Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladimir Marinković

Vladimir Marinković

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Poštovani predsedavajući, uvaženi predsedniče Vlade, članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, imam nekoliko pitanja za ministra regionalnog razvoja i lokalne samouprave, gospodina Mirovića, a posredno i za ministra privrede.
Naime, radi se o tome da je Strategija ravnomernog regionalnog razvoja, koja je donesena 2007. godine, istekla prošle godine. Zanima me da li ministar, naravno, zajedno sa svojim timom, radi jednu dugoročnu strategiju koja bi, po mišljenju stranke kojoj ja pripadam, trebala da bude definisana na period do okvirnog ulaska naše zemlje u Evropsku uniju, a to je definisano do 2020. godine?
Kada je u pitanju ravnomerni regionalni razvoj, ovde se radi o prioritetnom pitanju naše zemlje, a to je da li ćemo izvršiti i uraditi ekonomsku demokratizaciju naše zemlje i da bez ravnomernog regionalnog razvoja, bez jednakih šansi, kada su u pitanju regioni i lokalne samouprave u našoj zemlji, nema ni jednakosti, ni jednakih šansi ni u nacionalnom, niti u bilo kom drugom kontekstu i nivou.
Ovde smo mi kao partija definisali dve veoma važne tačke. To je obrazovanje. Ja ću vam samo navesti nekoliko gorkih činjenica, a to je da, recimo, u Jablaničkom i u Pčinjskom okrugu čak 13% stanovništva nema nikakvo obrazovanje. Znači, nema nikakvu struku, niti kvalifikaciju. U sredinama koje su univerzitetski centri i gde postoji razvijen vid obrazovanja to nije slučaj.
Smatram da treba da se fokusirate na razvoj srednjeg stručnog obrazovanja. Navešću vam primer Bora gde od pre nekoliko godina sa čak sedam odeljenja u srednjoj stručnoj školi, gde su se učenici obrazovali i kvalifikovali za rad u Rudarsko-topioničarskom basenu, za sada je ostalo samo jedno odeljenje, a takva je slika i po drugim nerazvijenim krajevima u našoj zemlji.
Drugo pitanje odnosi se na preduzeća koja se nalaze u procesu restrukturiranja. Mi ćemo kao stranka imati jedan predlog da se obrazuju socijalne fondacije po uzoru na Austriju, koje bi radile profesionalnu dijagnostiku, preko obuke do trajnog zapošljavanja ili definisanja tranzitnih radnih mesta, formiranja kancelarija za brze odgovore, podsticaj utakmica između opština na nivou i na poslu privlačenja investicija i jedne zdrave konkurencije gde ćemo na jedan kvalitetan način u jednom kratkoročnom periodu moći da ostvarimo ravnomerni regionalni razvoj.
Moje mišljenje i stav partije kojoj pripadam je da…
(Predsedavajući: Vreme, gospodine Marinkoviću.)
Zahvaljujem se. Završavam.
Potrebna nam je fabrika u svakom velikom centru, veliki broj malih i srednjih preduzeća. Molim vas da nam kažete koji su vaši planovi i strateški pravci u tom smeru? Hvala vam.
Zahvaljujem se na odgovorima. Imam još nekoliko pitanja.
Prvo pitanje se odnosi na to, SDPS je jako zainteresovana kada je u pitanju problem infrastrukture, problem održavanja puteva, pogotovo sada u ovom predstojećem zimskom periodu i odnosi se na Uredbu o kategorizaciji državnih puteva prvog i drugog reda na teritoriji Republike Srbije. Oni su prebačeni u nadležnost lokalnih samouprava. Zanima nas kako će se i na koji način ti putevi održavati i naravno politika Ministarstva regionalnog razvoja i lokalne samouprave u domenu koordinacije i saradnje sa drugim resornim ministarstvima po pitanju jačanja infrastrukture? I sami ste malopre pomenuli jednu činjenicu da mnogi devastirani delovi Srbije nemaju ama baš nikakvu infrastrukturu, ni obrazovnu, ni putnu, ni ekonomsku, dakle ni privrednu.
Ja sam čak bio, radeći nekoliko strategija razvoja, učestvujući u tim timovima, u selima i delovima u južnoj Srbiji gde ljudi gledaju još uvek TV preko stabilizatora, zato što nemaju dovoljno jak napon struje, pa me zanima sledeće – ako nije moguće da do svakog sela, do svakog mesta dovedemo kvalitetan dobar put ili autoput, što je naravno u mnogim slučajevima želja ove Vlade i nadležnih ministarstava, pa možemo da dovedemo „vaj-faj“, pa možemo da dovedemo bežični internet. To će biti jedan od puteva da mladi ljudi u tim mestima, u tim devastiranim područjima imaju izlaz u svet, da ne budu izolovani, da mogu da uče, da mogu da budu informisani, da rade. To možemo da uradimo.
Ja mislim da u dobroj koordinaciji sa Ministarstvom trgovine, telekomunikacija i informacionog društva takvi projekti mogu da se realizuju, a sve u cilju da naši mladi ljudi budu što informisaniji, da budu što obrazovaniji i da podatak da preko 35% mladih ljudi nema posao, da preko 80% mladih ljudi kao svoj prioritet ima zapošljavanje u državnoj upravi i u državnim institucijama, da taj aspekt koji je za našu partiju najbitniji, najbolniji u našoj zemlji i u našem ekonomskom životu učinimo da se on poboljša i da na taj način pomognemo mladim ljudima, ali i onima koji žive u nerazvijenim područjima da i oni ostanu dole i da mogu da se razvijaju kao oni koji žive u razvijenim područjima. Hvala vam.
Hvala predsedavajući.
Uvaženi potpredsedniče, poštovani potpredsedniče Vlade, članovi resornog ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, Srbija se danas nalazi naravno u jednom procesu dinamičnih, prvenstveno, ekonomskih reformi. Tu prvenstveno moram da navedem reformu javnog sektora, fiskalnu reformu, reformu monetarnog sistema, a ono što jeste cilj ove zemlje je brže i dinamičnije uključivanje u evropske integracije.
Jedan od glavnih uslova kako evropskih integracija naše zemlje ali i ono što je najbitnije napredovanja naše ekonomije je stvaranje jedne konkurentne, tržišne ekonomije. Smatram da su neke kolege koje su pre mene diskutovale u pravo da mi i nemamo tržišnu ekonomiju u pravom smislu te reči, u tom punom kapacitetu, ali smatram da izmene i dopune Zakona o zaštiti konkurencije i te kako će uticati na to da taj posao i taj cilj ostvarimo.
Jedan od najvećih ciljeva interesa SDPS jeste prvenstveno prevazilaženje i pretvaranje Srbije iz jednog službeničkog društva koje sada imamo. Čuli smo pre neki dan da je u javnom sektoru u našoj zemlji zaposleno oko 660 hiljada ljudi u jedno preduzetničko društvo, u društvo u kome će svi moći da se bave privatnim biznisom, svi moći da ulaze na to tržište i napuštaju ga po svom nahođenju i sopstvenoj volji kako je to u svim razvijenim i demokratskim zemljama ovog sveta, čijim primerima dobrim stremimo.
Mogu da kažem da je politika konkurencije imala, a ima i danas, centralnu ulogu u razvoju EU, gradi se još od 1957. godine od Rimskog ugovora. Da ne pominjem SAD u kojima ista ovakva politika, zakon, Komisija za zaštitu od konkurencije postoji od 1890. godine, o Šermanovog zakona, Klejtonovog zakona iz 1914. godine gde je bila jako izražena borba protiv monopola, borba protiv kartela i svaka borba protiv bilo kakvog sprečavanja igrača da mogu da ravnopravno učestvuju na tržištu.
Ovo je potpuno u saglasnosti, interesu ciljeva partije kojoj pripadam i poslaničke grupe kojoj pripadam, da je jedna ravnopravna, tržišna utakmica, kompanija, preduzeće, bilo da su oni iz javnog ili privatnog sektora i uvod u ono što je najveća vrednost demokratije danas, a to je slobodna tržišna utakmica ljudskih sposobnosti, ljudskih ideja. Na taj način, kroz ostvarivanje ove ideje mi ćemo moći da ostvarimo i da napravimo jedno kvalitetno i fleksibilno i tržište rada i tržište kapitala i naravno ovo o čemu danas pričamo tržište roba i usluga.
Evo, nekog preseka stanja ili svojevrsne svote analize kada je u pitanju situacija o stanju konkurencije i politika konkurencije u našoj zemlji. Navešću slabosti, to je učešće privatnog sektora u bruto domaćem proizvodu, nedovoljna liberalizacija cena, visok stepen mešanja države u ekonomiju.
Ono što je dobro i ono što je urađeno za vreme ove Vlade koja je formirana prošle godine u julu mesecu jeste da je to visok stepen liberalizacije trgovine, visok stepen trgovinske integracije sa zemljama EU koje je ova Vlada i ovo ministarstvo uspostavilo imajući u vidu činjenicu da se 60% trgovinskih odnosa i trgovinske razmene odigrava sa EU. Dakle, jedna veoma bitna trgovinska i poslovna integracija sa zemljama članicama EU kojoj naša zemlja stremi.
Ono što je veoma bitna slabost i ono što treba da popravimo u narednom periodu, to je da privatni sektor učestvuje u bruto domaćem proizvodu samo sa 60%. U Albaniji je to 80%, a 82% zaposlenosti u Albaniji definiše naravno privatni sektor. Mislim, da globalno možemo svi da uočimo gde je problem, a to je razvoj tržišta, razvoj konkurencija, a samim tim razvoj privatnog sektora. Stvaranje i onoga zašta se SDPS od svog osnivanja zalaže, stvaranje jedne start-up nacije u kojoj će mladi ljudi o kojima smo govorili u prethodnih nekoliko dana kada je bio u pitanju Zakon o visokom obrazovanju, neće kao imperativ svog razmišljanja imati zapošljavanje u državnom institucijama, ministarstvima, lokalnoj samoupravi nego pokretanje sopstvenog biznisa i jednu otvorenu utakmicu na tržištu rada i konkurentnost koju će ispoljavati u odnosu na svoje kolege.
Pošto je bilo govora o tome i bilo određenih kritika, kada je u pitanju ono što definiše zakon o zaštiti konkurencije, a to je, naravno, politika zaštite od koncentracije, politika zaštite od dominacije na tržištu, evo podataka od Konferencije UN za trgovinu i razvoj i zato je upravo ovo napor ovog ministarstva i ove izmene i dopune zakona idu ka tome da popravi ovu sliku, 2010. godine 65 zabeleženih koncentracija, 2011, godine 94, 2012. godine 105.
Imamo najdrastičniji primer u tim godinama rasta koncentracija na našem tržištu. Kada je u pitanju zloupotreba dominantnog položaja u Srbiji imamo blagi rast. Od tri 2010. godine, do pet 2012. godine.
Ništa toliko značajno, ali se beleži jedan alarmantan rast jednog kršenja zakona o zaštiti konkurencije kojom, naravno, ovim izmenama zakona samo ministarstvo koje, vidim, ima podršku jedne velike većine u Narodnoj skupštini, želimo da stanemo na put.
Mnogi govornici pre mene su govorili o tome šta i u kojim segmentima ovaj zakon definiše izmene. To je zakonski rok zastarelosti. Navođenje postupka se produžava sa tri na pet godina. Komisija više nema trošak kamate usled umanjenja ili ukidanja mere zaštite konkurencije u sudskom postupku.
Nije više jedini kriterijum za ocenjivanje dominantnog položaja na tržištu 40% zauzeća tog tržišta, već su tu uključeni i biće uključeni drugi parametri i drugi kriterijumi. Teret dokazivanja statusa dominantnog položaja pada na komisiju. Za kaznu od prihoda kompanija 10% se odnosi na prihod na domaćem tržištu, ne na globalnom tržištu, što je, naravno, isto tako jedan veliki interes naše države, što znači da ćemo na taj način ohrabriti strane direktne investitore da još više investiraju ovde i da napravimo jedan kvalitetniji ambijent i klimu za njihovo investiranje, a ovo je definitivno predstavljalo jednu od najvećih prepreka.
Što se tiče institucionalnog kapaciteta, mislim da tu i nema neke dileme. Naravno da je potrebno da se ekonomska analiza, ekonometrijska analiza u okviru rada Komisije za zaštitu konkurencije upotrebljava i da nije bila ni logična ni dobra situacija da u Savetu te komisije funkcionišu četiri pravnika, da ne postoji i da ne radi ni jedan ekonomista.
Bilo je ovde predloga koje mi možemo da podržimo i možemo da apelujemo na ministra i na samo ministarstvo da u nekom narednom periodu, narednoj fazi, razmisli i o formiranju instituta glavnog ekonomiste Komisije za zaštitu konkurencije, što mislim da bi unapredilo i poboljšalo kapacitet ove komisije u tom aspektu ekonometrije i ekonomske analize koja je, po našem mišljenju, najvažniji aspekt u toj borbi i zaštiti konkurencije.
Etički kodeks, u smislu i u domenu korporativnog, dobrog korporativnog upravljanja, dobre prakse, nije sporan. Dobro ga je uvesti i prosto on predstavlja jedan uvod u bolje rešenje i bolje promovisanje tzv. kompetišn advokas, ili dobrog glasa o tome da takva jedna komisija i sama država spremna da zaštiti tržište, da ga razvija, da unosi i da pravi ambijent da što više konkurenata bude na takvom tržištu.
Ono što je isto tako primećeno, a što može da bude predlog samog ministarstva, ministarstvo od strane SDPS, je rad na povećanju kapaciteta samih sudija u Upravnom sudu i u Vrhovnom kasacionom sudu kada je u pitanju ekonomsko znanje, jer tu imamo jedan primer koji su definisale mnoge analize da više od godinu dana neki slučajevi stoje u tim sudovima, upravo zbog toga što nema dovoljno kapaciteta i nema dovoljno ekonomskog znanja da se po tim slučajevima rešava.
Stoga mislim da nema spora da sve one ideje, izmene i dopune zakona, sve ono što će ići u prilog, privlačenju domaćih i stranih investicija, što će otvarati tržište, što će razvijati preduzetništvo u našoj zemlji, što će uticati na to da napravimo preduzetničko društvo, SDPS u danu za glasanje, ali naravno, u narednom periodu svaki takav konstruktivan, pa naravno i ovakav ćemo podržati i zahvaljujem se na pažnji.
Zahvaljujem uvažena predsedavajuća, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, prethodnih nekoliko dana smo čuli mnogo puta da reči govore o spasenju našeg obrazovanja.
Ja želim samo da podsetim da 2005. godine, posle usvajanja Bolonjske deklaracije, nisam ja lično, niti bilo ko drugi, sem gospodina Slobodana Vuksanovića, usvojio i predložio ovakav Zakon o visokom obrazovanju, koji je tada bio ministar prosvete i sporta, i koji je promenjen u određenim blagim izmenama 2010. godine.
Stoga, naš amandman, amandman SDPS odnosi se na čisto jednu sugestiju, kada je u pitanju ministarstvo, kada je u pitanju član 94. koji može da dovede do toga da ljudi koji su završili i imaju zvanje specijalista strukovnih studija, mogu da se pozovu i na Ustav i na Zakon o visokom obrazovanju i da naprave problem kada je u pitanju poštovanje ovakvog člana, te molim da se o tome razmisli.
Prokomentarisao bih samo ono što je gospodin Ilić govorio, a radi se o deficitu kadrova geometara i apelujem na to da Ministarstvo konačno izvrši bolju koordinaciju u vezi zahteva za određenim profilima zanimanja, pogotovo sa Ministarstvom obrazovanja, nauke i tehnološkog razvoja, jer mi, u situaciji kada imamo ogroman broj nezaposlenih na našem tržištu rada, imamo definitivno mnogo zanimanja koja su deficitarna u našoj zemlji.
Složio bih se sa koleginicom Vojić Marković, da se napravi neka vrsta jasnog plana i potencijalnih stipendija u siromašnim opštinama kojih nije mnogo, kako bi te ljude privukli i kako bi oni mogli da dobiju zaposlenje, a sa druge strane da Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja obrati pažnju i napravi jedan jasan plan gde će otvoriti više mesta za upis, u skladu sa potrebama same privrede i javnog sektora, a gde će taj upis i broj studenata koji se upisuju smanjivati isto tako u skladu sa tražnjom i potrebama, a ne da imamo ovako jednu situaciju gde su te potrebe privrede i studenata koji završavaju studije na našim fakultetima, visokim školama i univerzitetima, bude potpuno u disproporciji. Hvala.
Zahvaljujem se mom kolegi Seniću prvenstveno na razumevanju Zakona o visokom obrazovanju, ali ljudi koji su pisali zakon su predvideli, jasno se kaže u tom članu 94. stavu 3. da se traži pravosudni ispit i podrazumeva se, na neki način, da pravosudni ispit mogu da polože i polažu oni koji su završili pravne fakultete, stepen zvanja diplomiranog pravnika ili master akademske i specijalističke akademske studije. Međutim, zakon to pravo nije oduzeo onima koji završavaju specijalističke strukovne studije, pogotovo što izmene Zakona o visokom obrazovanju u narednom periodu, u skladu sa usaglašavanjem sa zakonima u EU, će podrazumevati strukovne master studije. Tu faktički dolazi do problema, jer određene visoke škole, proverio sam to pre nekoliko minuta, imaju akreditovane pravne smerove i na osnovnim strukovnim i na specijalističkim studijama.
U svakom slučaju, ne možemo da na ovaj način diskriminišemo. U velikom delu zakona je usklađeno sa Zakonom o visokom obrazovanju i to je veoma pohvalno. O tome sam govorio i u plenumu. Međutim, u ovom članu zakona ne možemo da uskratimo to pravo koje je sam Zakon o visokom obrazovanju i Ustav ne dozvoljava, kada su u pitanju strukovne studije. Onaj ko je taj zakon doneo 2005. godine, on ga je jasno definisao i jasno odredio zvanja prema bodovima i odredio nivoe studiranja na prvi, drugi i treći nivo, da sada ne objašnjavam dalje taj deo i taj aspekt. Hvala.
Replika.
Kolega je pomenuo moj jučerašnji govor i to se direktno vidi. Dozvolite mi da iznesem svoje argumente.
Onda povreda Poslovnika, član 107.
Uvažena predsedavajuća, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, analizirajući ovo zakonsko rešenje, kao predstavnik Socijaldemokratske partije Srbije, moram da obratim posebnu pažnju na nešto što u zakonu definiše i bavi se pravima zaposlenih i sve ono što će podstaći i poboljšati bolju motivaciju i efikasnost i efektivnost njihovog rada.
U jednoj ovako važnoj instituciji koju predstavlja Geodetski zavod, upravo ću komentarisati onaj deo koji se tiče usaglašavanja sa Zakonom o državnim službenicima i delom koji se tiče aktivnosti samog menadžmenta Geodetskog zavoda u tom procesu motivisanja kroz proces nagrađivanja.
Koliko je institucija Geodetskog zavoda važna neću puno da govorim, govorile su to kolege koje su jako stručne pre mene, govori jedna informacija da recimo Geodetski zavod Republike Srpske je institucija koju je tadašnji premijer, praktično preselio u zgradu Vlade Republike Srpske i koja recimo, predstavlja jednu od najvažnijih institucija od nacionalnog interesa u toj zemlji, a tako je i u razvijenim zemljama u Evropi i regionu.
Ono što može da predstavlja moj kritički osvrt kada je u pitanju ovo zakonsko rešenje može da predstavlja taj deo same organizacionog aspekta Geodetskog zavoda, jer ako govorimo o potrebi da se radnici, da se zaposleni koji su geodetske struke motivišu, nagrađuju i da bolje i kvalitetnije rade, pošto rade posao od nacionalnog interesa, a sve je nacionalni interes što će pomoći našoj zemlji da privuče što više stranih direktnih investicija i da realizuje što brže i što kvalitetnije kapitalne projekte, kao što je Koridor 10, kao što je Koridor 11, u kojima Geodetski zavod aktivno učestvuje, kao što je obilaznica Ostružnički most, onda pomoćne saobraćajnice oko mosta na Adi i drugi kapitalni projekti.
Ono što bi bio moj predlog samom Ministarstvu i odnosi se na zakonsko rešenje, to je da mi nismo primetili da u samoj organizacionoj šemi Geodetskog zavoda, postoji nešto što predstavlja sine kva kon, upravljačkog procesa u javnom i privatnom sektoru, a to je sektor za upravljanje i razvoj ljudskim resursima. Postoji više sektora, između ostalog pravni sektor, sektor za informacioni sistem, međutim ne znam kako će se to odraziti i kakvi će rezultati biti kada je u pitanju razvoj ljudskih resursa i njihova motivacija u instituciji koja nema sektor, direkciju ili službu koja se isključivo bavi onim aktivnostima koje definišu razvoj i motivaciju ljudskih resursa.
Ne zaboravite da u ceo taj korpus koji predstavlja i aspekt motivisanja zaposlenih da bolje i efikasnije rade, podrazumeva planiranje ljudskih resursa, analizu radnih mesta, dizajniranje poslova u instituciji, kvalitetno regrutovanje i selekciju onoga što ovaj zakon najviše tretira u ovom članu 10b u stavu 2. a to je ocena uspešnosti, odnosno ocena performansi zaposlenih i kriterijumi za njihovo nagrađivanje.
Nisam siguran da bez jednog kvalitetnog sektora koji se bavi upravo procesima i aktivnostima savremenog upravljačkog procesa ljudskim resursima i organizaciji, jedan čovek, pa makar to bio i direktor institucije, može da na kvalitetan način odredi kako će zaposleni u toj instituciji biti nagrađeni.
Zato apelujem da se na osnovu toga uradi još nešto što je moguće više, da se definišu jasni standardi za motivisanje zaposlenih u toj organizaciji.
U ime poslaničke grupe SDPS, apelujem da se u Geodetskom zavodu osnuje poseban sektor ili direkcija koja će se isključivo baviti ljudskim resursima i koja će doneti jednu višegodišnju, dugoročnu strategiju razvoja ljudskih resursa u toj instituciji koja je veoma važna, ne samo u tom nekom aspektu građevine, izdavanja katastra, nego je jako važna u procesu ekonomskog razvoja i privlačenju stranih direktnih investicija.
Svi smo svesni toga, ministar je o tome govorio, da je prosto sistem važan, da i Kancelarija za brze odgovore, a nadam se da će početi da radi što pre, ne može da radi u punom kapacitetu i da da kvalitetne rezultate, ako nemamo efikasan Geodetski zavod i motivisanje ljudi koji će u skladu sa njihovim znanjem i sposobnostima najbolje moguće raditi svoj posao.
Ono što ipak predstavlja vrednost ovog zakona, to je konačno usklađivanje i bavljenje jednog ministarstva, sa Zakonom o visokom obrazovanju, usklađivanjem sa Zakonom o državnim službenicima, jer svi smo mi svesni da većina državnih institucija i javnih preduzeća nisu uskladili sistematizaciju svojih radnih mesta i svoje organizacione šeme sa ta dva zakona.
Ovo predstavlja jedan korak napred i jednu modernizaciju i Geodetskog zavoda, ali i jedan impuls dodatnim drugim institucijama u javnom sektoru da se posle osam godina konačno usklade sa onim što smo kao država prihvatili, a to je Bolonjska deklaracija i to je slobodan akademski prostor koji podrazumeva sve zemlje Evrope koje smo mi prihvatili i koje treba da poštujemo.
U mnogim državnim institucijama, u javnom sektoru, još uvek u sistematizacijama radnih mesta, imate ono što se zove šesti stepen, sedmi jedan, sedmi dva, osmi stepen. To ne postoji, 2005. godine kada smo doneli Zakon o visokom obrazovanju, a 2010. godine su rađene izmene i dopune tog zakona, ti stepeni ne postoje.
Postoje tri stepena kad je u pitanju visoko obrazovanje. Dakle, prvi stepen, drugi stepen i treći stepen. Postoji strukovno visoko obrazovanje, postoji akademsko visoko obrazovanje i ne možemo usaglašavati i ne možemo ljude koji su završili specijalističke strukovne studije, ili su završili osnovne strukovne studije i imaju 180 bodova ili kredita, kako hoćete, da ih raspoređujemo u okviru starih sistematizacija radnih mesta na pozicije koje zahtevaju srednje škole ili na pozicije gde primaju platu kao da imaju neku višu školu koja od 2005. godine, kao pojam, kao termin, ne postoji.
Stav je SDPS da je ovo upravo vrednost ovog zakona, koja će pomoći u definisanju jasnih standarda, napredovanja procene jasne obrazovanja i njegovog kvaliteta, ljudi koji su zaposleni u državnim institucijama, pomoći će i u onome što se zove horizontalna i vertikalna prohodnost u samom obrazovanju, ali u firmama i institucijama i organizacijama u kojima ljudi rade.
Isto tako, veoma je važno povezati ovaj zakon sa poštovanjem Zakona o visokom obrazovanju, zato što će konačno ljudi koji se bave razvojem ljudskih resursa u institucijama moći da cene u skladu sa standardima i zakonom nivo njihovog obrazovanja.
Ono što nam je Bolonja donela, to je ne samo diploma, nego i dodatak diplomi koji svaki zaposleni mora da priloži Sektoru za ljudske resurse, gde se jasno vidi koje su to kompetentnosti, onaj koji treba da napreduje ili koji treba da se zaposli kao pripravnik ima i u skladu sa tim, ljudi koji se bave upravljanjem ljudskim resursima, mogu da donose odluke kako bi najbolje ljude mogli da postavljaju na najodgovornija mesta.
Dakle, Geodetski zavod, usklađivajući se sa Zakonom o visokom obrazovanju i Zakonom o državnim službenicima, ide ka tome da postane jedna stvarno moderna institucija, koja može da radi i da ima rezultate, u svakom slučaju koji su primereni jednoj takvoj instituciji, uz jednu opasku da mora da poradi na tome da se sam proces upravljanja kadrovima i proces obrazovanja kadrovske ekipiranosti, u toj instituciji mora bolje osmišljavati, definisati jednu direkciju ili sektor koji će se isključivo time baviti.
Podsetiću vas da je i teorija i praksa pokazala da jedan, do dva, dva i po posto zaposlenih u bilo kojoj organizaciji, da li je javni ili privatni sektor, mora da se bavi isključivo razvojem ljudskih resursa u toj organizaciji. Mislim da procenu rada zaposlenih, procenu njihovih rezultata, modele i standarde prema kojima ćete nagrađivati zaposlene u jednoj organizaciji ne može da se prepusti jednom čoveku, već to treba da se radi kao što se radi u savremenim kompanijama, koje rade na tržišnom principu.
Znači, imate bazu podataka, imate informacioni sistem, nadležna služba to prati na njen predlog, glavni menadžer, u ovom slučaju direktor Geodetskog zavoda, može da donosi odluke koje će naravno ići u prilog tome da zaposleni budu motivisani. Ovde dolazimo u jednu veliku opasnost, dame i gospodo, a to je da prosto, kada jedan čovek odlučuje može tu doći do određenih subjektivnih mera, do subjektivnih modela, kada je u pitanju motivisanost koji se ne oslanjaju na ono što se zove rezultat i efikasnost u tom preduzeću.
Ne zaboravite samo ako imate standarde koji se poštuju, u svakom segmentu poslovanja, da li je to industrija, da li su to usluge, da li je to javni sektor, samo tada ako poštujete te standarde onda možete i da imate ono što se zove ravnopravna utakmica ljudskih znanja i sposobnosti. Samo tada ćete imati kvalitet, onaj najbolji, izvorni, gde će se ljudi utrkivati ko će bolje, više da radi, da znaju da će biti motivisani na svaki način, ako su bolji, ako ostvaruju bolje rezultate. Samo na taj način ni nikako drugačije.
Tako da to je jedan predlog i na kraju krajeva govorili smo o tome u usklađivanju ovoga zakona sa Zakonom o visokom obrazovanju. Pa, zar to što smo prihvatili Bolonju nije ustvari uvođenje standarda u naše visoko obrazovanje? Upravo je to bio cilj prihvatanja Bolonje od strane našeg obrazovnog sistema i od naše države. Da nema diskrecionog prava profesora, nastavnika da ocenjuje studenta onako kako on želi, nego prosto imate ono što se zove predispitne obaveze, imate usmeni ispit. To su standardi, ako ih neko ispuni – ispuni, i prosto imate najkvalitetniji mogući način ocenjivanja i rezultata onih koji se bore za određenu ocenu i za određeni uspeh.
To su primedbe i jedan, slobodno mogu da kažem kritički osvrt SDP na ovaj zakon. Mi ćemo podneti i jedan amandman na ovaj zakon, o tome ćemo naravno diskutovati i na samom Odboru za infrastrukturu, prostorno planiranje, telekomunikacije i saobraćaj. Mogu da naglasim da će poslanička glupa SDP u Danu za glasanje glasati za ovaj zakon. Zahvaljujem se.
Radi 60 hiljada studenata koji studiraju na visokim strukovnim školama u našoj zemlji i na preko 110 studijskih programa koji podrazumevaju osnovne i strukovne studije, moram da kažem nekoliko stvari. Dakle, prvo radi činjenica i istine, više ne postoje više škole. One od 2005. godine ne postoje.
Drugo, potpuno su izjednačene strukovne studije i akademske studije. Jedina razlika u tome, i nadovezao bih se na diskusiju gospodina Ilića, je u tome što strukovne studije osposobljavaju studente upravo za tržište rada, posle tri godine, a akademske studije podrazumevaju da će se ti studenti nadograđivati u akademskom smislu, završavati master studije, doktorate i raditi kao nastavnici, predavači ili profesori na visokim školama ili univerzitetima. Četiri godine traju strukovne studije, tri plus jedna specijalističkih. Izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju će definisati kako je to u razvijenim zemljama koje poštuju Bolonjsku deklaraciju i master strukovne studije.
Dakle, razlika je u tome samo što su strukovne studije primenjene, a akademske ono što taj termin i podrazumeva, osposobljavaju ljude da posle te škole imaju teorijsko i praktično znanje da odmah nastupe na tržištu rada. Ne radi se ni o kakvim studentima koji na brz ili bilo kakav način hoće da završe studije i onda im ovaj zakon ili Zakon o visokom obrazovanju i Zakon o državnim službenicima to obezbeđuju. To prosto nije tačno. Znači, moramo se držati činjenica.
Podsetiću vas samo, pominjemo EU, pominjemo razvijene zemlje, u Nemačkoj su upravo te tzv. fahovšule, strukovne škole gde studenti idu na praksu tri ili četiri dana, a teorijski se osposobljavaju jedan dan, najcenjenije i najvrednije. Upravo ti ljudi stvaraju industrijsko društvo i nosioci su reindustrijalizaicije. Hvala.
Uvaženi predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SDPS zatražiću obaveštenje ili odgovor na pitanje od Ministarstva finansije i privrede.
Naime, pre nekoliko dana u našu poslaničku grupu je stiglo pismo od strane 40 radnika preduzeća u restrukturiranju PIK Zemun sa jasno naznačenim problemima koji naravno ne muče samo to preduzeće. Ali, mi kao poslanička grupa želimo da znamo u kom roku i na koji način će se rešavati problemi preduzeća koja imaju mogućnosti da se razvijaju na tržištu i koji predstavljaju definitivno komparativnu prednost naše privrede.
Radi se o preduzeću koje u svom vlasništvu ima 744 hektara obradive zemlje, gde se dnevno proizvodi 5.500 hiljada mleka, koji ima u svom stočnom fondu 1000 grla stoke, koji ima silose za đubriva koji predstavljaju komparativnu prednost tog preduzeća ne samo u našoj zemlji nego i u regionu. Prema tome, bilo je pregovora svojevremeno sam Ministarstvom ekonomije i regionalnog razvoja, dolazilo je do određenih sporazuma, dolazilo je i do generalnog štrajka zaposlenih u tom preduzeću, međutim, problem se ni do dan danas nije rešio.
Kao Socijaldemokratska partija smatramo da ovo preduzeće ima resurse prirodne, ima zemlju, ima ljudski kapacitet i potencijal da se dobro razvija, da dobro posluje na tržištu. Smatramo da uz određena rešenja koje mi kao poslanička grupa isto tako možemo predložiti ministarstvu, a to je moguća i potencijalna prodaja jednog dela zemljišta kako bi se vratili dugovi, kako bi se namirile određene obaveze i rešili sudski sporovi, kako bi se uveo profesionalni menadžment u proces rukovođenja tim preduzećem i kako bi konačno rešili problem i preduzeća PIK Zemun, ali i drugih preduzeća kojima definitivno fali kvalitetno dobro upravljanje koje je definisano i orjentisano na tržišnim principima i koje će naravno, da predstavlja u narednom periodu moto razvoja domaće privrede i domaćih preduzeća.
Ako je poljoprivreda jedna od strateški potencijalno najlukrativnijih grana privrede u našoj zemlji, onda smatram da i ministarstvo i cela država moraju da se orijentišu na rešavanje problema ovakvih preduzeća i da konačno budemo konkurentni u sektoru poljoprivrede. Podsetiću vas na primer Holandije koja ima četiri puta manje obradive površine od Srbije, ona ima izvoz od 100 milijardi, Srbija ima izvoz od dve milijarde.
Na ovaj način kroz kvalitetno upravljanje ovim preduzećima, kroz eventualno pronalaženje kvalitetnih strateških partnera, mi možemo da podignemo nivo efektivnosti, efikasnosti i produktivnosti naše poljoprivrede. Smatram da u ovom poslu država i nadležno ministarstvo treba da imaju noseću ulogu, naravno, uz druge društvene činioce koji maksimalno trebaju da se uključe u ovaj proces. Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvažena gospođo ministar, predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, danas ću govoriti, usmeriću se na Zakon o faktoringu sa aspekta i povodom onoga što SDPS koji predstavljam u parlamentu najviše zanima, a to je razvoj malih i srednjih preduzeća i potencijalna mogućnost novog zapošljavanja.
Naime, Zakon o faktoringu ne može da se posmatra van opšteg ekonomskog i privrednog konteksta i mogućnosti malih, mikro i srednjih preduzeća da se zadužuju na finansijskom tržištu. Ono što su relevantne informacije, koje imamo sa tržišta, jeste da se naša mikro, mala i srednja preduzeća u najvećoj mogućoj meri, a to je preko 60%, ne mogu zadužiti kod formalnih finansijskih institucija, kod komercijalnih i investicionih banaka. Znači, preko 60% po najnovijem istraživanjima. U srednje razvijenim zemljama taj procenat je 30%, a u razvijenim zemljama je 15%. Kamate na kredite koje dobijaju mikro, mala i srednja preduzeća u bankama su najveće u regionu. One iznose, kada je u pitanju domaća valuta, 16,1%. Poredeći sa regionom, recimo sa Makedonijom, sa Rumunijom, sa Bugarskom, taj procenat je veći za sedam, osam posto ili čak za 100%, što jasno govori o tome da su mogućnosti za finansiranje, a samim tim i za potencijalne investicije malih i srednjih preduzeća, snižene i svedene na najmanju moguću meru, na najmanji mogući nivo.
S toga, Zakon o faktoringu koji će urediti upravljanje rizicima i koji će zasigurno dovesti do toga da se poveća likvidnost mikro, malih i srednjih preduzeća predstavlja nešto što je jako pozitivno u domenu izvršavanja i realizacije reformskih procesa kada je u pitanju ekonomija i privreda naše zemlje.
Ono što je predstavljalo jedan od najvećih problema koji danas muči našu privredu je velika nelikvidnost. Pre donošenja Zakona o rokovima plaćanja, koji smo izglasali u parlamentu ove godine, ta nelikvidnost, kada se preračuna u brojke, iznosila je 10 milijardi evra, kada je u pitanju privatni, ali i javni sektor. Ne treba zaboraviti, posebno napominjem da je javni sektor jedan od generatora nelikvidnosti i generatora onoga što se dešava proteklih pet, šest godina u našoj privredi, a to je situacija kada imamo u određenim trenucima preko 60 hiljada privrednih društava koji imaju blokadu računa i koji ne mogu normalno da funkcionišu i opstanu, da ne govorimo o nekoj proširenoj reprodukciji, da ne govorimo o nekom razvoju i izvoru novog zapošljavanja, što u svakom slučaju sektor malih i srednjih preduzeća treba kod nas da predstavlja.
Uz Zakon o rokovima plaćanja u privredi, koji je ograničio plaćanja, kako javnog sektora, tako i privatnog sektora u međusobnim plaćanjima i transakcijama, Zakon o faktoringu će definitivno dovesti do toga da mala i srednja preduzeća, a čak i mikro preduzeća, mogu doći do likvidnih sredstava koja mogu iskoristiti kao obrtna sredstva, kao investiciona sredstva, koja će zasigurno dati jedan novi impuls i podsticaj da ta preduzeća razvijaju svoje poslovanje, da inoviraju svoje proizvode i usluge i, naravno, ono što je najbitnije, da budu konkurentni na tržištu.
Kada je u pitanju taj model nebankarskog finansiranja privrede, naša zemlja veoma negativno stoji. Samo 3% ukupnog finansiranja privrede u našoj zemlji podrazumeva finansiranje kroz nebankarske institucije. Najviše i najveći procenat, dve trećine, čini lizing koji ni sam nije iskorišćen u punom kapacitetu i tu isto apelujem na predstavnike ministarstva i na Vladu da učine određene izmene, kako bi lizing mogao da ispuni svoju pravu funkciju, a to je da poljoprivrednici nabavljaju poljoprivrednu opremu, da mala i srednja preduzeća i proizvođači nabavljaju mašine i alate. Kod nas samo 1% malih i srednjih preduzeća koristi ovaj instrument dolaska do sredstava i potencijalne nabavke opreme. Zašto? Zato što mi jedini u regionu, u okviru Zakona o lizingu, imamo obavezu plaćanja PDV na kamate kada su lizing poslovi u pitanju. U EU, u razvijenim zemljama, faktoring poslove koristi 90% malih i srednjih preduzeća.
Pored onoga što sam naveo, velike probleme koje je izazvao javni sektor u ovom domenu, kao što sam rekao, kao generator nelikvidnosti, je ono što se zove moralni hazard, ono na čemu treba i Vlada i parlament i svi društveni činioci, predstavnici poslodavaca i sindikata da rade, a to je da naši privredni subjekti moraju da se ponašaju u skladu sa etičkim kodeksima i dobrom privrednom i poslovnom praksom. Ali, ako vi imate jednu državu u prethodnom periodu koja je, recimo, nemilice trošila, koja je dozvoljavala sebi da duguje privatnim preduzećima, da ih otera u blokadu, da ih otera u stečaj, naravno, to je impuls za privatna preduzeća da to isto rade, naravno i za građane, i onda se na taj način stvara taj začarani krug nelikvidnosti koji je u jednom trenutku, u martu mesecu ove godine, iznosio 10 milijardi eura, što predstavlja čak 20% više nego što je ukupan budžet naše zemlje.
Pored toga, najveći problemi, kada je u pitanju likvidnost, su neefikasnost izvršnog postupka, zloupotrebe u stečajnom postupku i nizak nivo onoga što se zove leveridž malih i srednjih preduzeća, dakle, odnos između kapitala i dugovanja. U našoj zemlji odnos između kapitala i dugova kod malih i srednjih preduzeća je dva prema jedan, a u EU je taj odnos jedan prema dva i jedan prema dva i po.
Isto tako, napomenuo bih da je, kada je u pitanju pristup privrednih subjekata, odnosno malih i srednjih preduzeća, izvorima finansiranja Srbija na 105. od 144 pozicije. Zasigurno da Zakon o faktoringu, ukoliko se bude primenjivao u punom kapacitetu, u šta uopšte ne sumnjam, samim tim će privući i nova preduzeća, nove privredne subjekte koji ispunjavaju uslove koje je zakon definisao. U tom domenu i mogu da se složim sa kolegom Grujićem koji je dao jedan po meni kvalitetan predlog, da se prag za učešće na tržištu takvih preduzeća podigne sa 40 miliona na 100 miliona dinara, pošto se radi o jednom ozbiljnom poslu. U svakom slučaju, u okviru tog sektora treba da razvijamo jednu zdravu, dobru konkurenciju, ali i konkurenciju najboljih i najkvalitetnijih igrača, ne samo u regionu, nego i na globalnom nivou.
Pored toga, pomenuo bih i ono što je potrebno kao nus produkt u okviru zakonodavstva i zakonske regulative, a to je isto tako rešenje problema mikrokreditiranja i mikrofinansiranja kroz definisanje zakonskog okvira, Zakona o mikrofondovima i Zakona o mikrofinansiranju i smatram da bi, kao dodatni instrument i kao dodatni alat, veoma dobrog i pozitivnog učinilo da se mikro, mala i srednja preduzeća podignu na jedan kvalitativno bolji nivo, pogotovo kada govorimo o sektoru mikro preduzeća, o start-ap preduzećima, o početnicima u biznisu, koji definitivno nemaju nikakvu mogućnost za dolazak do bilo kakvih likvidnih sredstava.
Ono što bih napomenuo, a što Zakon o faktoringu nudi, to je potencijalna mogućnost i za mikro preduzeća da, ukoliko imaju bonitetne kupce, da i oni mogu da koriste takve usluge i faktoring poslova i da na taj način dolaze do kvalitetnih i likvidnih finansijskih sredstava.
Smatram da Zakon o faktoringu, uz određene izmene Zakona o lizingu, zakonske regulative kada je mikrokreditiranje i mikrofinansiranje u pitanju, može da stvori jedan kvalitativno, ali i kvantitativno dobar okvir za razvoj sektora malih i srednjih preduzeća, koji u ovom trenutku nije baš u dobroj poziciji, ali ono na čemu treba da radi ova Vlada, ministarstva i sam parlament i mi kao narodni poslanici je da stvaramo jedan kvalitetan ambijent za rast tih preduzeća, jer složićete se, ukoliko 99% ukupnog broja preduzeća nema kvalitetan ambijent za razvoj, nema kvalitetan zakonski okviri, mi ne možemo govoriti ni o kakvom rastu, ali ni rešenju najvećeg i najbitnijeg problema za našu zemlju, a to je problem nezaposlenosti koji u ovom trenutku iznosi nekih 26% po metodologiji Međunarodne organizacije rada, po nekim drugim metodologijama taj procenat je mnogo veći.
Stoga SDP Srbije će u danu za glasanje podržati Zakon o faktoringu, naravno i Zakon o računovodstvu i reviziji na koji nemamo nikakve ozbiljnije primedbe, i to iz razloga što smatramo da će na taj način da se poveća konkurentnost, što će da se diversifikuje kapital na finansijskom tržištu, što će to biti dobro za politiku i proces rasta i razvoja malih i srednjih preduzeća, ali pogotovo i mikro preduzeća koja su u ovom momentu veoma važna. Podsetiću vas na ono što se dešavalo u Poljskoj kada je ona bila u procesu tranzicije. Takav model nama treba, jer mi godišnje imamo otvaranje 40.000 preduzeća, a zatvaranje 39.000 preduzeća. Nama treba otvaranje 50.000 preduzeća, a eventualno zatvaranje, zbog nemogućnosti rada i kompetencije na tržištu, 35.000 ili 40.000. Nama je ta razlika od 10.000 do 15.000 novih, zdravih preduzeća potrebna. Stoga, sve što je u prilog podizanju kapaciteta tog dela privrede i potencijalnih mogućnosti za novo zapošljavanje, mi ćemo u svakom slučaju podržati, na osnovu kompetentnih analiza. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem i molim vas da mi uračunate ovo vreme u okviru diskusije.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv korupcije i naravno, svoj govor započeću sa nekim egzaktnim podacima koje imamo u ovom trenutku kada je u pitanju nivo korupcije i kada je u pitanju ambijent za borbu protiv korupcije u našoj zemlji. Ali, ne mogu govoriti o borbi protiv korupcije a da ne govorim o samom ekonomskom i svakom drugom kontekstu u okviru kojeg se borba protiv korupcije vodi i koji je potreban da bi ona bila kvalitetna i bila uspešna.
Kakav je to kontekst? Prvenstveno mislim da kontekst koji podrazumeva dobar ambijent za borbu protiv korupcije je ekonomski i da ono što će odrediti kvalitet i rezultate u našoj borbi protiv korupcije je i ono što se zove moralna obnova našeg društva. Stoga, mislim da nije samo gospodin ministar i strategija i dokumenti, pravna regulativa koje će ministarstvo doneti, donositi, koje ćemo mi izglasavati u ovoj skupštini, važna za tu uspešnu borbu protiv korupcije, nego i niz drugih strategija i ponašanja, drugih ministara i drugih donosioca odluka u ovoj zemlji, a prvenstveno se misli na one koji donose odluke u okviru ekonomske i socijalne politike.
Da se razumemo šta sam hteo da kažem - to je da ova država mora prvenstveno da razvija tržišnu utakmicu da razvija politiku jednakih šansi za sve, da stvara jedan dobar ambijent za poslovanje, za investicije, da jača institucije, pogotovo regulatorna tela i nezavisne institucije, jer su istraživanja, nauka i praksa dokazali da su ona društva koja su ekonomski bogatija, koja imaju veći bruto domaći proizvod, da se u tim društvima obavlja i veći broj ekonomskih transakcija, da je veće međusobno poverenje između onih koji nastupaju na tržištu. Tako da je prvenstveni preduslov za razvoj i za uspešnu borbu protiv korupcije razvijanje jedne tržišne privrede i jedne utakmice ljudskih znanja i ljudskih sposobnosti na tom tržištu, pa bilo da se radi o pojedincima, bilo da se radi o državnoj upravi, bilo da se radi o privatnom sektoru.
Ova strategija govori o borbi protiv korupcije kada su u pitanju javni prihodi, kada su u pitanju javni rashodi, kada je u pitanju privatizacija, obrazovanje, policija, dakle najbitniji stubovi, sektori u ovoj zemlji o kojima moramo da vodimo računa, ali mi moramo da napravimo ambijent da u tim sektorima koji se tiču same državne uprave da ti sektori rade u okviru onih tržišnih principa, da se u njima zapošljavaju najbolji, najčasniji, najkvalitetniji, najsposobniji ljudi koji imaju etičke norme i koji poštuju i razvijaju moralne kodekse u svojim institucijama. Na taj način, i ministar je lepo rekao, kroz permanentnu edukaciju ljudi u ministarstvima i u državnim institucijama ćemo moći da dođemo do nekih pretpostavki da ta borba protiv korupcije bude uspešna.
Strategija za borbu protiv korupcije podrazumeva deset oblasti. Kako smo čuli, Vlada će razmatrati i nadam se usvojiti akcioni plan. Nadam se da ćemo imati detaljne i jasne ciljeve, gospodine ministre, i rokove u okviru kojih će se ti detaljni ciljevi ostvarivati, jer strategija kao strategija kao i svih drugih 115, koje je Narodna skupština ili Vlada donela, nema neki rezultat ukoliko nema tih jasnih detaljnih ciljeva i ljudi koji će tu strategiju na terenu da implementiraju. Naravno, u to podrazumevam potrebu, značaj i obavezu i Vlade i Narodne skupštine Republike Srbije da na svaki mogući način jačaju rad nezavisnih tela, regulatornih tela, kao što su DRI, kao što je Poverenik za pristup informacijama od javnog značaja, kao što je Agencija za borbu protiv korupcije, kao što je Savet za borbu protiv korupcije. Od kapaciteta takvih tela i od kapaciteta kadrovskih i finansijskih, tih tela zavisiće u mnogome, naravno, i rezultat i kvalitet borbe protiv korupcije.
U ovom trenutku naša zemlja se nalazi po istraživanju "Transparens internešenala" na 82. mestu po nivou i stepenu korupcije od 176 zemalja koje su analizom obuhvaćene. Čak 80% građana Republike Srbije misli da su svakom segmentu našeg društva, do čega god želite da dođete u ovom društvu, da li je to, govorili ste, gospodine ministre, i o građevinskim dozvolama, o pokretanju biznisa, o bilo kakvim administrativnim aspektima i dokumentima, morate da načinite neki koruptivni čin, jel je to predmet nekog koruptivnog čina. To je zastrašujuće visok nivo percepcije korupcije u našoj zemlji zato što se smatra, samim tim, da je korupcija nešto što je normalno i bez čega ova zemlja i ono što njen posao ovde, a da stvara jedan kvalitetan ambijent da bude dobar servis, dakle sluga građanima da to ne funkcioniše, već funkcioniše jedan paralelni svet koji podrazumeva korupciju kao nešto što je sasvim normalno.
Korupcija na godišnjem nivou samo kroz javne nabavke, to se i pominje u samoj strategiji, odnese jednu četvrtinu penzija. Znači, negde oko milijardu evra. Korupcija je najrazvijenija po najnovijim istraživanjima iz 2012. godine u sektorima zdravstva, u sektoru policije, u sektoru obrazovanja i pod 4) u sektoru javne i državne uprave u svim sektorima u kojima država ima najveći upliv. Privatni sektor sa veoma malim procentom tu učestvuje, ali tu vidimo i dobre pomake, da je konačno država poslala poruku i privatnom sektoru da se ne igra sa državom, da ne misli da će na kontu države i državnih institucija moći da dolazi lukrativnih poslova i do velikih zarada koje nisu primerene samom tržišnom poslovanju i tu smo načinili dobre rezultate.
Ono što je pohvalno je da će doći do sastavljanja kataloga javnih funkcija i ono što će umnogome pomoći za borbu protiv korupcije je i formiranje kancelarije za brze odgovore i ovim putem bih da demantujem neke od kolega koji kažu da taj institut neće pomoći borbi protiv korupcije i povećanju efikasnosti, poslovanju i privlačenju i domaćih i stranih investicija.
Pomenuo bih da Italija, koja ima najrazvijenije pogotovo malo i srednje preduzetništvo, ima Kancelariju za brze odgovore. Ima zakonski rešenu još pre 40 godina. To nije novo, inovativno rešenje. To je rešenje koje ćemo primeniti kao praksu razvijenih zemalja koje razvijaju privrede, pogotovo malih i srednjih preduzeća na kontu kojih naša država želi i hoće i mora da se razvija.
Ono što je jako bitno je da pojačamo i ulogu parlamenta u kontroli budžeta. Pre neki dan su nam bili brazilski parlamentarci koji su predstavljali jedan program koji će, nadam se, zaživeti kod nas, da sami parlamentarci, članovi nadležnih odbora, ali i sami građani mogu da kontrolišu na dnevnom nivou trošenje budžeta. Sve su to aspekti koji će pomoći da poboljšamo, da pojačamo svest ne samo ljudi koji su zaposleni u državnoj upravi, ne samo kod donosioca odluka u parlamentu, u Vladi RS nego i kod građana da i oni vode računa gde se na kraju odliva njihov novac, jer o njihovom novcu se ovde i radi.
Ono što bih ja i poslanička grupa SDPS apelovali to su moguća veća ovlašćenja Narodnoj skupštini, parlamentarnim odborima, eventualne promene Poslovnika o radu Narodne skupštine jer mi imamo tu kontrolnu ulogu, pogotovo kada su u pitanju određena regulatorna tela, nezavisne institucije.
Možemo da analiziramo izveštaje, možemo da ukazujemo na nepravilnosti, možemo da pokazujemo na nezakonitosti, ali nema onog što treba da bude rezultat toga da oni koji su neodgovorni, koji su kršili zakon, a donosioci su odluka i u rukovodstvu su tih nadležnih institucija i organa, nemaju nikakvu obavezu sem onoga o čemu sam pričao na samom početku, što treba da bude moralna obaveza svih koji rade u državnoj upravi, a to je da na jedan kvalitetan, efikasan, efektivan način u skladu sa savremenim principima poslovanja i korporativnog upravljanja upravljaju budžetom i upravljaju sredstvima i resursima ove države.
Ono što će predstavljati, što predstavlja pretpostavku za razvoj borbe protiv korupcije i razvoj tržišta i razvoj tržišne utakmice, tržište je bezlično. Kod tržišta nema nadređenog i podređenog. Tržište poznaje samo sposobnost. Tržište poznaje samo kvalitet i na tržištu se nalaze zajednički interesi između onih koji prave transakcije na tom tržištu.
Čim imate veliku regulaciju, čim imate administriranje države i veliku birokratiju imate onog ko je nadređen, imate onog ko ima kompetenciju u procesu odlučivanja i naravno to je jedan od razloga što imamo ovoliku korupciju i što je percepcija korupcije u stvari fokusirana na četiri aspekta državne uprave, zdravstvo, policija, obrazovanje i ovaj deo javne uprave i javnih institucija. Fokusiraću se u svojoj diskusiji na ta četiri veoma važna stuba, stavke. Prva je policija. Policija je radila u okviru tvining projekta zajedno sa UNDP jednu strategiju razvoja borba protiv korupcije u MUP. Ta strategija je rađena 2011. godine. U toj strategiji su sadržani relevantni podaci koji kažu da danas 72% ljudi smatra da je policija visoko korumpirana. Sa druge strane, imamo 34,8% ljudi u policiji koji imaju fakultetsku diplomu, što predstavlja odličan kapacitet da uz permanentnu edukaciju, obrazovanje, stalnu promenu i pokušaj promene svesti ljudi koji rade u MUP, poboljšamo situaciju i da prosto taj nivo korupcije u MUP bude sveden na najmanji mogući nivo.
U MUP 41% smatra da se članovi policijskog rukovodstva zapošljavaju putem političkih odluka. U našoj policiji imate ono što je nezabeleženo u razvijenim zemljama i u modernom svetu, da imate u samoj policiji ono što se zove kodeks ćutanja između pripadnika MUP, da imate ono što se zove naučena bespomoćnost kao termin. Šta to znači? To znači da vi znate da ne možete ništa da promenite i kada vidite da je neko od vaših kolega uključen u neke koruptivne aktivnosti ćutite, ne smete to da kažete ili smatrate da država i sami organi nisu dovoljno snažni i jaki da bi primenili zakon. Zato ova strategija mora da bude i sektorska. Svaki sektor ove države mora da ima svoju posebnu strategiju. Lepo ste rekli, imaće Ministarstvo pravde jedinicu koja će se baviti borbom protiv korupcije, ali to treba da ima i MUP. Ono za sada ima sektor unutrašnje kontrole, ima u okviru policijske uprave Beograda sektor koji se time bavi, ali istraživanja su pokazala da bar jedan posto ljudi koji su zaposleni u MUP treba da se bavi isključivo borbom protiv korupcije, a to u ovom trenutku treba da bude kapacitet od 400 najobučenijih, najkvalitetnijih, najčasnijih ljudi, sa punim kapacitetom isključivo borbe protiv korupcije i ničim drugo da se ne bave.
Samo 8,7% radnika u MUP na izvršilačkim operativnim poslovima nadzora je prošlo neke seminare i neku edukaciju o korupciji. Ono što je dobro i ono što je pohvalno, jeste da je novim Zakonom o javnim nabavkama, koji je stupio na snagu, MUP obuhvaćeno tim procesom i da mora da bude uključeno u proces javnih nabavki. Zašto? Zato što je istraživanje pokazalo da je u proteklih 10 godina samo jedan visoki funkcioner MUP dao ostavku zato što je bio uključen u koruptivne aktivnosti. Gledajte čuda, dao je ostavku ne zato što je to bio njegov moralni čin, nego je dao ostavku zato što je izgubio podršku partije koja ga je podržavala u tom ministarstvu.
Pa čuveni slučaj nabavke Zipo upaljača i švajcarskih noževa kao reprezentacija u MUP, dame i gospodo, a danas nam policija ide bez opreme, bez cipela i danas je izložena napadima kako prima onih čuvenih 10 hiljada dinara kao socijalnu pomoć, za šta se izborio njihov sindikat. Nije to pomoć, to je samo rezultat posebnog kolektivnog ugovora koji postoji u MUP. To je veoma pohvalno, jer smo jedna od retkih zemalja u Evropi koja ima poseban kolektivni ugovor o policiji i na taj način, kroz povećanje zarada, kroz veća sindikalna i bolja prava, za šta se SDPS sa svim srcem zalaže, smanjivaće se i nivo korupcije u MUP.
Veoma je važno da MUP napravi jednu posebnu strategiju obrazovanja kadrova u okviru oblasti borbe protiv korupcije i da se ojačaju kapaciteti službe unutrašnje kontrole i svih onih koji se bave borbom protiv korupcije u MUP.
Ono što je isto tako pohvalno, to je da će se doneti strategija za borbu protiv korupcije na nivou uprave carina, što se povećava intenzitet i kapacitet kontrole troškova javnih sredstava i sredstava koja u našu zemlju dolaze iz EU. Poseban akcenat bih stavio na proces privatizacije, proces završetka restrukturiranja preduzeća u našoj zemlji kojih ima 179. Svi smo svedoci toga, a SDPS je veoma zainteresovana za ovaj aspekt, jer, kada malo bolje pogledate, gde god je bilo promašaja, gde god je bilo najveće korupcije, ko je stradao, ko je bio najugroženiji? Pa radnici koji su izgubili poslove, kojih sada ima preko milion.
Naravno da smo mi kao stranka socijaldemokratske provinijencije isključivo usmereni da žrtve restrukturiranja i žrtve dalje privatizacije, koja mora da se završi, ne budu samo radnici, nego da teret svega toga snosimo svi. Prvo političke vlasti, oni koji donose odluke u državi, pa poslodavci, pa tek onda radnici koji moraju imati jasne programe, dobre programe kako bi mogli da se prekvalifikuju i da se dokvalifikuju, da uđu ponovo i da imaju priliku da budu oni koji će učestvovati na tržištu rada.
Zašto nam je javno privatno partnerstvo na veoma niskom nivou? Upravo zbog korupcije u lokalnim samoupravama i državnoj upravi. Nadam se da će ova strategija pomoći da i ovaj sektor, koji može da bude jedan ozbiljan izvor investicija i razvoja u našoj zemlji, konačno zaživi, iako imamo zakonsku regulativu.
Naravno, pored ove elaboracije šta može značiti i kako će se usmeravati ova strategija i kakve rezultate može da ima u budućnosti, to ćemo da vidimo, to mi iz SDPS sada ne možemo da kažemo, ali možemo da ukažemo na neke stvari koje nisu ni dobre u ovoj strategiji. Prva stvar na koju bih u tom domenu ukazao je, iako nisam pravnik, pitanje Ustava i pitanje zakonske regulative. Kada je u pitanju obrazovanje i sport, kaže se da je nedovoljno regulisano pitanje privatnih visokoškolskih ustanova, s obzirom da nisu propisani adekvatni standardi i mehanizmi kontrole kvaliteta, što otvara mogućnost zloupotrebe u okviru ovih obrazovnih sistema. Gospodo, Zakon o visokom obrazovanju iz 2005. godine je jasno definisao ovo. Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta, na osnovu Ustava, gde je privatna imovina i privatni sektor potpuno izjednačen sa državnim, kontroliše isto privatne institucije, kako visoko obrazovne, tako i državne institucije.
Ovo je sada veoma ozbiljno pitanje koje zahteva jednu veću, jednu intenzivniju diskusiju, zapamtite da vi danas imate sedam akreditovanih privatnih univerziteta, pored državnih. Da imate čitavu armiju studenata koja tu studira. Visokih škola 18. Zašto bi oni bili izloženi većoj, nekoj eksternijoj kontroli. Zar se na taj način ne diskriminiše privatni kapital? Zar samo u ovoj državi treba da postoje državne institucije? To će biti put ka nestajanju naše zemlje.
Završavam, izvinjavam se predsedniče što sam malo produžio svoj govor. Socijaldemokratska partija Srbije će i pored sugestija i primedaba koje ima, podržati u danu za glasanje Predlog strategije i nadamo se da će ona u punom kapacitetu doneti prave rezultate. Hvala.
Uvaženi predsedniče, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ja nisam bio racionalan, nažalost, kao moj uvaženi kolega Marković, ali koristim priliku da samo u duhu današnjeg praznika, u duhu tolerancije koju promoviše partija kojoj pripadam, dakle SDPS, pozovem sve kolege narodne poslanike i pozicije i opozicije da konačno dođemo, kada su u pitanju neka pitanja, do konsenzusa. Pitanje EU je pitanje borbe protiv korupcije koju danas imamo na dnevnom redu, jer to će biti znak da smo konačno postali zrelo društvo i da idemo dinamično ka ispunjavanju ekonomskih i svih drugih reformi.
Završiću svoj govor Aristotelovim rečima da svi ljudi treba da teže dobru, a da država treba da teži najvećem dobru. Prema tome, mi kao predstavnici ove države i predstavnici Vlade i parlamenta treba zajednički da radimo na dobru. Smatram da je bila dobra i kvalitetna diskusija danas i da ovo može da bude ono što se i danas desilo, jedan dobar generator budućeg uspeha i budućih rezultata. Zahvaljujem.
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ne razumem zašto ove odredbe ne bi ulazile u Zakon o osnovnom obrazovanju. To bi bilo isto kao kada bi rekli da na nivou države postoji opšti kolektivni ugovor, a da zbog postojanja opšteg kolektivnog ugovora ne bi trebalo da postoje posebni kolektivni ugovori za određene privredne grane. Ako postoji bilo kakva mogućnost da zaposleni u sistemu osnovnog obrazovanja ili u bilo kojoj drugoj društvenoj delatnosti ili grani, na taj način, dobiju veća prava, da se ta njihova prava još bolje i kvalitetnije izdefinišu, to treba dopustiti. Sasvim je normalno. U svim razvijenim zemljama ta regulativa, koja se definiše u posebnim privrednim delatnostima, je dominantnija, nego ona koja je krovna.
Zakon o radu i zakon o štrajku, koji će biti donesen, ne zna niko kada, jer radne grupe rade svoj posao, predstavljaju samo okvir, a posebni kolektivni ugovori i sve ono što predstavlja posebna odnos između poslodavca, u ovom slučaju države, i predstavnika zaposlenih u obrazovnom sistemu treba da definiše njihovu borbu da ostvare veća prava, nego što to definiše krovni zakon, a to je u ovom slučaju Zakon o radu. To je praksa svih razvijenih zemalja gde, naravno, pored zakonske regulative radni odnosi i svi odnosi koji se tiču socijalno-ekonomskih prava zaposlenih idu i u delokrug autonomne regulative, a i posebnih kolektivnih ugovora i posebnih situacija i stavki koje se definišu ovakvim posebnim zakonima. Hvala.