave gospodina Štiglica, koji je, inače, dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju pre nekoliko dana, on nam je napomenuo da mi ne treba toliko da vodimo računa šta nam to MMF preporučuje, jer iz svega ovoga što pročitate i vidite, a vidimo uživo u Srbiji, možemo da zaključimo samo jedno: Svetska banka i MMF preporučuju nama i sličnim zemljama da se radi upravo ono što nama ne treba da bude urađeno, a treba onima za koje oni rade. Preporučuju ono što nama neće doneti korist.
Koliko su stručni, vidite da i gospodin kojeg sam pomenula napominje da zapravo kroz MMF govori Amerika i da zapravo ovo sve što se dogodilo u Americi, i počelo je iz Amerike, kao velika ekonomska kriza, jeste slom takvog razmišljanja i baze koju su postavile ovakve finansijske organizacije.
Dakle, potpuno je jasno da mi, kao zemlja, i te kako moramo da vodimo malo računa o tome šta radimo i da povedemo računa o tome šta će nas zadesiti ako ne budemo pametno radili.
Pošto je mojoj poslaničkoj grupi ostalo još nekoliko minuta, iskoristiću ih da prokomentarišem nešto što sam pročitala danas u novinama. To je komentar na gospodina Dinkića i njegovu posetu Kragujevcu i, zapravo, to je ime koje nisam izgovorila kroz ovu moju diskusiju, ali se pominje sve vreme onako potpuno neverbalno.
Gospodin Dinkić, koji inače ne veruje ni potpisu svog predsednika države, ni potpisu svog premijera, ni onom što je ova skupština odlučila, ne veruje potpisu tadašnjeg predsednika Putina, ni potpisu ruske države, i te kako veruje na reč potpredsedniku ''Fijata'' gospodinu Altavilu, koji mu je, kako on kaže, čvrsto obećao da će uputiti pismo u kome će garantovati realizaciju zajedničkog ulaganja u ''Zastavu''.
Zamislite, taj gospodin koji ne veruje potpisima veruje na reč jednom potpredsedniku firme čiji predsednik inače izjavljuje ovih dana da oni ne mogu da funkcionišu bez strateškog partnera i da ne mogu da funkcionišu jer italijanska vlada ne može da im pomogne na način na koji pomažu druge države.
Još jednu stvar ovde vidimo, radi se o zajedničkom ulaganju. Iako je bilo da je to investicija ''Fijata'' u Srbiju, radi se o zajedničkom ulaganju, a prema predlogu budžeta koji smo dobili ovde kod nas, vidimo da u tom zajedničkom ulaganju za sada samo Srbija ulaže i, prema tom predlogu budžeta, to je 14.290.000 dinara.
Dakle, vrlo je zanimljivo i polako se sve ovo što smo govorili i ja i moje kolege iz DSS otkriva i postaje jasno i građanima Srbije i svim onim koji Srbiju hoće da vide kao zaista slobodnu i demokratsku zemlju. Jer, ovo nije demokratija. Hvala.