Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olgica Batić

Olgica Batić

Demohrišćanska stranka

Govori

Hvala.
Predsedavajući, znam da ste džentlmen, kao i kolega Jovičić, pa ste dami dali reč.
Reklamiram povredu Poslovnika i to više članova - član 105, član 27, član 109.
Prvo, član 105 koji reguliše održavanje reda na sednici. Vi ste malopre rekli - apelujem na vas da se uvede red. Ne možete vi da apelujete na nas kao narodne poslanike, jer vi kao predsedavajući ste ti koji je dužan da se stara o redu na sednici.
Drugo, dozvolili ste da se ovde vrše reklamiranje povrede Poslovnika. Jedan od malopre prethodnika je rekao – pa nisam ja reklamirao povredu Poslovnika, ja sam samo sugerisao, a vi kao predsedavajući kažete – prihvatam sugestiju.
Vidite, Poslovnik se ne reklamira zarad sugestija, nego zbog povrede koju možete samo vi da učinite, a ne mogu narodni poslanici.
Na kraju krajeva, ako ne možete da obezbedite uslove za rad, a u skladu sa članom 109, onda počnite da izričete opomene, kao što je to radio u prošlom sazivu predsednik Narodne skupštine i odlično smo funkcionisali. Na kraju krajeva, te novčane kazne i nisu tako strašne. Disciplinuju se narodni poslanici, novac odlazi u Fond solidarnosti i namenjen je onima kojima to treba, a da bi se uveli u tokove, zato vas molim da … Ovde je više puta prekršeno. Zapravo, ceo dan se krši Poslovnik i saglasna sam sa predlogom gospodina Janka Veselinovića da prekinete sednicu, jer su se stvorili svi uslovi za tako nešto. Hvala.
Hvala.
Poštovana predsednice, uvažene kolege i koleginice, uz svo poštovanje mojih muških kolega, čini mi se da kada ovde narodne poslanice vode dijalog to zaista predstavlja jednu konstruktivnu raspravu, nema replika, nema povrede Poslovnika.
Mislim da ovde niko ne dovodi u pitanje ciljeve i motive koje je imala narodna poslanica Gordana Čomić kada je podnela ovaj amandman.
Ono što se postavlja pitanje i brojni ovde argumenti koji su izneti, čini mi se da ne stoje. Ne možemo danas reći da živimo, u stvari, možemo reći da živimo u Srbiji koja je i dalje patrijarhalno društvo, što i jeste, ali onda se postavlja pitanje – kako ćemo se mi to ubuduće boriti za rodnu ravnopravnost?
Naravno, meni je žao što zbog brojnih obaveza, pre svega u nekim drugim telima, nisam zauzela učešća u radu Ženske parlamentarne mreže, koju pohvaljujem i naravno ona je reprezent kako treba da izgleda rad narodnih poslanica. Mislim da je, ukoliko se uzme u obzir neka navedena argumentacija, doveden u pitanje i sam rad, ukoliko hoćete i sami učinjeni rezultati, uložen napor i uložen trud Ženske parlamentarne mreže.
Moramo imati u vidu da 30% ne treba da bude samo neka kvota koju će narodne poslanice ovde popunjavati, da žene treba da zauzmu učešće upravo onako kako su neke nevladine organizacije predlagale, a to je da bude 30% učešća žena i u skupštinskim odborima. Pohvalno je, naravno, što imamo predsednicu Skupštine. Pohvalno je što je žena guverner, pohvalno je što će gospođa Joksimović biti ministar, neće biti potpredsednik, koliko ja znam.
Ali, čini mi se da mnogo više treba da idemo upravo u pravcu i ako već govorimo o tome, ističe mi vreme, ovde ću i završiti, da Uprava za rodnu ravnopravnost, sa čim se mogu donekle složiti, predstavlja, bar u svom radu, jedno loše rešenje i jedan zakržljali organ, ali mislim da je ovo istovremeno bila šansa da se kroz predlog, kada raspravljamo o Zakonu o ministarstvima, trebao dati jedan modalitet i eventualno neka druga forma, kroz koju bi se upravo ta ravnopravnost, prvenstveno mislim na ženska ljudska prava, ostvarivala. Hvala.
Ne mogu se složiti sa amandmanom podnosioca. Iz jednog razloga razumem donekle pravnu nepismenost, ali do danas ova Skupština kao i sve Skupštine pre ove Skupštine usvajale i predlagale da upravo zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom glasniku“ i apsolutno ne vidim šta je to protiv Ustava.
Hvala.
Trudiću se da budem što kraća. Mislim da je predlagač mogao da razmotri ovaj amandman poslanika opozicije s razlogom što je njegov cilj dobar, s tim što ima, moram priznati, nekih nedostataka. Mislim da je trebalo da se ubaci da se izveštaj dostavi Narodnoj skupštini u smislu nadležnog odbora Narodne skupštine, da se dostavlja recimo godišnji izveštaj pored ovog spomenutog izveštaja od 30 dana.
(Predsednik: Molim vas, zaista se više ništa ne čuje.)
Hvala na ovome. Na ovom mestu moram da ukažem da sam još juče rekla da će DHSS podržati ovakav jedan predlog zakona, a radi se samo o jednoj izmeni i to nije ništa sporno. Recimo, povremen radna tela Vlade podnose izveštaje nadležnim odborima.
Sa druge strane, moram da kažem Zakon o Narodnoj skupštini svojim članom 15, koji reguliše nadležnosti Narodne skupštine, upravo Narodnu skupštinu određuje kao najviše zakonodavno i ustavotvorno telo, te ukoliko se ostvarivanje kontrolne funkcije Narodne skupštine vrši nadzor nad radom Vlade onda mislim da je predlagač trebao da razmotri jedan ovakav amandman, iako ga lično smatram nepotpunim.
Na ovom mestu iskoristiću još jednom priliku da kažem da smo kao Nacionalni ogranak GOPAK-a, a ovde je puno poslanika koji čine Nacionalni ogranak GOPAK-a upravo prilikom potpisivanja Povelje u prisustvu Džona Vilijamsa akcenat stavili na to da ćemo razvijati ono što Narodna skupština u svom primarnom obliku treba da vrši, a to je jačanje kontrolne funkcije Narodne skupštine nad radom Vlade.
Hvala, poštovani predsedavajući.
Uvažene dame i gospodo narodni poslanici i narodne poslanice, trudiću se, naravno, samo da se držim onoga što je na dnevnom redu, a to je ova objedinjena tačka i Predlog zakona o izmeni Zakona o Vladi, kao i novopredloženi Zakon o ministarstvima.
Što se tiče Predloga zakona o izmeni Zakona o Vladi, mislim da nema potrebe da ulazimo u neku podrobniju debatu, budući da se radi o izmeni samo jednog člana, i to člana 28. i njegovog stava 1, kojim se kaže da predsednik Vlade može da osnuje savet za ekonomski razvoj, savet za državne organe i javne službe i druge savete i sastav saveta određuje se aktom o njegovom osnivanju.
Ispred Demohrišćanske stranke Srbije ne vidim apsolutno ništa sporno kada se radi o izmeni ovakvog jednog člana, osim toga, koliko znam, i Zakonom o Vladi. Ali, ono što je još bitnije jeste da su Poslovnikom o radu Vlade Republike Srbije jasno definisana i stalna radna tela i povremena radna tela, a kao povremena radna tela upravo se navode saveti, upravo se navode ekspertske grupe, upravo se navode radne grupe itd. Tako da, u potpunosti nalazim za shodno zašto se išlo izmenom upravo ovakvog jednog člana navedenog Predloga zakona.
Naravno, na ovom mestu, kada već pominjemo i danas raspravljamo u načelu o ovim zakonima, imam jedan dobronameran predlog za Vladu, kada ona bude konstituisana, a to je da odmah po konstituisanju pristupi na izradi, ne izmena i dopuna Poslovnika o radu Vlade Republike Srbije, već na donošenju potpuno novog Poslovnika o radu Vlade Republike Srbije, a upravo kojim bi se precizirala kako stalna radna tela, mislim na komisije i na odbore, tako i povremena radna tela. Naravno, ima tu još mnoštvo drugih pitanja. Nadam se da će takav moj predlog, budući da je dobronamerno predložen, biti dobronamerno prihvaćen i da će Vlada zaista tako nešto učiniti.
Što se tiče Predloga zakona o ministarstvima, takođe mogu da kažem da će Demohrišćanska stranka Srbije ovakav predlog zakona o ministarstvima podržati. Na ovom mestu ne mogu da se ne osvrnem i da se ne vratim na 2000 godinu, da kažem da je Vlada dr Zorana Đinđića imala 17 ministarstava, da je Vlada gospodina Živkovića imala 24 ministarstava, da je Koštuničina Vlada imala 17 ministarstava, da je Cvetkovićeva Vlada imala 24 ministarstva, ne govorim o onom bez portfelja, to ni ne računam uopšte u ministarstva, da je Dačićeva Vlada imala 18 ministarstava, gde takođe ne govorim o ministarstvima bez portfelja. Nadam se da ova Vlada neće nastaviti sa tom praksom davanja ministarstava nekome bez portfelja, ne bi li se zadovoljile nečije političke ambicije.
Što se tiče samog ovog predloga zakona, pohvalno je što se prvi put predlaže najmanji broj ministarstava do sada, koje bi brojala Vlada Republike Srbije. Na prvom mestu navedeno je, naravno, Ministarstvo finansija, a na drugom mestu Ministarstvo privrede. Konačno, eto, desilo se i u zemlji Srbiji, da se posle višedecenijskog rukovođenja jednim resorom, od kojih je par godina palo na jedno spektakularno ministarstvo, zvano Ministarstvo finansija i privrede, koje je vodio isto tako jedan savršeni ekonomski ekspert, ovim zakonom takve stvari razdvajaju, kao i u svakoj normalnoj i civilizovanoj zemlji, budući da finansije i privreda moraju da budu posebni resori. Naravno, svi smo mi svedoci kako se u praksi dolazilo do toga da se spaja nespojivo.
Što se tiče Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine, neću se upuštati u sama objašnjenja, što se tiče nadležnosti koje ulaze u krug ovih ministarstava, a posebno kada govorim o Zakonu o Ministarstvu poljoprivrede, čije su nadležnosti dosta široke.
Recimo, osvrnuću se na nešto što je predlagač, gospodin Veroljub Arsić, spomenuo. Prilično je kritički stav izneo prema dosadašnjem radu Republičke uprave za veterinu. Na ovom mestu se, naravno, moram složiti sa njim, a moram se složiti iz sledećih razloga, jer pored kritika koje je izneo, nadovezaću se i izneću još neke kritike upravo na rad Republičke uprave za veterinu. Ako je neko govorio o veterini u prošlom sazivu, onda je to bila Demohrišćanska stranka i onda sam to bila ja ispred Demohrišćanske stranke. Ako je neko govorio o tome da se veterina kao stub jednog društva u krajnjoj instanci mora podržavati, to sam upravo bila ja i to je upravo bila Demohrišćanska stranka Srbije.
Uprava za veterinu, ista ta republička koju je gospodin Arsić pomenuo mora se rekonstruisati, a prvo se mora promeniti, ili ukoliko hoćete mora se popuniti broj inspektora koji nedostaje, ali pre nego što se popuni broj inspektora koji nedostaje mora da se izvrši kontrola rada onih inspektora koji se sada nalaze u takvoj Republičkoj upravi, a za veterinu mora da se omogući njihova dalja edukacija, jer to je nešto što je neophodno. Mora da se više obrati pažnja na ono što sam ukazivala i u prethodnom sazivu, a to je pažnja upravo na terensku veterinu. Plaćanje posebno terenskim veterinarima mora da bude redovno, ne sme da se kasni tri meseca, kao što je to bila praksa, mora naravno da se referentna laboratorija jednom konačno završi i da ta ista referentna laboratorija konačno počne sa radom.
Naravno, bez jake uprave za veterinu nema ni kvalitetnih pregovora sa Evropskom unijom, a bez pregovora sa EU i to bez upravo bilo kakvih koraka u cilju napredovanja, kada govorimo o Republičkoj upravi za veterinu, bojim se da će poglavlje 12. postati mrtvo slovo na papiru.
Dobra su takođe rešenja, bar po meni, to je stav Demohrišćanske stranke Srbije, što se Ministarstvo pravde, državne uprave razdvaja, pa sada imamo dva ministarstva, imamo Ministarstvo pravde i imamo Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave. Nekada je ovo bilo spojeno ministarstvo, pa smo imali i pravdu i državnu upravu i lokalnu samoupravu po onoj staroj dobroj poznatoj tri u jedan. Ali, to su bile neke druge prilike i neka druga politička vremena.
Ono što mislim da je cilj Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, bez obzira ko je to ministarstvo personifikovao, dakle, bez obzira ko je bio na čelu tog ministarstva jeste da mora da pristupi jednoj ozbiljnoj reformi državne uprave, budući da smatram da je to nešto što je trenutno najneophodnije.
U pogledu ostalih ministarstava da se ne bi posebno ulazilo u analizu njihove nadležnosti ovim predlogom zakona predviđena su samo nadležnosti ministarstava i ne delim mišljenje da se nadležnosti ministarstava prepliću, čini mi se da se poprilično dobro i ozbiljno sistematišu, bar kada se radi o 16 ministarstava, što ću opet ispred Demohrišćanske stranke Srbije pohvaliti, jer to je novina, ide se u cilju smanjenja. U jednoj državi koja teži da bude ozbiljna, koja teži da bude odgovorna, koja teži da uspešno nastavi pregovore sa EU, ne treba joj vlada od 24, 25 ministarstava, ne treba joj vlada ni od 18 ministarstava, dovoljna je vlada od 16 ministarstava, ali vlada koju će personifikovati, koju će predstavljati odgovorni pojedinci i naravno znalci svog posla.
Naravno, na ovom mestu napomenuću da ovu vladu bez obzira na Predlog zakona o izmenama Zakona o Vladi, kao i predloženog zakona o ministarstvima čeka ozbiljan posao koji će se nalaziti u delokrugu nekih od predloženih ministarstava. Tu pre svega mislim na Zakon o radu, tu pre svega mislim na Zakon o stečaju i privatizaciji, na Zakon o državnim službenicima.
Na ovom mestu takođe želim da uputim jedan konstruktivan predlog i volela bih da me predlagač sasluša, ako je ikako moguće. Budući da se sada predlaže Zakon o ministarstvima i budući da članom 2. je predviđeno 16 ministarstava, pohvaliću to, to je nešto epohalno, prvi put se dešava da jedna vlada broji 16 ministarstava, mislim da treba da se pristupi izmenama i dopunama Zakona o Narodnoj skupštini, mislim da treba da se pristupi izmenama i dopunama Poslovnika o radu Narodne skupštine.
Tačnije rečeno ne izmenama i dopunama nego donošenjem potpuno novih zakona, jer ovako dolazimo u jednu situaciju, da recimo, imate posebno Ministarstvo pravde, imate posebno Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, a juče smo konstituisali Odbor za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu.
Mislim da to predstavlja jedan dobar predlog, ali ne smemo prenebregnuti takve jedne činjenice kako bi svaki zakon bio u skladu sa drugim i kako jedan ne bi derogirao drugi. Na kraju krajeva, u danu za glasanje, a amandmane nisam podnosila, u danu za glasanje ispred Demohrišćanske stranke Srbije ću podržati ovakve predloge i glasaću za oba predloga zakona.
Na osnovu člana 107.
Replika je 104, ali vi ste dali repliku, ja nisam pomenula Zorana Živkovića kao Zorana Živkovića već Vladu kao kolegijalno telo. Mislim da je ovde besmisleno da se ovde daju replike tek tako jer kolegu Zorana Živkovića nisam pomenula u svojstvu ni narodnog poslanika niti sam se na bilo koji način njemu obratila, osvrnula sam se u prošlost i samo decidno govorila o tome koja vlada je imala koliko članova, a Zoran Živković je naravno u jednom trenutku bio predsednik te vlade. Niti sam navela njegovo svojstvo kao predsednika Vlade, ni sam spomenula Zorana Živkovića.
Hvala, poštovani predsedavajući.
Reklamiram povredu Poslovnika, član 106. stav 1. koji kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres. Vi uporno dozvoljavate da se o svemu vodi pretres, samo ne o tački dnevnog reda. Kada na dnevnom redu bude tačka razno, onda može da se priča o ovome o čemu se sada polemiše. Ali, koliko ja znam, na dnevnom redu su dva zakona i to jako ozbiljna zakona. Koliko znam, imamo redosled narodnih poslanika koji su se prijavili za reč i koji verovatno ne mogu stići na red, ako se ovako nastavi, ni do nedelje, niti ćemo izabrati Vladu u nedelju.
Naravno, reklamirala sam samo povredu ovog člana, iako ima osnova za reklamiranje povreda više članova. Nadam se da ćete ubuduće samo voditi računa o vremenu koje narodnim poslanicima pripada po replikama, a ne da neko dobije tri minuta, neko dva minuta, a neko četiri minuta, kako se vama hoće. Hvala.
Reklamiram povredu Poslovnika iz razloga što, kada neko reklamira, predsedavajući, povredu Poslovnika, vi morate da se izjasnite da li smatrate da je Poslovnik povređen ili da li nije povređen, pa da me onda pitate da li tražim da se u danu za glasanje o tome izjasnimo. Danas se permanentno krši Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije. Samo hoću objašnjenje - smatrate li da ste povredili ili niste povredili, da li ja smatram da treba da se izjasnimo ili ne? Završite do kraja, ako nešto već reklamiram. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvažene kolege i koleginice, dame i gospodo, prvo ću reći da sam jedan od potpisnika koji je juče podržao predlog da gospođa Gojković bude predsednik Narodne skupštine i nisam to učinila tek tako da bi bio jedan potpis više ili jedan broj više koji bi podržao njenu kandidaturu. Nisam to učinila ni iz razloga da bi mi neko spočitavao pa rekao – ona je sada potpredsednica SNS ili ima ogroman ugled, već iz razloga što smatram da ako bismo se vodili samo onim dobro poznatim – onaj ko je bezgrešan neka baci kamen, mislim da nijednog kamenčića ovde ne bi bilo i neću govoriti o greškama iz prošlosti, o održanim izborima, ni o pobedniku izbora. Narod šta je imao da kaže kazao je 16. marta i mislim da je to vrlo jasno.
Osim toga, prošle nedelje kada smo pristupali konstituisanju Skupštine i verifikaciji mandata narodnih poslanika imali smo kolegijum gde su prisustvovali šefovi i zamenici šefova poslaničkih grupa kako pozicionih tako i opozicionih. Složila sam se sa stavovima predstavnika opozicionih poslaničkih grupa da nije dobar taj svojevrstan džentlmenski sporazum, koji mislim da je predložen iz krajnje dobrih namera, da se vrši neko rotiranje predsednika tako što bi se na svakih godinu dana menjao, pa bi jednom predsednik Skupštine bio iz pozicije, a drugi put iz opozicije, jer se na taj način narušava autoritet, dovodi u pitanje dignitet predsednika Narodne skupštine kao institucije.
Takođe moram da kažem da sa vlašću, a vlast ovde vrši Narodna skupština kao najviše zakonodavno telo, i predsednik Skupštine koji tu istu zakonodavnu vlast personifikuje, simbolizuje, postupa se nežno i ne trebamo da smetnemo sa uma da je vlast uvek data na pozajmicu. Ono što je opasnije od svake kritike jeste upravo pohvala. Neću hvaliti gospođu Gojković iz razloga što nemam mnogo razloga da je hvalim. Ako me pitate zašto, ne poznajemo se. Kurtoazno je pozdravim kada je vidim. Kolege smo po profesiji, advokati. Nikada sa ženom nisam popila piće, niti pričala o nekim temama.
Mislim da nije poželjno u jednom demokratskom društvu, ako hoćete, a Narodna skupština treba da bude jedan korektiv i da se zapravo stepen demokratičnosti društva ogleda u odnosu vladajuće većine prema manjini, neću nikoga unapred osuđivati i neću prejudicirati stvari. Mislim da je potrebno da svakome damo šansu, da damo izbor, pa on ukoliko je pametan tu šansu neka iskoristi. Ako nije pametan, postoji drugačiji način na koji se može opet izabrati neki drugi predsednik Narodne skupštine.
Ukoliko bi ovde osudila bilo kog predloženog kandidata za predsednika, bila to Maja Gojković ili neko drugi, mislim da bi to bio govor mržnje, a čini mi se da govorom mržnje nećemo ništa postići. To smo videli i u prošlom sazivu i najzad, mržnja samo iscrpljuje i jede onoga ko takvo osećanje i gaji.
U ime Demohrišćanske stranke Srbije pružiću podršku gospođi Gojković uz jednu napomenu da i ona zapamti, kao i bilo ko drugi, da se vlast nikada ne čuva razlogom vlasti već vlašću razlogom. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedniče, članovi Vlade, kolege i koleginice, ja imam nekoliko pitanja za gospođu Mihajlović.
Naime, umesto da kupuje direktno od proizvođača, ruskog „Gasproma“, Srbija naravno sav svoj gas uvozi preko dva posrednička preduzeća, prvog dobro poznatog „Jugorosgasa“ i drugog kasnijeg posrednika tzv. „RST“, odnosno „Rusko-srpske trejding“ korporacije.
Naime, vi ste bili ti koji ste govorili o tome upravo da postojanje te posredničke firme „Rusko-srpske trejding“ korporacije prilikom transporta gasa, donosi, odnosno doprinosi lošim poslovnim rezultatima „Srbijagasa“.
Moje pitanje jeste, ukoliko je to zaista tako, zbog čega se onda ne bi raskinuo ugovor sa takvom posredničkom firmom, a tim pre ukoliko se ima u obzir činjenica da je upravno-fiskalni savet bio taj koji je ukazivao i koji je upozoravao na to da uspeh fiskalne konsolidacije upravo zavisi od toga šta će biti sa „Srbijagasom“.
Rusija je Ukrajini, to sigurno vi već znate bolje od mene, snizila cenu gasa za trećinu, sa 400 na 268 dolara za 1000 kubika gasa. Ukoliko smo već dali „NIS“ ispod onako svake tržišne cene, a činjenica je da to jeste urađeno, a ono što je realnost, realnost je takođe sa energetski sporazum kada je zaključen sa Rusijom, najmanje imao veze sa energijom, a mnogo više veze je imao sa nečim drugim. I kada se kasni sporazum zaključuje onako u gasovitom stanju, drugačije ne može ni da nam bude, a po mom ličnom ubeđenju time je izvršeno jedno teško krivično delo a ne može se okvalifikovati kao zloupotreba službenog položaja najviših državnih funkcionera, već nešto što se nekada nazivalo, a neki poslanici vole to da ovde u Skupštini u poslednje vreme pominju – veleizdaja; i time smo zapravo zemlja u regionu koja ima manjinski udeo u kompaniji koja gradi Južni tok, dakle u „Saut strim Srbija“, pa mene zanima zbog čega onda recimo kao i Ukrajina, Srbija ne bi dobila nižu cenu gasa?
Umesto toga, takođe imali smo prilike da čujemo od direktora „Srbijagasa“ da je zapravo Srbiji oprošten iznos penala za gas koji Srbija eto nije povukla i da li to znači da mi zapravo zavisimo samo od dobre volje Ruskog „Gasproma“.
Takođe, moje sledeće pitanje je isto upućeno vama jeste, mediji su celo leto pisali o tome da građanima, kao što smo svi svedoci, mogli smo pratiti i čitati, stižu po nekoliko računa za struju, vi ste lično bili ti koji ste odlazili na šaltere EPS, koji ste apelovali na to da EPS reši taj problem i moje sledeće pitanje jeste, zašto upravo EPS, zašto je njoj zapravo bilo potrebno toliko vremena, gotovo pola godine da izmeni te potpuno nerazumljive račune za utrošenu struju?
Sada vi kažete da je stigao nov predlog. Pa, ako je stigao, vi kažete da taj isti mora i da se doradi.
Moje pitanje jeste na šta ste tačno konkretno mislili kada ste rekli da taj predlog mora da se doradi? Hvala.
Hvala na ovim odgovorima.
Naime, imam još jedno dodatno pitanje za, takođe, gospođu Mihajlović. Budući da je završen prvi javni poziv za izgradnju hidroelektrana, vi ste bili ti koji ste u poslednjih nekoliko nedelja najavljivali drugi. Mene zanima da li će tog drugog javnog poziva za izgradnju biti i ukoliko već sada znate, ukoliko je već sada izvesno da će ga biti, moje potpitanje je – kada će to biti? Hvala.
Hvala.
Meni je nekako draže bilo da odgovore slušam od ministarke Mihajlović. Na kraju krajeva, njoj sam i uputila pitanje.
Gospodine Dačiću, mislim da me niste pomno pratili kada sam izlagala, jer da jeste verovatno bi i sami zaključili šta sam htela reći. Rekla sam da kada je Energetski sporazum sa Rusijom zaključen najmanje je imao veze sa energijom. Rekla sam takođe da kada je zaključivan počinjeno je jedno teško krivično delo kojim se krčmi nacionalno bogatstvo. Kada je zaključivan taj isti Energetski sporazum, sada znamo, svi ste lepo rekli ko je i kada zaključio, da je tada izvršeno jedno krivično delo, a nije zloupotreba službenog položaja, nego nekada što se zvala veleizdaja, pa sam takođe rekla da neki poslanici na tu veleizdaju vole da se i danas pozivaju.
Dakle, niste me pratili šta sam htela da kažem, a gospodinu Iliću se zahvaljujem. On uvek duhovito i na jedan opsežan način pokušava da nas zabavi i da nam objasni pravo stanje.
O onome što je DHSS imala tada na čelu sa Vladanom Batićem, vrlo dobro je objasnila taj energetski sporazum u jednoj šaljivoj kolumni, budući da je bio i kolumnista jednih dnevnih novina. Naziv tog Energetskog sporazuma sa Rusijom nosio je naziv „gasovito stanje“, jer kakav sporazum, gasni sporazum, takvo je isto i gasovito, ali, u toj kolumni je pisalo – čitaj pijano stanje, jer u tom stanju se nalazila tadašnja Vlada kada je takav sporazum zaključila. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, kolege i koleginice, danas kao prvu tačku ove objedinjene rasprave imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osiguranju, i to sa predlogom da se isti donese po hitnom postupku.
Kao što je i sam ministar finansija rekao, ovim predlogom predložena su tri člana. Prvim članom se predviđa liberalizacija tržišta osiguranja. To je zapravo jedina suštinska dopuna, budući da se dodaje novi član 6. u već postojećem članu 15. važećeg Zakona o osiguranju.
Kada govorimo o obrazloženju ovakvog predloga zakona o izmenama i dopunama, onda vidimo da se u razlozima za donošenje ovog zakona navodi ono što jeste činjenica, a to je da Republika Srbija nesporno jeste učesnica Projekta regionalnog osiguranja od prirodnih katastrofa za jugoistočnu Evropu i Kavkaz, kao i Programa osiguranja katastrofalnih rizika i rizika od elementarnih nepogoda.
Takođe, u razlozima za donošenje izmena i dopuna ovog zakona o osiguranju se navodi da je propisano da jedno društvo za osiguranje ne može istovremeno obavljati poslove životnih i neživotnih osiguranja, te da je stoga i propisana obaveza razdvajanja poslova, kako životnih, tako i poslova neživotnih osiguranja za društva za osiguranja koja su osnovana pre stupanja na snagu ovog zakona.
Takođe, u razlozima za donošenje ovog zakona navedena je i sledeća činjenica, a to je da se ima u vidu dalje unapređenje međunarodne regulative iz oblasti osiguranja, i to sa akcentom na jačanju kapitalne baze društva za osiguranja, zapravo na jačanju upravljanja na bazi upravljanja rizicima i na jačanju uloge supervizije.
Ono što je posebno interesantno u razlozima koji se navode, odnosno u obrazloženju, a u razlozima za donošenje ovog zakona, jeste da Narodna banka i Ministarstvo finansija učestvuju u izradi novog zakona o osiguranju, a novi zakon o osiguranju nalazi se u završnoj fazi izrade i, kako je ministar Krstić naveo, nacrt novog zakona jeste u fazi javne rasprave.
Moram da vam kažem da ne znam da li je ovde došlo do nekih grešaka ili se primenjivala metoda „kopi-pejst“, budući da su razlozi da donošenje zakona i analiza efekata zakona potpuno identični. Imate tri pasusa koja vam se isto ponavljaju. Dakle, razlozi za donošenje zakona i analiza efekata zakona su iskopirani.
Međutim, pođimo nekim redom. Naime, prvi Zakon o osiguranju u Republici Srbiji donet je 2004. godine. On je u dobroj meri, ali isto tako, moram primetiti, i u nedovoljnoj meri usaglašen sa direktivama EU.
Izmene koje se sada predlažu čini mi se da su minimalne. Ako želite, one su i minorne jer se brojne odredbe Zakona o osiguranju moraju menjati, i to ne tako što će se dolaziti u ovu skupštinsku proceduru i zato što će u skupštinsku proceduru ulaziti predlog zakona o izmenama i dopunama, a te izmene i dopune biti potpuno parcijalnog karaktera, nego upravo da se učini već ono što je trebalo da bude urađeno, a to je upravo da raspravljamo o potpuno novom predlogu zakona o osiguranju.
Ako se ne varam, o njemu je govorila Narodna banka Srbije još prošle godine i već marta 2012. godine nov zakon o osiguranju je trebao da se nađe u skupštinskoj proceduri. U istom tom periodu, u martu 2012. godine Narodna banka Srbije je tvrdila da se zapravo nacrt novog zakona o osiguranju već nalazi u fazi javne rasprave. Sada je već decembar 2013. godine, a novog zakona još uvek nema. Znači, sve suprotno od onoga što je Narodna banka Srbije izjavljivala.
Naravno, jedino na taj način, donošenjem potpuno novog zakona o siguranju, u našoj zemlji bi se obezbedila puna harmonizacija sa regulativom EU.
Međutim, ovde moram da pođem nekim redom. Naime, kao što sam već napomenula, ne znam iz kojih razloga se nije išlo u pravcu kako kvalitativnijih, tako i kvantitativnijih izmena i dopuna, ako je već to bio cilj, a smatram da ne treba nikad ići u cilju parcijalnih izmena i dopuna, nego uvek kada je potrebno doneti nov zakon. Što više izmena i dopuna jednog predloga zakona imate, to govori dovoljno o samom zakonu, a što je zakon podložniji izmenama i dopunama, to je pravna nestabilnost i nesigurnost sve veća i sve izvesnija.
Naime, činjenica je, kao što sam već napomenula, da se brojna pitanja ovog zakona moraju menjati. U prvom redu, kada govorimo o pitanjima koja se novim zakonom o siguranju moraju potpuno drugačije urediti od načina na koji su ona uređena sada trenutno važećim zakonom, a govorim da su ove izmene i dopune potpuno minorne i smatram da se nisu ni trebale naći za sada u skupštinskoj proceduri, jesu sledeća pitanja. Pitanje nadzora grupe društava za osiguranje, pitanje povezanih lica, zatim obaveza informisanja osiguranika, pokriće tehničkih rezervi, plasmani tehničkih rezervi itd.
Države članice EU su krajem 2012. godine počele sa primenom Direktive solventosti. Upravo su tom direktivom koja je 2012. godine doneta u svoja nacionalna zakonodavstva implementirale brojne novine. Pre svega, implementacije tih brojnih novina ogledale su se u pogledu upravljanja novih principa upravo utvrđivanja solventnosti društava za osiguranje i upravljanje rizicima. Upravo sa tim navedenim principima koji se ostvaruju pomenutom direktivom se unapređuje stabilnost tržišta osiguranja, upravo obezbeđivanjem onog potrebnog kapitala društva za osiguranje, a naravno sve u zavisnosti od izloženosti, kao i u zavisnosti od upravljanja rizicima.
Zapravo ta direktiva solventnosti, predstavlja svojevrstan program čiji je cilj da smanji rizike osiguranja, isto tako rizike reosiguranja, da uspostavi što veću, što potpuniju konkurentnost, da poboljša sama prava osiguranika, naplatu štete preko posrednika itd.
Na ove činjenice i na ovom mestu, naime moram da vas podsetim, da je na tako nešto ukazivao, kada već govorimo o tome da je nov Zakon o osiguranju već trebao da bude donet, i da mi kasnimo sa donošenjem tog novog Zakona o osiguranju, gotovo već dve godine. Dakle, na tako nešto ukazivao je gospodin Janman, koji će šef Sektora misije EU za ekonomska pitanja i to upravo u martu 2012. godine, a nakon održanog skupa upravo o razvoju tržišta osiguranja u jugoistočnoj Evropi.
Te iste 2012. godine, kao što sam rekla Narodna banka Srbije je trebala da Narodnoj skupštini uputi, da se već u skupštinskoj proceduri nađe nov Zakon o osiguranju koji bi potpuno bio usklađen sa propisima EU, a kako je NBS tada tvrdila to će biti jedan zakon koji će biti potpuno u duhu jednog evropskog zakona o osiguranju.
Sada izvinite, ali mi takav zakon nemamo. Imamo izmene, imamo tri člana, već sam rekla, to je samo suštinska jedna izmena. Ukoliko hoćete ona suštinski nije ni izmena, ona je i dopuna. Naime, mislim da se time ništa ne može postići, bar ne na ovakav način, kada se ovakav predlog zakona nađe u skupštinskoj proceduri, jer evropski standardi koji su u harmonizaciji propisa, a za nas jesu obavezujući, čini mi se da upravo ovakvim ponašanjem i ovakvim predlogom izmena i dopuna, a mi to negiramo.
Naime, da bismo pristupili EU, a trebalo naravno jel tako da pristupimo, svi famozno čekamo taj datum otpočinjanja pregovora, mora se učiniti dodatni napor. Mora se učiniti jedan napor više, tako da se dobrim zakonskim normiranjem, a nadam se da će to biti učinjeno kako je gospodin Krstić nagovestio tim sledećim novim Zakonom o osiguranju koji će se naći u prvoj polovni u skupštinskoj proceduri u 2014. godini, da se urede pre svega i sledeća pitanja.
To je rad ogranaka društava za osiguranje iz EU, zatim sloboda pružanja usluga osiguranja, kao naravno i usluga sa osiguranja iz EU, zatim evropske dozvole za rad, merodavno pravo za rad, prenos portfelja u države članice EU, reorganizacije i likvidacija društava za osiguranje, zatim da se uredi pitanje intermedijacije i slično. Dakle, o svim ovim pitanjima, a sva pobrojana pitanja smatram pitanjima od izuzetne važnosti, mislim da je već trebalo da se razmišlja i mislim da su ta pitanja već treba da budu regulisana, zapravo novim Zakonom o osiguranju, sa čijim donošenjem se kasni.
Što se tiče pitanja životnog osiguranja, mi po pitanju životnog osiguranja u značajnoj meri zaostajemo u poređenju sa zemljama članicama EU, ali to nije ništa novo. Tako nešto naime ne treba da nas čudi, budući da je razvoj istog upravo uzrokovan i životnim standardima, ukoliko hoćete, kulturološkim determinantama, ukoliko želite zapravo stopom, odnosno postojećim bruto društvenim proizvodom, stabilnošću sektora osiguranja, a svakako da sve je to navedeno kod nas se nalazi i svi smo svedoci toga na jako niskom ili ako želite potpuno jednom nezavidnom nivou.
Donošenje tog novog Zakona o osiguranju, nadam se da će on biti u skupštinskoj proceduri u prvoj polovini 2014. godine, nužno je, jer ukoliko otpočnemo pregovore, a željno iščekujemo kada ćemo ih otpočeti, treba da budemo svesni i činjenice da sami moramo da sagledamo i sami moramo da menjamo sve stvari koje se ovim zakonom uređuju, a odnose se na materiju koja se upravo Zakonom o osiguranju treba urediti, a koja do sada poprilično nije uređena ili nije uređena u skladu sa evropskim standardima, a ne da na tako nešto čekamo da nam neko drugi ukaže i to obično putem formalnih uslova, a da one neformalne uslove koje sami treba da ih budemo svesni da se oni ne izgovaraju već njih treba da prepoznamo i na njima sami treba da radimo. Ovo su pitanja na čije zakonsko uređenje upravo tim novim Zakonom o osiguranju te očekuje, a ovim izmenama i dopunama na žalost dešava se samo jedan, rekla bih, delić problema.
To centralno mesto upravo na već pomenutoj regionalnoj konferenciji koja je održana 2012. godine, gde se govorilo o unapređenju tržišta osiguranja, upravo je posvećeno pitanju podsticanja životnog osiguranja i potencirano je na toj temi budući da ono kod nas zauzima tek 17% uplata osiguranja. U evropskim zemljama činjenica je da je taj udeo četiri puta veći. Naravno, izmene i dopune ne bave se ni ovim pitanjem i mi željno iščekujemo kako će ta pitanja biti uređena novopredloženim Zakonom o osiguranju.
Najzad, na pomenutoj regionalnoj konferenciji ukazana su zapravo najbolja rešenja u praksi evropskih zemalja. Ne znam zašto se takva rešenja ne slede, jer danas bi i u ovom momentu i u današnjem danu zapravo raspravljali o mnogo obimnijim i o mnogo značajnijim stvarima umesto što trošimo vreme, već sam rekla, na samo jednu dopunu koja se ogleda samo u dodavanju novog stava 6. u već postojećem članu 15. i protiv čijeg dodavanja istini na volju nemam ništa protiv, jer ovakav jedan stav i ovakav jedan član na sve obuhvatniji način uređen je u nacionalnim zakonodavstvima zemalja u okruženju. Ne samo što je uređen, ne samo što je on zakonski inplementiran, on se već godinama primenjuje, tako da u dodavanju ovog novog člana zaista ne vidim ništa epohalno.
Da li je njegovo dodavanje nužno? Da, jeste. Da li se moglo uraditi na neki drugi način? Jeste, da, donošenjem nekog novog Zakona o osiguranju koji je već trebalo da bude donet u martu 2012. godine kada je NBS na sva usta govorila da se on već nalazi u fazi javne rasprave i da mi treba samo malo da se strpimo i da će 2012. godine biti donet taj novi zakon. Sada će već 2014. godina, a nadam se, kao što ste rekli da će to u prvoj polovini godine i biti.
Na kraju krajeva, sve ove kritike koje sam naravno iznela, ukazala sam jer zapravo možda i nisu kritike, ali i donekle se mogu tako smatrati, ukazala sam na suštinske probleme koji bi se novim Zakonom o osiguranju tek trebalo rešavati. Mislim da zato što navodim one stvari i smatram da imamo konstantnu potrebu da jedan zakon menjamo parcijalnim izmenama i dopunama umesto da se na uštrb pravne sigurnosti ide na donošenje jednog sveobuhvatnog zakona.
Kada pogledate predlog izmena i dopuna i kada vidite ovu otvorenu zagradu kada je prvi zakon donet i koje su sve izmene bile, pa koje su dopune bile, pa koliko puta se on menjao, to sve govori o tome da što je jedan zakon podložniji izmenama i dopunama to govori o potrebi njegovog ukidanja i donošenja novog zakona. Upravo zato što sam iznela ove kritike mislim da je bolje da kritike prihvatite, jer ono što je jedino je gore od kritika jesu pohvale.
Što se tiče druge predložene tačke ovog današnjeg dnevnog reda, a to je predlog autentičnog tumačenja odredaba člana 22. stava 1. tačka 1) i člana 29. stava 5. Zakona o javnim preduzećima koji je isto predložen da se donese po hitnom postupku, meni zaista nije jasno iz kojih razloga se predlaže autentično tumačenje budući da su mi ova dva člana i stavovi i sve tačke apsolutno jasni u ovom navedenom Zakonu o javnim preduzećima.
Zapravo, na ovako se nešto išlo zato što se autentičnim tumačenjem upravo ovih odredaba Zakona o javnim preduzećima želelo zapravo izvršiti jedno usaglašavanje važećeg Zakona o javnim preduzećima, uredbi da se usaglasi taj zakon sa Uredbom o merilima za imenovanje direktora javnih preduzeća kao i uslovi konkursne komisije. Probleme u praksi do sada su uvek uzrokovane od strane konkursnih komisija koje su određivale nešto drugačije uslove u odnosu na Zakon o javnim preduzećima i upravo na već pomenutu uredbu Vlade Republike Srbije o merilima za imenovanje direktora javnih preduzeća i uslovi koji su prilagođavani konkursnom kandidatu.
Statuti mnogih javnih preduzeća nisu usaglašeni sa Zakonom o javnim preduzećima kao i sa već pomenutom uredbom Vlade. Tako da ukoliko je to bio cilj u kom pravcu danas mi raspravljamo upravo o autentičnom tumačenju ovih odredaba, onda mogu da imam razumevanja za tako nešto. Napominjem, da se odredbe posebno na ovaj način gde se zauzima stav pa se kaže da teret dokazivanja o ispunjenosti uslova pada na teret podnosioca prijave po javnom konkursu za imenovanje direktora, što znači da je kandidat dužan da dostavi kako dokaze o ispunjenosti uslova iz člana 22. Zakona o javnim preduzećima tako i druge dokaze tražene oglasom u javnom konkursu.
Mislim da je svakom poslaniku, a pre svega poslanicima pravne struke više nego jasan i zato mislim da uopšte nije bilo potrebe da se danas raspravlja o autentičnom tumačenju. Rekla sam ukoliko je to već učinjeno u cilju da se izvrši usaglašavanje važećih propisa, važećeg zakona uredbe Vlade onda za tako nešto imam razumevanja. Hvala.
Kako smo pre nekoliko dana mogli da čujemo i da se putem medija informišemo, Srbija se, nažalost, opet nalazi na poslednjem, a ja bih dodala i potpuno zasluženom, mestu kada se radi o kvalitetu pružanja zdravstvenih usluga. To nije nikakva novina, iz razloga što tu titulu dobija već drugu godinu za redom, a sve prema istraživanjima koja su urađena za potrebe Evropskog parlamenta. Upravo to istraživanje pokazuje da se u odnosu na prošlogodišnji zbir poena Srbija nije popravila apsolutno ni za jedan jedini poen. Zato se i nalazi na dnu lestvice i na poslednjem mestu, kada se radi o kvalitetu pružanja zdravstvenih usluga. To poslednje mesto deli sa zemljama kao što su Letonija, Poljska, Rumunija i Bugarska.
To poslednje mesto srpskog zdravstva zasluženo je iz sledećih razloga: zato što građanima naše zemlje nisu dostupni elektronski recepti, zato što naši građani čekaju duže od 21 dana na terapiju karcinoma, zato što naši građani čekaju više od sedam dana za pregled skenerom, zato što se na veće operacije čeka duže od 90 dana itd. Da ne pominjem nedostatak stentova, ugradnju veštačkih kukova, itd, a DHSS je nebrojano puta o tome govorila.
Sada kada u našoj zemlji postoji već ogromna smrtnost od infarkta, velika smrtnost po rođenju beba, nezaustavljiv porast, zapravo stope, oboljevanja od karcinoma, kao i mnoštvo neotkrivenih slučajeva dijabetesa, širenje bolničke infekcije koja je izazvana otpornom bakterijom stafilokoka, itd, onda i ne treba da čudi zašto se upravo nalazimo na mestu na kome se nalazimo kada se radi o pružanju i o kvalitetu zdravstvenih usluga.
Sve ovo sam već pomenula, ali nalazim za shodno da je potrebno još jednom da pomenem, budući da od ministarke zdravlja, kojoj ću postaviti konkretno pitanje, do sada konkretne odgovore nisam dobila.
Mene konkretno zanima zašto se ministarka zdravlja sada čudi i za medije izjavljuje da ona ne veruje u tvrdnje da se Srbija nalazi na poslednjem mestu? Mislim da taj skor od 451 poen, koliko je Srbija dobila od ukupno 1.000 poena, uopšte ne treba da čudi, posebno kada je u pitanju resor o kome trenutno govorim. Zamolila bih Ministarstvo zdravlja, budući da imam nekoliko pitanja, da mi da što konkretnije odgovore, budući da su i moja pitanja koja ću postaviti upravo isto takva, a u skladu sa svim onim što sam već prethodno navela.
Prvo, zašto pacijentima nije omogućena dostupnost elektronskim receptima, budući da je navedeno da će tako nešto biti učinjeno ukoliko se setimo da smo o tome raspravljali i da je o tome upravo ministarka Slavica Đukić Dejanović govorila u raspravi kada se na dnevnom redu nalazio set zakona? Zašto se čeka duže od 21 dan na terapiju karcinoma, više od sedam dana za pregled skenerom? Šta se to zapravo čini u pogledu prevencije bolesti kakav je karcinom, a upravo je ovim istraživanjem koje je urađeno za potrebe Evropskog parlamenta prvi put uvrštena i prevencija, i šta se to čini u pogledu smanjenja stope obolevanja od kancera? Zašto nema elektronskog zakazivanja pregleda?
Sledeće moje pitanje jeste – šta će se činiti u pogledu sprečavanja upravo već spomenute bolničke infekcije koju izaziva otporna bakterija strafilokoka?
Da li su domovi zdravlja u ovom momentu snabdeveni dovoljnom količinom vakcina protiv tetanusa, dovoljnom količinom vakcina protiv malih boginja i zaušaka ili dolazimo opet u situaciju da nam preti nestašica istih, kao što je to bilo u maju ove godine?
Ono što me posebno zanima da mi ministarka Slavica Đukić Dejanović odgovori – koliki je zapravo broj upisanih pacijenata na listi čekanja za 2016. godinu?
Najzad, smatra li ministarka zdravlja da je zapravo srpsko zdravstvo već bankrotiralo, ali nam o tome niko javno ništa nije saopštio, budući da ćemo se vrlo brzo naći ispod nivoa afričkih zemalja koji je po pitanju upravo pružanja zdravstvenih usluga izjednačen sa nama?
Za kraj, postaviću pitanje, budući da imam veoma malo vremena, da li u ovom momentu u bolnicama ima dovoljno citostatika, bar onih koji se proizvode u zemlji Srbiji, kako ministarka zdravlja to uobičajeno ume da kaže, a budući da smo upravo ove godine bili svedoci nestašice citostatika kao što su „purinethol“, odnosno citostatika koji se koriste u lečenju leukemije kod dece, kao i „fluorouracijala“, odnosno najjeftinijeg i najčešće korišćenog citostatika u zemlji Srbiji. Hvala.