Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Spasojević

Srđan Spasojević

Nova Srbija

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, podneo sam amandman da se u članu 14. Predloga zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika stav (7) briše.
Naime, u članu (7) stoji: ''Za delo iz stava 1. ovog člana može se izreći teža kazna od propisane. Izrečena kazna ne sme preći dvostruku meru propisane kazne, niti 20 godina zatvora".
Obrazloženje za ovaj amandman jeste: ''Članom 14. Zakona uvodi se mogućnost da se učinilac i produženog krivičnog dela kazni većom kaznom od propisane za to delo. Konstrukcija propisanog krivičnog dela ustanovljena je u korist optuženog. Povezano sa prednjim nastupila bi kontradiktornost između povoljnosti produženog krivičnog dela i mogućnosti izricanja teže kazne od propisane, a imajući u vidu da je ovim izmenama kod većeg broja krivičnih dela pooštrena kaznena politika".
Dakle, gospodine Homen, mislim da ste pažljivo slušali šta sam rekao. Dve trećine kazni ovog Krivičnog zakonika predviđaju pooštravanje sankcija, naravno možemo podržati tako nešto, sigurno da u državi treba da se smanji kriminal, korupcija, treba da bude generalna i prevencija na neki način kroz zaprećenu kaznu, ali u svemu tome mora da se vodi računa i ne treba preterivati kada već postoji mogućnost i kada su krivične sankcije pooštrene.
Još jedanput ću izraziti, koristiću vreme grupe, gospođo predsednice, kao predstavnik advokature jednu veliku zabrinutost, jedno veliko nezadovoljstvo, jer su kolege iz Advokatske komore Srbije veoma burno reagovali na to da nisu dovoljno uključeni u sve ovo što mi radimo, kada je u pitanju ovaj dnevni red.
Pročitaću jedan deo nezadovoljstva Komore. "Upravni odbor Advokatske komore Srbije, na svojoj sednici održanoj 4. jula 2009. godine, nakon što je iz sredstava javnog informisanja došao do informacija da se u najskorije vreme očekuje da u skupštinsku procedure uđe set zakona iz oblasti krivičnog zakonodavstva, sa ogromnom zabrinutošću je konstatovao da je potpuno nedopustivo da stručna javnost, a time i advokatska asocijacija, do ovog trenutka nemaju nikakva saznanja o nacrtu ili radnom tekstu tih zakona, niti o rešenjima koja se novim zakonom predviđaju.
Advokatura više nema svojih članova u radnoj grupi koja sačinjava tekst.
Uz sva saznanja za dosadašnje aktivnosti iskazane na donošenju brojnih zakona, rad Ministarstva pravde ne sme biti tako netransparentan i toliko distanciran od advokature.
To će svakako biti razlog da se ponovo obratimo Savetu advokatskih komora Evrope, Međunarodnoj uniji advokata i svim relevantnim faktorima od kojih smo uvek dobijali podršku za naše stavove i da nakon upoznavanja sa novim, za nas potpuno nepoznatim rešenjima koje će novi zakoni predviđati, definišemo pravce naših daljih aktivnosti. Izražavamo nadu da će buduće aktivnosti Ministarstva pravde biti potpuno u funkciji donošenja kvalitetnih zakona. Advokatura, sa svojim potencijalima, uvek stoji na raspolaganju da se do takvih zakonskih rešenja dođe.
Zbog toga s pravom očekujemo da pre no što navedeni zakoni uđu u skupštinsku proceduru, a ukoliko se u toj proceduri već nalaze, smatramo jedino celishodnim da se iz takve procedure povuku i vrate u Ministarstvo pravde, kako bi bili dostavljeni Advokatskoj komori Srbije, a da se povodom teksta tih zakona održi javna rasprava, odnosno okrugli sto na kome bi se izneli stavovi naše asocijacije, ali i celokupne stručne javnosti."
Dakle, kada sam juče govorio o ovome bilo je malo takvih reakcija, kao da govorim, što bi se reklo, napamet. Međutim, evo konkretnog dokaza da je Advokatska komora Srbije ovako reagovala.
Moram da izrazim zadovoljstvo da je jedan amandman Nove Srbije prihvaćen kada se govori o priznanju krivice, zaprećene kazne do 10 godina amandmanom Nove Srbije podignut je prag na 12 godina. To će sigurno olakšati rad sudova, jer i cilj Nove Srbije jeste da se sa raspravom u pojedinostima i amandmanima poprave zakoni. Mi nikad nismo bili maliciozni, nego jednostavno želimo da se neke stvari poprave. Ostaje zabrinjavajuća jedna stvar, a to je da su predviđenim zakonom isključena dva vanredna pravna leka: zahtev za vanredno ublažavanje kazne i zahtev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude. To je član 110. novele. Mislim da nije imalo razloga za to.
Ostaje nejasno i to da razlozi za žalbu protiv drugostepene presude ograničeni su samo na slučaj kada je prvostepena oslobađajuća presuda preinačena na osuđujuću, a isključeni kada je izrečena najteža kazna i kada je drugostepeni sud presudio na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja.
Neke stvari nisu dobro urađene, mislim da je mnogo toga urađeno brzopleto. Sigurno da uvođenje nekih novih instituta pozdravljamo, ali imalo je zaista mogućnosti da se radi polako, uz dobru stručnu javnu raspravu, uz veće uključivanje, kao što sam rekao, Advokatske komore, predstavnika, odnosno nosilaca sudijskih funkcija i slično, i nije trebalo ovoliko žuriti.
Mišljenje je moje i poslaničkog kluba Nove Srbije da je najbolje rešenje da se ovaj ZKP primeni od 1. januara 2010. godine, kada i stupa na scenu novi zakon o teritoriji sudova.
Gospođo predsedavajuća, želim da ukažem na povredu Poslovnika, ako je moguće. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministri, poštovani građani Srbije, reklamiran član 104. Poslovnika – dostojanstvo Narodne skupštine. Ne mogu se saglasiti da ovako bitne zakone iz seta pravosuđa, kao i saradnja sa Međunarodnim krivičnim sudom, danas ovde, ispred Vlade, brani ministar za trgovinu Slobodan Milosavljević. Veoma sam…
Nemam ništa lično protiv gospodina Milosavljevića koji je danas ovde prisutan, ali narodni poslanici danas nisu u mogućnosti na pravilan način da raspravljaju o pojedinostima iz razloga što ne tako retko se dešavalo da ministar pravde, vrlo korektno, gospođa Malović, prihvati amandmane iako Vlada nije prihvatila na samoj sednici.
Mislim da ćemo mi danas biti uskraćeni za takvu mogućnost, jer ne znam kako ćemo i na koji način uspeti da ubedimo ministra trgovine za neki od amandmana.
Vidite kako, kada se u fudbalu desi, daću jedan primer, da golman dobije crveni karton, pri tom ne kažem da gospođa Malović nije sprečena slučajno, odnosno iz određenih razloga da dođe ovde, na gol u toj situaciji ide fudbaler, presvlači dres, koji najbolje može da odbrani gol u tom trenutku.
Ako je već situacija da gospođa Malović nije tu, potpuno je bilo opravdano i možda prihvatljivo da gospodin Milan Marković dođe ovde da brani ovaj zakon, ali ovakva izmena i ovakav način, da ministar za trgovinu brani set pravosudnih zakona je zaista neprimeren.
Taman se danas ovde u Skupštini obradujemo za neke stvari, pozovu nas, neki amandmani su vrlo korektno prihvaćeni, neki suštinski amandmani, kao, recimo, institut novi kojim se uvodi sporazum o priznanju krivice. Vrlo korektno je Vlada prihvatila i pomerila rok od 10 na 12 godina za tu situaciju.
Sada zaista mogu da pomislim da je možda ministar trgovine tu, pošto će to između ostalog biti jedan kompromis između tužioca i suda i okrivljenog, da je on danas povodom ovog jedinog instituta danas ovde.
Dakle, nemojte nas na ovakav način dovoditi u situaciju da jednu ozbiljnu raspravu (Predsedavajuća: Dva minuta.) počnemo na ovakav način.
Povredu Poslovnika opet, ako mogu.
Gospođo Čomić, ne radi se ovde uopšte o bilo kakvom suprotstavljanju što je gospodin Milosavljević lično ovde, ali na sednici kada smo postavljali pitanja premijeru direktno sam još tada, dakle unapred, pre mesec dana, zamolio premijera da na sednici Skupštine prisustvuju kompetentni ministri i gospodin premijer je obećao da će ubuduće biti tako.
Prema tome, to nije ispoštovano u ovoj situaciji. Dakle, pre mesec dana sam upozorio na ovakve stvari i premijer je obećao da se ovakve stvari više neće dešavati.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, poštovani građani Srbije, na član 13. poslanički klub Nove Srbije je podneo jedan amandman koji se tiče, da bi bilo jasnije, pročitaću kako glasi član 13: Odmah nakon prijema obaveštenja iz člana 12. stav 1. ovog zakona, nadležni javni tužilac i drugi državni organi preduzimaju potrebne mere radi otkrivanja krivičnog dela, odnosno u cilju krivičnog gonjenja, ako se u Republici Srbiji već ne vodi postupak za krivično delo o kome je primljeno obaveštenje. Ministarstvo odmah po saznanju, a najkasnije u roku od mesec dana od prijema obaveštenja iz člana 12. ovog zakona obaveštava tužioca o tome da li je u Republici Srbiji pokrenut krivični postupak za krivično delo o kome je primljeno obaveštenje.        
Predlog Nove Srbije jeste da se ovaj rok od mesec dana, koji je dug, skrati na mesec dana. Razlozi za to su, pre svega, iz načela efikasnosti, a ne vidi se iz obrazloženja Vlade zašto se ne prihvata ovaj amandman. Naime, Vlada kaže da je potrebno određeno vreme, imajući u vidu da je potrebno izvršiti određene provere i da se radi o međunarodnoj pravnoj pomoći, te je zato određeno vreme za postupanje po zamolnici.
Ovde je dosta kontradiktorno to da Ministarstvo može odmah ili najkasnije u roku od 30 dana. Ako postoji pretpostavka - odmah, onda ne vidim razloga zašto se ostavlja ovako dugi rok od 30 dana, jer ako se pozivate na to da je dovoljno dugo da mora da se uradi nešto po zamolnici, onda je potpuno suvišno da stoji ovo - odmah. Ili ovo - odmah izbacite ili izbacite rok do 30 dana. Ne bi mogla da stoji ova argumentacija koju ste dali.
Mislim da je ovaj amandman trebalo prihvatiti. Mislim da idemo u susret i tužilačkoj istrazi, akuzatorskom postupku i u sistemu današnjem, gde postoji velika mogućnost elektronskog uvida u bilo kakvo vođenje krivičnog postupka apsolutno je rok dug.
Razumeo bih da je ovaj amandman predat ili ovakav predlog dat pre 30 godina kada nismo imali ovako efikasan kompjuterski sistem da možemo u svakom trenutku da vidimo da li je pokrenut postupak ili ne.
Mislim da je ovo potpuno dug rok i da je trebalo prihvatiti ovaj amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, poštovani građani Srbije, nadovezujući se na kolegu Martinovića, koji je dobro obrazložio da ljudi nisu stvari, Nova Srbija je podnela amandman na član 23, kao što sam rekao, jer se ovde praktično radi o jednom kršenju zakona.
Naime, direktor uprave donosi rešenje i osuđeno lice premešta u neki drugi zavod jer smatra da će se on tamo bolje prevaspitati, odnosno tamo će biti bolji tretman za njega.
Upravo u duhu ovoga sada se vidi zašto ne govorimo više o prevaspitavanju, nego o tretmanu. Mi ovde tretiramo ljude. Dakle, rok od tri dana koji je ostavljen osuđenom licu da se žali, da koristi svoje pravo, nije prihvatljiv.
Obrazloženje je da je potrebno ostaviti mogućnost dužeg roka za žalbu, što je celishodnije i opravdanije i na taj način se poštuje zakonski rok iz upravnog postupka. Licu koje izdržava kaznu u ovakvim situacijama, između ostalog, potrebno je iz praktičnih razloga ostaviti dovoljno vremena za komunikaciju, konsultacije sa domicilnim braniocem koji je branio osuđeno lice u toku postupka ili sa nekim drugim braniocem.
Kakav je to rok od tri dana? Ako je to opravdano za osuđeno lice, on će to uraditi i nakon 12 sati, ako je u mogućnosti. Vaše obrazloženje zašto nije prihvaćen ovaj amandman je skandalozno. Dakle, naravno, ovde žalba ne zadržava izvršenje, ali ostavite onda mogućnost da osuđeno lice iskoristi svoje pravo u zakonskom roku koji je adekvatan da on apsolutno zaštiti sebe.
Kolega Martinović je lepo rekao da smisao izvršenje tih krivičnih sankcija i jeste da se ljudi prevaspitaju i da ubuduće ne čine krivična dela.
Kakva je poruka koju šaljemo sa rokom od tri dana i ne poštujemo zakon? To je moja poruka, tako da mi je zaista žao što ministar nije ovde, ali nadam se da ćete preneti. Morate poštovati zakon ako želite od drugih lica da poštuju zakon, od ovih lica koja su osuđena. Jednostavno, rok od tri dana je izuzetno kratak, neprihvatljiv i ovo je nešto što je potpuno po meni kršenje zakonom.
Na član 34. podneo sam amandman.
U članu 34 govori se između ostalog da je za uvid prepiske u zavodu zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem, zavodu zatvorenog tipa i zatvorenom odeljenju zavoda na predlog upravnika zavoda ili direktora Uprave, nadležan prvostepeni sud u sedištu zavoda.
Dakle, smisao ovog amandmana jeste: ne prvostepeni sud u sedištu zavoda, već sud koji je izrekao prvostepenu presudu donosi odluku da se pisma nadziru.
Ukoliko bi se ovakvi poslovi preneli na sudove u kojima su sedišta zavoda, samim tim bi se njihov rad po drugim predmetima opteretio i usporio.
Pošto je prvostepeni sud u sedištu, na primer, zavoda zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem, kao na primer Požarevac, nadležni za nadziranje pisama licu koje je osudio Okružni sud u Zaječaru, a lice ima i prebivalište u Valjevu i na izdržavanje kazne ga upućuje, opštinski, osnovni sud sutra, u Valjevu npr. koji je izrekao prvostepenu presudu, bilo bi logično, pošto se prema odredbama ZKP za uslovni otpust upravo tim sudovima obraćamo, da i oni maju uvide kada govorimo o tim prepiskama kada su ta lica u pitanju.
Vrlo je nekorektno da se ovakvi dobri amandmani, koji su suštinski i životni, ne prihvataju. Ostaje nejasno uopšte, kakav je u suštini ovaj sistem reforme pravosuđa. Kakav je to sistem reforme pravosuđa da kada smo govorili o zakonima o teritoriji sudova, koji se primenjuju od 1. januara, uopšte se ne konsultuje Društvo sudija?
Kakva je to reforma pravosuđa kada donosimo ovako važne zakone, na primer kod ZKP-a ili kod Krivičnog zakona, gde se jedan ogroman lobi kao što je advokatski lobi, apsolutno ne konsultuje, a da se prilikom izbora sudija koji su u toku, s obzirom da ste na volšeban način izbegli da predstavnici advokata budu u Visokom savetu i u Državnom veću tužilaca, dakle, sve činite da postavite partijske kadrove na te funkcije i dovodite u potpunu zabunu kompletan pravosudni sistem.
Reći ću vam da su sudije u potpunom haosu. Oni uopšte ne znaju kakva ih sudbina čeka do kraja ove godine. Građani koji treba da ostvare svoje pravo ne znaju kome i kako će se obratiti. Sto kilometara će neki ljudi morati da idu po Srbiji da bi ostvarili neko svoje pravo.
Kakav je to način da se u jednoj godini ovoliko toga menja, a da se praktično predstavnici struke sa one druge strane koji treba da zaštite građane uopšte ne konsultuju za ovakve zakone. Da li ste svesni da su ovako ozbiljni zakoni za sedam dana praktično stavljeni u proceduru?
Da li znate da sudije uopšte nisu znale da će ovaj ZKP biti na dnevnom redu? Da li ste svesni da nema nikakvih konsultacija, nikakve javne rasprave nisu održane, a uvodi se nešto u pravosudni sistem što je izuzetno važno i ako mislite da je broj zakona taj koji će nas uvesti u EU, grdno se varate.
Kada budete nekada ili kada neko od predstavnika EU zaviri u način kako donosite zakone, pa njima će se smučiti. Ovo je nešto što sigurno nije saglasno sa vrednostima Evrope u koju želimo svi jednoga dana, ali na jedan dostojanstven način. Zamislite vi kada budu predstavnici Advokatske komore Srbiji uputili pismo međunarodnim advokatskim organizacijama kako i na koji način su izbegnuti kada su u pitanju predlozi ovih zakona koji su na dnevnom redu.
Vidite da ste nam dali samo 15 minuta praktično da o sedam zakona ovde raspravljaju u pojedinostima ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa.
To je neprihvatljivo, to je sramota i mislim da će vrlo brzo neke stvari morati da se promene.
Ako se ovako krivični zakoni tretiraju, zaista ova vlada nema šta da traži i mislim da je sazrelo vreme da se ta vlada zahvali građanima Srbije i da podnese ostavku.
Dame i gospodo narodni poslanici, u članu 38. predložio sam da se ceo stav 1. briše. Postojeće rešenje u zakonu je da je adekvatno i ne treba ga menjati.
Ovaj član koji kompletno govori o tome da se 24 sata zamenjuju rečima 12 sati je neodrživ. Ne vidi se bilo kakav razlog da se ovaj rok smanjuje od 24 sati na 12 sati, tako da će to dosta toga uneti kao problem ukoliko se ovakva izmena Zakona o krivičnom postupku prihvati, jer jednostavno stranke ne mogu dovoljno i adekvatno da odreaguju u ovom skraćenom vremenu. Potpuno je neprihvatljivo, kao što sam i u prepodnevnom delu rasprave govorio, ide se ka jednom postupku da će tužioci voditi istragu, gde se potpuno gubi identitet praktično stranaka i skraćenje ovog roka bi unelo dodatne probleme u taj akuzatorski postupak koji će se od 2011. godine primenjivati.
Smisleno tome, predložio sam da se u članu 38. stav 1. briše.
U ime poslaničke grupe Nova Srbija podneo sam amandman na član 46. stav 2, da se posle reči "promene adresu'' briše tačka i dodaju reči "i ako je ostavljeno obaveštenje, a pismeno se vratilo sa naznakom da ga primalac nije tražio".
Obrazloženje ovog amandmana jeste, kada su u pitanju tačne adrese ili adrese u predloženom stavu 2, u velikom broju slučajeva se dešava da dostavljač koji ne zatekne primaoca ostavi obaveštenje u koje vreme će ponovo pokušati dostavu ili da se pošiljka može podići u određenom vremenu u nadležnoj pošti.
U ovom drugom slučaju se primalac ne odazove, to jest ne dođe da primi pošiljku, već se ista vrati na naznakom da nije tražio. Ne vidim razlog, gospodine Homen, da ovaj amandman koji sam predložio, jer problem u praksi pravi dosta problema sudu, da niste prihvatili.
Amandman je celishodan, u stvari pomaže sudu da vodi postupak, jer znamo da je često izbegavanje adrese veliki problem, i ovo je jedno rešenje koje bi bilo izuzetno adekvatno. Ovo je rešenje koje bi koristilo u sudskom postupku.
Iskoristio bih priliku, pošto je bilo određenog nesporazuma, da se vratim na član 42. stav 6, posle reči "pritvorenog lica" stavlja se tačka i ostali deo rečenice briše se.
Obrazloženje ovog amandman je da je predloženo rešenje neprihvatljivo jer se brišu određene radnje koje kako usporavaju komunikaciju lica lišenih slobode sa sudom, tako i otežavaju rad suda.
U praksi postoji veliki broj takvih pismena, najčešće pisanih rukom lica lišenih slobode, gde on uvek jedan primerak zadržava za sebe, a drugi upućuje sudu, pa je stoga bilo kako pečaćenje, preterivanje u opreznosti vezanih za takve pošiljke. Uostalom, dugogodišnja praksa nije ukazala na probleme vezane za sadržaj takve koverte.
Ne mogu se složiti da u ovoj situaciji, pošto sam se u praksi često nalazio u tim raznoraznim prepiskama koje idu ka sudu, koje idu ka braniocu, jer doći ćemo u situaciju da će praktično biti veliki broj pošiljaka koji mora da se pečatira, pa da se otvara, pa u nečijem prisustvu.
Ne vidim nijedan razlog zašto se ovakva vrsta komunikacije na ovako složen način sada predlaže, jer to su praktično pismena gde pritvorena lica najčešće koriste da zatraže nešto ili od predsednika suda ili od istražnog sudije, ili da se požale na nešto, ili da im je otežana komunikacija sa braniocem.
Ne vidim razloga da se ide u tolike krajnosti, da se traži nešto što je za ovakvu vrstu posla, za ovakvu vrstu komunikacija, molim vas da se pečate pošiljke koje idu iz pritvora ka sudu, ili ka braniocu, to je potpuno jedna suvišna radnja koja će sigurno u praksi biti dosta otežavajuća za sud.
Predsedavajuća, molio bih vas da mi kažete koliko NS ima vremena?
Gospođo predsednice, nadam se da mi nećete ovo vreme uračunati.
(Predsednik: Ne, vraćamo se ispočetka.)
U ime poslaničke grupe NS podneo sam amandman na član 81. stav 4. Dakle, Predlog iz zakona je sledeći – izuzetno iz stava 3. ovog člana, predsednik veća može po uzimanju izjava od stranaka zahtevati od veća iz člana 24. stav 6. ovog zakona da odluči da se određeni dokazi ne izvode ponovo.
Predlog u amandmanu NS jeste da se član 81. stav 4. menja i glasi – izuzetno od stava 3. ovog člana veća može, po uzimanju izjava od stranaka, da odluči da se određen dokazi ne izvede ponovo.
Obrazloženje ovog amandmana – postupajuće veće, tj. veće u zasedanju odlučuje o tome koji se dokazi ne izvode ponovo u cilju ekonomičnosti postupka, a imajući u vidu da nije precizirano u kojoj bi fazi postupka veće iz člana 24. stav 6, koje ne odlučuje o glavnoj stvari, odlučivalo o dokazima. Da bi se dobila odluka od veća iz člana 24. stav 6. u svakom slučaju bi trebalo više vremena, što bi podrazumevalo prekid postupka, nego da o tome odlučuje veće.
Amandman  sam podneo na član 83. Ako se bude prihvatio ovakav predlog kakav jeste u zakonu, on bi podrazumevao potpuno drugačiji tok postupka. Dakle, moj predlog je da se ovo što je predviđeno Predlogom zakonom, a predviđeno je da kada optuženi završi svoj iskaz, pitanja mu mogu postaviti najpre tužilac, zatim branilac optuženog, posle njega predsednik veća i članovi veća, zatim oštećeni ili njegov zakonski zastupnik i punomoćnik, saoptuženi, i njegov branilac i veštaci.
Amandmanom koji sam podneo na član 83. stav 4. menja se i glasi – kada optuženi završi svoj iskaz, pitanja mu mogu postaviti najpre predsednik veća i članovi veća, posle njega tužilac, zatim oštećeni i njegov zakonski zastupnik i punomoćnik, saoptuženi i njegov branilac i veštaci, a zatim branilac optuženog.
Obrazloženje ovog amandman jeste – sud još uvek ima aktivnu ulogu, saslušava, uzima odbranu i dužan je da svestrano razmotri ili utvrdi činjenično stanje, da doprinese razjašnjenju svih okolnosti, kako onih iz optužnog akta, tako i okolnosti koje idu u korist optuženika.
Mislim, gospodine Homen, da imate razloga da prihvatite ovaj amandman. Snežana Malović, ministar, prihvata uvek ovakve suštinske predloge i koji praktično znače potpunu stabilnost kada je u pitanju tok postupka, a mislim da ćete odreagovati tako da prihvatite ovaj amandman.
Dakle, u ime poslaničkog kluba NS, na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku, na član 88. podneo sam amandman na stav 1, reči „veštaku neposredno postavljaju“ menjaju se i glase „veštaku mogu neposredno da postavljaju“.
Dakle, ovde je izmena praktično u jednom, odnosno dva slova. Ponoviću, „veštaku neposredno postavljaju“ menjaju se i glase „veštaku mogu neposredno da postavljaju“.
To naizgled, praktično, kako bi narod rekao, liči da nema neke velike razlike, ali suštinski postoji velika razlika.
Obrazloženje za ovaj amandman jeste da je predlog iz amandmana, gde mogu neposredno da se postavljaju pitanja, bolje rešenje od ponuđenog u izmenama i dopunama zakona. Celishodnije je da se pitanja postavljaju po odobrenju predsednika veća, a radi zaštite ličnog integriteta kako svedoka, tako i veštaka. Povezano sa prednjim izbegla bi se hipotetička pitanja veštacima i svedocima tokom pretresa.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, poštovani građani Srbije, pred nama je set vrlo važnih zakona iz oblasti pravosuđa i na početku svog izlaganja moram da izrazim nezadovoljstvo što je ovakvih sedam zakona, izuzetno važnih, praktično objedinjeno. Neprihvatljivo je to da praktično po jednom zakonu imamo manje od tri minuta.
Ministar je ovde govorio nekih 35 minuta i siguran sam da je još toga moglo da se kaže, jer ostaje veliko pitanje kako ćemo mi u 20 minuta stići sve da kažemo o ovim zakonima. Zato ćemo pokušati mi iz NS, praktično, da se koncentrišemo na one najvažnije zakone koji su bitni za pravosuđe.
Naravno, poslanički klub NS je podneo amandmane na ove zakone i sigurno da ćemo i u ovoj raspravi u načelu i u pojedinostima pokušati da popravimo nešto na šta smo u ovom kratkom vremenu, a imali smo jako kratko vreme, naročito na predlog izmena ZKP-a i Krivičnog zakonika izuzetno malo vremena.
Ono što posebno smeta kada su u pitanju ovi zakoni, jeste nedostatak javne rasprave. Imajući kontakte sa mnogim nosiocima pravosudnih funkcija i naročito sa advokatima i Advokatskom komorom, jasno je da se za neke stvari pretrčalo, da je trebalo temeljitije neke stvari postaviti jer, na kraju krajeva, sudovi, advokati i ostale stranke u postupku su ti koji će primenjivati ovaj zakon.
S obzirom na kratkoću vremena, pre svega bih se bazirao na ZKP. Dosta toga su već moji prethodnici rekli kada je u pitanju odnos između nekih prethodnih zakonika o krivičnom postupku, a u ovom vremenu bih ukazao na neke nepravilnosti koje smo posebno zapazili.
Uneta je obimna i konfuzna norma u korišćenju fotografskih ili audio i vizuelnih snimaka, kojom se dopušta široka i otvorena upotreba materijala prikupljenog tajno ili bez izričite ili prećutne saglasnosti osumnjičenog ili okrivljenog. To je član 30. novele. Bez dovoljnih garancija protiv zloupotreba i povrede osnovnih sloboda i prava čoveka, propisane su mere elektronskog nadzora okrivljenog, čije sprovođenje će biti povereno policiji ili Biji.
Uprkos načelnom opredeljenju da se ide ka akuzatorskom tipu postupka, sudu su data ovlašćenja da odobrava određene dispozicije javnog tužioca, član 61. i član 74. novele. Neposredno optuženje prošireno je na krivična dela sa zaprećenom kaznom zatvora do osam godina, pod izgovorom da se na taj način ide u susret tzv. tužilačkoj istrazi, iako neposredno optuženje ni u kom slučaju ne može da nadoknadi izostanak istrage, član 63. novele.
Iako je normiranje sporazuma o priznanju krivice deo novog koncepta na kome radi radna grupa za pripremu novog ZKP-a, odredbe o tom sporazumu brzopleto su kao formulacije unete u novelu.
Zadržao bih se na uvođenju sporazuma o priznanju krivice. Lično smatram da je to dobro da se uvodi, međutim, poslanički klub NS je tu, gospođo ministre, reagovao amandmanom.
Dakle, treba proširiti broj krivičnih dela, odnosno zaprećenu kaznu sa 10 godina na 12 godina, jer za krivična dela za koja bi se mogao primeniti sporazum o priznavanju krivice, krivična dela, kao na primer protiv zdravlja ljudi i druga krivična dela gde je zaprećena kazna do 12 godina zatvora, mogu biti predmet sporazuma o priznanju krivice. To bi imalo potpunu svrhu, jer bi se smanjio broj predmeta u sudovima, a u potpunosti bi bili zadovoljeni principi generalne i specijalne prevencije, koji ne bi bili narušeni.
Ostali nedostaci u ovim izmenama Zakonika o krivičnom postupku jesu da je dostavljanje, na primer, povereno policiji, ustanovljena je pretpostavka da je izvršeno dostavljanje u situaciji kada faktičkog dostavljanja nema, a unete su i odredbe o elektronskoj komunikaciji suda sa strankama, bez dovoljno pravnih i tehničkih garancija da će biti očuvana pravna sigurnost, a posebno da neće biti povređena prava okrivljenog – član 45. do 48. novele. Za procesnu nedisciplinu predviđene su ne samo visoke novčane kazne, već i zatvor do 15 dana, koji bi u nedovoljno definisanom postupku izricao predsednik suda. Tu bih se kratko zadržao i napomenuo bih da su do sada kazne bile 100 hiljada dinara, a sada se one pooštravaju na 500 hiljada dinara.
Ono što posebno smeta kod ovog člana jeste, gospođo ministre, da smo imali situaciju da predsednik veća izriče kaznu, a ukoliko se nedisciplina u toku postupka nastavi predsednik veća sastavlja zapisnik i šalje predsedniku suda da on odluči o visini kazne. Mislim da je to potpuno suvišno. Predsednik veća vodi postupak i neprihvatljivo je da o nekoj budućoj kazni odlučuje predsednik suda, koji nije uopšte prisutan tokom glavnog pretresa.
Dalje, šta bi se moglo još uzeti i zameriti jeste da je drugostepenom sudu nametnuta obaveza da već nakon jednog ukidanja prvostepene presude sam presudi stvar i da pri tom to može da učini u sednici veća, to je član 103. novele.
Razlozi za žalbu protiv drugostepene presude ograničeni su samo na slučaj kada je prvostepena oslobađajuća presuda preinačena na osuđujuću, a kada je izrečena najteža kazna i kada je drugostepeni sud presudio na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja – član 105. novele. Isključena su dva vanredna pravna leka – zahtev za vanredno ublažavanje kazne i zahtev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude.
To bi bile neke osnovne zamerke kada je u pitanju zakonik o krivičnom postupku. Smatramo da je imalo više prostora da se naprave radne grupe, da se svi oni relevantni faktori koji mogu da doprinesu izradi zakona uključe kompletno u pisanje ovakvih zakona, jer ovakvi zakoni su izuzetno važni.
Moje mišljenje je da je imalo mesta i da se prolongira stupanje na snagu ZKP-a, s obzirom da od 1. januara 2010. godine imamo novu organizaciju u pravosuđu i trebalo je možda od početka krenuti sa svim tim stvarima zajedno.
Kada govorimo o zakonu o izvršenju kazne zatvora za krivična dela organizovanog kriminala, tu bih pre svega imao jednu možda i tehničku i suštinsku primedbu, nazovite je kako hoćete, jer u članu 28, kada se govori o položaju osuđenih lica, imamo 13 tačaka. Zadnja je pravo na pritužbu i žalbu.
Nekoliko strana iza kaže se da pravo osuđenog lica jeste i sudska zaštita. Onda je najnormalnije da, ako govorimo o pravima, da i to bude u ovom članu 28, jer ovde imamo pravo na sudsku zaštitu i apsolutno treba inicirati da se u okviru prava osuđenih lica stavi i sudska zaštita.
Ono što takođe smeta jeste skraćenje roka prava na sudsku zaštitu, jer je ostavljen rok od tri dana, a poznato je da je rok za sudsku zaštitu 30 dana. Ne vidim nikakvog razloga, bez obzira što se radi o osuđenim licima, da im se oteža komunikacija, recimo, sa domicilnim braniocem ili nekim drugim braniocima, da bi on svoje pravopotpuno ostvario, jer za tri dana je nemoguće da uspostavi tu komunikaciju.
Kada govorimo o zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, tu bih apelovao na vas da u članu 264, kada se govori o proveri psihofizičkih sposobnosti, kaže se da komisiju imenuje direktor uprave. Mislim, gospođo ministre, da vi treba da odredite tu komisiju, da bi se dobilo jedno opšte jedinstvo kod svih zavoda, a ne da se pojedinačno određuje ova komisija.
S obzirom da ću jedan deo svoje diskusije ostaviti i za kraj, još jedanput veliko nezadovoljstvo zašto predstavnici advokature nisu dovoljno uključeni u izradu zakona. Neprihvatljivo je i to da predstavnici advokata nisu ni u Visokom savetu sudstva, nismo ih izabrali, ni u Državnom veću tužilaca a evo vidimo nemamo ih prisutne ni kada predlažemo zakonske predloge.
To je ono što zabrinjava, da se jedna velika struka, kakva jeste advokatura, apsolutno zaboravlja. Jedino ovih dana, gospođo ministre, svedoci smo mnogih napisa o tome da advokaturu pominjemo samo kada govorimo o tome da ćemo marta iduće godine advokatima uvesti fiskalne kase.
Da li je to normalan odnos prema ovoj profesiji? Da li je normalno da advokati kucaju račune, a to podrazumeva kontrolu inspektora, podrazumeva ulazak eventualno inspektora u tajnost predmeta kod advokata prilikom kontrole.
Što se tiče zakona o saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom, normalno je da takva saradnja postoji, tu bih imao jednu primedbu, na član 13. koji glasi – Ministarstvo odmah po saznanju, a najkasnije u roku od mesec dana od prijema obaveštenja iz člana 12. stav 1. ovog zakona, obaveštava Tužioca o tome da li je u Republici Srbiji pokrenut krivični postupak za krivično delo o kojem je primljeno obaveštenje.
Smatram da ako postoji odmah ovaj rok od 30 dana, koji je neprimereno visok i treba ga smanjiti, recimo, na osam dana i to je dovoljno vreme da se izvrši takvo jedno obaveštenje.
Moram da izrazim nezadovoljstvo što nemamo prisutnog predsednika Odbora za pravosuđe kada govorimo o ovako važnim zakonima.
Nažalost, to nije prvi put. Gospodin koji je predsednik Odbora za pravosuđe je i član Sudskog saveta i sigurno je neprimereno da se neko iz redova poslanika, ko je predsednik Odbora za pravosuđe, nalazi na jednoj tako odgovornoj funkciji, kada ćemo, kao što se zna, počeli su konkursi za sudije, birati kompletno pravosuđe, ali o nekim drugim detaljima ću u nastavku diskusije. Sada toliko.
Naravno, Nova Srbija je podnela amandmane koji su, po meni, izuzetno dobri. Nikada nismo predlagali mnoštvo amandmana nego smo se trudili da sadržajno i kvalitetno obrazlažemo neke stvari koje mogu da poprave zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, poštovani građani Srbije, evo u ovom prepodnevnom delu diskusije u načelu mnogi poslanici opozicije su praktično apelovali na ministra da se ovakvi ozbiljni zakoni koji su pred nama zaista ne mogu obrazložiti na pravi način u diskusiji koja traje 20 minuta. Ima mnogo zakona, gospođo ministre, jer verujte izuzetno je teško reći sve ono što bi moglo da se kaže vezano za ove zakone.
Potpuno je neprihvatljivo da obrazloženje što se donose ovi zakoni jeste ustavno usaglašavanje. Još jedanput ću reći da imamo obavezu po Ustavu da donosimo zakon o Narodnoj skupštini, poslovnik o radu u roku od 30 dana posle tog zakona, a praktično smo uveli jedan lex specialis poslovnik ovde, na koga imamo velike primedbe. Praktično nam je otežana komunikacija i neverovatno je da predlagači to stanje, tog novog poslovnika, sa ovakvim novim ozbiljnim zakonima koriste i jednostavno to nije dobro. Pogotovu nije dobro kada govorimo o ovom setu zakona i pravosudnom sistemu.
Kao što znamo, pred nama je jedan veliki posao koji čeka ministra pravde i uopšte, a to je izbor sudija. U toku su konkursi. Sigurno da će tokom leta i do kraja godine to izazvati veliku pažnju nosilaca pravosudnih funkcija. Kriterijumi su poznati.
Osnovni problem, gospođo ministre, u ovom delu diskusije bih se nadovezao na sve to, praktično ti sudovi će sprovoditi ove zakone koje danas usvajamo u parlamentu. Veliki broj sudija u Srbiji će ostati bez posla. Ne samo to, nego i veliki broj administrativnih radnika će se naći u problemu.
Sada bih na vas apelovao da kod izbora za apelacione sudove imate u vidu da će na takve funkcije konkurisati ljudi koji će biti udaljeni od sedišta apelacionog suda i stotinak kilometara, da će izuzetno biti teško organizovati sve to. Sa ovoga mesta apelujem na vas da se poslovnikom o radu sudova nađe mogućnost da određene dane sudije mogu i u svojim gradovima da se pripremaju, jer to je izuzetno bitno bar kada nisu sudeći dani.
Mislim da bi to bilo dobro rešenje. Koliko je meni poznato radi se na tome, ali pokušajte maksimalno da budete korektni prema nosiocima pravosudnih funkcija, jer se može desiti da zbog problema velikog broja putovanja, udaljenosti, ostanemo bez onih najboljih sudija koji mogu da ispune sve zadatke koji su pred njima.
Morate imati u vidu da je veliki broj žena u pravosuđu i da su to majke koje treba da putuju 100 kilometara i da se u toku dana vrate i obave sve ono što ih čeka u porodici.
To je moja dobra namera da vam sa ovog mesta ukažem na to, da napravite adekvatne sastanke i da vidite sa sudijama na koji način je to najbolje regulisati, bar u jednom prelaznom periodu. Sigurno i budžetski sistem biće opterećen. Nema dovoljno novca da se obezbedi prisustvo stalnog boravka u tim gradovima.
Sada bih se malo osvrnuo na Krivični zakonik, koji je predložen da se i on usvoji po hitnom postupku. Još jedanput ponavljam, žao mi je što nije dovoljno obraćano pažnje na to da se i advokatski ljudi, a pre svega oni koji su izuzetni praktičari u tome svemu, više uključe. Još jedanput ću reći da je to moja najveća zamerka.
Siguran sam da to neće dobro odzvoniti ni ka Evropi. Vi znate da je advokatski lobi izuzetno jak i da postoje advokatska udruženja, međunarodna udruženja, koja će sigurno odreagovati na to da na adekvatan način oni nisu bili zastupljeni i informisani prilikom ovog donošenja predloga zakona.
Što se tiče Krivičnog zakonika imao bih dve primedbe, a to je pre svega na član 7. stav 6. Dakle, kada se posle reči "u trajanju od 12 časova ili dva puta u trajanju od šet časova" menjaju i glase da to bude do 12 časova i do dva puta po šest časova. Zašto je to bitno?
Ako bi ostala predložena formulacija kako je ponuđena od strane predlagača zakona, moglo bi da dođe do zloupotrebe, jer bi neopravdano odsustvo i samovoljno napuštanje prostorija u kojima stanuje, stav 5, manji od 12 časova i u tom slučaju pet minuta manje je ostalo nesankcionisano. Obratite pažnju. Radi se o jednoj reči koja suštinski menja obavezu onog ko izdržava kaznu u svom stanu da ne može da zloupotrebi tu situaciju. Isto se odnosi na ovu situaciju o dva puta po šest časova.
Dakle, u Predlogu zakona, u članu 14, uvodi se mogućnost da se učinioci produženog krivičnog dela kazne većom kaznom od propisane za to delo. Konstrukcija produženog krivičnog dela ustanovljena je u korist optuženog.
Povezano sa prednjim, nastupile bi kontradiktornosti između povoljnosti produženog krivičnog dela i mogućnosti izricanja teže kazne od propisane, a imajući u vidu da je ovim izmenama kod većeg broja krivičnih dela pooštrena kaznena politika.
Dakle, u mnogo slučajeva, mislim dve trećine, podiže se prag kazni. Izuzetno je pooštrena kaznena politika. Treba imati u vidu ipak da u nekim situacijama ne bude to malo prestrogo. Imajte u vidu ovaj član i ovu primedbu.
Takođe, nadovezao bih se još malo i na izvršenje krivičnih sankcija. U članu 107, i mislim da je ovo izuzetno bitno, gospođo ministre, jer se u praksi dešavaju česti problemi vezano za to. U praksi se često protiv pritvorenog lica vodi više postupaka u različitim gradovima. Kada se traži saglasnost za privođenje, svaki sud se poziva na to da on vodi postupak. Vodite računa, jer to često dovodi do velikih zabuna.
Dakle, ponoviću vam još jedanput, to je član 107. Tu treba naročito obratiti pažnju.
U članu 34, prvostepeni sud u sedištu zavoda, on treba praktično, ako je izrekao postepenu presudu, da bude onaj koji se pita. Ukoliko bi se ovakvi poslovi preneli na sudove u kojima su sedišta zavoda, samim tim bi se njihov rad po drugim predmetima opteretio i usporio.
Pošto je prvostepeni sud u sedištu, na primer, zavoda zatvorenog tipa sa posebnim obezbeđenjem, na primer Požarevac, nadležni za nadziranje pisama licu koje je osudio na primer Okružni sud, Viši sud u Zaječaru, recimo, a lice ima i prebivalište u Kraljevu, na izdržavanje kazne ga upućuje Osnovni sud u Kraljevu.
Isto lice se za uslovni otpust prema odredbama ZKP-a obraća sudu koji mu je izrekao prvostepenu presudu, pa bi logično bilo ako o institutu uslovnog otpusta odlučuje sud koji ima spise o licu i radi toga prati njegovo ponašanje, da ima uvid u aktivnosti radi kojih može uskratiti dopisivanje. Mislim da je to celishodno. Zašto bismo mi sada sudove gde se nalazi zavod opteretili tim velikim brojem predmeta kada već imamo predmete u onim sudovima koji su to izvršili.
Naravno, ima jedan detalj koji se odnosi na zaposlene u tim zavodima. Smatram da je izuzetno prestrogo kažnjavati sa 30% za lakše povrede na radu, jer je kod državnih službenika i nameštenika za lakše povrede do 20%. Ne vidim nikakvog razloga za ove ljude koji rade na poslovima zbog lakših povreda mogu da odgovaraju za 30% od ličnog dohotka. Mislim da je to suvišno. Ne treba to tako posmatrati. Zakon kaže da su u pitanju lakše povrede.
Na kraju, završiću time, još jedanput, poslanici NS uputili su i predali amandmane, za koje se nadamo da će većina od njih biti prihvaćena, da će koliko-toliko popraviti zakon. Sigurno da nije bila ovakva kratkoća vremena, da bismo se potrudili još više da pokušamo da popravimo zakone i molio bih vas da bilo kog sledećeg puta ostavite dovoljno vremena, jer ZKP i Krivični zakon zahtevaju određeno vreme za pripremu.