Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branko Ružić

Branko Ružić

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovano predsedništvo, poštovani potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, ova tačka dnevnog reda izaziva veliko interesovanje već duži niz dana i meseci, a bogami, i godina u Srbiji. Ono što je veoma važno to je da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne politizujemo više nego što je to potrebno i da ga kao ozbiljna država razumemo na način koji pre svega udovoljava i odslikava očuvanje državnog i nacionalnog interesa naše zemlje.
Ono što je, takođe, činjenica, to je da je na ovom dokumentu rađeno pune tri godine, ako se ne varam, u vreme dok je politička Srbija i Srbija generalno prolazila kroz jedan turbulentan period, ali i u vreme kada SPS nije učestvovala u radu na ovom dokumentu.
Isključivo su učestvovali eksperti iz resornih ministarstva koji su nadležni da se bave ovom tematikom i ono što je usledilo pri parafiranju ovog sporazuma mislim da smo svi znali za najave i tada šta će se desiti po pitanju želje i ambicije albanskih političkih predstavnika o samom proglašenju, koje je naravno protivpravno i nelegalno, tzv. nezavisnosti Kosova i Metohije.
Ova tema je čak korištena i u svrhu predizborne kampanje, kao i pri parafiranju i pri potpisivanju. Ono što mi možemo da vidimo, a podsećam nismo kao stranka učestvovali u radu na ovom dokumentu, kao manjkavost, koju praktično niko nije pominjao niti je kvalifikovano o tome pokušao da govori, jeste na primer član 53. stav 5. tačka B) koja kaže da će nakon stupanja na snagu ovog sporazuma društva kćeri privrednih društava Zajednice imati pravo sticanja i uživanja svojinskih prava na nepokretnostima kao i srpska privredna društva, a u pogledu javnih dobara od opšteg interesa, ista prava koja uživaju srpska privredna društva, kada su ova prava potrebna za obavljanje privrednih delatnosti radi kojih su osnovana.
Time je, praktično, izigrana i zakonska zabrana, koju imamo u domaćem zakonodavstvu, iz člana 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2006. godine, da vlasnici poljoprivrednog zemljišta ne mogu biti strana fizička i pravna lica iz prostog razloga i zbog ustavne odredbe po kojoj je pravna snaga međunarodnih ugovora veća od pravne snage nacionalnih zakona.
Na ovo ukazujem što javni resursi naše zemlje, poljoprivredno zemljište i svi resursi koje država Srbija poseduje, praktično, na neki način, daje mogućnost da oni pređu u vlasništvo i stranih i fizičkih i pravnih lica.
Što se tiče člana 135, koji je izuzetno važan u ovom sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, on određuje prostor na kome će sam sporazum biti primenjivan i kaže da se ovaj sporazum primenjuje, s jedne strane, na teritorije na koje se primenjuju ugovori kojima se osnivaju Evropska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju i u skladu sa uslovima utvrđenim tim ugovorima i na teritoriju Srbije, sa druge strane, i ono što je važnije da se ne primenjuje na Kosovo koje je trenutno pod međunarodnom upravom u skladu sa Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 od 10. juna 1999. godine. Ovo ne dovodi u pitanje status Kosova i Metohije niti određivanje, kako se kaže iz Sporazuma, njegovog konačnog položaja prema istoj rezoluciji, dakle, ukoliko je ovaj sporazum u korelaciji poziva se na Rezoluciju 1244 koja jeste jedini međunarodnopravni okvir koji definiše status Kosova i Metohije, jedini validan međunarodnopravni okvir koji je donet u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija i nismo primetili da je neka nova rezolucija tim povodom donesena u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Mislim da ovaj član 135. moramo i kao država razumeti na način da se ovim članom praktično verifikuje očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Srbije sa Kosovom i Metohijom kao integralnim delom države Srbije. Ono što je, takođe, važno kao činjenica to je da moramo da postavimo pitanje – da li je tačno da više od 70% građana Srbije ima afirmativan pristup evropskim integracijama?
Dakle, to nije pitanje vladajuće većine ili manjine koja je u opoziciji, već je, pre svega, pitanje odnosa građana prema ovoj temi.
Takođe, pitanje je, šta je alternativa, uz sve manjkavosti koje mogu nastupiti, ukoliko mudro ne pristupimo daljem procesu evropskih integracija u želji da zaštitimo svoje komparativne prednosti, ne samo u političkom smislu, nego, pre svega, u ekonomskom smislu. To je nešto na čemu ova vlada Republike Srbije mora raditi još predanije. Socijalistička partija Srbije se inače kod predlaganja ovog zakona o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zalagala da se u sam tekst uvrsti jedan stav, koji je kasnije ugrađen u Predlog rezolucije o kontinuitetu državne politike na Kosovu i Metohiji, gde se kaže da se odredbe i duh Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU, s jedne strane, i Republike Srbije, s druge strane, razume i prihvata uz njegovu usaglašenost sa državnom politikom u odnosu na Kosovo i Metohiju, imajući u vidu da Rezolucija 1244 garantuje suverenitet i teritorijalni integritet tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, čiji je državni kontinuitet nesporno preuzela Republika Srbija.
Narodna skupština Republike Srbije u tom slučaju bi konstatovala da je pitanje statusa Kosova i Metohije pomenuto u članu 135. navedenog sporazuma, koji se izričito poziva na Rezoluciju 1244. Takođe, ono što na neki način jeste činjenično otežavajuća okolnost, to je činjenica da je određeni broj zemalja članica EU posegnuo za aktom priznanja samoproklamovane nezavisnosti Kosova i Metohije. Podsećam da to nisu učinile sve zemlje članice Evropske unije. Ukoliko ovaj sporazum o stabilizaciji i pridruživanju shvatamo i razumemo na način koji definiše da je Kosovo i Metohija sastavni, integralni deo države Srbije i ukoliko imamo u vidu da u političkoj praksi nikad sve članice Evropske unije neće posegnuti sa aktom priznanja samoproklamovane nezavisnosti, u tom slučaju mi možemo na ovaj problem da gledamo sa određenom dozom optimizma u kontinuiranoj borbi za očuvanje integriteta i suvereniteta. Šta je bila alternativa za jednu ovakvu situaciju? To je da, praktično, pokušamo da se ili izolujemo ili da ne budemo akteri u ovoj teškoj utakmici koja nas čeka i da insistirajući na nečemu, što je fakat činjenično i međunarodnopravno utemeljeno, izgubimo dragoceno vreme u daljim evropskim integracijama i onemogućimo da Srbija i njeni građani dobiju preko potrebnu ne samo političku već i ekonomsku, odnosno socijalno-ekonomsku stabilnost, da krenemo sa realizacijom razvojnih projekata, da pokušamo da usvojimo komunitarne tekovine Evropske unije, što je inače započeto još pre 2000. godine, ukoliko ste na tu činjenicu zaboravili.
Dakle, upodobljavanje našeg domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije, sa pozitivnom praksom iz Evropske unije, ne može biti nešto što nije dobrodošlo za državu Srbiju i njene građane. U svakom slučaju, činjenica je da nam predstoji jedna predana diplomatska borba o ovom političkom pitanju, ali moram da vas podsetim da jedina država sa međunarodno-pravnim subjektivitetom u sistemu Ujedinjenih nacija jeste upravo država Srbija. Do onog momenta dok se ta činjenica ne promeni, a daće Bog da se neće promeniti, ne postoji ni promil šanse da se desi da se sutra neko poziva na ono što je ovde zapisano u Sporazumu, da u regionu sa zemljama koje su, takođe, na putu evropskih integracija, moramo i obavezujemo se, da sarađujemo. Jer, u slučaju kada sve države članice Evropske unije neće priznati samoproklamovanu nezavisnost, u situaciji kada ovim praktično dobijamo jedno dragoceno vreme, a paralelno sa tim idemo u proces evropskih integracija, i u situaciji kada ne postoji niti međunarodno-pravni okvir niti politička volja svih relevantnih faktora, a to su, pre svega, članice Saveta bezbednosti, da preokrenu situaciju u jednom ili drugom pravcu, mi imamo šansu da, insistirajući na očuvanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta, paralelno vodimo borbu i proces evropskih integracija koji treba da donese boljitak građanima Srbije.
Sve su to činjenice koje, naravno, ne možemo gledati crno-belo, oko kojih je potreban konsenzus, o kome je govorio i kolega Jovanović, oko koga je potrebno da barem postoji svest ili konsenzualna svest o potrebi šta građani Srbije žele, ukoliko moramo politički da se delimo i nadgornjavamo oko tema koje jesu bile tema za predizbornu kampanju, ali ta tema je dobila svoje ishodište, dakle, u biračkim kutijama 11. maja.
Zato je važno da uzmemo sve ove elemente u obzir i da shodno tome pristupimo ovom veoma važnom pitanju.
Što se SPS tiče, uz manjkavosti koje ovaj sporazum u sebi inkorporira, ne zahvaljujući našem radu na ovom sporazumu, podsećam, već na radu prethodnih vlada, moram reći da će SPS na ovaj sporazum i na njegovu ratifikaciju, ukoliko do nje dođe, gledati i razumeti taj sporazum kao u svetlu ovog člana 135. koji izričito govori o Rezoluciji 1244 kao jedinom međunarodnom-pravnom okviru koji reguliše status Kosova i Metohije i u tom smislu političko pitanje i sve implikacije koje izaziva ovaj sporazum se mogu ostaviti po strani ukoliko se stane iza ovakvog razumevanja samog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Ono što je ekonomski aspekt, ono što se tiče carinske teritorije, ono što se tiče svih pitanja od životne važnosti za državu Srbiju, koje se tiče svih evropskih standarda koje treba, ne samo da usvojimo, nego, i da primenimo u našem zakonodavstvu, ali i u svim sferama društvenog bitisanja, mislim da ne može biti sporno za, siguran sam, svih 250 poslanika koji sede ovde u sali Narodne skupštine Republike Srbije.
Zato se nadam da ono što je i naša intencija bila, a to je da se ovaj sporazum razume na način koji odslikava očuvanje u političkom smislu integriteta i suvereniteta naše zemlje, i to je bilo postavljeno kao uslov kada se predlagao ovaj zakon o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, da će tako i biti na kraju i da će Vlada Srbije u tom smislu funkcionisati, delovati, kada ovaj sporazum bude ratifikovan.
Poslanička grupa SPS-JS će glasati za ratifikaciju ovog sporazuma, za Zakon o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u najboljoj nameri da, ispunjavajući svoje predizborno obećanje, dakle, da se borimo da omogućimo jedno društvo socijalne pravde, da se borimo za socijalno-ekonomsku stabilnost, da se borimo za realizaciju vitalnih razvojnih projekata, kao što je Koridor 10, kao što je izgradnja novih hidrocentrala, kao što je ''Železnica Srbije'', ispunjavajući svoja predizborna obećanja da ćemo dovesti do boljitka koji će se vrlo brzo osetiti kao benefit za svakog našeg građanina, da ćemo postići podizanje nivoa zaposlenosti u Srbiji.
U toj nameri i vođeni tom intencijom, ispunjavajući svoje predizborno obećanje, poslanici poslaničke grupe SPS-JS će glasati za ratifikaciju ovog zakona. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po Poslovniku, član 101.
S obzirom na to da, kao što se očekivalo, nismo prešli na raspravu o tačkama dnevnog reda, a u više navrata je pomenuta SPS, i kako ne bih trošio vreme, sačekao sam da akumuliram sve te informacije, dezinformacije koje su ovde iznete, kako bih pokušao da na jedan racionalan način iznesem činjenice.
Dakle, ima ono što je usledilo nakon protesta koji je organizovan 29. jula, a postoji nešto što je tome prethodilo. Odgovornost može biti, kako na organizatoru skupa, tako i na onima koji su, ukoliko se utvrdi, prekoračili ovlašćenje, ali je postojala puna koordinacija između organizatora i resornog ministarstva, u smislu organizacije tog skupa.
Takođe, iz pijeteta prema čoveku koji je preminuo, ne želim da se bavim političkom nekrofilijom, s obzirom na to da se to u više navrata događalo u ovom parlamentu, to je nekima imanentno, i ja nemam ništa protiv toga. Moguće je da je za njih to legitimno, za neke od nas nije, niti je Skupština mesto gde se može kvalifikovati bilo kakav čin ili tragični smrtni ishod, ubistvo. To i vi svi vrlo dobro znate i ne znam zašto to činite ovde i podižete tenziju.
Što se nas, SPS-a, tiče, izuzetno smo zainteresovani da se utvrdi odgovornost onih koji su, ukoliko su, prekoračili ovlašćenje. Činjenice vezane za ovaj protestni skup govore da je bilans povređenih sledeći: 58 pripadnika MUP-a, 27 građana ili demonstranata i dva novinara. To su činjenice, to je zvaničan izveštaj.
Moram da kažem da je, na zahtev predstavnika SRS-a, predsednik Parlamenta uputio dopis resornom ministru. Ministar je izneo samo činjenicu da je formirana radna grupa koja će utvrditi sve činjenice.
Zašto smo mi zainteresovani da se utvrdi odgovornost? Jedini član SPS-a u Ministarstvu unutrašnjih poslova je njen predsednik, gospodin Ivica Dačić. Ne želimo da SPS bude moneta za potkusurivanje između nekih većih partija.
Što se tiče neke geneze, moram da vas podsetim, kada se vraćamo u istoriju protesta u Srbiji, kada se sećamo Brana Milanovića, da se setimo i Nedeljka Kosovića, pripadnika MUP-a, koji je tada izgubio život.
Razumem ovu nekulturu koja dolazi s ove strane, to je, nažalost, prirodno, ali molim predsednicu da mi omogući još, možda, minut vremena, iako sam prekoračio vreme.
Ne bih želeo da ni na koji način povredim bilo koga i uvredim predstavnike bilo koje poslaničke grupe. Ako imate problema s ovim kletvama, ne morate javno da ih iznosite, to zadržite za vašu internu partijsku upotrebu, ako ima takvih među vama, ali ne verujem.
Što se tiče pozivanja na onaj tragičan događaj 5. oktobra, kada je, između ostalog, gospodin Milanović pretučen, pošto ovde govorite da mi sedimo s nekima, a to vam je Srbija danas, nažalost, to je činjenica; sedite i vi s nekima koji su tada predvodili bagere, tog 5. oktobra, i istu priču pričate.
Dakle, dajete malo samopoštovanja, poštujmo ovaj dom i pokušajmo da iz ovoga izađemo na jedan dostojanstven način. Nemojmo stalno politizovati određene tragedije, događaje, kvalifikovati ih nekim stvarima za koje sami znate da nisu tačne, jer to nije korektno, a, u najmanju ruku, nije istinito.
Setite se 29. ili 30. marta 2001. godine. Ja jesam mlad, ali sam, takođe, bio u ovoj sali, tada, 2001. godine, dešavalo se nešto ispred vile ''Mir''. Nisu srpski radikali prekinuli zasedanje do sitnih sati, negde oko 23 uveče, niti su se pridružili tada nama, a hapšen je Slobodan Milošević, za kojim vi ovde ronite suze. To nije bitno, to je činjenica.
Ono što je bitno, tada je, takođe, korišćena bojeva municija, prebijeni poslanici, jednog ću pomenuti, Joca Arsić iz Velike Plane, i niko se tada nije digao da blokira rad Parlamenta. Povređen je fotoreporter, prezime mu ne znam, zove se Andrija, doduše, bila je lakša povreda od rikošetiranog metka. Mogu još da iznosim ovde činjenice, ali neću baš da vas toliko zadovoljavam.
Ono što je potrebno danas Srbiji, to je da se utvrde činjenice. To jeste naša namera, kao i gospodina Dačića. Ponavljam, nemojte koristiti i zloupotrebljavati ničiju tragediju, niti SPS za vaše međusobno potkusurivanje. Kletve zadržite za sebe, to nije manir i civilizacijski napredak za ovaj dom. Naša je intencija i namera da se zaista utvrdi odgovornost onih koji su prekoračili ovlašćenja.
Kada govorite o obdukciji, govorite istinu. Ona nije završena i obdukcija, koliko znam, nije u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova, barem u ovom tragičnom slučaju koji se dogodio.
Dakle, siguran sam da ćete u SPS-u i u njenom predsedniku, trenutno ministru unutrašnjih poslova, imati partnera za otkrivanje onih koji su odgovorni i da ćemo utvrditi sve činjenice ukoliko je neko prekoračio svoja ovlašćenja, samo dajte da stvari nazovemo pravim imenom, a ne da ih politizujemo, politički zloupotrebljavamo i na taj način pomislimo da ćemo zgrnuti određeni politički profit.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, pre 20-tak minuta sam reklamirao i, želeći da iskoristim svoje pravo na repliku, signalizirao vama za predsedavajućim stolom. Ali, naravno, da u ovom momentu kada se nalazimo pred donošenjem važnih zakona za državu Srbiju, oni koji žele da u ovom parlamentu urade ono što im je legitimno pravo, boreći se za svoja politička prava, u tome vidim opravdanje za to da ne dobijem odmah promptno reč i pravo da repliciram.
Replika se odnosi na iznete neistine o odgovornosti SPS za ono što se dešava u Beogradu. Smatram da svojevrsni pritisak, koji se ovde vrši i na sud, u smislu donošenja odluke po tužbi političkih partija koje su imale pravo da to učine, jeste možda legitiman za neke, ali molio bih da mi objasne koja je to nadležnost ovog doma u odnosu na tužbu koju su uputili Okružnom sudu.
Takođe, što se tiče odborničke grupe SPS, PUPS i JS u Skupštini grada, gospodin Aleksandar Antić je tamo upravo uradio suprotno. On je vratio tok sednice u onu definisanu procedurom situaciju i vratio dnevni red na onaj sadržaj dnevnog reda koji je jedini mogao da bude kada je prvobitno saziv i poslat.
Smatram da ovo zaista nije mesto na kome o tome treba da raspravljamo. Da li se vrši opstrukcija rada parlamenta u trenutku kada treba doneti veoma važne zakone za državu Srbiju, ne samo ratifikaciju SSP, nego i ratifikaciju sporazuma između Vlade Ruske federacije i Vlade Republike Srbije, takođe i rezoluciju o kontinuitetu državne politike na KiM? Da li se opstrukcija vrši, sa čije strane, to nije ni na vama, ni na nama iz vladajuće većine da odlučimo. Mislim da će javnost Srbije to sasvim dobro videti, a vama neka služi na čast to što radite.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zaista vas molim, legitimno je iznositi svoja politička htenja, ali vas molim da ne zloupotrebljavate niti porodicu Milošević, niti pokojnog Slobodana Miloševića za vaše političke svrhe.
Slobodan Milošević je sahranjen u dvorištu svoje porodične kuće po želji porodice. Haška epizoda, koja je veoma bolna za čitav srpski narod, jeste nešto čime se bavimo svih ovih godina. Kao što znate, jedini političar, predsednik države raniji, koji je izručen Haškom tribunalu protivno Ustavu SRJ tada i Ustavu Republike Srbije, bio je upravo Slobodan Milošević.
Nakon toga je donet Zakon o saradnji sa Haškim tribunalom. Ono što je vaše pravo, ne želim ni na koji način da u to ulazim. Svi naši građani koji se nalaze pred Haškim tribunalom zaslužuju svu podršku državnih organa, pa i gospodin Šešelj, a oni koji su tamo izručeni ili dobrovoljno otišli, zaslužuju svu podršku i pravnu pomoć, kao i njihove porodice, i ove Vlade Republike Srbije. Ali vas molim da ne zloupotrebljavate ime Slobodana Miloševića, jer ste politički profit na njegovom imenu već uzeli.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, pre svega, moram da se osvrnem na jučerašnje i današnje ostrašćene govore, pre svega demagoške govore poslanika iz vladajuće koalicije, koji zaista ne vode ničemu. Ta polarizacija poslanika na ovakve i onakve, na one koji mrze i, valjda, koji vole ili veruju, jednostavno, jednom prosečnom biraču u Srbiji neće pomoći da se odluči da glasa za one koji takvu priču ovde propagiraju. Srbiji nije potrebna mržnja, Srbiji su potrebni vanredni parlamentarni izbori.
Što se tiče same tačke dnevnog reda, moram da kažem da je teško govoriti kada gospođa Mićić nije prisutna u sali, ali motivaciju ne gubimo, s obzirom na to da smatramo da argumentaciju posedujemo. Ono što želim da ukažem, to je da zamolim poslanike vladajuće koalicije da nas nesvrstavaju u neke predizborne koalicije, s obzriom na to da je SPS odavno donela odluku da će na izbore ići samostalno. Na taj način bi mogli samo da podignu rejting drugim strankama sa kojima nas stavljaju u isti koš.
Naravno, juče i danas čuli smo ovde lamentiranje nad činjenicom da se radi o jednoj dami. Čuli smo čak jedan novi termin - da postoji i "srpski muški šovinizam". Čuli smo da su vizuelni efektni nekih fotografija dame u pitanju, možda osnovni kriterijum i osnovna vrhovna vrednost da bi ostala na ovom mestu. Smatram da to može biti interesantno za neke tabloide i neku žutu štampu, ali ono što je poslaničkoj grupi SPS važno i što je interesantno, to su razlozi zbog kojih ćemo glasati za izglasavanje nepoverenja, odnosno za smenu gospođe Mićić sa mesta predsednika Skupštine Republike Srbije i, svojstveno tome, sa mesta v.d. predsednika Republike.
Takva slabašna argumentacija, a uz to i imajući u vidu da je dotična dama u dva navrata juče pokušavala da nešto građanima ispriča, ali na način koji nije bio adekvatan, s obzirom na to da je pominjala polarizaciju na neku "crveno-crnu" koaliciju, a takođe je pominjala da se stidi nas. Mi nećemo reći da se stidimo nje, ali njoj bi najbolje bilo da zbog takvih izjava ostavi jedan pečat u istoriji srpskog parlamentarizma i da sama podnese ostavku, s obzriom na to da smo do onog trenutka dokle aktuelni premijer nije stigao na sednicu, razmišljali o tome da li se ovde radi konkretno samo o gospođi Mićić ili se radi o jednoj široj problematici i jednoj sistemskoj akciji i politici koja se vodi i koja urušava i institucije i državu, a pre svega interese građana Srbije.
Naravno, sve te sumnje razvezao je premijer, gospodin Živković, koji je rekao da je upravo gospođa Mićić eksponent Vlade Republike Srbije, koliko smo uspeli da pročitamo između redova, da je ona marioneta te Vlade i da u Skupštini sprovodi politiku koja treba da vodi jednom perfidnom ukidanju demokratije u Srbiji. Ovde su nam kao neke negativne karakteristike govorili o tome da smo mi urušavali institucije. To jednostavno nije tačno, jer ja ne vidim nijednu instituciju u državi Srbiji da funkcioniše i da postoji. Sve institucije sistema su urušene upravo takvom politikom, koja je sistemska, koja je politika ove vlade, kako smo juče čuli, i takva politika ne može da vodi boljitku ni Srbije ni svih građana Srbije.
Ja ne želim lično da napadam gospođu Mićić, jer smatram da ona to nije zaslužila. Takođe, oni koji su je branili ovde juče, smatram da su birani verovatno po slučajnom uzorku, pa nisu izabrani pravi branioci lika i dela gospođe Mićić, s obzirom na to da smo od jednog čuli da ona nije dovoljno inteligentna, ali je lepa, a od drugih smo čuli da je na meti "srpskih muških šovinista". Ja mislim da je žena u Srbiji, a i u svetu, odavno prošla taj proces emancipacije i da to samo govori o onima koji su govorili na taj način. Možda se oni zalažu za neki matrijarhat, kada je to jednostavno istorija i to u Srbiji više nikada neće postojati, niti igde u svetu.
Kažem da ne želim lično da napadam gospođu Mićić, ali jednostavno sve ono što je ona činila od onog 6. decembra kada je sama na javnom glasanju pred kamerama, pred svim građanima Srbije glasala za svoje izborno mesto predsednika Parlamenta, pa do dana današnjeg, ne uliva nadu ni građanima, ni nama poslanicima da ona taj posao ume da vrši na način koji je primeren jednom predsedniku parlamenta. Predsednik parlamenta je pre svega predsednik svih poslanika u parlamentu na čijem je čelu. Predsednik parlamenta ne može da deli poslanike na ovakve i onakve. Predsednik parlamenta mora da čini sve što je zapisano u odredbama Poslovnika, Ustava i zakona, ne sme da prikriva krađu u parlamentu, mora da snosi konsekvence za prikrivanje krađe u parlamentu.
Krađa u Parlamentu je ovde dokazana, to svi građani u Srbiji znaju. Ono što je ova sistemska politika Vlade učinila i napravila jedan "kopernikanski obrt" prošle nedelje i kupila vreme, nekih mesec ili dva dana, da bi možda podigli sebi rejting, jer nisu imali dobru aritmetiku i kalkulaciju pri zakazivanju sednice, pa na nju nisu ni došli, jednostavno govori o njihovoj nemoći. Ovakvi ostrašćeni govori poslanika vladajuće koalicije govore o njihovoj nervozi i govore o tome da je izvršena totalna delegitimizacija ovog palamenta i to ne sada, već pre sigurno godinu i po i više dana i govori o tome da su Srbiji i građanima Srbije, pre svega potrebni vanredni parlamentarni izbori, ne da bi neka stranka pa bila to i SPS došla na vlast, ne da bi se mrzeli ili voleli, jer moramo da znamo da u politici nema ni ljubavi, ni mržnje, postoje samo večni interesi, artikulisanje programa stranke koju zastupate.
Izbori su potrebni iz prostog razloga što je Srbiji potrebna politička stabilnost, a nakon te političke stabilnosti potrebno je da ostvarimo i ekonomsku stabilnost, s obzirom na to da je ekonomija i privreda pod Vladom i vlašću ove vlade, do te mere devastirana, da jednostavno oni koji se budu uhvatili u koštac sa tom problematikom imaće velikih problema. Samo pitanje poverenja Nataše Mićić naravno da je usko povezano i sa pitanjem poverenja Vladi Republike Srbije. Ono što bi bilo junaštvo i gospođe Mićić, ali i same Vlade i njene personifikacije u liku gospodina Živkovića, to je da podnesu ostavke ili da na predlog Vlad gospođa Mićić, s obzirom na to da je u tom statusu v.d. predsednika Republike, na predlog Vlade raspusti Skupštinu i raspiše vanredne parlamentarne izbore.
Možda bi ono malo kredibiliteta koje imate kod građana Srbije na taj način sačuvali. Ukoliko to ne učinite, naravno ovaj neumitan proces vašeg pada će vas dovesti do situacije da ćete možda biti neka minorna politička stranka. I u narodu se govori, moram to da pomenem, kada pričamo o gospođi Mićić, s obzirom na to da ona vrši dve funkcije: ona je i predsednik parlamenta i v.d. predsednika Srbije. Postoji jedan vic da je Slobodan Milošević pokazao kakav predsednik Srbije treba da bude, da gospodin Milan Milutinović nije pokazao kakav predsednik Srbije treba da bude, a da je gospođa Mićić pokazala da Srbiji možda uopšte ne treba predsednik. S obzirom na to da smo mi ozbiljna politička stranka i da smatramo da je Srbiji potreban predsednik, ali pre svega izabran na neposrednim izborima, a ne nekim delegatskim principom kao u komunizmu, smatramo da sve ovo zajedno mora da dovede do raspisivanja vanrednih parlamenatarnih izbora.
Zaista, da se ne bi stideli gospođe Mićić i ona nas, ja je pozivam da učini taj korak i da s obzirom na to da joj je čista savest kako kaže i mirna, neka podnese ostavku i neka ubrza taj proces demokratizacije Srbije koji je zaista zaustavljen u ove prethodne dve godine. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 17. ovog zakona i tražio da se on briše, s obzirom da se odredbom koja je predviđena ovim zakonom u članu 17. predlaže još jedan od presedana u pravnom sistemu Republike Srbije, a koga verovatno nije svestan ni sam predlagač, Ministarstvo pravde.
Pored ovih povlašćenih poslova i povlašćenog tretmana izvršilaca ovih poslova, predviđa se i plata koja je u trostrukom iznosu veća od plate koju su do sada imali istovetni nosioci funkcija, znači tužioci i sudije, a naravno i drugi zaposleni. Ne vidim razloga da se na taj način motivišu izvršioci i da se na taj način stavljaju u povlašćen položaj, iz prostog razloga što to rađa opravdanu sumnju da li će oni zaista utvrđivati činjenice ili će ovaj sud praktično biti preslikan Haški tribunal, i na osnovu nekih nedokazivih činjenica osuđivati ljude za određeni ratni zločin.
Takođe, sama priroda zakona koji se donosi nakon dve i po godine, kada su svi zločinci sa Kosova i Metohije pušteni iz zatvora, takođe rađa sumnju u dobronamernost i sprovodivost ovog zakona. Hvala.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ono što je vrlo indikativno, to je da su ova tri predloga zakona stavljena praktično u status objedinjene rasprave, mada praktično nemaju neku korelaciju, ali to je predlog onoga ko je to predlagao ili želja predlagača da što pre završi, u jednom limitiranom vremenu, raspravu o ovim zakonima.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, mi znamo da je 11. aprila donet ovaj zakon, da su praktično tim zakonom legalizovani postupci koji su se vršili nakon odluke v.d. predsednika Republike Srbije o uvođenju vanrednog stanja. Tada smo, kao poslanici Socijalističke partije Srbije, ukazivali da ovakve odredbe, o produžavanju pritvora jednostavno vode kršenju ljudskih prava i nisu upodobljene sa međunarodnim konvencijama.
Ovaj predlog zakona vodi upodobljavanju sa tim konvencijama, ali mi smo očekivali od resornog ministra da nam ukaže na rezultate primene ovih spornih odredbi s obzirom da znamo da smo medijski bili bombardovani informacijama o hapšenju više od 10.000 članova nekih mafijaških klanova. Takođe, verovatno su svi roditelji u Srbiji zainteresovani zašto je mreža dilovanja droge u Srbiji stavljena na noge, ako se borba sa organizovanim kriminalom uspešno završila.
Jedan od razloga da se ovakav predlog zakona nađe danas na dnevnom redu je i Odluka Ustavnog suda, i to je naravno resorni ministar mogao da kaže u svom obraćanju, barem danas, s obzirom da juče nije želeo da udostoji poslanike svojim izlaganjem.
Naravno, u praksi se, bez obzira da li je ovo u skladu sa međunarodnim konvencijama, i dalje krše ljudska prava. Ono što smo želeli da čujemo, kao socijalisti, to je obrazloženje iz kog razloga je, bez ikakvog osnova, potpredsednik SPS-a Milorad Vučelić bio u pritvoru, zašto se i dan-danas članovi Izvršnog odbora SPS-a drže u pritvoru, Aleksandar Vulin i Vesna Gojković, međutim, ministar verovatno o tome ne želi da govori.
Što se tiče Predloga zakona o dopunama Krivičnog zakona Republike Srbije, jednostavno, u Krivičnom zakonu je već predviđena mogućnost da pravosudni organi mogu doneti odluke čiji je sadržaj identičan predloženim izmenama i dopunama, tako da je ovaj zakon izmišljanje tople vode i ništa novo neće doneti, što nije regulisano već postojećim Krivičnim zakonom.
Što se tiče trećeg predloga zakona koji se razmatra u objedinjenoj raspravi, SPS smatra da zaista ova problematika mora biti rešena zakonom, ali je čudno da ovaj zakon koji je ušao u proceduru 22. marta prošle godine nije došao na dnevni red Skupštine; da je došao, verovatno bi mnogo više incidenata bilo predupređeno. Naravno, ne primenom ovakvog zakona, obzirom da ovaj zakon ima neke odredbe koje nisu sprovodive, a navešću samo neke.
U članu 2. se pominje da je interval od jednog časa pre početka i interval od jednog časa posle kraja sportske priredbe dovoljan za efikasno organizovanje obezbeđenja sportske priredbe; jednostavno, to nije moguće učiniti u praksi, ako znamo da su za mnoge npr. fudbalske utakmice Kupa šampiona koje su se održavale u Beogradu i kapije stadiona bile otvarane tri sata pre početka utakmice; onda imamo jedan vremenski vakuum u kome ne znamo ko je odgovoran za neka eventualna dešavanja na tim sportskim priredbama.
Takođe, ministar koji je ovde delegiran i u ime ministra unutrašnjih poslova prezentuje ovaj zakon, a vrlo ga je skromno obrazložio, pozvao se na Evropsku konvenciju o nasilju i nedoličnom ponašanju gledalaca na sportskim priredbama, koju je naša zemlja ratifikovala još 1990. godine. Međutim, ovim zakonom nije jasno precizirano da organizator sportske priredbe treba, u saradnji sa resornim Ministarstvom unutrašnjih poslova, da preduzme sve mere kojima se predupređuje i onemogućava izbijanje nasilja i nedoličnog ponašanja gledalaca. Verovatno je intencija kod donošenja ovog zakona da se samo puni budžet od strane organizatora sportske priredbe na račun MUP-a, što nije rešenje problema.
Jedna od odredbi koja je nesprovodiva, to je da navijačke grupe organizuju svoje redarske službe. Obzirom da znamo da svaki tim ili fudbalski klub, na primer, ima više navijačkih grupa, kako je moguće da se dogovore da organizuju obezbeđenje nekog sportskog takmičenja? Naravno, socijalisti uvažavaju potrebu da se jedan ovakav zakon, koji će rešiti ovu problematiku, donese, pa smo, shodno tome, i u želji da popravimo ovaj predlog zakona, predložili niz amandmana. Naravno, u zavisnosti od toga kako će se predlagač poneti prema našim amandmanima, mi ćemo i odlučiti o glasanju za ili protiv ovog zakona. Hvala.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja predstavlja jedan klasičan eksperiment sa nesagledivim negativnim posledicama po nacionalno bogatstvo države Srbije, a to je mlada populacija.
Primena ovog zakona, ukoliko Predlog zakona bude usvojen, vodiće urušavanju nacionalne tradicije, kulture i samim tim digniteta naše države. Proces globalizacije naravno vodi unifikaciji svih nacionalnih kulturnih, tradicijskih i vaspitnih sistema vrednosti. Reforma obrazovnog sistema se ne može izvršiti birokratizacijom i centralizacijom samog sistema. Ne može se obaviti bez jedne stručne, seriozne i argumentovane rasprave, koja je na žalost ovde izostala.
Pitanje za ministra je da li je reforma obrazovanja, odnosno obrazovnog sistema, sadržana u moralno-političkoj podobnosti nastavnika, koja se ovim zakonom praktično propisuje, u kršenju ljudskih prava, u sferi radnog prava i sindikalnog organizovanja, gde ministar praktično može kroz formu licenciranja određenog nastavnika da ostavi bez posla i pored njegove stručne spreme, koja zadovoljava određene norme, naravno i u sprečavanju štrajka. Zatim, da li je reforma u tome da učenici hipotetički mogu da imaju 12 jedinica ili 12 slabih u toku jedne školske godine i da prođu tu školsku godinu, ukoliko polože popravne ispite u junu i avgustu mesecu. Da li je reforma u postojanju tri saveta, od kojih je jedan savet za usklađivanje rada ova dva prethodna saveta i u postojanju sedam republičkih centara, gde će naravno budžet Srbije, a time i građani u velikoj meri biti oštećeni, a samo iz razloga birokratizacije.
Ministar po ovom zakonu odlučuje praktično o svemu, dobija ingerencije koje mu u demokratskim društvima u sferi obrazovnog sistema ne pripadaju. Ono što je takođe ministar ovde pomenuo u prethodnom obraćanju, govorio je o odlivu mozgova ili kako on to voli da kaže brain drain, a sa ovakvim zakonom mlada populacija Srbije će biti u mnogome ispranog mozga ili kako bi on to bolje razumeo biće brain njash zato što ćemo primenom ovog zakona, ukoliko ne daj bože bude usvojen, od mlade populacije u Srbiji napraviti medijokritete i to je jednostavno politika koja neće dovesti do kvalitetnog rešenja.
Što se tiče kaznenih mera ovog zakona, ministar je praktično u mogućnosti da zatvori obrazovnu ili vaspitnu ustanovu i interesuje me, obzirom da smo ušli u Savet Evrope, kako će se ove odredbe zakona reflektovati, ukoliko budu primenjene, na te međunarodne norme koje smo prihvatili. U svakom slučaju, obrazovni sistem na ovaj način neće biti upodobljen sa interesom pre svega mlade populacije u državi Srbiji i neće biti upodobljen sa državnim i nacionalnim interesom u sferi obrazovanja i vaspitanja naše mlade populacije, već je isključivo upodobljen sa procesom globalizacije i praktično prepisane norme određenih zakona u nekim stranim državama. Samo da podsetim, u nekim državama kao što je Slovenija javna rasprava o reformi obrazovnog sistema je trajala više od pet godina i priprema za tu reformu. Ovde je javna rasprava praktično držana u tajnosti.
Ja se izvinjavam, još deset sekundi. Ministar je juče rekao da Srpska akademija nauka i umetnosti nije konsultovana iz razloga što se radi o naučnoj instituciji. To dovoljno govori o ozbiljnosti ovog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, ukoliko predlagač ove odluke o izmenama i dopunama Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije pledira na svojoj demokratičnosti, moglo se očekivati da ove izmene i dopune Poslovnika vode, pre svega, ukidanju restriktivnosti i rigidnosti pojedinih odredbi, odnosno velikog broja odredbi aktuelnog Poslovnika, obzirom da znamo da smo u četiri navrata, od dolaska DOS-a na vlast, menjali Poslovnik o radu Narodne skupštine Republike Srbije.
Međutim, predlagač se odlučio da ponovo povuče jedan sitan marketinški, a može se reći i politikantski potez predlogom o osnivanju četiri nova odbora. Naravno, predlog je legitiman i sam sadržaj poslova kojim bi ovi odbori trebalo da se bave nije sporan. Ali, kontradiktornosti se i dalje nastavljaju, obzirom da je vrlo indikativno da se odbor za privredne reforme i njegovo osnivanje predlaže nakon dve i po godine vlasti i to po delegatskom principu, dakle delegiranjem iz 12 već postojećih odbora. To je vrlo indikativno i ne vidim da će doprineti nekom razrađivanju privrednih reformi u državi Srbiji.
Naravno, odbor za smanjenje siromaštva je verovatno u korelaciji sa osnivanjem ovog odbora za privredne reforme, obzirom da od vaših privrednih reformi samo raste siromaštvo u državi Srbiji i devastira se nacionalni privredni sistem.
Što se tiče odbora za evropske integracije, mi iz SPS-a smo vrlo zaianteresovani da, ukoliko budete osnovali ove odbore, po osnivanju odbora za evropske integracije, taj odbor da svoje viđenje predloženog zakona o lustraciji i da uporednom analizom dostavi Parlamentu Srbije detalje o odnosu male povelje i normi iz sfere zaštite ljudskih prava koje propisuje Savet Evrope, kome smo inače pristupili, ukoliko se sećate. Naravno, predložene odredbe zakona o lustraciji, to je sledeća tačka dnevnog reda, ali moram da kažem, zakon navodno štiteći ljudska prava iznova krši ta ljudska prava.
Što se tiče odbora za ravnopravnost polova, naravno, ravnopravnost polova je u srpskom društvu odavno prihvaćena kao civilizacijska tekovina, inkorporirana je u Ustav Republike Srbije i zakonopisci su obavezni da taj princip ravnopravnosti polova, da o njemu praktično vode računa pri pisanju zakona i ne vidim razloga za davanje neke posebne specifične težine ravnopravnosti polova koja već postoji. Pri tom, ne želim da se ovo protumači kao neki seksistički nastup, već jednostavno ovo je jedan marketinški potez i ništa novo neće doneti.
Naravno, predlagač je verovatno bio vođen već ustaljenom politikom, da kada nešto ne umeju ili ne mogu, nisu kadri da urade, oni formiraju odbor, komisiju, agenciju, tako da sada već postoji 25 odbora, sa ova četiri imali bi 29 odbora. Sigurno je da kvantitet neće doneti kvalitet rada skupštinskih odbora i nažalost postaje konstanta u ovoj vlasti činjenica da izvršna vlast preuzima sve nadležnosti zakonodavne i velikim delom sudske vlasti i tako nažalost kvalitet rada odbora Skupštine Republike Srbije ostaje samo periferno pitanje. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, poštovana gospođo ministre, Predlog zakona o telekomunikacijama, na dnevnom redu današnje sednice, važan je sistemski zakon, tretira problematiku od nacionalne važnosti. Može se reći da je donekle konzistentniji i stručnije napisan, sa definisanim kategorijalnim aparatom, što je mali pomak u odnosu na amaterski politički napisan zakon o informisanju.
Međutim, postoje određene praznine, nedorečenosti, kao i elementi rigidnosti u nekim odredbama predloženog zakona.
Socijalisti se protive suštini člana 5. predloženog zakona, na koji se nadovezuje i sa njim je u korelaciji član 104. Naime, oblast telekomunikacija je od strateškog nacionalnog interesa za svaku zemlju i predstavlja jedan od najprofitabilnijih resursa u uslovima modernih tehnoloških inovacija. Samim tim politiku i strategiju razvoja telekomunikacija, čiji su sastavni delovi i plan namene opsega radiofrekvencijskog spektra i plan raspodele radifrekvencija za radiodifuziju, mora utvrđivati parlament na predlog Vlade, a ne Vlada samostalno, jer bi na taj način bilo otvoreno polje za eventualne zloupotrebe i manipulacije jednim od najznačajnijih resursa naše države.
Takođe, ukoliko se želi primenjivati u praksi proklamovana politika težnje ka evropskim integracijama, onda se u okvire načela regulisanja odnosa u oblasti telekomunikacija, definisana članom 3. predloženog zakona, pošto inače proističu iz načela politike zakonodavstva Evropskog parlamenta i Saveta ministara u oblasti telekomunikacija, moraju inkorporirati sledeće tačke: deregulacija i liberalizacija propisa; liberalizacija tržišta opreme, usluga i infrastrukture u oblasti telekomunikacija, odvajanje regulativne funkcije u oblasti telekomunikacija u nadležnosti državne vlasti od operativne funkcije za telekomunikacionu infrastrukturu; ukidanje specijalnih i eksluzivnih prava i uspostavljanje režima administrativnih dozvola za pružanje telekomunikacionih usluga; održavanje i razvoj osnovnih telekomunikacionih usluga; pristup javnim telekomunikacionim mrežama i zaštita tajne u oblasti telekomunikacija.
Takođe ovim predlogom zakona nije regulisano pitanje kablovske distributivne mreže namenjene distribuciji radio i televizijskih programa. Indikativno je i nejasno zašto je Vlada izbegla da predvidi u članu 17. zakona da upravni odbor Republičke agencije za telekomunikacije sve odluke donosi većinom glasova, dakle uz minimum tri glasa, s obzirom da je predviđeno da upravni odbor ima ukupno pet članova.
Ovakve nedorečenosti takođe otvaraju mogućnost manipulacija, što nije dopustivo u ovako važnoj sferi za jednu državu.
Paradoksalno je da u članu 35. stav 4. stoji da je numeracija ograničen resurs, što naravno nije i ne može biti tačno, jer je dokaz za to Severno-američki kontinent, dakle SAD i Kanada, gde je jedinstvena numeracija za fiksnu i mobilnu telefonsku mrežu, a tamo, kao što se zna, postoji preko 400 miliona pretplatnika. Takođe, u globalnoj internet mreži numeracija je jedinstvena za celu zemaljsku kuglu i onda čudno zvuči da baš državna zajednica Srbije i Crne Gore ili država Srbija ima numeraciju kao ograničavajući faktor, gde nema ni 10 miliona potencijalnih pretplatnika.
Socijalna dimenzija u ovom zakonu praktično ne postoji, s ozbirom da se predviđa da javni telekomunikacioni operater može korisniku privremeno prekinuti pružanje usluge, ako u roku od 15 dana od dana dospeća ne plati novčane obaveze za korišćenje usluga, a da se pri tome ne vodi računa da većina građana u državi Srbiji svoje pravo na zaradu ostvaruje sa velikim zakašnjenjem, za šta je naravno odgovorna Vlada Repbulike Srbije, koja i predlaže ovakve nemušte odredbe.
Intencija narodnih poslanika iz poslaničke grupe SPS bila je, kao što je rekao i naš ovlašćeni predstavnik gospodin Miloš Nešović, da argumentima ukažemo na nedorečenosti, nesklad sa međunarodnim zakonodavstvom u sferi telekomunikacija i na rigidnost pojedinih odredbi, u kojima izvršne vlasti ostavljaju prostor za manipulacije kod ovog resursa, koji je od strateške nacionalne važnosti. Naravno, tu korekciju smo kanalisali amandmanski, ali vi kao i mnogo puta do sada nemate sluha za nešto što bi rezultiralo boljim, potpunijim i skladnijim zakonskim rešenjem. To je za nas dovoljan razlog da poslanici SPS glasaju protiv ovog zakonskog predloga. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, sfera informisanja i zakonska regulativa vezana za tu sferu bilo je jedno od polja na kome je koalicija DOS zgrtala politički profit tokom predizborne kampanje 2000. godine, uz gromoglasna obećanja o novom tzv. demokratskom zakonu o informisanju i to odmah nakon izborne pobede.
Sada je april 2003. godine, a na snazi je vanredno stanje i ne postoji ministarstvo informisanja, ukinuti su TV prenosi skupštinskih zasedanja, a pred nama se nalazi Predlog zakona o javnom informisanju.
Ovaj zakonski predlog nije konzistentan, bremenit je kontradiktornostima, voluntaristički i ideološki je napisan. Predlagač, pored toga što je u zaostatku uređivanja sfere informisanja, ne pokazuje ni dobru volju da se ova problematika uredi u skladu sa standardima koji važe u demokratskom svetu i obavezuju nas na usklađivanje nacionalne zakonske regulative.
Predlagač je preuzeo pojedina rešenja iz zakonodavstava pojedinih evropskih država, međutim to je učinio vrlo selektivno i nemušto, uglavnom preovlađuju rešenja koja predstavljaju mešavinu nemačkog i ruskog modela. Postoji mnogo negativnih karakteristika u ovom zakonu. Odredbama ovog zakona ne definišu se koje instance imaju obavezu da štite opšti društveni interes i da prezentuje javnosti kulturne vrednosti, tradiciju našeg naroda, obrazovne programe koji prate proces kvalitetnog odgajanja mlade populacije.
Na samom početku zakona smatram da je potrebno utvrditi kategorijalni aparat i dati jasnu definiciju vrlo problematičnih pojmova i termina kao što su - podobnost, govor mržnje, podesna informacija, novinarska pažnja primerena okolnostima i opravdani interes javnosti. Izgleda da je vrhovni trend, intencija ovog zakonskog predloga, da se zaštiti pravo vlasti da prezentuje svoju istinu, da se zaštite vlasnici javnih glasila, spreče oponentska gledišta i da se do sramnih granica marginalizuje novinarska profesija.
U članu 2. u drugom stavu kaže se da javno informisanje ne podleže cenzuri, što verovatno implicira da cenzura postoji i da neko treba da brani javno informisanje od cenzure.
Mnogo je lakše reći da u ovoj sferi nema cenzure, ali je to izgleda za predlagača izuzetno teško.
U članu 5. se definiše pravo posebnih kategorija lica i u isti koš se stavljaju pripadnici nacionalnih manjina i etničkih zajednica sa invalidima i hendikepiranim licima, što je naravno nedopustivo, jer pripadnici nacionalnih manjina i etničkih zajednica nikako ne mogu biti definisani kao posebna kategorija lica.
Član 7. samo govori o zabrani monopola u oblasti javnog informisanja, ali se nigde odredbama ne limitira procenat vlasništva u javnom glasilu ili u javnim glasilima, mislim na druge, čime se otvara prostor za stvaranje monopola.
Član 10, definišući pojam javnog glasila, ne govori o kablovskim televizija i satelitskim programima, koji takođe mogu da podpadnu pod jedan vid javnih glasila. Kod osnivanja javnog glasila favorizuju se strana fizička i pravna lica, samim tim što imaju ista prava i obaveze kao i domaća fizička i pravna lica.
Oblast javnog informisanja može se slobodno tretirati i kao resurs koji onda po odredbama ovog zakona strani investitori koriste za sticanje profita, a drugo pitanje koje je vrlo važno, ko će biti na taj način nosilac formiranja javnog mnjenja.
Članovi 16. do 24. govore o zabrani distribucije informacije koja može da naruši demokratski nastrojeno društvo, ali poučeni sadašnjom praksom, u najvećem broju slučajeva ove odredbe predstavljaju posledicu pre svega htenja i legalizovanja vanrednog stanja u sferi javnog informisanja i nemaju nažalost mnogo veze sa demokratskim vrednostima i načelima, već se svode na voluntarističko i selektivno tumačenje koje će se odslikati u restriktivnosti i rigidnosti.
Član 36. govori o prezumpciji nevinosti kojom se zabranjuje da neko lice bude označeno počiniocem krivičnog dela i krivcem pre pravosnažne odluke suda. To, naravno, vrlo lepo zvuči, ali sam predlagač je u prethodne tri godine u praksi najbrutalnije kršio ovaj princip prezumpcije nevinosti u sferi javnog informisanja i to bez ikakvih konsekvenci.
Član 37. u odnosu na raniji zakon u sebi ne sadrži neke suštinske novine, osim floskule govor mržnje, na kojoj predlagač jaše već tri godine, optužujući uglavnom neosnovano svoje političke protivnike. Trenutna dešavanja u državi, u kojoj je na snazi vanredno stanje, govore o nasušnoj potrebi da se u članu 37. pored svih definisanih pripadnosti i opredeljenosti - naravno, seksualne opredeljenosti, koja je, uzgred budi rečeno, ovako prezentirana i tumačena, devijantna, ali naravno u pogledu ostvarenja ljudskih prava, nesporna - da se obavezno doda i pripadanje političkoj i profesionalnoj organizaciji.
To pre svega iz razloga uvođenja većeg stepena demokratičnosti i sprečavanja satanizovanja političkih protivnika preko sredstava javnog informisanja, što se sada svakodnevno čini.
Kontradiktornost ovog zakona najbolje se oslikava na članu 44. koji relativizira, potire i praktično svojom primenom krši pravo iz sfere esencijalnih ljudksih prava, definisano u članu 42, a odnosi se na informacije iz privatnog života i lični zapis.
Takođe, ovim zakonom nije predviđena čvrsta, eksplicitna obaveza objavljivanja demantija. Odredbe ovog zakona ne definišu obavezu dokazivanja porekla novca osnivača javnih glasila, što je inače evropski i svetski standard. O tome govori i evrovizijski zakon o privatnim televizijama. Podsećam, naravno, da se Vlada trenutno bori sa organizovanim kriminalom. Pored toga, postoji opasnost, obzirom da ne postoje odredbe koje tu problematiku regulišu, da privatne televizije ili druga javna glasila postanu propagandno sredstvo pravnog ili fizičkog, stranog ili domaćeg lica koje stoji iza osnivačkih prava javnog glasila.
Na kraju, kaznene odredbe eventualno učinjenih prekršaja su u ovom zakonu drakonske, neprimerene, i predstavljaju radikalan paradoksalan napredak u odnosu na Zakon o informisanju iz 1998. godine, koji se možda ne može nazvati baš demokratskom tekovinom, ali je u mnogome jasniji i koncizniji po definisanim pravima i obavezama, mnogo korektniji i demokratskiji u odnosu na ovaj predlog zakona.
Prelaznim i završnim odredbama niste pojasnili kako će se, na koji način i po kojoj zakonskoj regulativi javno glasilo upisivati u registar javnih glasila, obzirom da usvajanjem ovog zakona nastaje pravni vakuum, a što naravno otvara prostor za manipulacije.
Iz svega navedenog, jasno je da SPS ne može da podrži ovakav predlog zakona o javnom informisanju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, zakonski predlog o načinu i postupku promene Ustava Republike Srbije po mom skromnom mišljenju zavređuje pažnju šire javnosti, svih građana čiji će životni standard, nivo ljudskih prava, stabilnost i poverenje u demokratske institucije umnogome zavisiti od svih odredaba najvišeg pravnog akta naše države. Neprirodno je da poziciona i opoziciona gledišta u predloženom zakonskom rešenju građani Srbije nemaju prilike da čuju.
Da li to znači da u novom ustavu neće biti odredaba koje definišu pitanja slobodnog i javnog pristupa informacijama? Ukoliko je TV prenos skupštinskih zasedanja stavljen u širi kontekst uvedenog vanrednog stanja i njegovo ukidanje takođe doprinosi borbi protiv kriminala, u čemu inače imate podršku svih relevantnih političkih faktora, među kojima je i Socijalistička partija Srbije, onda takvu restriktivnost u informisanju građana podržavamo, ali teško da je takvu tezu moguće braniti racionalnim razlozima, a pri tom ne vređati inteligenciju prosečnog građanina Srbije.
Politička relanost i činjenica da nam usvojena Ustavna povelja i prateća akta nameću potrebu donošenja ustava u jasno definisanim rokovima nisu opravdanja da se unapred način i postupak donošenja, a sledstveno tome u velikom delu i sam nacrt ustava, svedu na puku refleksiju političkog interesa vladajuće nelegitimne većine.
Da bi predložena ustavna komisija imala značaj, specifičnu težinu i legitimitet, smatram da bi bilo dobro i politički racionalno da je svojim glasom podrži dvotrećinska većina skupštinskog sastava, iz prostog razloga što svi ovde znamo da nategnutih 127 poslanika, od kojih je 10-tak imenovano od strane izvršne vlasti uzurpacijom mandata, ne može značiti davanje legitimiteta predloženoj ustavnoj komisiji koja će raditi na vrlo ozbiljnom poslu.
Predloženi princip sastavljanja ustavne komisije je takođe vrlo problematičan. Nije jasno iz kog razloga Vlada koja je vlasna da i sama predloži određeni nacrt novog ustava treba uopšte da ima predstavnike u komisiji, zašto je potrebno dvostruko zastupanje interesa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova i Metohije preko poslanika iz skupština ovih dveju srpskih pokrajina, kada u aktuelnom sastavu Skupštine Republike Srbije imamo narodne poslanike kao nosioce narodnog legitimiteta, pripadnike svih političkih opcija koji su birani na biralištima u Vojvodini i na Kosovu i Metohiji. Takođe bi morali da uvažite činjenicu da je Srbija bila jedna izborna jedinica.
Što se tiče 20 narodnih poslanika iz reda Skupštine Republike Srbije, treba precizirati da u ustavnu komisiju ulaze poslanici srazmerno zastupljenosti svojih političkih stranaka, ali isključivo onih političkih stranaka koje su učestvovale na izborima u decembru 2000. godine.
Što se tiče javne rasprave, ona po predlagaču predstavlja ekskluzivno pravo ustavne komisije i u tih 45 dana trajanja javne rasprave Skupština Srbije kao vrhovni i zakonodavni organ ostaje po strani i nema mogućnosti aktivne uloge u kreiranju što boljeg ustavnog rešenja. Sve ukazuje na to da se ide na fingiranje javne rasprave, onemogućavanje narodnih poslanika da daju svoj konstruktivni doprinos u izradi što boljeg i kvalitetnijeg ustavnog rešenja, kao i usvajanje nacrta uz pomoć glasačke mašine, a biće politički oportun isključivo za vladajuće strukture.
Pored svih ovih manjkavosti predlagač beži od dvotrećinske većine u parlamentu, a ona bi morala da usvoji ustav i da na taj način svojim legitimitetom stane iza najvišeg pravnog akta koji se iznosi na referendum radi potvrđivanja.
Što se tiče cenzusa i većine potrebne da referendum uspe, to je nešto što je uzrokovano nametnutom dinamikom i aktuelnom političkom realnošću, tako da za takav princip potvrđivanja ustava na referendumu možemo imati razumevanja.
Takođe, predlagač se poziva na pravni i politički diskontinutet u odnosu na Ustav Republike Srbije iz 1990. godine, zaboravljajući da je koalicija DOS upravo došla na vlast u skladu sa odredbama tog ustava, da je doneto pregršt zakona štetnih po građane Srbije, a u njihovim obrazloženjima uporište je bio upravo taj Ustav i njegove odredbe.
Ukoliko ste toliko principijelni i ne želite da budete politički recidiv Ustava iz 1990. godine, paralelno sa referendumom raspišite izbore. Na taj način bi se situacija na političkoj sceni donekle iskristalisala, a vi biste time bili izraz diskontinuiteta.
Predlog da se u vezi sa ovim zakonom izbegne amandmanska procedura, kako bi se, navodno, zaštitio "demokratski princip uvažavanja suprotnog mišljenja, imajući u vidu mogućnost glasanja protiv", govori o neznanju autora napomene koja ide uz ovaj zakonski predlog.
Amandmanska procedura bi mogla umnogome da uozbilji ovaj predlog i da ga podigne na nivo koji je potreban za posao koji je predmet ovog zakona.
Na kraju, ostaje nejasno šta predlagač želi davanjem opcije izbora između nacrta ustava i ustavne deklaracije, jer, ukoliko se radi o potrebi zgrtanja političkog profita u nekom projektovanom političkom trenutku, pitanje donošenja ustava sigurno nije pitanje na kome se to može činiti. Pisanje ustava je vrlo ozbiljan posao i ne bi trebalo u startu praviti konstrukcionu grešku.
Do glasanja o ovom zakonskom predlogu nije kasno da promenite svoj ugao posmatranja ovog pitanja i uvažite zaista dobronamerne kritike i konstruktivne predloge poslanika Socijalističke partije Srbije i drugih opozicionih stranaka. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, poštovano predsedništvo, tematika kojom se bave prve dve objedinjene tačke dnevnog reda suštinski je vezana za već usvojenu Ustavnu povelju, koja svojim sprovođenjem u delu ne uliva mnogo nade da će sada već državna zajednica Srbija i Crna Gora u nekom budućem periodu krenuti pravcem integracije u svim aspektima državnog uređenja. Pozivati se na težnju pristupanja evropskim integrativnim procesima, što je interes naše države,  putem harmonizacije odnosa Srbije i Crne Gore, a u praksi delovati u pravcu totalne disharmonije i podvojenosti dva državna sistema, neće dovesti do zaštite interesa građana, kako Srbije, tako i građana Crne Gore. Jedna od posledica ovakve politike je i današnji Predlog odluke o prihvatanju sporazuma država članica o definisanju konačnog statusa organa i organizacija.
Što se tiče predloženog zakona o ministarstvima, on ne predstavlja nikakvo suštinsko poboljšanje, već samo jedno u nizu kozmetičkih promena koje je u skladu sa potrebom prilagođavanja okvirima Ustavne povelje. Kao poslanik SPS-a, principijelno govoreći, želim da ukažem na suštinske manjkavosti predloženog zakona.
Pre svega, sasvim je nelogično i neracionalno postojanje Ministarstva za privredu i privatizaciju, ustrojenog na predloženi način. Naravno, oba ova elementa su veoma važna za funkcionisanja države, ali ne mogu biti spojena u opseg rada jednog ministarstva, iz prostog razloga što je jasno da proces privatizacije ima svoj početak, kao i svoj kraj. Dakle, oročenog je karaktera, pa sledstveno tome, mnogo je racionalnije postojanje posebnog ministarstva za privatizaciju, sa vremenom trajanja usko vezanim za sam rok trajanja procesa privatizacije. Možda, naravno, po vašem mišljenju, rasprodaja nacionalne ekonomije, što je inače sinonim za vaš koncept privatizacije, može da traje beskonačno dugo, ali to jednostavno nije moguće, jer i naša slabašna privreda ima svoje limite.
Vlada kao predlagač pravi kardinalnu grešku izbegavanjem osnivanja posebnog ministarstva za sport i omladinu, a mišljenje nas socijalista je da država mora da povede mnogo više računa o omladini, sferi amaterskog sporta i odnosu prema ustrojstvu sportskih i omladinskih organizacija.
Dosadašnje rešenje se nije pokazalo kao dobro, obzirom da Uprava za sport nije mogla da uradi najbanalniju stvar samostalno, a to je da raspolaže i usmerava sredstva u konkretne programe. Prosveta je toliko u problemima da ponovno pripajanje sfere sporta samo govori o nemarnosti Vlade za omladinu koja se kao takva ne pominje čak ni u obrazloženju potrebe postojanja ovog ministarstva.
U vremenu kada ste nakon pune tri godine otkrili da u Srbiji ima toliko droge, zašto svoj pozitivni pristup rešavanju tog problema ne pokažete osnivanjem jednog ozbiljnog ministarstva za sport i omladinu, koje bi raspolagalo takođe ozbiljnim finansijskim sredstvima koja bi se namenski trošila na suzbijanje svih društvenih pošasti, razvoju zdrave ličnosti mlade populacije preko adekvatnih programa iz te sfere.
Sferu informisanja ste ovakvim zakonskim rešenjem, odnosno predlogom degradirali do najmizernije granice. Invencija termina - mediji, spajanje sa sferom kulture samo govori o tome da sferu informisanja u velikom delu gledate drugačije u odnosu na vreme pre 5. oktobra, kada ste, uzgred budi rečeno, mogli da iznosite svoje političke stavove i u elektronskim i u pisanim medijima, pa ste čak svoje oštre kritičke tonove mogli da plasirate i putem tzv. nezavisnih medija i za vreme ratnog stanja u tada Saveznoj Republici Jugoslaviji.
U prilog tome ide i činjenica da je prošlo tri godine, da zakon o informisanju još uvek nije usvojen iz samo vama znanih razloga. Ukoliko smatrate da Biro za komunikacije Vlade Republike Srbije stvarajući virtuelnu stvarnost putem strogo kontrolisanih medija može da radi ovaj posao u interesu svih građana Srbije, onda pravite veliku
stratešku grešku.
Nemojte živeti u uverenju da građani Srbije na političkoj sceni žele da vide samo Demokratsku stranku, Demohrišćansku stranku Srbije, Socijaldemokratsku partiju ili neku nevladinu organizaciju, kao na primer nevladinu organizaciju "Žene u crnom", koje i pored vanrednog stanja imaju ekskluzivno pravo da dele građanima Srbije letke čiji sadržaj...
(Predsednik: Molim vas da se vratite na temu dnevnog reda.
... uopšte ne dovodim u pitanje. Lično uvažavam predstavnike svih stranaka i organizacija, međutim, nemojte misliti da, ukoliko imate medijski monopol, da imate i monopol na neistinu. Utvrđivanje pune istine i opšti i politički konsenzus, kao i korektna prezentacija celokupne političke realnosti u Srbiji, u javnosti je nasušna potreba Srbije, a vi to otežavate ne mareći za vreme nakon vanrednog stanja. Manjkavosti koje mogu biti uz vašu dobru volju otklonjene iz ovog predloga zakona o ministarstvima su evidentne, a vi ste po običaju u deficitu dobre volje. Hvala vam.
Poštovane kolege poslanici, na dnevnom redu današnje sednice imamo vrlo značajno pitanje Vlade Republike Srbije i njenog mandatara, kao posledicu tragičnog događaja od 12. marta tekuće godine. Na ovaj način nametnuto pitanje nas obavezuje, pre svega kao politički odgovorne ljude, da u argumentovanoj civilizovanoj raspravi, ostavljajući kod nekih nabujale emocije po strani, ukažemo na činjenice koje nas rukovode da se odredimo povodom ovog konkretnog političkog pitanja.
Socijalistička partija Srbije smatra, uz uvažavanje veoma jasno iskazanih pravaca delovanja DOS-a, da je DOS krenuo pogrešnim putem koji nas sve zajedno neće dovesti do cilja. Smatramo da je u aktuelnom političkom trenutku daleko primerenije rešenje formiranje prelazne vlade, imajući u vidu pre svega potrebu političke stabilnosti i potrebu da uplovimo u mirnije političke vode.
Prelazna vlada koju bi činili svi relevantni politički faktori u Srbiji bila bi proizvod najšireg političkog konsenzusa, imala bi značajnu snagu i specifičnu težinu, ponela bi breme prelaznog perioda do izbora i pokazala građanima Srbije, kao vrhovnom političkom arbitru, što nikada ne smemo da smetnemo sa uma, da je u zemlji Srbiji moguće odgovorno bavljenje politikom i pored političkih razlika.
Poslanici SPS glasaće protiv predloga vršioca dužnosti predsednika Republike Srbije, vezano za novog mandatara i novi tj. stari kabinet, iz principijelnih i političkih razloga. Ukoliko je koncept vlade kontinuitet ranije politike koja se svodi na termin reforme, iza koga se mnogo toga krije a nije u interesu građana Srbije, jasno je onda zašto su socijalisti protiv. Naravno, nemamo razloga ni da ne shvatimo da se upravo nastavlja takva politika, jer tako nešto i proklamujete ovih dana putem vaših sada već najstrože kontrolisanih medija.
SPS se zalaže za razvijanje demokratskih institucija, državu socijalne pravde, društvo jednakih šansi, prava radnika na besplatnu primarnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školstvo, dok se učinak politike vaše dosadašnje vlade, a siguran sam i buduće, može slikovito prezentirati sledećim činjenicama: vaša vlada nema legitimitet i kako vi sami sebe hrabrite - većinsku podršku; ponovo suspendujete demokratska načela, Ustav i zakone i deficit podrške nadomešćujete ukradenim mandatima, čime poništavate izbornu volju građana.
Vladali ste do sada, a verovatno ćete i od sada, uredbama, kako biste izbegli i minimum demokratske kontrole. Zakonom o radu ste zaposlene stavili u status obespravljenih najamnih radnika, a mladima praktično onemogućili, najvećem broju, dolazak do radnog mesta. Zakon o privatizaciji je onemogućio socijalno pravednu privatizaciju za koju se socijalisti zalažu i samim tim radnicima pravo učešća u procesu privatizacije na adekvatan način.
Preduzeća su uvedena u stečaj kako bi se knjigovodstvena vrednost kapitala obezvredila. Tzv. omnibus zakon pojačava separatističke težnje u Vojvodini. Zakon o lokalnoj samoupravi svojim odredbama suspenduje princip solidarnosti i jednakosti i dovodi u neravnopravan položaj građane u oblastima obrazovanja, zdravstvene zaštite, kulture, iz razloga nejednake ekonomske snage opština. Zakon o amnestiji je doneo pomilovanje za teroriste sa Kosova i Metohije i sa juga uže Srbije.
Prisutna je i perfidna manipulacija Zakonom o informisanju koji se ne usvaja, dok vlada obezbeđuje apsolutni monopol u sferi informisanja. Privredna aktivnost je u stagnaciji u svim sektorima proizvodnje. U januaru 2003. godine zabeležen je pad. Prisutno je stalno i neumereno povećanje cena električne energije, troškova stanovanja, prevoza, lečenja i tzv. potrošačke korpe. Radikalno je smanjeno izdvajanje države za zdravstvenu zaštitu, oko 50%. Školarine dostižu nivo iznad 120.000 dinara za pojedine fakultete.
Ne postoji celovit, diplomatski mudar, na nacionalnom i državnom interesu utemeljen, pristup rešenju pitanja Kosova i Metohije. Politika vlade mora imati i svoje humano lice, kako bi socijalisti prepoznali bar minimum kompatibilnosti sa svojim programskim načelima. Sledstveno obrazloženju, socijalisti ne mogu podržati ovakav koncept vlade.
Vaš pristup rešenju aktuelne političke krize je legitiman i po vas sigurno kratkoročno koristan. Međutim, takav pristup je politički kratkovid i manjka mu racionalnost i mudrost. Vanredno stanje nakon izbora ove nove - stare vlade bi logično trebalo ukinuti, naročito ako se ima u vidu da je povod za uvođenje vanrednog stanja borba protiv kriminala, za koju postoji najširi politički konsenzus svih relevantnih političkih faktora, među kojima je i SPS.
Nisam siguran da vam je potreban rizik da pod plaštom vanrednog stanja suspedujete i neka esencijalna politička prava, a takođe - da li vam je kao proklamovanim demokratama potrebna unificirana, jednosmerna medijska slika, introvertan pristup produkciji virtuelne stvarnosti, u koju samo vi možete i želite da verujete. Da li vam je potrebno da vam neki zlonamernici spočitavaju idolopoklonstvo ili medijski neukus. Da li kao demokrate želite da budete etiketirani kao tvorci jednopartijske države? Da li se politička stabilnost postiže polarizovanjem građana i podelom na azijsku i evropsku Srbiju?
Ako vi kao Demokratska stranka, vi koji ste na sebe preuzeli veliku odgovornost, za šta naravno zaslužujete priznanje, ali bez jasnog ishoda, svojim činjenjem ne date odgovore na ova pitanja, politička realnost i vreme koje neumitno teče će sigurno dati i samo vam želim da u tom trenutku ne dođete u poziciju da patite od sindroma zakasnele pameti.
Srbiji, građanima Srbije i političkoj sceni Srbije je potrebna mudrost, mera i minimum uzajamnog poverenja, bez obzira na političke razlike. Zahvaljujem.