Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7809">Neđo Jovanović</a>

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem se predsedavajući.

Iskoristiću priliku da postavim dva poslanička pitanja.

Prvo pitanje postavljam ministru spoljnu poslova i Ministarstvu spoljnih poslova. Pitanje se vezuje za odgovor kojih bih želeo da dobijem, a odnosi se na posetu gospodina Erdogana sa svojim saradnicima Republici Srbiji i u tom smislu kako se ocenjuje diplomatski nivo odnosa Republike Srbije sa državom Turskom, naročito nakon posete gospodina Erdogana? U kom pravcu su ti diplomatski odnosi planirani da se razvijaju dalje? Da li se na taj način podiže nivo sveukupne saradnje sa državom Turskom? Kakva je ocena gospodina Erdogana što se tiče diplomatije i diplomatskih aktivnosti Republike Srbije, prevashodno Ministarstvo spoljnih poslova i gospodina Dačića ministra? Dalje, kako gospodin Dačić ocenjuje diplomatske odnose Republike Srbije sa zemljama, prevashodno EU, kao i sa zemljama Svetske zajednice? U kom smislu su ti odnosi kvalitativno napredovali u odnosu na period diplomatskih odnosa Republike Srbije koje je imala pre 2012. godine? Kako gospodin Dačić vidi svoju ulogu kao ministar spoljnih poslova u razvoju diplomatskih odnosa naročito u komunikaciji sa diplomatama i državnicima sa kojima tu komunikaciju ostvaruje? Ovo pitanje se naročito postavlja iz razloga što brojni dušebrižnici, naročito iz opozicionih stranaka, našu diplomatiju prikazuju na jedan glup, vulgaran i neprimeren način, pa se postavlja pitanje – kako se to pojavljuju isti ti dušebriznici kada diplomatski nivo odnosa Republike Srbije u svakom slučaju kod građana zavređuje pažnju kada su u pitanju naši odnosi i politički i ekonomski i sveukupno drugi odnosi sa svim zemljama i Evrope i Sveta.

Drugo pitanje koje želim da postavim odnosi se na trenutni postupak rehabilitacije Milana Nedića, koji je aktuelan pred nadležnim sudom i u tom smislu pitanje Vladi Republike Srbije i Ministarstvu pravde, ako je resorno ministarstvo pravde za ovakvo pitanje i nadležno - da li će se dozvoliti da po odredbama postojećeg Zakona o rehabilitaciji, i ukoliko ga ne izmenimo, dođe do nečega što bi bilo pogubno za Republiku Srbiju, što bi bilo pogubno za prošlost svih građana Republike Srbije, naših predaka, svih onih koji su se borili za slobodu, svih onih koji su se borili na strani nečega što podrazumeva uzvišeni ideal, a uzvišeni ideal jeste upravo sloboda na strani onih koji su uvek bili ugnjeteni i potlačeni od strane osvajača bez obzira da li oni bili fašisti ili neko sličan fašistima?

Ukoliko se ne promeni, ne izmeni Zakon o rehabilitaciji doći ćemo u situaciju potpunog iskrivljavanja istorije, izvetoperavanja istorijskih činjenica. Doći ćemo u situaciju da kolaboracionisti i svi oni koji su sarađivali sa nemačkim okupatorom, sa fašističkom silom, budu rehabilitovani, ne samo rehabilitovani, nego abolirani od svih zverstava, svih zala, koje su naneli svim narodima i narodnostima u Drugom svetskom ratu na teritoriji sadašnje ili bivše SFRJ. Da li će, ako se ne izmeni Zakon o rehabilitaciji biti dozvoljeno, da ne samo Milan Nedić, nego i svi ostali dobiju otvorena vrata za aboliciju nečega što ne sme da se dozvoli, ne samo u smislu skrnavljenja istorije, istorija je jedna, već će se dozvoliti da dođemo svi zajedno u situaciju da pogazimo sve tekovine narodno oslobodilačke borbe Prvog svetskog rata i svih ratova koji su bili oslobodilački i slobodoljubivi ratovi za naš narod. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Za poslaničku grupu SPS ovo nije ništa novo, jedino možda novo za građane što se ovde radi o jednoj auto projekciji, odnosno žalu što poslanička grupa kojoj pripada govornik zbog koga repliciram nije uspeo da dođe do vlasti, i da radi upravo ono što nama inputira. Nažalost, on neće nikada ni moći, niti će uspeti, imajući u vidu da ga neće građani.

Socijalistička partija Srbije je ponosna na svojih 27 godina postojanja, i postojaće i biće u vlasti tačno onoliko koliko to budu želeli građani Srbije, ali sam siguran da poslanička grupa i cela stranka govornika zbog koga repliciram, neće postojati posle narednih izbora. Neće zbog toga što širi destrukciju, neće zbog toga što je to najdestruktivnija politička opcija od nastanka političke scene u državi Srbiji. Najdestruktivnija iz više razloga. Destrukcija koja se širi u izbornoj komisiji kroz besomučno napadanje članova RIK, kroz premlaćivanje pripadnika medija, kroz unošenje raznog građevinskog materijala kao što su kamenje itd, ne znam u kom smislu i na koji način. I na kraju, gospodine predsedavajući, najgrubljim vidom destrukcije u ovom Domu, ponižavanjem građana kada se čupa mikrofon predsednici Skupštine, kada se na jedan nedoličan, nekulturan, apsolutno necivilizovan način pripadnici ove političke grupacije ponašaju, ne prema ovom Domu nego prema građanima Srbije koje na najdublji način vređaju. Ako to nije dovoljno da građani Srbije prepoznaju da ova politička grupacija više nema budućnost, ne znam šta bi to drugo moglo da bude. Hvala.
Jednom sam rekao, i ponovo ću reći, najgore je kad se neko javi da nešto kaže, a ne kaže ništa, a ono što kaže potpuno besmisleno, i što je najvažnije, apsolutno činjenično ne utemeljeno.

Još nešto što je bitno da se ponovi – onoliko koliko građani veruju jednoj stranci, toliko stranka opstaje. Dvadeset sedam godina opstanka nije malo. Ova poslanička grupa koja nam to inputira što nam inputira to nikad neće ni doživeti, naročito njihovi predstavnici u ovom parlamentu za koje sam siguran da, ne samo što nemaju političku budućnost, nego što nemaju ni elementarnu etiku ili etički kodeks, jer da ga imaju ni u kom slučaju, barem u ovom parlamentu i pred ovim građanima ne bi iznosili neistine, ne bi obmanjivali, ako nikog drugog onda one koji i te kako dobro znaju šta je u ovom domu urađeno nedavno, pre nekoliko dana je jedna od narodnih poslanica pripadnica ove političke grupacije ispoljila ponašanje koje ne samo što je neprimereno, već ponašanje koje ni u kom slučaju ne sme da predstavalja sliku ovog doma prema građanima Srbije.

Ono što se sve vreme pokušava, pokušava se elaborirati za neuspeh na izborima koji su bili nedavno održani, flagrantno kršenje izborne volje građana kada je ova politička grupacija ušla u ovaj parlament, jer je vrlo neobičan način, da ne govorim o tome šta se dešavalo u izbornoj komisiji one noći kada se donosila odluka o ulasku ove političke grupacije u ovaj parlament. Građani će to prepoznati i na sledećim izborima ih neće biti. Hvala vam.
Hvala predsedavajući.

Za razliku od papagajske priče koja se već definitivno smučila građanima Srbije i koja više nije čak ni stereotip, nego krajnje degutantna priča, ja moram zbog građana Srbije da ukažem na suštinu. Suština je dijametralno različita od besmislica koje su izrečene. Suština kaže ovako – prevashodno Nacionalna akademija za državnu upravu nije vaspitna ustanova, ne - vaspitno-obrazovna ustanova kakvu prirodu i pravni karakter i status imaju vaspitno-obrazovne ustanove kao što su škole, fakulteti itd, itd.

Radi se o jednom specifičnom programu stručnog usavršavanja i obrazovanja. Pa, ako nacionalnu akademiju za državnu ili javnu upravu imaju mnoge zemlje u Evropi, čemu na kraju krajeva i opravdano težimo, zbog čega to ne bi imala Srbija? Naročito iz onih opravdanih razloga koji su sadržani u ovom zakonu. Naročito zbog toga što se sprečava upravo ono što se inputira – to je partokratija i partijsko zapošljavanje. Naročito zbog toga što neće biti finansijskih manipulacija i malverzacija, imajući u vidu da se striktno provode odredbe Zakona o javnim nabavkama. Naročito zbog toga što će kroz tu prizmu da se angažuju najkredibilniji, ali ne zbog sticanja profita, nego zbog toga da bi se na one kojima je to potrebno prenelo znanje.

Na kraju krajeva, u ovim programima učestvuju i oni koji su sastavni deo državne uprave, odnosno javne uprave, pa ako oni učestvuju u tome, zar je tada bitno, zar je tada važno da li će to oni uraditi na svom radnom mestu ili preko Nacionalne akademije za državnu upravu? Pa, jeste važno zbog toga što preko svog radnog mesta to do sada nisu mogli da ostvare. Zbog toga što do sada nisu mogli da ostvare onaj stepen edukacije koji je neophodno potreban.

Na kraju krajeva, i najvažnije, kako ćemo mi drugačije da ujednačimo upravnu praksu nego preko nacionalne akademije za državnu upravu? Kako ćemo da sprečimo različita postupanja od grada do grada, od opštine do opštine? Kako ćemo na drugačiji način da sprečimo diskriminaciju građana kojima se servisiraju potrebe od strane državne uprave? Kako ćemo to servisiranje potreba građana da podignemo na viši nivo? Upravo ovako.

Moram, gospodine predsedavajući, uvaženi narodni poslanici, drage moje kolege, da ukažem na jedan primer koji apsolutno devalvira sve ono što je rečeno od predlagača amandmana, a to je grad Užice. Tamo su na vlasti SNS i SPS zajedno sa svojim koalicionim partnerima. Te dve stranke, kao stožerne stranke su zadržale u državnoj upravi, u javnom sektoru sve one koji su prethodno bili u drugim strankama, bez obzira da li su bile pozicione ili opozicione, što znači i iz DS, iz SRS, iz SPO, iz svih stranaka koje su prethodile pre dolaska na vlast SPS i SNS, svih tih 62 ljudi koji sede u državnoj upravi, u javnom sektoru su tu unazad sedam, osam, devet, deset godina. Da li je SNS i SPS gledala pripadnost? Ne. Gledala je njihovo zalaganje, ocenjivala je njihov rad, ocenjivala je ono što podrazumeva kvalitet u radu, kvalitet u pružanju usluga građanima, servisiranje njihovih potreba i zato su ti ljudi tu. Gde je tu, uvaženi ministre Ružiću, partokratija? Gde je tu ono što nam se tako grubo inputira da radimo na nekakvom partijskom zapošljavanju? Naprotiv, ne.

Ono što takođe čini apsolutno nedopustivim ovaj amandman jeste činjenica da se samom pukom retorikom brisanja dovodi u besmisao ceo smisao zakona, odnosno cilj zakona. Zbog toga ovaj amandman u svakom slučaju ne treba prihvatiti i zbog toga treba barem onaj deo narodnih poslanika koji prepoznaje prevashodno interes građana da podrži tekst zakona onakav kakav je već definisan u ovom predlogu koji ste vi, uvaženi gospodine Ružiću, i predložili. Hvala.
Gospodine predsedavajući, stepen tolerancije koju je ispoljio prethodnik vaš, gospodin Milićević, inače član naše poslaničke grupe, se nastavlja. Mislim da je krajnje vreme da sankcionišete, shodno Poslovniku, grubo odstupanje od javnog reda.

Postaje već, ne degutantno, previše grubo, grubo i za građane Srbije i vređanje građana Srbije kada se ne govori o zakonu.

Narodni poslanik ima svoju osnovnu dužnost, dužnost da ako sedi ovde i učestvuje u raspravi, da raspravlja o onom što je tačko dnevnog reda. Populizam i politički marketing neka širi na bilo kom drugom mestu.

Mi danas raspravljamo samo o zakonu. Ako amandman na član 9. koji se odnosi na stalne programske komisije, amandman „briše se“, onda je obrazloženje zbog čega se briše, a ne zbog partokratije. Na partokratiju se poziva onaj ko je licemeran, ko je pod hipokrizijom, ko ima sopstvena iskustva kako se zaposlio, na koji način, preko koga i koja je to stranka koja mu je omogućila, ali vi to ne smete da dozvolite. Morate da reagujete na to.

Ako onaj ko sve vreme grubo krši ovaj Poslovnik se poziva na to da su mu uskraćena demokratska prava i demokratski principi, onda je to još veći stepen hipokrizije i još veći stepen licemerja.

Ja vas molim da ubuduće kada dođe do povrede člana 106. Poslovnika, koji reklamiram, reagujete tako što ćete narodnom poslaniku, ma ko to bio, pa bio i Boško Obradović, večiti velikomučenik, da oduzmete reč jer je to vaše pravo po Poslovniku. Ja vas molim da to pravo i vašu obavezu koristite. Hvala.
Zahvaljujem.

Ja se više neću javljati na ovaj način, kako bih odgovarao na besomučne besmislice i papagajske priče koje traju od početka današnje rasprave. Ali, moram da ukažem na nešto što sve vreme lebdi, a to je poverenje. Dakle, SPS ni u kom slučaju ne očekuje da joj veruju oni i onakvi koji tonom kojim danas govore iznose samo uvrede i vređaju SPS i njene članove i pristalice i građane Srbije.

Nama je važno da nam veruju oni koji glasaju za SPS, Vladu Republike Srbije i ovu vladajuću koaliciju. Zbog toga smo tu gde jesmo 27 godina, 27 godina koje sigurno grupacija koju predstavlja Boško Obradović nikada neće dočekati, daleko od toga. Dabogda da dočekaju i sledeće izbore.

Ali, ono što mi se sve vreme čini neophodno potrebnim da se kaže građanima Republike Srbije i gde se ponovo pozivam na lični, etički kodeks, jeste – zbog čega predsednik tzv. srpskog pokreta Dveri ne objasni građanima kako se on zaposlio u biblioteci u Čačku?

Da li je to isključivo zahvaljujući struci, znanju, veštinama i svemu onome što treba da ga kredibiliše da radi u biblioteci ili će to nešto drugo, ako je drugo da znamo o čemu se radi? Tada bi taj lični etički kodeks došao do izražaja, tada bi taj lični etički kodeks mogao da se prihvati kao autentični etički kodeks.

Sve to tada građani Srbije će ostati u nedoumici zbog čega neko ko stalno priča o poštenju radi nepošteno.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Mi u poslaničkoj grupi SPS nismo iznenađeni fascinacijom predsednika tzv. Srpskog pokreta Dveri prema SPS i ta fascinacija i dalje traje. Ona nije sporna.

Što se vas tiče, gospodine Ružiću, kao ministra, zaista jedno visoko priznanje da ne odgovarate na krajnje populističke izjave i ovu fascinaciju koju ste danas doživeli u Skupštini Republike Srbije, što je i odraz, na kraju krajeva, dostojanstva Vlade Republike Srbije.

Međutim, ono što zaista bode oči, a bode i oči građanima Srbije, jeste kako se to baca drvlje i kamenje na SPS, vređaju članovi SPS i rukovodstvo SPS, a da se pri tome ne objasni zbog čega se na taj način vređa i kolega narodni poslanik Srđan Nogo, čiji je otac bio upravo član gradskog odbora SPS u vreme kada je SPS upravo bila u dominaciji na vlasti. Kada sam govorio o ličnom etičkom kodeksu, evo prilike gde se taj lični etički kodeks treba prikazati, odnosno na koji način etika dolazi do izražaja.

Sledeće, SPS i mi poslanici SPS nikada sebi nećemo dozvoliti da naš vokabular bude spušten na nivo kako smo ga danas čuli od predstavnika tzv. Srpskog pokreta Dveri. Naš vokabular, u svakom slučaju, zavređuje pažnju, ako ništa drugo onda sa stanovišta dostojanstva i dostojanstvenog izražavanja, prevashodno kulturološkog karaktera. S druge strane to nismo mogli čuti. Ne želim da ni u kom slučaju poredim nas i nekog drugog ko to ne zaslužuje, jer mi imamo stabilnost. Oni koji to nemaju… Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Meni je drago što je ponovo demonstrirano nešto što ne odiše ni kulturom ni dostojanstvom. Čitanjem poruke koja je navodno sa tekstom kakav jeste samo je potvrđeno ono što sam rekao. Bukvalno je potvrđeno da stoje činjenice da ako ništa drugo, onda etika ili lični etički kodeks nalažu – ne pljuj tamo gde si bio i ne pljuj po onome što si radio. Kako si radio i šta si radio, to najbolje ti znaš.

Ako je Velja Ilić negde rekao i ako je to istina, naravno, ovo naročito podvlačim „ako je to istina“, da je rekao da je daleko boljih kandidata imalo od predsednika tzv. Srpskog pokreta Dveri prilikom zapošljavanja u biblioteci u Čačku, ako je to istina, i ako je istina da je rekao da je upravo kandidat koji je izabran dovoljan samo da briše prašinu sa knjiga, onda dolazimo u situaciju da razmišljamo o tome da li je zapošljavanje u biblioteci u Čačku bilo partokratskog karaktera ili ne. Ako nije partokratskog karaktera, utoliko bolje, ali ako jeste, onda je to svojevrstan vid licemerja koji se manifestuje u ovom visokom domu, a što ovaj visoki dom svakako ne zaslužuje.

Ne bih dalje jer sam rekao – ni SPS, ni ja, ni vladajuća koalicija nemamo nameru da se spuštamo na nivo dijaloga i komunikacije koji je daleko ispod našeg nivoa vrednosti. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Mislim da ste i ovaj put, kao i ranije, kada je u pitanju opozicija, prvo reklamiram povredu čl. 106. i 108. Poslovnika, ispoljili veliki stepen tolerancije prema narodnim poslanicima iz opozicije, a naročito stepen tolerancije tamo gde je nedopustiv.

Molim vas, gospodine predsedavajući, da imate u vidu sledeće činjenice, a to je da svi mi ovde narodni poslanici imamo svoj lični i etički kodeks, svoj moral. To imaju i ministri koji sede ovde, i gospodin Ružić i gospodin ministar LJajić. Ako je tako, a jeste tako, onda nemojte dozvoliti da neko taj moral vređa na način kako je to učinio poslanik Dveri. Reći nekome da izdaje, odnosno prodaje državu, to nije ništa drugo nego flagrantna uvreda, a uvreda samim tim i građana Srbije koji su nas birali.

Molim vas da prema onima koji licemerjem, a ovde je licemerje dostiglo svoj vrhunac, nemojte dozvoliti da to licemerje stalno bude ogledalo ove Skupštine prema građanima. To mi ne smemo da dozvolimo. Licemerje je zbog toga što upravo oni koji nas optužuju da prodajemo i da izdajemo državu ukazuju na kolegijumima i na radnim telima ove Skupštine da je opozicija ugrožena.

Da li je ugrožavanje, gospodine predsedavajući, ako neko u svom govoru, kao što je to učinio govornik, govorim govornik, izneo najdestruktivnije reči kojima se direktno vređa ugled Srbije? Srbija nikom neće biti prodata i nikada neće biti izdata. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Poštovani ministri, članovi Vlade, uvaženi narodni poslanici, poštovani građani Srbije, pre početka moje diskusije želim da istaknem da će poslanička grupa SPS u danu za glasanje podržati predloge zakona o kojima danas raspravljamo, jer to ovi zakoni u svakom slučaju zaslužuju.

U ovom, da kažem, delu diskusije koji se odnosi na ovlašćene predstavnike poslaničke grupe, ja ću se najpre odrediti prema zakonu koji se odnosi na status Nacionalne akademije za javnu upravu, a kasnije, naravno, dotaći i ostalih predloga zakona koji su tema današnje rasprave.

Danas smo čuli mnogo izjava vezanih za Nacionalnu akademiju za javnu upravu. Čuli smo i onih koji su konstruktivni i onih koji su, najblaže rečeno, nesuvisli.

Uvaženi ministre Ružiću, ovaj potez koji se vezuje za statusnu pravnu stvar, a to je status Nacionalne akademije za javnu upravu, je jedan izuzetno odgovoran potez Vlade Republike Srbije i u svakom slučaju doprinosi nemerljivo efikasnosti i racionalnosti javne uprave u celini.

Moramo da kažemo za sve one „neverne Tome“ da je ovo jedan način koji podrazumeva nastavak već započetog postupka sveobuhvatnih reformi javne uprave. Zašto govorim sveobuhvatnih reformi? Pa, mi smo već u reformskom procesu. Taj reformski proces se već nekoliko godina unazad, čak i duže, sprovodi kroz racionalizaciju javne uprave smanjenjem broja zaposlenih u skladu sa pregovorima i zaključcima koji se usvajaju zajedno sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svetskom bankom i tu postoji odgovornost Vlade Republike Srbije koju građani Srbije prepoznaju, a to je da se smanjenje broja zaposlenih ni u kom slučaju ne dovede u situaciju da to postane socijalni teret, odnosno da to bude kontrolisano smanjenje zaposlenih u javnoj upravi i da se na taj način dođe do nivoa optimalnog broja zaposlenih u javnoj upravi sa kompetencijama koje zaposleni u javnoj upravi moraju da imaju.

Ova dva zakona, o Nacionalnoj akademiji, kao i Zakon o izmeni i dopuni Zakona o državnim službenicima i te kako imaju refleksiju u odnosu na proces koji se vezuje za smanjenje broja zaposlenih, a to je svakako reformski proces. Zašto ovo govorim? Jednostavno, iz razloga što tek kada javna uprava dostigne onaj broj zaposlenih koji je optimalan za obavljanje poslova uprave, tek tada možemo pristupiti jednom pravom načinu, jednoj pravoj metodologiji usavršavanja, stručnog usavršavanja, edukovanja, odnosno sticanja određenih znanja i iskustava koji poboljšavaju kvalitet rada javne uprave.

Čuli smo dosta konstruktivnih predloga. Jedan od njih je bio taj da se edukacija može sprovoditi i na individualan način, a to znači da je svako ko je zaposlen u javnoj upravi dužan da na sam sebi radi, da se edukuje, da se nadograđuje što se tiče svojih znanja i iskustva i to je u svakoj slučaju predlog koji je za uvažavanje.

Međutim, ono što je bila kritika jeste - ako je to tako, a za šta će nam onda jedna institucija kao što je Nacionalna akademija za javnu upravu? Jedan od razloga jeste upravo taj što, bez obzira da li je zakonodavac propisao da se institucionalizuje jedan organ uprave, u ovom slučaju to jeste organ uprave, svako od zaposlenih u javnoj upravi, bez obzira da li je u javnoj upravi ili u nekim drugim sektorima, mora voditi računa o svom stručnom osposobljavanju i isticanju novih znanja i iskustava.

To daleko efikasnije i lakše može da ostvari upravo preko jedne institucije koja se time bavi, jer ako se to prepusti individualno, dolazimo do voluntarizma, dolazimo do kampanjskog rada, dolazimo do onoga što sad već ima. Pa, i sada su i do sada mogli svi zaposleni u javnoj upravi sami sebe da edukuju, da rade na svom stručnom osposobljavanju, na sticanju novih znanja i iskustava. Zašto to do sada nisu činili? Pa, ako do sada nisu činili, kako da verujemo da će ubuduće da čine? Onda je, s jedne strane, u duhu harmonizacije sa zakonodavstvom EU stvarno naša obaveza da pomognemo tom procesu sricanja znanja veština, iskustava zaposlenim u javnoj upravi upravo preko Nacionalne akademije i onda tu postoji opravdanost Nacionalne akademije.

Osim toga, ovaj zakon je, gospodine Ružiću, sa pravne prirode statusni zakon. Zašto? Pa, zbog toga što on reguliše samo status jedne institucije.

Primedbe koje su vam upućene danas želim da ne prihvatite i siguran sam da ih nećete prihvatiti kada je u pitanju organizaciona struktura Nacionalne akademije.

Naime, organi, naročito rukovodeći organi Nacionalne akademije, ne mogu biti definisani ovim zakonom. Zašto? Zato što su regulisani Zakonom o državnoj upravi. Po odredbama Zakona o državnoj upravi, direktora Nacionalne akademije postavlja Vlada Republike Srbije, takođe i njegovog zamenika. Direktor daje odgovarajuća ovlašćenja zamenicima.

Danas smo čuli sijaset razno raznih izjava koje nemaju ni činjenično, pa ni pravno utemeljenje. Upravo se sprečava ono što nam se imputira kao vladajućoj koaliciji. Neće ovde biti partokratije, neće ovde biti stranačkog uticaja, niti billo čega, zbog toga što se na pijedestal stavlja struka i zapošljavanje na zaslugama.

Zapošljavanje na zaslugama podrazumeva da svaki zaposleni, bez obzira da li je kandidat za zapošljavanje ili želi da napreduje u svojoj profesiji, mora to zaslužiti. Mora to zaslužiti, prevashodno, kroz vrednovanje njegovog rada, a vrednovanje njegovog rada podrazumeva i vrednovanje njegove mobilnosti na radu. Ako je to tako, a jeste tako, onda se daje jedna sveobuhvatna ocena da li on uopšte može da radi u javnoj upravi, kako bi servisirao potrebe građana. Zašto? Zbog toga što je javna uprava jedan od osnovnih servisa građana Republike Srbije i svake države koja na javnoj upravi zasniva zadovoljenje potreba građana. To nisu samo ekološke i komunalne potrebe, to su i potrebe koje se vezuju za prostorno planiranje, za sanitarne potrebe itd, itd. Mi moramo, hteli, ne hteli, da vodimo računa o zadovoljenju takvih potreba i ova dva zakona upravo u tom pravcu čine delotvornim javnu upravu.

Sledeće što se mora istaći i što niko danas u diskusijama nije istakao a, kako bi se to reklo pežorativno, iz aviona se vidi, ako ništa drugo, donošenjem ovih zakona se ujednačava upravna praksa. Kao što imamo neujednačenu sudsku praksu, tako smo imali još više neujednačeniju upravnu praksu, jer se na jedan način postupa u Beogradu, na drugi način u Smederevu, na treći u Nišu, četvrti u Užicu itd, itd.

Znači, imamo situaciju u kojoj ako ne dođe do ujednačavanja upravne prakse i ako ne dođe do standardizacije rada kada su u pitanju službe državne, odnosno javne uprave, onda ćemo dolaziti do toga da građani izražavaju i dalje opravdano nezadovoljstvo prema onom segmentu države, odnosno institucija države, prema kome to nezadovoljstvo ne sme da se ispoljava zbog toga što potrebe građana moraju da se zadovolje.

Inače, ono što ove zakone čini kvalitativnim zakonskim rešenjima podrazumeva još nešto, a to je da se, kada su u pitanju državni službenici, ni u kom slučaju ne favorizuju samo zaposleni, već svi oni koji pretenduju da u sistemu državne, odnosno javne uprave, ostvare nekakav svoj potencijal. Prevashodno stručni, iskustveni, zasnovan na znanju, a posle toga i onaj koji se vezuje za tzv. lični, etički stav prema građanima Srbije, a to je da građani Srbije ne mogu biti diskriminisani u ostvarenju svojih prava. To ovakvim sistemskim rešenjima svakako neće biti dozvoljeno.

Kada su u pitanju programi i kada su u pitanju programski saveti, odnosno saveti koji će se kao delovi organizacije nacionalne akademije ustrojiti ovim zakonom, u svakom slučaju treba istaći da nacionalna akademija za javnu upravu nije visokoobrazovna ustanova, niti je to tendencija zakonodavca, niti to treba da bude. Nacionalna akademija služi samo za stručno usavršavanje i obrazovanje, odnosno sticanje novih znanja i iskustava.

Na nacionalnoj akademiji se ne dobija diploma fakulteta. Na nacionalnoj akademiji se dobija odgovarajuća potvrda da je zaposleni dostigao onaj nivo znanja i iskustava koji ga kredibiliše da može da obavlja svoju funkciju, odnosno da radi svoj posao.

Ono što se vezuje za visokoobrazovne ustanove, ostaje na visokoobrazovnim ustanovama i tu apsolutno nema nikakvih dodirnih tačaka, osim jedne, a ta jedna podrazumeva da nacionalna akademija za javnu upravu može da angažuje i visokostručne ustanove, dakle i fakultete i visoke škole i naučno-istraživačke institucije u cilju omogućavanja što lakšeg stručnog osposobljavanja zaposlenih i to je apsolutno legitiman način kako se dolazi do stručnog znanja, usavršavanja ili osposobljavanja. Zašto? Naročito zbog toga što je u samom početnom stadijumu rada nacionalne akademije za javnu upravu, neće imati nacionalna akademija za javnu upotrebu onaj potreban kadar sa onim profilom koji je neophodno potreban da se što pre sprovede ovaj postupak edukacije, odnosno stručnog osposobljavanja i usavršavanja.

Dalje, nacionalna akademija u ostvarenju svog cilja zbog kojih se ustrojava i sistematizuje ima obavezu da sarađuje i sa onima za koje se može verovati i za koje se sa sigurnošću može oceniti da takođe daju podstrek u stručnom osposobljavanju i usavršavanju. To su sami zaposleni. NJih nikako ne treba zaboraviti i njih nikako ne treba eliminisati iz ovog edukacionog procesa. Zbog čega? Zbog toga što upravo službenici u javnim upravama, koji su već dostigli određeni nivo znanja i iskustva, ta znanja i iskustva mogu da prenose na one koji ta znanja nemaju.

Stara mudra izreka Jovana Jovanovića Zmaja kaže: „Nije znanje znati, već je znanje znanje dati“, a u ovoj situaciji upravo ovim zakonima se omogućava da i oni koji su zaposleni u javnoj upravi to znanje mogu da prenesu na one kojima je to znanje neophodno.

Rekao sam već da, kada je u pitanju Zakon o izmeni i dopuni Zakona o službenicima, to je u svakom slučaju komplementaran zakon ovom Zakonu o nacionalnoj akademiji za javnu upravu. Komplementaran je zbog toga što ova dva zakona moraju jedan drugog pratiti, jer se i službenici moraju u svakom slučaju podvesti pod edukaciju koja se ovde ustrojava, odnosno koja se ovde sistematizuje i onda je ovim odredbama zakona vrlo jasno i precizno definisano šta to podrazumeva obaveze zaposlenih, šta to podrazumeva obavezu rukovodilaca da se edukuju, da se i oni podvedu pod program daljeg stručnog usavršavanja i obrazovanja. Mislim da u tom pravcu ni u kom slučaju ne treba imati kritički stav kada su u pitanju izmene odredaba Zakona o službenicima, odnosno o službenicima u javnoj upravi.

Gospodine Ružiću, mi smo nedavno, pre nekoliko dana kao pripadnici, odnosno članovi delegacije prisustvovali jednoj interparlamentarnoj konferenciji u Crnoj Gori, koja se bavila državnom upravom i javnom upravom u zemljama koje su kandidati za članove EU. Tu smo došli do nečega što su u stvari zaključci koji se mogu izvesti iz analize ovih zakona o kojima danas raspravljamo, a to je da državna i javna uprava moraju biti zasnovana na dva principa ili dva načela. Prvi princip ili prvo načelo jeste profesionalnost, a drugi princip ili drugo načelo jeste depolitizovanost, odnosno eliminisanje onoga što ovde kao mantra u Skupštini Republike Srbije postoji već duže vreme, a to je partokratija.

Zemlje koje vrednuju upravo te principe su dale i te kako mogućnosti u svojim zakonodavstvima da prepoznamo šta je to što je dobro i da primenimo u našem zakonodavstvu i mi to danas i činimo i zbog toga imate podršku oba ministra koja su predstavili u uvodnim izlaganjima ove zakonske projekte onakvim kakvi jesu.

Što se tiče Zakona koji je u uvodnom delu obrazložio ministar LJajić, a odnosi se na Zakon o elektronskom dokumentu, o elektronskoj identifikaciji i uslugama od poverenja u elektronskom poslovanju, ja u ime poslaničke grupe SPS moram da kažem da je to jedan kvalitativan pomak napred, da se na taj način omogućava da se još efikasnije, a naročito kroz elektronsku upravu, poboljšaju uslovi da se građanima zadovolje sve one potrebe koje građani traže, odnosno koje od nas zahtevaju. Zašto? Zbog toga što ta elektronska identifikacija, o kojoj ste vi, gospodine LJajiću, govorili, čini nešto što do sada nismo imali u sistemu državne uprave. I elektronski potpis i elektronski pečat u svakom slučaju predstavljaju rešenja koja su ne samo avangardna rešenja, već rešenja koja u praktičnom smislu omogućavaju znatno brži saobraćaj, neuporedivo brži način servisiranja potreba prema građanima, a samim tim olakšavaju, pojednostavljuju posao u javnoj upravi i ono što je najvažnije kada je u pitanju cilj ovog zakona, a to je smanjenje troškova, o čemu ste detaljno dali i razloge gde je to što se vezuje za racionalizaciju, odnosno ekonomičnost i smanjenje troškova, tako da to zaista ne bih ponavljao i nikad se ne ponavljam i to ne želim ni danas da činim.

Ono što želim na kraju da istaknem jeste sledeće. Ovo je samo početak jednog daljeg rada i uveren sam da će i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, kao i vaše ministarstvo, gospodine LJajiću, na ovom poslu nastaviti još intenzivnije. Ovo je samo početak nečega što mi moramo da prihvatimo kao našu obavezu.

Nakon usvajanja ovog zakona vi kao ministar u svakom slučaju ćete imati obavezu da donesete niz podzakonskih akata, naročito kada je u pitanju Nacionalna akademija za javnu upravu, podzakonskih akata koji se vezuju za ono što omogućava uspešniju organizacionu strukturu Nacionalne akademije, podzakonskih akata kojima će se definisati način kako doći do što boljih rešenja kada su u pitanju personalna rešenja u programskom savetu, gde će naročito biti potrebno izvršiti pravilnu selekciju onih koji sa stanovišta struke mogu da budu članovima programskog saveta i ostalih tela u okviru Nacionalne akademije.

Mislim da će to biti jedan zadatak koji, u svakom slučaju, zavređuje najveću pažnju isključivo iz razloga što upravo oni koji imaju najviši kredibilitet u struci, moraju biti tu zastupljeni, bez obzira da li se radi o pojedincima ili se radi o visokoobrazovnim institucijama, odnosno naučno-istraživačkim institucijama i drugim onim faktorima koji se mogu naći u ovom sistemu stručnog osposobljavanja i obrazovanja.

Još jednom ponavljam da ovi zakoni ne zavređuju ništa drugo nego da budu podržani i biće podržani, nadam se, od svih poslanika koji o ovim zakonima razmišljaju na način koji podrazumeva pragmatično razmišljanje. Zbog toga sam siguran da će ovi zakoni biti usvojeni u danu za glasanje. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Mi u Poslaničkoj grupi Socijalistička partija Srbije nismo iznenađeni kad se neko javi nešto da kaže, a ne kaže ništa. A ono što kaže, nema veze sa temom, odnosno sa tačkom o kojom raspravljamo. Tako da u tom pravcu iznenađenje ne postoji.

Ali, postoji nešto na šta mora da se odgovori, a to su neistine. Ako govorimo o samom zakonu, da počnemo od toga, govornik reče da se urušava sistem prosvete odnosno osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Kakve to veze ima sa Nacionalnom akademijom za javnu upravu? Apsolutno nikakve.

S druge strane, govorimo o nekoj krađi, pa bih podsetio onog ko ukazuje na tu krađu – šta je to bilo posle 2000. godine, kroz pljačkaške privatizacije, kad se krađa ne može meriti novcem, kada je opustošena privreda po zakonu koju su gospoda doneli, Zakon o privatizaciji, a kad govorimo o nepotizmu i o zapošljavanju, onda moram da ukažem na nešto što bi možda moglo da podseti gospodina Živkovića.

Gospodine Živkoviću, da li je vaša supruga bila zaposlena u Sekretarijatu za zakonodavstvo…
… kad ste vi bili premijer?
Ne želim ni u kom slučaju da izazivam polemiku, ali samo iznosim činjenicu.
Da ne bi hipokrizija vladala ovim parlamentom i ovim zasedanjem, onda onaj ko inputira nešto drugome, treba da pođe od sebe, jer si pred ogledalom najčistiji. Kad se pogledaš u ogledalo, znaš ko si i šta si. A onda to ogledalo kaže nešto sasvim drugo u odnosu na ono što govornik priča. Pa zato i podsećam da li je supruga gospodina bila sekretar Sekretarijata za zakonodavstvo u vreme kada je on bio predsednik Vlade… (Isključen mikrofon.)
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Reklamiram član 27. Poslovnika, imajući u vidu da se sada u zadnje vreme dešava nešto što se ne sme dozvoliti u ovoj Skupštini.

Pre svega, svaki narodni poslanik mora da zna Poslovnik. Onaj ko ne zna Poslovnik, to je njegov problem, ali onaj ko zna Poslovnik a zloupotrebljava Poslovnik, onda to podrazumeva da morate da reagujete. Reakcija podrazumeva primenu odredbama Poslovnika, i to dosledno, i to ne samo opomenom, već i sankcijama koje Poslovnik propisuje.

Ovde imamo i te kako flagrantna kršenja Poslovnika, koja podrazumevaju da se vrši opstrukcija rada ovog parlamenta. Mislim da ni u kom slučaju naš odnos prema parlamentu, a samim tim i odnos prema građanima, ne sme da bude takav da slika iz ovog doma ode na način, kako ne treba da ide, a to je urušavanje dostojanstva ovog doma i povreda dostojanstva građana koji su nas delegirali i birali da budemo ovde.

Ja vas molim da o tome ubuduće vodite računa i da zloupotrebe, u ovom slučaju procesnih ovlašćenja, a to su poslovnička ovlašćenja, strogo kažnjavate. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Onako kako je ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS juče istakla, stoji stav poslaničke grupe SPS da ćemo mi podržati izmene i dopune zakona o kome danas raspravljamo.

Za razliku od onih koji ispoljavaju veliko nezadovoljstvo zbog ovog zakona, treba ukazati na neke činjenice i dati jedan pravni okvir svemu ovome o čemu mi diskutujemo, razmenjujemo mišljenja i tražimo najbolja rešenja. Naravno, nadam se da će ta najbolja rešenja biti definisana i, eventualno, prihvatanjem određenih amandmana, a poslanička grupa SPS je u tom smislu dala svoj doprinos tako što je predložila amandmane za koje smatramo da po kvalitetu svakako mogu značajno doprineti predloženom zakonu i izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

Treba poći od nečega što teško ko u ovom parlamentu može da dovede u sumnju, a to je činjenica da mi imamo jednu obavezu koja je proistekla iz SSP, iz Sporazuma o pridruživanju. Pravnički postoje polemike da li je taj Sporazum obavezujućeg dejstva ili ne, ali politički postoji nešto što, naravno, ja kao pravnik imam svoj stav u tom pravcu i smatram da on u svakom slučaju kao jedna vrsta ugovora ima obavezujuće dejstvo. Međutim, odustajanje od SSP podrazumeva odustajanje od EU, podrazumeva odustajanje od svega onoga što je i ova Vlada, pa čak i prethodna Vlada učinila da bi se što više približili EU i konačno postali punopravna članica EU. Da li je to cilj? Naravno da nije i bilo ko ko ima i malo svesti o ovom predloženom tekstu zakona, sigurno će podržati ovakav stav.

Drugo, u članu 85. Ustava Republike Srbije stoji da strana i fizička lica mogu sticati pravo svojine nad nepokretnostima, poljoprivredno zemljište jeste nepokretnost, u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorima, SSP nije ništa drugo nego međunarodni ugovor. Taj međunarodni ugovor je definisao odgovarajuće obaveze. Da li je on dobar? Ne, sigurno da nije. Godine 2008. kada je taj ugovor zaključen, zaključili su ga drugi politički faktori, to nije bila SPS, to nije bila ni SNS, jer nije ni mogla da bude, fizički nije mogla da bude, objektivno nije mogla da bude. Samim tim, nije ni u kom slučaju u političkom smislu reči prisutan politički trijumfalizam. Mi ne seirimo nad tim što nismo potpisali taj Sporazum, a sigurno ga ne bismo potpisali zbog toga što je loš, ali oni koji su ga potpisali, u svakom slučaju, danas ne bi trebali da hipokriziom kritikuju predloženi tekst zakona zato što su umesto jednog dobrog pregovaranja pristupili, verovatno servilnošću, nečemu što sigurno, danas vidimo, nije u interesu države Srbije i nije u interesu građana Srbije. Ponavljam, mi nismo ni u kom slučaju nastrojeni da seirimo ili da kažemo sada trijumfalistički – ne, to nije naš. Imamo nasleđenu obavezu, ta nasleđena obaveza podrazumeva da je moramo ispuniti i mi to danas činimo.

Drugo, takođe je činjenica koja neće moći biti dovedena u sumnju, a to je da ovde nikakvog prizvuka o nekoj diskriminaciji kada su u pitanju države i državljani drugih država nema. Zašto nema? Zbog toga što smo mi u odredbama Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, kao nekog krovnog zakona, da podsetim, svi ostali zakoni su leks specijalis u odnosu na Zakon o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, definisali pitanja mogućnosti sticanja svojine na nepokretnoj imovini. Govorim – na nepokretnoj imovini, jasno se distanciram od poljoprivrednog zemljišta, iako je poljoprivredno zemljište po svojoj pravnoj prirodi i karakteru nepokretna imovina, ali u pravo je država Srbija dala klauzulu najpovlašćenijih nacija kada su u mogućnosti sticanja prava svojine nad nepokretnostima u Srbiji aktuelna. To je već unazad devet, deset godina prisutno. Ko su te najpovlašćenije nacije? To su SAD, to je Velika Britanija, to je Holandija i to je Japan. Gde je onda tu diskriminacija u odnosu na ovo što mi danas radimo? Gde je tu nekakva razlika?

Drugo, razmenjivanjem nota između Srbije i drugih država, te druge države su takođe po tim notama stekle pravo da mogu postati vlasnici nepokretne imovine na teritoriji Republike Srbije. Da podsetim ko su to – Portugalija, Francuska, Češka, Grčka, Norveška. Da li su to sve zemlje EU? Jesu. Opet, u čemu je onda razlika, da li ima neke razlike? Ovo već postoji, ovo je već aktuelno.

Dalje, ono što ne menjamo, nego želimo samo da ispunimo obaveze koje su nam drugi nametnuli, a to što su nam nametnuli ne znači da smo srećni zbog toga, već ono što moramo da uradimo uradićemo kao odgovorna Vlada i odgovorna država, prema svim onim relevantnim činiocima sa kojima moramo da sarađujemo da bi ušli u EU, ma koliko se to nekom sviđalo ili ne sviđalo. Ono što ovaj zakon zaista definiše na dobar način, to su restrikcije.

Danas se niko od diskutanata nije dotakao jedne činjenice koja je čisto pravne prirode, a to je da su svi ovi uslovi, koji moraju biti ispunjeni, postavljeni u kumulaciji. Šta to znači? To znači da nijedan od ovih uslova ne može biti samostalan i dati mogućnost ili osnov za sticanje prava svojine, već su svi uslovi predviđeni tako da bukvalno svi do jednog moraju da se ispune da bi došlo do pravne posledice, a pravna posledica jeste sticanje prava svojine stranog državljanina na teritoriji Republike Srbije.

Da li postoji veliki broj onih koji će ove uslove ispuniti? Neće, ne postoji. Da li postoji interes? To je neko drugo pitanje, na koje ni u kom slučaju ova Skupština ne treba da daje odgovor, jer je zakon samo postavio pravni okvir da bi se ta prava mogla ostvariti.

Ono što je takođe važno, ovaj zakon podrazumeva da se sticanje prava svojine od dana donošenja zakona može steći pod ovim uslovima. Znači, ubuduće, profuturo, a ne unazad. To znači da će ovi uslovi, koji su definisani ovako kako su definisani, moći biti ispunjeni tek ako prođe veliki vremenski period. Dakle, poprilično dugi vremenski rokovi.

Međutim, ministre, ono što želimo, naročito ja kao govornik i kao član SPS-a, želim iskreno da doprinesem da se ovaj zakon poboljša po kvalitetu i želimo dobronamerno vama da sugerišemo, a to je da prihvatite naše amandmane koji idu u dva pravca. Jedan pravac je da se dodatno zaštiti interes Srbije, interes građana Srbije i teritorije Srbije. To podrazumeva da se spreči kupovina zemljišta u pograničnom području.

Šta to znači? Mi već imamo zakonsku regulativu koja podrazumeva da domaći državljani ne mogu sticati niti kupovati nepokretnosti u izgradnji koja podrazumevaju lociranje na graničnim područjima, a to znači da se nalaze uz granicu sa stranim državama, susednim državama. Ako je to tako, a jeste tako jer je zakon propisao tu udaljenost na deset kilometara, onda bi to isto pravilo trebalo da važi i za strane državljane.

Šta to znači? To znači da ne može steći pravo svojine na katastarskim parcelama koje su na bližoj udaljenosti od deset kilometara do granice. U suprotnom dolazimo do jedne opasnost, opasnosti da dođe do povrede i teritorijalnog integriteta, pa čak i ugrožavanja nekih drugih interesa države, imajući u vidu da ukrupnjavanjem zemljišta koje može da bude u prometu ne bude samo onaj korpus u površini koji je dozvoljen za sticanje prava svojine na dva hektara, nego značajno više. Automatski na taj način otvaramo vrata mogućnostima da neko u Crnoj Gori, u Rumuniji, u Bugarskoj itd, pretenduje na to zemljište kao svoje i na taj način dovodimo celu državu u jedan stepen ozbiljnije opasnosti.

Nadam se da ćete ovaj amandman prihvatiti, pošto nije jedini, ima ih sličnih, mislim da je i narodni poslanik Marijan Rističević sličan amandman istakao kao i poslanička grupa SPS.

Drugi pravac razmišljanja u smislu poboljšanja kvaliteta ovog zakona kroz amandmane jeste formiranje fonda, fonda u kome će se slivati odgovarajuća novčana sredstva po pravu preče kupovine. Zašto? Zato što je dobro rešenje koje ste predvideli da država Srbije ima pravo preče kupovine i to nije sporno. Ali, to zemljište koje se dobije po pravu preče kupovine treba da bude namenski opredeljeno, a mi u poslaničkoj grupi SPS-a smatramo da bi najbolje rešenje bilo da se to zemljište omogući da ga pribave oni kojima je i najpotrebnije. To su mladi bračni parovi, mladi poljoprivredni proizvođači, oni koji od poljoprivrede žele da dobiju osnovni izvor egzistencije sa pravom na ljudski prosperitet i odgovarajući standard. Mislimo da je to i sa humanističkog stanovišta i sa socijalnog aspekta, gde ćemo rešavati mnoga druga pitanja, i te kako značajno.

Iskreno vas molim da ovaj amandman ozbiljno uzmete u razmatranje, jer on sigurno doprinosi rešavanju određenih pitanja koja na svaki način trebaju da budu rešena što pre, a čisti sumnjam da je iko u ovoj Skupštini protiv rešavanja tih pitanja koja su prevashodno socijalnog karaktera.

Na samom kraju, želim da ukažem na još jednu činjenicu koja takođe afirmiše ono što je vezano za odredbe ovog zakona. Na samom početku sam rekao da postoje različita pravna razmišljanja o obaveznosti ustavnosti ili neustavnosti. Ja sam stav u ime poslaničke grupe SPS-a izneo jasno. Dozvoljavam da, naravno, mi pravnici sučeljavamo mišljenja kada su u pitanju pravna uporišta, ali uporište za ovaj zakon jeste Ustav. Ponoviću, uporište za ovaj zakon jeste i obaveza proistekla iz ugovora. Ugovor je na snazi i ugovor se zove SSP. Dok je god na snazi, on proizvodi pravno dejstvo. Kad proizvodi pravno dejstvo, to znači da se obaveze moraju izvršavati onako kako su propisane.

U situaciji da biram između SSP, EU ili izolacije od EU, poslanička grupa SPS nema dilemu, podržaćemo i ovaj zakon, podržaćemo obaveze, izmirenje i izvršenje obaveze iz SSP-a i u danu za glasanje glasaćemo. Zahvaljujem vam se na pažnji.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Mislim da ste povredili član 27. Poslovnika, koji vas obavezuje na primenu Poslovnika kada je rukovođenje raspravom i održavanje reda na Skupštini, a mi, poslanici, moramo biti dosledni samo prema Poslovniku, prema ničemu drugom, a to podrazumeva da ne možemo zloupotrebljavati Poslovnik niti ovlašćenja iz Poslovnika.

Konkretno, radi se o tome što na vaše obrazloženje zbog čega smatrate da niste povredili Poslovnik nije dozvoljena replika, nije dozvoljeno da se vama bilo ko od poslanika obrati replicirajući i zloupotrebljavajući Poslovnik, dajući neke druge činjenice koje izlaze iz okvira povrede Poslovnika i vi ste to tolerisali, to nije sporno.

Mislim da u smislu člana 27. Poslovnika svi mi zajedno, bez obzira kojoj poslaničkoj grupi pripadamo, moramo raspravu primeriti, pre svega primeriti kulturi, primeriti pre svega dostojanstvu, jer mi oličavamo dostojanstvo ove Skupštine, mi oličavamo dostojanstvo ovog parlamenta i u tom duhu da vodimo diskusiju.

Ono što je najvažnije, moramo da poštujemo kako sebe, tako i funkciju predsedavajućeg koji održava red i koji mora da održava red na ovoj Skupštini. Vama hvala na toleranciji koju ste u ime svih nas poslanika ispoljili, bez obzira na ono što ste imali kao priliku i da pretrpite. I to je oličenje dostojanstva ove Skupštine preko vas i vašeg ponašanja. Hvala vam.