Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olgica Batić

Olgica Batić

Demohrišćanska stranka

Govori

Hvala puno.

Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo, koleginice i kolege, na samom početku ove načelne rasprave, dozvolićete mi da ukratko predstavim rešenje koje sadrži Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa.

Pre svega, istakla bih na prvom mestu, da je donošenje ovakvog jednog zakona, i to po hitnom postupku, sadržano u neophodnosti stvaranja pretpostavki, a sve u cilju kako bi se obezbedio jedan svrsishodan postupak u kome će sva lica, dakle, sva fizička, isto tako i sva pravna lica, pod istim uslovima i na efikasan i na delotvoran način ostvarivati zakonom utvrđena prava i na zakonu zasnovane interese.

Naime, članom 1. ovog predloga zakona, vrši se izmena važećeg člana 29. i njegovog drugog stava, tako što se reči: „1. mart 2015. godine“, zamenjuju rečima: „1. januar 2017. godine“, čime se pokazuje nužnost promena zakona utvrđenih rokova u kojima osnovni sudovi, ali i opštinske uprave, zadržavaju nadležnost za poslove overavanja potpisa, rukopisa i prepisa, a ta pomenuta nužnost promene, čini se samo radi interesa građana, kako bi se svima njima, i to po potpuno jednakim uslovima, obezbedilo ostvarivanje prava i na zakonu zasnovanih interesa, a u prvom redu, bez štetnih posledica koje bi po njih nastale, uz napomenu da bi takve posledice zasigurno nastale ukoliko bi važeće rešenje ostalo na snazi, a sve usled dinamike konstituisanja javnobeležničke službe u punom obimu i preuzimanja nadležnosti u oblasti overavanja potpisa, rukopisa i prepisa.

Pomenuti puni obim javnobeležničke službe, naime, u ovom momentu ne postoji i to je istina koju treba izgovoriti, ili drugim rečima, zbog nedovoljnog broja u ovom momentu imenovanih javnih beležnika, građani ne smeju da trpe i to je upravo suština navedene izmene zakona i njegovog člana 29. drugog stava zakona o izmenama i dopunama Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa.

Ovo rešenje nije kako se sporadično i pre rasprave moglo čuti, apsolutno nikakav atak na javno beležništvo u Srbiji i čini mi se da bi takvo percipiranje stvari apsolutno bilo pogrešno i da bi predstavljalo jedno namerno činjenje zamena teza.

Moji predlagači, moje kolege predlagači i ja polazimo isključivo sa stanovišta zaštite interesa građana Republike Srbije i to je jedino istinito i to takođe treba javno izgovoriti. Osim toga, ovako predloženim rešenjem, a upravo zbog nedovoljnog obima javnobeležničke službe, izbegava se potencijalna mogućnost stavljanja u neravnopravan položaj građana na teritoriji za koje su javni beležnici imenovani, odnosno za teritorije za koje javni beležnici imenovani nisu.

Naime, drugim rečima, ukoliko bi se zadržalo važeće rešenje kojim se predviđa 1. mart 2015. godine, upravo kao rok do kada potpise, rukopise i prepise mogu, kao povereni posao, overavati osnovni sudovi, odnosno obavljati osnovni sudovi, odnosno opštinske uprave kao povereni posao u gradovima i opštinama u kojima su imenovani javni beležnici, onda bi jednostavno građani upravo tih gradova i upravo tih opština nakon 1. marta za overu potpisa, rukopisa i prepisa mogli se obratiti jedino i isključivo javnim beležnicima iz razloga što bi upravo 1. marta i prestala nadležnost osnovnih sudova, odnosno opštinskih uprava a tiče se naime poslova overavanja potpisa, rukopisa i prepisa.

Sa druge strane, bez izmena o kojima danas raspravljamo, u potpuno drugačijem položaju bili bi građani onih gradova, odnosno opština, na kojima javni beležnici imenovani nisu. Opet se vraćamo na onu tvrdnju da ne smeju građani biti ti koji će u ovom momentu snositi posledice nedovoljnog broja imenovanih javnih beležnika gde se članom ovog predloga zakona, onako kako je on naveden, u članu 1. upravo ostavlja dovoljno vremena da javno-beležnička služba zaživi i da bude konstituisana u punom obimu.

Članom 2. istog Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, uređuje se stupanje na snagu ovog zakona i predviđa njegovo stupanje na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“ jer bi u suprotnom zasigurno nastupile potpuno štetne posledice po rad navedenih organa i organizacija.

Dobra strana ovako predloženog rešenja moglo je da se i u činjenici da će ona potpuno pozitivno uticati i na obim poslova i na prihode državnih organa, prihode organa jedinica lokalne samouprave i to bez štetnih posledica, odnosno bez povećanja troškova za pravna i za fizička lica koja svoja prava i na zakonu zasnovane interese ostvaruju upravo u postupcima pred tim organima.

Naime, imajući u vidu statistiku overavanja potpisa, rukopisa i prepisa, a uvažavajući prvenstveno i na prvom mestu interese građana, ovaj inicijalno postavljen prelazni period treba produžiti do 1. januara 2017. godine, a upravo iz razloga davanja mogućnosti za praćenje efekata propisa i statistike overe.

Ukoliko bi se održalo važeće rešenje do početka primene predmetne odredbe iz člana 29. stav 2. Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, to bi na uštrb građana nametnulo i rešavanje nekih drugih spornih pitanja, a čini mi se da odgovor na ta sporna pitanja do 1. marta 2015. godine nikako ne bi mogli dobiti, a to su sporna pitanja poput mogućnosti višeg iznosa javno-beležničke tarife, što bi bilo nedopustivo.

Zatim, pitanje nepostojanja slučajeva oslobađanja od taksi, što bi takođe bilo nedopustivo, jer podsetiću da pri pružanju usluga overavanja jedinice lokalne samouprave primenjuju Zakon o republičkim administrativnim taksama kojima se predviđaju brojna oslobađanja od plaćanja taksi, te tako rešenje i u narednom periodu smatramo da treba zadržati jer je ono u interesu građana. Zatim, ostalo bi sporno pitanje i povećanje obima posla usled, recimo, lokalnih i republičkih izbora. Zatim, pitanje nepostojanja dovoljnog kapaciteta, itd.

Činjenica je da se ovo čini iz razloga da se ne bi donosila nikakva ishitrena rešenja po pitanju odgovora na sva navedena sporna pitanja koja će se zasigurno javiti ukoliko bi važeće rešenje ostalo na pravnoj snazi, a čiji bi ishod u krajnjoj liniji uvek snosili građani i zato smatramo da je ovakav predlog zakona potpuno primeren, potpuno svrsishodan i što je najbitnije u skladu je sa interesima građana.

Zapravo, ovaj predlog zakona nosi jednu suštinsku poruku, a ta poruka upućena je upravo građanima Republike Srbije i glasi da građani Republike Srbije ne moraju da strahuju da tamo gde su imenovani javni beležnici, da od 1. marta poslove overe mogu vršiti jedino kod njih, već se zapravo ovim rešenjem taj rok menja i to tako da su do roka koji se predviđa ovom izmenom oni potpuno slobodni da poslove overavanja potpisa, rukopisa, prepisa i dalje nastave da overavaju kako u osnovnim sudovima, tako i u opštinskim upravama.

Najzad, kada se o sada važećem Zakonu o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa raspravljalo u avgustu 2014. godine, a u okviru tada seta zakona, navedeno je u načelnoj raspravi da nakon 1. septembra 2014. godine kao dana otpočinjanja rada javnih beležnika u Republici Srbiji, pored njih poslove overavanja i dalje obavljaju osnovni sudovi i dalje obavljaju opštinske uprave.

Kako bi se izbegli mogući problemi koji bi nastali kao posledica prelaska na novu nadležnost za obavljanje tih poslova, kako su ti problemi čije je eventualno nastupanje već i tada bilo nagovešteno, a do dana današnjeg takvi problemi se ne mogu otkloniti niti oni mogu biti otklonjeni do 1. marta 2015. godine, a koji dan pada poslednjeg dana ove godine, ovakvo rešenje jeste nužno, ovakvo rešenje jeste neophodno, prvenstveno sa stanovišta građana.

Podsetiću sve nas da budući da smo upravo mi predstavnici tih građana, otuda smo u prvom redu i najpozvaniji da štitimo njihove interese. Te, vas s toga pozivam sve zajedno da u danu za glasanje podržimo rešenje koje je sadržano u ovakvom Predlogu zakona o izmeni Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa. Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvaženoj koleginici Besarović.

Što se tiče rokova, jutros smo primili određene amandmane gde se predviđa da se umesto 1. januara 2017. godine prihvati rešenje da to bude 1. mart 2017. godine.

Kada smo kao ovlašćeni predlagači krenuli sa izradom ovakve izmene predloga zakona, smatrali smo da je možda bolje početi i uzeti 1. januar 2017. godine kao početak godine, pa taj datum, u tom smislu zaokružiti. Međutim, spremni smo da i na Odboru za pravosuđe razmotrimo sve amandmane, posebno koji se tiču promene tog roka, dakle, posebno amandmane koji su podneti, a u kojima se traži menjanje reči: „1. januar 2017. godine“ rečima: „1. mart 2017. godine“. Zasigurno, sa dužnom pažnjom ćemo takve amandmane pročitati i o njima raspravljati. Hvala.
Zahvaljujem se uvaženom kolegi Petroviću. Mislim da je takođe spomenuo jedno pitanje koje je jako bitno, a tiče se upravo održavanja izbora.

Naime, ovde kada govorimo o Predlogu zakona o izmeni Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa moraju da se imaju u vidu određene specifične situacije. Prvo, jeste overavanje od strane jedinica lokalne samouprave, a druga specifična situacija javlja se upravo kada su u pitanju lokalni i republički izbori.

Poseban problem predstavlja ta pojačana aktivnost overavanja dokumenata za potrebe lokalnih i republičkih izbora. Dovoljno je pomenuti na ovom mestu da član 43. Zakona o izboru narodnih poslanika propisuje da je izborna lista utvrđena kada je svojim potpisom podrži najmanje 10.000 birača. Dalje, član 18. Zakona o lokalnim izborima propisuje da kandidate za odbornike mogu predlagati registrovane političke stranke, koalicija registrovanih političkih stranaka, kao i grupe građana čije izborne liste svojim potpisima podrži najmanje 30 birača po predlogu za svakog kandidata na izbornoj listi.

Da ne bih dalje citirala članove zakona koji regulišu izbor narodnih poslanika i Zakon o lokalnim izborima, na ovom mestu, a povodom problema koji je nagovestio gospodin Petrović, jasno je da održavanje izbora uvek iziskuje jedno povećano, jedno periodično angažovanje na poslovima overavanja, iako poslove overavanja dokumenata može preuzeti, ne javni beležnik, nego javnobeležnički pripravnik. Ograničenja pri angažovanju istih za potrebe periodičnog uvećavanja posla obesmišljava uopšte argument mogućnosti podizanja kapaciteta javnih beležnika angažovanjem istih. Naravno, pustimo da ovaj rok, da li će to biti 1. januar 2017. ili 1. mart 2017. godine, pokaže kojom će se dinamikom vršiti imenovanje javnih beležnika, a onda možemo otvarati sva druga pitanja, poput pitanja da li je primereno, efikasno da nakon toga overu vrše isključivo javni beležnici ili da se omogući, kao što se i sada radi, da overavanje, u ovom slučaju, bude i dalje u nadležnosti osnovnih sudova i opštinskih uprava. Hvala.
Zahvaljujem se. Zahvaljujem se i uvaženom kolegi Marko Đurišiću.

Ovde se postavilo mnogo pitanja koja počinju sa rečima – gde su bili građani i najveća zamerka je što je puno puta upotrebljena reč „građani“. Onda se na ovakvo pitanje može postaviti kontra pitanje – a gde su bili građani kada je donet u usvojen Zakon o javnom beležništvu? Da li ste tada izgovarali isto tako reč „građani“ kao što je danas slušate u ovom domu?

Drugo, očigledno se nije pažljivo čitalo, kao što vidite za ovaj Predlog zakona predlagač nije Vlada, nije ni Ministarstvo pravde, već šest narodnih poslanika. Dakle, ovlašćeni predlagači taksativno su navedeni. Ako vas dalje zanima, svi ovlašćeni predlagači ovog Predloga zakona po profesiji su advokati.

Mislim da ste i ranije isticali da ste na strani advokature u tzv. sukobu između advokata i notarijata, ali vidim da danas očigledno ovakvom retorikom zapravo zastupate javno beležništvo. Dalje ste rekli da ova sednica najmanje milion dinara. Koštala je i sednica kada je usvojen Zakon o javnom beležništvu 2011. godine, možda i više nego današnja sednica.

Zapitajte se samo, koliko će koštati obične overe, ukoliko bi 1. marta 2015. godine u potpunosti prestala nadležnost osnovnih sudova i jedinica lokalne samouprave, kao organa koji su ovo vršili, a kao overeni poslovi.

Govorite – stalno se nešto odlaže. Opet ću vas podsetiti da predlagač nije Vlada već šest vaših kolega. Ovaj rok, vi ste napomenuli, hajde da vidimo da li će se nešto zaista i učiniti u mogućnosti, da li će zaista pravim tempom teći dinamika imenovanja javnih beležnika, ovaj rok se i predviđa upravo zbog jedne takve stvari.

Dalje, spomenuli ste tarifu javnih beležnika. U svom uvodnom izlaganju, očigledno je da me niste dovoljno slušali, spomenula sam nešto i što se tiče tarife javnih beležnika i onoga do čega bi došlo ukoliko odlaganje ovog roka tj. 1. marta 2015. godine, predloženom izmenom, ne bi bilo učinjeno. Bila bi daleko viša javnobeležnička tarifa. Stvorili biste takvu konfuziju da bi to bilo katastrofalno i reći ću vam ono što, verujem, da volite da čujete, a u interesu građana. Sve ovo se čini u interesu građana, upravo onako kao što ste i vi to svojevremeno radili i na to se tako pozivali.

Što se tiče već pomenute tarife i što se tiče već pomenutog pravilnika mogućnosti da građani plaćaju takse za overe, kako ste naveli, u istom iznosu, kao što su to činili pre uvođenja javnog beležništva kao instituta u Srbiji, naime, i o tome ste trebali malo da se upoznate, pa da pogledate u ovom slučaju određene specifične situacije, a to je recimo da pri pružanju usluga overavanja jedinice lokalne samouprave primenjuju Zakon o republičkim administrativnim taksama, u određenim slučajevima i opštinske odluke o administrativnim taksama.

Sam Zakon o republičkim taksama predviđa niz za oslobađanje od plaćanja taksi. Mi jesmo da se takvo rešenje zadrži i po tom pitanju apsolutno smo saglasni kao kolege u ovoj Skupštini. Tako član 19. upravo pomenutog Zakona o republičkim taksama predviđa da su oslobađani plaćanja takse organi, organizacije i institucije Republike Srbije, organi i organizacije AP, jedinica lokalnih samouprava, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja, crkvene i verske zajednice, Crveni krst Srbije itd.

Dalje, istim ovim zakonom predviđeno je da se propisuje da se taksa ne plaća recimo za prijavu za upis u matične knjige, da se ova taksa ne plaća za prijave, priloge za utvrđivanje javnih prihoda, spise i radnje u postupku za utvrđivanje smanjenja katastarskog prihoda zbog elementarnih nepogoda, bolesti, za spise i radnje za ostvarivanje prava iz obaveznog socijalnog osiguranja, socijalne zaštite, boračko invalidske zaštite civilnih invalida rata, spise i radnje u vezi sa predškolskim i školskim vaspitanjem i obrazovanjem, obrazovanjem studenata, stručnim usavršavanjem itd.

Potpuno sam saglasna da overavanje navedenih dokumenata treba i dalje da ostane u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, ali pazite, sve što ste izgovorili rekli ste u prilog izmeni koja se danas predlaže.

Vidite sada, ukoliko bi posao iz nadležnosti uprava jedinica lokalne samouprave sada u potpunosti prešao u nadležnog javnih beležnika, onda se postavlja jedno jako bitno pitanje i tu sam saglasna sa kolegom Đurišićem, a to je pitanje naknade za postupak poveravanja i onda dolazimo do krucijalnog pitanja – da li je neophodno da se propišu isti, odnosno slični slučajevi oslobađanja od taksi ili bar umanjenja iznosa od predviđenih tarifnih brojeva? Odgovoriću vam odmah – da, jeste potrebno je propisivanje i šta bi posledica toga bila? Posledica toga bi bila da je neophodno i neosnovano opterećenje građana novim nametima, a što bi već ugrozilo postojeće socijalne slučajeve. Ko bi onda došao pod udar tih nameta? Fizička lica koja ostvaruju prava po osnovu socijalne zaštite, koja ostvaruju u postupku ostvarivanja prava iz socijalne zaštite, koja ostvaruju pravo u postupcima iz obaveznog socijalnog osiguranja, fizička lica u postupku ostvarivanja prava recimo na dečiji dodatak, na prava po osnovu boračko-invalidske zaštite itd.

Saglasna sam sa vama i kada ste rekli da treba da ostane u potpunosti nadležnost jedinica lokalnih samouprava kako bi one i dalje nesmetano obavljale poslove overavanja potpisa, rukopisa i prepisa. Upravo se ovakvom izmenom Predloga zakona to i čini. Nisam do sada bila ovlašćeni predlagač, a to bi trebalo da znate, ni Zakona o beležništvu, ni Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa, kao što danas ovlašćeni predlagač nije Ministarstvo pravde, već vaše kolege, to ste mogli da vidite, kada se piše neki zakon, onda se podnosioci tog zakona i potpišu.

Sve ono što ste vi rekli takođe se može dovesti u kontekst sledećeg, a to je da je ukoliko bi navedeni poslovi overavanja prešli sada, govorim sada, a potpuno je opravdano rešenje da to bude 2017. godine, jer kada govorite o mogućnosti ostavljanja roka da nešto zaživi, onda taj rok negde morate i da predvidite, a ne posle kako ste rekli, menjaćemo onda zakon, pa nećemo onda menjati zakon. Možda je to vaš manir da tako postupate i menjate zakone kako hoćete, ali ovo se čini iz vama već obražene reči – upravo radi zaštite interesa građana.

Dakle, postavila bi se dva ključna pitanja, to je pitanje neblagovremenosti pružanja usluga zbog opterećenosti poslom ili bavljenjem drugim isplativijim poslom i naravno lukrativni momenat koji se ne sme ni u kom slučaju zaboraviti, a drugo jeste pitanje održivosti same javnobeležničke profesije na način kako ste vi to obrazložili svojim rečima u ovom obraćanju.

Moram gospodinu Đurišiću da ukažem i na sledeću situaciju u kontekstu navedenog da bi ukoliko bi se na snazi održalo važeće rešenje, 1. mart 2015. godine, građani bi na overu bili upućeni isključivo na javne beležnike. Sada se ostavlja ono što je opozicija govorila i ranije kada se raspravljalo o ovim zakonima, pa hajde da ostavimo mogućnost da građani biraju gde će recimo overiti potpis.

Vidite, ovakvom izmenom Predloga zakona o overi potpisa, rukopisa i prepisa upravo se takva mogućnost i ostavlja i daje primereni rok da javnobeležnička služba, sa kojom sam saglasna i sa kojom, kako ste rekli, niko ovde nije lud i svi dovoljno znaju koliki je broj imenovanih javnih beležnika, svi znaju da je nedovoljan broj javnih beležnika, to je više puta isticano, ali hajde da damo šansu da građani Srbije sami biraju gde će vršiti overe do 2017. godine i da li će u tako ostavljenom roku javnobeležnička služba zaista i pokazati da li može ona da funkcioniše u svom punom obimu ili pak ne može. Zahvaljujem.
Hvala.

Naime, neću se mnogo baviti pitanjem odgovornosti koje je gospodin Đuričić postavio…

(Poslanici opozicije dobacuju u glas: Đurišić!)

Pardon, izvinjavam se. Ne morate svi da dobacujete istovremeno, sve je u redu, moja greška.
Opozicija je malo nervozna, ali pokušajte na neki način da ih umirite i bez dobacivanja dok neko priča, bar je to elementarni red.

Dakle, što se tiče pitanja odgovornosti, postoje određeni instituti predviđeni Poslovnikom Narodne skupštine. Pročitajte ih, pa vidite da li išta možete da uradite po tom pitanju.

S druge strane, danas nije ni utorak, danas nije ni četvrtak, ne postavljaju se ni usmena pitanja Vladi, a nije ni poslednji četvrtak u mesecu. Danas je 23. februar, ponedeljak dan i na dnevnom redu nije Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom beležništvu, nego Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o overi potpisa, prepisa i rukopisa. Svo vaše izlaganje apsolutno nije imalo veze sa predloženom izmenom, već ste se samo nadovezali i pričali ono što vama odgovara. Zahvaljujem.
Hvala puno.

Najpre bih da se zahvalim uvaženoj koleginici Dazdarević koja je rekla da će u Danu za glasanje podržati ovaj Predlog zakona o izmeni Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa. Zasigurno je, kao što sam već navela na samom početku, da će svaki amandman biti pažljivo razmotren, pa isto tako i amandman koji je uvažena koleginica sa svojim kolegama podnela. Mislim da upravo ovakvo jedno ophođenje i upravo ovako jedan konstruktivan način zapravo ukazuje kako to treba da se ponašaju odgovorni i isto tako konstruktivni narodni poslanici.

Ono što je takođe istina, istina je da svaka sednica Narodne skupštine košta građane Republike Srbije, ali građane Republike Srbije najviše koštaju oni poslanici koji dolaze ovde da bi uzurpirali vreme, da bi izazivali replike i da bi samo kritikovali zarad kritike jer odavno više nemaju šta da kažu. Hvala.
Ja ću vas zamoliti da koleginici Pilji date reč, jer je zaista replicirala čim je kolega Stefanović završio.
Dala sam već prednost. Izvolite.
Hvala.

Naime, ponoviću ono na šta se osvrnuo uvažen kolega Stefanović, kada se obraćao pre nekoliko minuta, budući da nije bio prisutan na samom početku ove sednice.

Složiću se u jednoj stvari sa izrečenim od strane kolege Stefanovića, a to je da Srbija nema dovoljan broj javnih beležnika. To je vrlo jasno rečeno još na početku ove sednice.

Takođe, vrlo jasno je rečeno da puni obim javnobeležničke službe u ovom momentu ne postoji. Izvesno je da neće postojati verovatno ni do kraja ove godine, možda ni sledeće godine i zapravo, niko ne može da daje takve prognoze kada će se imenovati svi javni beležnici, čiji broj je predviđen Zakonom o javnom beležništvu.

Takođe, mislim da je gospodin Stefanović govorio u svoje ime, a ne ispred stranke koju predstavlja, jer ima nekih amandmana koji su smisleni, a predviđaju čak i kraći rok od roka koji je sadržan predloženim izmenama.

Naime, na ovom mestu takođe moram da ukažem da se ovde vrši jedna permanentna zamena teza, pa se postavlja pitanje, a onda se istovremeno daje i odgovor na njega, dakle, na postavljeno pitanje ne čeka se nekakav odgovor, nego se istovremeno i pita, pa se onda istovremeno i odgovara, kako nama zapravo ne treba nikakva ovakva izmena. Ako ne treba ovakva izmena, a šta treba, da ostane možda ovakvo važeće rešenje, pa šta onda da radite, da prinudite građane da od 1. marta sve overe potpisa, prepisa i rukopisa, uputite ih lepo na imenovane javne beležnike, kojih ima, zamislite, više od 90.

Znači, već je rečeno, dovoljan broj javnih beležnika u ovom momentu ne postoji. Javno beležništvo ne funkcioniše u punom kapacitetu i to apsolutno nije ništa sporno, ali se upravo ovakvim rešenjem, jer da nije ovog rešenja, od 1. marta nastupile bi katastrofalne posledice, a ogledaju se u tome što bi građani onih gradova i onih opština bili prinuđeni da idu upravo kod javnih beležnika za sve poslove overavanja, ovakvim rešenjem dozvoljava im se da bar u roku do 2017. godine ostane taj paralelizam, na čemu se, što je kolega Stefanović primetio, ovde insistiralo i ranije i ostaje.

Dakle, ovakvo rešenje je zasigurno bolje nego da ovakvog rešenja nema. Ukoliko se kaže - treba da se produži ovaj, kako je to rečeno, paralelni sistem za još više godina, vidite, otuda ja pronalazim da kolega Stefanović intimno podržava ovakvu jednu izmenu. On je samo za to da taj rok zapravo treba da bude još viši. On nije protiv da taj rok bude do 2017. godine, nego da se i on produži. Drago mi je što podržava i biće mi još draže ukoliko za dan glasanja ostane dosledan onome što je rekao, pa i podrži ovakav Predlog zakona.

Osim toga, navedeno je da pet puta menjamo regulativu vezanu za javne beležnike. Izvinite, danas ne raspravljamo o Zakonu o javnom beležništvu, nego o Zakonu o overavanju potpisa, prepisa i rukopisa, koji, da se zna, nije nikada menjan, ovo je prva izmena.

Podsetiću da kada već neko iznosi, pa nekome smetaju i te izmene Zakona o javnom beležništvu, izmene i dopune zakona koje su nakon toga usledile, a što ste onda glasali za poslednju izmenu i dopunu Zakona o javnom beležništvu kada vam broj izmena i dopuna ne odgovara? Podsetiću da su poslednje izmene i dopune Zakona o javnom beležništvu zapravo proizvod rezultata stručnih timova Advokatske komore Srbije i Ministarstva pravde. Čini mi se da ste takve izmene podržali, ali onda niste rekli – a što ovoliki broj izmena?

Na kraju krajeva, mislim da se ovo čini isključivo i sve zarad građana. Činjenica je da ovde ovlašćeni predlagač nije Vlada, nije ministar, već su to narodni poslanici. Eto, dozvolite i tu mogućnost da i narodni poslanici nekada nešto predlože, pa i da se njihov predlog nađe na dnevnom redu i da njihov predlog raspravljamo.

Meni bi bilo jako drago, i ovim ću završiti, da recimo gospodin Stefanović umesto što zamišlja ministra pravde Nikolu Selakovića, recimo u svom obraćanju se obratio meni, jer mene ne mora da zamišlja. Dovoljno je bilo samo da me pogleda i sve bismo se razumeli. Hvala.
Kao što sam već rekla na samom početku, trudiću se da se ubuduće ne ponavljam, sve amandmane ćemo sa dužnom pažnjom razmotriti, a naročito amandman, ukoliko je isti podneo uvaženi kolega Borislav Stefanović, uz napomenu da je ovde više ovlašćenih predlagača ovog zakona, a ja sam određena za predstavnika predlagača. Budući da dolazim i da predstavljam DHSS, iz tog razloga sam ubeđena da će lično gospodin Stefanović u danu za glasanje podržati ovaj zakon koji danas predstavljam kao predstavnik predlagača. Hvala.
Hvala.

Nadala sam se da će i u nekom ranijem roku doći do vraćanja u okvir onoga o čemu danas treba da raspravljamo, ali eto kada se pominje koliko košta Narodnu skupštinu jedan dan zasedanja, onda je u tu cenu uračunat i smeh i šala pojedinih poslanika. I to košta naše građane.

Ovde moram da izrazim svoje zadovoljstvo, a usled činjenice što su zapravo svi saglasni sa predloženim rešenjem. Tako to proizilazi iz onoga što su govorili apsolutno svi ovlašćeni predlagači, čak i oni koji dolaze iz redova opozicije i oni koji su kritikovali, ali njihova kritika tiče se samo dužine roka. Znači, niko ne osporava da je ovakva izmena nužna i meni je kao predstavniku predlagača jako drago zbog toga i sigurna sam da je to drago i mojim kolegama koji su takođe ovlašćeni predlagači ovog Predloga zakona.

Najzad imamo neke amandmane poslanika iz opozicije koji predviđaju znatno kraće rokove od 1. januara 2017. godine, što bi značilo da zapravo oni građanima Srbije žele da od 1. marta jednostavno za sve poslove overavanja potpisa, rukopisa i prepisa odlaze kod javnog beležnika i te overe plaćaju drastično više u odnosu na ono kako su vršili, kako su overavali potpise, rukopisa i prepisa u osnovnim sudovima i jedinicama lokalne samouprave, a već sam govorila i o Zakonu o republičkim i administrativnim taksama, o subjektima koji su oslobođeni plaćanja taksi, o slučajevima gde se predviđa oslobađanje od plaćanja taksi itd.

Neki amandmani predviđaju i duži rok. Naravno, opet amandmani koji dolaze iz reda opozicionih poslanika, ali, na kraju krajeva, kada pogledate te amandmane, recimo, jedne iste poslaničke grupe, oni koji predviđaju kraći rok od predloženog, pa amandmane poslanika te iste poslaničke grupe koji predviđaju duži rok od predloženog, mislim samo da je to rezultat nesinhronizovanosti, a to je, na kraju krajeva, odraz stanja i njihove političke stranke i uopšte svih onih koji danas u Srbiji čine opoziciju.

Kada pojedini poslanici iz opozicije, a bilo je i takvih kritika, kritikuju i polaze od toga zašto uopšte javno beležništvo u Srbiji postoji, vidite, da bi uveli bilo koji institut, morate da predvidite nekakav zakonski okvir, a ovde je javno beležništvo predviđeno Zakonom o javnom beležništvu iz 2011. godine. To je ovde, naravno, danas izgovarano, da zapravo javni beležnici ne treba da postoje. Ali, pazite, sve to što je rečeno dolazi od strane opozicionih poslanika. Vidite, u pogledu uopšte postojanja javnog beležništva, nije kritika koja je upućena ni ovlašćenim predlagačima ovog zakona, nije kritika koja je upućena ni meni, nije kritika ni koja je upućena vladajućoj većini, nije ni kritika koja je upućena ministru Selakoviću, već je upravo kritika na račun svojih dojučerašnjih saboraca sa kojima su skupa bili u jednoj stranci, što, na žalost ili na sreću građana, danas nije slučaj.

Dakle, moje je zadovoljstvo što ćemo u danu u pojedinostima raspravljati o svim podnetim amandmanima, kao što sam to već navela, a zadovoljstvo je u toliko veće, kao što sam već spomenula, što su ovde zapravo svi saglasni sa potrebom predložene izmene, samo je pitanje dužine predviđenog roka. Zahvaljujem.
Hvala puno, uvaženi predsedavajući. Trudiću se da na samom kraju ove današnje rasprave budem, koliko god je moguće, što kraća.

Prvo, želim da napomenem da mi je žao što smo današnju sednicu počeli sa raspravom o izmenama člana 29. stav 2, bilo da istu podržavamo, bilo da istu osporavamo, a završavamo je sa komentarisanjem Fiskalnog saveta, paljenjem Skupštine, barikadama, itd. Najmanje vremena u današnjem danu je posvećeno upravo izmeni Zakona o overi potpisa, rukopisa i prepisa. Kazaću i dodaću – nažalost. Na žalost nas koji smo predstavnici tih istih građana i na žalost tih istih građana.

Naime, u prvom redu, ono što se mora istaći jeste da nepoznavanje prava škodi i to nepoznavanje prava nepravnicima se uopšte ne može uzeti za zlo zato što je greška učinjena iz neznanja, ali kada pojedine, potpuno neistinite izjave dolaze od strane pravnika, onih koji su po svom obrazovanju diplomirani pravnici, onda je to zasigurno na štetu građana.

Naime, dokaz za tako nešto, pored amandmana, koje je pominjao moj kolega Martinović, mislim da se vrhunac cinizma ogleda u amandmanu, gde je kao prvopotpisani diplomirani pravnik, a koji glasi: „član 2. menja se i glasi – ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku“.

Znate, onaj ko se zalaže da ovakvo rešenje bude trajno, znači da postoji dualizam, bez ikakvog ograničenja roka od 1. januara 2017. godine, zapravo predlaže ovakvim jednim amandmanom da ovaj zakon stupi na snagu osmog dana od dana objavljivanja, znači sledeće nedelje, a to dalje znači nakon 1. marta, koji pada u nedelju ove nedelje, i nakon zapravo potpunog prenošenja u isključivu nadležnost javnih beležnika za vršenje poslova overavanja potpisa, prepisa i rukopisa.

Moram se osvrnuti i na neistine koje su ovde izrečene. Tako je rečeno, propisi o javnim beležnicima se menjaju brzo, što vidimo, i tačno. Više puta su moje kolege urgirale i rekle, pa ću opet ponoviti, danas se uopšte nije raspravljalo o Zakonu o javnom beležništvu, danas je na dnevnom redu izmena Zakona o overavanju potpisa, prepisa i rukopisa, tako da mislim da neki od nas danas nisu uopšte bili ni upoznati sa dnevnim redom, a daleko od toga da su pročitali osnovni tekst zakona kao i predloženu izmenu.

U pogledu pomenutog Zakona o javnom beležništvu, moram da napomenem jednu činjenicu da su poslednje izmene i dopune Zakona o javnom beležništvu rezultat dogovora stručnih timova Advokatske komore Srbije i Ministarstva pravde i ako se neko danas zaboravi, očigledno bilo je i takvih narodnih poslanika, to su naravno potvrdili svojim izlaganjima u okviru dogovora između advokata i ministarstva, rečeno je da se ovaj zakon neće menjati, a ova izmena za koju mnogi kažu – samo se menja rok. Da, tačno je, samo se menja rok, ali postavlja se pitanje zašto se izmena tog roka čini? Pa, ne čini se zato što smo mi dokoni i nemamo pametnijeg posla da radimo, nego se čini iz jednog prostog razloga, a to je da 1. marta ne bi u isključivu nadležnost prešli svi poslovi obavljanja, odnosno overavanja prepisa, rukopisa i potpisa u nadležnost javnih beležnika. Čini se zapravo ono što je neophodno, ono što je nužno, neke kolege iz opozicije rekle bi – iznuđeno. Mogu se složiti sa tim delom da jeste iznuđeno, ali ta iznuda čini se apsolutno zarad građana.

Ono što je suština ovog predloga zakona za koji napominjem, mislila sam da će danas biti daleko stručnija rasprava o njemu i da će se mnogo više vremena posvetiti ovom predlogu zakona, jeste ono što građani Srbije treba da znaju i građani Srbije, naime, treba da znaju da ne moraju da strahuju da će od ponedeljka morati da odlaze kod javnih beležnika da bi, recimo, overili potpis, nego da se upravo predloženim rešenjem, koje smo moje kolege i ja predale, koji smo potpisnici ovakvog jednog predloga zakona, upravo građanima Srbije i dalje pruža prilika i dalje pruža mogućnost da sami biraju gde će to učiniti. Znači ovde je upitanju pravo izbora. Onaj ko želi da overi potpis, rukopis, prepis može birati sam da li će to činiti kod javnog beležnika, da li će to učiniti u osnovnom sudu, da li će to učiniti u opštinskoj upravi.

To je suština predloženog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom beležništvu. Mislim da nema potrebe ništa dodatno navoditi, bar ne u ovom delu kada govorimo o raspravi.

Suština jeste da je primljen određen broj amandmana, čini mi se 15 od kojih je jedan povučen. Povučen je, mislim iz razloga što je napravljena tehnička greška, tako da nije 20117, nego 2017. godina, bar ja tako želim da verujem u dobru nameru podnosioca amandmana. Tako da, nastavićemo sa raspravom, ima određenih amandmana koji zasigurno zavređuju pažnju tako da tu istu pažnju će dobiti u sredu kada u raspravi u pojedinostima budemo i govorili. Time demantujemo, takođe pojedince koji su ovde isticali da se u ovoj Skupštini zapravo ne želi čuti tuđe mišljenje i ne želi čuti uopšte različitost. Demantovali smo takve danas, demantovaćemo takve, naravno i u sredu.

Ono što je suština i na šta ja još jednom u ime moji kolega koji su danas sve vreme, moram skrenuti pažnju i na to, bili strpljivi, sedeli, poput gospodina Neđa Jovanovića, do skoro kolege Dragana Nikolića i drugih, takođe ovlašćenih predlagača ovog zakona. Želimo samo zapravo da skrenemo pažnju na to da je narod taj koji je nas birao kao narodne poslanike, i kao njihove predstavnike u ovoj Narodnoj skupštini, i otuda smo mi prvopozvani da te njihove interese u prvom redu štitimo, bez obzira da li se radi o naizgled jednoj običnoj izmeni zakona, bez obzira da li se radi o jednom zasedanju, sa jednom sednicom gde ima samo jedna tačka dnevnog reda, zaboga to su sve primedbe koje su iznošene.

Ali, napominjem, i sve to je manje bitno ukoliko pogledamo rezultat onoga što će uslediti, a to je upravo zaštita građana i jednostavno pravo izbora da biraju i dalje do januara 2017. godine, da li će navedene poslove kao što sam već navela, obavljati ili kod javnog beležnika, ali uz napomenu da se zadržava i naravno nadležnost osnovnih sudova i opštinskih uprava za vršenje svih poslova overe potpisa, rukopisa i prepisa. Zahvaljujem.
Hvala.
Uvažena ministarka, ja bih volela da mi vi ili predsednik Odbora za prostorno planiranje, saobraćaj, infrastrukturu i telekomunikacije daju neka pojašnjenja u vezi sa odbijanjem ovog amandmana.
Naime, prihvaćen je amandman na član 90. moje uvažene koleginice Katarine Rakić. U obrazloženju zašto se moj amandman odbija navodite da se amandman ne prihvata iz razloga što je već prihvaćen amandman na član 90. Predloga zakona koji na sličan način uređuje predmetnu materiju.
Ne uređuje na sličan način. Amandmani su u svom tekstu istovetni. Ne znam da li se ovde uvodi neka praksa, ali kada više poslanika podnese amandmane u istovetnom tekstu, ili se prihvataju svi amandmani poslanika iz ma koje poslaničke grupe dolazili ili se oni ne prihvataju. To je do sada bila praksa parlamenta i tako je i u buduće.
Postoji isto rešenje i kada je u pitanju Predlog zakona o pomorskoj plovidbi. Tako ste iste amandmane, istovetne u tekstu odbijali. Volela bih da mi objasnite koji je razlog, jer smo do sada u istovetnom tekstu uvek usvajali, ili se svi usvajaju, ma od kojih poslanika dolazili ili se svi odbijaju. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Uvažena gospođo Mihajlović, predstavnici Ministarstva, danas raspravljamo o tri predloga zakona – Predlogu zakona i izmenama i dopunama Zakona o pomorskoj plovidbi, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama i Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o državnoj pripadnosti i upisu plovila.
Kada govorimo o ovom prvo predloženom zakonskom rešenju, dakle, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o pomorskoj plovidbi, pvenstveno se uočava potreba i to, čini mi se, je vrlo dobro i primećeno da se zapravo materija koju isti uređuje se upodobljava ovakvim predloženim rešenjem, a prvenstveno sa određenim međunarodnim konvencijama, ali isto tako i sa domaćim pozitivno pravnim propisima, tu prvenstveno mislim na Zakon o prekršajima, koji je stupio na snagu 1. marta 2014. godine, a posredstvom kojih će biti olakšana i omogućena jedna efiksana kontrola nad sprovođenjem odredaba zakona o kome danas, kao prvo predloženom, raspravljamo. Takođe se vrši i usklađivanje sa predlogom, odnosno sa važećim Zakonom o putnim ispravama.
Moram se saglasiti da u pogledu problematike, prvenstveno mislim na rok izdavanja identifikacionih kartica pomoraca, tu sam saglasna sa svojim prethodnikom, uvaženim kolegom Jovanovićem, i isto lično smatram da je ovaj rok mogao biti kraći. Takođe, određene primedbe koje je kolega Jovanović izneo smatram da stoje, tako da, na ovom mestu neću ponavljati ono što je izrečeno.
Naime, iako sam naziv zakonskog teksta uvek ukazuje na materiju i na predmet koji se zapravo tim zakonskim rešenjem uređuje, onda bi laička javnost, naravno, mogla zaključiti da nama zapravo Zakon o pomorskoj plovidbi i ne treba, iz jednostavnog razloga što Srbija nema more. Ali, u širem smislu, naravno, tako nešto nije tačno, jer pomorsko pravo nije samo grana prava koja se prosto i puko bavi i obuhvata samo norme kojima se reguliše pravni status mora, već reguliše i brojne odnose koji se javljaju i na moru, ali i u vezi sa morem, kao i sve druge prateće aktivnosti. To pomorsko pravo, kao takvo, u užem smislu zapravo predstavlja granu prava, nešto što reguliše odnose među samim državama, i to prvenstveno po pitanju pravnog statusa morskih prostora ili, recimo, vođenja rata na moru, naravno, dodaću - ne daj Bože, a koji predstavlja deo međunarodnog javnog prava.
Pomorska plovidba, po svojoj suštini, moglo bi se reći u svojoj biti, jeste prvenstveno trgovinska delatnost i mislim da je to apsolutno nesporno. Međutim, brojni propisi, prvenstveno brojne odredbe iz oblasti upravnog prava, a koje se isto tako tiču pomorske plovidbe, zavređuju, čini mi se, izuzetnu pažnju i neophodno im je posvetiti prostora, jer bez njih se ne može shvatiti ni celina funkcionisanja pomorsko pravne materije.
Naravno, sam predmet regulisanja ovog pitanja jesu pravne norme koje regulišu plovidbu morem. U prvom redu, naravno, u svrhu prevoza ljudi i roba, ali i daleko šire. Naime, radi se o mnogim brojnim pravnim odnosima i pravnim institutima, koji su prevashodno imovinskog karaktera, i normama upravnog prava, kojima se reguliše individualizacija morskog broda, njegova bezbednost, kako sa stanovništva gradnje, tako isto i sa stanovništva eksploatacije, i ukupna bezbednost plovidbe, da tako kažem, u najširem mogućem smislu te reči.
Posebnu pažnju, ovde, naravno, pravim ovakav uvod, zavređuje i stvarno pravni, ali isto tako i obligacioni deo, koji odavde proizilazi. To je kao predmet imovinskog dela ove pravne materije u pogledu stvarno pravnog dela, gde mislim pre svega na svojinska i susvojinska prava, ali isto tako i na založna prava na brodu, dok se obligacioni deo bavi regulisanjem ugovora i vanugovornih odnosa koji uopšte nastaju u pomorskoj plovidbi.
Samo unifikacija pomorskog prava, koja zasigurno karakteriše univerzalnost i partikularnost, ali isto tako i autonomnost, razvijala se krajnje neujednačeno. Ono što je gotovo primetno i može se reći da predstavlja svojevrsni paradoks, jeste da su potpuno suprotno očekivanjima prvobitno rešavana neka pitanja iz pomorsko-pravne i imovinske materije, a tek se onda prešlo na regulisanje statusa morskog prostora. Ukoliko i po ovom pitanju posmatramo napore međunarodne zajednice, a do današnjeg dana ih je bilo izuzetno mnogo po pitanju uređenja ove materije, on je zasigurno rezultirao prvenstveno na jednim sveobuhvatnim kodifikatorskim radom, a pre svega uobličenim kao Konvencija UN o pravu mora iz 1982. godine.
U toku 19. veka, a naročito nakon stvaranja nacionalnih država, u Evropi je doneto jedno celovito pomorsko zakonodavstvo upravo u evropskim državama. U tom smislu, naravno, vodeća je bila Francuska, koja je već 1807. godine, čini mi se, donela svoj trgovački zakonik, a čija druga knjiga upravo reguliše pomorsko pravo, a time, naravno, i pomorsku plovidbu, ono o čemu mi danas raspravljamo. To nakon nje čini i Nemačka, koja takođe u svom trgovačkom zakoniku iz 1861. godine uređuje ovu materiju, a koji je, naravno, inoviran 1897. godine. Ta dva zakona izvršila su zapravo presudan, odnosno ključan uticaj po pitanju regulisanja pomorske plovidbe i na sve druge evropske zemlje.
U kontekstu izmena i dopuna Zakona o pomorskoj plovidbi, o kojima danas raspravljamo, čini mi se da je bio vidan uticaj, ispravite me, naravno, ukoliko grešim, a možda i više od uticaja, Pomorskog zakonika Republike Hrvatske, pa je vidno da su neka njegova rešenja potpuno iskopirana. Naravno, kažem, ispravite me ako grešim, ali to je po meni i dobro, jer smatram i uvek ističem da je jako dobro kopirati ono što predstavlja dobra zakonska rešenja. U nekim delovima promenjena je samo jedna reč ili je zamenjena određena terminologija.
Tako, recimo, pomenuti hrvatski Pomorski zakonik npr. u članu 1, a kojim se menja član 4. i tačka 42, glasi – priznata organizacija je organizacija koja ispunjava uslove propisane posebnim propisom i koja je ovlašćena od strane ministarstva nadležnog za poslove saobraćaja, za obavljanje statutarne sertifikacije pomorskih brodova, koji obuhvata obavljanje pregleda i izdavanje propisanih isprava. Zapravo, celokupna definicija priznate organizacije identična je već spomenutom rešenju u hrvatskom Pomorskom zakoniku, s tim što se u ovim izmenama i dopunama javlja termin: „pomorskih brodova“, dok je u hrvatskom Pomorskom zakoniku upotrebljen termin: „pomorski objekat“, što lično smatram ispravnijim rešenjem i sveobuhvatnim, ukoliko se, recimo, pođe od neke banalne stvari. Na primer, ako uzmemo u obzir definiciju plovila koji je tehnički plovni objekat.
Svakako se u razlozima za donošenje ovakvog jednog zakonskog teksta navodi Konvencija o radu pomoraca i zasigurno je da se ovim izmenama usaglašavaju odredbe kojima se uređuje i rad lica mlađih od 18 godina i obaveze brodara da zaključe polisu osiguranja, odnosno da polože neko drugo jemstvo, a sve radi pokrića potraživanja po različitim osnovama, da ih sada ne bih posebno navodila.
Iako se u već spomenutim razlozima za donošenje navode međunarodne konvencije, pa se tako, pored Konvencije o radu pomoraca, navodi i Konvencija o identifikacionoj kartici pomoraca, a koju sam pomenula i sporan je taj rok izdavanja identifikacione kartice pomoraca, a budući pri tome da se svi međunarodni izbori pomorskog prava donose u formi međunarodnih konvencija, te ih možemo podeliti na izbore u oblasti bezbednosti plovidbe i na izbore u oblasti pomorskog privatnog prava. U tom smislu, neophodno je istaći i reći da je svakako najvažnija međunarodna konvencija iz oblasti bezbednosti plovidbe, Konvencija o zaštiti ljudskih života na moru, ili poznata kao SOLAS konvencija.
Naravno, povod njenog donošenja nije nimalo lep, kao što pretpostavljam da neki od nas znaju. To je bila katastrofa broda Titanik iz 1912. godine, da bi već sledeće 1913. godine bila doneta prva Konvencija o zaštiti ljudskih života na moru, poznata kao Titanik konvencija. Ali, usled izbijanja Prvog svetskog rata, takva konvencija nikada nije stupila na snagu i onda imamo SOLAS konvenciju, koja se po prvi put kao jedan opsežan i potpuno sažet međunarodni dokument donosi u Londonu 1929. godine, a danas je snazi SOLOS konvencija iz 1974. godine, naravno, sa protokolima iz 1978. i 1988. godine, po pravilu, naravno, sa brojnim amandmanima i sa brojnim aneksima.
Godine 1977. u tadašnjoj našoj zemlji, pošto smo ih mnogo promenili do ove sadašnje, donet je Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi i tim zakonom je zapravo u potpunosti kodifikovana ova materija o kojoj danas raspravljamo, jer se pošlo od jednog jednostavnog, rekla bih potpuno logičnog zaključka, da je potrebno izvršiti jedinstveno regulisanje pomorskog prava i prava unutrašnje plovidbe, što smatram uvek daleko boljim pristupom nego da se pomorska i unutrašnja plovidba regulišu odvojeno, ali mi smo, eto, pokazali da smo maheri da spajamo nespojivo, kao što je, recimo, planiranje i izgradnja, o čemu sam i govorila kada ste prošli put bili ovde, a tamo gde je potrebna kodifikacija, mi iz nekog razloga to uređujemo potpuno odvojenim zakonskim rešenjima.
Ono što je interesantno jeste da ovaj pomenut zakon iz naše tadašnje države iz 1977. godine, primenjivao se na našoj teritoriji sve do raspada Jugoslavije a pri tom nije imao nikakve izmene i dopune, pardon, nije izvršena ni jedna izmena. Izvršena je samo jedna dopuna i to 1985. godine.
Ovim izmenama i dopunama daje se mogućnost domaćim državljanima koji rade kao pomorci na brodovima stranih zastava da nastave potpuno nesmetano i neometano svoj rad na njima. To se ostvaruje i posredstvom unošenja odredaba Konvencije o identifikacionoj kartici pomoraca u predloženi zakonski tekst.
Ono što je činjenica i zasigurno je da su naši državljani suočeni sa brojnim problemima, a koje vi navodite u razlozima za donošenje ovog zakona i objašnjenjima i to prvenstveno sa problemima zabrane privremenog izlaska na kopno u onim lukama država koje traže da pomorci imaju već spomenutu identifikacionu karticu pomoraca, koja je izdata u skladu sa navedenom Konvencijom. Time se, ali po spornom pitanju, naravno reguliše i pitanje zabrane transfera i zasigurno potpuno opravdano menja član 84. ovakvim predloženim rešenjem.
U svakom slučaju, lično sam stava da ovo predstavlja dobro zakonsko rešenje kada govorimo o pomorskoj plovidbi, s tim što stoji sve one nedoumice i problematika koju je moj kolega Jovanović i izneo. Nadam se da će amandmanom bar nešto biti otklonjeno, a u prilog tome govori i činjenica da ovo predstavlja dobro zakonsko rešenje, što sam ispred Demohrišćanske stranke Srbije podnela samo jedan amandman, što nije svojstveno meni.
Dakle, u danu za glasanje poslanički klub SPO i DHSS, glasaće za Predlog zakona o pomorskoj plovidbi.
Kada je u pitanju, tu ću se kratko osvrnuti na preostala dva predloga zakona. Dakle, kada je u pitanju Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o državnoj pripadnosti i upisu plovila, koji se tiču izmena i dopuna formalno tri člana, ali zapravo suštinski se radi o izmenama svega dva člana. Činjenica je da se njima vrši usklađivanje, takođe sa domaćim pozitivno pravnim zakonodavstvom, tako što se njegove odredbe sada jednostavno upodobljavaju odredbama Zakona o prekršajima, kao što se to isto čini i o već prvo pomenutom Zakonu o pomorskoj plovidbi.
Ovde se potpunije određuje situacija kada pomorci koji rade na pomorskim brodovima, koji su upisani u Međunarodni upisnik pomorskih brodova, a koji pri tom ne ulaze na teritoriju naše zemlje da im nije potrebno odobrenje za boravak, što predstavlja dobro rešenje kao i dozvola za rad, a naravno opet sve u skladu sa pomenutim pozitivno pravnim propisima.
Naravno, i ovaj Predlog zakona poslanička grupa SPO i DSS podržaće u danu za glasanje.
Najzad u ovoj objedinjenoj raspravi imamo i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama, kojima se takođe vrši upodobljavanje odredaba sa važećim Zakonom o prekršajima i najuočljivije se ogleda po pitanju brisanja člana kojima se uređuje postupanje Komisije za prekršaje u plovidbi u prvom stepenu. Pojedinim predloženim odredbama vrše se izmene i dopune i time čini upodobljavanje sa odredbama Zakona o transportu opasnog tereta.
Potpuno prigodno se, takođe, dopunjuje i tekst predloženim izmenama, sve u skladu sa Evropskim sporazumom o međunarodnom prevozu opasnog tereta na unutrašnjim plovidbenim putevima koje je naša zemlja ratifikovala. Tako da se i pored ovih zahteva koji su propisani tehničkim pravilima za statutarnu sertifikaciju brodova unutrašnje plovidbe, brodova za prevoz opasnog tereta koji moraju sada da ispunjavaju zahteve i to utvrđene pravilima za klasifikaciju priznatih klasifikacionih društava.
Dobro je i ono što se takođe predlaže, zapravo predloženo rešenje koje predviđa smanjenje broja lučkih naknada. Sada ima samo dve naknade, to je radi obavljanja svakodnevne delatnosti i svakodnevnih aktivnosti, dok i ovakva odredba jednog dana ne bude izlišna i prevaziđena. Nadam se da će to biti uskoro kada se bude usvajao zakon kojim se bude uređivala materija plaćanja naknade za korišćenje javnih dobara, davanje lučkih koncesija.
Smatram dobro predloženim rešenjem odnosno, zapravo izvršeno je jedno potpuno normiranje materija njihovog davanja u skladu sa važećim Zakonom o javno pravnom partnerstvu i koncesijama. Iako se ovde zapravo radi o velikom broju izmena i dopuna i kada govorimo o ovom Predlogu zakona i o Predlogu zakona o pomorskoj plovidbi, mislim da je ovakvo predlaganje i da su ovakve izmene i dopune predložene bile celishodne i neophodne, prvenstveno da bi održavale stvarne potrebe koje sada postoje, jer neka zakonska rešenja i brojne zakonske odredbe jednostavno su bile prevaziđene, vreme ih je već demantovalo, ali da bi bile zapravo usklađene sa drugim važećim zakonima koji su na pravnoj snazi u našoj zemlji.
Naravno, u raspravi u pojedinostima bićemo u mogućnosti da razmotrimo sve podnete amandmane, a zaista ima dosta kvalitetnih amandmana koji zavređuju ne samo pažnju, već i mogućnost detaljnog njihovog razmatranja radi usvajanja i to kako bi bili implementirani u predložena zakonska rešenja, u cilju što kvalitetnijeg normiranja materije koju uređuje Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o plovidbi, lukama na unutrašnjim morima, kao i upravo predloženom Zakonu o pomorskoj plovidbi.
U pogledu i ovog zakona ispred DHSS predala sam jedan amandman, što kažem, to mi nije svojstveno. Tako da zasigurno iz mog ugla ovo predstavlja dobra rešenja, s obzirom na manjak amandman u ovoj raspravi. Taj amandman sam predala prvenstveno što je on odraz jednog tehničkog karaktera. Prvenstveno se moramo rukovoditi nomotehnikom koja mora biti na zavidnom nivou po pitanju svakog predloženog zakonskog rešenja. Na kraju krajeva, kao što sam već spomenula, mislim da ćemo brojna pitanja o kojima se može raspravljati razmotriti kada budemo imali raspravu u pojedinostima, po amandmanima. U svakom slučaju u danu za glasanje poslanička grupa SPO i DHSS podržaće i glasaće za sva predložena zakonska rešenja o kojima danas raspravljamo. Hvala vam.