Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo poslanici, javljam se povodom amandmana gospodina Aligrudića i mislim da nema potrebe da pravnički obrazlažem taj amandman jer ga je on jako dobro i dovoljno objasnio.
Ono što sam u stvari želela samo još da pojasnim, prosto javnosti, jer nismo svi pravnici, jeste to da ovim amandmanom predlagač zakona pokušava zapravo da se obezbedi od nekoliko stvari. Jedna od tih stvari jeste strah od toga šta će biti ako koalicija pukne usled nepoverenja, što je osnovna priča o koheziji ove vlade.
Međutim, moram da im kažem jednu stvar. Trgovina se, naročito ne politička trgovina, ne uređuje Zakonom o Vladi. Zakonom o Vladi ne može da se uredi ni strah koji oni pokazuju, a taj strah je naravno vezan za preglasavanje u Vladi, oni su iskusni u tome, preglasavali su i prošlu vladu Vojislava Koštunice, pa znaju da je to opasna igra i žele da se obezbede.
Dakle, Zakonom o Vladi se ne uređuje ni trgovina, ni politička trgovina, ni strah, ni neke druge stvari. Koalicije koje se naprave na bazi neprincipijelnosti, nepoverenja, potpunog odsustva svih mogućih kvaliteta i ljudskih vrlina ne može da se popravi zakonom. Hvala.
Gospođo predsednice, dame i gospodo poslanici, svoje izlaganje ću da započnem od onoga što je vladajuća koalicija navela kao razlog za donošenje ovog zakona. Piše ovako: "Do sada važeći zakon o ministarstvima...", pa navodi broj "Službeni glasnik " 43/07 "... više nije u mogućnosti da obezbedi sistem organa državne uprave, saglasno potrebama...", podvlačim "potrebama Republike Srbije". Da se zadržim kod ove reči "potrebe".

Nisam sigurna da se to odnosi na Republiku Srbiju, na građane Republike Srbije, ali sam potpuno sigurna da se to pre svega odnosi na veliki broj stranačkih kadrova koje bi negde trebalo udomiti i pre svega na način na koji je napravljena vladajuća koalicija, a to je jedan kompromis koji apsolutno nije zdrav, mogu slobodno da kažem jedan truli kompromis, i sve što dalje budem navodila biće u prilog upravo ovome što sam navela.

Dakle, kada govorim o tome koliko je velika ova vlada, o čemu su zaista govorili svi moji prethodnici, moram da napomenem da tu nije samo 24 ministarstva. Zapravo je pitanje broja članova vlade, a njih je 27. Skoro su svi naveli koliko ima članova vlade u okruženju, koliko imaju vlade u Evropi i mislim da zaista ne treba da se bavim preterano tim brojem, jer mislim da nema građanina Srbije koji nije upoznat sa tim brojem koliko otprilike imaju naši susedi. Mogu da kažem da smo mi tu negde pored Kineza, znači najveća vlada.

Kada govorim o veličini vlade, moram automatski da postavim pitanje: ako je vlada toliko velika, ako su troškovi da bi ta vlada mogla da radi jako veliki, kako onda možemo da govorimo o izbornom obećanju svih članova koalicije - da će vlada voditi socijalno odgovornu politiku? Prema sebi ili prema građanima Srbije?

Još je jedno pitanje koje očigledno muči više nas, pošto sam primetila da je više govornika danas postavilo to kao pitanje - ko je bio mandatar ove vlade? Prosto, u medijima se špekuliše broj ministarstava, pa se onda i pregrupisavanje, odnosno kako će se koje ministarstvo zvati, koje oblasti idu u koje ministarstvo, pojavljuje već dve nedelje. Tu se imena ministara i funkcionera u ministarstvima znaju, a jedino se ne zna ko je bio mandatar vlade.

Takođe je interesantno i pitanje koncepta vlade. Koliko se slabo razumem u demokratiju - prosto mandatar je taj koji pravi koncept vlade i članova vlade. Ovog momenta mandatar je bio taj čije smo ime poslednje saznali, ako uopšte i bude taj mandatar do kraja, dok ne izloži svoj koncept.

Moram da postavim pitanje da li je demokratski da ne znamo ime mandatara do zadnjeg momenta? Uostalom, sve stranke su u toku svoje predizborne kampanje navodile ko će biti mandatar u njihovo ime, ako one osvoje vlast, jedino ova koalicija za vazalnu Srbiju nije imala nigde ime koje je isturila? Dakle, moje je pitanje ko je pravio vladu, ko je pravio koncept vlade? Sada mogu da ponudim mogućnosti.

Da li je to radio predsednik Srbije, što mu naravno nije posao kao predsedniku Srbije, što nema mogućnost da to radi? Da li je i to demokratija da predsednik Srbije, u jednom sistemu koji nije predsednički, a koji sve više, sa ovim elementima koje smo dobili juče i danas liči na predsednički - jedan slab premijer, daje mu se manje nadležnosti, doduše daje mu se taj zlatni glas, ali to više kao obezbeđenje toga da se ne desi ispad u koaliciji?

Jer demokrate jako dobro znaju kako su one preglasavale Vojislava Koštunicu u prošloj Vladi, pa da se obezbede na vreme daju zlatan glas, ne bi li taj zlatni glas nekako doprineo da oni održe taj privid - da oni vode koaliciju.

Da li je Boris Tadić, koji inače govori o tome da on vrlo racionalno vodi politiku, da on vodi jasno politiku prema Evropi - a ovamo nemamo ministarstvo koje bi nam pomoglo u vođenju Srbije u Evropsku uniju - dakle, da li Boris Tadić može sve apsolutno u ovoj zemlji, dakle, da bude predsednik države koji pravi koncept vlade, pravi vladu, vodi vladu, smeši nam se sa televizije?

Dakle, on je taj jedini koji jasno vidi put kojim Srbija treba da ide.

Taj evropski put je baština samo te koalicije. Niko drugi nema pravo da kaže i da pomene kako taj evropski put može da ponudi, kako treba da izgleda. Prosto, i to je pitanje da li je i to demokratija? Na način na koji to on zamišlja, svakako jeste, ali na način na koji to razvijena demokratija i Srbija, koja je vrlo demokratska zemlja i bila i jeste, sigurno ne zamišlja takvu demokratiju.

Doduše, samo se plašim da Domanović, koji je već više puta posećivao Srbiju, i ovog puta ne bude aktuelan, pa da taj široki put koji vodi do Evrope ne budemo otkrili da nismo bili dovoljno budni, odnosno da nam je vođa bio kratkovid.

Sada o konceptu vlade. Doduše, iz onoga što sam čitala mogu da zaključim da je ova koalicija zaključila da je prethodna vlada izuzetno dobro radila posao, jer je u najvećem delu prepisala prethodni zakon. Onaj deo koji je dodat tiče se veličine i broja novih ministarstava, ali tiče se još jedne zanimljive stvar - gde ćemo smestiti naše kadrove. Znači, dodajemo ono gde treba naše ljude da smestimo.

Interesantno je više ministarstava prema nadležnostima i poslovima koje im prepisuje ovaj koncept, ali bih se zadržala na jednom ministarstvu koje sam smatrala izuzetno važnim u prošlom mandatu i u svim mandatima svake vlade svake zemlje, mislim da je izuzetno važno, a to je ministarstvo ekologije.

Taman smo napravili bazu, taman smo u prethodne dve vlade napravili koncept šta je to što mi hoćemo i kako hoćemo da razvijamo ekologiju u ovoj zemlji, kako ćemo da štitimo svoju životnu sredinu, taman smo napravili uprave koje će moći da prate pojedine segmente, taman je to počelo da funkcioniše, e sad imamo novi koncept, ubacuje se uz ekologiju i prostorno planiranje.

Mogu da kažem da je to u pojedinim zemljama jako dobra kombinacija, ali u tim pojedinim zemljama u kojima je to kombinacija nema građevine, nego ima praćenje izvora resursa i svega ostalog.

Dakle, ovde je građevina čist višak, ona prirodno pripada drugom ministarstvu - infrastrukturi. Zašto nije tamo? Zato što taj ko dobije, a to je onaj što je "pre roka", može da se desi da ima preterano mnogo vlasti. Zato ćemo je vratiti u ovaj resor kome prirodno ne pripada.

Zbog toga mi se čini da sve ono što je napravljeno u četiri godine prethodne dve vlade, onaj pomak u ekologiji, vraćamo na početak zato što to nekome ne prija. Dakle, ono što je moja osnovna zamerka - zašto će ponovo Uprava za šume Ministarstvu poljoprivrede, zašto će sada Uprava za veterinu ponovo da se izmešta u neko drugo ministarstvo?

Tek su zaživeli delovi, tek su počeli da se osećaju kao jedno telo, tek smo počeli na jednom mestu da dobijamo sve informacije koje su nam potrebne, sada ponovo idemo u široku šumu, pa ko se snađe - snage, ko se ne snađe, ko kome ne pokaže put.

Zašto je u Ministarstvu vera izostavljena odrednica koja je valjda izuzetno važna za ovu državu, a to je Srpska pravoslavna crkva? Nema je nigde. Ako ste pažljivo čitali, ne postoji. Zašto je problem SPC u Srbiji? Znam da je u nekim drugim nama susednim zemljama to veliki problem, ne znam da je nama, ali videćemo da li će to tek biti veliki problem.

Pomenula sam već, a čini mi se da su pomenuli još neki govornici, uz ovoliki broj ministarstava, uz ovoliki broj potpredsednika, pretpostavljam da će neki od njih dobiti mogućnost da se bave putem u EU, ovde ne postoji posebno ministarstvo koje će se time baviti.

DSS i NS su podneli nekoliko amandmana i smatramo da ćemo, ako usvojimo te amandmane, značajno doprineti da se poboljša ovaj tekst, ali dok se sve to ne bude dogodilo, odnosno da li ćemo usvojiti amandmane, to ćemo videti, i da li se ovo može popraviti, to ćemo videti.

Još samo jedna rečenica koja nema direktne veze sa ovim, ali sam je danas, tražeći kompletan materijal, pronašla i na internetu, a tiče se izjave jedne žene - političara iz jedne male stranke, a koja je komentarisala kako je najveća zasluga te stranke to što je Vojislava Koštunicu oterala u penziju.

Da im kažem, da budu obavešteni, nisu ga oterali u penziju. Vojislav Koštunica nije i neće biti u penziji, niti je to moć te male stranke. Ta njena moć se prostire samo dotle da sedi u rezervnoj klupi i da čeka da neki drugi igrač ispadne sa klupe da oni uđu.
Moje prezime je Vojić-Marković, malo je komplikovano, doduše. Moram da zamolim gospođu predsednicu da nam da odgovor na ono pitanje koje je postavio moj uvaženi kolega Miroslav Petković.
Poslanik mora da bude obavešten o svemu što se tiče amandmana i materijala koji su nam potrebni za sednicu. Neposredno pre nego što je počelo zasedanje dobili smo različite informacije vezane za amandman koji je podnela buduća vladajuća koalicija Za evropsku Srbiju, a koja se tiče ukidanja ministarstva za ljudska i manjinska prava.
Jedan takav primerak smo videli svojim očima. Nije podeljen poslanicima. Interesantno je da su nevladine organizacije obaveštene o tome što se događa u Skupštini. Imam mejl koji je Centar za demokratiju poslao različitim poslaničkim grupama. Prosto bih volela da tu informaciju imaju svi poslanici, kao i javnost Srbije. Tražim prosto odgovor na to pitanje. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo, reklamiram povredu Poslovnika, član 104: ''Narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine. Narodni poslanici dužni su da se jedni drugima obraćaju sa uvažavanjem. Nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza, kao ni iznošenje činjenica i ocena koje se odnose na privatni život drugih lica.''
Dakle, način na koji se obratila predsednica parlamenta poslaničkoj grupi kojoj pripadam, DSS-NS, krajnje JE uvredljiv. Mi nismo paranoični. Malo je čudno da samo jedan amandman putuje šest sati do nas i da taj amandman se odnosi na političku trgovinu, najstrašniju do sada viđenu, jer, izvinite, ne može biti predmet političke trgovine nešto što se odnosi na domen ljudskih i manjinskih prava. Svi smo se zaklinjali u to, i pozicija i opozicija. Ne može to da bude predmet bilo kakve trgovine.
Gospodine predsedavajući, gospodine Jovane Krkobabiću, moram prvo odavde da osmotrim da li sam toliko daleko od vas da ne čujete ni kada se pozivam na Poslovnik, niti me vidite kada ga podignem. Prosto vas molim da se sa uvažavanjem odnosite prema svakom poslaniku i da mu date reč, jer ste dužni da mu date reč onda kada je on traži. To je prva povreda Poslovnika na koju se pozivam.
Druga povreda Poslovnika, zbog koje se javljam, jeste to što vi i dalje ne poštujete poslanike u ovoj skupštini. Izašlo je 10 kolega tražeći odgovor na jedno izuzetno važno pitanje za državu Srbiju. Dakle, to nije hir svakoga od nas ponaosob, to pitanje je izuzetno važno, jer mi moramo da dobijemo odgovor, a smatramo da ste vi adresa na koju treba da se obratimo, zbog čega je sednica zakazana na brzu brzinu.
Ne teku nikakvi ustavni rokovi, ne gubi se nikakvo vreme na taj način, znači, sednica je mogla da bude regularno zakazana i da svi poslanici iz zvaničnih skupštinskih delegacija odrade svoj posao, zbog koga su i bili na mestima, za koji su primili dnevnice, Skupština platila put i sve ostalo. Dakle, to je moglo da ode i u penzije, recimo.
Zbog brzine koja je, kažem, ničim izazvana, naši predstavnici iz delegacije u Savetu Evrope su se vratili neobavljena posla. Dakle, nisu zaštitili interese građana Srbije u onom delu gde je bilo izuzetno važno, a to je pitanje koje mi svi postavljamo. Da li sedimo na levoj ili desnoj strani, to pitanje podjednako interesuje svakoga od nas - da li je bilo i ko je kriv za trgovinu organima Srba koji su oteti na Kosovu i Metohiji? Zaklinjali smo se svi u kampanji da je Kosovo i Metohija tema od koje nećemo odstupiti. Da vidimo 10 dana ili mesec dana posle izbora ko je odstupio od te teme?
Dakle, naši poslanici, naše kolege nisu u Savetu Evrope, nisu tamo da brane naše interese. Interese Srbije ne brani ni predsednik Srbije Tadić, koji je takođe trebalo da bude tamo i najavljen je. Dakle, interese Srbije nema ko da brani na međunarodnoj sceni. Da li je to slučajno, gospodo? Tražim da mi odgovorite, traži jedna cela strana Skupštine da odgovorite na to pitanje. Potpuno sam sigurna da ni ova druga strana, koja predstavlja poziciju, nije nezainteresovana za to pitanje.
Dakle, moje pitanje, kao i mojih kolega, i zahtevamo odgovor i sve dok ne dobijemo odgovor na to pitanje tražićemo ga zato što na to imamo pravo. U medijima se pojavljuje teza da poslanici nisu tamo gde treba da budu. Molim vas, odbranite poslanike koje predstavljate tako što ste predsedavajući, i objasnite ko je kriv zašto oni tamo nisu i ko je kriv zašto se sve ovo dešava. Tražimo odgovor na to pitanje.
Meni se čini da je možda razlog ovoj neverovatnoj brzini na koju je sve ovo urađeno i trapavosti, nepoznavanje Poslovnika i sve ostalo, to što neko pokušava da iznad državnog i nacionalnog interesa, a to je ovog trenutka to što se dešava u Savetu Evrope, postavi jedan mali parcijalni stranački interes. Pominju se neke internacionale i neki sastanci tamo, pa mi se čini da bi to trebalo razjasniti, upravo zarad toga što građani Srbije traže razjašnjenje od poslanika.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto vidim da je manir da se na pitanja ne odgovara, pokušaću da odgovorim na to pitanje. Naravno, ne na pitanje koje je sada postavljeno, nego na jedno pitanje koje muči Srbiju ovih dana.
Dakle, da podsetim, danas je 25. jun 2008. godine, i to namerno ističem zbog toga što treba da upamtimo, jer od ovog datuma, od danas, od večeras reinkarnacija je uvedena na velika vrata u Srbiju.
Ne reinkarnacija kao filozofski stav, ne kao religijski stav, nego kao politički stav. To je jedna potpuno nova forma.
Da podsetim, religijski reinkarnacija predstavlja vraćanje duše u ovaj svet u nekom novom telu. Filozofski to predstavlja zapravo katarzu, očišćenje, a politički to ćemo videti ovih dana.
Najinteresantnije je ono što sam videla da su predlog kandidature za predsednika Skupštine potpisali poslanici Nenada Čanka, potpisali poslanici Vuka Draškovića i SPO-a, potpisali poslanici DS, gledamo jednog koji se više puta ovde dičio time da je bio jurišnik petooktobarske revolucije.
Dakle, ništa ne bi bilo čudno da kandidat za predsednika Skupštine nije gospođa Slavica Đukić-Dejanović, čije se ime više puta pojavljivalo u vezi sa izbornom krađom 1996. godine, kao i sa pomenutim događajem, da je gospođa umalo linčovana od tih istih koji su toliko strastveno jurišali tog 5. oktobra, kao što se sada strastveno zalažu da je predlože za kandidata.
Ono što je još zanimljivo, jeste da sam u biografiji koja je dostavljena videla da je gospođa stručnjak za mentalno zdravlje. Sada sam potpuno sigurna da je samo vrhunski stručnjak za mentalno zdravlje mogao da nagovori Borisa Tadića, Nenada Čanka i Vuka Draškovića da je stave da bude kandidat ispred njihove koalicije.
O mentalnom zdravlju građana koji su glasali za DS i o mentalnom zdravlju građana koji su glasali za SPS neću da govorim. Hoću da kažem da mene interesuje mentalno zdravlje građana Srbije, koji treba da razumeju o čemu se ovde radi, da progutaju da oni koji su se do juče vitlali sabljama, ubijali, pretili, zatvarali, optuživali jedni druge da su najveći kriminalci, danas rame uz rame prave vladu.
Šta hoću još da kažem? DSS ne priznaje reinkarnaciju i ne veruje u reinkarnaciju. Vaskrsenje je u redu, ali u reinkarnaciju ne verujemo. Hoću još da kažem da takođe ne verujemo da je za dva dana javnog pregovaranja uspelo da se usaglasi ono što se godinama nije usaglasilo. Ali je očigledno da se ovde ne radi o tome da je to bilo toliko daleko, nego je bilo jako blisko i jako se brzo usaglasilo. Takođe moram da kažem da ovo što primećujem - laže ovde neko nekoga, ne laže SPS DS, niti DS SPS, lažu oni, gospodo, građane Srbije. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, međunarodni položaj Republike Srbije je pod snažnim uticajem opštih kretanja u regionu i, naravno, pod snažnim uticajem evropske i svetske politike. Sve države u našem regionu zapravo imaju istu težnju ka usvajanju istih vrednosti i standarda, nekih civilizacijskih vrednosti, i istovremeno imaju istu težnju ka integracijama, tako da sa te strane postoji vrlo mala mogućnost direktne pretnje ili agresije na Srbiju. Naravno, ovde izuzimam pitanje Kosova i Metohije.
Opredeljenje za racionalnu spoljnu politiku i članstvo u međunarodnim bezbednosnim strukturama, a ovde pre svega mislim na program Partnerstvo za mir, takođe povećava bezbednost u Srbiji. Shodno takvoj orijentaciji zemlje, izgrađuje se i nova bezbednosna politika, na osnovu koje Srbija postaje vrlo aktivan činilac bezbednosne situacije u svetu, postaje deo savremene Evrope i postaje ravnopravan i pouzdan partner u međunarodnim odnosima.
Ali, nije sve tako ružičasto; bez obzira na pozitivne tendencije u jačanju bezbednosti Srbije, još uvek smo suočeni sa mogućim izazovima, pretnjama bezbednosti. Naravno da ovde treba skrenuti pažnju na pitanje Kosova i Metohije, gde već godinama postoji žarište koje odavno više nije samo žarište i gde odavno postoji nasilje nad Srbima i nealbanskim stanovništvom. To je najozbiljnija pretnja ne samo bezbednosti Srbije, nego i bezbednosti celog našeg regiona i jugoistočne Evrope.
Naravno da postoje i nevojni izazovi i pretnje bezbednosti, kao što su terorizam, nacionalistički ekstremizam, verski ekstremizam, kao što su velike nesreće, prirodne katastrofe, ili korupcija i organizovani kriminal i mnoge druge stvari, ali to nije samo u Srbiji, to je situacija u celom svetu i vi to najbolje znate.
Danas u Srbiji u tzv. obaveštajnoj zajednici postoji pet službi. Nisu sve podjednako ni organizovane ni podjednako velike, ne vrše sve ni istu ulogu. Naravno, najveća i najorganizovanija je BIA, koja je i najvažnija što se tiče države. Vojska takođe ima bezbednosno-informativne agencije. Vojska ima dve agencije: Vojnobezbednosnu agenciju, koja se bavi kontraobaveštajnim radom i Vojnoobaveštajnu agenciju, koja se bavi prikupljanjem podataka o armijama drugih zemalja. Pod okriljem Ministarstva inostranih poslova postoje dve manje poznate službe i to su Služba za istraživanje i dokumentaciju, koja je vrlo mala i sa ograničenim delokrugom rada, i Služba bezbednosti Ministarstva inostranih poslova, koja je još manja i njen delokrug poslova je samo zaštita ambasada i diplomatskog kadra.
Međutim, na osnovu svega ovoga što sam rekla činjenica je, a i ljudi koji se aktivno bave ovom materijom to tvrde, da zaista ne postoji nijedno zajedničko telo koje bi koordiniralo rad svih ovih različitih bezbednosnih agencija i službi i koje bi rešavalo neizbežne sporove koji se tiču nadležnosti. Moram da podsetim na jedan slučaj koji je možda najpoznatiji u javnosti, mada je jako mnogo afera postojalo na ovu temu, a to je afera koja se dogodila prilikom potpisivanja Kumanovskog sporazuma 1999. godine kada je jedna od bezbednosnih agencija ukrala od druge poverljivu dokumentaciju i materijal, naravno, radi se o našim.
Kada je u pitanju zakonska regulativa, ovde postoji jako mnogo razlika, jer je rad vojnih službi regulisan bivšim Zakonom o Vojsci, a mi smo prekjuče imali priliku da vidimo predlog novog zakona, dok je rad BIA regulisan zakonom iz 2002. godine koji je poznat kao Zakon o bezbednosnoj agenciji. Od samog početka, dakle od 2002. godine, ovaj zakon je pokazivao niz manjkavosti i bio je jako veliki problem raditi na osnovu njega.
Danas je pred nama ovaj zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije i već je dovoljno to što je pred nama, jer je do sada ova materija bila uređena jednom uredbom a to je dosta nepopularan način u jednoj ozbiljnoj državi, tako da je Predlog zakona koji je pred nama jako dobar i sa te strane što se ukida ova uredba.
Šta se reguliše ovim zakonom? Ovim zakonom se uređuju osnove bezbednosno-obaveštajnog sistema u Srbiji, usmeravanje i usklađivanje rada službi bezbednosti u Srbiji i nadzor nad njihovim radom.
Ustavni osnov za donošenje ovog zakona nalazi se u Ustavu Republike Srbije u članu 97. u tačkama 4. i 16, kojima je utvrđeno da Republika Srbija na svojoj teritoriji i za svoje građane obezbeđuje i uređuje bezbednost.
Zakon tretira bezbednosno-obaveštajni sistem kao skup državnih organa koji obavljaju niz poslova u cilju očuvanja i unapređenja bezbednosti. Zakon osigurava efikasnost u obavljanju poslova bezbednosti, uz poštovanje principa vladavine prava i prava na slobodu pojedinca. On osigurava neutralnost službi bezbednosti u smislu političke, interesne i ideološke neutralnosti i, što se meni čini najvažnijim i što je uvek pod lupom javnosti, uređuje demokratsku i civilnu kontrolu rada službi bezbednosti.
Jedno od boljih rešenja koje je ponudio zakon je i formiranje saveta za nacionalnu bezbednost. Savet je telo koje je trebalo osnovati mnogo ranije, s obzirom na to da se dešava da u zemljama u tranziciji, a jedna smo od tih, postoji mogućnost (vrlo često ne samo mogućnost, nego i realnost) da se službe bezbednosti jednostavno utrkuju koja će imati bolje i kvalitetnije informacije i više rade na tome da dokažu da je ona druga struktura gora i lošija, nego što rade u interesu države.
Savet se stara o nacionalnoj bezbednosti, usmerava i usklađuje rad službi bezbednosti, stara se o primeni propisa i standarda za zaštitu podataka o ličnosti i drugih propisa kojima se štite ljudska prava. Savet razmatra pitanja odbrane, unutrašnjih poslova, rada službi bezbednosti, unutrašnje i spoljašnje saradnje tih službi, kao i pitanja iz delokruga lokalne samouprave koja se tiču nacionalne bezbednosti.
Šta sve ovo zapravo znači? Sa ovakvim nadležnostima, zapravo, savet integriše i koordinira sistem bezbednosti. Kada na jednom mestu imate više službi bezbednosti i kada ih stavite na jedno mesto, onda možete da vidite kakvim kapacitetom bezbednosti država raspolaže, kakvim informacijama, i koliko verodostojnim, država raspolaže i možete da koordinirate rad ovih službi. Zakon takođe propisuje da su svi državni organi obavezni da sarađuju sa ovim savetom.
Još jedna od dobrih strana Predloga ovog zakona jeste i osnivanje biroa za koordinaciju, koji je zapravo krajnje operativno telo. Uvek u zakonima postoji taj problem da postoji mnogo savetodavnih tela, a malo tela koja se bave operativnim poslovima na terenu. Ovaj zakon predviđa formiranje biroa za koordinaciju.
Sada bih se osvrnula na jedan deo zakona koji je najviše pod lupom javnosti, a koji se tiče nadzora nad ovim službama, zapravo, civilne kontrole, kako to volimo da kažemo. To je jedan vrlo osetljiv deo, jedna vrlo osetljiva materija, jer je deo javnosti još uvek u strahu kada su u pitanju službe bezbednosti.
Ne bih komentarisala da li je taj strah realan ili ne i iz kojih vremena potiče i kako se razvijao, ali je evidentno da on postoji i da mnogi ljudi i na pomen službi bezbednosti imaju odnos kao da je pred njima neka struktura države koja ugrožava njihova ljudska prava i slobode.
Koje vrste procedure i nadzora predviđa ovaj zakon? Pre svega, skupštinski nadzor. Predviđeno je da se on obavlja preko odbora nadležnog za ova pitanja, u ovom trenutku Odbora za bezbednost. Taksativno ću pobrojati šta Odbor nadzire: ustavnost i zakonitost rada službi; usklađenost rada službi sa nacionalnom strategijom bezbednosti, sa strategijom odbrane i bezbednosnom politikom Srbije; zatim, nadzire poštovanje političke, ideološke i interesne neutralnosti u radu službi bezbednosti; zakonitost primene posebnih postupaka i mera za tajno prikupljanje podataka; zakonitost trošenja budžeta ovih službi; razmatra i usvaja izveštaje o radu; razmatra predloge zakona, opštih akata i drugih propisa iz nadležnosti službi bezbednosti; razmatra predloge, peticije i predstavke građana koje su upućene Narodnoj skupštini u vezi sa oblašću bezbednosti, predlaže mere za njihovo rešenje i izveštava Skupštinu o svojim zaključcima i predlozima.
Još jedan od načina kontrole i nadzora jeste i status koji ovaj zakon predviđa za direktora službe bezbednosti. Direktor je dužan da se uvek odazove pozivu da prisustvuje sednicama nadležnog odbora, da bar jednom tokom redovnog zasedanja Skupštine podnese izveštaj o svom radu, o radu službi, a ako to odbor zatraži od njega, i mimo toga, jednom godišnje i vanredno da podnese izveštaj. Kako sam napomenula, to je još jedan od vidova kontrole parlamenta.
Ipak, zakon predviđa da postoji jedna grupa podataka koja nije dostupna članovima Odbora. To su podaci, iako se može pomisliti da se radi o nekim neverovatno tajnim i važnim podacima, koji se odnose na akcije koje su u toku, na način primene posebnih postupaka i mera; zatim, tajni podaci i informacije koje su dobili od drugih državnih službi; podaci koji su dobijeni razmenom sa stranim službama i međunarodnim organizacijama; metode pribavljanja podataka; podaci o pripadnicima službe sa prikrivenim identitetom i podaci o identitetu sadašnjih i bivših saradnika službe.
Iako su članovi Odbora dužni da štite i čuvaju poverljivost informacija koje dobiju tokom rada Odbora, čak i kada postanu bivši članovi, neki od bivših članova su ipak pronašli način da sve ove podatke plasiraju u javnost, jer su odmah posle svog angažovanja u parlamentu i u ovom odboru počeli da pišu feljtone, knjige, da informacije koje su dobili zloupotrebljavaju u političkim obračunima ili da manipulišu ovim informacijama. Zbog toga je možda dobro da baš svi podaci ne mogu da budu dostupni članovima Odbora.
Ima jedan deo ovog zakona za koji sam ja zaista mislila do sinoć da je izuzetno dobro napravljen, a to je da, zapravo, ne treba da postoji provera članova Odbora, međutim, u razgovoru sa jednim kolegom iz opozicije shvatila sam da ovaj način neproveravanja članova Odbora možda jeste nekakav relikt prošlosti i da se plašimo da sve što zadire u ljudska prava i slobode može biti ugroženo time što ne proveravamo. Zašto se samo ti članovi odbora ne proveravaju? Zašto to kažem? Zato što je sasvim moguće i dešavalo se, ne samo kod nas, nego znam za nekoliko afera i u drugim zemljama u svetu, da su neki članovi tih odbora zapravo ljudi koji su radili za neke druge tajne službe ili su radili za neke tajkune, pa su informacije, recimo, o hapšenju izlazile iz tih odbora i servirane su u svim medijima pre nego što je to trebalo da znaju neke druge državne strukture.
Kada je reč o javnom nadzoru službi bezbednosti, službe bezbednosti o svom radu treba da obaveštavaju javnost preko organa kojima dostavljaju izveštaje. Postoji mogućnost, prema ovom zakonu, da povodom nekih bezbednosnih događaja i pojava one mogu i direktno da se obrate javnosti i da daju informaciju o tome.
Dok je Predlog ovog zakona bio još u javnoj raspravi bilo je raznih komentara; čitala sam razne priče, koje su čak bile potpuno zlurade, i to od nekih ljudi koji su bili u službama bezbednosti, koji su javno rekli da predlog nisu pročitali, ali su već o njemu imali loše mišljenje. Zbog toga i zbog istine moram da pomenem dve stvari u prilog ovom zakonu. Jedna jeste to da je šef misije OEBS-a u Srbiji Hans Ola Urstad pohvalio Predlog ovog zakona i rekao da njegova organizacija, znači OEBS, stoji iza ovog zakona. Drugi podatak je to da je Evropska komisija u svom nedavno objavljenom izveštaju zaista rekla, mada čujem negodovanje, da je Srbija postigla napredak u civilnoj kontroli službi bezbednosti. Eto, o nama nekad mnogo bolje misli neko sa strane, ljudi za koje držimo da nam nisu skloni, nego što to misle neki od naših ljudi koji su, na žalost ove zemlje, bili u parlamentu ili u ovim službama.
Zbog toga će poslanička grupa DSS - NS u danu za glasanje glasati za ovaj zakon.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, dame i gospodo poslanici, oblast politike upravljanja migracijama, koja spada u oblast azilantske zaštite, vrlo je važno i osetljivo područje, jer zapravo zadire u oblast ljudskih prava, a oblast ljudskih prava je nešto toliko osetljivo da praktično nema čoveka koji ispred sebe, kada vidi bilo kakav dokument, ne gleda i status ljudskih prava u njemu.
Zbog toga i u drugim zemljama Evrope kada se pred poslanicima nađu zakoni sličnog tipa, koji dodiruju oblast ljudskih prava, zaista plodna diskusija doprinosi da taj zakon bude potpuno izbrušen i da bude izvanredan.
Na putu evropskih integracija Srbija mora da izgradi i uskladi svoju migracionu politiku, poštujući univerzalne i evropske standarde, ali poštujući i svoje nacionalno zakonodavstvo. To je, naravno, jedan vrlo zahtevan, komplikovan proces koji podrazumeva strategijski pristup da tačno znamo šta želimo u jednoj velikoj grupi zakona i kako da ih povežemo i zahteva punu koordinaciju svih nadležnih organa.
Moram da vas podsetim, mi smo pre nekoliko dana usvojili Zakon o readmisiji kojim smo pokazali da zapravo želimo da odgovorno i sistematski uredimo i preuzmemo brigu o povratnicima, našim državljanima iz zapadne Evrope.
Zakonski okvir koji reguliše pitanja azila u našoj zemlji je star preko 30 godina ili oko 30 godina. Zapravo je u mnogim segmentima prilično zastareo i prilično je neprimenljiv na situaciju u kojoj se država danas nalazi. Neke njegove odredbe zapravo potpuno ne mogu da se primene.
Predlog zakona koji je pred nama je dugo pripreman i neki njegovi elementi nalaze se u dokumentima koji su iz vremena države Srbije i Crne Gore i koje ću ovog momenta pomenuti. Pre svega, to se odnosi na Nacionalnu strategiju Srbije za pristupanje Srbije i Crne Gore EU i to u odeljku koji se odnosi na migracije, gde se konstatuje zastarelost propisa koji uređuju oblast položaja stranaca i nedostatak zakonske regulative u oblasti azilantske zaštite, iako je Srbija tranzitna zemlja, bila i ostala, migranata iz Azije i Afrike u zemlje zapadne Evrope. Strategijom je jasno izražena potreba da se sistem azilantske zaštite zaokruži usvajanjem zakona. Jasno je iskazana potreba za regulisanjem prava stranaca kroz nove propise i nova rešenja. Date su relevantne preporuke za unapređenje stanja u ovoj oblasti.
Sledeći dokument koji ću pomenuti je odluka Saveta EU od 30. 01. 2006. godine o principima, prioritetima i uslovima sadržanim u evropskom partnerstvu sa Srbijom i Crnom Gorom, uključujući Kosovo i Metohiju, a prema Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN i prestanku važnosti odluke iz 2004. godine koja se odnosi na pitanje viza, kontrola granica, azila i migracija. Sve je ovo svrstano u vrlo kratkoročne prioritete, što znači da je potrebna reforma i da tu reformu treba brzo izvršiti.
U okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, program ''Mari'', u Solunu je u junu 2003. godine predstavljen regionalni akcioni plan za zemlje zapadnog Balkana u kome su predstavljena rešenja za kvalitetnije upravljanje migracijama i problemima azila, za povratak izbeglica, integrisanu zaštitu granica i uspostavljanje prihvatljivog viznog rešenja u ovom području. Zbog čega je važan ovaj dokument? Prvi put se pomera fokus sa humanitarnog pristupa rešavanju problema izbeglica na integralni pristup državljanstva, zatim se uspostavljaju instrumenti za kontrolu nelegalnih migracija i za kontrolu protoka ljudi i robe.
Na kraju, uspostavlja se integrisano upravljanje granicama. U ovom programu dati su i strateški i operativni ciljevi koji zemlje zapadnog Balkana sprovode samostalno uz podršku evropske komisije i ''Karc'' programa.
Usvajanje ovih nacionalnih akcionih programa je, u stvari, prvi korak ka usaglašavanju zakonodavstva zemalja zapadnog Balkana sa zakonodavstvom EU u ovoj oblasti.
U domenu harmonizacije prava azila, regionalni program akcije predviđa sledeće prioritete: ustanovljavanje jedinstvenih standarda za prihvat azilanata, pristup pravnoj pomoći, obaveza prihvatanja lica koja ne ispunjavaju uslove za regulisanje statusa u zemljama u kojima nelegalno borave, obaveza stvaranja uslova za integraciju lica koja su dobila azil, izbeglica i interno raseljenih lica i stvaranje uslova za posebnu zaštitu žena i dece azilanata. Sve ovo navodim zato što je vrlo važno posmatrati kasnije koliko je Predlog zakona koji je pred nama usaglašen sa svim ovim što sam navela.
Jedan od uslova harmonizacije je usvajanje jedinstvenog, pravičnog i efikasnog postupka za ispitivanje zahteva za azil koji bi važio ne samo za lica koja ispunjavaju uslove za priznavanje zaštite na osnovu Ženevske konvencije, nego i za tražioce azila koji ispunjavaju uslove za privremenu zaštitu ili zaštitu iz humanitarnih razloga. Privremena zaštita bi se garantovala, naravno, samo u slučajevima egzodusa velikog broja ljudi, u ovim slučajevima socijalne, rasne, verske ili nacionalne opasnosti i ugrožavanja. Drugu kategoriju, po standardima Evrope, čine lica koja su napustila zemlju porekla zbog osnovanog straha da će biti izložena mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku.
Program posebno stavlja akcenat na obrazovanje stručnih službi, zapravo na postojanje institucionalnih i tehničkih kapaciteta.
Kada su u pitanju žene i deca, imajući u vidu osetljivost područja zapadnog Balkana, koji predstavlja tranzitno područje i čvorište za krijumčarenje žena i dece, nepostojanje dodatnih garancija u postupku za traženje azila koji se vodi na zahtev žena i dece azilanata, posebno dece koja nisu u pratnji punoletnih lica, predstavlja poseban razlog za zabrinutost, i ovde postoji u zakonu dobro rešenje.
Još jedna otežavajuća okolnost je što se ovako složeni procesi ujednačavanja našeg zakonodavstva, politički pristup i praksa postupanja odvijaju u kontekstu terorizma, ksenofobije i ekstremnog nacionalizma koji se nadvija, bogami, nad velikim delom Evrope.
Sve ovo su okolnosti u kojima je Srbija radila na donošenju Predloga zakona koji je pred nama, a koji zapravo pokazuje da Srbija ima jasan stav i želi punu zakonsku uređenost kada su u pitanju definisanje politike upravljanja migracijama i da je taj stav u saglasnosti sa evropskim standardima i našim zakonodavstvom u ovoj oblasti.
Predlogom zakona o azilu propisuju se načela, uslovi i postupci za dobijanje i prestanak azila, kao i položaj, prava i obaveze lica koja traže azil i lica kojima je priznato pravo azila u Evropi.
Donošenjem zakona o azilu naš pravni sistem bi se usaglasio sa nizom međunarodnih dokumenata iz ove oblasti, pomenuću samo neke, i mislim da je to jako važno upravo zbog toga što smo i mi potpisnici mnogih od ovih dokumenata, a do sada nismo preterano mnogo uneli u zakonodavstvo principe tih dokumenata.
Imamo Konvenciju o statusu izbeglica, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Evropsku konvenciju o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda, Konvenciju protiv torture i drugih surovih i neljudskih ponižavajućih kazni i postupaka, Konvenciju UN o pravima deteta. Ovaj zakon predstavlja jedan od uslova za pridruživanje EU i korak da Srbija bude bliže tome da se nađe na beloj šengenskoj listi.
Ustavni osnov za donošenje zakona o azilu nalazi se u odredbi člana 97. tačke 5. i 15. Ustava Republike Srbije, prema kojima Republika Srbija uređuje i obezbeđuje položaj stranaca i organizaciju, nadležnost i rad republičkih organa.
Moram da istaknem osnovna načela zbog kojih se predlog ovog zakona može smatrati jako dobrim. On se zapravo, to se ovde vidi, oslanja na najviše demokratske tvorevine, na poštovanje ljudskih prava. Radi se o načelu zabrane proterivanja ili vraćanja, načelu nediskriminacije, načelu kažnjavanja za nezakonit ulazak i boravak, načelu jedinstva porodice, načelu informisanja i pravne pomoći. Neko od prethodnih govornika je pomenuo da u zakonu nema besplatne pravne pomoći. Zapravo, vrlo je jasno da u zakonu ta stavka stoji, jer je jedno od načela na kojima je napravljen načelo pravne pomoći. Zatim, načelo besplatnog prevođenja, načelo slobodnog pristupa Visokom komesarijatu UNHCR, načelo lične dostave, načelo rodne ravnopravnosti, načelo brige o ljudima sa posebnim potrebama, načelo zastupanja maloletnika bez pratnje i poslovno nesposobnih ljudi, skrenula sam pažnju na ovaj deo, i načelo poverljivosti.
Uz niz izuzetno dobrih rešenja vezanih za postupak azila, vreme, rokove, nadležne organe koji su taksativno nabrojani, zna se tačno ko šta radi i za šta je odgovoran, moram da istaknem i pravo na smeštaj u centru za azil, pravo na zdravstvenu zaštitu stranaca, pravo na besplatno osnovno i srednje obrazovanje, pravo na socijalnu pomoć, pravo na zaštitu intelektualne svojine, slobodan pristup sudovima, pravnu pomoć, pravo na slobodu veroispovesti, pravo na rad, pravo na stalno nastanjenje i slobodu kretanja, na udruživanje, na pokretnu i nepokretnu imovinu. Zaista, nabrojala sam skoro sva načela i vrlo je važno reći da su ovo zaista najviši standardi EU.
Meni je naročito zanimljiv deo koji se odnosi na spajanje porodica, tj. lice kojem je priznato pravo na utočište ima pravo na spajanje sa članovima svoje porodice, kao i u slučaju privremene zaštite.
To je, što se mene tiče, jedno izuzetno dobro rešenje, koje je zaista zasnovano na visokim standardima Evrope.
Zatim, Predlog zakona precizno navodi razloge zbog kojih se licu koje traži azil ograničava kretanje, kao i mesto na kome boravi to lice dok traju mere ograničenja kretanja.
Predlog takođe govori o svim vrstama isprava koje dobijaju lica u postupku dobijanja azila i o vrsti evidencije koju Ministarstvo unutrašnjih poslova o tome vodi.
Dakle, sve u svemu, pred nama je zaista dobar Predlog zakona o azilu, koji izvanredno tretira oblast ljudskih prava, oslanja se ne samo na delove našeg zakonodavstva koje je izuzetno dobro i kvalitetno, nego na najviše standarde EU u ovoj oblasti, poštuje izuzetno širok dijapazon ljudskih prava i DSS će o ovom zakonu glasati.
Gospodine predsedavajući, narodni poslanici, drage kolege, državni pečat jeste pečat od izuzetnog značaja.
Na kraju, to pokazuje i predlog ovog zakona koji se danas nalazi pred nama. On uređuje zapravo i njegov izgled, upotrebu i način čuvanja.
Kao takav, državni pečat ne može da se stavlja na sve dokumente koji se pojavljuju, odnosno može se stavljati samo na one koji imaju državni značaj.
U članu 2. Predloga zakona o državnom pečatu precizno je navedeno i nabrojano na koje se dokumente stavlja državni pečat. Sad citiram član 2: "Državni pečat stavlja se na: odluke Narodne skupštine o proglašenju Ustava Republike Srbije i Ustavnog zakona i akte o izboru funkcionera koji Narodna skupština vrši neposredno na osnovu Ustava; akte koje potpisuje predsednik Republike u okviru ustavnih ovlašćenja predstavljanja Republike Srbije u inostranstvu; ukaze o proglašenju zakona; ukaze o postavljenju i opozivu ambasadora Republike Srbije i akte o dodeli odlikovanja; međunarodne ugovore koje potpiše predsednik Vlade i akte Vlade o postavljenju i opozivu konzularnih predstavnika Republike Srbije, kao i na originale drugih akata za koje je to određeno zakonom."
Amandman kolege Aleksandra Martinovića predviđa da se posle reči "konzularnih predstavnika Republike Srbije" dodaju reči "i odluke Ustavnog suda Republike Srbije". Naravno, Ustavni sud je svakako institucija od posebnog značaja i on, u okviru svojih Ustavom određenih obaveza, donosi razne odluke, ali nisu sve odluke koje on donese od državnog značaja. Znači, ne ispunjavaju one kriterijume koje predviđa predlog ovog zakona da bi bili državno značajni i da se na njih može staviti državni pečat. Recimo, radi se o nekim protokolarnim dokumentima. Oni nisu od državnog značaja i sasvim je u redu da ne bude na njima državni pečat.
Uostalom, član 2. ovog zakona ne isključuje mogućnost da se na neka druga akta može staviti državni pečat, ali bi bilo dobro, i to je i zamisao Vlade, da se nekim drugim zakonom, posebnim, precizno uredi na koje odluke Ustavnog suda može i treba da se stavlja državni pečat Srbije.
Dakle, kako sam ja razumela stvari, od karaktera, vrste i značaja akta zavisi naravno i vrsta pečata koji će se koristiti. Zbog toga mislim, evo i kolega Marković se saglašava, da je rešenje koje je ponudila Vlada bolje i da ovaj amandman ne treba prihvatiti.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, gospodin ministar je već obrazložio, najvećim delom, ovo što, upravo, hoću da kažem, ali mislim da treba, zbog ljudi koji prate ovaj prenos, tu stvar potpuno da pojasnimo.
Prema Zakonu o Vladi, svi koji su postavljani na radna mesta u organima državne uprave bili su funkcioneri. U međuvremenu su doneta još dva nova zakona, Zakon o državnoj upravi i Zakon o državnim službenicima i prema tim zakonima napravljena je razlika između državnih službenika i funkcionera.
U čemu je, najvećim delom, ta razlika? U tome što državne funkcionere i dalje postavlja Vlada na mesta u državnoj upravi, a državni službenici se biraju prema konkursu, i to na period od pet godina. Dakle, ljudi koji su postavljeni od Vlade imaju, upravo, onoliki mandat koliko traje Vlada.
Prema ova dva zakona, funkcioneri su jedino državni sekretari u ministarstvima i generalni sekretar Vlade. Potpuno je jasno da je njihovo trajanje onoliko koliko traje ministarstvo, odnosno ministar; vezuju karijeru uz nekog ministra ili, generalni sekretar Vlade - uz Vladu. Ne mogu da je nadžive ni pod kojim uslovima i zbog toga je vrlo precizno rečeno. Naravno, državni službenici, u tom slučaju, nadžive Vladu, jer su vezani za određeno mesto, radno mesto, a ne za Vladu.
Sasvim je normalno da Vlada kojoj je prestao mandat, u nekim okolnostima, u nekom slučaju, dođe u situaciju da neko ko je funkcioner ne može u određenom vremenskom intervalu da obavlja svoju dužnost. Gospodin ministar je naveo jedan, a ima i drastičnijih primera, kao što je smrt i slično, i u tom slučaju je vrlo važno da tako važno mesto bude pokriveno.
Zbog toga je sasvim normalno dozvoliti Vladi da postavlja funkcionera, jer on ionako ne može da je nadživi. Dakle, neka to traje 15 dana, mesec dana, tri meseca, ali, prosto, vezano je za trajanje Vlade. Zbog toga mislim da je jako važno da se ne usvoji ovaj amandman.
Gospodin Milisav Petronijević je u članu 7. izvršio izmenu tipa: "Vladi je izglasano poverenje većinom glasova od ukupnog broja narodnih poslanika".
Mislim da je ovde, zapravo, došlo do male zabune, bar koliko ja to razumem, jer, ovde se radi o vrlo jednostavnim stvarima. Kada se Vladi izglasa nepoverenje, ona više nema mandat, njoj mandat prestaje. Kako sam razumela ovaj član zakona, ovde se radi upravo o tome da ovaj predlog zakona određuje u kom slučaju Vladi nije izglasano poverenje, dakle, o jednoj sasvim drugoj stvari, drugom nivou gledanja na stvari, tako da mi se čini da je predlog koji je Vlada ponudila bolji i, po mom mišljenju, amandman ne treba prihvatiti.
Ja ću početi citatom.
Dakle, član 11. koji se menja i na koji je gospodin Bajatović uložio amandman glasi: "Član Vlade ne može biti na drugoj funkciji u državnom organu, organu autonomne pokrajine, opštine i grada, grada Beograda, niti vršiti delatnost koja je po zakonu nespojiva s dužnošću člana Vlade, niti stvoriti mogućnost sukoba javnog i privatnog interesa".
Amandman gospodina Bajatovića odnosi se na izmenu reči - "po zakonu", on bi tu stavio: "po Ustavu".
Mislim da je to suvišno. Izmene Zakona o Vladi se i donose, upravo, zbog toga što se on usaglašava s Ustavom. Vrlo je važno reći da je ovaj deo koji se odnosi na amandman gospodina Bajatovića, u stvari, član 126. Ustava, koji se usaglašava sa Predlogom, odnosno Predlog ovog zakona se usaglašava s Ustavom i zbog toga je nepotrebno ubacivati ovo "Ustava", umesto "zakona".
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo, javila sam se po Poslovniku zbog onog što je predsednica Odbora za rodnu ravnopravnost, gospođa Božić-Talijan, iznela ovde, a i zbog propratnog materijala za dnevni red sednice Odbora rodne ravnopravnosti koji je stigao članovima tog Odbora, pošto me jako podseća na Osmu sednicu, a ne bih volela da završim kao oni sa Osme sednice, pa na taj Odbor neću ići.
Hoću da kažem sledeće: rečeno je da sam ja jedna od onih koji su ugrozili moralni integritet Odbora. Vrlo je zanimljivo da u materijalu, koji je ovde stigao, dnevni red i zapisnik ne odgovaraju činjeničnom stanju kako se Odbor onda odvijao. Moram da kažem i ono što sam tada rekla, vidim nije u zapisniku, Odbor nije nadležan ni da postavlja ni da smenjuje direktore, nikoga, pa naročito RTS-a, a naročito Odbor nije nadležan da brani moralni lik i delo bilo koga, a ovde je gospođa Božić-Talijan rekla da smo zaduženi da branimo koaliciju, kako je ona ovde rekla, radikala, socijalista i LDP-a.
Ugled Odbora su ugrozile i predstavile ga kao skup žena koje pojma nemaju o čemu pričaju, a pozivam se na intervju dve članice tog Odbora koji je bio na ''Dnevniku'' u dva, 3. oktobra ove godine, kada su članice predstavljene kao da pojma nemaju o čemu su pričale, ne govorim da li su to rekle ili nisu, tako je izgledalo. Dakle, time je ugled Odbora ugrožen. Taj Odbor je radio izuzetno dobro, izuzetno korektne stvari je donosio. Ako ga predstavljamo kao skupštinski odbor koji ima zadatak da brani bilo čiji lik i delo, predstavlja problem za rad Odbora.
Volela bih ako mogu da nastavim, a oni koji imaju želju da izađu mogu da kažu posle.
Ugled je narušen i zbog toga što je Odbor iskorišćen za političku hajku koja nema nikakve veze sa onim što jeste problem, a to je nasilje.
Mi hoćemo da se bavimo nasiljem kao temom, hoćemo da pokazujemo šta je to nasilje, hoćemo da radimo na toj temi, hoćemo javno da je obeležimo, ali to nema nikakve veze sa onim što hoće da se predstavi, jer kako onda nikome ne smeta, naročito članicama Odbora koje se toliko zalažu za ovaj problem, emisije tipa "Veliki brat", kako tamo ne smenjujemo urednike i direktore, kako ne smenjujemo urednike i direktore emisija "Menjam ženu" itd. Nemamo, nadležnost.
Imam pravo da kažem, onako kako sam doživela Odbor, tako sam i rekla.
S druge strane, to nije moj lični doživljaj. Pet članova Odbora je na isti način doživelo ono o čemu smo ovde pričali. Tvrdim da ovo, ovako kako jeste zapisnik napravljen, nije realno stanje kako se sednica vodila, ni proceduralno nije bilo u redu, a naročito ne u našoj nadležnosti. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući, jedva sam se prepoznala u ovome što ste predstavili kao Milica Vojić-Marković.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo, ja bih nekoliko rečenica možda malo dužih, zato što mislim da tema – ekologija, zaista zaslužuje pažnju i mislim da bi bilo jako ružno da preskočimo jako važne stvari za ovu zemlju i da ih ne dotaknemo i da o njima ne govorimo. Zbog toga će ovo moje izlaganje biti malo možda trunčicu duže, ali mi se čini da i javnost treba da bude upoznata sa nekim stvarima koje ove konvencije nose i mislim da je jako važno da ih istaknemo.
Pred nama se danas nalazi nekoliko predloga zakona o potvrđivanju konvencija za izuzetno važnu životnu sredinu. Jedna od njih je Konvencija UN o borbi protiv dezertifikacije u zemljama sa teškom sušom, druga je Konvencija o proceni uticaja na životnu sredinu prekograničnog konteksta, treća Konvencija očuvanje evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa, četvrta je Okvirna konvencija o zaštiti i održivom razvoju Karpata i peto, Konvencija o očuvanju migratornih vrsta divljih životinja. Ja sam ih potpuno namerno pobrojala, iako smo nekoliko puta nabrajali, zato što mislim da je važno da budemo upoznati sa problematikom koju ovaj set predloga nosi.
Sve ove konvencije su u stvari nastale kao plod saznanja da ekološki problemi zapravo ne poznaju državne granice, da su oni najčešće globalni i da u rešavanju tih problema mi moramo da pođemo od toga da moramo napraviti zajedničku strategiju i zajedničke programe i iznad svega zajedno delovati kako bi se problemi ekološki problemi zaista rešili i kako bismo svoju životnu sredinu i zaštitili i sačuvali za generacije pre i posle nas, kao što smo je mi dobili u relativno dobrom stanju pre nego što smo je ovoliko upropastili.
Jedan od tih globalnih problema koji se 60-ih godina prošlog veka zaista pojavio kao veliki problem i ostavio velike posledice na više kontinenata jeste suša i tim problemom se međunarodna zajednica bavila vrlo ozbiljno u nekoliko godina svog rada.
I, kao rezultat toga pojavila se i dogodila se Konferencija UN o životnoj sredini i razvoju 1992. godine. Tada je prvi put podržan taj integralni pristup, što je jako važno i o čemu treba govoriti, i tada su se pojavili dokumenti koji promovišu ovaj integralni pristup, kao agenda 21, Deklaracija o zaštiti životne sredine, Okvirna konvencija UN o promeni klime i Konvenciji o biodiverzititetu. Šta je zajedničko za sve ove dokumente? Oni izuzetno promovišu integralni pristup i aktivnost lokalne zajednice.
Iz svega ovoga, dakle, proizašlo da je dalje Konvenciju o borbi protiv dezertifikacije u zemljama suočenim sa problemom suše, koja je usvojena 1994. godine u Parizu, a stupila je na snagu 1996. godine i da je odmah potpisalo 190 zemalja, tu su i UN, naravno Srbija nije bila među tih 190 zemalja.
O čemu zapravo pričamo kada govorimo o dezertifikaciji i šta je to po takvim mističnim pojmovima. Ja ću da se zahvalim gospođi Čomić koja je onako duhovito govorila o samom problemu i o samom pojmu i mislim da je na taj način dala mnogima od nas i mnogim ljudima koji ovo gledaju da se jednostavno upoznaju sa samim pojmom. To je proces degradacije zemljišta kao posledica različitih delovanja i različitih faktora, između ostalog, i promene klime i ljudskih aktivnosti. Naravno da proces dezertifikacije nanosi veliku štetu i dan-danas planeti Zemlji.
Kada to govorim, govorim o materijalnoj šteti od nekoliko milijardi dolara i o prostoru od 51,7 miliona metara kvadratnih, a to je 33 posto ukupne površine zemlje, i problema koji donosi zaista teškoća u životu za 250 miliona ljudi u zemlji. Ima problem 110 zemalja sa dezertifikacijom i polusušnim područjima.
Naravno, Srbija nije izuzetak od svega toga i mi zaista imamo problem dezertifikacije i negde je naučno mišljenje da se on događa zbog toga što postoje promene klime. U poslednje dve decenije registrovano je jako mnogo sušnih godina.
Posledice dezertifikacije u Srbiji su povećanje temperature vazduha i smanjenje padavina, pojava ekstremnih padavina, pogoršanje fizičkih karakteristika zemljišta, povećanje erozivnih procesa, smanjenje zaštitne uloge vegetacije i otežani uslovi, prirodni i veštački, za obnavljanje vegetacije, da ne nabrajam dalje. Prosto, svako od nas kada se suoči sa ovim svestan je toga da su svi ovi faktori na delu i da mi to živimo.
Prema Uputstvu za opštu procenu oštećenja zemljišta pod uticajem čoveka u Srbiji možemo da izdvojimo dva procesa. Degradacijom erozije zemljišta vetrom ili vodom, čije su posledice ili gubitak onog površinskog kvalitetnog zemlje ili deformacija tla.
Druga vrsta je degradacija zemljišta oštećenjem unutar samog zemljišta, unutar profila zemljišta i to su pogoršane osobine zemljišta i različita svojstva zemljišta, kao što je kiselost, zagađenje, gubitak kvaliteta zemljišta. Šta je tu jako važno? Tu je, dakle, važno utvrditi stepen degradacije, a ona se meri kao blaga, umerena i jaka. Utvrditi da li je proces zahvatio manje ili veće područje i utvrditi kojom se brzinom odvija.
U Srbiji, moram da kažem da je 86,5% teritorije pogođeno degradacijom zemljišta različitog tipa i intenziteta. Različito je u ravnici, različito u planini, različita su delovanja, ali ono što jeste važno jeste da se u Srbiji svake godine produkuje 37,3 miliona metara kubnih nanosa, od čega je 25% taloga koji ide u vodene ekosisteme. Šta to znači? To znači da mi zbog erozije dolazimo do trajnog gubitka najkvalitetnijeg dela zemlje, onog površinskog dela zemlje i sve to odlazi u vodene ekosisteme.
Ne treba gubiti reči, ali treba napomenuti koliko smo propatili zbog promena, zbog dezertifikacije koja se dogodila zbog NATO bombardovanja. Imali smo mehaničko oštećenje zemljišta, zatim, zagađenja osiromašenim uranijumom, naftnim derivatima, ali ko zna još čime.
Kao posledica dezertifikacije u Srbiji postoje i dan-danas tri peščare, Deliblatska, Subotičko-Horgoška i Ramsko-Golubačka, što znači da je 34.400 hektara zemlje praktično oduzeto od onog broja koji imamo pod kvalitetnom zemljom. Znači, nestalo je kultivisano zemljište i nastale su peščare. Doduše, mora se reći da se u prošlosti nešto radilo na tome, da su te peščare u najvećem delu pošumljene i zbog toga su kasnije postojali problemi kao u Deliblatskoj peščari što je bio požar 1996. godine kada je izgorelo 3.000 hektara šume, ali se mora reći da smo u jednom delu radili nešto na tome da kultivišemo zemljište.
Uz sve to treba pomenuti probleme koji postoje i veliki je rizik od erozija pri rudokopovima, kao što je Kolubarski basen, Kostolački basen i veliki problem predstavljaju industrijske deponije gde imamo, ne znam grad u Srbiji koji maltene ima rešen ovaj problem i gde praktično sva ta hemijska i biološka zagađenja ne idu direktno u vodotokove.
Ovog leta smo samo imali situaciju da smo imali ko zna koliko zagađenih reka. U jednom momentu sam mislila da znam broj, ali sada stvarno nisam sigurna jer svakog dana dobijaš nove i nove informacije.
Sanacija ovog procesa obuhvata veliki broj mera i aktivnosti, a naravno traži i značajna materijalna sredstva, što svakoj zemlji predstavlja problem, a naročito nama predstavlja problem, ali pre svega podrazumeva integralno upravljanje prirodnim resursima, znači, tlo i voda i ekosistemom u celini.
Moram da pomenem da mi kao ljudi koji treba da podrže zakone i donose zakone treba da kažemo da mi u svom zakonodavstvu imamo zakone na koje možemo da se oslonimo pri donošenju odluke da, zaista, hoćemo da pristupimo i da se saglasimo sa konvencijama o kojima je reč. Moram da kažem, pre svega, taj jedan zakon koji je nekada bio saveznog ranga, a to je Zakon o hidrometeorološkim poslovima, od interesa za celu zemlju, a zatim od 2004. godine naovamo Zakon o zaštiti životne sredine, koji uređuje integralni sistem zaštite životne sredine, Zakon o šumama, Zakon o vodama, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, dakle, svi ovi zakoni parcijalno, a u skladu su sa ovim konvencijama, uređuju zaštitu pojedinih kategorija zemljišta.
Pitanje sistematske zaštite istih, a naročito ublažavanje posledica suše i smanjenja površinski degradiranog zemljišta ili stepena degradacije, kao i zaštita zemljišta od erozije, zahteva usklađivanje postojećeg Zakona iz nadležnosti Ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo i Ministarstva za zaštitu životne sredine.
Šta je zapravo cilj ove konvencije koju sam uzela da prvo predstavim, dakle Konvencije o dezertifikaciji? To je, pre svega, suzbijanje dezertifikacije, ublažavanje posledica suše u zemljama gde je ovaj problem vidljiv, postoji i to delovanjem na svim nivoima radi postizanja održivog razvoja na pogođenim područjima.
Šta treba da urade države članice? Ovo je jedan program mera koji bih volela da kažem da naša zemlja sprovodi i da treba da ih sprovodi.
One treba da usvoje celovit pristup biološkim, sociološkim i fizičkim aspektima dezertifikacije i suše, da utvrde strategiju za suzbijanje siromaštva i borbu protiv dezertifikacije i ublažavanja posledica suše, da unapređuju saradnju u oblasti zaštite životne sredine i očuvanja zemljišta i voda, da jačaju subregionalnu, regionalnu i međunarodnu saradnju, da ustanove strategiju i prioritete održivog razvoja, da finansiraju planove u okviru svojih mogućnosti, da jačaju zakonodavstvo i institucije i ono o čemu mislim da treba jako voditi računa, a što se zaista trudim da sa ove govornice kažem, jeste edukacija stanovništva.
Jer, ekologija počinje od tog prvog koraka, od edukacije šta je to, koliko sami možemo da doprinesemo i koliko svako od nas svojim delovanjem treba da bude primer budućim generacijama.
Konvencija, doduše, predviđa i ono što je boljka siromašnih zemalja, a to smo mi. Zapravo, razvijene zemlje treba da naprave jedan pomak u smislu obezbeđivanja finansijskih sredstava kao podršku zemljama kojima takva pomoć treba.
Šta je širi značaj ove konvencije?
Ona utvrđuje dugoročnu nacionalnu strategiju za borbu protiv dezertifikacije i suše, kao i preventivu na zemljištu koje još nije degradirano.
Mi smo kao zemlja pogođeni time, znači ta strategija nam je vrlo važna.
Uspostavlja i jača sistem lokalnih, nacionalnih, subregionalnih i regionalnih oprema. Jača spremnost upravljanja u slučaju suše kroz planove za slučaj lokalnih, zatim nacionalnih, subregionalnih i regionalnih problema suše.
Edukuje stanovništvo u borbi protiv ovog problema, edukuje za racionalnu upotrebu vode, uspostavlja projekte alternativnih načina življenja, a kada to kažem potpuno sam svesna da ću se suočiti sa mnogim pitanjima šta je to alternativni način života.
Zatim, uspostavlja projekte i razvija programe održivog navodnjavanja useva i napajanja stoke. Sa tim problemom se suočavamo nekoliko leta unazad i mislim da nismo odmakli mnogo od toga, sem što se suočavamo. Formira i usmerava regionalnu saradnju.
Šta dobija Srbija ako prihvati ove konvencije? Dobija mogućnost da formira mrežu odgovarajućih institucija, tela i organa za sprovođenje konvencije, u kojima bi naravno radili naši stručnjaci. Zatim, razmenjuje znanje i iskustvo, kao i mogućnost finansiranja. Za šta se ta mogućnost pruža?
Za podizanje novih šuma, obnavljanje šuma, za navodnjavanje i odvodnjavanje poljoprivrednog zemljišta, dakle, za ono što je nama zaista nužno.
Mi generalno imamo problem navodnjavanja i odvodnjavanja i kada se pojavi neko ko to uradi smisleno u prostoru koji hoće da kultiviše, po medijima vidimo da se mnogo o tome piše i mnogo se hvali, a mislim da mi imamo sistem kanala u Vojvodini koji jeste zapušten, koji treba vratiti nameni i ovo je možda mogućnost da do toga dođemo.
Šta bi nam donela ta međunarodna saradnja?
Prvo, transfer tehnologija, naučna istraživanja, razmenu informacija i finansijska sredstva, a meni se čini da bi najveća dobit bila podrška u razradi i sprovođenju nacionalnih akcionih planova i programa koji treba da identifikuju činioce dezertifikacije, da odrede praktične mere za suzbijanje istih i posledice suše, da preciziraju uloge korisnika zemljišta lokalne zajednice i Vlade, gde mi uvek generalno imamo problem, da se odrede raspoloživi potrebni resursi.
Ovi planovi treba da su tesno povezani sa nacionalnom strategijom održivog razvoja i kako smo mi kao država relativno skoro započeli aktivnost na izradi ove strategije, kao i nacionalnog ekološkog akcionog plana, potvrđivanje ove konvencije učinilo bi proces kvalitetnijim i bržim.
Još nekoliko reči da kažem o još jednoj konvenciji.
Zaista ih nisam svrstala u manje važne i više važne pa po tom redu govorim, nego prosto nekako sam napravila u sebi neki prioritet šta nam je bilo trenutno kao urgentno potrebno, pa eto na taj način sada dolazim do Konvencije o proceni uticaja na životnu sredinu.
Dakle, ta Konvencija je usvojena 1991. godine u Helsinkiju, potpisalo je 26 država od 31, koliko je bilo prisutno, a ostale su se obavezale da je usvoje onog momenta kada se sprovede u proceduru. To je isto tako značajan međunarodni dokument jer govori o zajedničkom delovanju.
Procena uticaja je proces identifikacije procene i objavljivanja mogućih uticaja na životnu sredinu nekog projekta, kao i mere sprečavanja, smanjenja i uklanjanja negativnih posledica.
Naravno, da se podrazumeva interdisciplinarnost, jer prosto pokriva tlo, vodu, vazduh, floru i faunu, geologiju, stanovništvo, dakle, potpuno interdisciplinaran pristup.
To znači da samo treba da se vodi računa, krajnje jednostavno rečeno, o vrlo izbalansiranom odnosu s jedne strane ekonomije, razvoja industrije i razvoja države u tom pravcu i sa druge strane zaštiti životne sredine.
Dakle, naći pravu meru očuvanja prirodnih resursa i s druge strane razvoja države. Vrlo visoke kriterijume u tom pravcu postavlja EU i vrlo je važno reći da ova konvencija vodi ka tom cilju. Šta ona znači praktično? Za izvođenje bilo kog projekta radiće se procena uticaja na životnu sredinu.
Dakle, namena tog objekta, veličina tog objekta, prostor gde će se on graditi i svi drugi elementi uzimaće se u obzir koliko će to naškoditi životnoj sredini.
Evo jednog primera koji je meni vrlo blizak, zato što mislim da je to bila ekološka priča koja nas je u Evropi predstavljala kao narod dostojan evropskih standarda, a to je priča o selu Brezovica na planini Rudnik i o porodici Bistrih Potoka.
U tom prostoru koji je bio potpuno ekološki čist i potpuno čist, Kamenolom je kupio Manfred Asamer, austrijski državljanin, koji je tamo doveo firmu "Zorka atlas kamen", posekao pet hiljada stabala, nije podigao nijedno novo, potpuno ugrozio životnu sredinu u tom prostoru, potpuno promenio izgled celokupnog prostora i moje pitanje u vezi s tim je, kao što ja znam, Austrija jeste zemlja koja ima izuzetno visoke standarde u oblasti očuvanja sredine, da li se na taj način bilo koji državljanin jedne zemlje može odnositi prema ekološkom blagu druge zemlje, odnosno da li je procena uticaja na životnu sredinu onda potrebna? I te kako.
Šta je sada još važno reći?
EU polazi od jednog stava koji je potpuno prihvaćen i ja mislim da nema čoveka koji ne misli na isti način. Najvažnije i najbolje ćete sprečiti nešto na samom izvoru, na samom početku.
Da smo imali ovakve zakone i potpisali ovakvu Konvenciju, bili bismo dužni da to uradimo i da isti standard, kao što gospodin Manfred u Austriji sprovodi i zadovoljava, ima i ovde u našem prostoru planina Rudnik.
Potpisnice Konvencije pojedinačno ili zajednički preduzimaju sve mere proistekle iz ove konvencije, kako bi sprečile prekograničnu štetu i štetne uticaje i ustanovile isti postupak za procenu kao i kriterijume. Kod nas, nažalost, to nije bio slučaj.
Pristupanje ovoj konvenciji nam otvara i mogućnost da dođemo do fondova međunarodnih organizacija za investicione projekte i izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih objekata u našoj zemlji, a tu zaista imamo problem, počev od Obrenovca pa nadalje.
Ne bih nikako zapustila da ne pomenem Konvenciju o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa, očuvanje biodiverziteta, Konvencije o zaštiti Karpata, zato što mislim da su izuzetno važne, one praktično sada pokrivaju onu oblast život sveta biljaka, životinja i moji prethodnici su izuzetno stručno govorili o tome koliko je to važno da sprečimo sve bolesti, ako ništa drugo da sprečimo sve bolesti koje te migratorne životinje prenose ne poznajući granice, drsko prelazeći granice, ne pitajući da li to mogu.
Ono što još hoću da kažem to su međunarodna dokumenta koja su nam i te kako potrebna.
Treba da čuvamo svoju floru i faunu i svoju životnu sredinu, ali po visokim standardima, koje nam ovog trenutka nude ove konvencije i na taj način postaćemo međunarodni partneri, pokazujemo da smo zreli narod koji zaista razmišlja o svojoj obavezi, sagledava šta nam valja činiti i postajemo deo jednog sistema koji prostor zemlje čuva za buduće generacije. Mislim da je potpuno jasno, koaliciji DSS - Nova Srbija - dr Vojislav Koštunica će biti jako zadovoljna ako ovaj set konvencija izglasamo i mi ćemo to podržati.
Poštovani predsedavajući, uvaženi gospodine ministre, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, putne isprave su građanima Srbije izdavane, a i danas se izdaju, pretpostavljam, prema važećem zakonu o putnim ispravama jugoslovenskih državljana, koji je usvojen 1996. godine.
Ovaj zakon je, doduše, u više navrata, do dana današnjeg, menjan, ali su izmene bile neznatne i odnosile su se, uglavnom, na visinu kazni ili na uspostavljanje prelaznog režima i nisu naročito zadirale u suštinu prethodnog zakona.
Doduše, 2002. godine izmene su bile nešto sistematičnije i odnosile su se, uglavnom, na onaj deo ljudskih prava i sloboda koji je u prethodnim izmenama i dopunama ovog zakona bio, na neki način, uskraćen ili ograničen.
Kako su u međuvremenu nastale neke promene i na političkoj sceni, odnosno, nestala je država Jugoslavija, pa i državna zajednica SCG, bilo je potpuno logično da se Predlog ovog zakona nađe na dnevnom redu. Predlog ovog zakona je nešto što je, prema važećem ustavu Republike Srbije, nužno, jer njime država Srbija uređuje putne isprave svojih državljana i svojih građana.
Osim toga, novi zakon u ovoj oblasti je potreban i zbog toga što država Srbija ima ozbiljne namere da se uključi u evropske integracije i vrlo joj je važno da svoje zakonodavstvo usaglasi s evropskim zakonodavstvom.
Zbog toga su u ovom predlogu ispoštovani svi evropski i svetski standardi u ovoj oblasti i ovaj predlog zakona je dostigao vrlo visok nivo uređenosti materije, kao i u Evropskoj uniji.
Dakle, ovim zakonom se uređuju putne isprave za putovanje državljana Republike Srbije u inostranstvo, definiše se koje su to putne isprave, na koji način se mogu izdati i ko ih i na koji način može dobiti. Smanjuje se broj putnih isprava. Precizirana je nadležnost za izdavanje putnih isprava, kao i rokovi važenja ovih putnih isprava.
Odeljak V se odnosi na propisivanje obrazaca na kojima se izdaju putne isprave, kao i na sadržaj obrazaca i pismo kojim se štampaju propisani obrasci; precizira se koje će zaštitne elemente imati obrazac, kao i prostor za potrebe automatskog očitavanja podataka koji se odnosi na vidljive alfanumeričke podatke na ispravi. To je deo koji je jako komplikovan i čini mi se da najviše podozrenja javnosti ima, upravo, prema ovom delu očitavanja čipova, odnosno podataka koji se nalaze na njima.
U VI glavi dat je postupak izdavanja ličnih isprava i tu su uređena sva pitanja koja su suštinski vezana za izdavanje ličnih isprava.
Ovde bih naročito apostrofirala nešto što je problem koji se vrlo često pojavljuje i u poslednje vreme se o njemu govori i u medijima i na javnim mestima, a to je pitanje zloupotrebe putnih isprava kada su u pitanju maloletna lica i lica koja nemaju poslovnu sposobnost.
Predlog ovog zakona je u tom delu izuzetno dobar, zato što je ovde onemogućena zloupotreba tih putnih isprava, jer oba roditelja moraju da budu saglasna i da potpišu zahtev za izdavanje putnih isprava svojoj deci, što je vrlo važno. Na taj način se sprečava zloupotreba, nasilno odvođenje dece u inostranstvo, bilo da to radi jedan od roditelja, što je čest slučaj, bilo da to radi neko treće lice. Dakle, ovde treba apostrofirati i reći da je potrebna potpuna saglasnost oba roditelja za izdavanje putne isprave.
Značajno je i to što je predviđeno i obavezno prisustvo lica kojem se izdaje putna isprava, što doprinosi povećanju bezbednosti i zaštite putne isprave. Predviđeni su rokovi za rešavanje povodom zahteva za izdavanje putnih isprava, odnosno posebna pravila vezana za situaciju kada se zahtev odbija, kada se oduzima putna isprava, a ista pravila se shodno primenjuju u postupku izdavanja vize.
Prilikom uređivanja ovih pitanja, potpuno su ispoštovane odgovarajuće odredbe Ustava Republike Srbije, naročito one sadržane u članu 39, koje se tiču prava građana da napuste Srbiju i da se u nju vrate.
U glavi VII su uspostavljeni precizni mehanizmi kojima se sprečava prevara i zloupotreba u vezi sa putnim ispravama i na taj način pojačava bezbednost identiteta i same putne isprave. Zbog toga je preciziran postupak vezan za nestanak i pronalazak putne isprave koji štiti državu od mogućnosti zloupotrebe, tj. pojedinac može da pokrene postupak ponovnog izdavanja izgubljenog dokumenta tek kada je završio prethodnu proceduru kojom je prijavio nadležnom organu da je putnu ispravu izgubio i kada je oglasi nevažećom.
U VIII glavi se govori o evidenciji i korišćenju podataka sadržanih u tim evidencijama. Moram da primetim da je to, takođe, oblast koja je naročito osetljiva i gde postoji sumnja, rekla bih, i strah, jednog dela javnosti da bi podaci mogli biti zloupotrebljeni, kao što je bilo slučajeva u nekoj našoj daljoj ili bližoj prošlosti.
Moram da kažem da se, po Ustavu, prikupljanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje samo zakonom. U skladu s tim, u članu 46. predloženog zakona utvrđuju se lični podaci koji se vode i evidentiraju o putnim ispravama, uslovi pod kojima se ovi podaci koriste i daju drugim organima na korišćenje - član 48, kao i uslovi pod kojima se lični podaci sadržani u evidencijama mogu dostavljati inostranim organima - član 49.
Dakle, vrlo precizno se uređuje koji su to uslovi i na koji način se to može uraditi.
U slučajevima kada se postupa suprotno odredbama ovog zakona, pribegava se kaznenim odredbama. Novčani iznosi i kazne su, takođe, u skladu sa važećim zakonom o prekršajima.
Predložena rešenja su u skladu sa zaštitom prava i sloboda građana, kao i sa zaštitom države i društva u celini od mogućih zloupotreba.
Prelaznim i završnim odredbama utvrđuju se svi potrebni elementi značajni za sprovođenje ovog zakona, njegovo stupanje na snagu i početak primene. Predlog je da putne isprave izdate pre dana početka primene ovog zakona važe do roka navedenog u tim ispravama, a najdalje do 31. decembra 2008. godine. To znači da će se u jednom momentu, u međuvremenu, u upotrebi naći i stare i nove putne isprave.
Ovaj zakon je značajan jer, uz Zakon o državljanstvu, uspostavlja važnu regulativu naše države Srbije u ovoj oblasti. Predlog je dobar zato što je u skladu sa najvišim i jako visokim standardima u oblasti ljudskih prava i sloboda. Istovremeno je saglasan evropskoj regulativi. Poslanička grupa DSS - NS - dr Vojislav Koštunica će u danu za glasanje glasati za ovaj predlog. Hvala.