Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7809">Neđo Jovanović</a>

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem se, predsedavajući.

Smatram da svaki narodni poslanik ima jednu obavezu, a to je da nauči odredbe Poslovnika. Očigledno je da neko ne zna Poslovnik, jer sam ja se javio za repliku odmah nakon pominjanja SPS, i to u krajnje negativnom kontekstu.

Zahvaljujem se narodnom poslaniku iz poslaničke grupe Dveri što je ukazao na dugovečnost SPS. Mi tačno postojimo 27 godina, a ponosni smo na 70 godina tekovina koji baštinimo i ponosni smo na ono što je iza nas. Za razliku od poslaničke grupe Dveri koja nema šta da pogleda kada se osvrne unazad ili možda ima, možda ima nasilje, možda ima pokušaj linča u RIK, možda ima fizičke nasrtaje na predsednika Administrativnog odbora, dakle, možda ima manifestacije ponašanja kojima narodni poslanici SPS nikad nisu bili skloni niti će ikad biti skloni. Dakle, u tome je razlika između nas i onih koji nam imputiraju ovo što nam imputiraju.

S druge strane, pomenuta je situacija u „Srbijagasu“. Ne znam zašto, ako se uzme poslednji pokazatelj iz „Srbijagasa“, „Srbijagas“ apsolutno nema ni jedan jedini dinar ne izmirenih obaveza kada je u pitanju isporuka gasa. Podsećanja radi, taj isti „Srbijagas“ je jedno vreme bila krava muzara iz koje je isisao svako ko je šta mogao da isisava, jer se niko nije prema tom preduzeću ponašao odgovorno i posvećeno plaćajući svoje obaveze, odnosno izmirujući svoje obaveze. Tako da bi trebalo biti pošten. Biti moralan prema nekim činjenicama koje su takve kakve jesu i ne mogu se dovoditi u sumnju.

Što se tiče SPS, mi smo dobro, za našu budućnost ne treba niko drugi da se sekira, ali nisam siguran u skoriju budućnost poslaničke grupe Dveri. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Mislim da ste povredili član 107. Poslovnika, imajući u vidu da ste dozvolili jedno krajnje nepristojno ponašanje, jedan vukabular koji odiše rečnikom nekulture, vulgarnosti i uvreda. Ovde poslanici to svakako ne zaslužuju, a to ne zaslužuju ni građani Republike Srbije koji slušaju takav vukabular nepristojnosti, vulgarnosti i uvreda.

Ako se govori rečnikom kako je to rečeno od malopre izrečene ili izrečenih reči prethodnog govornika, onda dolazimo u situaciju da će svaka diskusija ovde odisati i nekulturom i nepristojnošću. Ja vas molim da ubuduće takve narodne poslanike sankcionišete, jer pre svega polazim od interesa moje poslaničke grupe, jer u poslaničkoj grupi SPS, kao što verujem i kompletne većine, ne postoje lopovi. Ako neko želi bilo kome od nas da inputira jednu takvu uvredu, jednu takvu kvalifikaciju, dužan je to i da dokaže. Ovde se ne sme dozvoliti i ja vas molim da ubuduće za takve situacije, za takve uvrede, koje se odnose, pre svega na nas, počev od mene preko mojih kolega koji sede do mene i sa jedne i sa druge strane, onda to zaista mora da zavredi određenu konsekvencu, a vi ste, gospodine predsedavajući, dužni da te konsekvence sprovedete, odnosno da oni koji to izgovore pretrpe, u konkretnom slučaju, onaj koji je to rekao nije, kao što i sami vidite, dobio čak ni opomenu, što je najblaže. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Ovakvo ponašanje samo nastavlja i predstavlja kontinuitet već čuvenog od strane opozicije ne samo na ovoj Skupštini, nego na mnogim prethodnim skupštinama i sednicama koje zaista ne liče ni na šta kada čujete ovakav vokabular i kada prisustvujete ovakvom ponašanju.

Red je da se tom ponašanju stane na put i možda baš vi, gospodine Marinkoviću, kao predsedavajući, trebate taj red da zavedete. Taj red ako se ne zavede sada zaista dolazim u jednu opasnu situaciju, da građani Srbije ovu Skupštinu više neće doživeti kao hram demokratije, nego kao ruglo demokratije.

(Balša Božović: Povreda Poslovnika.)

I ovo sada što čujete doprinosi upravo tome o čemu ja pričam.

Zbog toga vas molim da govorniku koji je izvređao Skupštinu Republike Srbije, narodne poslanike, građane Republike Srbije, primereno kaznite primenom Poslovnika, a to je najmanje opomena koju treba da izreknete. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Uvaženi ministre Vujoviću, poštovane kolege narodni poslanici, imajući u vidu da je ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS naš uvaženi drug, Đorđe Milićević u načelnoj raspravi istakao da će naša poslanička grupa podržati kompletan set zakona o kojima raspravljamo u danu za glasanje, ja ću se danas osvrnuti na sasvim novi zakon u odnosu na Zakon o budžetu, koji je svakako najaktuelniji, o kome se na ovoj sednici najviše i diskutuje. Konkretno radi se o Zakonu o stečaju, pa vas gospodine Vujoviću molim da prenesete sve ono što u ime poslaničke grupe SPS želim da ukažem, uvaženom ministru Goranu Kneževiću, kako bi u svakom slučaju i ono što podrazumeva naš doprinos u kvalitetu jednog zakonskog akta kao što je Zakon o stečaju zaista doprinelo onome što podrazumeva najbolju praktičnu primenu ovog zakona.

Stečaj nije samo pravni institut, on je svojevrstan privredno socijalni fenomen, kome se mora posvetiti dužna pažnja. Pre svega zbog posledica koje taj stečaj uzrokuje u privrednom ambijentu, a istovremeno i zbog socijalnih posledica prevashodno onih posledica koje se odnose na zaposlene u privrednom društvu koje odlazi u stečaj. Vlada Republike Srbije je u traženju najboljih sistemskih rešenja pokušala da ta rešenja nađe u predloženom tekstu zakona i ona u svakom slučaju predstavljaju kvalitativan pomak u odnosu na zakonska rešenja iz 2011. godine i 2014. godine.

Ono što je suštinsko za ovaj zakon jeste da se ovim zakonom u svakom slučaju akcenat stavlja na one poverioce koji imaju obezbeđena potraživanja, a to su razločni i založni poverioci, konkretno banke. Mi zaista podržavamo jedno takvo rešenje koje podrazumeva da i ovi poverioci koji do sada verovatno nisu imali dobru poziciju u zaštiti svojih interesa u stečajnom postupku, sada tu poziciju i ostvare.

S obzirom da u svojoj advokatskoj praksi najčešće imam dodira i najviše se bavim privrednim pravom i stečajnom materijom, moram da ukažem da je ovaj zakon dao dobra rešenja.

Prvi korpus dobrih rešenja ovog zakona odnosi si se na pobijanje pravnih radnji i punovažnih pravnih poslova stečajnog dužnika. Podsećanja radi, radi se onom pobijanju onih pravih radnji i onih pravnih poslova, a to su najčešće ugovori, kojima se narušava ravnomerno namirenje poverilaca, s jedne strane, ili se stavljaju pojedini poverioci u povoljniji položaj u odnosu na druge poverioce ili se namerno čini šteta pojedinim poveriocima, što u svakom slučaju ima za posledicu mogućnost pobijanja takvih pravnih poslova i pravnih radnji.

U ovom zakonu je dobro što se sada precizira šta se ne može pobijati, pa se tako konstatuje da se ne mogu pobijati prigodni darovi, da se ne mogu pobijati nagradni darovi, darovi učinjeni iz zahvalnosti, izdvajanje u humanitarne svrhe i to je jako dobro. Zašto je dobro? Pa, zbog toga što je u stečaju, s obzirom da je tu najviše manipulacija i malverzacija, upravo kroz ovakav način humanitarnih činjenja ili dobročinih nekih raspolaganja najviše bilo zloupotreba. Kako? Zbog toga što su se kroz ova humanitarna davanja uglavnom dolazilo do toga da se oštećuju poverioci stečajnog dužnika, odnosno preduzeća koje odlazi u stečaj.

Takođe se mora pohvaliti odredba člana 34. zakona o kome sada ja diskutujem, a koji kaže da se ne mogu pobijati čak ni krediti koji se zaključuju sa bankama. To je jako dobro zbog toga što se radi o onim kreditima koji su podignuti u toku trajanja stečaja. Privredno društvo je otišlo u stečaj, obustavljen je, uzet kredit da bi se pomoglo oživljavanju i na kraju došlo do neke posledice koja se nije mogla izbeći, a to je ponovni odlazak u stečaj. Ako, bi se taj kredit pobijao, onda bi razlučni poverilac došao u jedan ozbiljan problem, a to je banka koja je odobrila kredit, kako bi se sanirale posledice u stečaju i kako bi se na neki način oživeo stečajni dužnik, odnosno smogao snage da nastavi svoju poslovnu egzistenciju.

Takođe jako dobro rešenje u zakonu jeste rešenje koje se vezuje za posledice plana reorganizacije, a o planu reorganizacije danas čujemo svaki dan, naročito kroz medije i konačno se definiše da posledice plana reorganizacije počinju od pravosnažnosti rešenja kojim se potvrđuje plan i organizacije, što do sada nije bilo prisutno, gde se govorilo o posledicama odmah nakon donošenja tog rešenja, što je u svakom slučaju opet uzrokovalo razne zloupotrebe.

Uvaženi ministre, želim da skrenete uvaženom ministru Kneževiću jedan ogroman problem, a taj problem se manifestuje u sledećem. Ovaj zakon o kome danas raspravljamo predviđa mogućnost da se nakon podnošenja jednog plana reorganizacije podnese još jedan, ali ovde imamo jednu katastrofalno lošu definiciju koja može da izazove ozbiljne posledice u praksi, jer se ovde kaže – ako se ponovo podnese UPPR, nije potrebna saglasnost, odnosno mišljenje većinskih poverilaca. To je strahovito loše rešenje, jer može da izazove ozbiljne posledice po stečajnog dužnika i druge poverioce.

Šta to znači da se prvi put traži saglasnost većinskih poverilaca da prihvate UPPR, a posle toga kada ponavljamo taj UPPR, odnosno izmenjeni UPPR se ponovo dostavlja, onda nije potrebna saglasnost većinskih poverilaca. Zar ne vidite tu veliki apsurd? Ja ga vidim i moje kolege ga sigurno vide i zbog toga intervenišemo u tom pravcu. Molim vas da se to uzme u obzir.

Postoje tri stvari, tri problema koja uopšte nisu uzeta u obzir u ovom zakonu i ja ih moram ukazati. Prvi – položaj agencije za licenciranje stečajnih upravnika kao stečajnog upravnika. Postoji obaveza u zakonu da ukoliko se stečaj otvara nad privrednim društvima koja posluju sa većinskim društvenim kapitalom, dakle država je većinski vlasnik, da je isključivo moguće da jedan jedini stečajni upravnik bude ALSU, odnosno Agencija za licenciranje stečajnih upravnika. Zašto? Pa, nije ona bezgrešna. Zar to ne mogu da budu i drugi stečajni upravnici? Koliko je poverenika uradilo mnogo štošta loše za stečajne dužnike? Koliko hoćete. Da li je iko odgovarao? Pa, nije. Vrlo mali broj je poneo konsekvence za svoj neodgovoran rad. Radi se o tome što su maltene prepustili stečajnu masu inerciji da se niko ne stara o njoj. Imovina stečajnog dužnika se uopšte ne štiti. Ne zaključuju se ugovori o zakupu, nema uvećanja stečajne mase. Ko je odgovarao za to? Gde je odgovornost Agencije za licenciranje stečajnih upravnika u tom pravcu?

Drugo, svi vidovi svojine su, po Ustavu, izjednačeni, što moj uvaženi kolega Martinović i te kako dobro zna. Ako jesu, a jesu, u toj situaciji, zašto bi ALSU bila isključivi stečajni upravnik na privrednim društvima koja posluju sa većinskim društvenim kapitalom? Pa izjednačena je državna i privatna svojina po Ustavu. Da li je onda ovo ustavna norma? Ja sam uveren da nije i u tom smislu moramo voditi računa i u tom smislu moramo barem uvesti jednu normu da, ako ništa drugo, barem onda stečajni sudija može da razreši poverenika, stečajnog upravnika ukoliko se neodgovorno ponaša i neodgovorno radi.

Imamo poverenike koji su se oglašavali u medijima, komentarisali rad suda, sudskih odluka, koji su, maltene, radili šta su hteli i nisu odgovarali. S druge strane, poverenici koji su odgovorno i posvećeno vršili svoje zadatke su, nažalost, razrešavani.

Na kraju, potrebno je rasvetliti još dve stvari. Jedna je zašto se ogroman broj stečajeva zaključio, namireni poverioci, a ostala imovina. Šta je sa tom imovinom? Da li ćemo i tu stvarati zloupotrebe? Da li će i ta imovina odlaziti ko zna kome i na koji način?

Pošto ćemo u raspravi o amandmanima verovatno imati prilike, želim, uvaženi ministre Vujoviću, da vas zamolim da u budućem Zakonu o Vladi, evo, tu je i moj uvaženi kolega Ćosić, razmislite da se kompletna stečajna materija kada je u pitanju predlaganje zakona, prenese u Ministarstvo pravde, gde je i mesto, a ne u Ministarstvo privrede, jer se 90% stečajnog postupka vodi pred sudovima, a samo 10% van suda.

U svakom slučaju, imaćemo prilike da o tome diskutujemo. Mi ćemo podržati sav set zakona o kome raspravljamo. Naravno, nadamo se da će ovi naši amandmani biti usvojeni. Hvala.
Zahvaljujem se, predsednice.

Reklamiram čl. 27, 108, 109, imajući u vidu da je ponovo došlo do najgrublje uvrede ovog parlamenta. Mislim da je uvreda upućena i vama i svima nama narodnim poslanicima i građanima Srbije. Bez imalo časti, bez imalo srama reći da je nešto iscenirano, reći da je nešto izmišljeno, pored stenografskih beležaka koje na nedvosmislen način ukazuju da se ispoljila jedna bahatost, jedna beskrupuloznost, jedan nasrtaj, jedna blamaža, jedno ruglo koje poslanici sada već Demokratske stranke pokušavaju da stvore od ovog parlamenta.

Da li mi treba to da dozvolimo, predsednice? Smatram da apsolutno ne. I ovo, kao i ono što je uradio gospodin Božović, zaslužuje ne samo osudu, već i opomenu. Jer, narodna poslanica koja pokazuje sada, na jedan način koji je apsolutno nemoralan, da se uradilo nešto što je izmišljeno, da ste vi nešto iscenirali, mislim da zaista više ne može biti tolerisano. Svaki prag tolerancije ovog trenutka je prekoračen i svako prekoračenje ubuduće mora biti sankcionisano.

Ovo što se sada radi, ovo što se sada dešava više Skupština ne sme da toleriše. Ovo više građani ne smeju da gledaju. Ovo je poniženje građana Srbije. Ovo je nešto što mi ne smemo da dopustimo, jer mi smo predstavnici građana. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Reklamiram član 27. Poslovnika, a u svakom slučaju radi se i o povredi dostojanstva Skupštine, a i povredi ugleda i kredibiliteta velikog broja građana Republike Srbije, naročito od onih koji su juče pledirali na to da postoji odgovornost za izgovorenu reč.

Podsetiću ovde, drage kolege, da smo juče čuli da odgovornost za izgovorenu reč podrazumeva da se nešto može kontrolisati dok se ne izgovori, kada se izgovori gubi se kontrola. Da li je onaj koji je izgovorio nešto što je besomučno, da od ljudi koji ovde sede, koji su članovi SPS, odgovaraju za nečiju smrt, za nečiju pogibiju, za gubitak života. Da li je odgovornost, za izgovorenu reč, onaj koji je to učinio uopšte shvatio?

Gospodine Arsiću, kao predsedavajući bili ste dužni da sprečite ovakvu vrstu uvreda, jer takvu uvreda ovi ljudi ne zaslužuju. Jedna partija koja traje onoliko koliko traje, kao što je SPS, ni u kom slučaju ne može odgovarati za bilo šta. Ako postoji neka ili nečija odgovornost, ona može biti individualna, a o tome možemo da pričamo. Kada govorimo o individualnoj odgovornosti, onda treba da govorimo o odgovornosti od 2000. godine, pa do 2012. godine ko, za šta i na koji način treba da odgovara krivično-pravno pre svega. Zato vas molim da u buduće sankcionišete, najmanje opomenom, sve one koji na ovaj način vređaju nas poslanike i sve građane Republike Srbije.

Ne tražim da se glasa zbog ove povrede. Hvala.
Hvala, predsedavajući.

Sada se ne javljam po povredi Poslovnika, već koristim pravo na repliku po članu 104. Poslovnika.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Mi u SPS nemamo problem kada neko ima potrebu za autoprojekcijom, još više razumemo kada je neko fasciniran, ima fascinaciju prema SPS, ali ne možemo da prihvatimo laži, ne možemo da prihvatimo ono što je radio neko drugi, a inputira se nama.

Mi se dobro sećamo te 2000-te godine i tog famoznog 5. oktobra kada su data nebrojena obećanja, a građani Srbije najbolje znaju šta je od tih obećanja učinjeno, odnosno šta je od tih obećanja građanima dato, u odnosu na ono što im je kroz hvalospeve da će posle 5. oktobra imati, a u suštini nemaju ništa. Mi se i te kako dobro sećamo batinanja direktora RTS ispred zgrade RTS, besomučnog, maltene do likvidacije. Sećamo se i te kako dobro brojnih spiskova članova SPS koji su možda bili spiskovi za likvidaciju. Sećamo se i te kako dobro paljevine ovog parlamenta i paljevine glasačkih listića, ne znamo zašto. Sećamo se i te kako dobro kada su pojedini lideri opozicije priznali da nije došlo do pobede u prvom izbornom krugu, da Milošević nije izgubio u prvom izbornom krugu, da je morao drugi izborni krug da se, po zakonu, sprovede, nije, iz političkih razloga. Svega se dobro sećamo, ali se, nažalost, ne sećaju oni koji danas inputiraju nama i svim koalicionim partnerima sa kojima smo bili i radili pošteno u interesu građana.

Zamolio bih građane da sve ovo što sam rekao preispitaju u svojim glavama kada budu izašli na izbore i kada budu odlučili kome da povere svoj glas. Hvala vam. Zamolio bih da sa replikama prestanemo, kako bi se vratili dnevnom redu i ovu sednicu Skupštine uspešno završili.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Pitanje postavljam ministru za zaštitu životne sredine, gospodinu Goranu Trivanu. Najpre želim da pozdravim odluku i Vlade i rukovodstva Republike Srbije što je prepoznala jedan veliki problem i radi rešavanja tog problema posle 15 godina konstituisalo novo ministarstvo ili novi resor, a to je Ministarstvo za zaštitu životne sredine.

Zamoliću vas samo da kolegu Marijana Rističevića, opomenete da bih mogao da postavim poslaničko pitanje.Što se tiče samog problema, moram da istaknem činjenicu da je problem aktuelan već duži vremenski period i da taj problem kontinuirano opterećuje, ne samo Srbiju, već i širi region pa celu zemaljsku kuglu. Radi se o zagađivačima životne sredine i to vrlo opasnim zagađivačima gde se zagađuje i vazduh i zemlja i pijaća voda i svi resursi koji su od vitalnog značaja za stanovništvo.

U tom kontekstu treba podržati zalaganje, kako ministra Gorana Trivana, tako i zalaganje Vlade Republike Srbije, da se obezbede svi mogući uslovi kako bi se zaštitili kako obnovljivi, tako i neobnovljivi resursi sa kojima raspolaže prevashodno naša država. U tom pravcu, posebno bih napomenuo da je gospodin Trivan istakao da je u narednih 20 godina, neophodno potrebno uložiti preko 15 milijardi evra, kako bi se koncept zaštite životne sredine ostvario i postigao svoje pune efekte.

Ono što raduje građane Srbije, a prevashodno građane grada Beograda, jeste da je u prioritete stavljena sanacija postojeće deponije u Vinči, gde postoji višedecenijski problem skladištenja i recikliranja otpada. Deponija u Vinči je jedna od najvećih deponija u ovom delu Evrope i više puta su građani Srbije bili izlagani rizicima sa ove deponije koji su se manifestovali na različite načine, stvarajući veliku opasnost, kako kroz pojavu požara, povremenih eksplozija, a naravno i zagađenja koja su emitovana sa te deponije i ugrožavanjem građana.

Pre nekoliko dana ili možda malo više, u Vladi Republike Srbije je doneta odluka i na osnovu te odluke su započete aktivnosti koje Vladu Republike Srbije kredibilišu na najpozitivniji mogući način, a to je da su započete aktivnosti na rešavanju ovog ogromnog ekološkog problema.

Formiran je konzorcijum i potpisan ugovor sa francuskom kompanijom „Suez“, zatim, japanskom kompanijom ili konzorcijum „Itoču“, a te dve kompanije će biti izvođači radova na izgradnji velike regionalne deponije Vinča. Ministar je u tom pravcu istakao činjenicu da će to biti jedna od najsavremenijih deponija na teritoriji šireg regiona, a ne samo u Srbiji.

Sa tim u vezi želim da postavim pitanje – koji će to biti suštinski sadržaji funkcionisanja ove deponije, imajući u vidu da se radi o, kako je najavio gospodin Trivan, proizvodnji tzv. zelene energije? Šta podrazumeva taj koncept rada, odnosno proizvodnja zelene energije? Koliko se u tom konceptu prepoznaje potreba da se upravljanje otpadom završi u funkcionalnom smislu kroz proizvodnju energije, prevashodno toplotne energije i da u nekoj budućoj fazi dođemo do konačnog cilja, a taj cilj podrazumeva da Srbija više nema otpad.Takođe, u tom smislu postavljam pitanje gospodinu Trivanu – šta će se desiti jednom, nažalost neostvarenom investicijom, kada je u pitanju Zlatiborski okrug, a to je izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, koje je svojevremeno trebalo da bude locirano nedaleko od Užica, na periferiji. Radi se o mestu Gorjani. Da li će u tom pravcu Vlada Republike Srbije uspeti da obezbedi novčana sredstva i pomogne Gradu Užicu kao lokalnoj samoupravi kojoj je to postrojenje neophodno, imajući u vidu da je Užice grad sa možda i najvećim stepenom zagađenja u Srbiji? Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Otprilike, negde drugi i treći dan kako i kroz amandmane i kroz raspravu u načelu se od strane opozicije promoviše samo jedno, a to je obesmišljavanje zakona, pri čemu se ne može obesmisliti suština onoga što se ovim zakonom postiže, odnosno cilj kojim se ovim zakonom postiže. Ako to uspeju, a siguran sam da ne mogu da uspeju, jer dualno obrazovanje nije naša tvorevina i niko nije izmislio toplu vodu sa dualnim obrazovanjem. Imajući u vidu činjenicu da ono postoji u svim pristojnim uređenim državama koje posvećuju dužnu pažnju obrazovanju naše dece, odnosno dece generalno, onda taj cilj niko ovde nije uspeo da obesmisli niti će uspeti.

Ono što je jako dobro ministre, a mislim da ste i vi to prepoznali, jeste činjenica da poslodavci danas sigurno nisu oni koji su bili poslodavci od 2002. godine do 2012. godine, kada smo po jednom kriminalnom Zakonu o privatizaciji imali upravo ono na šta opozicija ukazuje, a to je izrabljivanje radne snage, koja je, nažalost kao radna snaga prestala da postoji, zbog toga što je na stotine hiljada ljudi završila na ulicama.

Danas smo ovde u diskusiji od jednog opozicionog poslanika čuli hvalospeve, kako su uspešno privatizovane neke firme. Hajmo onda da govorimo jezikom istine, pa da kažemo danas našim roditeljima šta je to što je bilo od 2002. godine, a šta je to što je danas. Fabrika „Magnohrom“ u Kraljevu je imala nekoliko hiljada zaposlenih ljudi. Po tom istom Zakonu o privatizaciji došli su oni koje su bukvalno odabrali nazovi dušebrižnici za državu od 2002. do 2012. godine, braća iz Indije opustošili fabriku „Magnohrom“, ostavili sablasno prazne hale i doveli do toga da Kraljevo ostane grad u kome privreda umire.

To se dešavalo i u mnogim drugim gradovima, gospodine ministre. To se dešavalo i u Novom Pazaru, gde je otprilike nekoliko hiljada ljudi ostalo bez posla u Holdingu „Vojin Popović“. To se dešavalo i u Priboju gde je veliki broj zaposlenih u epoksidu i poliesteru, ostao takođe bez posla zahvaljujući tom famoznom Zakonu o privatizaciji i uspešnim privatizacijama koje su ovde danas glorifikovane. To se desilo i sa Užicem i sa saobraćajnim preduzećem „Raketa“, gde je ostalo nekoliko stotina ljudi bez posla. Ako je tako, onda danas i naša deca i naši roditelji mogu biti srećni što više takvih nema, što su te privatizacije naša prošlost i što te privatizacije ni u kom slučaju ne mogu da budu svetlo ili ogledalo na koje ukazuje danas opozicija obesmišljavajući ovaj zakon.

Zbog toga imate podršku da ćete kroz ovaj koncept koji ste ustrojili, gde se namerno deca vređaju i pojednostavljuje priča podvodeći učenike kao jeftinu radnu snagu, bez bilo kakvog prizvuka u tome da se sprovodi nastavno-obrazovni program, podređenim planovima gde će nastavnici razredne nastave pratiti obuku dece i njihovo stručno usavršavanje, gde će se njihov rad u praktičnom smislu ocenjivati, gde će se nadzirati ono gde oni rade, praktično na licu mesta u pogonu za mašinom, za alatom, to se očigledno uopšte ne posmatra, ta percepcija kod opozicije ne postoji.

Bitno je ukazati da se deca tretiraju kao robovi, da je bitno da se vezuje za nekih 15, 16, 20 hiljada dinara. Nije to suština. Nije suština da li će učenik biti plaćen ili ne, suština je da li će steći praktična znanja ili neće. Ako ne bude stekao nastavno znanje, teorijsko znanje nema vrednost i to je osnovni cilj. Zbog toga predlažem da se amandmani, a naročito poslednji amandman koji je predložen ne prihvati.
Zahvaljujem se predsednice.

Naravno, po amandmanu i koristiću i vreme poslaničke grupe, a najpre vreme ovlašćenog predsednika, kao zamenik predsednika poslaničke grupe, s obzirom da predsednik nije prisutan na sednici.

Pre svega, zamolio bih sve nas ovde prisutne da vodimo računa o izgovorenoj reči. Odgovornost za izgovorenu reč je velika. Podvodeći situaciju koja se vezuje za dualno obrazovanje, na jednu vrstu banalnosti i trivijalnosti, može da izazove velike posledice. Ne znam koliko smo svesni tih posledica.

Ako se deca pojednostavljuju i podvode pod najamnu radnu snagu, a to su naša deca, učenici, i gde se etiketiraju kao jeftina radna snaga, poistovećujući sa nekakvim robovlasničkim uređenjem, sve ono što bi trebalo da se reguliše ovim zakonom za koji sam ja siguran da će biti usvojeni, onda je to najteža uvreda i za decu i za njihove roditelje.

Nije smisao ovog zakona, i to su i oni koji amandmane predlažu apsolutno uvereni da je tako, nije smisao ovog zakona da se neko zloupotrebljava, da se koristi kao najamna radna snaga. Ovde je u pitanju suština, a suština jeste pretvaranje teorije u praksu, a to znači da teorijska znanja koja se stiču tokom školovanja ne mogu bez praktičnog rada imati onaj efekat koji se očekuje. Očekivani efekat može da se postigne isključivo praksom, praksom koja se ne može nigde drugo sprovesti nego kod poslodavaca. I nije ovo jedini pravni institut koji je poznat samo u Srbiji u odnosu na sve zemlje EU, pa i svet. Gotovo sve zemlje EU imaju ovakav ili vrlo sličan koncept obrazovanja. Šta je tu loše?

Rečeno je čak i da Zakon o radu dovodi do toga da se zloupotrebljavaju prava zaposlenih, da se radnici unižavaju. Pa, upravo je taj Zakon o radu vrednovan od EU, kao zakon koji je dostigao onaj stepen harmonizacije domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. Ako je tako, u čemu je onda problem?

Zaista smatram, pre svega kao čovek koji ima decu, koja su se školovala i školuju se, da i te kako moramo imati u vidu da od njih moramo dobiti korisne građane društvene zajednice. Da bi u punom smislu reči bili korisni građani društvene zajednice, onda im moramo omogućiti obrazovanje koje podrazumeva da i onaj teorijski korpus svega što su naučili mogu da primene u praktičnom smislu reči onog trenutka kada se kroz praktičan rad za to osposobe. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se predsedavajući.
Radi se o jednoj, ja bih zamolio samo malo ako može …
Ja bih zamolio samo malo, ukoliko postoji mogućnost za jednu tolerantnu raspravu i, naravno, diskusiju u jednoj atmosferi koja podrazumeva poštovanje principa demokratije.

Zastrašivanje, da li će se nešto desiti ili se neće desiti u smislu da li će se menjati proizvodni pogoni, da li će se menjati planovi rada, da li će se poslodavci menjati, otvarati nove fabrike, itd, ipak nema osnova, zbog toga što, ako mogu da prihvatim, da možda i u Predlogu zakona stoji mogućnost boljeg preciziranja i ovo što je navedeno i normirano kao predlog koji ćemo usvojiti je po dubokom ubeđenju poslaničke grupe SPS, dovoljno.

Imajući u vidu da se dualni sistem obrazovanja vezuje za planove koji se u okviru prosvetnih planova srednjih škola definišu, i ne vezuju se na taj način za poslodavca, kako se menja poslodavac, tako se može promeniti i prosvetni plan i usmeriti na drugog poslodavca.

Osim toga, ne sme se poslodavac poistovetiti sa profesorom i nastavnikom, jer nastavnik razredne nastave ili nastavnik koji će sprovoditi praktičnu obuku učenika, će uvek biti prisutan uz učenike koji će tu obuku morati da prođu.

Dakle, ako se na taj način posmatra i taj pristup ima, kada je u pitanju dualno obrazovanje, onda nema razloga za strah. To je otprilike razlog zbog čega se ovakvi i slični amandmani ne trebaju prihvatiti.
Mislim da bi trebalo poći od nekih činjenica kad govorimo i zakonu i o većini amandmana koji, otprilike, imaju potpuno identičnu sadržinu, sadržina je – briše se, sa obrazloženjima koja su takva kakva jesu.

Činjenica koja se teško može dovesti u sumnju jeste da od dana kada budemo usvojili ovaj zakon do njegove praktične primene će proći sasvim dovoljno vremena za uhodavanje i za prilagođavanje dualnog sistema obrazovanja u onom smislu reči u kome se to očekuje od zakonodavca. Zakonodavac jeste dužan da svaki zakon u praktičnom smislu reči dovede na onaj nivo da on ima pravilnu optimalnu i svrsishodnu primenu.

Da li će ovaj zakon to doživeti? Nadajmo se da će to sigurno da bude u narednih tri godine i onda ne treba robovati predrasudama da li će jedan poslodavac biti adekvatan poslodavac ili neće, da li će ga biti ili ga neće biti, da li će ući u odgovarajuće planove i programe ili neće, to će u svakom slučaju biti jedan koncept rada koji će tek da se razvija. U tom razvoju tog koncepta rada i prilagođavanju u praksi, odnosno onome što 2019. ili 2020. godine kada budemo imali potpunu primenu, praktičnu primenu ovog zakona, tek tada možemo projektovati da li će biti orijentisan ovaj sistem prema jednom, drugom ili trećem poslodavcu. Do tada sam siguran da će i privredna kretanja i ekonomsko-finansijska kretanja biti daleko povoljnija nego sada i da će daleko lakše biti svakom ko zaključuje onu vrstu ugovora koja se odnosi na dualni sistem da odabere pravog poslodavca. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Kada govorimo o besplatnom zdravstvu i besplatnom školstvu, hajde da budemo iskreni to su tekovine koje baštini SPS, i baštine će ih uvek zbog toga što su te tekovine iskrenog levičarskog pokrete i to su tekovine koje su postojale u vreme jednog potpuno stabilnog sistema, jednog normalnog društvenog uređenja, jednog egzistencijalnog statusa, koji su na jedan zadovoljavajući način uživali svi građani tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ali, hajde zbog građana naše zemlje, ajmo zbog istine da kažemo nešto što građani i te kako dobro znaju, a odavde to treba da se uputi, dobro je da poslodavci u dualnom sistemu obrazovanja neće biti oni koji su po Zakonu o privatizaciji iz 2002. godine opustošili „Magnohrom“ u Kraljevu, opustošili „Vojin Popović“ u Novom Pazaru, uništili FAP u Priboju, i mnoge druge jake izuzetno stabilne firme u Srbiji.

Te 2002. godine SPS i njeni članovi su satanizovani, stavljeni u funkciju nečega što podrazumeva linč, što podrazumeva obračun sa neistomišljenicima do potpune likvidacije. To je ono što je bila bukvalno strahovlada onih koji su posle 5. oktobra obećavali sve i svašta, a nisu ispunili ništa. E, upravo zbog toga dobro je što 2019. i 2020. godine neće poslodavci tamo gde naša deca budu praksu sprovodila biti oni koji su to radili posle 5. oktobra 2000. godine. Hvala.