Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Biljana Hasanović-Korać

Biljana Hasanović-Korać

Socijaldemokratska stranka

Govori

Član 8. reguliše načelo pomoći stranci i mi smo podneli amandman kojim predlažemo da se interveniše u stavu dva ovog člana. Na kraju rečenice da se briše tačka i da se dodaju reči „i preduzima sve radnje u svrhu ostvarivanja ovog prava, odnosno pravnog interesa ukoliko se stranka i drugi učesnik u postupku tome ne protivi“.

Načelo pomoći neukoj stranci prema našem stavu ne iscrpljuje se samo na upozorenje stranke i drugog učesnika u postupku da ima osnova za ostvarivanje nekog prava ili pravnog interesa, a za koje je organ saznao ili ocenio da postoji, već i u aktivnoj pomoći neukoj stranci da to pravo i ostvari, naravno u granicama ovlašćenja i mogućnosti postupajućeg organa.

U obrazloženju zašto nije prihvaćen amandman navodi se da organ postupa u upravnom postupku i da zato ne može da pruži pomoć stranci da pokrene postupak. Mi smatramo da je neuka stranka – neuka stranka i da njoj samo ukazivanje da ima neke mogućnosti i neka prava nije dovoljna pomoć i da je treba ili uputiti na organ koji može da joj pruži pomoć i da pokrene postupak ili joj pomoći da pokrene postupak.

 
Član 9. reguliše načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka, to je gospođa ministarka malo pre govorila. Mi smo smatrali da u onom članu treba istaći da postupak treba da bude i brže, a na član 9. smo podneli amandman kojim smo intervenisali na stav 3. i stav 4.

Smatramo da načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka može biti u potpunosti primenjeno, samo ako se zakonom obaveže organ da vrši uvid u podatke o činjenicama neophodnim za odlučivanje, ne samo onih o kojima se vodi službena evidencija, već i o onim činjenicama o kojima se ne vodi službena evidencija, a istima raspolažu državni i drugi organi.

Upravo je ovakvih činjenica najviše u pravnom saobraćaju, evidencije u mnogim upravno-pravnim oblastima nisu ustrojene ili su tek delimično ustrojene, pa smatramo da se delotvornost i ekonomičnost postupka može postići kroz predloženo amandmansko rešenje.

Takođe, amandmanom smo predložili da obaveza organa u pogledu uvida u podatke o relevantnim činjenicama ne treba da isključi pravo stranke da ona sama, ukoliko to želi, pribavi te podatke, budući da je stranka često delotvornija od birokratije.

Na osnovu iskustva iz rada u upravi znam da se često u arhivi državnih organa, u predmetima nalaze dokumenta, i to originalna dokumenta, koja su nekad ponovo potrebna i stranka onda ima velikih problema da ih arhive dođe do tih dokumenata, pa bi to bio jedan od primera kada bi organ po službenoj dužnosti…
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 17. reguliše početak pravnog dejstva upravnog akta i mi smo predložili da se on menja, tako da glasi – Upravni akt počinje da proizvodi pravna dejstva od dana dostavljanja stranci, osim ako je upravnim aktom ili zakonom određeno da pravna dejstva počinju kasnije.
Početak pravnih dejstava upravnog akta bitno je precizirati, s obzirom da za stranku nastaju prava i obaveze, počinju da teku propisani rokovi za ispunjenje kakve činidbe od strane stranke, a takođe počinju da teku rokovi i za pravne lekove.
Budući da je upravni akt pravni akt kojim organ, neposredno primenjujući propise iz odgovarajuće pravne oblasti, odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke ili o procesnom pitanju, te da su upravni akti i rešenja i zaključci, smatramo neophodnim formulaciju Predloga zakona po kojoj upravni akt počinje da proizvodi pravno dejstvo od kada se uruči stranci, a ne od kada je stranka obaveštena. Stranka može da bude obaveštena i o sadržini akta, a bitno je da zna sadržinu akta.
U obrazloženju zašto se ne prihvata, kaže se da obaveštenje podrazumeva i dostavljanje. To nigde nije decidno navedeno i ne mora da znači da će se tako tumačiti u primeni zakona. Još jednom apelujem da se ovaj amandman razmotri.
Zahvaljujem.
Naziv iznad člana 25. jeste prigovor stranke zbog neispunjenja ugovornih obaveza. Mi smo predložili da se izmeni taj naziv tako da glasi – pravo stranke na raskid ugovora i prigovor stranke zbog neispunjenja ugovornih obaveza. Predložili smo da se menja član 25. tako da on glasi: „Ako organ ne ispunjava ugovorne obaveze, stranka može da raskine upravni ugovor, osim ako bi raskid izazvao štetu po javni interes, ali u svakom slučaju, može da izjavi prigovor“.
Imajući u vidu suštinu pravnog instituta upravnog ugovora, mišljenja smo da i stranka treba da raspolaže pravom na raskid upravnog ugovora u situaciji kada organ ne ispunjava ugovorne obaveze, pod uslovom da takav raskid ne bi izazvao štetu po javni interes. O ovom je bilo rasprave i na Odboru i u raspravi u načelu i ministarka je dala obrazloženje da je ovo specifična vrsta ugovora u kojoj strane nisu jednake. Međutim, mi jesmo za to da se zaštiti i stranka u slučaju da organ ne ispunjava svoje obaveze, da se stranci da pravo na raskid ugovora.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.

Predmetni član reguliše izdavanje uverenja o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija. Mi smo tu intervenisali u pogledu rokova. Neprihvatljivo je propisivati rok od osam dana, kao krajnji rok za izdavanje uverenja u kojem postoji evidencija, kada je evidencija ustrojena. Nije potrebno osam dana da bi se izdalo uverenje i mi smo predložili da se taj rok skrati na tri dana.

Takođe, smatramo da je rok od pet dana sasvim dovoljan i primeren u situacijama iz stava 5. ovog člana. Naime, stranka koja smatra da uverenje ili druga isprava o činjenicama, o kojima se vodi službena evidencija, nisu izdati saglasno podacima iz službene evidencije može da zahteva njihovu izmenu ili izdavanje novog uverenja ili druge isprave.

Ovaj zahtev može da se odbije rešenjem. Ako organ u određenom roku ne izmeni izdato uverenje ili drugu ispravu ili ne izda novo uverenje ili drugu ispravu, niti izda rešenje kojim odbija zahtev, stranka može da izjavi žalbu kao da je zahtev odbijen. Mi smatramo da taj rok treba da iznosi pet, a ne osam dana.

Imamo više amandmana u pogledu skraćivanja rokova za rad organa. Iz iskustva se zalažem za to, jer znam da jesu često i pretrpani, pogotovu radnici koji rade na izdavanjima uverenja kada dođe vreme upisa u škole i na fakultete, ali kada je duži rok onda postoji veća opuštenost i obično se ostavi za poslednji dan da se to uradi, tako da mislim da bi bilo vrlo stimulativno skratiti ove rokove.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 30. reguliše izdavanje uverenja o činjenicama o kojima se ne vodi službena evidencija. Mi smatramo da rokovi za izdavanje uverenja o činjenicama o kojima se ne vodi službena evidencija treba da budu kraći, nego što su dati u Predlogu zakona, u duhu zakonom proklamovanih načela.
Dakle, smatramo da uverenje ili druga isprava ili rešenje kojim se odbija zahtev stranke da se izdaju takva uverenja treba da bude 15 dana od podnošenja zahteva, ako zakonom ili drugim propisom nije određeno drugačije.
Predlažemo i brisanje stava 3, jer smatramo da je neprihvatljivo da organ koji vodi postupak u kome su uverenje ili druga isprava podneti kao dokaz, nije vezan njihovom sadržinom i da može samostalno da utvrđuje činjenice koje su u njima sadržane. Ovakvo rešenje u koliziji je sa načelima i duhom zakona.
Drugim rečima, ovo rešenje Predloga zakona proizilazi da organ, koji je pribavio uverenje drugog državnog organa, preispituje njegovu sadržinu, a to je apsurdno. Ne postoji subordinacija između tih organa, niti pravo nadzora i jedan organ nema pravo da ispituje pravilnost i sadržinu uverenja koju je izdao drugi državni organ.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 38. Predloga zakona se odnosi na sukob nadležnosti i mi smo predložili da se u članu 38. u stavu 3. tačka na kraju rečenice zameni zapetom i da se dodaju reči „vodeći računa da stranka ne trpi štetne posledice usled nastalog sukoba nadležnosti“. Kada propisom određen organ određuje koji je organ nadležan i kako se otklanjaju posledice radnji nenadležnog organa, odnosno kada odlučuje o sukobu nadležnosti, dužan je da vodi računa da stranka usled nastalog sukoba nadležnosti, koji po prirodi stvari nije prouzrokovala sama, ne trpi nikakve štetne posledice i smatrali smo da to treba da stoji izričito u tekstu zakona, kako bi se sprečila mogućnost da stranke trpe posledice.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 41. reguliše odlučivanje o izuzeću ovlašćenog službenog lica. Mi smo smatrali da rok od tri dana od prijema obaveštenja ovlašćenog službenog lica ili zahteva za izuzeće u kom roku se odlučuje o izuzeću je dovoljan i primeren rok i u duhu proklamovanih zakonskih načela efikasnosti i ekonomičnosti u radu. Tako da kažem, predložili smo da se taj rok smanji sa pet na tri dana.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 49. je u delu koji reguliše uopšte pojam i postupanje punomoćnika i odnosi se baš na pojam i odnos sa strankom.
Mi smo predložili da se stav 3. na kraju dopuni rečima „a ukoliko žalba bude odbijena i prvostepeno rešenje potvrđeno i nadležno javno tužilaštvo“, sad ću obrazložiti.
S obzirom, da punomoćnim može biti svako ko je potpuno, posebno sposobna izuzev lice koje se bavi nadripisarstvom, te da ovom licu organ uskraćuje zastupanje rešenjem protiv koga je dozvoljena žalba koja ne odlaže izvršenje rešenja i da se o tome obaveštava stranka, smatramo uzimajući u obzir da je nadripisarstvo propisano kao krivično delo i to članom 342. Krivičnog zakonika, da je organ po pravosnažnosti rešenja dužan o ovoj okolnosti obavestiti i javnog tužioca radi eventualnog preduzimanja krivičnog progona lica koje se bavi nadripisarstvom.
U obrazloženju za odbijanje kaže se da je to lice već odgovaralo, odnosno da je već u krivičnom postupku utvrđeno da se ono bavi nadripisarstvom i da zato nema potrebe da se prijavljuje javnom tužiocu, pa ukoliko je lice u povratu činjenja tog krivičnog dela utoliko pre ima potrebe da se o tome obavesti i javni tužilac, a pogotovo ako se tek tada u postupku utvrdi. Tako da smatramo da obrazloženje za odbijanje nije adekvatno…
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 50. reguliše dužnost organa i mi smo predložili da se stav 2. dopuni rečima, odnosno da se na kraju briše tačka stavi zarez i da se dodaju reči „s tim da taj rok ne može biti duži od 30 dana“. Nesporno je da organ može dozvoliti da pojedine radnje u postupku preduzme u ime stranke lice koje nije priložilo punomoćje, jer to je u interesu i stranke i vođenja postupka, ali pod uslovom da punomoćje priloži u roku koji organ odredi. Smatramo da taj krajnji rok treba da se odredi zakonom i mi smo predložili da to bude rok od 30 dana. Ovo je u cilju sprovođenja načela efikasnosti, ekonomičnosti i delotvornosti postupka, jer kad god nema krajnjeg roka obično se te radnje prolongiraju i stranke onda trpe.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 52. reguliše prestanak punomoćja i mi smo predložili da u stavu 3. reč „izuzev dok traje neka radnja u postupku“ se zamene rečima „s tim da je dužan da stranku zastupa još 30 dana kao i za vreme trajanja neke radnje u postupku dok stranka ne obezbedi drugog punomoćnika“.
Naime, otkaz punomoćja od strane punomoćnika ne sme da škodi interesima stranke i samom postupku, te predlažemo da punomoćnik u slučaju otkaza punomoći ima obavezu da zastupa stranku još 30 dana i to je analogno sa obavezama advokata koji zastupa stranke pred sudovima, naravno i dok traje neka radnja u samom postupku da ne može da otkaže punomoć. Smatramo da u cilju zaštite interesa stranaka analogno treba da se primeni i u Zakonu o opštem upravnom postupku obaveza punomoćnika da još 30 dana zastupa stranku.
Član 55. reguliše prevođenje i rad tumača. Mi smo predložili da se u članu 55. stav 1. menja tako da glasi: „ako se postupak ne vodi na jeziku stranke ili drugog učesnika u postupku prevodi im se na njihov zahtev tok postupka i omogućava obaveštavanje na njihovom jeziku i pismu.
Amandman predstavlja usaglašavanje sa Ustavom, zakonske norme o jeziku i pismu na kojem se vodi postupak i smatramo da je potrebno ovo usaglašavanje, a da definicija kako je data u Predlogu zakona je malo rogobatnija i malo komplikovanija. Da bi usaglasili sa odredbom Ustava mi smo predložili ovu izmenu.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Član 69. reguliše pitanje punomoćnika za prijem obaveštenja i u stavu 4. kaže – više od pet stranaka u istom postupku koje nemaju suprotne interese i zajedničkog punomoćnika dužna su da na zahtev organa odredbe zajedničkog punomoćnika za prijem obaveštenja u roku koji organ odredi. Ako to propuste, organ im o njihovom trošku postavlja zajedničkog punomoćnika za prijem obaveštenja.
Mi smo predložili da se ovaj stav menja i da glasi – više od pet stranaka u istom postupku koje nemaju suprotne interese i zajedničkog punomoćnika mogu da odrede zajedničkog punomoćnika za prijem obaveštenja.
Smatramo da nije u skladu sa interesima stranke i sa načelima zakona da organ obavezno određuje zajedničkog punomoćnika za prijem obaveštenja ako to ne urade stranke, bez obzira što se radi o više od pet stranaka u istom postupku koje nemaju suprotstavljene interese i zajedničkog punomoćnika. Ovo i iz razloga što u toku postupka može da dođe do situacije da interesi pojedinih stranaka mogu da postanu suprotstavljeni, jer tok postupka tek dovede do određenih činjenica i zaključaka i smatramo da u tom slučaju ne sme da stoji obaveza za zajedničkog punomoćnika za prijem.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Član 70. reguliše obaveštavanje elektronskim putem i mi smo predložili da se on menja tako da glasi – obaveštavanje elektronskim putem odvija se saglasno zakonu i obavezno uključuje potvrdu kojom se dokazuje prijem dokumenta. Obaveštavanje elektronskim putem izjednačava se sa dostavljanjem.
Predlog zakona navodi formalno i neformalno obaveštavanje elektronskim putem, pri čemu ne definiše, niti određuje šta je to neformalno obaveštavanje. Smatramo da obaveštavanje elektronskim putem ne treba da se razgraniči na formalno i neformalno, već njegovu suštinu treba normirati kako je to predloženo amandmanom.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Ovo je nastavak i isto se radi o obaveštavanju, samo što je slučaj o obaveštavanju putem pošte i predložili smo takođe da se član 71 menja tako da glasi – obaveštavanje putem pošte vrši se preporučenom poštom. Pismeno koje je upućeno preporučenom poštom primljeno je na dan koji stoji u potvrdi o prijemu pošiljke.
Što se tiče obaveštavanja putem pošte, smatramo da obaveštavanje stranke mora da se vrši isključivo preporučenom poštom, nikako obično. Takođe, uvođenje pretpostavke kada je stranka primila pismeno reči – smatra se, uvodi pravnu nesigurnost, otežava položaj stranke i dovodi u pitanje legalitet i legitimitet samog postupka.
Naime, u obrazloženju se detaljno navodi kako se računa kada je preporučeno, kada nije preporučeno. Međutim, iskustvo pokazuje nešto drugo. Kada se pošiljka pošalje običnom poštom, a ne preporučeno, nema nikakvog dokaza i nema traga da je stranka primila.
Lično sam imala iskustvo kada poštar dođe pre nego što otvorim advokatsku kancelariju, pošto imam rešetku on ubaci iza rešetke i ako spremačica u međuvremenu čisti, desilo mi se više puta, da jednostavno nestane ta pošta. To se verovatno još češće dešava građanima koji imaju ili nemaju propisane poštanske sandučiće. Tako da je za sada kod nas vrlo nesigurno dostavljanje ako nije preporučeno.

Whoops, looks like something went wrong.