Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olgica Batić

Olgica Batić

Demohrišćanska stranka

Govori

Hvala.
Uvaženi predstavnici Komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, dame i gospodo narodni poslanici, meni je šteta što na neki način ometamo ovu zanimljivu raspravu kako replika, tako i povrede Poslovnika, ali mislim da ću se baviti onim što je danas na dnevnom redu, a to su dva izveštajna perioda, odnosno dva izveštaja o radu upravo pomenute Republičke komisije za zaštitu prava.
Izveštaji kao izveštaji, kako za prvi izveštajni period, tako i za drugi izveštajni period jesu sveobuhvatniji, brojniji, napisani na velikom broju strana i sadrže veliki broj informacija. Kada kažem veliki broj informacija, jasno je da se taksativno mogu videti sve sprovedene javne nabavke, svi naručioci u postupcima javnih nabavki, podnosioci zahteva, predmeti procenjene vrednosti, kao i odluke, odnosno zakonom sve sadržane relevantne podatke o načinu na koji je odlučivala Republička komisija upravo o zaštiti prava.
Ono što je nesumnjivo jeste da se oba ova izveštaja ne mogu posmatrati mimo postojećeg, trenutno važećeg, Zakona o javnim nabavkama pa, kao što ste i sami pomenuli, tako ću se i ja truditi da upravo ova dva izveštaja i ono što se u njima nalazi analiziram upravo u kontekstu važećeg Zakona o javnim nabavkama. Naime, ova Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki jeste državni ogran koji štiti prava ponuđača, koji štiti prava podnosioca zahteva, ali isto tako to je i državni organ koji štiti interese da se zaključi konkretan ugovor o javnoj nabavci za sve one koji smatraju da su im iz nekih razloga ta prava ugrožena, upravo u spomenutim postupcima.
Pored toga što inicijalno štiti prava ponuđača, Republička komisija, kao što sam napomenula, štiti interes države. Dakle, štiti interes same države, tako da pravo na podnošenje zahteva upravo za zaštitu prava ima i Državna revizorska institucija, ima i Uprava za javne nabavke, ima i građanski nadzornik, što se takođe u ovim izveštajima i napominje.
Naravno, trenutno, odnosno novim Zakonom o javnim nabavkama, koji je danas na pravnoj snazi, znatno su proširene upravo nadležnosti Komisije, pre svega u osam novih postupaka, a po značaju, bar lično meni koja dolazim iz sfere nekoga ko se bavi, ko primenom pripada pravosuđu, posebno se izdvajaju poslovi koji su dodeljeni, da tako kažem, kao nove nadležnosti, kao proširene nadležnosti Komisije. To je upravo vođenje prvostepenog prekršajnog postupka, poništavanje ugovora o javnim nabavkama, podnošenje tužbi za utvrđivanje ništavosti ugovora i izricanje novčane kazne. Naravno, tu su i drugi poslovi koji su novim zakonom dodeljeni u rad Komisiji, kao nove nadležnosti, što govori samo u prilog činjenici da je taj zakon o nabavkama, o kojem je ova Narodna skupština raspravljala i na kraju ga usvojila i za njega glasala, značajno i u velikom obimu, kako pojačao liste, tako i konkretizovao već postojeće nadležnosti koje izvorno i primarno vrši Republička komisija.
Ono što je posebno značajno jeste, pre svega, činjenica što su poslovi koji su bili u nadležnosti sudova opšte nadležnosti, ali isto tako koji su bili u nadležnosti prekršajnih sudova, sada zapravo predstavljaju izvorne nadležnosti Republičke komisije. Tu pre svega mislim na poslove poništavanja ugovora o javnim nabavkama i vođenja prvostepenog prekršajnog postupka.
Takođe, pomenutim novim Zakonom o javnim nabavkama regulisan je način rada Republičke komisije. Ono što zasigurno predstavlja novinu u odnosu na prethodni važeći Zakon o javnim nabavkama jeste, ono što ste i vi u svom izlaganju spomenuli, to što se odluke upravo donose u većima za razliku rešenja koje je predviđao prethodni Zakon o javnim nabavkama, a po kome su se odluke upravo donosile većinom glasova na sednicama na kojima je prisustvovala većina članova Republičke komisije.
Smatram da je važno na ovom mestu napomenuti da je upravo Republička komisija za zaštitu prava za svoj rad odgovorna Narodnoj skupštini. Mislim da je to jako dobro, na taj način se ojačava i kontrolni mehanizam Narodne skupštine. Mislim da tako i treba da bude i da to jačanje mehanizma nadzora Narodne skupštine upravo nad radom Republičke komisije, možda u nekom budućem periodu, čak treba da bude ostvareno i u većoj meri, naravno, kroz, recimo, izmene i dopune zakona, ali o tome ću nešto kasnije pričati.
Naravno da mi je drago što je ovo prvi put što se raspravlja o izveštajima, bez obzira što se radi o izveštajnim periodima govoriću izveštaj Republičke komisije po prvi put od donošenja novog, odnosno važećeg Zakona o javnim nabavkama. Ono što je iz oba ova šestomesečna izveštaja Republičke komisije proizilazi jeste što se može videti, kroz ovako taksativno i decidno nabrajanje, da su postupci javnih nabavki u najvećoj mogućoj meri poništavani, delimično ili u celini, ako se pažljivo pročitaju oba izveštaja, dok su u manjem broju oni obustavljeni ili još u manjem broju, koliko se da primetiti, da su zahtevi za zaštitu prava ponuđača odbijeni.
Važećim Zakonom o javnim nabavkama, kao što sam već napomenula, uspostavljena je ta parlamentarna kontrola nad radom Republičke komisije. Izveštaj pred nama sadrži obiman broj podataka, ali i oni sami pružaju svakom od narodnih poslanika uvid u informacije, koji su sve to postupci javnih nabavki sprovedeni, na koji način, da ne nabrajam sve ono što sam prethodno spomenula.
U cilju dalje realizacije te parlamentarne kontrole, resorni skupštinski odbor Narodne skupštine ima ovlašćenje da pozove svakog člana Veća Republičke komisije, a koje je odlučivalo u konkretnom predmetu, da usmeno obrazloži stav komisije o konkretnom predmetu i donetoj odluci, što svakako ukazuje na jednu veću transparentnost u radu Republičke komisije, jer smatram da se transparentnost Republičke komisije ogleda kroz nove mogućnosti koje su joj pružene prilikom učešća u resornim odborima Narodne skupštine, s tim što ne treba zanemariti ono što je već rečeno, a to je da se objavljivanje odluke Republičke komisije vrše na internet stranici, na portalu javnih nabavki.
Ono što takođe smatram da treba ovom prilikom ukazati, a radi se o izveštajima i samoj Republičkoj komisiji, a u skladu je i vezano je za važeći Zakon o javnim nabavkama, jeste ta bitna novina što se važećim zakonom taj zahtev za zaštitu prava ponuđača podnosi Republičkoj komisiji, a predaje naručiocu, jer za razliku od prethodnog, po kome se taj zahtev za zaštitu prava podnosio naručiocu, a postupak se nastavlja pred Republičkom komisijom samo na osnovu izjašnjavanja podnosioca zahteva o nastavku postupka.
Smatram da je takvo rešenje bilo loše, da je takvo rešenje moralo biti menjano ovim postojećim zakonom zato što je naručilac kao prvi stepen odlučivanja izgubio ovlašćenja koja je do sada imao. Na primer, ukoliko je neko podneo zahtev za zaštitu prava, recimo, Agenciji za javne nabavke ili ukoliko je taj isti zahtev podneo Gradskoj upravi grada Beograda, sada za razliku od rešenja koji je predviđao prethodni zakon ne može da bude odbijen ukoliko ga smatra neosnovanim tim zahtevom se obraća i celokupnu dokumentaciju dostavlja Republičkoj komisiji na dalje odlučivanje i naručilac je ovakvim jednim zakonom ovlašćen da ispita postojanje procesnih pretpostavki i da eventualno usvoji zahtev.
Naravno, iz ovih izveštaja, koji su pred nama, u oba ova izveštajna perioda, video se i tabelarni prikaz načina rešavanja, odnosno koliko je usvojenih predloga za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki. Da su nepravilnosti kada se govori o postupcima javnih nabavki… Mogu reći da su do skora te nepravilnosti u postupcima bile, sinonim za javne nabavke, učestale, a to se vidi po tome što kroz najčešće nepoštovanje odredaba podzakonskih akata i ono što je najbitnije nepoštovanje tih odredaba podzakonskih akata prilikom izrade konkursne dokumentacije, jako loše pripremljena konkursna dokumentacija koja pravi problem ponuđačima prilikom primene ispravne ponude. Ono što se ne sme smetnuti sa uma jeste jedna velika rasprostranjena diskriminacija, kao jedna opšta tendencija koja je bila prisutna, a pre svega kada je bilo učestalo, a vodilo se do toga da se neko favorizuje ili da se neko marginalizuje uslovima, odnosno kriterijumima kada se radilo o tehničkim specifikacijama.
Često je zapravo cilj bio da se smanji broj potencijalnih ponuđača ili ciljano navođenje ponuđača da sačine neispravno, odnosno njihovo jednostavno dovođenje u stvarnu zabludu da sačine jednu neispravnu, odnosno prihvatljivu ponudu.
Jedan od najvećih problema u praksi, a konkretno se tiče sprovođenja javnih nabavki, bilo je i neprimereno, neodgovorno, neprikladno, ne znam koji izraz da upotrebim, neopravdano sprovođenje pregovaračkog postupka koji je ostavljao najveći mogući prostor za mahinacije, ako hoćete i za zloupotrebe koje su u krajnjoj instanci uvek pogodno tle za dalji razvoj korupcije i za vršenje nekih od krivičnih dela koje spadaju u glavu koruptivnih krivičnih dela, pa samim tim sve ono što sam napred pomenula je čest problem, a bio je i sam dignitet ljudi koji su učestvovali u sprovođenju javnih nabavki, u tim postupcima, što je naravno rezultiralo nepravilno sprovedenim postupcima javnih nabavki i to najblaže rečeno.
Nepokretanjem prekršajnih postupaka uzrokovana je činjenica, što ste to dobro i objasnili u ovim izveštajima, a to je da je u izveštajnom periodu Narodna skupština bila ta koja je donela Zakon o prekršajima, a koji je stupio na pravnu snagu 1. marta 2014. godine. Dotle ste bili u nemogućnosti, odnosno nalazili ste se u svojevrsnom interregnumu i niste mogli da pokrenete prekršajne postupke jer bi bilo besmisleno da to činite po odredbama prethodnog zakona za koji smo znali da će prestati da važi, a novi Zakon o prekršajima je bio u proceduri.
Ono što me zanima i to je neko moje konkretno pitanje čitajući ova dva izveštaja ili izveštajna perioda, kako god želite, zanima me kolika je novčana ušteda bila, ako mogu da kažem, ako je uopšte ima i to na nivou države a od početka primene novog Zakona o javnim nabavkama?
Dalje, znam da ste na samom početku prilikom svog rada bili onemogućeni i tehnički i organizaciono i kadrovski da radite u punom obimu sve ono što vam je u nadležnost stavljeno. Novim zakonom imate poprilično velike nadležnosti, pa me zanima, to je moje drugo pitanje, pa bih volela da dobijem odgovor, šta je do sada Komisija učinila u pogledu jačanja kadrovskih kapaciteta i ne samo kadrovskih nego i organizacionih?
Kada pominjete probleme u izveštajima na koje vi nailazite u toku svog rada, kažete u jednom od izveštaja da je aktivna legitimacija za podnošenje zahteva za zaštitu prava preširoko postavljena, te da kao takva upravo iz razloga što je preširoko postavljena ona za posledicu može imati neopravdano pokretanje velikog broja postupaka zaštite prava, kao i zastoj u sprovođenju postupka javnih nabavki, pa me isto zanima po tom pitanju – da li ćete nešto vi samo preuzeti i kada ste govorili o svim onim razlozima koji donekle opravdaju možda donošenje novih izmena i dopuna Zakona o javnim nabavkama, da li ste konkretno po ovom pitanju i u tom smislu imali nekakve zakonske izmene kako bi mogli da nesmetano obavite svoj posao?
Moje pitanje jeste kada govorite o problemima pribavljanja dodatne dokumentacije i o svemu navedenom, kao i o postavljenim rokovima, nemogućnosti da postupate u rokovima koji se vezuju za podnosioce zahteva za zaštitu prava i žalbe na zaključak naručioca, bez obzira da li je dokumentacija o osporenom postupku javne nabavke kompletna ili nekompletna, jeste – da li već to imate formiran stav da su u nekom skorijem roku potpuno neophodne izmene i dopune važećeg Zakona o javnim nabavkama?
Kada govorimo o međunarodnoj saradnji, iz oba izveštaja vidimo da ste ostvarili međunarodnu saradnju kao što je recimo OEBS, JNDP, iskoristiću ovu priliku i reći da se nadam da ćete ostvariti saradnju i sa Nacionalnim ogrankom GOPAK-a koji jeste neparlamentarno telo, ali je formirano u prošlom sazivu i koji je dosta toga učinio u cilju sprečavanja i u borbi protiv korupcije, a budući da smo sa drugim nezavisnim regulatornim telima imali zajedničke radionice, nadam se da ćemo u nekoj budućnosti imati radionice i sa vama. Značilo bi nam vaše mišljenje i da nam date neke konkretne odgovore na naša konkretna pitanja.
Kada pogledamo statistiku, kada pogledamo iz ovih izveštaja detaljan pregled primljenih predmeta, rešenih predmeta onda se uočava da je daleko veći broj postupaka iniciran zahtevom za zaštitu prava, pa onda sledi žalba na zaključak naručioca, dok je procenat rešenih veći od broja primljenih predmeta i to primenom Zakona o javnim nabavkama koji je trenutno na snazi.
Budući da imam još malo vremena, što se tiče ovog prvog izveštaja u periodu od 1. aprila do 30. juna 2014. godine, pored detalja koji su samim izveštajem sadržani, veoma je bitan podatak i njega treba javno izgovoriti, a koji se odnosi na odluke Upravnog suda i Višeg prekršajnog suda u vezi sa odlukama Republičke komisije i ovde je navedeno da je od 26 odluka donetih u upravnim sporovima, pokrenutim po tužbi odluka Republičke komisije, sud odbio 20 tužbi, dve tužbe su odbačene, tri uvažene, jedan postupak obustavljen i smatram da je ovo zadovoljavajući podatak, pre svega imajući u vidu količinu predmeta kojima se Komisija bavi.
Budući da mi vreme ističe, u drugom izveštajnom periodu od 1.7. do 31.12, u periodu koji se nadovezuje stoji da je Komisija u skladu sa zakonom uvela novu organizacionu strukturu i to je ono što je započeto u periodu. Čini mi se da se polako privodi kraju. Tako su i formirane te nove organizacione jedinice. Pre svega mislim na Sektor za realizaciju posebnih ovlašćenja Odeljenja za poslove vođenja prekršajnog postupka, Odeljenja za analitiku, odnose sa javnošću, saradnjom sa državnim organima i drugim institucijama, Grupa za poslove u postupku izricanja novčane kazne itd.
Najzad ono što na kraju želim da kažem i time ću završiti ovo izlaganje, jeste da se vidi, budući da ova Komisija ima u svojim izvornim nadležnostima jako obiman i jako velik krug poslova, ali isto tako vidi se i napor Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima za zaštitu prava, da na najbolji mogući način sprovede nužne promene koje joj je nametnuo važeći Zakon o javnim nabavkama za koji lično mislim da se u određenim delovima mora menjati, a za koje i vi napominjete. Na žalost, kao i u svakoj tranziciji, mislim da je i ovde, kao što je navedeno, bilo malo kašnjenja u radu. Niste krivi vi, ali svakako verujem da će kroz protok vremena i kroz bolju praksu da se problemi u radu svedu na neku najmanju moguću meru i za sam kraj, naravno da će mehanizmi kontrole nad radom Republičke komisije dobiti na značaju, posebno kada se radi o pravu te iste Komisije da zauzima načelne pravne stavove.
Budući da sam probila vreme, hvala vam puno.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvaženi predstavnici nezavisnih regulatornih tela, dame i gospodo, kolege i koleginice, i juče smo bili u prilici da razmatramo predloge zaključka povodom razmatranja godišnjih izveštaja nekih drugih nezavisnih regulatornih tela. Danas to činimo kada je u pitanju Agencija za borbu protiv korupcije i DRI.
Čini mi se, ukoliko bi se samo letimično pogledalo, da je posle godišnjeg izveštaja Zaštitnika građana, gospodina Saše Jankovića, izveštaj o radu Agencije za borbu protiv korupcije najobimniji. Naravno, na ovom mestu, uz opasku da obimnost bilo kog dokumenta, ma kako se on zvao, nije ujedno i relevantan pokazatelj njegovog samog kvaliteta, a sem toga pohvalno je što ovi izveštaji u svom delu, kao sastavni deo ili kao jednu vrstu priloga, sadrže izveštaj o sprovođenju Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije, kao i Akcioni plan za njenog sprovođenje, što je uvek bitnije od nečega što samo po sebi nosi naziv strategija i samo po sebi bez akcionog plana predstavlja spisak lepih želja.
Na Odboru za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu, kome je gospođa Babić prisustvovala, dotakli smo se mnogih tema. Pre svega, mislim da smo otvorili neka pitanja koja se Agenciji uvek iznova mogu postavljati i kojima se sam rad Agencije uvek može osporavati, počev od pitanja prijavljivanja imovinskih karata funkcionera, bojazni da, recimo, prilikom prijave imovine, odnosno imovinskih karata funkcionera, takve informacije mogu procureti u javnost što opet, sa druge strane, može predstavljati bojazan i otvara jednu potencijalnu mogućnost da upravo ta imovina nekog funkcionera bude sutradan, ne daj bože, mogućnost da neko izvrši neko krivično delo na štetu nekog od funkcionera, pa do onog često postavljanog pitanja - da li poslanik koji vrši funkciju narodnog poslanika u dva ili više mandata, a nema promene imovine, opet treba iznova da popunjava obrazac i opet iznova da navodi celokupnu svoju imovinu ili je dovoljno da samo putem obaveštenja učini da nema nikakvih promena i time da se stavi tačka na to pitanje.
Dobro je što ste u ovom sazivu dali uputstvo koje ste prosledili svim poslanicima i nama, da kažem starijima, kojima ovo nije prvi saziv, ali novim sa svim onim objašnjenjima koji su sadržani na CD-u, a koji su prosleđeni apsolutno svim poslaničkim grupama. To je dobra praksa, dobar način za upoznavanje, a iz razloga jer smo upravo u prethodnom sazivu, moram primetiti, gotovo sve poslaničke grupe, nailazili na potpuno oprečna stanovišta po pitanju ovog navedenog pitanja. Mislim da je tu bilo najčešće spora, jer smo dobijali suprotne informacije od strane agencije, dakle, Agencije za borbu protiv korupcije.
Dotakli smo se i pitanja - kako narodni poslanik može istovremeno da obavlja i funkciju javnog preduzeća? Imali smo takve narodne poslanike, imamo i dalje takve narodne poslanike. Jedna od nadležnosti Agencije za borbu protiv korupcije je da se bavi i pitanjem sukoba interesa i nespojivosti funkcije narodnog poslanika sa drugim funkcijama. Time je, ja ću se osvrnuti na prethodni saziv Narodne skupštine, flagrantno kršen i Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, ali zato takva spojivost funkcije bila je omogućena, ali zato, recimo, odbornik u nekoj lokalnoj samoupravi, takvo je stanovište, da on ne može da bude zamenik pokrajinskog sekretara, pa do svih onih neformalnih pitanja koje sam bila u prilici da iskoristim vaše prisustvo.
Šta recimo da rade sada poslanici iz onih poplavljenih područja, koji su recimo izgubili svu imovinu, nepokretnu i pokretnu, koji su ostali vlasnici nepokretnosti, ali na takav način, samo što su formalno upisani u katastar nepokretnosti kao nosioci prava svojine, a suštinski imaju temelje i gole zidove ili, recimo, nemaju više pokretne stvari, automobile, stvari koje su upotrebljive? Otuda je moje pitanje koje sam vam postavila – da li svi mi, koji dolazimo, a ima ovde poslanika iz poplavljenih područja, treba da uzmemo i odjavimo celokupnu našu imovinu?
Naravno, mnogo je pitanja koja bi se na ovom mestu mogla postaviti, ali neću to učiniti, jer mislim da nije ni vreme ni mesto. Ono u čemu smo svi saglasni, vi ispred Agencije za borbu protiv korupcije, a i mi narodni poslanici, to smo se složili, pretpostavljam da je i na drugim odborima takvo pitanje otvarano, a to je da Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, ovakav kakav je, sadrži mnoštvo manjkavosti, sadrži puno pravnih praznina, otvara mogućnost zloupotrebe i čini mi se da danas niko nije zadovoljan, ni vi, koji ste prinuđeni da postupate po tom zakonu, ali ni mi, kao narodni poslanici. Kada kažem narodni poslanici, ne podrazumevam samo nas, nego bilo koje funkcionere na koje se ovaj zakon sprovodi, a sprovodite ga vi, jer to spada u okvir vaših nadležnosti.
To je samo jedan segment nadležnosti koje Agencija obavlja i koje ima prilikom ostvarivanja javnog interesa u suzbijanju korupcije, pored gore već pomenutog, a to je nespojivost javnih funkcija i sukoba interesa, ali i ono što je takođe vredno spomena - kontrola finansiranja političkih subjekata. Naravno, nadležnosti Agencije za borbu protiv korupcije jesu one koje su usmerene i rekla bih da su to one nadležnosti koje su upravljane isključivo zarad postizanja opštih ciljeva. Neću ih nabrajati, budući da ste vi to izričito naveli u vašem godišnjem izveštaju, a oni su decidno navedeni u zakonu pod koji potpadate i po kome se ovlašćeni da postupate.
Činjenica je, stvarno sam upoznata sa tehničkim mogućnostima, bila sam u prostorijama Agencije za borbu protiv korupcije i znam u kakvim uslovima radite. Potpuno sam svesna činjenice da je Agencija za borbu protiv korupcije, pored prostornih, uopšte tehničkih uslova, finansijskih, prostornih problema sa kojima se ona suočavala, ne mislim samo na ovu godinu i na proteklu i na prethodne godine, u 2013. godini učinila dobre pomake. Mislim da dobre stvari jesu vredne pomena i treba ih javno izgovoriti. Kada kažem dobri pomaci, to je ono što ste naveli u svom godišnjem izveštaju o radu, a to je da je Agencija za borbu protiv korupcije bila ta koja je sama inicirala i podnela inicijativu za promenu zakona, o kome ne mislim ništa dobro, a još uvek je na pravnoj snazi, ne mislim samo iz razloga da ste to učinili da bi sebi stvorili neke bolje uslove i da bi samo svoj rad učinili efikasnijim, već i da propisi, odnosno odredbe budu jasnije propisane i potpuno eksplicitno i decidno određene, razumljive samom građaninu, a ne samo onima na koje se odnose. Time bi se, čini mi se, izbeglo ono posezanje koje smo u prošlom sazivu mogli da vidimo, a to je onaj instrument zvan autentično tumačenje.
Međutim, ovde moram uputiti jednu kritiku, a to je da je i sama Agencija, da se tako izrazim, lutala prilikom tumačenja pojedinih odredaba, pa ste tako, recimo, pojedine zakonske odredbe po pitanju statusa funkcionera proširivali mimo onoga što je u samoj zakonskoj odredbi navedeno. Nadam se, barem je to moja nada, da će nekim novim zakonskim rešenjem, koje će se u skupštinskoj proceduri naći u što kraćem roku, sadržati rigorozna pravila odgovornosti državnih funkcionera, jer stojim na tom stanovištu da takva pravila moraju biti rigorozna, da sa time moraju biti upoznati svi građani.
U prošlom sazivu smo po prvi put pročitali prvi izveštaj o kontroli troškova političkih subjekata. To se odnosilo na izbornu kampanju, na izbore koji su održani 2012. godine. Sve poslaničke grupe mogle su se upoznati sa vašim temeljno obrađenim materijalom, koji se ticao održanih izbora 2012. godine, a opet naveli ste i obuhvatili tim izveštajem sve političke subjekte. To je sasvim pohvalno, i to na vrlo sistematičan način, ali naravno i manjkavosti koje su proizilazile iz takve jedne izborne kampanje uz decidno navođenje, počev od toga koje su to zakonske odredbe kršene, preko toga čiji opštinski odbori nisu otvarali namenske račune u svrhu izborne kampanje, pa recimo do pobrajanja koji to politički subjekti su ispunili sve uslove za pokretanje prekršajnih postupaka. Neki od postupaka su pokrenuti. Sa time smo upoznati, barem sam ja upoznata, a nadam se i moje kolege.
Drago mi je i na ovom mestu moram reći da je Narodna skupština u prošlom sazivu, barem po nekim istraživanjima, relevantnim istraživanjem smatram svako istraživanje CESID-a, donelo jedan zaključak, a to je da se polako vraća poverenje u Narodnu skupštinu, u institut predsednika Narodne skupštine, da se vraća poverenje u narodne poslanike kao nosioce zakonodavne vlasti. Ako ćemo striktno po slovu Ustava, nosioce ustavotvorne i zakonodavne vlasti.
Drago mi je što smo počev od prošlog saziva počeli da jačamo institut javnog slušanja, gde su svoje mesto pronalazile, kako Agencija za borbu protiv korupcije tako i DRI, budući da smo bili u mogućnosti da pratimo javna slušanja na kojima ste bili prisutni nezavisno od teme koja se mogla čuti u maloj sali ovog visokog Doma.
Kada se govori o vašem Izveštaju o izrazitom povećanju broja primljenih predstavki građana, to je čini mi se činjenica, ali i potvrda tog da mi još uvek nemamo dovoljno izgrađene institucionalne mehanizme, a to je, takođe, ujedno i potvrda nečeg drugog, nepoverenja građana u postojeće i mislim da to treba isto javno izgovoriti. Uz svo dužno poštovanje, mislim da to u svom Izveštaju niste trebali da navedete kao razlog sve veće prepoznatljivosti u javnost, jer to je zapravo, ukoliko idemo nekom logikom, sa druge strane neprepoznatljivost izgrađenog pravnog sistema u zemlji Srbiji i neprepoznatljivost ili uopšte prisutnost vladavine prava u našoj zemlji.
Naravno, na ovom mestu moram da spomenem nekoga ko je stvarno vredan pomena, a to je gospođa Verica Barać, koja se nalazila na čelu Agencije za borbu protiv korupcije i koja je, čini mi se, sama po sebi bila dovoljna da personifikuje celu Agenciju. Mislim da je o njenom radu apsolutno sve poznato i mislim da je to žena koja je imala hrabrosti i smelosti da u onim nemilim vremenima iznosi sve ono što je danas pokrenuto, pre svega mislim na sporne privatizacije. Preko je potrebna izmena postojećeg Zakona Agencije i mislim da ćemo se po tom pitanju svi složiti.
Ovde bih iznela, takođe, neko svoje mišljenje, a to je, lično bih volela da i vi, recimo, dakle Agencija za borbu protiv korupcije funkcioniše na način kao što se čini u nekim susednim zemljama. Uzmimo primer Slovenije, tačnije vaš pandan u Sloveniji, a to je Komisija za preprečevanje ili, izvinite me, ne znam slovenački, ali ću tako nazvati, preprečevanje komisije, odnosno sprečavanje komicije, pa da i vi, na primer, u stvari to zapravo predstavljate jednu mešavinu i agencije ali i DRI.
Tamo je to svojevrsna vrsta supervizora, da i vi imate takve aportal aplikacije. Naravno, znam da vam fale tehničke mogućnosti, pa nemate, ali mislim da vam fale još neke druge mogućnosti, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Taj projekat transparentnosti gde tamo u svako doba dana svako ko je zainteresovan, budući da se podaci ažuriraju svakodnevno, može videti potrošnju apsolutno svog državnog novca, može videti imovinu svakog državnog funkcionera, može videti kako se sprovode tenderi javnih nabavki, može videti koliko je koje ministarstvo kao nosilac izvršne vlasti potrošilo novca.
To je tamo urađeno na način da je stvoren jedan svojevrstan vid tripartitne saradnje koju bih ja predstavila kao Agenciju za borbu protiv korupcije, Agencije za privredne registre i Narodne banke. Kada bi kod nas postojao jedan tako povezan sistem apsolutno bi svi u svakom momentu mogli da pratimo ono što nas sve najčešće zanima, a to je gde se troši državni novac. Mislim da takva saradnja koja je uspostavljena u Sloveniji i njihovo delovanje obezbeđuje jednu sveobuhvatnu transparentnost u najširem obimu.
Naravno, ispred nacionalnog Gopaka, budući da smo imale radionice i sa Agencijom za borbu protiv korupcije, ali i sa DRI, mislim da smo ostvarili kvalitetnu saradnju bar u prošlom sazivu i sa moje strane, kao tadašnjeg zamenika Gopaka, a sada već predsednika Gopaka, zahvaljujem vam na toj saradnji, budući da je, kao što sam navela, bila dobra, a nadam se da dobre stvari ne treba ni menjati.
Najzad, u potpunosti razumem i vaš zahtev da ostvarujete jedan neposredan uvid u dokumenta apsolutno svih državnih organa. To je ono što Agencija, na kraju krajeva, treba i da radi, jer upravo zbog navedenih manjkavosti u postojećem Zakonu i sami kontrolori ne mogu da provere tačnost podataka, jer jedno je kada vam javni funkcioner nešto kaže ili vas obavesti i popuni obrazac, a drugo je kada se ode na teren pa se izvrši stvarno i faktički uvid u stanje, vidi se da li je to potvrda onoga što je navedeno.
Budući da imam još malo vremena, ovde ću završiti i pohvaliti Izveštaj Agencije za borbu protiv korupcije i na kratko se osvrnuti na Izveštaj DRI.
Kao najviši državni organ revizije javnih sredstava DRI i jeste da koja je prvo pozvana da građanima naše zemlje pruži uvod u to da li se javna sredstva troše racionalno, da li se troše efikasno i da li se troše celishodno. U podnetom Izveštaju može se videti da je DRI izvršila revizije finansijskih izveštaja pravilnosti poslovanja 56 subjekata, da su sprovedene revizije četiri direktna i dva indirektna korisnika budžetskih sredstava, NBS, javnog duga RS, 18 javnih preduzeća, 14 jedinica lokalnih samouprava, fondova obaveznog socijalnog osiguranja itd. Sve je to eksplicitno i decidno navedeno u Izveštaju koji ste podneli.
Uz konstataciju da smo vam radi popune slobodnih radnih mesta kao Administrativni odbor Narodne skupštine RS zapravo izašli u susret i dali saglasnost na vaš zahtev da izvršite popunu 75 mesta, čija se popuna planira i koja je predviđena, što se uklapa u vaš doneti kadrovski plan za 2014. godinu, nadam se da ćete po realizaciji popune tih slobodnih radnih mesta i zaista povećati broj subjekata revizije, jer mislim da to treba da činite i da se to čini u tom pravcu, jer jedino njihovim povećanjem, govorim i dalje o subjektima revizije i sveobuhvatnijim revizijama finansijskih izveštaja i poslovanja na taj način i doprineti uštedama sredstava na apsolutno svim nivoima, ali i u cilju revizije da izrazite da li je njihovo to poslovanje odgovorno, da pokažete rezultate njihovog poslovanja i novčane tokove i na sve to primenite i mehanizme koji vam stoje na raspolaganju, a vi takvih mehanizama imate. Pre svega, mislim na podnošenje zahteva za pokretanje prekršajnog postupka, a kako smo mogli da čujemo 208 takvih zahteva ste podneli u 2013. godini protiv 228 lica, podnošenje prijave za privredni prestup, ali najzad i krivične prijave kojih je ukupno bilo 51, a koliko sam zapamtila iz Izveštaja protiv 2 osobe.
Moj savet je da kada su u pitanju novi subjekti revizije pođete od jedinica lokalne samouprave. Nemojte da se ograničite samo na ovih 24 i iskreno se nadam da ćete u budućem periodu, u sledećem izveštaju taj broj, bar što se tiče jedinica lokalne samouprave premašiti ovaj iznos od 24.
Trudiću se da završim pošto mi vreme ističe. Nadam se da ćete nastaviti da radite onako kako treba u skladu sa svojim ovlašćenjima i neću hvaliti ono što ste radili, jer se kod mene rad podrazumeva, ali sa željom da tako nastavite i opet sledeće godine budemo u mogućnosti da potpuno decidno pročitamo vaše sveobuhvatne izveštaje, a svakako poslanička grupa DHSS SPO glasaće za Izveštaj i Agencije za borbu protiv korupcije i DRI. Hvala.
Poštovani predsedavajući, predstavnici regulatornih tela, u ponedeljak na sednici Odbora za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu razmatrali izveštaje svih nezavisnih regulatornih tela i izveštaj Zaštitnika građana, koji je kroz predstavljanje svih onih aktivnosti dao jednu načelnu ocenu stanja i kvaliteta po pitanju ostvarivanja i zaštite prava građana, kako pred državnim organima, dao je ocenu stanja državne uprave i javnog sektora u celini, što njegov  godišnji izveštaj i sadrži.
Slažem se da su neophodne korenite promene. Slažem se da su neophodne sistemske promene, ukoliko hoćete i institucionalne promene koje bi za cilj i imale uspostavljanje institucija koje su nam preko potrebne i za koje mogu reći da je već neka njihova izgradnja u začetku, a sve upravo i zarad unapređenja vladavine prava u našoj zemlji, a u prvom redu ono što je prioritet instituta Ombudsmana, a to je zaštita i ostvarivanje prava građana.
Svoje skromno mišljenje o radu Zaštitnika građana mislim da gospodin Janković dobro zna. Imali smo prilike da razmenimo neke stavove i u prethodnom sazivu, a isto tako i u ovom sazivu.
Na početku izlaganja ste rekli jednu stvar, da je pravosuđe osnovni sistem zaštite prava, složiću se sa vama samo što bih tu stavila zapetu i dodala – u onim zemljama u kojima pravosuđe savršeno funkcioniše, a kod nas to nije tako, jer svaka reforma pravosuđa, kao što obično govorim, uništi to pravosuđe, pa je tek posle potrebno da usledi njegova izgradnja. Potvrda toga da pravosuđe ipak nažalost nije, smatram da bi trebalo da jeste, kao što ste rekli, jeste činjenica da vam se 24.000 građana obratilo putem predstavke. Kada se institutu Zaštitnika građana obrati 24.000 građana to samo govori da smo potpuno institucionalno urušeni, ukoliko hoćemo unazađeni i obraćanje vama u toj meri, a govorite o hiljadama, govori da građani u našu zemlju nemaju poverenje, nemaju u institucije, pa ni u pravosudni sistem za koji smatram da je počeo da se izgrađuje.
Izgleda da ovde izuzetak postaje pravilo. Mislim da ste vi, odnosno nezavisno regulatorno telo, Zaštitnik građana i nezavisno regulatorno telo je poslednja grana zaštite prava građana u svakom civilizovanom društvu i tako je svuda u svakoj uređenoj zemlji i tako to treba da bude i kod nas. Kada broj pritužbi koje vi primite nije privremeno, nije vremenski ograničen već je on kontinuiran, on je stalan i uvek postoji ta tendencija povećanja iz godine u godinu i iz dana u dan, a onda to zapravo predstavlja jedan efikasan pokazatelj institucija u našoj zemlji, govori o njihovoj funkcionalnosti ili ukoliko hoćete nefunkcionalnosti.
Rekli ste takođe da ne postoji politička volja za sprovođenje zakona. Po mom skromnom ubeđenju po pitanju određenih zakona nekada nije postojala, nekada sada neće postojati, a nekada u buduće neće postojati. To nije samo u zemlji Srbiji. to je u svakoj zemlji.
Moram da napomenem da bih se nadovezala samo na ono što ste rekli, a to je da vrlo često nedostaje politička volja za sprovođenje zakona, nego i za donošenje nekih zakona koji su nam preko potrebni.
Što se tiče borbe protiv korupcije, pošast je svakog društva. Diskutovali smo o tome. Spominjani su ta neujednačenost sudske prakse. Govorila sam i u prošlom sazivu i izrazila svoje negodovanje, ali borba protiv korupcije, kriminala i svih onih pošasti koje ulaze u svaku poru i svaki segment društva njihove rezultate ne možete videti odmah. Onoliko vremena koliko je bilo potrebno da se zatruje društvo u celini minimum toliko vremena je potrebno kako bi se oni otklonili, kako bi rezultat te borbe pokazao njihovu efikasnost.
Želim da ovde u plenumu kažem da su Zaštitnik građana, a isto tako i Poverenik dali preporuku MUP-u i oni su bili ti koji su tražili da se objave spiskovi evakuisanih lica sa poplavljenih područja i u ime DHSS i svoje lično ime izražavam svoju saglasnost, ne zbog toga što ste tražili da MUP to uradi, jer to podrazumevam, već što ste pravovremeno reagovali. Svaka čast. Mislim da zavređuje da to u ovoj Skupštini bude pomenuto.
Za kraj, ponoviću ono što sam rekla i na Odboru za pravosuđe, koliko je najbolji način detajkunizacija jednog društva restitucija. Ukoliko je najbolji način dekriminalizacije jednog društva stvaranje i sprovođenje reformi pravosuđa i stvaranje vladavine prava, ali i sveobuhvatna i korenita sveopšta reforma državnog premera i katastra, koju smatram jako nužnom u ovom momentu u našoj zemlji, onda mislim da i vi kao Zaštitnik građana, ali isto tako i sva druga nezavisna regulatorna tela predstavljate jedan svetao primer u našoj zemlji, predstavljate najbolju branu zaštite prava građana.
Budući da imam još malo vremena pokušaću da iskoristim i kažem da što se tiče Izveštaja Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti apsolutno sam u svemu saglasna i naravno da ću ove izveštaje podržati pre svega sa onim što je na resornom Odboru za pravosuđe gospodin Šabić rekao. Najpre, saglasna sam po pitanju toga da su neophodna nova zakonska rešenja, nikakve izmene i dopune jer volim kada već nešto menjamo da to bude potpuno novo da ne bi dolazili u začarani krug izmena i dopuna u kojima nikada nema ni početka ni kraja, kako bi se pre svega ta nova zakonska rešenja uskladila sa postojećim evropskim standardima i onda tek možemo govoriti o jednom postojećem, a onda dobrom odnosu države i društva prema privatnosti, a time samo možemo dobiti za uzvrat da stvorimo podlogu da ono što sada predstavlja najveći problem u praksi saživi, a koliko sam pratila vaš izveštaj i pročitala i pratila ono što ste rekli to je da u praksi zaživi izvršenje odluka vas kao Poverenika.
Na ovom istom mestu iskoristiću u jednoj rečenici da pohvalim Izveštaj Poverenice za zaštitu ravnopravnosti i one posebne izveštaje koji su dostavljeni Narodnoj skupštini u prošloj godini i u moje lično ime i u ime DHSS svaka čast i nastavite tako i uvek mi je zadovoljstvo da čitam vaše izveštaje i da raspravljam o njima.
Hvala puno.
Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici i narodne poslanice, danas pred sobom imamo dva predloga zakona, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o obaveznom socijalnom osiguranju kao i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o dohotku građana.
Kao što je poznato, naša zemlja jeste mala zemlja koja već decenijama unazad ima velike probleme po pitanju ostvarivanja BDP u onoj meri u kojoj je to neophodno za finansiranje države, a kako bi ta ista naša država mogla da finansira svoje građane. Čini mi se da smo u proteklom periodu, koji ne traje ni dve ni pet ni deset godina, već nešto duži, ušli u nekakav začarani krug iz kog, čini mi se, nikada ne možemo ni izaći. Građani nemaju dovoljno novca da daju državi, a sa druge strane to je ta ista država koja nema dovoljno novca da ga da svojim građanima.
Otuda, kao logično potpuno, se nameće jedno, pre svega, racionalno pitanje - zašto bi građani uopšte bilo šta davali državi koja nema šta da da svojim građanima? Kada pogledamo našu ekonomsku situaciju onda logičkim putem dolazimo do takvog jednog zaključka. Ponoviću, već više od nekoliko decenija građani nemaju novca da bilo šta daju državi, a država nema novca kako bi bilo šta davala svojim građanima. Puno je razloga i naravno da se uvek mogu tražiti objašnjenja, ukoliko hoćete, i opravdanja za tako nešto. Na ovom mestu spominjati ih neću.
Nema potrebe za ponavljanjem pitanja ko je to sve upropašćavao srpsku ekonomiju jer bi smo onda izgubili dragoceno vreme i došli bismo samo do jedne situacije, a to je da su uništena dragocena domaća tržišta koja su omogućavala da prodajemo svoju robu.
Do 2014. godine, situacija se menjala i to bitno se menjala. Od industrijske države, čini mi se da smo postala jedna ekonomska rupa bez dna. Od države sa domaćim fabrikama koje su izuzetno poslovale, neke od tih fabrika bili su giganti na koje je naš narod mogao biti ponosan, postali smo država koja moli strance, koja doziva strane investitore da nam gradi fabrike. Ne samo fabrike, neću se ograničiti samo na fabrike, govorim i o bolnicama, govorim i o obdaništima, govorim i o nasipima, jer, izgleda da sami ne možemo, jer u takvoj situaciji se nažalost nalazimo. Izgleda da uvek moramo da se uzdamo u tuđe ekonomije. Moramo da se uzdamo u tuđa sredstava, da se uzdamo u tuđe pare jer sopstvenih nemamo. Ni sredstava ni para. Vrlo često moramo da se uzdamo i u tuđe ljude jer, čini mi se, da ni ljudi dovoljno nema, a u nekada u pojedinim situacijama, čini mi se da je biti čovek izuzetno teško.
Naravno, na ovom mestu moram da dodam da je Vlada rešila da promeni poresku politiku i tako da omogući razvoj, što će smanjiti opterećenje onima koji zapošljavaju nove ljude. Da ponovim, ovo se radi isključivo i samo zarad investitora. Do sada je postojala bojazan koja je bila potpuno izvesna da će srpski privrednici zloupotrebljavati ovakve mogućnosti i naravno da je takva izvesnost postojala i to čini mi se opet dovoljno govori o tome u kom stanju se nalazi naša ekonomija.
Mi nismo mogli da podstičemo strana ulaganja iz jednog razloga jer smo se upravo bojali i strahovali da će domaća preduzeća biti ta koja će zloupotrebljavati takve olakšice i ona preduzeća koja će propasti apsolutno bez ijednog jedinog stranog ulaganja.
Srpski seljak, danas je već maj mesec, danas se nalazi bez ijedne prebijene pare, jer sve pare koje je on imao, recimo, uložio je u sopstvenu njivu. Sad više nema ni para, više nema ni njiva i onda kojim parama će takav jedan zemljoradnik da preživi do sledećeg proleća i kojim parama će on nešto sopstvenim rukama da stvori.
Znate li uopšte zašto danas služi ovaj Predlog zakona i ovo socijalno osiguranje o čijem predlogu mi danas ovde raspravljamo? Na ovom mestu moram reći, postaviti pitanje, znate li zašto se uopšte daju te silne milijarde kroz budžet ljudima koji apsolutno danas nemaju ništa? Znate li da se to radi ne samo zarad tih istih ljudi koji nemaju ništa već zaradi nas koji imamo nešto? To treba javno izneti, to treba javno reći.
Naime, to se radi kroz jedan drugi zakon o kome danas takođe raspravljamo, a to je isto kroz Zakon o porezu na dohodak građana. Da bi se popravila investiciona klima u našoj zemlji mora da se učini mnogo više. Mora da se bude mnogo odlučniji i mislim da predložene izmene su morale biti mnogo radikalnije. Zbog ekonomske situacije kakva ona jeste, svako ko započinje posao trebao bi se nagraditi. Ali, ako nagrađivanje kada mnogi koji ne započinju posao može se desiti situacija da dođe opet do brojnih zloupotreba. Ako pogledamo našu istoriju, to nam se upravo kroz istoriju i dešavalo. Nikako da shvatimo da je potrebno i da je neophodno da se međusobno pomažemo u svakom poslu i da zbog toga moramo činiti mnogo više.
Moramo da promenimo sistem administracije koji je takav kakav je i neću ga mnogo komentarisati, jer plašim se da bi upotrebila izuzetno grube reči, neprimerene rečniku jednog narodnog poslanika.
Moramo apsolutno tu administraciju da učinimo potpuno efikasnom, i da svakog službenika u toj istoj našoj administraciji i njegov rad da učinimo apsolutno efikasnim. Mora da se izdavanje građevinskih dozvola svede na minimum. Mora da se to reguliše kroz neke druge zakone za koje se nadam da ćemo uskoro o njima raspravljati i u Narodnoj skupštini. Mora da se uspostavi i Agencija za bezbednost investicija i mora da se svakome ko ovde u našu zemlju uloži milion evra garantuje da ga kojekakvi lopovi neće pokrasti.
Na ovom mestu moram da citiram nešto što jednom prilikom davno rekao pokojni dr Zoran Đinđić – svako će investirati u onu zemlju pa makar postojao i rizik, ovo parafraziram jer ga citirati ne mogu, ali, može da kaže – srpska ekonomija nije dobra, ali u redu, pokušaću. Na kraju krajeva, ako ništa i ne uspem u tome, bar znam da imam neku efikasnu Vladu koja će mi biti garant pa zbog toga vredi pokušati, a videću da li ću time i šta ću opšte dobiti. Tako je govorio pokojni dr Zoran Đinđić.
Sada ću se vratiti nešto konkretnije o samim predlozima zakona koji su danas na dnevnom redu.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o obaveznom socijalnom osiguranju, ovaj Predlog zakona donosi dve izmene. Izmena na koju prvo nailazimo je izmena stope doprinosa, jer od poslednjih izmena Zakona kojima je menjan ovaj član prošlo je manje od godinu dana. Ove izmene i dopune stupile su na snagu i one su u primeni od 30.05. 2013. godine. Prošle godine je brzina kojom su stupane na snagu različite izmene i dopune, čini mi se da je unela najblaže rečeno haos u privredu, jer većina preduzeća je već završila rad na platama i nakon toga su morali sve iznova da rade. Zato su i bili potpuno limitirani, bar što se tiče vremenskih rokova koji su bili prilično kratki.
Čini mi se da je predlagač sada svestan situacije u kojoj se nalazi, da je svestan te vrste propusta i da je ovaj put rešio da izbegne takvu situaciju, imajući u vidu član 4. stav 2 u kom stoji da kod obračuna isplata zarada, odnosno isplate plata i naknade zarade, odnosno naknade plate, stope doprinosa za obavezno socijalno osiguranje iz člana 1. ovog zakona primenjuju se počev od obračuna i isplata za mesec jun 2014. godine. Čini mi se da se takvim putem i na takav način daje dovoljno vremena da se svi prilagode novim stopama.
Poslednji put 2013. godine stopa po kojoj se obračunavaju i plaćaju doprinosi za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje je povećana sa 22% na 24%, a ovim predlogom ona je povećana na 26%, dok se stopa za obavezno zdravstveno osiguranje sa prvobitnih 12,3% smanjuje na 10,3%.
Sada kada se pogledaju svi ti navedeni procenti, na pre godinu dana bili su manji od danas predloženih, to može izgledati na prvi pogled zastrašujuće, ali mislim da je jasna namera predlagača da se na ovaj način rastereti i onako opterećeni budžet i da se ojača Fond za isplatu penzija koje su uvek često pod znakom pitanja. Posebno neću govoriti o trenutnoj situaciji. Takođe, jasno je da predlagač takođe smatra da Fond zdravstva nije u tolikoj krizi kao PIO fond.
Sledeće na redu jesu izmene koje se odnose na olakšice koje imaju poslodavci prilikom zapošljavanja novih lica i za razliku od prethodnog rešenja, ovaj predlog izmena odnosi se na zapošljavanje lica nezavisno od starosne granice, dakle, nezavisno od njihovih godina. Zato se član 45. odnosi na lica koja su starija od 50, odnosno od 45 i 50 godina, sada to ograničenje više ne postoji.
Takođe se i briše član 45a, koji se odnosio na pripravnike, sada se olakšice odnose na zapošljavanje novozaposlenih lica, ona su definisana stavom 2. člana 2. Predloga zakona koji glasi – novozaposlenim licima iz stava 1. ovog člana, smatra se lice sa kojim je poslodavac zaključio ugovor o radu u skladu sa zakonom kojim se uređuju radni odnosi, koji se prijavio na obavezno socijalno osiguranje kod nadležne organizacije za obavezno socijalno osiguranje i koje pre zasnivanja radnog odnosa kod Nacionalne službe za zapošljavanje bilo bez prekida prijavljeno kao nezaposleno najmanje šest meseci, a lice koje se smatra pripravnikom najmanje tri meseca i za to vreme nije ostvarilo bilo koju vrstu prihoda po osnovu radnog angažovanja.
Dobra strana ovih izmena jeste upravo u tome što se time pruža mogućnost, pruža se jednaka šansa za zasnivanje radnog odnosa i što se na ovaj način takođe motivišu poslodavci da zapošljavaju što više lica, ukoliko naravno njihove mogućnosti to dozvoljavaju, i da se izbegava rad na crno, što se može javiti kao problem, i na to ću ja da skrenem pažnju predlagaču, jeste to što je kategorija ljudi koja realno ima najmanju šansu da nađe radno mesto, odnosno da nađe posao, to su upravo ljudi iz napomenutih 45 godina, iznad 50 godina. Ovakvim rešenjem čini mi se da su takva lica, odnosno te starosne kategorije malo skrajnute i da nisu najbolje predloženim rešenjima obuhvaćeni.
Upravo je veliki broj ljudi ostao bez posla ili bez firme u kojima su radili godinama unazad, koje su ugašene, kriminalno privatizovane ili nešto treće, šta god hoćete, i to su upravo ljudi koji ulaze u ovaj već opseg pomenutih godina, od 45 pa do 50, eventualno 60. Mislim da je prethodno rešenje koje se odnosilo upravo na ovo pitanje, ovu problematiku bolje rešavalo.
Naravno, što se tiče Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o dohotku građana, jasna mi je namera predlagača i jasno mi je da je ta namera upravo upravljena u cilju što većeg zapošljavanja, kao što se to i predviđa ovakvim izmenama i dopunama. Ono što je drugačije jeste što se ovde izostavlja starosna granica, ali sada je ona ispod 30 godina i predlagač se više ne ograničava samo na zapošljavanje osoba ispod 30 godina, već donosi olakšice, odnosno donosi olakšice i starosnu granicu uopšte ne navodi.
Ovo rešenje smatram izuzetno dobrim i korisnim, jer neretko smo svi u prilici da možemo čitati i da možemo videti oglase u kojima poslodavac traži recimo da potencijalni kandidat ima završen fakultet, da ima radno iskustvo recimo od pet do sedam godina i ono što je najbitnije, obično se navodi ta starosna granica, pa često tako možemo videti i onu doduše koja je već postala kao nekakva generalna klauzula, i po mogućstvu da je mlađi od 30 godina.
Svakako, kao što mogu pročitati i u obrazloženju predlagača, ovakvim izmenama koje su danas pred nama pokušavaju se donekle stvoriti uslovi za sprovođenje jednih sveobuhvatnih reformi poslovnog okruženja, pre svega reformi koje će doprineti potpuno novim okolnostima za priliv investicija koje su nama kao društvu preko potrebne, koje će doprineti zapošljavanju i privrednom rastu, koji će stvoriti pre svega povoljnije uslove privređivanja i to tako što će rasteretiti privredne subjekte, kao i da otkloni sivu zonu u oblasti zapošljavanja.
Ono što moram da spomenem takođe je, što su dobile apsolutno sve poslaničke grupe, to su pre svega ocene koje je dao Fiskalni savet po pitanju predloženih zakona. Apsolutno neke od navoda koje su stavili tu su potpuno tačni i sa njima se moram složiti. Visoka stopa nezaposlenosti u Srbiji, a svi smo mi svedoci da je ona visoka, i ne samo u Srbiji već i u ostalim zemljama, naravno da jeste strukturne prirode, kako to nagoveštava Fiskalni savet i da zahteva jedne korenite reforme, pre svega korenite reforme putem izgradnje radnog zakonodavstva. Kažem izgradnje pošto je ona danas na potpuno niskim granicama, pa gotovo i da ne postoji, da se poboljšaju uslovi i naravno da se stvore uslovi za konkurentnost domaće privrede koja u ovom momentu ne postoji.
Složiću se takođe sa Fiskalnim savetom koji kaže da je siva ekonomija ono što predstavlja naš najveći problem, da se ona procenjuje na preko 30% u našoj zemlji i da predstavlja ne samo budžetski problem, već da ozbiljno ugrožava ceo održiv privredni razvoj i firme koje posluju legalno bivaju istisnute upravo od strane onih firmi koje nelegalno posluju u sivoj zoni.
Složiću se takođe sa stavom Fiskalnog saveta da predložene poreske olakšice kao što su naveli za novozaposlene radnike, a proizvode samo marginalno smanjenje javnih prihoda, a da predloženo smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje i ekvivalentno povećanje doprinosa za socijalno osiguranje predviđa iznuđeno kratkoročno rešenje koje će omogućiti smanjenje deficita na republičkom nivou.
Zato sam na samom početku rekla da izražavam istovremeno i bojazan, ali i nadu da će u nekom budućem periodu možda naša celokupna situacija biti znatno bolja, ali upravo iz tih razloga koje sam na samom početku izlaganja navela očekivala sam da današnje izmene i dopune budu korenitije, budu sveobuhvatnije, a ne da se opet vidimo ovde za nekih mesec, dva ili tri i da opet raspravljamo o istim zakonima i o izmenama i dopunama koje danas nisu na dnevnom redu. Hvala. puno.
Poštovana predsednice, kolege i koleginice, budući da imam malo vremena, trudiću se da se osvrnem, bar onoliko koliko mi vreme dozvoljava, na neke od današnjih predloga zakona.
Što se tiče prvog zakona, govorim o pravobranilaštvu. Mislim da je na prvom mestu dobro što se određuje sam pojam pravobranilaštva, odnosno što se sada koristi izraz državno pravobranilaštvo, a smatram da je sa nomotehničkog stanovišta adekvatniji naziv. Dakle, državni pravobranilac za razliku od nekadašnjeg republičkog javnog pravobranioca, jer lično nikada nisam mogla da razumem taj termin „javni pravobranilac“, jer bi u tom slučaju antinom toga bio – tajni pravobranilac.
Pravobranilaštvo, u prvom redu, štiti interese pravnih lica koje zastupa, a ne kako je do sada bilo navedeno u zakonu da pruža zaštitu javnog interesa. Dobro je što se ovakvim zakonom konačno nadležnosti pravobranilaštva, na prvom mestu, uređuju, a mislim da one u dosadašnjem važećem zakonu nisu bile uređene, što se uvodi, što se dodatno preciziraju i proširuju. To svakako predstavlja novinu koju treba pozdraviti. Takođe, praksa je pokazala da je bilo preko potrebno uvođenje i definisanje ovakvim jednim predlogom zakona načela devolucije i supstitucije.
Što se tiče izmena i dopuna Zakona o parničnom postupku, mislim da predstavljaju jedan nužan, u svakom slučaju značajan korak ka stvaranju uslova za što efikasnije postupanje sudova i približavanja evropskim standardima. Već na samom početku ovog predloga zakona, u dva člana nailazimo na bolja rešenja, nego što je to bilo predviđeno važećim Zakonom o parničnom postupku. Naime, broj parničnih stvari u kojima postupa sudija pojedinac sada je povećan, što će svakako za posledicu imati rezultiranje smanjenja broja parničnih stvari u kojima postupa veća sudija, koji je sastavljen od predsednika veća, kao sudećeg sudije, i sudije porotnika. Mislim da je ovakvo rešenje znatno bolje, jer uloga sudije porotnika, priznaćemo svi, barem mi koji dolazimo iz prakse, da nije toliko značajna, a njihova uloga u svim zemljama koje pripadaju kontinentalnom sistemu, gotovo je na mizernom nivou.
Ovde treba da se naglasi da se na ovaj način smanjuju troškovi sudske uprave i da se omogućava efikasnije i brže postupanje sudova. Takođe, još jedna dopuna koju bi želela da pohvalim u predlogu ovog zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, to je rešenje kojim je predviđeno da pre donošenja rešenja o odbacivanju tužbe, iz razloga koji su navedeni u članu 294. ZKP, sud je dužan da održi ročište na kome će tužiocu dati mogućnost, priliku i omogućiti da se izjasni o odbacivanju tužbe. Rešenje koje je do sada postojalo predviđeno važećom zakonskom odredbom davalo je mogućnost sudijama, u cilju smanjenja broja predmeta, jedan potpuno nekritički odnos u pogledu donošenja rešenja o povlačenju.
Naime, imam i neke zamerke, koje se tiču konkretnih članova. Kada se govori o članu 13, a koji se njegovim stavom 2, gde glasi da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ukoliko vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Izražavam upravo skepsu u pogledu uvođenja ovakve jedne odredbe u predlog zakona i njegov stav 2, jer vrednost spora, kao imovinski cenzus, jeste uslov za podnošenje ovog pravnog leka, dakle govorim o reviziji. Do sada je taj uslov bio postavljen na taj način tako da je velikom broju stranaka u onim postupcima, u kojima je vrednost predmeta spora bila manja od 100.000 evra, bilo onemogućeno da ostvaruju zaštitu podnošenje upravo ovako vanrednog leka i to Vrhovnom kasacionom sudu.
S obzirom da je iznos predmeta spora u privrednim pravnim sporovima smanjena za tri puta, tako da je u tim sporovima revizija dozvoljena ukoliko je vrednost spora veća od 100.000 evra, i to u dinarskoj protivvrednosti, a u postojećem zakonu taj iznos je opredeljen na 300.000 evra, onda bi bilo logično, barem po mom nekom mišljenju, da se u ovim sporovima, dakle u sporovima pred redovnim sudovima, kao sudovima opšte nadležnosti, ovaj iznos identično umanji za tri puta i time se učini građanima dostupnost sudova u svakoj sudskoj instanci.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku, njih posmatram kao jedno iznuđeno rešenje, a sve u cilju usklađivanja i u cilju podobljavanja sa podnetim Zakonom o javnom beležništvu, budući da se najznačajniji broj izmena i dopuna odredaba, koje se menjaju u dopunjuju, odnose upravo na institut javnog beležništva.
Na ovom mestu moram da izrazim i jednu skepsu, a vezanu isto sa Zakonom o javnom beležništvu, ukoliko uzmemo Sloveniju kao jedan dobar primer zemlje u regionu moramo primetiti da od momenta donošenja Zakona o javnom beležništvu pa do konačnog formiranja javnobeležničke komore proteklo je čitavih sedam godina, ako ne i više, bar po onome što sam radila uporedno pravnu analizu.
Dalje, što se tiče Zakona o vanparničnom postupku, on jeste u primeni od 1983. godine i jeste nužno da se kao jedan važan procesni zakon usaglasi sa najvišim pravnim aktima.
Na ovom mestu iskazaću i svoje žaljene, ali istovremeno i nadu da se u nekom budućem periodu ne ide ovako parcijalno na izmene i dopune, jer ja pobornik izmene i dopune nikada nisam bila, već da se donese jedan potpuno nov Zakon o vanparničnom postupku. Smatram da je to jedini način da se prevaziđe ovaj kontekst koji je potpuno napušten i za koji je sasvim sigurno da ga je i vreme do sada demantovalo, ukoliko hoćete, i pregazilo.
Što se tiče Predloga zakona o posredovanju u rešavanju sporova, prvi Zakon o posredovanju, odnosno medijacija, ovde ću završiti, sprovodio se od 2002. godine i u tom periodu sprovođenja takvog zakona, bez obzira što…
…završavam, usledilo kasnije. Mislim da je bio jedan epohalan korak. Tako da dobre stvari koje su ranije činjene nekim prethodnim vremenima treba izgovarati do kraja. Hvala.
Hvala.
Reklamiram povredu člana 106. stav 1. koji kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres.
Predsedavajući, ovde mnogi danas nisu govorili o tačkama dnevnog reda. Malopre smo mogli da slušamo o privatizacijama, mogli smo da slušamo o poljoprivrednim zadrugama, ali ne znam kakve to veze ima sa pravobranilaštvom i ne znam kakve to veze ima sa Predlogom zakona o posredovanju u rešavanju sporovima i sa svim ostalim tačkama koje su danas na dnevnom redu.
Nisam znala zaista da je tačka dnevnog reda ni Savezna vlada, ni nekada savezno ministarstvo, ni da smo u 2002. godini, ni da smo u 2001. godini, tako da molim samo da upozorite narodne poslanike da se ubuduće pridržavaju dnevnog reda. Danas imamo izuzetno važan set pravosudnih zakona, pa hajdemo malo i pravosuđem da se bavimo, bar danas.
Tražim da se izjasnimo o povredi Poslovnika u danu za glasanje. Hvala.
Hvala puno.
Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici i narodne poslanice, imam nekoliko pitanja za ministarku i za samo Ministarstvo poljoprivrede, ali pre nego što pređem na direktna pitanja, želim da kažem neke stvari.
Prvo, sve do sada što je ovde bilo predloženo od strane DHSS, a bilo prihvaćeno, na kraju se ispostavilo kao korisno kako za Ministarstvo poljoprivrede, tako i za Vladu Republike Srbije, ali i za same građane.
Drugo, ono što nije bilo prihvaćeno, kao što je naš predlog u vezi pojave aflatoksina, što je za rezultat imalo smenu određenih pomoćnika u Ministarstvu poljoprivrede, a to znamo iz prošlog saziva Narodne skupštine, ostavku ministra i, po meni, nameštenu aferu aflatoksina, koja je bila štetna i koja je proizvela, po meni, neopravdanu smenu određenih ljudi koji nisu krivi za tu aferu.
Treće što moram da napomenem jeste svakako činjenica, da se niko ovde ne naljuti, a ja ću biti subjektivna i reći da imamo odličan Odbor za poljoprivredu koji me priprema, naravno, kada uvek govorimo o temama iz oblasti poljoprivrede, taj takozvani Savet staraca. Sve što je DHSS i ja ispred nje do sada predložila ministru poljoprivrede Glamočiću, on je te sugestije prihvatio i pokazalo se kao jako dobro rešenje.
Moja direktna pitanja ministarki poljoprivrede jesu sledeća. Prvo, nema dana, a da se negde ne desi ili da negde po medijima ne pročitamo da se desilo trovanje hrane, bez obzira da li se radi o vrtićima, da li se radi o školama, restoranima itd. Analizom smo došli do toga da su, pored ostalih, tri najčešća razloga za to. Prvo su nedovoljno nejasni propisi u vezi nadležnih inspekcija. Pre svega tu mislim na veterinarsku inspekciju, na zdravstvenu inspekciju i na poljoprivrednu inspekciju, da uopšte nije jasno definisana nadležnost ko šta tu kontroliše. Drugo jeste neodgovornost, odnosno slabi uslovi rada u objektima za proizvodnju, pripremu, ali isto tako i distribuciju i serviranje hrane. Treće je nedovoljna, rekla bih, slaba tehnička, materijalna i finansijska opremljenost i nedovoljan broj inspektora, pre svega veterinarskih pitanja.
Dakle, moje prvo pitanje jeste – kada će se ovde konačno u skupštinskoj proceduri naći oni zakoni koji će upravo uskladiti već pomenute nadležnosti inspekcije i kada će se popuniti broj potrebnih inspektora, pre svega veterinarskih inspektora?
Naravno, biti inspektor za ovu zemlju, ukoliko je on kvalitetan i ukoliko je dobar, neće predstavljati apsolutno nikakav trošak. Da bi se dobio dobar inspektor, recimo, u veterinarskoj službi, potrebno je najmanje pet godina, a od dobrih inspektora samo država može imati korist.
Druga stvar, budući da smo mi dobili izvoznu kvotu mesa, oko 8.000 tona, od te kvota do sada je izvezeno otprilike deseti deo, a čini mi se da nije deseti deo. Razlozi za to su brojni. Pre svega govorim o katastrofalnom stanju u stočarstvu, a kada kažem stočarstvo, onda prvenstveno mislim na govedarstvo i na svinjarstvo.
Ono što je bitno jeste da nama ne fali kvalitet, ali i broj stoke, odakle kvantitet stoke jeste na dramatičnom nivou u našoj zemlji.
Hvala puno. Ni ja više nisam sebe čula.
Dakle, moje pitanje jeste – šta će Ministarstvo poljoprivrede uraditi kako bi se povećao izvoz svega pomenutog, kako bi se brojno stanje stoke u zemlji Srbiji povećao, da se ulaganja u stočarstvo povećaju i da kvalitet mesa bude još bolji? Dakle, šta će Ministarstvo poljoprivrede po tom pitanju uraditi?
Najzad, šta je sa strategijom razvoja poljoprivrede, koja ovako nešto mora da sadrži, a moram priznati da se u jako malom delu bavi veterinarstvom.
Mi smo naše sugestije na nacrt poljoprivrede uputili i dostavili ministru Glamočiću, u pismenoj formi. On je to prihvatio, ali iz nekog razloga sa tim se stalo i postavljam pitanje kada će to doći na dnevni red?
Moje treće pitanje je sledeće. Konkurs ili tender za dodelu terena veterinarskim stanicama za obavljanje poslova programa i mera zdravstvene zaštite stoke, to znači dijagnostika i preventivna vakcinacija, raspisan je još prošle godine. Taj posao nije završen. Sada je maj mesec i mislim da je krajnji rok da se započne sa jednim takvim programom zaštite stoke.
Poslednje moje pitanje je takođe upućeno ministarki poljoprivrede – kada će stanice koje su upravo konkurisale dobiti rešenja o poveravanju poslova i kada će konačno programi početi da se rade, jer mislim da nije dobro da se to radi na leto, na plus 40 stepeni, nije dobro da seljak trpi štetu i nije dobro da je stoka nezaštićena.
Poštovana predsednice, uvaženi ministre, predstavnici Ministarstva pravde, ja ću u svom izlaganju, budući da sam limitirana vremenom, pažnju posvetiti zakonu o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku. Naime, ne bih komentarisala one tehničke izmene koje su ovim zakonom predviđene. Na prvom mestu bih se bavila suštinom, a mislim da ovakvim izmenama i dopunama nisu one samo tehničke prirode, kao što se to navodi od strane određenih poslanika.
Smatram da ovakve izmene i dopune, pre svega mislim na izmene i dopune ovog ZKP, imaju dva jako dobra rešenje, čak što više odlična, ali neću preterivati u pohvalama, i po meni jedno nezadovoljavajuće rešenje. U skladu sa tim što je dobro, ostaviću za sam kraj.
Naime, nisam pristalica, predsedavajuća, ako možete, ne čujem, predloženog rešenja da se o načinu raspolaganja finansijskim sredstvima, koja su dobijena zbog odlaganja krivičnog dela, pita isključivo ministar pravde. Tačno je da je Predlogom zakona predviđeno da konačnu odluku o tome donosi Vlada Republike Srbije, ali hajde onda da budemo realni pa da kažemo da će Vlada samo aminovati ono što po tom pitanju bude predložio ministar resoran za pravosuđe, jer nije realno očekivati da će se pored svih stvari kojima se Vlada bavi, a kojima će se tek baviti, jer takve stvari tek dolaze, upuštati u jedno pitanje, a to je kome će se rasporediti novčana sredstva dobijena uplatama lica, i to onih lica koja su faktički priznala krivično delo i za to platila novčani penal u obliku uplaćivanja finansijskih sredstava humanitarnim organizacijama.
Kada smo kod ovog pitanja, Ministarstvo pravde ne odlučuje o načinu korišćenja novčanih kazni koje se izriču u krivičnom postupku. Možemo mi da budemo formalisti koliko god hoćemo i kako god mi to želimo, ali između novčane kazne u krivičnom postupku i novčanog penala, u smislu odlaganja krivičnog gonjenja, razlikuje se samo korisnik, razlikuje se posledica po okrivljenog, i to u smislu da li će se smatrati osuđenim ili se ipak neće smatrati osuđenim. Međutim, u oba ta slučaja, pravosudna, sudska vlast jeste ta koja treba da odlučuje, kako o visini novčane kazne, novčane globe i isto tako o tome da li će se ona uopšte primeniti ili se možda neće primeniti. Ukoliko je tako, onda smatram da nije dobro rešenje da se u dva, naizgled formalno različita, a suštinski gotovo ista, slučaja pitaju različiti subjekti. Ili će se za oba slučaja o načinu upotrebe tih sredstava pitati sudska vlast ili će se u oba slučaja pitati izvršna vlast, dakle ministar.
Međutim, moram kazati da razumem intenciju zakonodavca. Tačno je, treba na neki način sve to centralizovati, zapravo centralizovati sistem, i to radi jedne bolje kontrole, radi efikasnije, radi pravičnije raspodele, jer pak radi se o značajnim sumama koje mogu biti od pomoći različitim humanitarnim organizacijama.
Sa druge strane, pozdravljam to što se ovakvim predlogom uvodi mogućnost da se uplata vrši fizičkim licima i na taj način ministarstvo će biti u situaciji da pritekne u pomoć različitim pojedincima kojima je neophodna zdravstvena pomoć, kako u inostranstvu, tako i kod nas.
Ostaću dosledna da o tome svemu ne može samo ministar da odlučuje, iako je predviđeno formiranje komisije. Tu komisiju formira ministar, iako je predviđeno postojanje kriterijuma. Dolazimo do toga da te kriterijume ipak propisuje ministar, barem prema ovakvom predlogu koji imamo ispred nas.
Smatram da se moglo to donekle drugačije učiniti, i to da kriterijume, potpuno suprotno, propisuje Vlada Republike Srbije, a da komisiju formiraju različite pravosudne strukture. Kada kažem različite pravosudne strukture, u tom smislu mislim da bi, recimo, celishodnije rešenje bilo da se radi o tročlanoj komisiji čije članove će postavljati Ministarstvo pravde, Državno veće tužilaca i Vrhovni savet sudstva, jer na kraju krajeva taj novac predstavlja posledicu rada sva tri organa. Da li je tako? Sva tri organa onda treba da odlučuju o tome.
Takođe, smatram da ne bi Vlada trebala da bude ta koja će da odlučuje o raspodeli sredstava, jer se može dogoditi hitnost, da je na primer nekome hitno potreban novac za lečenje u inostranstvu i onda, hajde, neka se sprovede i taj javni konkurs i neka taj konkurs bude sproveden po izuzetno hitnoj proceduri i da komisija potpuno dobro transparentno, besprekorno zakonski uradi svoj posao, ali bi taj neko ko čeka na nužnu zdravstvenu zaštitu zapravo bio u situaciji da on mora da čeka da Vlada zakaže sopstvenu sednicu da bi se moglo odlučiti i doneti odluka o tome kako bi se sredstva nekome odobrila.
Mislim da tako nešto ne treba da se čeka jer nečije zdravlje, nečiji život ne može da čeka nikakvu sednicu, pa ni sednicu Vlade jedne zemlje, ma koja ona bila.
Kada su u pitanju ostale odredbe predloženog zakonskog teksta, ovde moram da pohvalim ministarstvo i to ću učiniti, budući da je do sada jedno pravno potpuno neodrživu situaciju koja je u prethodnom periodu nastala, konačno i upodobila Ustav Republike Srbije i u skladu je sa potpuno garantovanim ljudskim pravima. Šta mislim o Ustavu, kako to volim da kažem, o tome sam više puta govorila.
Naime, neodrživa je bila dosadašnja praksa po kome su javni tužioci odlučivali da li će proveravati ko je sa kim razgovarao telefonom, ko se gde kretao i naravno da je moglo i naravno da je stvorilo brojne zloupotrebe u svakom civilizovanom svetu, a mislim da smo mi upravo deo tog civilizovanog sveta. O takvim merama može da odlučuje jedino nezavisni sud i to se sada ovim zakonom i vraća u te aršine što smatram izuzetno dobrim. Isto važi i za upućivanje prigovora na preuzete mere, jer je dosadašnje rešenje bilo u maniru – kadija te tuži, kadija ti sudi. Drago mi je što je Ministarstvo pravde upravo prepoznalo ovu stvar i što je ispravilo ovu nepravdu. Hvala.
Hvala poštovana predsednice. Dame i gospodo narodni poslanici, narodne poslanice, amandman koji sam podnela podnela sam na član 20ž, kojim se naravno ništa ne menja u postojećim odredbama u prva dva stava, već se dodaje treći stav: „za sva potraživanja ostalih poverilaca nastala pre privatizacije, a koja nisu prikazana u prospektu prilikom njegovog oglašavanja sa subjektom privatizacije, solidarno odgovara Republika Srbija“.
Mislim da je ovo vrlo jasno, posebno decidno navedena odredba gde Republika Srbija mora da bude apsolutni garant kada se tiče podataka o subjektu privatizacije. Dosadašnja praksa, pre svega mislim na sudsku praksu, pokazala je jedan potpuni, totalni javašluk.
Ono što je navedeno u obrazloženju donekle me vređa, jer kaže – amandman se ne prihvata iz razloga zato što je odgovornost za tačnost podataka sadržana u programu privatizacije, uređena i sankcionisana odredbama članom 22. i 63a Zakona o privatizaciji. Izvinite, to nije tačno, bar ne na način kako sam ja predvidela to novim stavom koji predlažem ovim amandmanom. Član 22. sadrži 10 tačaka i njima se, apsolutno nijednom od navedenih 10 tačaka ne predviđa nešto što sam ja predložila navedenim amandmanom. Ako mislite da će se kupci, preduzeća nakon privatizacije koje su se dosada u sudskoj praksi suočavala sa brojnim poteškoćama, posebno u sudskim postupcima, i dalje štititi tako što će to biti krivično delo koje predviđa Zakon o privatizaciji, njegov član 63a, i da je za tako nešto dovoljno da bi se štitili kupci, preduzeća, kazna zatvora od tri meseca do pet godina ili ne daj bože novčana kazna od 800.000 dinara, bojim se da će se obesmisliti sve ono što smo govorili u raspravi u načelu. Hvala.
Hvala.
Poštovana predsednice, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas od prve privatizacije u Srbiji, koja je započeta 1989. godine, proteklo je čitavih 25 godina. Sve one firme koje su gradile našu zemlju do dana današnjeg ili su prodate ili se njihovo prodavanje tek sprema.
E, sad, koliko je za sve to vreme naša ekonomija izgubila, izgubila je, naravno, mnogo i o tome mogu da posvedoče apsolutno sve statistike Nacionalne službe za zapošljavanje. O tome koliko je naša industrija izgubila, a izgubila je opet puno, podsetiću na ovom mestu da se radilo o jakoj industriji, svedoči sama činjenica da su zapravo danas najveći srpski proizvođači one kompanije koje su izgradile potpuno nove fabrike, a sve fabrike koje smo mi gradili, koje je ova država gradila moramo spomenuti kao jednu poraznu činjenicu. Upravo smo mi bili ti koji smo i sve te firme uništili.
Za sve to vreme čitav taj proces odvijao se kroz jedan jedini zakon, a to je Zakon o privatizaciji o čijim izmenama danas u načelu i raspravljamo. Nakon svih ovih ne samo desetogodišnjih, nego i veći period pod tim podrazumevam, izgubljenih ekonomskih bitaka, naravno, u istoriji Srbije nikad ne treba biti general posle već izgubljenih bitaka, pa reći da je upravo onaj model privatizacije, odnosno Zakon o privatizaciji koji se primenjivao u proteklom periodu bio loš. Zapravo, bio je jako loš, a danas opet ne treba biti pametan pa reći da je i današnji predlog zakona, uz svo uvažavanje i izmena koje su naravno neophodne, rečeno je o neustavnosti odredbe 20ž, i dalje loš. Loš je iz jednog razloga – zato što ne uspostavlja jasne kriterijume, zato što ne uspostavlja garancije, zato što ne daje svim zainteresovanim licima kontrolu, a svi bi naravno trebali da imaju kontrolu nad sprovođenjem privatizacije.
Kada se pogledaju sve privatizacije u našoj zemlji, uočavaju se dve ključne greške koje, čini mi se, kao mantra se ponavljaju već pomenuti 14 godina. Prvo, ili je kupac taj koji, tako da se izrazim, potpuno proćerda preduzeće, a druga greška koja se često ponavlja jeste da je država ta koja ojadi dobronamernog investitora. Te dve kardinalne greške ponavljaju se uporno već 14 godina. Veoma su retke one treće situacije, koje na ovom mestu takođe moram da spomenem, a to je da kupac nastavi sa svojim uspešnim poslovanjem.
Postavlja se pitanje šta mi možemo da uradimo? Naravno, neću govoriti da taj teret pada samo na Vladu ili samo na resorna ministarstva kao ovlašćena, nego govorim o društvu, pa zato i postavljam pitanje šta mi tu možemo da uradimo.
Naravno da ne treba nikakva naknadna pamet, pa reći – ono što je proćerdano nikada se ne može vratiti ili - od akvarijuma možda možete da napravite riblju čorbu, ali od riblje čorbe nikad ne možete da napravite akvarijum, jer kada se skuva riba, onda je čorba gotova.
Danas jedino možemo da se potrudimo da buduće privatizacije, ono malo preostalih firmi, budu što uspešnije moguće. Otuda se postavlja jedno logično pitanje, a to je kako je to moguće postići? Prvo, potrebna su dva koraka. Prvi korak jeste da država bude ta koja će biti garant privatizaciji. Mislim da oko toga ne treba da bude nikakve polemike, čak ni u stručnim krugovima. Ukoliko je država ta koja Ustavom garantuje pravo na život, koja Ustavom svim građanima garantuje pravo na imovinu tim pre onda ona isto tako mora da garantuje i pravo na imovinu onome ko državno društveno preduzeće kupuje. Onaj ko je kupac takvog preduzeća vrlo jasno mora da zna šta dobija za svoje pare i mora apsolutno da bude zaštićen i mora da zna da mu niko neće zakucati na vrata njegove firme i reći mu – izvini, ali ti meni duguješ nešto od pre 10 ili pre 15 godina.
Da bi se povećala cena firmi koje se privatizuju mora da se poveće kredibilnost države. Ako država nema kredibilitet, onda nema ni dobrih cena. To je vrlo prosta činjenica.
Republika Srbije je, čini mi se, poslednjih desetak i više godina taj kredibilitet prokockala jer je tvrdila da zapravo jedna vrsta preduzeća imaju jednu ekonomsku pravnu situaciju, a nakon privatizacije se uvek ispostavljalo da je ta situacija bitno bila gora i bitno nepovoljnija po investitorima.
U krivičnom pravu je ne tačno prikazivanje činjenica nešto što se smatra krivičnim delom, a za prevaru i za krivično delo prevare predviđena je i zatvorska kazna.
Čini mi se da nijedan državni funkcioner u protekle dve i po decenije privatizacije nije završio u zatvoru, a iz jednog prostog razloga – zato što je slagao investitora prilikom privatizacija.
Demohrišćanska stranka Srbije jeste predložila amandman koji ću kasnije u raspravi u pojedinostima detaljnije i obrazložiti. Država Srbija garantuje za podatke koje je sama i pravila i koje je sama prezentovala investitoru. U ovakvoj jednoj situaciji može da se da jedan primer. Zamislite, na primer, da vi želite da kupite stan, da odete recimo u katastar da proverite da li je na stan upisan neki teret, recimo na primer hipoteka, vi vidite da nije, onda kupite taj isti stan zato što nema nikakvih recimo tereta, ali za par godina neko dođe i kaže – izvinite, taj stan je moj, vi pitate kako, kaže – eto tako, ja sam upisao hipoteku pre 10 godina, i vi tako izgubite stan koji ste na primer pošteno platili.
Tako su prolazili, čini mi se, mnogi kupci preduzeća u našoj zemlji. Upravo zato je država Zakonom o državnom premeru i katastru garantovala da su podaci u katastru tačni i ukoliko neko pretrpi štetu zato što se upravo pouzdao u podatke iz katastra, država je ta koja je dužna da mu tu istu štetu nadoknadi. Posledica te zakonske odredbe, apropo ovog primera, bile su da su svi uknjiženi stanovi skuplji od neuknjiženih stanova, a onaj koji kupuje uknjiženi stan naravno da ima izvesniju pravnu sigurnost i čistu situaciju.
Zato, isto tako, država mora biti ta koja mora da daje garancije investitorima, jer na taj način je država ta koja gradi i sopstveni kredibilitet.
S druge strane, ukoliko država ne garantuje investitorima da su državni podaci tačni, to je jasno priznanje da naša ekonomija u nekoj doglednoj budućnosti ne može biti svetlija.
Naravno, Srbija je to tako nešto govorila i obmanjivala, čini mi se, investitore nekoliko decenija unazad. Jako je dug taj vremenski period i svaki investitor naravno da nije hteo da pod takvim uslovima i u takvoj ekonomskoj situaciji kupuje preduzeća u našoj zemlji.
Mislim da treba da donesemo jedan možda i potpuno nov zakon koji će da garantuje svakom potencijalnom investitoru u zemlji Srbiji imovinsko stanje na dan privatizaicje, jer samo na taj način možemo da podignemo već urušeni kredibilitet, a upravo podizanjem tako urušenog kredibiliteta mislim da možemo da povećamo i cene samih preduzeća.
Druga stvar koja mora da se uradi, pored ove prve, koju sam obrazložila, jeste povećanje kontrole nad subjektom privatizacije. Dokazano je, naravno, da država, ne mislim samo na Srbiju i na našu državu, nego nijedna država na svetu ne može da bude ta koja će da kontroliše istovremeno sprovođenje nekoliko stotina privatizacija, jer jednostavno, tako nešto je nemoguće.
Da bi se kontrolisali, država bi morala da ima mnogobrojne, da ne kažem hiljade kontrolora koji bi to radili, a uz tako nešto oni bi morali da budu i te kako motivisani da rade, a da pri tom ne budu korumpirani. Mislim da se govori o dve stvari koje su u našoj zemlji gotovo, bar u ovom momentu, nemoguće.
Ono što je moguće, jeste uključivanje što većeg broja zainteresovanih ljudi u tu kontrolu. Ako me pitate ko su svi ti ljudi, pa to su svi oni ljudi koji su na bilo koji način vezani za subjekta privatizacije, bilo tako što imaju potraživanje prema njemu, bilo tako što rade u njemu, bilo tako što imaju interes da nastave da posluju sa njima. Čini mi se da ukoliko te ljude uključimo, oni mogu da ostvare i mogu da omoguće jednu najbolju kontrolu, jer njihov interes jeste interes da firma posluje što uspešnije.
To uključivanje možemo izvršiti tako što ćemo im upravo kroz Zakon o privatizaciji dati prava da kontrolišu preduzeća. Sledeće pitanje je – kako to da uradimo? Evo, na sličan način na koji je već urađeno i na koji je to već implementirano u Zakonu o stečaju i to u delu koji se odnosi na reorganizaciju, jer naravno da onaj kome preduzeće duguje milione treba da ima pravno sredstvo, naravno, aktiviranje instrumenata pred Agencijom za privatizaciju, a za preispitivanje poslovanja tog privatizovanog preduzeća.
Kada se pogleda čitava stvar izbliza, onda se uočava da su nama za uspešnu privatizaciju falili dobri zakoni, da su falile dobro inkorporirane zakonske odredbe. Mislim da je krajnje vreme da okrenemo leđa onoj tradiciji u smislu – država će sve da kontroliše i država će biti ta koja će sve da kažnjava, jer apsolutno ni jedna država na svetu ne može da bude ta koja će sve da kontroliše i koja će sve da kažnjava, iz prostog razloga jer bi onda na svakog građanina bilo koje države u svetu došla po tri takva kontrolora. Mislim da je to pogrešan i dokazano neuspešan koncept, a to što je dokazano neuspešan koncept, o tome smo svi ovde svedoci, Srbija, naravno, tržišna ekonomija danas. Kontrolu i kažnjavanje, činjenica je, treba unaprediti i to je nešto što treba dati u ruke privatnom sektoru tako što će se u kontrolu privatizacije prvenstveno uključivati oni koji su najzainteresovaniji da ona bude što je moguće uspešnija.
Predlažem Vladi Republike Srbije, isto tako i predlagaču, da razmisle u nekoj budućnosti o menjanju i ostalih odredaba Zakona o privatizaciji, jer mišljenja sam ličnog da tu ima mnogo štošta menjati, a sve u cilju poboljšanja ovog zakonskog predloga i da razmisli o usvajanju onog modela koji sam amandmanskim putem predložila, a na ovom mestu ispred DHSS za ovako predložene izmene zakona ću glasati, pre svega mislim na odredbu 20iž, koja je odlukom Ustavnog suda proglašena neustavnom.
Na kraju, preporučujem da razmislite o amandmanu koji sam podnela. Hvala.
Hvala, poštovana predsedavajuća.
Reklamiram povredu člana 108. stav 1. koji kaže da se o redu na sednici Narodne skupštine stara predsednik Narodne skupštine.
Ukoliko već nekom dajete da reklamira povredu Poslovnika, nemojte da dozvoljavate da u roku od dva minuta narodni poslanik uporno replicira. Danas se od početka ove sednice to permanentno dešava. Hvala.
Takođe se javljam po amandmanu o kome je moj prethodnik dosta toga već izneo što sam htela i da kažem. Smatram da je apsolutno neprihvatljivo rešenje sada predlagati jedno super ministarstvo koje će pored pravde, državne uprave i lokalne samouprave, još sadržati i ljudska prava.
Setite se da je u vreme Vlade Zorana Đinđića, kao i u vreme Vlade gospodina Živkovića postojalo Ministarstvo pravde, državne uprave i lokalne samouprave, setite se koji broj zaposlenih je brojalo takvo ministarstvo. Setite se koliko je uopšte bilo teško raditi u takvom ministarstvu. Sada jednom takvom ministarstvu koje predlažete dodajete još i ljudska prava.
Izvinite, ali jednog ministra koji bi se nalazio na čelu takvog resora bi moralo da opslužuje deset pomoćnika i najmanje deset državnih sekretara. To bi samo iziskivalo dodatne troškove. To bi bilo skuplje rešenje od rešenja koje se predlaže.
Ne znam čemu potreba da se spajaju stvari koje su ne spojive. Posebno ne znam zašto se ubacuju ljudska prava. Bili ste mandatar Vlade koja je imala Ministarstvo pravde, državne uprave i lokalne samouprave i vrlo dobro ste svesni situacije kako je to ministarstvo jako teško iznosilo na plećima sve one poslove koji su bili u njihovom resoru. Zamislite još da dodate ljudska prava. Hvala.
Hvala predsedavajući. Reklamiram povredu Poslovnika član 106. stav 1. koji glasi – govornik može da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres. Prethodni govornik se javio da govori o amandmanu. Vi ste ga takođe upozorili da govori o amandmanu.
Ja nisam znala da je sadržina ovog amandmana ni akcija „Sablja“, ni broj pritvorenih u akciji „Sablja“, ni broj podnetih krivičnih prijava, ni broj procesuiranih, niti je obrazloženje amandmana, niti sam amandman govori o ubistvu premije dr Zorana Đinđića, niti o saveznom ministru unutrašnjih poslova, te vas molim da ubuduće svakog poslanika koji se javi po amandmanu, da onda govori isključivo o amandmanu, a ne da koristi vreme da bi govorio o bilo čemu, jer ovde nemamo na dnevnom redu tačku razno, nego se zna o čemu se raspravlja i ovo danas predstavlja raspravu u pojedinostima.
Sa druge strane, Poslovnikom i to u članu 96. predviđeno je kako neko ima pravo na reč. Šefovi poslaničkih grupa upravo postoje da bi oni bili ti koji bi davali ovlašćenja narodnim poslanicima da li mogu koristiti vreme ili ne mogu koristiti vreme poslaničke grupe, tako da se šef poslaničke grupe pita i te kako se pita ko će davati reč i koliko će minuta dobiti. Hvala.