Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olgica Batić

Olgica Batić

Demohrišćanska stranka

Govori

Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, članovi Vlade, kolege i koleginice, na prvom mestu što se tiče seta medijskih zakona, moram da pohvalim pre svega napor predlagača, Ministarstva kulture, budući da se radi o potpuno novim zakonima, bar kada se govori o Zakonu o javnom informisanju i medijima.
Dakle, nije se išlo za onim popularnim nekakvim izmenama i dopunama. Što se preostala dva zakona tiče, oni potpuno uređuju materiju koja do sada zakonski nije bila uređena. Naravno, da se u tom smislu može govoriti o reformskim zakonima, za razliku od onih zakona gde se donose izmene i dopune i gde te izmene i dopune ne doprinose izmeni teksta osnovnog zakona u procentu od 50% u kom slučaju se nikada ne mogu kvalifikovati kao reformski zakoni.
Načelno, moj kolega Mirko Čikiriz je već, kao ovlašćeni predstavnik izneo stav poslaničke grupe SPO DHSS što se tiče podrške davanja ovim medijskim zakonima, a sam zakon o javnom informisanju i medijima naravno, jasno je da se pošlo od onih koncipiranih ciljeva koji su, pre svega, iskazani u medijskoj strategiji, a koje je Vlada Republike Srbije usvojila 2011. godine.
Akcionim planom, koju tu spomenutu medijsku strategiju prati, predviđa se donošenje zakona o kojima danas raspravljamo i kada bilo ko od ovlašćenih predlagača, kaže mi smo naš posao završili, jeste u tom smislu što ste zakone uputili u skupštinsku proceduru, što se o njima raspravlja, ali ja bih dodala da ih niste završili, nego da vaš posao ovime tek počinje.
Nadam se, i očekujem nastavak rada i vašeg ministarstva kao i svih drugih po ovom pitanju. Budući da vaš rad tek počinje, kao što sam rekla, možete u to biti sigurni, jer postoji „eks nunk“ i „eks tunk“. Lako je doneti zakon, ali je teško pratiti njegove efekte u praksi i naravno, analizirati njegove primene kada za tako nešto dođe vreme, jer bez praktične primene ovih zakona oni će nažalost, postati samo mrtvo slovo na papiru.
Budući da sam vremenski prilično limitirana, svoju pažnju ću pre svega posvetiti predlogu zakona o elektronskim medijima. U tom smislu ću dati neke konstruktivne sugestije, a pretpostavljam da su i moje kolege to već učinile putem amandmana. Neke od tih amandmana sam pogledala i mogu sa sigurnošću reći da su izuzetno dobri.
Naime, u Zakonu o elektronskim medijima u članu 74. koji reguliše pružanje medijske usluge uz pribavljanje odobrenja, odnosno dozvole i to u stavu 1. u svojoj tački 3. kaže da medijsku uslugu pruža bez prethodno pribavljenog odobrenja, odnosno dozvole, pružalac medijske usluge koji reemituje program na teritoriji Republike Srbije u skladu sa odredbama Evropske konvencije o prekograničnoj televiziji. Budući da ovde kao i u čitavom zakonu provejava termin reemitovanja, mislim da bi bilo dobro da se i u članu 4. gde je predmet tog člana 4. značenje pojedinih izraza, da upravo ubacite i termin reemitovanja, a njegovu definiciju nije teško dati, budući da se za tako nešto može koristiti i definicija reemitovanje koja već postoji u Konvenciji koju je naša zemlja usvojila.
Što se tiče Zakona o elektronskim medijima, imam još neke sugestije, kao i neke moje kolege već sam spomenula dobre amandmane pojedinih kolega iz poslaničkih grupa i o tome ćemo raspravljati u raspravi o pojedinostima.
Ono što sa ovog mesta takođe moram da kažem, to neko može da spočita i da kaže da je to ono što većina danas ovde iznosi, ali činjenica jeste da je DHSS još pre nekoliko godina bila prvi inicijator i najglasniji zagovornik ukidanja RTV pretplate. Na tako nešto naišla je na podršku građana i ovoj Skupštini je predato preko 200 hiljada potpisa, kasnije se ta podrška građana uvećava. Tako da, što se tiče DHSS naravno da nam nije jasno zašto se ide na ukidanje RTV koja sada iznosi 500 dinara, da bi se 2016. godine uvela taksa. Nije pretplata ali je taksa, a u istom iznosu je. Budući da smo bili svedoci da su bila predlagana neka drugačija rešenja u ne tako skorom periodu, bilo je to činjeno pre godinu, godinu i po dana, kada se predviđalo da se medijski javni servisi finansiraju iz budžeta, da se RTV pretplata u potpunosti ukine. Razlog je vrlo jasan, recimo šta ukoliko ja uopšte ne pratim RTS i uopšte ne pratim medijski servis niti programe koje oni emituju, zašto bih bila obavezana da plaćam taksu u iznosu od 500 dinara?
Da li samo zato što me na to obavezuje ovaj član zakona i to član 38. zato što sam korisnika merila električne energije po stambenoj jedinici? Mislim da u tom smislu i 2016. godine, kada se bude otpočelo sa naplaćivanjem takse, da će opet građani naići na prilično nezadovoljstvo i mislim da to imate u vidu i kada se bude raspravljalo po amandmanima, budući da ima i amandmana koji upravo idu u cilju da se ovakv predlog, naravno, izbriše, jer ne smatramo ga celishodnim, a na otpor građana Srbije sigurno ćete, naravno, naići.
Ono što je poslanička grupa SPO-DHSS već iznela, a to je da ćemo naravno podržati ovakve medijske zakone, jer već sam rekla da pre svega namera predlagača je više nego dobra, a obezbeđuje se sve ono što je već i pobrojano u ovim zakonima. Naravno neću čitati ni obrazloženja, kao ni razloge za njihovo donošenje. Moje načelne primedbe odnose se na već pomenutu taksu, a ne ukidanje RTV pretplate i mislim da ćete sa sigurnošću naići na nezadovoljstvo građana 2016. godine kada budu bili primorani da plaćaju nešto što plaćaju i danas i što plaćaju dugi niz godina i to je to.
Budući da mi vreme ističe ovde ću se zadržati, a o ostalim i u pojedinostima po amandmanima svih mojih kolega, kao i poslanika moje poslaničke grupe. Hvala.
Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega imam nekoliko pitanja za Ministarstvo finansija. Moje prvo pitanje jeste kada, kako i na koji način da lekari koji su pritom privatnici, zapravo vlasnici privatnih ordinacija isto tako kao i veterinari, a koji su u majskim poplavama izgubili apsolutno sve, mogu da plate poreze i doprinose kada apsolutno u ovom momentu njima niko ništa ne plaća. Mislim na pružaoce usluga, a isto tako i na državu. Lekovi, potrošni materijali, benzin itd, u nedogled bi se moglo nabrajati, sve to oni moraju da kupe. Dakle, usluge moraju da pružaju, a niko ih ne plaća.
Pomoć nisu dobili, a što se tiče veterinara država im nije platila ni maj, ni jun, ni jul za urađeni državni program zaštite stoke. To su oni uradili pre poplave i zato nema zaraze.
Moje drugo podpitanje u vezi sa ovim jeste iz kojih razloga je gotovo postala praksa, da ne kažem manir u poslednjih nekoliko godina da se veterinarima na ime izvršenih usluga konstantno kasni sa plaćanjem i to obično do tri ili četiri meseca?
Oni svoje zaposlene koje imaju nisu otpustili, govorim prvenstveno o Obrenovcu, ali i o drugim poplavljenim područjima, veterinari su počeli da rade osmog dana nakon poplave, dok su lekari počeli da rade 15 dana nakon poplave. Oni moraju da rade, prinuđeni su na to, ali njihove naplate nema, iz nekih razloga, opšte poznatih, ona izostaje.
Ukoliko država veterinarima ne plaća 90 dana, pomenut maj, jun i jul, što je postala praksa i postao manir, onda bi bilo dobro, a ujedno je to i predlog demohrišćanima da veterinari državi plate doprinose tek onda kada država plati ono što im duguje. U suprotnom oni će zatvoriti svoje ordinacije. Seljaci će ostati bez usluga jer nema državne veterinarske službe. Do sada kao što znamo, veterinari koji imaju privatne ordinacije sve svoje obaveze prema državi su uredno izmirivali. Konkretno u Obrenovcu zbog opšte poznatog stanja oni više nisu u mogućnosti da to čine.
Dalje, što se tiče lekara isto vlasnika privatnih ordinacija na području Obrenovca, oni su svoj apel već upućivali i Generalnom sekretarijatu Vlade i Ministarstvu zdravlja, ali sve preko Lekarske komore Srbije.
Nije teško pročitati Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji svojim odredbama propisuje da privatna praksa može privremeno prestati sa radom, sa obavljanjem određenih zdravstvenih delatnosti ukoliko obavesti resorno ministarstvo, a to je Ministarstvo zdravlja o razlozima za privremeni prestanak. Ovde mi se čini da ne treba navoditi razloge, jer je razlog samo jedan, a to je danas opšte poznato.
S druge strane, isti taj Zakon o zdravstvenoj zaštiti propisuje da kada privatna praksa ne ispunjava uslove u pogledu kadra, u pogledu opreme, u pogledu prostora i lekova, Ministarstvo zdravlja može da donese rešenje o privremenoj zabrani rada. Sve je to svojim dopisom Ministarstvo zdravlja navelo u odgovoru Lekarskoj komori Srbije, iz jednog jednostavnog razloga, a to je zato što na lekare uopšte u privatnoj praksi primenjuju oni propisi kojima se uređuje oblast privatnog preduzetništva.
Zato pitanje koje postavljam Ministarstvu finansija jeste vrlo jednostavno, dakle lekari privatne prakse nakon poplava nemaju opremu, nemaju prostorije, oni su to izgubili tom elementarnom nepogodom. Imaju kadar koji trenutno ne može da radi, jer nemaju uslove kako bi taj kadar morao da se uposli i najlakše je sve zaposlene otpustiti i ugasiti privatnu ordinaciju, ali čini mi se da takvim nečim svi gube.
Moje pitanje je šta će u ovom slučaju Ministarstvo finansija preduzeti i da li postoji mogućnost da država nekako poveže staž u upravo ovim nabrojanim kategorijama, dakle preduzetnicima neko izvesno vreme, sve dok se ne steknu uslovi, naravno za njihov ponovni rad? Pored Ministarstva finansija naravno odgovor na ovo pitanje moglo bi mi dati i Ministarstvo rada, budući da je ono resorno, pored rada zaduženo i za zapošljavanje, kao i za boračka i socijalna pitanja. Hvala.
Žao mi je, ali još malo strpljenja, znam da moj umilni glas ne može da vam smeta.
I pored sve buke sam pomno saslušala i uvaženu koleginicu Čomić i naravno uvaženu ministarku Mihajlović i što se tiče amandmana na ovaj član donekle se moram složiti sa onim što je gospođa Čomić rekla, a evo i zašto.
U obrazloženju kojim se ne prihvata navedeno je da je prijava štete u najvećem broju slučajeva, znači u najvećem, već prijavljena. To se radi, zapravo tu se misli na izveštaje koje su podnele jedinice lokalne samouprave. Imate brojne jedinice lokalne samouprave gde komisije se ne odazivaju građanima i pored upornih apela, i pored upornih poziva, i pored upornih molbi građana da se odazovu da popišu štetu ili to paušalno rade. Dođe vam komisija. Dostavi vam blanko papir. Ostavi vam rok od dva ili tri minuta da popišete šta je to sve vam poplava uništeno, pa vam onda ostavi nekakav broj telefona da ih naknadno zovete pa da dopunite, ono što mislite ili ono što niste stigli da navedete. Onda se na taj broj telefona niko ne javi. To vam govorim ja, kao neko ko dolazi iz ugroženog područja, iz opštine Obrenovac koja je bila izuzetno pogođena poplavama.
Dostavila sam komisiji, deo popisala sam koliko ostavljenog vremena sam imala od dva do tri minuta jer su oni rekli da to što pre navedem. Ne mogu u dva minuta da navedem sve ono što mi je poplavom uništeno, ali imala sam i primedbe brojnih sugrađana koji su apelovali na mene da ta komisija kada već ostavlja brojeve telefona da se na te brojeve telefona bar i odazove, da znaju ljudi kome uopšte da prijave štetu. Vi imate, u to sam sigurna, svakog dana sam u Obrenovcu, mnoštvo ljudi koji štetu još uvek nisu prijavili.
Zato, samo mislim, ne branim, ni rešenje koje je predloženo amandmanom, može se prihvatiti i rešenje koje ste vi dali, ali s obzirom na situaciju na terenu kakva je danas u Obrenovcu, mislim da je ovaj rok jako mali, jer ljudi apsolutno nisu stigli i nisu bili u mogućnosti sve da prijave.
Mnogo je onih ljudi koji su se u Obrenovac više nažalost neće javiti, idu sa takvim stavom, koji nisu prijavili štetu. Neki još nisu ni otvorili svoje kuće, jer su otišli odmah posle poplava, nisu se još uvek ni vratili.
Ja vam konkretno govorim na svom primeru, ja u roku od dva minuta nisam mogla da popišem sve što mi je uništeno, posle 10 dana zvanja komisije, ja ne mogu nekoga da zovem svaki dan po šest puta, a da mi se taj ne javlja na mobilni telefon.
Samo predostrožnosti radi, ništa više. Hvala.
Hvala poštovana predsednice.
Naime, u obrazloženju kojim se odbija amandman koji sam podnela na član 1. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu stoji da se amandman ne prihvata iz razloga zato što se pod terminom „poslodavac“, u navedenom stavu podrazumeva domaće i strano pravno i fizičko lice koje zapošljava, tako da ne stoje navodi iz obrazloženja koji su sastavni deo mog amandmana, a kako se to dalje kaže – sve zbog specifičnosti propisa koji se odnose na međunarodni saobraćaj, koji su predmet uređivanja posebnog propisa.
Ukoliko niste primetili, videli ste da sam zapravo ovim amandmanom ukazala da prepoznajem nameru i intenciju predlagača, a namera i intencija predlagača upravo iz ovog člana 1. predmetnog predloga o kome danas raspravljamo jeste uređenje radno-pravnih pitanja, odnosno da se obezbedi primena Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu upravo i u slučaju međunarodnog transporta. Tako da, ono što stoji u navedenom obrazloženju uopšte nema apsolutno nikakve veze sa onim što je bio cilj amandmana koji sam ja predala.
Na pravnoj snazi u našoj zemlji postoji zakon koji se zove Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja i tim zakonom su jasno navedene odredbe i tim zakonom su zapravo jasno definisani slučajevi u kojima će za međunarodne sporove biti nadležni upravo domaći sudovi, sudovi Republike Srbije, pa to je slučaj i upravo za radno-pravne sporove.
Zato je amandman podnet upravo u cilju preciziranja, što nije prepoznato od strane mene kao podnosioca amandmana, i to tako što će se označiti da u svakom slučaju kada je u pitanju oblast transporta, govorim pre svega o međunarodnom saobraćaju, tim zakonom biti upravo predviđena nadležnost naših sudova i pre svega kako bi se ovako podnetim amandmanom obezbedila primena našeg Zakona o radu. Hvala.
Hvala puno. Konačno.
Poštovana predsednice, potpredsednice Vlade, uvaženi ministre, kolege i koleginice narodni poslanici, pravo da vam kažem da kada sam detaljno pročitala svih ovih 312 strana, a koliko broji ovaj Izveštaj Vlade Republike Srbije, tek onda mi je u potpunosti postala jasna prva strana koju je potpisao premijer. U njoj se između ostalog i kaže da se navedeni Izveštaj dostavi Narodnoj skupštini sa predlogom da se njegovo razmatranje, ponavljam razmatranje obavi na sednici Narodne skupštine po hitnom postupku.
Kada neki akt uđe u skupštinsku proceduru uobičajeno je da stoji razmatranje i usvajanje. Mislim da ovde nije reč o previdu, mislim da je ovde reč o nameri i to stvarnoj nameri. Pohvaliću naravno tu nameru. Pre svega predstavlja oprez gospodina Vučića, njegovu odgovornost, ali isto tako mogu da kažem poštovanje apsolutno svih narodnih poslanika i, bilo da dolaze iz redova opozicije, bilo da dolaze iz redova pozicije, a sve iz razloga da pojedinim izveštajima pojedinih ministara koji u svom skupu predstavljaju ovaj celovit izveštaj, naravno, ni sam premijer nije zadovoljan, pa je zato lepo čovek uzeo, prikupio ove izveštaje, preuzeo odgovornosti, ovde doveo, doduše ja sam očekivala mnogo veći broj ministara, ali danas je prisutan daleko manji broj ministara od očekivanog, da čuje šta o sastavu njegove Vlade misli kontrolni organ, a to je naravno Narodna skupština.
Naravno, pokušaću da pođem nekim redom. Nisu mi na prvom mestu jasne konstatacije, česte izjave poslanika da će se oni izjasniti, da će oni glasati ili neće glasati za Izveštaj, jer na prvoj strani, kao što sam rekla, nigde ne piše da će se o Izveštaju glasati. Mi Izveštaj samo razmatramo i tu je svaka tačka. Već sam objasnila, nije privid nego namera.
Neki spore to da se u Izveštaju iznose brojke, da su oni pretrpani nekakvim podacima, da su tu i slike, grafikoni. Vidite, po svojoj formi jedan izveštaj to mora da predstavlja, jer u suprotnom ne bi bio izveštaj, čisto pojašnjenja radi. Sve ovo sa svim tim tabelama, grafikonima, ciframa što u svojoj ukupnosti predstavlja ono što se zove izveštaj, ja delim, gledam i čitam u tri grupe.
Prvo su oni izveštaji koji su izuzetno dobri izveštaji gde se taksativno navodi sve što je rađeno, ne samo kao neka mapa gde se bilo, gde se boravilo, nego apsolutno sve šta se radilo, mere koje su preuzete i ono što se tek namerava preuzeti, a koje se odnose pre svega na resore. Tu prvo nabrajam one izveštaje koje smatram izuzetno kvalitetnim, a takve izveštaje predstavljaju izveštaji ministra Gašića, ministra Stefanovića, Selakovića, gospođe Mihajlović. Naravno, pohvaliću Izveštaj Generalnog sekretarijata Vlade, mislim da je izuzetan, kao i izveštaje gospodina Udovičića i gospodina Tasovca.
Drugu kategoriju Izveštaja po svom ličnom ubeđenju, a dozvoliću sebi naravno da budem lična, u tu grupu svrstavam one izveštaje koji teško da zaslužuju prelaznu ocenu, a to su izveštaji, moram spomenuti naravno i iskoristiti prisutnog, meni ovde omiljenog ministra, gospodina Velimira Ilića, onda Izveštaj Kori Udovički i Izveštaj Lazara Krstića, sada već bivšeg ministra. Ostali izveštaji koje nisam spomenula ne zaslužuju posebne pohvale, ne zaslužuju posebne ni pokude. Teško da se mogu pohvaliti kao dobri. Na kraju krajeva, ono što je dobro mislim da nema svrhe nešto preterano ni hvaliti, ali neki od izveštaja su nekonkretni, neki od izveštaja u pojedinim delovima sadrže i netačne podatke, a pojedina ministarstva čak u svojim izveštajima nisu mogli ni da poentiraju, a to je lako bilo učiniti, naravno, samo da su predstavili sve ono što su trebali da rade, a nisu uradili i da su svojim izveštajima obuhvatili sve ono što je u njihovom domenu i njihovom resoru bilo, a nažalost, to se ovim izveštajem pokazalo da jednostavno sopstvene nadležnosti svojih resora ne poznaju.
Pokušaću da krenem nekim redom. Izveštaj ministra finansija, kažem bivšeg ministra finansija, Lazara Krstića, počev od strane 100, pa tako ministar finansija navodi - u centrali Uprave za trezor određena su lica koja su bila neprekidno dostupna. Vidite, ovo je potpuno netačno. Kada zovem ili kada sam zvala ili pozovite vi sutra ili prekosutra, velika je verovatnoća da vam se apsolutno neće niko javiti i to ceo dan. Naravno, kaže se dalje u Izveštaju gospodina Krstića – omogućeno je svim korisnicima budžetskih sredstava da izvršavaju svoja plaćanja. Izvinite, pošto se svi predstavljaju, da se i ja predstavim, Olgica Batić, građanka Obrenovca, poplavljenog područja naravno. Morala bih gospodinu Krstiću da je ovde prisutan da kažem – vidite gospodine Krstiću, to u Obrenovcu ne funkcioniše. Apsolutno se ne vrše nikakva plaćanja, do skoro nismo bili ni u mogućnosti da vršimo ikakva plaćanja ičega. Kaže – u pripremi je zakon kojim će se urediti način, evidentiranje i kontrole primanja i trošenja sredstava. Ovo je izvrsna, gotovo epohalna ideja bivšeg ministra Krstina, samo što je to prvo moralo da se uradi, pa onda da se unese u ovaj izveštaj.
Kaže se dalje – otvoren je račun za brze donacije, pa se kaže – uplaćeno 500.000 evra. Super, ovde se postavlja pitanje – a gde je novac, koliko je potrošeno, da li se možda trošilo nenamenski i to jedinice lokalne samouprave, kome je novac dat, kome se to pomoglo od ovog novca? Naravno, ima li tu gde recimo Obrenovca, Krupnja i drugih poplavljenih područja? Onda se kaže da su poreske prijave umesto do 15.5. mogu se, zamislite, primiti i do 19.5. i to stoji u izveštaju bivšeg ministra Lazara Krstića.
Sve je to super, samo da posle tog 19. maja u poresku upravu je moglo da se uđe, a pazite gle čuda u Poreskoj upravi u Obrenovcu je čak i 20. maja bilo vode i nije moglo da se uđe u zgradu poreske uprave. Ne znam samo kome bi se te poreske prijave u to naknadno ostavljenom roku mogle dostavljati. Toliko o izveštaju gospodina, bivšeg ministra Krstića.
Što se tiče Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, pre svega sramno je da jedno ministarstvo koje nosi taj naziv, dakle, državne uprave i lokalne samouprave daje svoj izveštaj na nepunu jednu stranu. To je jako neozbiljno. Vidite, izuzetno neozbiljno. Znači, na strani 120 nalazi se izveštaj Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave. Tu se navodi da je organizovano dvadesetčetvoročasovno dežurstvo, naravno ministarka nije prisutna, ja bih je pitala – izvinite, a koja je korist iz toga i šta smo mi to imali od tog dvadesetčetvoročasovnog organizovanog dežurstva na dvije lokacije zamislite, na kojima se ministarstvo nalazi? Mislim da bi s te stavke i tog detalja ovaj izveštaj bi gotovo bio potpuno obesmišljen, a i ovako je obesmišljen.
Kaže se – formiranje zajedničkog centra za podršku lokalnim samoupravama. Pazite, u Obrenovcu je, ja dolazim iz Obrenovca, idem tamo svaki dan, spavam tamo, u onome što se kućom može nazvati, u stvari u onome što je ostalo od kuće. Tamo nisu čuli za to, ili srpski rečeno tome u Obrenovcu pojma nemaju.
Onda, kaže se – gradnja Sekretarijata za javnu politiku radi razvoja metodologije za procenu šteta. Meni je jako interesantno i zanimljivo kada se neko bavi osnivanjem bilo kakvog sekretarijata, bilo kakve javne politike, samo je moje pitanje ovde opet ne, naravno neću dobiti odgovor: Ko je ovo koristio? Gde je koristio? U kojim zemljama u sličnim situacijama se takvo nešto koristilo itd? Naravno mnoštvo je potpitanja, ali niste resorno odgovorni za tako nešto pa je iluzorno da vama postavljam ta pitanja.
Na kraju se navodi da je naravno, ministarka državne uprave u dva navrata posetila poljoprivredno područje. Izvinite, više nego sramotno. Ministar državne uprave da poseti u dva navrata poplavljena područja, pa se takstativno navodi koja poplavljena područja i oni se mogu navesti na prste jedne ruke.
Naravno, što se tiče, meni omiljenog uvaženog, cenjenog gospodina Ilića, s kojim sam vrlo rado u prošlom sazivu ulazila u raspravu, i zadovoljstvo je ulaziti, a i opšte poznata činjenica je već da mi volimo naše duele. On kao resorno nadležan za vanredne situacije, ne sporim to da ste obilazili, svaka čast, ja gotovo da sam fascinirana onim što ste na strani 117. naveli 17. maja gde ste sve bili i ja vam na tome čestitam, ja fizički ne bih mogla to izdržim i da obiđem sva ta mesta, eto duplo sam mlađa od vas, možda čak i viš. Ali, izveštaj ste dali na strani i po. Mislim da ste prvo pozvani bili da date od svih ministarstava, ako izuzmemo ova po „difoltu“ ministarstva silna koja su bila prvo pozvana da reaguju kao što su policija i vojska. Posle njih je trebalo vaš izveštaj upravo da bude najobilniji.
Naravno, u izveštaju ne navodite efekte, ne navodite konkretne mere, ne navodite pomoć, ne navodite procenu stanja, ne navodite predvidivost budućeg stanja, ništa od toga se ne nalazi.
Što se tiče Ministarstva poljoprivrede i tu imam zamerke. Prva radikalna zamerka, u stvari ja ne znam kako je to moglo uopšte da se desi, Ministarstvo poljoprivrede, da kada nabrajate područja, poplavljena područja kažete na strani 73. – na teritorijama gradova i opština gde je vanredna situacija na snazi, pa onda nabrajate: Šabac, Sremska Mitrovica, Ljig, Ub, Lajkovac, Osečina, Paraćin, Mionica, Svilajnac, Smederevska Palanka, Šid, Trstenik, Kosjerić, Bajina Bašta, Krupanj, Mali Zvornik, Koceljeva, Vladimirci sve veterinarske organizacije itd, ja ne znam da li znate da je i u Obrenovcu bilo poplava. Evo, završiću, pa mi slobodno odgovorite. Znači, u vašem izveštaju Obrenovac se ne pominje kao poplavljeno područje.
Mislim da je ovaj izveštaj mogao biti daleko kompletniji kada sam rekla da su neka ministarstva mogla poentirati zaista to zaslužilo da poentiraju, mislila sam upravo na Ministarstvo poljoprivrede, ali naravno vaš izveštaj je morao za tako nešto da bi dobio višu ocenu, morao biti detaljniji, morao biti konkretniji, svega znate ima malo pomalo, ali ničeg dovoljno. Naravno nije sve obuhvaćeno ili je nedovoljno obuhvaćeno, pa recimo, tako imate stranu 73. što sam spomenula poplavljeno područje Obrenovca nema na vašoj mapi, u vašem ministarstvu, stanje objekata za klanje, stanje prerađivačkih kapaciteta, stanje stoke.
Naravno, moram da vam dam jedan primer. U Obrenovcu imate dve privatne veterinarske stanice. Jedna od njih je samo dan ranije, znači, 15.5. završila državni program mera zaštite i stoka i zato je to razlog zašto u Obrenovcu sada nema zaraze. Namerno to govorim neću reći koja je stanica u pitanju, da ne bi bilo subjektivna ili bi mi se to spočitavalo.
Vidite ta ista stanica je bila poplavljena, a već 22. maja su dobili nalog Uprave za veterinu, ta ista veterinarska stanica, da organizuje službu. To je ta ista veterinarska stanica koja je primila grupu međunarodnih veterinara, a koji su došli da pomognu, oni su to uradili. To je za svaku pohvalu.
Na ovom mestu, budući da mi vreme ističe, iskoristiću da pohvalim prvenstveno građane Republike Srbije i volontere, koji na žalost u mnogim lokalnim samoupravama nisu naišli na tretman, na kakav su trebali da naiđu, pristojni, mladi ljudi, željni i spremni da pomognu ljudima u nevolji. Ali, na kraju krajeva moram ovde da spomenem još i to da je u Obrenovcu mnogo bolje organizovana veterinarska nego zdravstvena služba, zamislite. Pomoć seljaka, seme đubra, nafta, od toga ništa. Znači, morali ste biti efikasniji brži i morali ste biti inventivniji.
Naravno, kada je ovaj izveštaj u pitanju, mislim kada bi ovaj izveštaj što u svojoj ukupnosti predstavlja pojedinačnih ministara koji čine Vladu Republike Srbije bilo merilo rada svakog ministra ponaosob, mislim da bi premijer Vučić mogao već odmah da izvrši rekonstrukciju i četiri, pet ministara odmah da smeni pošto se pokazalo da nisu moralno odgovorni da sami podnesu ostavke.
Na samom kraju moram da spomenem, budući da u na 123 strani počinje izveštaj Hidrometeorološkog zavoda, moje pitanje, i pitam se svo vreme od kada smo dobili izveštaj, ne znam za koga je Hidrometeorološkog zavod uopšte pisao upozorenja, zašto je pisao, kakav je efekat i kome je pisao.
Naravno, na sve ovo sam ukazala, a mislim da građani Obrenovca ovo vrlo dobro znaju. Budući da me vreme ograničava, mislim da sada kada bi i blanko rekli da vanredna situacija se u Obrenovcu produži i traje narednih pet godina ništa ne bi promenili jer situacija u Obrenovcu je daleko od redovne, daleko od normalne.
Ono što je najbitnije jeste da pre svega ovo što sam rekla, ne govorim kao narodni poslanik, niti politički koristim, ovo govorim kao građanka Obrenovca, kao neko ko je tamo odrastao, kao neko kome je tamo dom, kao neko kome je tamo porodica, kao neko ko je tamo svaki dan. Nažalost Obrenovac kao grad više ne postoji. Sve što je ostalo od Obrenovca, ostala je još jedino opštinska vlast, a pri tom moram biti potpuno iskrena, pa na komentare nekih kolega koji su ovde spočitavali mnogo toga reći, da obrenovačku vlast ovakvu kakva je čine koalicija DS, URS i SPS. Hvala.
Davali ste svima pravo…
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, kolege i koleginice, konačno danas raspravljamo i izmenama i dopunama Zakona o radu i dugo očekivanoj polemici uopšte radnog zakonodavstva i njegovog usklađivanja sa tekovinama EU. Javnosti radi, ovo nije nov Zakon o radu, ovo su izmene i dopune Zakona o radu i u tom smislu usklađivanje istog sa radno-pravnim zakonodavstvom ili ne usklađivanja sa radno-pravnim zakonodavstvom EU zavisi od vida gledanja.
Činjenica je da je raspad srpske ekonomije, a znamo kako se srpska ekonomije urušavala za posledicu je jednostavno imala i raspad svih onih radnih navika. Činjenica je da sadašnje radne generacije apsolutno nemaju nikakav radni entuzijazam, a takav je i njihov radni učinak, a nemaju, čini mi se, ni radnu kulturu kao što su to imali naši preci.
Činjenica da smo po tom pitanju takođe poprilično kao društvo potonuli i da su sve ređi oni pojedinci koji časno, pošteno i odgovorno obavljaju svoj posao, koji zapravo svoj rad posmatraju kroz jedan vid i kroz jednu prizmu dugovečnosti i koji su tako reći spremni da se radno žrtvuju, a zarad boljeg sutra, danas se za manju platu ako treba, a sve zarad dobrobiti i njima, ali i mnogim drugima.
S druge strane, to je uvek strana poslodavca, opet stoje činjenice koje nama kao društvu nikako ne idu u prilog. Činjenica je da su mnogi poslodavci naučili, napustili onu staru opšte poznatu, domaćinsku kulturu koja je toliko vekova negovana u našem srpskom društvu. Činjenica je da isti imaju mnogo niži nivo poštovanja ličnosti prema onima koji rade za njih, a to su srpski radnici. Tako smo vremenom ulazili u jedan začarani krug iz koga je veoma teško izaći, a naravno da nikada nije dobro niti poželjno ono društvo u kome naravno, zaposleni puno toga zameraju poslodavcima kao ni obrnuti sled događaja kada poslodavci puno toga zameraju zaposlenima.
Da se razumemo, Srbija je davno prestala da bude samoupravno društvo. Srbija je danas kapitalističko društvo i to onakvo društvo u kome onaj ko je zapravo vođa posla odlučuje o tome ko će za njega da radi i on je taj koji bira zaposlene.
Konačno je došlo vreme da se shvati da upravo i samo fleksibilnost u zapošljavanju i zapravo ista takva fleksibilnost u otpuštanju omogućava i podstiče mobilnost na tržištu rada i da takva mobilnost zaposlenih može ostvariti deo da svaki radnik pronađe mesto pod suncem.
U tom smislu DHSS podržava dobar deo predloženih izmena i dopuna, kažem i naglašavam, samo deo izmena i dopuna. Takođe jasno je da nijedan poslodavac neće otpustiti radnika sa kojim je zadovoljna itd.
Naravno, sa druge strane mora se biti objektivan i moraju se reći neke stvari, a to je ukoliko mi težimo i ukoliko mi postignemo tu dugo željenu u privatnom sektoru fleksibilnost, a ta ista fleksibilnost u privatnom sektoru omogućava da oni koji su najbolji imaju radna mesta, pa ako onda i moramo da imamo nezaposlenost, a nezaposlenost jednostavno ne može da nestane preko noći, onda neka nezaposleni onda bar budu oni najlošiji, a ne najbolji u našem društvu.
Želim da sa ovog mesta uputim i jednu poruku, a to je da građani ne moraju da brinu, jer naravno nema razloga da brine onaj da će biti otpušten samo zato što se nešto menja ili se nešto dopunjuje ovakvim Predlogom zakona, ali biće otpušten svako ko ne radi dobro, i svako onaj kome je javašluk zamenio marljivost i svako onaj ko svoje radno mesto posmatra fotelju sa kojom je srastao.
Kada je u pitanju ovaj zakon, sve ono što se odnosi na promene u načinu zapošljavanja, utvrđivanju zarada, DHSD će podržati. Međutim, ovaj zakon iako je učinio nekih bitnih oko 20-ak novina ima i dve jedne ozbiljne mane na koje moram da ukažem, a putem kojim se reagovala je i amandmanski, jer prosto ne mogu da verujem da su te dve, po meni, upadljive mane, namera predlagača, već verujem da su one posledica slučajnog privida predlagača.
Prva mana jeste što se ovakvim predlogom zakona predviđa mogućnost da stranci koji imaju dozvolu za rad u Srbiji mogu da bez ograničavanja zasnivaju radni odnos na određeno vreme sve dok im ta dozvola traje. Dozvolu za rad stranac dobija tako što poslodavac na primer pošalje pismo u kome navede da mu je potreban određen strana imenom i prezimenom.
Budući da nema ograničenja u pogledu toga, naravno, ukoliko stranac može da radi u Srbiji, niti takvog ograničenja može biti, to znači da se prema predlogu sa strancem, upravo prema ovako jednom predlogu zakona sa strancem može zaključivati ugovor o radu na određeno vreme, bez ikakvih ograničenja. Čini mi se da će ovakvo rešenje, vremenom napraviti jednu nezdravu, napraviti jednu nelojalnu konkurenciju na našem tržištu, jer će, recimo, na primer, poslodavci Subotice zapošljavati građane Srbije sa mađarskim državljanstvom.
Na primer, ukoliko zaposle državljanina Mađarske moći će sa njim da imaju ugovor o radu na određeno vreme koliko god žele, a ukoliko zaposle recimo, državljanina Srbije onda taj rad na određeno vreme može zaista i da traje na određeno vreme. Isto tako nešto može se dogoditi u Malom Zvorniku, u Novom Pazaru, može se dogoditi u Dimitrovgradu, u Medveđi itd. Svi znamo kuda bi takvo nešto vodilo.
Mislim da tako nešto ne sme da se dozvoli, jer će se sa jedne strane uneti nelojalna konkurencija, sa druge strane diskriminacija, a sa treće strane ono što je jako bitno time će biti ugroženi dugoročni nacionalni interesi.
Naravno, druga mana, što smatram takođe, već sam rekla prividnom zakonodavstva, jeste ona upravo iz člana 82. ovog Predloga zakona o izmenama i dopunama. Naime, mi ne možemo da dozvolimo sebi taj luksuz da trudnice u otpuštanju budu izjednačene sa svim drugim zaposlenim.
Mi kao DHSS jednostavno ovakav član zakona ne možemo da prihvatimo niti da preo njega olako pređemo i zato smo u istom cilju amandmanski reagovali. Skloni smo čak, eto i da pozovemo ministarstvo da jednostavno odustane od tog člana 82. i njegovog stava 1 koji naravno decidno kaže da se u stavu 187, na kraju stava 1. dodaje zapeta i reči: osim ako su se stekli uslovi iz člana 179 i stava 1 do 3 ovog zakona, a ukoliko pročitate član 179. stav 1. tačku 1. pa se kaže: „ako ne ostvaruje rezultate rada“ itd.
Sigurno je da žena koja je u sedmom mesecu trudnoće ne može da ostvaruje reuzultate rada…
… koje je ostvarivala pre nego što je bila trudna. Naravno, o ovim i o svim drugim konkretnim stvarima u raspravi o pojedinostima. Hvala.
Ovaj amandman koji sam na član 2. podnela jeste upravo u cilju preciziranja i mislim da ovo kada se u obrazloženju kojim se odbija ovaj amandman kaže – predstavljao bi nepotrebnu intervenciju u tekstu, mislim, da je tu Vlada mislila na intervenciju u svom prvobitnom tekstu.
Meni je dobro što je u stavu 2. ovog člana 2. poslušan Zaštitnik građana budući da je formulacija u obimu neophodnom da se svrha ograničavanja zadovolji u demokratskom društvu. Ono što je upravo na mišljenje Zaštitnika građana implementirano u ovakav jedan nacrt zakona i mislim da ukoliko ste u obrazloženju već stavili da nema potrebe da se ovakav amandman prihvati jer predstavlja nepotrebnu intervenciju, da je on usklađen, u skladu sa određenim članovima Ustava Republike Srbije. Onda mislim da ste trebali da poslušate bar ono što je u nacrtu i u svom mišljenju i ovom predlogu zakona dao Zaštitnik građana, a odnosi se na ratifikovane međunarodne konvencije i to pre svega mislim na Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Vrlo izričito je to Zaštitnik građana napisao u svom nacrtu i mislim da takve ratifikovane konvencije predstavljaju deo pozitivno-pravnog sistema i nikako ne predstavljaju pretrpavanje, niti kako vi to u obrazloženju navodite jednu nepotrebnu intervenciju. Hvala.
Ovde se takođe u obrazloženju zašto se ovaj amandman ne prihvata kaže da bi prihvatanjem predloženog amandmana ovaj stav ovog navedenog člana učinio bi se manje preciznim i stvorio bi prostor za različita tumačenja. Vidite, to nije tačno. Kada određujete da sud određuje primenu posebne mere u svom stavu 1. kažete – sud može odrediti primenu posebne mere. Onda lepo možete u tom istom stavu odmah da kažete Viši sud i mislim da bi to onda bilo i preciznije i korektnije i sa stanovišta nomotehnike jedna ispravnija i preciznija pravna norma. Hvala.
Hvala. Što se tiče ovog člana, zapravo amandmana na ovaj član 4, a radi se o članovima 15, 15a, 15b, 15v i 15g. Gotovo u svakom od nekih članova imala sam da dodam po neku reč upravo u cilju preciziranja. Neke od ovih izmena ubacivanjem određene reči kao što je recimo „vanraspravno“ predstavljaju sitne tehničke korekcije. Čisto da bi se znalo, jer imamo raspravno i vanraspravno. Tako da deo tog obrazloženja i ne mogu prihvatiti.
Što se tiče člana 15b tu sam samo precizirala ko u slučaju opravdane sprečenosti menja direktora Agencije? Ono što mi je posebno zasmetalo u odbijanju ovog amandmana jeste deo koji se odnosi na član 15v, a odnosi se na prikupljeni materijal koji se odnosi na krivično delo i na učinioca i da se isti može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku iako je on prikupljen bez obrazloženog predloga javnog tužioca, a ukoliko način njegovog prikupljanja nije u suprotnosti sa odredbama kojim se uređuje Krivični zakonik.
Ono poslednje što je učinjeno putem ovog amandmana jeste jedna tzv. tehnička korekcija, a to je da kada kažete – podaci o predlaganju, odlučivanju i primeni posebnih mera predstavljaju tajne podatke, onda morate da navedete da je to u skladu sa nekim zakonom. Uporno, sve vreme kada govorite o tajnim podacima, kada se nešto čuva kao tajna, uporno izbegavate da se pozovete na Zakon o tajnosti podataka, a ne znam iz kojih razloga. Znam da one uredbe koje treba da budu donešene za njegovu primenu u praksi nisu učinjene, ali ako kažete da su u skladu sa nekim zakonom, mislim, da je onda konkretnije reći u skladu sa kojim tačno zakonom. Hvala.
Hvala puno.
Ja su se truditi da se držim isključivo teksta amandmana. Mislim da bi trebalo razmisliti o ovom amandmanu gospodina Dragana Šutanovca. Mislim da smo, što se tiče određenih delova ovog amandmana, nešto drugačije govorili u raspravi u načelu, a nešto drugačije govorimo sada kada govorimo u raspravi u pojedinostima.
Ono što je interesantno kada se u ovom amandmanu kaže u članu 15b: „u slučaju donošenja naredbe iz stava 1. ovog člana, direktor Agencije odmah podnosi predlog“, jeste da smo se u raspravi u načelu, počev od mene kao prva koja je bila ovlašćeni predstavnik, pa do gospodina Neđe Jovanovića, gospodina Momira Stojanovića i svih ostalih, pa čak i vas, ministre, saglasili da je rok od 48 sati jako dug rok diskutabilan i da ćete prihvatiti eventualno amandman koji bude išao u nekom drugom pravcu i predstavljao bolje rešenje.
Predsedavajuća, ako mi istekne vreme, koristiću vreme ovlašćenog predlagača.
Ne može jedno da se govori sada, a nešto drugo je govoreno ranije. Ima odličnih delova ovog amandmana i to treba pohvaliti.
Ja ću lično podržati ovaj predlog gospodina Šutanovca kada kaže: „Ako se usvoji predlog iz stava 2. ovog člana, sudije će naknadno odobriti proširenje primene posebne mere. Ako odbije predlog, sud će obavestiti lice koje je došlo u kontrakt sa licem kojem se primenjuju posebne mere da je i ono bilo pod tim istim posebnim merama, a materijal prikupljen u skladu sa stavom 1. ovog člana se uništava i …“.
Bila sam ovlašćeni predstavnik. Kako nisam?
Pa, bila sam ovlašćeni, ali dobro, nema problema.
Mislim da ovakvo rešenje Dragana Šutanovca ne predstavlja nikakvu njegovu novu pamet. Pri tome, ovakva rešenja mislim da su isto tako već prihvaćena u praksi i primenjuju se nekih drugih evropskih zemalja, pre svega onim zemljama kojima je poznat tzv. poznat pandan na našoj BIA-i, one službe koje imaju u sebi element i obaveštajnog i kontraobaveštajnog, a pri tome ne mislim na Francusku. Hvala.
Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, predstavniče ispred BIA, dame i gospodo kolege i koleginice, danas pred sobom imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o BIA koji suštinski samo predstavljaju ispravljanje onih neustavnih odredaba osnovnog teksta zakona, a čija je neustavnost utvrđena upravo odlukom Ustavnog suda od 26. decembra i neustavnost se ogleda u smislu već pomenutih članova 13, 14 i 15.
Kako je odluka Ustavnog suda, kako se to u obrazloženju Predloga zakona i navodi, doneta dana 26. decembra, a njenog objavljivanje trebalo je da usledi šest meseci iz razloga opšte poznatih, a ti opšte poznati razlozi su upravo održavanje izbora. Žao mi je što nije poštovan taj rok od šest meseci, te je odluka Ustavnog suda zaista i bila objavljena u blagovremenom roku, a taj rok protekao je juče, pošto je juče bio 26. a ujedno i poslednji dan za njenog objavljivanje.
Izmene i dopune Predloga zakona koji danas imamo pred sobom mislim da predstavljaju nužnost. Mislim da po tom pitanju apsolutno svi možemo biti saglasni, baš kao što su istog mišljenja, kao što su upravo ove izmene i dopune je i inicirao Ustavni sud, a nakon njega i Zaštitnik građana koji je dao mišljenje na Nacrt predloga ovakvog zakona, izmena i dopuna Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji.
Mislim da se od te nužnosti i potrebe moglo otići jedan korak dalje, da sam ispred DHSS sasvim sigurna da će se u nekom narednom periodu naći neke opet nove izmene i dopune Zakona o bezbednosno-informativnoj agenciji, budući da za tako nešto ima potrebe, ima smisla.
Stvarnost je tu da postojeće neke odredbe upravo idu u pravcu toga i govore o tome da ih je vreme davno demantovalo i da jednostavno moraju biti usklađene, u skladu sa savremenim potrebama i naše države, ali i našeg društva.
Svakako je učinjen jedan pomak da se izmenama konkretizuju posebne mere, ali istovremeno da se konkretizuje i sadržaj posebnih mera, što svakako predstavlja daleko značajniju činjenicu kada o ovome govorimo. Svakako se omogućuje bolja primena zakona, a u praksi, ono što je još bolje, ovim se omogućuje i njegova predvidivost upravo kada govorimo o primeni u praksi.
To je odličan iskorak, za razliku od onog osnovnog teksta zakona, gde su upravo odstupanja od načela nepovredivosti i pisama i drugih sredstava opštenja bila regulisana na jedan prilično konfuzan način, potpuno nerazumljivim odredbama, pa je, recimo, u tadašnjem članu 14, koji se hvala bogu menja i proglašen je neustavnim, bilo predviđeno da odstupanje od načela nepovredivosti tajnosti pisama i drugih sredstava opštenja, na predlog direktora Agencije, se odobrava odlukom predsednika Vrhovnog kasacionog suda, odnosno sudija. To je posebno konfuzna odredba, odnosno deo odredbe - tog suda koji je ovlašćen da po ovim predlozima odlučuje u slučaju odsustva predsednika suda, u daljem tekstu – ovlašćeni sudija. Bili su predviđeni daleko duži rokovi od sada predviđenih. Potpuno su pobacana ovlašćenja direktora Agencije, s brda-s dola, u pogledu njegovog postupanja u slučajevima hitnosti, itd.
Trudiću se da pođem nekim redom, budući da se izmene i dopune odnose na tri člana koje je Ustavni sud proglasio neustavnim.
U članu 1. taksativno su navedene posebne mere, ima ih četiri, kojima se upravo odstupa od već pomenutog načela, Ustavom garantovanog načela tajnosti pisama i drugih sredstava opštenja, s tim što se upravo poslednjim stavom ovog člana 1. predviđa da se uz ove prve dve navedene posebne mere može odrediti tajni nadzor, snimanje mesta, prostorija, predmeta, uključujući i uređaje za automatsku obradu podataka i opreme na koju se čuvaju ili se mogu čuvati elektronski zapisi. Dobro je što je jedna ovakva mera predviđena i to kao prateća mera i što se za ovakvu jednu istu meru traži odluka suda.
Naravno, po ovom pitanju moram biti saglasna sa onim što je u svom mišljenju, kada se izjašnjavao o nacrtu Predloga zakona istakao gospodin Saša Janković, a to je da iako se ovakvom jednom posebnom merom, govorim o posebnoj meri iz poslednjeg stava ovog člana, ne zadire u tajnost komunikacije u svom punom obimu, ipak se mora voditi računa o tome da se ovakvim posebnim merama zadire u pravo građana na privatnost i uopšte pravo na život. To je garantovano i članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a budući da je takva evropska konvencija ratifikovana, ona je sastavni deo našeg pozitivnog pravnog sistema.
Ustav Republike Srbije u svom članu 41. stav 2, upravo ste pomenuli taj član, dopušta odstupanje tajnosti opštenja samo radi vođenja krivičnog postupka i zaštite bezbednosti Republike Srbije, što je članom 2. Predloga izmena i dopuna ovog zakona i navedeno. To je pohvalno i to moram napomenuti.
Time je izmenjeno rešenje koje je predviđao nacrt ovog zakona, a po kome se posebne mere mogu odrediti kada postoje osnovi sumnje da se preduzimaju ili pripremaju radnje usmerene protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije.
Da je takvo rešenje ostalo i prekopirano upravo u ovaj predlog zakona, a iz njegovog nacrta zakona, onda bi ostao onaj deo – ustavno uređenje, te bi onda opet neko mogao pokrenuti pitanje ocene ustavnosti takve jedne odredbe. Sigurna sam da bi u tom slučaju Ustavni sud zauzeo stav kakav je i zauzeo povodom odredbi 13, 14. i 15. i takvu jednu odredbu proglasio kao neustavnu.
Dobro je što se upravo ovakvim jednom članom predviđa osnov sumnje kao materijalni uslov, a s druge strane kao zaštitni objekt uzima se bezbednost Republike Srbije, a ne ona celokupna formulacija – ustavno uređenje i bezbednost Republike Srbije i time je uvaženo mišljenje koje je u svojim decidno navedenim stavkama dao Zaštitnik građana.
Ono što takođe treba napomenuti, ovim članom se vodi računa i poštuju se i načela supsidijarnosti, ali i načelo srazmernosti, i to upravo u pogledu primene ovih posebnih mera taksativno navedenih članom 1. Pre svega, ogleda se u delu zakonske formulacije u članu 2. i njegovom stavu 2, u obimu neophodnom da se svrha ograničavanja zadovolji u demokratskom društvu. Naravno, u pogledu tog člana imala sam određene amandmane kojima mislim da se jedan ovakav član može konkretizovati. Recimo, da se ovde umesto tačke stavi zarez i da se navede – a u skladu sa Ustavom i ratifikovanim međunarodnim konvencijama, budući da smo neke od njih ratifikovali.
Dalje, umesto da o primeni ovih posebnih mera odlučuje predsednik Vrhovnog kasacionog suda, kao što je to predviđeno osnovnim tekstom zakona, ili sudija koga on odredi, kako je to bilo potpuno nebulozno navedeno – ovlašćeni sudija koji ga je menjao u slučaju njegovog odsustva, i kako je skaradno glasio ceo taj član 14. osnovnog teksta zakona, koji je glasio – odnosno sudija tog suda koji je određen da po ovim predlozima odlučuje u slučaju odsustva predsednika tog suda.
Sada je ovakvo rešenje daleko ispravnije i sada takvu odluku donosi predsednik Višeg suda u Beogradu, odnosno, kako glasi – sudija kojeg on odredi među sudijama koji su raspoređeni u posebno odeljenje tog suda za koje je zakonom predviđeno da postupa u predmetima krivičnih dela, organizovanog kriminala, korupcije, posebno teških krivičnih dela. Naravno, ovde treba podvući – nikad i nikako ne treba smetnuti sa uma da se nadležnost posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu prostire na celu teritoriju naše zemlje.
Ono što je dalje dobro u ovim izmenama i dopunama, jeste što se članom 4. Predloga zakona uvodi dvostepenost u odlučivanju suda u primeni posebnih mera. To je nešto što svakako predstavlja dobro rešenje, ali isto tako mi se donekle čini da je možda poražavajuća činjenica da ta dvostepenost koja je predviđena ovakvim jednim izmenama i dopunama nije omogućena i nije data onim licima čija su prava, recimo, ograničena upravo odlukom prvostepenog suda. Mislim da se nije vodilo računa o tome ili da se jednostavno tako nešto previdelo, a nije se smelo prevideti.
Takođe, kada se u nekom članu ovog predloga zakona kaže da odluku o žalbi donosi veće, to veće uvek morate definisati, morate ga odrediti, morate reći da je to vanraspravno veće, iz razloga jer je to bolje radi preciziranja. U tom smislu sam isto podnela amandman. Bolje je i zbog nomotehnike, zapravo sa stanovišta nomotehnike, jer ovaj zakon ne treba da bude jasan samo predlagaču, niti treba da bude jasan samo nama, već treba da bude jasan svakome ko želi da ga pročita, odnosno svim građanima Republike Srbije.
Kada se govori o mogućnosti koju predviđa član 4. upravo istog ovog Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona Bezbednosno-informativne agencije, tačnije radi lakšeg pregleda, to je navedeno u članu 15b, u svom prvom stavu, a tiče se, naravno, proširenja posebne mere po odluci direktora Agencije, to rešenje svakako jeste celishodnije, to rešenje jeste efikasnije i, ako hoćete, možda jeste i racionalnije, ali to rešenje mora imati svoj balans, a taj balans jeste restriktivnost. Takve mere se moraju potpuno restriktivno primenjivati. Dakle, morao bi se ojačati zapravo taj mehanizam kontrole sprovođenja proširenja posebnih mera.
U stavu 2. ovog istog člana kaže se da direktor Agencije u roku od 48 sati podnosi predlog za naknadno odobrenje proširenja primene posebne mere.
Moje prvo pitanje jeste, a šta ukoliko je direktor Agencije, recimo, opravdano odsutan, nalazi se na službenom putu, otišao je u Ameriku ili je ne daj Bože bolestan, ili ima smrtni slučaj, ko će njega menjati? To nije predviđeno zakonskom odredbom, a mislim da bi trebalo biti predviđeno i mislim da se mogao ubaciti još jedan stav. Pretpostavljam da bi ga onda menjao dežurni agent, ili da bi ga menjalo lice, u svakom slučaju koga bi on po tom pitanju ovlastio. Mislim, da je upravo jednim takvim stavom trebalo decidno, zakonski i odrediti. U tom cilju sam podnela amandman, tehničke je prirode, a radi preciziranja.
U pogledu ostavljenih rokova, smatram da je ovo rešenje potpuno opravdano, s tim što je paradoks da se mogu braniti potpuno dva različita rešenja, ono koje je navedeno ovim predlogom zakona, ali i rešenje da su ovi rokovi preveliki. Objasniću zašto lično smatram da su takvi rokovi predugi.
U pogledu svih tih ostavljenih rokova, s jedne strane imamo 48 sati koji stoje na raspolaganju direktoru Agencije da podnese predlog, govorim o ovom proširanju, da podnese predlog za naknadno odobrenje proširanja primene posebnih mera, a onda, sa druge strane, imamo 48 sati koliko sudu ostaje na raspolaganju da o takvom jednom podnetom predlogu direktora odlučimo. Ako saberemo 48 sati matematički, koji pripadaju direktoru Agencije i sudu, koliko mu je na raspolaganju vremena da o tom predlogu direktora Agencije za naknadno odobrenje proširenja primena mere odlučujemo, onda dobijamo 96 časova vremena za podnošenje i donošenje odluke o predlogu.
Moje pitanje jeste zašto baš ovoliki rokovi? Recimo, na primer, za 96 sati ja, vi ili bilo ko može da doleti iz Australije, da uradi nešto ili da uradi mnogo toga, da se vidi i sretne sa nekim, ili da se vidi i sretne sa mnogima, da se vrati u Australiju i da ne istroši vreme od 96 časova. Sporno mi je samo i ne znam zašto baš rok od 48 sati i za direktora. Mislim da se tu trebalo ići na automatizam odmah, a navešću iz razloga što je učinjena jedna greška u obrazloženju ovog predloga i to kada govorite o objašnjenju osnovnih pravnih instituta i pojedinačnih rešenja, i to na strani petoj, pasus drugi, rečenica druga, peti red, kažete – u tom slučaju direktor Agencije ima obavezu da odmah podnese predlog za proširenje primene posebne mere o kojem odlučuje sud. Ili vam obrazloženje nije usaglašeno sa odredbom teksta zakona, a smatram da ono što se navodi u obrazloženju da direktor odmah, a ne u roku od 48 sati, svakako predstavlja celishodnije i daleko prihvatljivije rešenje.
Kada govorite u skladu sa odredbama zakona kojima se uređuje tajnost podataka, sigurna sam da mislite na Zakon o tajnosti podataka koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2010. godine u setu paketa, čini mi se, ispravite me ako grešim, tada 54 zakona, a o kome bi naravno imala mnogo šta da kažem i to ne baš tako pohvalnog, koji je donet da bi eto tako bio donet, a ne da bi živeo u praksi, jer ne može da zaživi u praksi, budući da mu za njegov život u praksi nedostaju neophodni podzakonski akti koji još uvek nisu doneti. Ovde svakako treba napomenuti, treba istaći činjenicu da smo mi ratifikovali Sporazum o razmeni tajnosti podataka i sa EU i sa NATO.
Moje pitanje je isto, oko kojeg imam nedoumica, kada govorite u skladu sa odredbama zakona kojima se uređuje tajnost podataka, da li sve vreme mislite upravo na Zakon o tajnosti podataka koji je stupio na snagu 1. januara 2010. godine? U svakom slučaju uvažavajući pre svega odluke Ustavnog suda i ovaj predlog o kome danas raspravljamo, DHSS isto kao i SPO ovakav predlog zakona podržaće u danu za glasanje.
Istaći ću ovde činjenicu što sam već spomenula nekoliko puta u svom obrazlaganju, jeste da sam podnela nekoliko amandmana kojim se vrši, mislim, i tehničko preciziranje, a suština se pak ne menja, a suma tehničkih pravila predstavljaju daleko, po meni bar lično, celishodnija rešenja i to je zapravo jedna poboljšana tehnička korektura, za rad veće preciznosti i razumljivosti, apsolutno svim građanima Srbije i nadam se da oni neće biti tek tako i apriori odbijeni.
U svakom slučaju ovako predloženim rešenjem, prikupljanje podataka uvodi se u kolosek, a to je ono što se mora istaći kao pohvalno, jedno potpuno kontrolisanog procesa. Naravno da se ovakvim predlogom zakona omogućuje još veća transparentnost. U stvari ovakvim predlogom zakona se tek omogućuje transparentnost, jer osnovnim tekstom zakona tako nešto nije moglo biti učinjeno. Ta transparentnost u pogledu samog načina prikupljanja podataka i to je naravno svakako pohvalno.
Naravno, mogla bih još nešto da kažem o svemu ovome, budući da sam i podnosilaca amandmana, u nekakvu detaljniju analizu svih ovih članova o kojima danas raspravljamo, ipak govoriću kada bila određena i kada budemo govorili u raspravi u pojedinostima. Kao što sam već napomenula poslanička grupa SPO i DHSS svakako će podržati ovakav predlog izmena i dopuna Zakona o BIA. Hvala.