Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mirko Čikiriz

Mirko Čikiriz

Srpski pokret obnove

Govori

Hvala, gospodine predsedavajući.
Gospođo ministre sa saradnicima, ja sam bio narodni poslanik i kada je donošen prvi set ekoloških zakona i diskusije koje danas slušam u Narodnoj skupštini Republike Srbije se u velikoj meri i sasvim osnovano ponavljanje već viđenih i čuvenih diskusija.
Mi smo i tada, bez obzira što je i to bio korak napred, u normativnom delu imali relativno regulisanu oblast. Bez obzira što je Evropska zajednica još 1975. godine donela prve propise iz oblasti zaštite životne sredine i u međuvremenu imala šest akcionih programa, čini mi se da tek posle 40 godina Srbija počinje ozbiljno da se bavi problemima koji su u velikoj meri opsesija politike uređenih država.
Zbog čega je to tako? Opet zbog politike. Šta smo mi dobili, i to je opet političko pitanje, a suštinsko za život naših građana, šta smo mi dobili potpisivanjem Briselskog sporazuma, a opet se tiče životne sredine? Srpski pokret obnove je najsnažnije od svih stranaka podržao taj hrabar iskorak ka Evropi, koji je učinio, pre svega premijer Aleksandar Vučić, ali i cela Vlada.
Mi smo, pošto ste vi članica SPS, veoma poštovani ministar, mi se možda sporimo oko nekih ideoloških pitanja i tu ćemo se sigurno sporiti sve dok stvari ne dođu na svoje, ali oko ovih pitanja koja nemaju dodirnih tačaka sa time sigurno da se možemo složiti u velikoj meri. Gde smo mi bili 1975. godine, a gde smo sada? Tada sam obilazio, doduše sredinom 80-ih, zemlje istočnog bloka bivšeg SSSR i posebno je bilo zabrinjavajuće stanje u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, gde smo videli ogromne dimnjake iz kojih kulja dim, akcidenti itd, a danas je ta slika totalno drugačija kada samo vizuelno prođete tim zemljama, a kada još pročitate analize o stanju zaštite životne sredine, onda vidite koliki je to napredak u svim, pa i u toj oblasti. Zbog čega?
Mislim da je suštinsko pitanje, možemo pričati, naravno, koji su glavni ciljevi koje je tadašnja Evropska zajednica, sadašnja EU postavila, očuvanje, zaštita i unapređenje životne sredine, zaštita ljudskog zdravlja, jer ne zaboravimo, danas je malo ko pričao o ljudskom zdravlju koje biva strašno narušeno sa brojnim akcidentima koji odlaze u zemljište, vodu itd. Mnoge su bolesti, evo samo u Kragujevcu, pre svega, zbog velikog stepena aerozagađenja, zbog energetike, koja je jedan od glavnih zagađivača životne sredine, često je gospodin Žika Gojković pričao o čuvenoj kafileriji u Somboru itd, čak je negde oko 10 hiljada dece sa plućnim bolestima.
Sada, ako bismo stavili da ne gledamo ljudsku stranu, a ona je najstrašnija i sudbine ljudi koji su oboleli zbog nebrige o životnoj sredini, ako bismo samo matematički izračunali troškove njihovog lečenja i troškove ulaganja u zaštitu životne sredine, onda bi naravno preovladala filozofija da je prevencija u sadejstvu sa sankcijama koje su ovim zakonima pooštrene, sa edukacijom i stalnom kampanjom koju vi kao resorno ministarstvo morate voditi zbog podizanja nivoa svesti svih građana, slažem se sa gospodinom Blažićem da edukacija svoje vrste mora da bude zastupljena i u školama, ali takođe i lokalne samouprave moraju biti u stalnoj kampanji.
Svako ko bi želeo da bude danas zlonameran može da se uhvati za bilo koju oblast gde je loše ekološko stanje i da sa puno argumentacije kritikuje vaše ministarstvo. Vaš odgovor bi bio kao i odgovor svih drugih ministara pre vas – to smo stanje zatekli, za to nismo odgovorni, normativno smo sve uredili. Ali, šta je bio problem i sa ranijim normativnim uređenjem, a lošim stanjem na terenu? Prvo, što se propisi nisu primenjivali, zatim što su se propisi kršili i treće što svest građana nije bila na zavidnom nivou, kao ni rad nadležnih inspekcijskih službi.
Vi to sve ovim zakonom normativno uređujete, ali po izglasavanju ovih zakona moramo sada okrenuti jedan novi list, kao što je Vlada u svim segmentima svog delovanja okrenula jedan totalno novi list i jedan totalno novi pristup i on se vidi na svakom koraku. Mora se konstantno pratiti stanje, mora se konstantno ulagati u sistem zaštite životne sredine. Budimo sasvim otvoreni, nama je potrebno da bismo samo intervenisali u onim najugroženijim oblastima preko 10 milijardi evra. Srbija danas taj novac nema. Srbija može, sa onim sa čime raspolaže, da novac usmerava racionalno, što ova Vlada radi u svim segmentima, a rekao bih i još racionalnije. Drugo, ako pričamo o vodi, ona je od UN proglašena najvažnijim ljudskim resursom 21. veka. Bez svega ljudi mogu, ali bez vazduha i bez vode i bez kvalitetnog zemljišta nezamisliv je i kvalitetan život. Čini mi se, bez obzira što je stanje u celoj Srbiji u tom delu prilično loše, i što sam i ja, dok se nisam spremao za ovu i za neke druge diskusije koje su tretirale ovu oblast, mislio sam da mi imao sasvim dovoljno vode za piće. Međutim, nije tako. Mi nemamo dovoljno vode za piće, ni tehničke vode itd, a o problemima ispravnosti vode, podzemnih voda, loše kontrole izvorišta, posebno bunara na seoskim područjima, pa samim tim i loše posledice po zdravlje stanovništva, o tome može dugo da se priča.
Šta je zadatak, pre svega, lokalnih samouprava? Čini mi se da i ovo treba da bude jedan alarm, da se pre svega, konkuriše, pošto smo zemlja u statusu kandidata za pridruživanje EU za dobijanje novca za izradu kvalitetnih projekata i kasnije za dobijanje novca ispred pristupnih fondova EU uz ono malo novca što mi imamo sa novcem ispred prisutnih fondova EU. Čini mi se da možemo napraviti prvi veliki iskorak u zaštiti životne sredine posle nekoliko decenija. Znamo da nemamo u lokalnim samoupravama dovoljno kadrova ni dovoljno ljudi obučenih da pišu kvalitetne projekte, a EU je, ne samo danas nego od svoga nastajanja već i danas posle toliko decenija svog postojanja, veoma izdašna što se tiče izdvajanja novca za zaštitu životne sredine, jer znaju da je to ulaganje koje se zaista višestruko isplati.
Mi ćemo u raspravi o pojedinostima se izjasniti bliže o mnogim pitanjima koje smo danas pokrenuli, ali u Danu za glasanje poslanici SPO zbog svih razloga koje sam ja izneo glasati za sve ove zakone. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Naravno da sam ja za predlog Vlade, kako je definisan pojam Holokausta, jer pre 6. aprila 1941. godine Srbija je živela u zemlji koja se zvala Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina Jugoslavija je bila demokratska, sa verskom i nacionalnom tolerancijom, za to vreme moderna evropska zemlja. Nezamislivo je bilo vršiti progone na etničkoj, rasnoj, nacionalnoj ili bilo kojoj osnovi.
Lako je nama da razgovaramo sa gospodinom ministrom Selakovićem. Zbog čega? Ministar Selaković je tipičan predstavnik moderne srpske elite, nacionalno svesne, evropski orijentisane i elite koja ima u svojoj političkoj životnoj filozofiji toleranciju za sve narodne koji ne žive samo na teritoriji Republike Srbije i koji žele, ako i postoje sporovi, da se oni reše mirnim putem.
Gospodine predsedavajući, nemoguće je pričati o ovom amandmanu i o njegovoj teritorijalnoj važnosti i vremenskoj važnosti, ona je od 6. aprila 1941. godine do 9. maja 1945. godine, a da se ne pomene jedan širi kontekst. Ovo je izlazak iz jednog strašnog i zabrinjavajućeg zaborava koji postoji na ovim prostorima. Zbog čega? Mnogo naših sunarodnika, nacionalno nesvesnih, ideološki ostrašćenih su do skoro, dok nije rehabilitovan Draža Mihailović, pričali da smo mi imali jedan veliki fašistički pokret, misleći na Ravnogorski pokret. Sada, ne samo sa rehabilitacijom, nego sa izlaskom iz zaborava i iznošenjem važnih istorijskih činjenica i gospodin Neđo Jovanović, pripadnik Socijalističke partije Srbije, što je apsolutno dobro za naš narod, priznaje antifašističku ulogu Ravnogorskog pokreta.
Ko su sve bili pripadnici tog pokreta? Između ostalog, pripadnici jevrejske zajednice. Šta su sve Jevreji koji su živeli na teritoriji Republike Srbije učinili za Republiku Srbiju? Bili su dobrovoljci u balkanskim ratovima, u Prvom svetskom ratu, u Drugom svetskom ratu, u oba antifašistička pokreta i ginuli za Srbiju, sa istim žarom se borili protiv okupatora kao i dominantan narod u našoj zemlji, srpski narod.
Prihvatajući činjenicu da je Srbija bila takva i da smo, recimo, tokom Drugog svetskog rata u fašističkoj Nemačkoj imali preko pet hiljada ratnih zarobljenika srpskih oficira i preko 300 hiljada vojnika. Ovo o čemu pričam priznao nam je jedan nemački sveštenik koji je u maju 1945. godine pričao o onome o čemu se danas priča u Narodnoj skupštini Republike Srbije. On je svoju propoved posvetio srpskim vojnicima i srpskim oficirima, bez trunke patetike, sa sledećim rečima - Pet godina u jednoj zemlji mi ubijamo stanovništvo, sto za ubijenog nemačkog vojnika, pedeset za ranjenog. Ubijamo žene, decu, palimo zemlju, razvijamo infrastrukturu, završavaju njihovi narodi i deca u koncentracionim logorima, a u isto vreme, preko 300 hiljada srpskih vojnika i oficira rade u nemačkim fabrikama, na nemačkim selima, održavaju našu poljoprivredu i bliži se kraj rata i već jasno vidimo slike - ko se ne osveti, taj se ne posveti. Plašili smo se šta će biti onog dana kada puknu zarobljeničke žice, kada ti živi kosturi izađu na slobodu, da li će nam vratiti milo za drago, da li će raditi nama ono što smo radili mi njima.
Međutim, kako su se ponašali Srbi? Oni su nemačku decu milovali i ljubili kao svoju, pevali im pesme, davali bombone, nikome se nisu osvetili jer su znali da ta deca, da ti civili nisu krivi za to što su imali na čelu države jednog ludog nacistu koji se zvao Adolf Hitler.
Ja danas hoću da kažem da je veliko zadovoljstvo što u Vladi Republike Srbije postoje nacionalno svesni, a evropsko orijentisani ministri. Nažalost, među mnogim narodnim poslanicima i danas postoji jedan segmentaran odnos prema rehabilitaciji i prema zločinima u vreme, bez obzira da li je to bilo u vreme okupacije ili u vremenu posle okupacije. Jer ne zaboravimo, posle okupacije ovde su se činili strašni zločini od kojih se Srbija još uvek nije u potpunosti distancirala.
Sa jedne strane, mnogi narodni poslanici imaju empatiju prema žrtvama koje su podneli drugi narodi, što u potpunosti podržavamo, ali odsustvo svesti o težini i razmerama zločina nad svojim narodom ne postoji u dovoljnoj meri. To nije postojalo čak ni u državi Izrali do suđenja Albertu Ajhmanu 1960. godine, koji je uhvaćen u Argentini. Jevreji koji su prošli strahote konc-logora, koji su preživeli, pričali su svojim sunarodnicima šta su preživeli i niko im nije verovao. Tek kada su pušteni filmovi, snimci, dokumenta, kada je počelo javno suđenje i jevrejska zajednica se u potpunosti šokirala onim što je videla.
Mislim kada bi se tako uradilo kod nas, kada bi se bez ikakvih ideoloških predrasuda pustili i na videlo dana izašli svi zločini koji su učinjeni u vreme okupacije i u vreme posle okupacije, kada smo bili u diktaturi, tek tada bi postojala puna nacionalna svest i nacionalna trezvenost koju gospodin ministar daje sa ovim zakonom. Mi vas, ako budete na ovom putu, a znam da jeste, u potpunosti podržavamo. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, član 27. i 107. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Ni poslanici SPO neće više učestvovati u ovom radu.
Ja sam treći mandat narodni poslanik, drugi put se javljam po povredi Poslovnika, iako je bilo milion razloga za javljanje i ne samo ja nego i moja poslanička grupa nikada nikoga nisu lično uvredili. Slagali se ili ne, u politici samo smo, ako smo kritikovali, nudili rešenja, ubeđenja da radimo najbolju stvar kao narodni poslanici.
Ja danas nisam uopšte hteo da govorim iz dva razloga. Batu Gašića smatram jednim od najboljih ministara, sigurno najbolji ministar odbrane od 1945. godine pa nadalje. To je broj jedan.
Broj dva, Bata Gašić mi je kao i premijeru dobar prijatelj, ali ako se Vlada, premijer, pa i sam Gašić udostojili da ispoštuju Narodnu skupštinu Republike Srbije i celokupnu srpsku javnost, onda to treba da urade svi.
Nije dovoljno pričati samo da smo za Evropu, treba se tako i ponašati. Hvala.
Hvala, predsedavajući. Gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, SPO će glasati za sva tri ova zakona.
Pokušaću da u vremenu koje imam kažem nešto o bitnom napretku određene državne politike. Napredak je vidljiv i sa pre svega zakonima o međunarodnim merama ograničenja, a posebno zakonima o prekograničnoj saradnji. Bitan je i zakon sa Republikom Liban, ali on apsolutno nema toliki značaj kao ova prethodna dva zakona. Zbog čega?
Imali smo mi, kao država, do skora velika lutanja u svojoj spoljnoj politici i čini mi se nerazumevanje odnosa u međunarodnoj zajednici i najveću cenu smo platili mi kao država i svi njeni građani. Otkako postoje države, kao organizacije na kojima žive određeni narodi sa svojim sistemom vlasti, uvek se odnos u svetu reflektovao i na tu državu, bez obzira da li je u pitanju velika ili mala zemlja.
Republika Srbija kroz svoju istoriju nikada nije vodila osvajačke ratove i uglavnom je imala dobru spoljnu politiku. Međutim, bilo je i perioda lutanja i, kao što je gospodin Stojadinović rekao, zbog pijeteta prema svima onima koji su bili indirektne žrtve, kolateralna šteta, a svi smo na neki način bili žrtve sankcija Ujedinjenih nacija, danas treba reći, jer to nije bilo davno, 1992. godine, odlukom Ujedinjenih nacija uvedene su sankcije državi u kojoj smo svi tada živeli.
Ne kažem da je međunarodno pravo apsolutno bilo nepogrešno. Bilo je tu raznih pogrešnih procena međunarodne zajednice, ali na žalost, čini nam se, a to pokazuje i sada ova politika da sve ipak najviše zavisi od politike određene zemlje.
Mi smo u jedno vreme bili i van Interpola i van UN, nismo bili ni članice Saveta Evrope, a EU većina političara koji su 90-ih upravljali našom zemljom je na pomen EU bilo spremno da se plati pištolje ili nekog drugog naoružanja. Danas je srećom napravljen veliki napredak u državnoj politici ove zemlje i velika je sreća naša, jer smo se mi 90-ih u tim teškim okolnostima borili za sve ovo što je danas na dnevnom redu, da danas sve poslaničke grupe u Narodnoj skupštini Republike Srbije podržavaju ove zakone i podržavaju jednu jasnu politiku.
Sa druge strane, treba pošteno reći da su nakon 5. oktobra najveće pobede ove zemlje napravljene u pogledu njene spoljne politike. Međutim, to što je urađeno u pogledu ekonomske politike ta jedna kriminalna privatizacija, jedna banditska privatizacija, jedna loša ekonomska politika uslovila je to da se mi danas kao država nalazimo tu gde se nalazimo. Ali, kada sam govorio o napretku određenih politika, pre svega sam mislio na politiku koji vodi premijer gospodin Vučić, jer on i u spoljnoj politici i unutrašnjoj ekonomskoj politici i u pogledu vladavine prava, borbe protiv korupcije i kriminala radi nešto zašta smo se mi oduvek zalagali.
Ono što je možda jedina zamerka naša, kao poslaničke grupe, jer to što su, čini nam se ovi zakoni i trebali ranije da dođu u Narodnu skupštinu Republike Srbije, posebno Zakon o prekograničnoj saradnji, jer se on u velikoj meri tiče našeg, da kažemo, direktnog interesa. Naravno, da je interes Republike Srbije da kao pouzdani i korektan partner u međunarodne zajednice da svoj pun doprinos očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti. Mi to činimo i kroz donošenje Zakona o međunarodnim merama ograničenja u kojima se mi, naravno, obavezujemo kao i sve ostale države članice i UN i Saveta Evrope i OEBS-a i drugih međunarodnih organizacija da ćemo kao i druge demokratske zemlje prema režimima koji ugrožavaju i međunarodnu mir i stabilnost preuzimati određene mere ili sankcije.
Međutim, mi smo, čini mi se, zbog čega sam mislio da je Zakon o prekograničnoj saradnji trebalo ranije da dođu u Narodnu skupštinu Republike Srbije, otvorena su prva poglavlja o pregovorima o našem pristupu u EU, što je još jedna velika pobeda ove državne politike. Međutim, nas kao državu i naše opštine bez obzira što mi imamo samo administrativne regione i mi se kao politička stranka zalažemo za formiranje tog srednjeg nivoa vlasti zbog same činjenice da nam postoji veliki dizbalans u razvoju lokalnih samouprava, da smo zadržali još uvek taj stari Titov model organizacije i opština i mesnih zajednica, da nemamo taj srednji nivo vlasti, a da je posledica svega toga pored toga što smo, postoji veliki dizbalans u ekonomskom razvoju naših opština i gradova, a to je što postoji nezaustavljiv proces pražnjenja sela, čak pražnjenja i gradova iz nerazvijenih područja, što ugrožava i biološki opstanak nacije i bezbednost zemlje i što je i po mišljenju Srpske akademije nauka i umetnosti jedna velika opasnost, jer Srbija sa 4.200 naselja, ako se nastavi ovakav demografski proces i proces odumiranja nacije može za deset godina ostati bez i jednog jedinog stanovnika u čak 1.200 svojih sela.
Zbog čega je bitna prekogranična saradnja, a u sklopu našeg pridruživanja ka članstvu u EU? Pa, naprosto što nama će već stajati na raspolaganju predpristupni fondovi EU. Evropska unija pošto je zasnovana na ravnomernom razvoju svih njenih država članica unutar država na razvoju regiona, opština i gradova, čak jednu trećinu svojih sredstava je odvojila za regione, opštine i gradove i teritorijalne organizacije vlasti. Ono što treba da znaju naši građani, posebno nosioci vlasti lokalnim samoupravama to je da već sada angažuju stručne ljude koji će da rade dobre projekte, da apliciraju, da konkurišu za ta sredstva, jer imamo iskustva sa drugim zemljama koje nisu u potpunosti spremne dočekale ovaj pregovarački proces, da na žalost, zbog odsustva projekata mnoga sredstva koja su bespovratno dobijana od predpristupnih ili pristupnih fondova EU, ta zemlja ili jedinica lokalne samouprave ili teritorijalne organizacije nije dobila, jednostavno zbog toga što nisu imali kvalifikovane ljude i kvalitetne projekte.
Mislim da je ovo možda najvažnija poruka koja treba i one koji na ovaj način o tome ne razmišljaju da nas probudi iz sna i što pre da krenu na ovaj posao koji je jako bitan. Dobijamo sredstva bespovratna, poklanja nam EU, a mi samo treba da uradimo kvalitetne projekte.
Iako je Zakon o prekograničnoj saradnji, iako je njegov izvor Madridska konvencija koja je doneta 1980. godine, a potpisana 1981. godine, znači, to je bilo pre 20, 25 godina, eto koliko je nama trebalo, odnosno 35 godina, koliko je nama trebalo da uradimo nešto što je trebalo u svakom slučaju raditi ranije. Ali, dobro je što je sada urađeno, dobro je što je državna politika na pragu ove politike. Dobro je što postoji opšti konsenzus u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Slušao sam uvažene kolege, predstavnike opozicionih stranka, koliko sam razumeo, bez obzira da li imaju amandmane ili ne, neće usvajanjem svojih amandmana, uslovljavati glasanje za ove zakone jer vide i prepoznaju jasan, opšti interes i to je čini mi se još jedna dokaz dobre politike koju sprovodi ova Vlada, a čiji apsolutno ton daje premijer, gospodin Aleksandar Vučić.
Što se tiče međunarodnih mera ograničenja, kažem, kao neko ko je do skora bio pod udarom tih međunarodnih mera ograničenja i zbog nerazumevanja međunarodne zajednice, najviše zbog grešaka naše politike, dobro je što je Vlada došla sa jednim ovakvim zakonom u kome ćemo mi kao neko ko sprovodi jednu drugu politiku u potpunosti se pridržavati međunarodnog prava i nećemo za razliku od nekih drugih vremena se predstavljati kao branioci međunarodnog prava, a biti pod udarom tog međunarodnog prava.
Ono što je gospodin Dačić u svom obraćanju, čini mi se izostavio da navede, to je pošto smo 2003. godine primljeni u Savet Evrope, mi smo od tada mnoge konvencije, preporuke i tako dalje, Saveta Evrope primenili u naš pravni sistem od pravosuđa, informisanja, položaja udruženja nevladinih organizacija, borbe protiv korupcije, onda saradnje sa međunarodnim Tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Preostalo nam je da ratifikujemo još sedam konvencija Saveta Evrope. Očekujem od vas gospodine ministre, da što pre sa svih tih sedam konvencija Saveta Evrope, dođete u Narodnu skupštinu Republike Srbije i da ih ratifikujemo, jer ako smo na pragu ove politike onda ne treba tu da bude nikakvih dilema. Hvala vam.
Hvala, predsedavajući. Vrlo kratko.

Ako pogledamo sva ovlašćenja koja ima ministar, jasno je zbog čega je Vlada sa puno razloga odbila ovaj amandman. Uz svo uvažavanje uvaženog kolege Pavićevića, koji često podnosi jako smislene amandmane, ako pogledamo kako to unutar Ministarstva fukckoniše, naravno da je ministar taj koji određuje suštinu propisa i ako se, recimo, formira radna grupa za izradu propisa itd, ako bi se prihvatio amandman, onda bi stvarno bilo nejasno ko bi to bio u okviru Ministarstva ko bi donosio taj akt, ko bi potpisivao taj akt i kontrolisao njegovo sprovođenje. Tako da, uz svo uvažavanje gospodina Pavićevića, mislim da je Vlada pravilno postupila. Hvala.
Hvala predsedavajući.

Mislim da zaista ne postoji, ne samo u ovoj sali, u našem društvu niko ko nije protiv toga da se porodično nasilje svede na društveno prihvatljivu meru i da se počinioci porodičnog nasilja što oštrije kazne.

Međutim, mi sada sa ovim amandmanom zaista od Ministarstva tražimo nemoguće.

Gospodin Milisavljević je izneo neke podatke koji su tačni i sa kojima je javnost upoznata. Mi smo kao poslanička grupa često u ovoj sali govorili o porodičnom nasilju.

Kod nas svakih deset dana strada smrtno po jedna žena u porodičnom nasilju, ali ću pomenuti jedan drugi podatak.

U Belgiji, koja je, složićemo se, znatno uređenija zemlja, koja ima i druge sankcije i koja je sedište EU, nažalost svaki drugi dan strada jedna žena u porodičnom nasilju.

Šta je ono što nije dobro? Nije dobra politizacija svega toga. Zbog čega? Uzroci porodičnog nasilja su razno-razni, psihosocijalni, ekonomski, niz bolesti, neraščišćeni računi itd.

Šta se dešava kod nas kada se desi porodično nasilje sa tragičnim ishodom?

Prvo se prozovu premijer Vučić i ministar policije da su oni krivi za sve i odgovorni. Ono što Vlada može da uradi i u čemu postoji saglasnost između vlasti i opozicije, to je da u najkraćem mogućem roku, usaglasimo sve zakone, da izmenimo Zakon o krivičnom postupku i da se policiji daju druga ovlašćenja i da policija postupa u skladu sa Ustavom i sa zakonom.

Sa ovim amandmanom, nažalost, to ne može da se upodobi sa ostalim zakonima i onda bi mi doneli jedan zakon koji je u nekom delu protivustavan.

Zbog toga mislim da ovu raspravu treba da privedemo kraju, da konstatujemo da postoji apsolutna saglasnost svih i onda da u najkraćem mogućem roku krenemo u promenu zakona i u davanju većih ovlašćenja policiji.
Hvala, predsedavajući.
Gospodine ministre, danas ceo dan slušamo ono što je dobro i čini mi se da odavno jedan zakon nije na taj način zainteresovao narodne poslanike, kao što je ovaj set zakona, pre svega Zakon o policiji.
Ja sam se pripremio, kao i mnoge uvažene kolege koje su rekle dosta dobrih stvari o ovim zakonima, da to kažem. Međutim, slušajući njih, mislim da je suvišno sve to ponavljati i onda ću napraviti jednu vrstu paralele.
Prvo, pre svega, zahvaljujući stručnjacima koji su radili na pripremi ovih zakona i verovatno značajnoj pomoći gospođe Jane Ljubičić koju danas, čini mi se, niko nije pomenuo, a koja je sigurno sa svojim velikim iskustvom, stručnošću, koja je bila izvanredan i omiljeni sekretar Narodne skupštine, sigurno je da se i ovde vidi pečat uvažene gospođe.
Mi smo kao poslanička grupa naprosto bez trunke patetike maštali o danu kada ćemo voditi raspravu o Zakonu o policiji na ovaj način. Zbog čega? Nas, kao političku stranku, pre svega, u društvu interesuju određeni trendovi. Zbog trendova koji su uspostavljeni sa Vladom gospodina Vučića mi ne na običan način podržavamo tu Vladu, već je podržavamo sa obe ruke i zbog toga što su trendovi i rezultati koje sprovodi ova Vlada dobri i što je to ono za šta se SPO zalagao od osnivanja. Za šta smo se zalagali što se tiče srpske policije?
Ja sam malo proučavajući istorijat srpske policije video da je, kao i u svim institucijama, kao i u svim društvima, kao i u svim policijama u svetu, i u srpskoj policiji bilo različitih trendova. Od Nemanjića, koji su u 14. veku formirali neku vrstu policajaca koji su bili obučeni u crno i na drumovima štitili građane i putnike od razbojnika, do turskog ustava koji je faktički omogućio formiranje MUP, od formiranja Beogradske policije koja je postojala do 1990. godine i koja je za tih 180 i nešto godina postojanja zaista ostvarila jednu svoju svrhu i smisao postojanja i posebno se proslavila Žandarmerija 1862. godine kod čuvenih događaja na Čukur česmi.
Mi smo svedoci da je pre samo 15 ili 16 godina u našem društvu, kada se deca igraju, bilo nepopularno biti policajac, nego je bilo popularno biti kriminalac, a zbog toga što je celokupna državna atmosfera forsirala ono najgore u našem društvu. Cenu su platili svi građani, ali su cenu takođe platili pripadnici MUP, i to nekako sa ukidanjem autonomije KiM kada je tadašnji ministar unutrašnjih poslova, koji je uhapsio 18 službenika državne bezbednosti koji su zloupotrebili svoj položaj, koji je imao svoj telefonski imenik i javljao se na svaki telefonski poziv i imao policiju koja je u tom periodu, krajem 80-tih, kao glavni zadatak imala brigu o stvaranju preterane buke. Međutim, mi smo tada krenuli u totalnu kriminalizaciju društva i kriminalizaciju same policije, a za šta su najmanje krivi policajci i mi smo i tada, 90-tih, u razgovoru sa tim policajcima čuli jedno te isto – samo želimo da radimo svoj posao i da za to budemo plaćeni, da se pridržavamo Ustava i zakona.
Međutim, država to nije htela, pa je recimo policajce koji su rođeni u Bosni i Hrvatskoj uslovljava da idu tamo na ratište pod pretnjom gubitka posla. Isto se desilo sa policajcima poreklom sa KiM. Začarani krug se zatvorio, policija i kriminal u jednom periodu su bili u toj meri stopljeni da više nismo znali ko je policajac, ko je kriminalac i srećom to je počelo da se menja, ali nam se čini, najbolji način od kako ste vi došli na čelo MUP, i mi smo bili vrlo, ovako kao i vi, verovatno, znali ste da vas čekaju veliki izazovi, ali pošto sam u Odboru za odbranu i bezbednost znam koliko je to složen, veliki sistem, koliko su to teški zadaci.
Evo i u svim novim izazovima prijatelji sveta, iz EU, iz Međunarodne zajednice su pre svega srpskoj policiji odali priznanje za svoje delovanje a pre svega u postupanje sa emigrantima. E, sada mi posle tako jedne loše epohe danas imamo neke slatke zadatke, da se bavimo time da li će zakon da se zove zakon o policiji ili unutrašnjim poslovima, onda kakvi su trendovi razvoja policije, da li policija treba da bude modernizovana na ovaj ili onaj način, kako da nastavimo proces integracije policije u građanstvo, parlamentarna kontrola policije, civil na čelu policije, građansko lice, unutrašnja kontrola, sindikalna organizovana policija, to je do pre neku godinu bilo zaista nezamislivo.
Vi ste doneli jedan moderan, liberalan, dobar zakon koji će pre svega omogućiti ono što su želeli svi pripadnici pre svega policije da brinu o ličnoj i imovinskoj sigurnosti svih građana da se pridržavaju Ustava i zakona i da zato budu plaćeni. Da napreduju na osnovu ne političke podobnosti, ne toga što ih forsira određeni tajkun, kriminalac da bi završavali neke prljave poslove, u ime države već ste omogućili jedno karijerno napredovanje, ali kad smo pričali sa mnogim strancima koji su ranije na ovako dobar način uredili svoju policiju i pre svega sektor unutrašnje kontrole i kad smo bili u poseti nekim državama koje imaju sektor unutrašnje kontrole videli smo da naš sektor unutrašnje kontrole po organizaciji, po kadrovima, itd, mnogo ne zaostaje, da je i one koji sprovode zakon potrebno da neko kontroliše i da je zaista ovo nešto što će SPO zbog razloga koji je gospodin Čotrić rekao kao ovlašćeni predstavnik naše poslaničke grupe u potpunosti podržati. Hvala vam ministre, dok budete ovako radili imaćete punu podršku SPO. Hvala.
Hvala predsedavajući.
Moje pitanje za ministra Antića. Naime, pre nekoliko godina, međudržavnim sporazumom između Republike Srbije i Ruske Federacije, postignut je energetski sporazum po kome smo dobili usmena obećanja predstavnika prijateljske Ruske Federacije, da će naime Srbija sa kasnijom izgradnjom imati energetsku stabilnost i od toga veliku finansijsku korist, pre svega ne samo država Srbija nego i svi građani Srbije.
Ne smatramo da je u pitanju prevara, sticaj nekih drugih okolnosti je doveo do toga da izgradnja južnog toka nije započeta i po svoj prilici nikada neće biti ni započeta.
Pored toga što je narušena u velikoj meri energetska stabilnost koju će morati da reši ova Vlada Republike Srbije, i mi verujemo da će premijer Vučić naći neko rešenje da, pre svega, što se tiče snabdevanja Republike Srbije gasom, ne bude ugrožena ta vrsta snabdevanja, i građani koji žive običnim životom, imaju velikih problema zbog postignutog sporazuma, trpe i mnoge vidove štete. O čemu se radi? Mnogo građana se nama kao narodnim poslanicima obraća da u njihovo ime pokušamo da postavimo prava pitanja na pravu adresu i da se reše njihovi problemi. Jedan od zadnjih građana koji se obratio našoj poslaničkoj grupi je gospodin Goran Dumitrov iz Mokrina kod Kikinde.
O čemu se radi? Eksploatacija naftnih derivata je u toj zoni velika, jer postoji blizu 200 bušotina. Svakodnevno prolaze veliki kamioni i cisterne i velike se štete nanose lokalnim i atarskim putevima. Država je u nekoj meri sanirala štetu na tim putevima, ali i dalje je veća šteta koju građani trpe, nego korist.
Rudna renta, bez obzira što je jedna od najnižih i što se neredovno uplaćuje, iako se uplaćuje deo do rudne rente lokalnim samoupravama, lokalne samouprave novac ne prenose tamo gde se šteta nanosi.
Često se novac troši za neke druge svrhe, za primanja zaposlenih, za isplatu dnevnica, u neke druge projekte, a ne sanira se šteta koja je naneta običnim građanima.
Zbog toga građani očekuju od nas i narodnih poslanika i od resornog ministarstva da te probleme rešimo.
Moje konkretno pitanje gospodinu Antiću, šta će Ministarstvo kojim on rukovodi, preduzeti, da deo novca od isplate rudne rente ide u saniranje štete, pre svega na lokalnim i atarskim putevima, da bi makar u tom delu naši poljoprivrednici bili na nuli. Ako ne mogu da imaju korist od ovog energetskog sporazuma, ako ne mogu da imaju bolje puteve, makar da imaju onakve puteve kakve su imali pre ovog sporazuma.
Hvala predsedavajući.
Gospodine ministre, kao potpredsednik SPO, narodni poslanik u ime moje političke stranke vama i Vladi Republike Srbije čestitam na ostvarenju jednog od naših važnih programskih ciljeva zbog kojih smo, cela Srbija zna šta sve prošili i nadam se da će se uskoro otvoriti i druga poglavlja i da ćemo uspešno zatvoriti poglavlja. Tu je jedan od najvećih tereta upravo na vašem ministarstvu.
Mi smo se do 2000. godine borili za evropsku Srbiju sa onima koji su nam bili nužni saveznici. Posle 2000. godine podržavali smo svaku vladu čiji su glavni magistralni ciljevi bili okrenuti ka Evropi, ali smo takođe upozoravali da se često ispod tih glavnih magistralnih ciljeva i te evropske mantre provlači sve i svašta. Kada smo kritikovali, naša kritika je bila najdobronamernija.
Jedan od najgorih zakona koji je donet u tom periodu je Zakon o izvršenju i obezbeđenju.
Iako uopšte nismo bili zadovoljni prethodnim Zakonom o izvršenju i obezbeđenju, jer je bukvalno u izvršnom postupku sprovođen još jedan novi postupak, jer je procenat izvršenja bio jako mali, previše dug, išao je u potpunosti na ruku dužnika, nije postojao taj balans između pravde, pravičnosti, efikasnosti izvršenja, nije uspostavljen taj idealan, pošten balans, zakonit, između poverioca i dužnika, ovaj zakon zaista je nešto što je u toj meri loše se odrazilo po rad pravosudnih organa, a pre svega najviše u pogledu položaja dužnika.
Zakon o izvršenju koji vi menjate i menjate ga na dobar način i mi podržavamo ne samo Zakon o izvršenju, već i sve prateće zakone koji su na dnevnom redu i apsolutno se slažemo da je neophodno da u našem pravnom sistemu, pored privatnih izvršitelja, postoji i pravosudna akademija i mi smo smatrali da je uvođenje instituta pravosudne akademije jedan od dobrih koraka na putu stalne edukacija nosilaca pravosudnih funkcija.
Zakon o izvršenju koji se menja je neophodno promeniti jer je bio surov, jer se kosi sa osnovnim ljudskim pravima i slobodama, jer ostavlja dužnika na milost i nemilost poveriocima i izvršiteljima. Akcenat je stavljen na brzinu na uštrb pravičnosti i zakonitosti, a najviše na teret dužnika. Rokovi su bili suviše kratki, dužnikova prava su bila maksimalno sužena, skoro da ih nije ni bilo. Privatnim izvršiteljima je data neograničena sloboda koja je dovodila do nesagledivih posledica u lošem smislu po interese dužnika.
Jeste možda poboljšana brzina naplate, ali je ona učinjena nepravičnijom. Mi razumemo i podržali smo uvođenje potrebnog instituta privatnog izvršioca. Sasvim je legitiman motiv izvršilaca nagrada i naknada, ali je ona često zbog nepravilnosti bila bezobrazno visoka i surova.
Navešću još neke ogromne anomalije koje je imao postojeći Zakon o izvršenju i obezbeđenju. Izvršitelji su sami odlučivali šta će zapleniti. Veštačenje radi utvrđivanja prava vrednosti imovine nije dozvoljeno, što je skandalozno, što je nešto što se kosi sa svim osnovnim pravnim postulatima pravne sigurnosti. Jeste, sud ima ovlašćenja da angažuje stručna lica, što je u prenosnom smislu reči bilo veštačenje, ali naprosto veštačenje kao neophodan institut nije bilo predviđeno.
Zaplena imovine dužnika je počinjala odmah po dostavljanju rešenja dužniku. Imovina je bukvalno prodavana u bescenje. Nije regulisano šta ako izvršilac ne preduzima određene radnje, slično kao u upravnom postupku ćutanje administracije. Nije bilo jednog od osnovnih ustavnih načela - pravo na dvostepenost postupka. Sve je završavano pred prvostepenim sudovima, bilo da su u pitanju privredni sudovi ili osnovni sudovi.
Pet radnih dana je samo ostavljano za prigovore dužniku na zaključak o izvršenju. Izvršenje se nije moglo zaustaviti čak i u slučaju najgrubljih nepravilnosti. Nije bilo delotvornih pravnih lekova u izvršnom postupku. Povreda prava na pristup pravdi i suđenju u razumnom roku je postojala u brojnim slučajevima. Nije bilo moguće odlaganje izvršenja, ni povraćaj u pređašnje stanje. Ako se dužnik obrati sudu, nema roka za otklanjanje nepravilnosti. Zakon dosadašnji je propisivao da ako se nepravilnosti nađu, izvršitelj će ih otkloniti ako je to moguće, što je apsolutna besmislica. Građani čak nisu mogli ni da pokrenu disciplinski postupak protiv izvršitelja, a zakon im je omogućavao da to urade protiv sudije i protiv advokata.
Sve ovo je dovelo do toga da građani kažu – eto, i vi koji ste se zalagali za promene, a mi smo se zaista zalagali za promene na bolje, nismo doživeli u mnogim segmentima svog života promene, ali zaista promene na gore. Mi smo se kao politička stranka zalagali za privatizaciju, za ukidanje društvene svojine, ali ne za ovakvu privatizaciju koja je obavljena na banditski način i u kojoj zaista najčešće nije bilo zdravog kapitala i zdrave procedure.
Zbog toga se SPO, zato što u svim tim poslovima, lošim poslovima po građane Srbije i po ovu državu nije učestvovao, od njih na vreme ograđivao. Ono što želim da kažem vama, ministre, u najboljoj nameri, nastavite ovakvim putem. Vi ste u normativnom delu uradili dosta toga. Uhvatili ste se u koštac sa veoma velikim nasleđenim problemima. Samo onaj koji je do detalja upoznat sa stanjem u našem pravosuđu zna sa kako teškim poslovima se nosite. Ako nastavite ovakvim putem, sigurno je da ćete uvek imati podršku SPO. Hvala.
Hvala predsedavajući.    
Ja imam pitanje za Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, odnosno gospodina Vulina.
Ovih dana bi trebala država na dostojan način da obeleži i proslavi Stogodišnjicu od povlačenja srpske vojske, Vlade, kralja i stanovništva preko Crne Gore i Albanije.
Međutim, nažalost, ova tema koja bi trebala da bude, i jeste upisana zlatnim slovima u srpsku istoriju, nije na taj način doživljena od ministarstva i ministra Vulina na čijem je on čelu, pa ministru Vulinu postavljam sledeća pitanja - zašto ministarstvo ne planira da obeleži Stogodišnjicu od povlačenja srpske vojske, Vlade, kralja i stanovništava preko Crne Gore i Albanije?
Da li je ministar Vulin svestan da u svetskoj istoriji ratovanja ne postoji primer tako uzvišene žrtve jednog naroda koji je na kraju rata sa saveznicima srušio tri carstva, Nemačko, Austrougarsko i Otomansko?
Zašto ministar Vulin umesto obeležavanja ovako značajne Stogodišnjice, značajnog datuma za našu istoriju koji treba da nam bude na pijedestalu svih istorijskih sećanja, svako ime, svaki grob treba da sija kao sunce, jer je Srbija u borbi za slobodu žrtvovala sve najvrednije i najdragocenije što je tada imala, uključujući i srpsku mladost, stanovništvo i buduću srpsku elitu?
Umesto toga, ministar Vulin svoju energiju i vreme troši na spornu istorijsku ličnost Dragutina Dimitrijevića, Apisa i želi da ova godina bude u znaku prenosa kostiju Dragutina Dimitrijevića, Apisa, u Aleju zaslužnih velikana, uz ličnu argumentaciju ministra Vulina, da je Apis, zamislite, junak i jedna od svetlih tajni koje su 100 godina bile zaboravljene i potisnute, te da ima osećaj da će nas Apis malo više ujediniti.
Apis sigurno ima mesto u srpskoj istoriji, ali nikako ne može biti proglašen za heroja koji treba da bude uzor mladim generacijama, jer je organizovao 1903. godine Majski prevrat, ubio kralja i kraljicu, pogazio oficirsku zakletvu, modernim rečnikom mnogi ga smatraju teroristom. Optužen je za pripremu atentata na regenta Aleksandra Prvog Karađorđevića.
Da li je po mišljenju ministra Vulina naneta nepravda Apisu zato što je ubio samo jedan kraljevski par, a ne i drugi?
Zašto ministar Vulin menja istorijske činjenice i tvrdi da organizacija „Crna ruka“, nije ni postojala, već samo organizacija „Ujedinjenje ili smrt“ i da je tu najveća žrtva faktički u Prvom svetskom ratu bio pukovnik Apis?
Takođe, ministar Vulin smatra, patetično, da treba da se setimo polako i stidljivo na ramenima kakvih džinova zapravo sedimo, te da im nađemo parče srpske zemlje i parče srpskog neba.
Mi nemamo ništa protiv toga da se kosti Dragutina Dimitrijevića Apisa prenesu u Srbiju, ali to je po mišljenju istoričara veoma sporna istorijska ličnost. I umesto da ove godine trošimo našu energiju na obležavanje ovako značajne Stogodišnjice, koja je zadivila ceo svet, svetsku istoriju, ministar Vulin, verovatno pod ideološkom matricom, u navodnoj želji da nas malo više ujedini, u stvari nas sve više deli.
Da li je ministar Vulin svestan da su drugi narodi imali ovakvu istoriju i podvige, da bi cela godina bila u znaku te vrste obeležavanja?
Ono što su zaista junaci koje svi treba da se sećamo, to je onih skoro 30% stanovništva, odnosno preko 1,2 miliona koje je Srbija izgubila u Prvom svetskom ratu. Od rana i epidemija je umrlo 402 hiljade. Prilikom prelaska preko Albanije poginulo ili ubijeno 77.455 vojnika, 200 hiljada stanovništva je prošlo, 140 hiljada je ostalo u planinama i bespućima Albanije, 1300 kaplara, golobradith, od njih je 2/3 izgubilo život u Prvom svetkom ratu.
Tadašnji predsednik Narodne skupštine Andra Nikolić je rekao kada Srbija …
Evo, završavam.
Naređuje naredba, i izgubio je oba sina. I, milion je svetlih primera, koje je nažalost ministar Vulin zaboravio.
Hvala, predsedavajući.
Gospođo ministre sa saradnicima, SPO sa DHSS je izuzetno zainteresovan da se dobije jedan kvalitetan zakon o šumama, koga sada unapređujemo kroz njegove izmene i dopune. Zbog čega? Apsolutno svesni ekonomskog, socijalnog i ekološkog značaja šuma, mi smo čak i kroz naše političko delovanje na republičkom i na lokalnom nivou imali neke stranačke kampanje da bismo pokušali da spasimo određena šumska područja, ali i rastinje, pre svega ukrasno u nekim gradovima Srbije.
Zbog čega? Ne samo zbog ekološkog i estetskog značaja koji imaju stabla, a pre svega mislim na stabla koja su zasađena u gradskom području, već upravo svesni činjenici da je pošumljenost u Republici Srbiji negde oko 29%, što je manje od jedne trećine, a u Evropi je prosečna pošumljenost negde oko 46%. Zatim, apsolutno smo svesni toga da mnogo, što i vi navodite u obrazloženju ovog zakona, rastinja i pre svega četinara strada u periodu oko novogodišnjih i drugih praznika.
Mislim da je, pored kampanje koju vode pojedinci, udruženja itd, za sledeću Novu godinu potrebna jedna blagovremena kampanja Ministarstva, jer u Evropi se kupuju veštačke jelke za Novu godinu i božićne praznike. One mogu da služe veliki broj godina i ekonomski je građanima to isplativije, nego svake godine da kupuju pravu jelku, a ekonomska šteta kod seče tako mladih stabala je ogromna.
Znam da četinare treba, kao i svaka šuma, da se održavaju, da se proređuju i određeni broj četinara sigurno treba da se nađe na tržištu, ali Ministarstvo, kao veoma značajna karika, možda i glavna, u ovom lancu, treba da, ne samo ovo Ministarstvo nego i sva druga ministarstva u određenom svom delovanju, treba da vode i određene kampanje, kroz reklamne spotove, kroz bilborde, kroz izjave pojedinaca, udruženja itd, da bi se svest građana u tom delu podigla na viši nivo, a kažem, korist od toga će imati u krajnjem slučaju i država i građani i biće zadovoljen opšti interes.
Mi smo, recimo 2004 - 2005. godine, kada je lokalna samouprava u Kragujevcu, počela sa, onako redovnom sečom platana u užem gradskom jezgru, mi smo kao politička stranka vodili takvu kampanju koja je za efekat imala na kraju da je gradonačelnik sa saradnicima morao da izvede novinare kod jednog stabla koje je zaista bilo bolesno, koje je bilo zrelo za seču i opravdano je bilo ga seći, ali je zaustavljena dalja seča platana.
Sličnu kampanju su vodili građani na Bulevaru Kralja Aleksandra, kod nas ovde u komšiluku, kada je vršena rekonstrukcija Bulevara. Sasvim opravdano oni su imali svoje interese koji su u potpunosti razumljivi i reakcija grada je bila takva da je grad morao da nabavi platane određene starosti da ne sadi mlade biljke za koje je potrebno više godina da dostignu nivo onih platana koji su bili uništeni.
Zatim, što se tiče pošumljavanja, neću ništa novo reći, bilo je čak iako smo mi, naravno veliki antikomunisti i protivnici onog režima koji je nastao 1945. godine u Srbiji, nažalost, ali je i tu bilo dobrih primera u smislu pošumljavanja onih oblasti koje su planskim dokumentima planirani za pošumljavanje, nekako se zadnjih godina sa tim stalo. „Srbijašume“, kao javno preduzeće koje gazduje državnim šumama u Srbiji, čini mi se da ima na raspolaganju dosta stabala autohtonih rasa koji bi u svom prirodnom staništu brzo napredovali, tako da mislim da tu je verovatno potrebna pomoć i Ministarstva, kao pokretača te akcije da bi mi dostigli onaj nivo pošumnjenosti koji je nama potreban.
Čak je, recimo za vreme Kraljevine Srbije, to imamo na starom putu Kragujevac-Kraljevo, imamo primera u istočnoj Srbiji, još uvek postoje ta stabla jabuka. Kralj sa tadašnjim ministrom poljoprivrede dogovorio da svuda pored javnih puteva, drumova, gde postoji mogućnost da se zasade, pre svega jabuke ili neko drugo voće, da se osveži putnik namernik, da imaju svoju i ekološku funkciju itd, sprovođena je kampanja i to je urađeno.
Mislim da sličnu vrstu kampanje, recimo, evo moj predlog može da izvrši ovo Ministarstvo. Ko ja je vezanost, ne samo ekonomska, nego i istorijska našeg naroda za šume i koliki značaj je u svesti naših ljudi, govori podatak koji je zaista zanimljiv, da 10% naselja u Srbiji je dobilo imena po šumama. Evo, Šumarice, u mom Kragujevcu, Šumarice u Kraljevu, Cerovac i Žirovnica, opet pored Kragujevca, Leskovac, veliki grad nekada srpski Mančester, veliki industrijski centar, onda Šumatovac u Beogradu, Bukovik kod Aranđelovca, Drenova kod Trstenika, Bukulja planina kod Aranđelovca, Brezovica, Jablanica itd.
Čak su i mnogi istoričari i hroničari, kroz vekove, putujući kroz Srbiju beležili jako veliku pošumljenost i druge koristi koje su imali stanovnici Srbije koje su oni zapažali na svojim proputovanjima.
Ono što ste vi, dobro zapazili, to je da je skoro 50, možda čak i preko 50% seče šuma u Srbiji se vrši bez adekvatne dozvole i pored toga što se gubi prihod sigurno je da je veća šteta sečenje bez dobre stručne procene.
Stablo koje odlično napreduje, koje ima sjajan prirast, laik će poseći zato što mu je jednostavnije da to otpremi iz šume i u tom delu ono što zakon sada reguliše je dobro i dobro je što se čuvarima šuma daje status službenog lica. Sigurno je da će naši građani pre svega građani koji koriste, spostvenici svojih šuma koji koriste šume za sopstveni ogrev imati tu administrativnih problema, ali na žalost to je zahtev modernog doba, to je opšti interes i mislim da svi toga treba da budu apsolutno svesni. Tako je i u Evropi, to je i rezolucija koju je usvojio Savet Evrope i koje mi u potpunosti treba da se pridržavamo.
Ono što je takođe zanimljivo da problemi koje mi imamo u gazdovanju šumama i kao značajnom nacionalnom, opštem dobru, oni nisu usamljeni u svetu. To su otprilike prosečni problemi koji muče savremeni svet, jer u poslednjih desetak godina u svetu je značajno narušeno zdravlje drveća. Svako četvrto stablo je oštećeno. Udvostručio se broj stabala koja gube lišće. Izvršena analiza i pregled 125 vrsta stabala u 30 zemalja sveta. Konstatujem naravno da je zagađenost vazduha u istočnoj i zapadnoj Evropi glavni problem za narušavanje zdravlja drveća i da je najveći neprijatelj šuma sumpor-dioksid. Naravno i SAD nisu imune na ovaj problem jer su oni u zadnjih 200 godina imale naglu seču stabala, čak su opustošene bile i neke značajne oblasti što je u potpunosti u suprotnosti sa gazdovanjem šumama koja treba da se obavlja na jedan drugi način. U Evropi najgore stanje, listopadnih šuma je u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rumuniji i Belorusiji. Što se tiče četinara na jugu Francuske i severu Španije.
Ono što smi mi prateći javnu raspravu zapazili to je da je kod donošenja ovih izmena i dopuna Zakona, zaista da su uključeni svi zainteresovani subjekti. O zakonu su se izjasnile i „Srbijašume“ i vlasnici korisnici šuma, naučne ustanove, instituti, obrazovne institucije, strukovna udruženja, pokrajina, nevladine organizacije i mi nekih suštinskih primedbi na sam tekst izmene i dopune zakona nema. Konstatovao sam inženjere iz „Srbijašuma“, oni su prilično zadovoljni ovim što je urađeno. Pitao sam da li treba negde amandmanski da rešimo, rekli su ništa ne kvari. Što je sasvim u redu.
E, sada, imam jednu dilemu. Kod plaćanja naknade za korišćenje šuma, mislim da je tu možda trebalo neke bliže kriterijume i kod krčenja šume. Zbog čega? Zato što se tada sve prepušta u jednom slučaju naknada 5% od tržišne vrednosti, a u drugom se prepušta proceni sudskog veštaka. Pošto imam veoma bogato iskustvo sa sudskim veštacijma ja se toga u startu plašim. Plašim se te vrste davanja širokih ovlašćenja jer nekako, verujte u današnjem pravosuđu takvom kakvo je, kaže se – ko prvi veštaku, njemu veštak. Plašim se tu samo zloupotreba i mislim da mi Ministarstvo podzakonskim aktima treba bliže da uredi jasne kriterijume kojih mora da se pridržava i sudski veštak da ne bismo od slučaja do slučaja u istovetnim situacijama, ali totalno različite procene i visine plaćanja naknade.
Dobro je što se sada u zakonu kod čiste seče šuma propisuje kada je dozvoljena čista seča šuma ili kao redovan vid obnavljanja šuma ili radi izgradnje cevovoda, PTT kablova, optičkih kablova, otklanjanja posledica ekoloških incidenata i tako dalje. Ono što smo mi zaista imali zadnjih godina pored požara u letnjim mesecima normalna i karakteristična pojava imali smo i dosta leda i ekoloških katastrofa, posebno u istočnoj Srbiji prošle zime.
Dobro je što ste vi i u planskim dokumentima predvideli da se ugradi i ovaj deo intervencije kod ekoloških incidenata, kao i kod promene namena zemljišta da je moguće nakon promene namene zemljišta pretvaranja šumsko u neko drugo zemljište izvršiti adekvatnu uknjižbu.
Ovde niko nije pomenuo, pričalo se o statutu Vojvodine, i o odluci Ustavnog suda koju valja poštovati kako će se to u budućnosti gazdovanje šuma u Vojvodini urediti, videćemo. Za sada se radi o osam oblasnih područja za gazdovanje šumama.
Mi smo apsolutno pristalice u svemu decentralizacije. Zbog čega? Mislim da recimo za Nacionalni park „Fruška Gora“ svi možemo biti zainteresovani da on bude u najboljem mogućem stanju, ali najzainteresovaniji za to su u svakom slučaju ljudi koji žive tamo ili u blizini nacionalnog parka. Pričam o gazdovanju. Isto tako mislim i na sve ostale nacionalne parkove. Nekome iz Vojvodine ne može biti bitnije kako će se upravljati Nacionalnim parkom „Tara“ nego ljudima koji žive na tom području. Tako da u tom delu, čini mi se da ministarstvo treba da razmišlja na način na koji razmišljamo mi, koji nije samo radi floskule decentralizacije, već radi prihvatanja životne realnosti.
Vojvodina je najmanje pošumljeno područje. Imali smo i onaj slučaj pre dve godine elementarnih nepogoda na auto-putu Novi Sad-Subotica, jedan od glavnih razloga zavejanosti puta i ugrožavanja života i bezbednosti mnogih građana je upravo što su posečena stabla duž auto-put, ili što nije bilo dovoljne pošumljenosti okolnih imanja. Vojvodina kao i ostatak Srbije je svojim planskim dokumentima kroz deceniju pošumljavao određena područja radi zaštite i od vetrova. Znamo da je gore topola svog prirodnog staništa jedno od zastupljenijih vrsta drveća, za razliku od ostatka Srbije gde dominira bukva sa 29% u seči, cer sa 15,3%, bagrem, jasike i breza sa 9,9%, gram sa 5,3% ali on ima i najmanji prirodni prirast, bor sa 5,6%, smrča sa 3,8%, jova sa 0,3% itd.
Dobro je što se taj vakum u gazdovanju velikim delom površina naših šuma sada prevazilazi i što se na jasan način propisuje procedura ko će gazdovati šumama, a ko može i pod kojim uslovima biti njihov korisnik, što će u svakom slučaju značajno uticati na ne samo bespravnu seču šuma nego na brigu o zdravlju šuma i o njihovom održavanju.
Oko propratnice i otpremnice sigurno da će tu biti velikih i administrativnih problema, jer posebno recimo pred sezonu grejanja kada sopstvenici, pre svega, sopstvenici fizička lica, sopstvenici šuma žele da poseku drvo za ogrev. Znam koliko ima čuvara šuma koji mogu da daju dozvolu za seču stabala. Znam da će tu biti velikih problema zbog, naprosto ni fizički neće moći da stignu sve to da urade i verujem da će se ovaj trend kakav je sada, u tom delu, verovatno nastaviti. To može pre svega biti šteta zbog nestručne seče i zbog loše procene koje stablo treba seći.
U svakom slučaju zbog svega ovoga što mi mislimo da je dobro u ovim izmenama i dopunama, jer su, evo prethodni zakon je napravio jednu veliku glupost gde bukvalno niste mogli da posečete jedno drvo bez saglasnosti ministarstva, što je bilo u potpunosti u suprotnosti sa životom.
Koji je značaj u razvijenom svetu, koji se značaj daje drvetu. Video sam i na ličnom primeru u Nemačkoj, u Bavarskoj, u jednoj manjoj varoši pored jednog potoka izašla je čitava ekipa sa nekoliko vozila sa šlemovima itd, sa opremom da spasu jednu vrbu. Mislim da je to zaista pravi primer visokog nivoa svesti jedne zajednice o značaju svakog drveta, o opštem interesu. Verujte da su ceo dan stručne službe radile oko toga dok nisu spasili jednu vrbu, za koju bi naš prosečni čovek rekao – ma odsecite to nećemo sa time da se mučimo.
Mislim da je ta vrsta podizanja svesti uz kampanju koju će voditi ministarstvo i svi ostali zainteresovani subjekti nešto što će sigurno imati svoj puni efekat. Zbog razloga koje sam sada izneo mi ćemo u danu za glasanje podržati ovaj zakon. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Gospodine ministre, vi ste sada baš u ovom prethodnom izlaganju rekli ono što sam hteo da pitam, a to je da li će biti prečišćenog teksta Zakona o PDV-u i da li će biti tog jedinstvenog pravilnika, jer ono što je rekao gospodin Jovanović, to je ono što ja mislim, privrednici, posebno oni koji imaju mala preduzeća, vrlo teško mogu da se snađu u svemu ovome, jer je dinamika izmena propisa takva kakva je.
Što se tiče Zakona o PDV-u i izmena i dopuna, vi ste ovim zakonom ostvarili nekoliko ciljeva za koje se naša politička stranka oduvek zalagala. Pravi se jedna šira poreska osnovica i jedna niža kamatna stopa za oblasti koje tretiraju ove izmene.
Zbog čega je to dobro? Dobro je što oporezujemo one koji posluju, trguju, daju usluge našoj zemlji, a pre svega mislim na strana fizička lica, bez obzira da li ovde imaju prebivalište ili ne, i na strana pravna lica, bez obzira da li ovde imaju sedište ili ne, jer de fakto posluju, a do sada nisu bili u sistemu PDV-a. Sa druge strane, dobro je što u eri poskupljenja svega i svačega, nadam se da će pojeftiniti usluge prevoza, a i jedinstvena poreska stopa za prigradski, gradski i međunarodni prevoz je nešto što će sigurno stimulativno delovati na prevoznike, jer poreska stopa od 10% u odnosu na PDV je svakako nešto što može da stimuliše privrednike da na kvalitetniji način ispunjavaju, odnosno pružaju svoje usluge.
Pored ovoga, rekao bih da se sa ovim izmenama na jedan mek način uređuje i poboljšava poreska disciplina i dobro je što se uvodi novi institut poreskog punomoćnika koji postoji svuda u svetu i što će on biti solidarno obavezan u odnosu na onoga ko ga predstavlja pred poreskim organima naše države.
Ono što je takođe dobro to je da se usluge smeštaja od 10% naplaćuju po jedinstvenim kriterijumima, bez obzira da li usluge smeštaja pružaju hoteli, moteli, hosteli, privatna lica u svojim objektima, itd. i to je nešto što će SPO u svakom slučaju apsolutno podržati.
Što se tiče Zakona o republičkim administrativnim taksama, odmah se nameću dva zaključka. Prvi zaključak je da se neke takse ukidaju, ali to je onako beznačajniji deo i neće uticati bitno na ogromnu većinu građana Srbije. Drugi je da se uvode takse za pružanje nekih usluga od strane državnih organa koji sada nisu bile obuhvaćene republičkim administrativnim taksama, kao i treći da se neke takse povećavaju.
Pažljivo sam pročitao zakon, obrazloženje i slušao ono što je gospodin ministar rekao i što su rekle moje kolege narodni poslanici i čini mi se da bez nekog posebnog ulaženja u suštinu, jer je mnogo oblasti koje tretira republička administrativna taksa, mi ćemo se u pojedinostima, pošto ima dosta amandmana, oni uglavnom idu u dva smera: ili da se smanje takse ili da se za pojedine kategorije pružanja usluga ukinu, izjašnjavati i svaki poslanik, svaki ministar bi voleo da takse budu niže i da ne bude taksi, ali mislim da su zaista u nekim segmentima takse previsoke.
Ovde niko nije pomenuo obezbeđenje javnih skupova u smislu, recimo, utakmica, pa se tamo plaća taksa 12 hiljada i nešto dinara, pa onda najmanje tri policajca, 800 i blizu 900 dinara po radnom satu, itd. To je nešto što je ranije pokušavano da se uvede, međutim, bio je veliki otpor klubova, sportskih saveza, udruženja sasvim osnovan, jer naprosto poseban amaterski sport sam sebe finansira. Uglavnom ljudi koji se bave tim sportom sami kupuju i dresove, čak i održavaju sportske terene. Roditelji su tu da deci pripomognu i mislim da je ovo nešto što će se negativno odraziti na razvoj našeg sporta i što će mnoge klubove ugušiti.
Mislim da je ovde trebalo praviti određeni rang, znači, nije isto da li će neki prvoligaški klub platiti ovo MUP-u, sigurno da će tu biti veći broj lica i angažovan veći broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, ali za neke klubove koji zaista nemaju ni za dresove da plaćaju ovakvu taksu, mislim da to neće pospešiti razvoj sporta, jer mi živimo u vremenu ministre koji je zaista jako teško. Nacija se svakodnevno zaluđuje sa vrlo negativnim porukama sa televizije, pre svega sa nacionalnom frekvencijom, sa ovim rijaliti šouima, gde se zaista nažalost dovode i mnoge ličnosti možda u sumnji da su u poodmakloj fazi duševne bolesti. One promovišu neke određene vrednosti za koje Srpski pokret obnove kaže da je to sistem magarećih vrednosti. Mi treba na svaki način da pospešimo razvoj sporta i da pospešimo razvoj jednih drugih vrednosti za koje se SPO oduvek zalagao. Zato i nosimo ime to, obnova tradicionalnih vrednosti srpskog naroda.
Sa druge strane, dobro je recimo, što se ne plaćaju takse za žrtve porodičnog nasilja i nema političke stranke koja to neće podržati. Međutim, ja mislim da je ovde trebalo dodati i invalidna lica, posebno invalide sa sto posto invaliditeta ili iznad određenog procenta invaliditeta. Mislim da je njihov položaj mnogo teži uz respektovanje položaja žrtava porodičnog nasilja u odnosu na žrtve porodičnog nasilja.
Sa druge strane i vi ministre i mislim da svaki ministar ovoj kategoriji lica treba kod donošenja propisa da posveti posebnu pažnju. Zbog čega? Zbog dve stvari.
Prva stvar je da smo mi kao država potpisnici svih međunarodnih konvencija o poštovanju prava invalidnih lica, a druga je da se to u praksi vrlo retko primenjuje i da osobe sa posebnim potrebama, invalidna lica, pored toga što su onemogućena da svoje redovne delatnosti, životne aktivnosti svakodnevno obavljaju na vrlo otežan način, uz vrlo velika odricanja i angažovanja porodice. Mislim da svaki zakon koji oslobađa od određenih obaveza ili građane određene kategorije, pre svega, na prvom mestu treba da budu u fokusu pažnje svakog ministarstva invalidna lica. Mi ćemo time pokazati da smo ne samo humani na rečima, nego da smo humani i na delu.
Ja sam apsolutno razumeo da kod davanja određenih saglasnosti, naravno da mnogi zaposleni u državnim organima imaju mnogo posla, to je posebno recimo kod velikih investicija kod izgradnje velikih objekata, kada nije samo stvar administrativne prirode da stavite pečat i svoj potpis, nego kad zaista treba da izučite projekat i da izvršite i date određene saglasnosti, ali kažem, kod pojedinosti mi ćemo se bliže izjasniti o svakoj od taksi koja bude predmet amandmanske intervencije.
Vi ste ministre vrlo korektno kod izmene Zakona o hipoteci rekli zbog čega se ova izmena vrši. Kao i gospodin Neđo Jovanović i ja sam jedan od poslanika koji je tada ukazivao na osnovne postulate pravnog sistema instituta, to je pravo na žalbu, pravo na dvostepenost postupka. Tada nije bilo sluha, ja vam dalje neću stajati na muku, zahvaljujem što ste vrlo korektno rekli da je to očigledno bila greška ministarstva. Naravno da se vi pre svega bavite finansijama, da nemate u svojim redovima verovatno pravnike koji se bave i ostalim granama prava, ali u svakom slučaju tu su druga ministarstva i stručne službe da daju određene savete, kako više ne bismo dolazili u ovu situaciju.
Što se tiče zakona o potvrđivanju okvirnog sporazuma o zajmu između Banke za razvoj Saveta Evrope i Srbije, vrlo malo je narodnih poslanika uopšte govorilo o ovome, eto ja sam neko ko je baveći se advokaturom bio u tom okružnom zatvoru u Pančevu koji je verovatno jedini u Evropi, sigurno je jedini u Srbiji koji se nalazi u centru grada, naravno da je to izuzetno nepopularno u pešačkoj zoni, okolo gde su ugostiteljski objekti i gde je šetalište Pančevaca, nalazi se Okružni zatvor.
Dobro je što ćemo dobiti ovaj zajam po vrlo povoljnim uslovima, grejs period od pet godina, rok otplate od 20 godina. Tu su i predviđene i kaznene odredbe za ne povlačenje sredstava zbog toga ako mi budemo kasnili sa projektima i znam ministre da znate, zna naša javnost, znaju narodni poslanici da smo mi zbog toga što nismo imali odgovarajuće projekte u nekoj skorijoj prošlosti trpeli velike štete. Pre svega tiče se onog kredita za Železnicu i nekih drugih kredita kada su naši projektanti iz ministarstva koji su trebali da kontrolišu rokove izrade projekata naprosto zakazali i kada smo mi kao država i gubili sredstva i plaćali određene penale. Nadam se da se to neće desiti sa izgradnjom novog zatvora, poluotvorenog tipa u Pančevu koji će biti predviđen za smeštaj 500 lica, od toga 200 lica u pritvoru u istražnom postupku, 300 lica sa pravosnažnom kaznom izdržavanja preko pet godina zatvora. To će biti zatvor urađen po evropskim standardima. Znamo analize stanja u našim zatvorima, ona je takva kakva je, zatvori su prilično zapušteni, prenatrpani, ovde će biti zatvor od tri sprata, na ekonomiji sadašnjeg okružnog suda u Pančevu, sedam kilometara od grada, što je u svakom slučaju konačno rešenje jednog velikog problema koji je opterećivao Pančevce.
Zbog svih razloga koje sam izneo SPO i DHSS će u danu za glasanje glasati za sve ove zakone, uz jednu našu ocenu da ste vi ministre, bez ikakve namere da vam se dodvoravam, jedno veoma prijatno iznenađenje. Mi smo znali da imate odličnu biografiju, ali nismo znali kako ćete se snaći na ovom mestu. Zatekao vas je veliki niz problema, ogromna složenost posla, ali za sada dobro plivate i dok tako bude, vi ćete imati našu podršku. Hvala.
Hvala predsednice.
Ja ću ime građana koji nam se stalno obraćaju kao narodnim poslanicima, a između ostalog tamo gde stanujem okružen sam vojnim penzionerima i aktivnim vojnim licima, postaviti neka pitanja ministru odbrane. Ako je ministar spreman sada da odgovori, molio bih, a ako je potrebno dodatno vreme, neće biti problem.
Ono što smo saznali iz medija i od Ministarstva odbrane, idu najave da će biti ponovno vraćanje srednjih vojnih škola u školskoj 2015/2016. godini, pa me interesuje šta će se tu konkretno uraditi i šta će biti sa dosadašnjim centrima za obuku i usavršavanje podoficira?
Drugo pitanje. Budući da su zadnjih dvadesetak godina, a posebno zadnjih sedam-osam godina napuštene mnoge kasarne, što je svojevrsno ruglo i mi smo apsolutno sveni da su te kasarne pravljene u nekom drugom periodu, za neku veću zemlju, da su bili i brojni problemi i da je imalo i nekih svojih opravdanja, često nam se čini s obzirom na sređenu infrastrukturu u nekim kasarnama i na potreban novac koji nije veliki da se uloži u njihovo sređivanje, a opet s obzirom na veliku zainteresovanost građana da služe vojsku, kako dobrovoljno da služe vojsku, tako i profesionalno da se bave, interesuje me šta će biti sa kasarnama u Pirotu, Surdulici i Sjenici? Znam da su neke kasarne sređene, ali šta Ministarstvo odbrane po tom pitanju planira da uradi?
Treće pitanje. Postoji dosta objekata koji se nalaze u kasarnama koji su srušeni ili oštećeni u NATO bombardovanju, uz najveći gubitak nekoliko hiljada ljudskih života i pet hiljada ranjenih. Srpski pokret obnove je još tada, 1999. godine, izneo svoj politički stav i učestvovao u odbrani zemlje i pokušao da šteta bude što manja. Taj odvratni naziv bombardovanja „Milosrdni anđeo“ je bio nešto što je sveža rana koja nas prati do današnjeg dana. Ali, ono što mi u potpunosti podržavamo, to je pretvaranje nekih neprijateljstava u prijateljstva i to radi ova Vlada i zbog toga, između ostalog, i politički podržavam ovu Vladu.
Interesuje me šta će biti sa srušenim ili oštećenim objektima u kasarnama u NATO bombardovanju. Ono što je premijer najavio u svom ekspozeu i što je regionalni problem svih država u okruženju, to je ratna avijacija. Srbija, po svojim potencijalima, s obzirom da poseduje avione, neki su remontovani, neki će biti remontovani, najavljuje se i kupovina MIG-ova 29, remontovani su i neki MIG-ovi 21.
Interesuje me šta Ministarstvo planira oko obnavljanja vazduhoplovne plote. Šta to konkretno podrazumeva i koliko je novca potrebno za to izdvajanje, budući da je to, kažem, problem koji imaju sve zemlje u okruženju? Hvala.
Hvala ministre.
Vi ste se u vašem odgovoru dotakli i ovih pitanja, odnosno podpitanja koja sam hteo da postavim jer su građani pre svega zainteresovani, ne samo o bezbednosti, mi smo ovde usvojili procenu Nacionalne bezbednosti i Strategiju odbrane i znamo da u nekom skorijem periodu nama ne prete neki ratni sukobi, ali sigurno da je bezbednost našeg neba nešto što nas interesuje i ono što građane takođe interesuje, kakvi smo to u poređenju sa okruženjem i koliko to košta.
Znamo, recimo, da su Mađari za kupovinu 30 aviona i modernizaciju svoje flote izdvojili negde oko milijardu evra, da Slovenci Italijanima koji su super vojna sila plaćaju negde oko 40 miliona evra za čuvanje njihovog neba, da BiH nema ni jedan avion, da Crna Gora nema ni jedan avion, čak su i neke helikoptere i avione prodali nešto Hrvatima, nešto nama, da su Makedonci četiri svoja Suhoja, prizemljili, da Hrvati od 10 MIG-ova 21 samo je šest u upotrebi, i oni isto vode raspravu po tim pitanjima i sve je, koliko vidim, prisutniji koncept kolektivne bezbednosti, odnosno regionalne bezbednosti.
To je nešto što je Ministarstvo odbrane, i mi smo to podržavali, ne samo u vašem Ministarstvu, nego i kod prethodnih ministara, sve te sporazume sa NATO paktom, dobru saradnju sa vojskama Bugarske i Rumunije oko zajedničke bezbednosti i oko zajedničkih interesa.
Sada ono što je glavno, to je novac. Koliko će to koštati i kakve su procene da li je isplativije dalje remontovati, pre svega MIG-ove 21, ili krenuti u nabavku nove flote? Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.