Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo, u članu 46. stav 1. predviđa se da lice na koje se lično odnosi informacija podesna da povredi njegovo pravo ili interes može od odgovornog urednika zahtevati da, bez naknade, objavi odgovor u kome ono tvrdi da je informacija neistinita, nepotpuna ili netačno preneta.
Ovde u stavu 1. reči "podesna da povredi njegovo pravo ili interes" predlažem da se brišu, jer je diskutabilno objašnjenje šta je to podesno da povredi pravo ili interes čoveka o kome je informacija preneta. Možemo da očekujemo da će tu biti dosta zloupotreba, pogotovu što o tome odlučuje urednik ili novinar koji je takvu informaciju inače preneo. Da bi se izbegle zloupotrebe, mislim da bi trebalo prihvatiti ovakav amandman.
Dame i gospodi, pred nama je zakon o javnom informisanju, koji bi trebalo da pokaže stepen demokratizacije društva, ljudskih sloboda, građanskih prava i što je najkomičnije ili tragičnije, kako već hoćete, donosimo ga u uslovima potpune blokade građanskih prava i sloboda - u uslovima vanrednog stanja. Donosimo ga kada nema prenosa skupštinskih zasedanja, kada je potpuni mrak u medijima u Srbiji.
Ovde je neko rekao da je bolji bilo kakav zakon nego nikakav. Mi smo imali u suštini vrlo dobar zakon o javnom inormisanju. On je kritikovan kao represivan od onih koji su želeli da dobijanjem para iz inostranstva mogu da plate i pričaju šta hoće i pišu o sopstvenoj državi, sopstvenom narodu, u uslovima preteće agresije NATO-pakta. Imali smo taj zakon i ukinuli smo ga početkom 2000. godine. Dve godine mi nemamo nikakav zakon.
Danas nam se ovde nudi drugi zakon, ali u suštini javno informisanje, koje danas imamo u Srbiji, pre svega se zasniva na medijskoj i političkoj manipulaciji masa. Da li će ovaj zakon to promeniti? Svakako da neće, zato što su dva razloga koja tu postoje. Jedan je što ovaj zakon očigledno Vladu previše ne interesuje, evo gospodin Korać je sada stigao, a gospodin ministar ima Odbor za zaštitu Sremskih Karlovaca. Važniji je Odbor za zaštitu Sremskih Karlovaca od zakona o javnom informisanju, a potpisao ga je zakon Dušan Mihajlović, ministar policije. Nešto o slobodi tu veliko ne može biti reči.
Dva su razloga zbog čega je javno informisanje na neki način politička manipulacija masama u našoj zemlji. Jedan razlog je što su novinari, pre svega zbog para, često skloni da svoje mišljenje podrede tuđem mišljenju i za svoje mišljenje da idu u centre političke moći. Ti nvinari svakako pljuju na svoj novinarski kodeks, ne zaslužuju da se bave ovom profesijom.
Drugi razlog što mislim da je danas na delu medijska manipulacija jeste to što imamo vrlo velike pritiske političkih moćnika na medije. Situacija je apsurdna, privatni mediji su najviše režimski u našoj zemlji. Mi imamo Pink i BK televiziju koji su fantastično režimski. Imamo Pink koji snima rušenje mafijaškog tržnog centra u Šilerovoj ulici, pokazujući da se on ruši zbog toga što je bespravno građen, a koliko nam je poznato i Pink je bespravno građen.
Međutim, kada je u pitanju manipulacija i korišćenje tog medija u političke svrhe onda nije bitno da li je bespravno ili pravno izgrađen. Prema tome, suština u ovom poređenju i merenju da li ćemo doneti zakon, jeste da merimo da li su prava o javnom informisanju važnija od prava ličnosti da se zaštiti od klevete, od dezinformacija i mi sada omogućavamo prevagu na tu stranu da je važnije imati informisanje.
Sve bi to bilo u redu, kada bi to javno informisanje stvarno bilo istinito i pravovremeno. Međutim, mi to u Srbiji, s obzirom na potpunu politizaciju prostora, ne samo medijskog, nego ukupnog prostora Srbije, još dugo, dugo nećemo imati.
Dame i gospodo, ove izmene i dopune Zakona o budžetu jednako su rasipne, nedomaćinske i nerealne, kao što su bile i u novembru. Tu se ništa suštinski nije promenilo u odnosu i shvatanjima. Jasno je da je ovo, na neki način, iznuđeno zbog Ustavne povelje, ali suština ovog budžeta je ostala potpuno ista. Opozicija i SRS u tom smislu imaju bar tri valjana razloga da budu zadovoljni.
Jedan razlog je što se za svega tri i po meseca pokazuje ispravnost nekih naših stavova u novembru, kada smo ukazivali da predviđen rast cena neće biti takav, oko 9%, sada priznaju da će biti 11% i više; takođe, kada smo ukazivali da rast bruto društvenog proizvoda ne može biti 5%, sada se spušta na 3,5 do 4,5% i kada smo ukazivali da će doći do daljeg porasta nezaposlenosti i pada proizvodnje.
Drugi razlog zbog koga možemo biti zadovoljni je što je ovaj budžet toliko rasipan da, gledajući ove silne nule, bilo šta da dodirnemo, nećemo pogrešiti ako kritikujemo.
Treći razlog, zbog koga možemo da budemo zadovoljni, ali nismo i sigurno ne možemo biti srećni, jeste da će ovakvim odnosom javne potrošnje prema ovoj državi Srbija ući u još težu situaciju. To normalno ne želi niko, ni vlast ni opozicija, ali su ovi parametri toliko evidentni i jasni da će i laik shvatiti da pokrivajući ovaj deficit, privatizacijom od 12,5 milijardi - za jedan Sartid dobija se 1,2 milijarde dinara, što znači da za pokrivanje malog dela deficita od 48 milijardi vi ulažete deset Sartida - ubijate supstancu, a da ne govorim o tome da li će uopšte biti mogućnosti da se sve to skupi ili da se da u javnu potrošnju, koja je 50% od bruto društvenog proizvoda, što je potpuno nerealno.
Možemo u javnu potrošnju uložiti sve, ali šta ćemo jednog dana kada ubijemo tu kravu koja nam daje mleko, a to je privreda i proizvodnja. Šta će se onda desiti kada stignu ove naplate za međunarodne kredite, koje podižemo odnosno vi u naše ime i u ime svih građana? Šta će se desiti kada dođe naplata kamata i glavnice, a proizvodnja bude sve niža i niža? Koju ćemo priču onda pričati i kako ćemo to upakovati, kao što stalno pakujemo i u novembru i danas - da je to neminovnost, da to mora, da to ne može drugačije.
Javna potrošnja, koliko god da date, neće biti dovoljno. Uvek će se naći neko ko će reći da je to malo, da je to neophodno, stotinu razloga. Ali, da li smo ikad doživeli da ovde dođe Vlada, ministri i objasne šta su učinili u racionalizaciji u nekom svom sektoru. Ja sam iz zdravstva. Konkretno, imao bih hiljadu razloga da kukam i da kažem da su male plate, nema para, lekova itd. Ali, šta dobijam time?
I danas ću da kažem da u zdravstvu dalje ima i ogromnog prostora za racionalizaciju: da se uštede pare i prebace privredi, da se ulažu u nova mala i srednja preduzeća; imamo preko 10% nemedicinskog osoblja zaposlenog u zdravstvenim ustanovama, majstora, službenika, koji su višak, to garantujem, u svakom medicinskom centru. Niko neće da uđe u taj problem da to rešava. Uvozimo skupe aparate i daju se milioni dinara za njihov uvoz zbog 5-6 pacijenata, kao pratimo neka svetska dostignuća.
To ne može biti dobro. To treba, to je neophodno, svaka država bi volela to da ima. Da li su naše mogućnosti da to imamo, to je glavni problem. Jednog dana ćemo sigurno zbog toga debelo ispaštati.
Tu racionalizaciju je u obavezi svaki ministar da sprovede, da dođe ovde. I naš ministar poljoprivrede se bavi politikom. On raspravlja o političkim strankama, kriminalu, raspravlja o svemu, samo se ne bavi poljoprivredom; on ne raspravlja da seljaci bacaju mleko u jendek, da će stoku uništiti seljaci zato što se ne isplati, što je cena otkupa svinjskog mesa 35 dinara, dok je proizvodnja kilograma sigurno 50 dinara, to kažu. On o tome ne priča.
Prema tome, ogroman je prostor za racionalizaciju. Mi se moramo uštedama baviti, štednjom. Dakle, 50% javne potrošnje uništiće ovu državu. Okrenimo se proizvodnji, okrenimo se tome kako da uštedimo, a ne ovako rasipan budžet da donosimo, koji je i za daleko bogatija društva neodrživ i nerealan.
Dame i gospodo, ovde je ponovo polemika oko člana 18. i dodavanja tačke 5), gde je amandmanom predviđeno da pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu ostaje u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja.
Vidite, vrlo je tanka žica po kojoj idemo između dehumanizacije društva ili obezbeđivanja sredstava za neke druge namene i održavanja jednog humanog društva, u kome je specijalna briga o tim ljudima, koji su svi penzioneri, da im se obezbedi tuđa nega i pomoć za njihov život dostojan čoveka.
Prema tome, do sada je bila takva praksa. Sada se već dve i po godine permanentno ide na ukidanje nekih prava, što je specifičan vid dehumanizacije društva, pa i ovaj zakon je očigledno jedno smanjivanje i ukidanje prava građana, a sa druge strane, siromaštvo je sve veće. Bilo bi logično da za ove dve i po godine, sa ukidanjem prava i povećanjem dobijanja sredstava na nekoj drugoj strani, građani mogu sopstvenim sredstvima da nadoknade ono što im je država u nekom prethodnom periodu obezbeđivala.
Prema tome, tuđa nega i pomoć ne može se svrstavati, sa jedne strane, nikako u neku zdravstvenu zaštitu, jer to de fakto nije nikakva zdravstvena usluga, nego je to samo pomoć onim licima koja su u takvom stanju da ne mogu sama da brinu o sebi, a sa druge strane, nije to ni socijalna pomoć, pogotovu se ne može svrstati u to da ti ljudi dožive da postaju socijalni slučajevi, kada oni to de fakto u mnogim slučajevima nisu.
Ali ovde se pojavljuje još jedan dodatni problem, jer ova priča o tome da će se to prebaciti u neki drugi sistem, dokazuje da je taj drugi sistem (da li je u pitanju Zakon o socijalnoj zaštiti ili Zakon o zdravstvenom osiguranju) morao biti upakovan u paket zakona, da mi dođemo u situaciju da možemo da raspravljamo i čujemo mišljenja i drugih, koji sada raspravljaju o zakonima o zdravstvenom osiguranju ili socijalnoj zaštiti.
Tada bi se ovde mogle iskristalisati priče gde stvarno, realno ta tuđa nega i pomoć treba da pripada. Ovako, bojim se da je ovo polako isključivanje mogućnosti uopšte da građani sutra imaju tuđu negu i pomoć, jer ako se ona izbaci iz penzionog osiguranja, teško da će neko prihvatiti da je uključi u neki drugi zakon.
Prema tome, jasno je da nije logična priča da se to izbaci iz ovog sistema, pošto je dobijanje sredstava apsolutno iz istog izvora. Prebacivanjem na budžet, a skidanjem sa fonda, ne dobija se suštinski ništa, samo što se polako priprema teren da se to pravo praktično građanima ukine.
Dame i gospodo, Srbija se danas nalazi u velikoj političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i moralnoj krizi. Period ove vlade karakteriše previše obećanja, a premalo ostvarenih obećanja; karakteriše previše demagogije, a premalo demokratije; previše mržnje, a premalo tolerancije; previše isključivosti, a premalo dijaloga; previše vlastoljublja i destrukcije i previše bavljenja samim sobom.
Danas je u Srbiji sve ispolitizovano. Umesto depolitizacije društva, doživeli smo potpunu politizaciju zdravstva, školstva, sudstva, policije, ljudske nesreće, života, svega. Umesto da ljude delimo na dobre i loše, danas ih delimo prema pripadanju političkim strankama. Ovoj vladi važniji je bio progon političkih protivnika i neistomišljenika, umesto borbe protiv organizovanog kriminala. Upozoravali smo vas dobronamerno na ekalaciju mafije, vi niste verovali. Sad kada se desio zločin, sada ste shvatili koliko je to zbiljno.
Danas predlažete novog mandatara, opet je u pitanju ograničen uski stranački interes, iako ste i sami svesni da to nije adekvatno rešenje za ovako tešku i složenu situaciju u kojoj se zemlja nalazi. Time dokazujete da niste dorasli vremenu u kome živite i da su vam uskostranački, lični interesi ispred kolektivne svesti, a demokratski principi, u koje se kunete, samo politička manipulacija.
Nije vaše, gospodo iz DOS-a, da narodu namećete svoju volju, nego da poštujete volju naroda. Ova vlada više nije volja naroda Srbije i to morate imati u vidu. Ova vlada nije ni vlada eksperata, kako je to jednom rekao gospodin Đinđić. Kada je on to govorio neko je u to i verovao, danas u to više niko ne veruje.
Vlast u Srbiji se ponaša kao kockar koji gubi i onda non-stop ulaže da bi povratio izgubljeno i gubi i dalje do potpune katastrofe. Ne želim, a mislim da to niko ne želi, Srbiju sa vladom koja misli da ima poverenje naroda, a ustvari ga nema. Ne želim Srbiju sa vladom koja je u startu odredila da sve svoje propuste i zablude pripiše nekom drugom ili nekom prošlom vremenu.
Ne želim Srbiju sa vladom koja opoziciju doživljava kao neprijatelja, a ne kao političkog protivnika sa kojim će zajedno stvarati i utreti put nekoj novoj Srbiji. Na kraju, ne želim ni Srbiju sa opozicijom koja borbu za vlast doživljava na prvom mestu kao mogućnost osvete, revanšizma i nekih ponovnih progona.
Želim da doživim da u ovoj Srbiji dođe neko kao onaj zloglasni Franko koji je znao da kaže - izgradite to groblje, sve tamo sahranite, svi su se borili za Španiju. Da li ćemo mi biti jednom u stanju da doživimo čoveka koji će znati da kaže - svi su se borili i svi se bore za Srbiju. Da li smo kao narod zreli da definišemo nacionalni interes i jednom znamo šta u ovoj zemlji nije za prodaju, predaju i podelu.
Gospodo iz DOS-a, na vama je danas velika odgovornost, da bez afekta i sujete ne dozvolite da vam lični i stranački interes bude ispred interesa naroda i države i preteranim vlastoljubljem i političkom diktaturom istorijski postanete krivci za sunovrat Srbije. Jedini lek u ovoj situaciji, u ovako naraslim političkim tenzijama jesu - novi parlamentarni izbori, koji neminovno dovode do smirivanja tenzija, daju predah i omogućuju nekoj novoj vladi da dođe do vazduha, da može da unese nešto novo u sadašnje stanje u Srbiji.
Vanredno stanje samo je odložilo eskalaciju narodnog nezadovoljstva koje će eskalirati i eksplodirati onog momenta kada ga ukinete, a tada bojim se nećete imati vremena ni za izbore ili ćete ponovo uvesti vanredno stanje i postati prva demokratska vlada u svetu koja je vladala vanrednim stanjem.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovde je pominjano Ministarstvo za zaštitu životne sredine, u kontekstu neke veze između fudbalskog kluba "Jadran". Rečeno je Zrenjanin, što nije tačno, nego se radi o "Jadranu" - Sanad; a da objasnim, Sanad je jedno selo od oko 1000 stanovnika u opštini Čoka, selo u kome postoje dve kafane i bukvalno nema ništa. Postavlja se sada pitanje moralne odgovornosti, društvene opravdanosti svih onih razmišljanja i postupaka onih ljudi koji se ovde zalažu za pomoć selu i pomoć mladima da ostanu na selu.        Ovde je problem oko 34.000 dinara, kojima je tom selu pomognuto da se sredi teren i da se obezbede majice, lopte, da u poslednjoj fudbalskoj ligi i ta deca imaju pravo da igraju fudbal, da ne idu po kafanama, da ne uzimaju alkohol, da ne koriste drogu. Vrlo je bitno sada razgraničiti pored te moralne i političke odgovornosti, da li je neko ko govori da to nije namenski uopšte kompetentan da poredi da li jedna životna sredina može biti zdrava, ako u njoj nemamo zdravu decu.
Da li ta interakcija između ljudi i životne sredine uopšte može da postoji bez onoga što je osnovno tim ljudima na tom prostoru, a to je bavljenje nekim sportom. Ili smo mi grešnici što smo želeli da pomognemo tome selu ili su grešnici oni koji ulažu u profitabilan sport, pa prave velike stadione u Obrenovcu, Smederevu itd; da li je 34.000 uloženih u jedno selo i u mlade ljude, da na kraju ostanu tamo, nešto što je grešno i što je nenamenski?
Prema tome, ovde je sada pitanje morala onih koji ovo ovako tretiraju, pogotovu što su prvi da govore o zaštiti sela i o ostajanju mladih na selu. Ja sam vrlo ponosan na te 34.000, što je Vlada uspela u tom selu to da uradi. Da je bilo sreće, uradili bi to i u svim selima u tom okruženju, jer sva ta sela to apsolutno zaslužuju.
Ono drugo što je opet bitno ovde i što navodi na razmišljanje to je - koji su razlozi onda da se toliko poteže pitanje što je 34.000 dato, za jedno selo; da li su to činili iz neznanja ili iz neobaveštenosti, što mogu da prihvatim, ili je u pitanju mržnja, revanšizam, želja da se diskredituju politički protivnici, po onom Staljinovom - mi nemamo dokaze da ste vi krivi, ali ćemo učiniti sve da se vi toga setite. Ili je u pitanju sitna duša, nešto što se nosi u kompleksima od detinjstva, pa ti kompleksi onda budu toliko jaki, da mogu da se prenose i na obračunavanje sa nekim ljudima.
To nije problem kod običnog čoveka, ali je problem kod nekih ljudi koji se nalaze na položajima i dođu u poziciju da leče neke svoje komplekse tako što će pokušati da satanizuju neke druge ljude.
Ono drugo što se ovde pominje, a bitno je naglasiti, to je oko tih famoznih knjiga koje su štampane, prof. dr Laze Kostića, i 100.000 kojih je dato i kupljene te knjige, govorilo se - da li je to statistika, ili nema veze sa tim. Ovde imam jednu sliku da se pred 200 ljudi poklanjaju knjige Vladiki banatskom, gospodinu Hrizostomu, 10 knjiga Laze Kostića, upravo zbog toga što se ne može Vladiki pokloniti nikakva knjiga o razmnožavanju kišnih glista, ili nešto iz ekologije, kada on vrši osvećenje jedne ekološke česme. Ili je nekome možda krivo što smo mi to baš Vladiki poklonili, ili je trebalo da kupujemo neke rokovnike, ili da na ručkove trošimo te pare, jer to sve vredi jedno tri dobra ručka.
Prema tome, kada tako razmišljamo i vidimo primere na koje vi ukazujete, onda dolazimo u poziciju da stvarno razmišljamo koliko je uopšte taj izveštaj iskren i koliko je u funkciji neke istine i želje da se neke stvari koje su se dešavale možda razotkriju?
Ne želim uopšte da komentarišem i da ulazim u to, jer to nije moja oblast i ne želim uopšte da komentarišem da li je ili nije bilo toga, ali imam sada osnovano pravo da sumnjam, računajući i ova dva primera i nešto što svakako smatram kao moralno i društveno odgovorno, da je mnogo toga napisano i da su mnogi ljudi prozvani i na takav način anatemisani, a da to nije trebalo, što pokazuje da smo mi još uvek jako daleko od tolerancije i demokratije, da je mnogim ljudima ipak bliži onaj komunistički sistem i komunistička batina, da kada nemaju dokaze i argumente pribegavaju svakakvim pritiscima na ljude, pribegavaju pritiscima na sudstvo, na tužilaštvo, na sve, da bi ostvarili svoje političke ciljeve.
Dame i gospodo, ispred Srpske radikalne stranke sam podneo amandman na član 15. koji ovako glasi: "Nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača koji: svojim obrazovno-vaspitnim radom ne ostvaruje cilj i zadatke obrazovanja i vaspitanja; ne ostvaruje nastavni plan i program; svojim ponašanjem ugrožava ili omalovažava grupe i pojedince po osnovu rasne, nacionalne, jezičke, verske i polne pripadnosti, odnosno političkog opredeljenja, ili podstiče na takvo ponašanje; fizički kažnjava ili vređa ličnost učenika, direktor škole (sada ću tu malo stati) udaljava iz nastave do donošenja odluke u disciplinskom postupku."
Posle "direktor škole udaljava" ubacujem - "na predlog prosvetnog savetnika". Radi se o jednostavnom objašnjenju da pokušavam logičnim redom i povezanošću između članova da se napravi neka zakonitost. Vi ste već prihvatili amandman na član 6, koji su poslanici podneli, u kojem se prosvetnom savetniku dodeljuje još jedna nadležnost: da vrednuje kvalitet rada nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača.
Prema tome, bilo bi logično da ako on već ima to ovlašćenje i nadležnost, da i predlaže direktoru kada se radi o disciplinskom postupku koji sledi kod nekog od predavača, koji može da ostane bez posla; da ipak tako krupna stvar ne prođe slučajno; da se ne radi o nekoj samovolji direktora; da se ne radi o nečemu što bi moglo da se na neki način odrazi na njihove međuljudske odnose u školi; da ne bude razlog neki lični sukob, nego da se jedna objektivnost unese u sve to i na neki način da se izbegne moguća samovolja direktora.
Zbog toga je ta povezanost člana 6. i člana 15. dovoljno jasna da se na neki način Ministarstvo, preko svog prosvetnog savetnika, uključi u jedan ozbiljan disciplinski postupak, na sve ovo što je napisano u članu 15.
Dame i gospodo, u članu 101, 102. i 103. u stvari se pokazuju koncepcijske razlike između SRS, s jedne strane i DOS-a kao predlagača ovog zakona, sa druge strane, pre svega bazirane na onome šta je lična odgovornost, šta su obaveze, prava, a i ovlašćenja pojedinca koji se nalazi na pojedinim mestima, pre svega ovde po pitanju rektora univerziteta.
Zbog toga sam ovim amandmanom hteo da ukažem da se DOS ne pridržava koncepcije za koju se deklarativno zalaže. Kada smo donosili Zakon o lokalnoj samoupravi i kada je u pitanju izbor predsednika opštine, onda je bila takva koncepcija da je DOS ukazivao na potrebu da pojedinac ima ovlašćenja ali i odgovornost. Ovde je sada jedna sasvim druga koncepcija, da rektor univerziteta praktično nema ovlašćenja i nisu do kraja definisana sva njegova prava i obaveze. Ovde rektor univerziteta rukovodi univerzitetom, a statut donosi savet univerziteta.
Prema tome, ima nešto što je kontradiktorno u funkcionisanju nečega što bi trebalo da bude kada pojedinac na vrlo odgovornom mestu treba za to i da ima ovlašćenja. Postavlja se otvoreno pitanje, ako dođe do određenih problema, ovde do kraja nije definisano ko će biti odgovoran za neke probleme na univerzitetu. To je nešto sa elementima samoupravljanja, sa elementima kolektivne odgovornosti, do kraja nije definisano. Zbog toga sam ovim amandmanom član 103. potpuno promenio i jasno do kraja definisao koje su nadležnosti i obaveze rektora univerziteta.
Dame i gospodo, Beogradski univerzitet je bio i ostao mesto gde su se često događala proterivanja, izbacivanja; gde je često i uvek kamen spoticanja bilo nacionalno i anacionalno; sukob profesora koji su zastupali želju za stvaranjem srpskog nacionalnog univerziteta i profesora koji su u nekom vremenu predavanja na tom univerzitetu bili ili pod uticajem komunističke ideologije, internacionalne ili danas pod nekim drugim uticajem, opet neke anacionalne ideologije.
Ne možemo da ne podvučemo paralelu između 1971. godine i progona, hajke na profesora dr Mihajla Đurića, čoveka koji je samo stručno diskutujući o ustavnim amandmanima te 1971. godine doživeo progon od svojih kolega i osuđen na dve godine strogog zatvora; samo zato što je pokušao da odbrani srpske nacionalne interese na Pravnom fakultetu u Beogradu i to sve u ime naroda, u nekim mračnim sudnicama i presudionicama, političkim suđenjem je osuđen gospodin Mihajlo Đurić, od svojih đaka ili od svojih kolega.
Procesi i progoni po univerzitetima i u drugim zemljama su prisutni, ali nikada nigde nije primećeno toliko profesionalne i ljudske ravnodušnosti kao kod nas u Srbiji. Isto tako, dolaskom ove nove vlasti nešto se slično dešava na Beogradskom univerzitetu. Ponovo je na delu sukob nacionalnog i anacionalnog, samo je opet u prednosti anacionalna struja.
Ponovo se dešava da politika ulazi u univerzitet na velika vrata, stvarajući pre toga preduslove u smislu manipulacije mladim ljudima, stvarajući sve organizacije koje su potrebne da se realizuje napravljen plan rušenja Beogradskog univerziteta i klime da se pod nekom lažnom demokratijom i pričom, nesavršenom demokratijom, opravda sve ono što se desilo u prethodnom periodu.
Ne možemo da ne uporedimo tu 1971. godinu, profesora Mihajla Đurića i hajku koja je nastala odmah dolaskom DOS-a na vlast na profesora dr Vojislava Šešelja. Nešto slično, verovatno u nekom drugom vremenu života, sa sasvim drugačijom ideologijom, ali i jedno i drugo pokazuje da je politizacija maksimalno prisutna na Beogradskom univerzitetu.
Govoreći o autonomiji u ovom zakonu, možemo da je posmatramo iz dva ugla. Jedno je autonomija onoga što je stručno i naučno, a drugo je autonomija da li država kao takva sme i treba da se upliće u političku i drugu organizaciju funkcionisanja univerziteta. Ne može se govoriti o autonomiji univerziteta ako se organizuju mladi ljudi, studenti, u neki parlament, pokušava što više da se isfiltrira politika i na taj način obezbedi autonomija predavača koji primaju platu od neki drugih država. Tako ne možemo govoriti o autonomiji, ako imamo predavače koji su indoktrinirani i plaćeni iz drugih zemalja.
Ono što je sigurno, a to je izgubljena sloboda, ali nadam se da je ovaj narod sačuvao nadu i dok postoji nada postoji i mogućnost vraćanja te slobode. Isto to će ostati na univerzitetu i kada se usvoji ovaj zakon. Međutim, samo se jedno nadam, da možda neki drugi zakon koji bude donet, neće početi sa nekim čeličnim metlama i čišćenjem, opet nekih profesora od strane drugih profesora, zato što su jedni profesori za ovakvu ideologiju, a drugi za drugačiju.
Sigurno da taj prag njihove discipline ili prag podaništva, prag slepog verovanja u ono što im se naredi iz nekih političkih kabineta, polako će prestati da bude značajan. Tog dana, kada se to dogodi i kada univerzitet u Srbiji bude potpuno depolitizovan, verovatno će nestati sve te hajke i progoni, koji su nažalost već decenijama sačinjavali našu stvarnost.
Dame i gospodo, SRS je podnela amandman na član 1. Međutim, ono što karakteriše ovu diskusiju do sada na neki način pokazuje da je izvršen pokušaj politizacije ovog problema. Posebno bih hteo da kažem da su tu politizaciju pokušali da izvrše oni ljudi koji nisu u zdravstvu. Siguran sam da zdravstveni radnici, koji su govorili u ova dva dana, nisu želeli politizaciju zdravstva.
Izaći za ovu govornicu i reći kako je nekad bilo politizacije, a danas nema, kako se nekad nekim partijskim knjižicama išlo kod lekara, a danas se ide zdravstvenim knjižicama, mislim da je jedna jeftina demagogija i ne odgovara pravoj istini. Politizacije je bilo i ranije, a ima je i danas. Prema tome, to je jedno zlo u zdravstvu koje, u svakom slučaju, treba da se iskoreni. Dok se to ne izvrši, teško je da ćemo naći novi put rešavanja nekih problema u zdravstvu.
Ono što smo mi želeli da pomognemo u ovoj situaciji, ne gledajući ni malo na neke partijske programe ili neku jeftinu političku demagogiju, jeste želja da ukažemo na problem koji je evidentan, da će na ovaj način biti jako veliki problem organizovati zdravstvenu službu, pogotovo u nekim bolničkim službama, kao što je hirurgija, anestezija, iz prostog razloga što nemamo dovoljno izvršilaca i što će se postaviti problem da li ćemo moći da obezbedimo adekvatnu permanentnost zdravstvene zaštite i nivo koji smo do sada imali. To je jednostavno objašnjenje.
Nije u pitanju nikakva želja da se bilo koja struka dominantno pokaže nad ostalim. Nije bila želja, što je neko ovde rekao, da se ugrožava Srbija. Žalosno je to da neko ovde izjavi da se ugrožava Srbija, a na taj način što će se održati dežurstvo u službama koje drugačije ne mogu to da urade.
Gospodo, zovite vi to kako hoćete. Da li ga zovete dežurstvo, da li ga zovete prekovremeni rad, suština je da li smo mi u mogućnosti ili želimo li da obezbedimo permanentan nivo zdravstvene zaštite. Nije politizacija, iz prostog razloga što bi trebalo opozicija ovakav jedan zakon rado da prihvati, jer vlast koja to uradi, sutra na izborima pred svojim biračima treba da objasni i da kaže - mi smo za to vreme uradili to ili to, a onda će birači procenjivati. To je suština jedne predizborne kampanje, da kažu - oni su nam obećali permanentnu zdravstvenu zaštitu, a ukinuli su nam dežurstvo ili pripravnost.
Ovde u prvom članu je jasno da se ukida čak i subota. Gospodo, subote nema. Ona se ne pominje, da li je u pripravnosti, u dežurstvu, a ne pominje se ni u redovnom radu. U dežurstvu se pominju samo nedelja i državni praznici. Šta ćemo sa subotom, ko će da radi subotu. Da li se razmišljalo o tome što, recimo, u hirurškoj ekipi - mora jedan kod kuće da bude pripravan. Matematički, prosto gledano, u nekim sredinama to nije izvodljivo. Ne radi se uopšte o želji da to mora na svakom mestu. Negde će to moći. Tamo gde može, možda bi moglo i da se podrži. Ali, imate sredina gde to neće moći da se uradi. Jasno je da je to nešto što apsolutno treba isključiti.
U našem amandmanu, koji je vrlo sličan ovom prethodnom, nudimo samo vrlo jednostavna rešenja, koja bi trebalo da obezbede upravo ono što je suština želje u zdravstvenoj zaštiti, a to je permanentnost i nivo zdravstvene zaštite.
Dame i gospodo, dobili smo Predlog izmena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Mislim da ovakav predlog, od svega šest članova zakona, pokazuje u stvari odnos vlasti prema zdravstvu. Mislim da toliko lažnih obećanja, dezorganizacije i potcenjivačkog odnosa, koji vlast ima prema zdravstvu, u stvari pokazuje svu dubinu krize u kojoj se nalazi zdravstvo i mislim da to prelazi onaj prag izdržljivosti i tolerancije, kako profesionalne i intelektualne, da  samo strah koji vlast širi Srbijom može da spreči jednu opštu socijalnu pobunu. Još uvek je u ovoj situaciji strah jači od gladi, ali glad preti da nadjača taj strah i onda će se Srbijom širiti neminovni socijalni nemiri.
Situacija u zdravstvu je haotična i tragična, prema tome odnos vlasti pokazuje to što osam meseci nemamo ministra zdravstva. Ako nema ministra zdravstva, zbog čega onda postoje uopšte ovi drugi ministri, a da ne govorim o tome da ova vlada nije izašla sa jednim jasnim strateškim planom i pravcem ili transparentno objasnila u kakvoj se situaciji zdravstvo nalazi. Ljudi koji rade u zdravstvu znaju za nedostatak lekova, znaju kako je tragično gledati pacijenta koji sa najlon kesicom ulazi u operacioni blok, jer je morao da kupi povidon jonid, morao je da kupi rukavice, špriceve, kanile, igle, sve, da bi mogao da bude operisan i to svesno kršeći zakon, jer zakon to ne dozvoljava.
Ova vlada je u zdravstvu još više pogoršala jednu ukupno tešku situaciju. Pogoršala je što je to po svom uvela enormno velike cene lekova i došlo je do povećanja cena od 200 do 300 %, ne konsultujući nikog, a pogotovo što su neki lekovi daleko skuplji nego lekovi u Zapadnoj Evropi. Pore toga, ova vlada je prvi put uvela porez na lekove, što nikada do sada nije bilo i na taj način samim uvođenjem poreza, cena lekova je otišla za 20%.
Ono novo što je uradila Vlada da poboljša ovu situaciju u zdravstvu je da je od 300 lekova, koji su bili na pozitivnoj listi, 200 skinula i ostalo je svega 100 lekova. Prema tome, situacija je daleko komplikovanija i teža, da bi se sada sa šest članova zamazale oči zdravstvenim radnicima i priznalo da se ovde ne radi o reformskom zakonu, nego samo o usklađivanju ovog zakona sa Zakonom o radu. Međutim, bilo je dovoljno vremena da se pokuša da se definišu pravci i na koji način će se izvršiti reforme u zdravstvu, da se na neki način smanji ova haotičnost koja postoji u procesu privatizacije u zdravstvu, dok na drugoj strani dolazi do potpunog osiromašenja državnih ustanova.
Prvo je moralo da se krene sa osnivanjem lekarskih komora. Bez jedne takve organizacije, koja pre svega treba da bude stručna, depolitizovana, koja treba, sa jedne strane, da zaštiti interese zdravstvenih radnika, ali i pacijenata, da obezbedi sve pravce i stručna viđenja razvoja našeg zdravstva, da ukaže vlasti na stanje i da se bori protiv onoga što danas postoji, a to je praktično isključivanje zdravstva iz finansiranja, jer pacijenti sve kupuju i finansiraju. Znači, to je nešto što je neminovnost, a ova vlada očigledno o tome ne razmišlja.
Sledeće je uvođenje informacionog sistema radi povezivanja, snabdevanja, znanja što treba da pokaže novi razvojni pravac i metode usavršavanja u zdravstvu. Zatim, ono što je trebalo da bude sistem, to je sistem zakupa u zdravstvu. Privatizacija obezbeđuje da ljudi koji imaju pare kupuju strašno skupe aparate, grade operacione sale, a sve to ovo društvo već ima i sve je to ovo društvo već napravilo.
Dobrom organizacijom da se to postojeće što imamo u zdravstvu da u zakup onim ljudima koji su rešili da privatno počnu da se bave zdravstvenom zaštitom i na taj način obezbede dopunska sredstva za državne i društvene bolnice, mogao se iskoristiti postojeći kapacitet i zaraditi određena sredstva da se poboljša ukupan nivo zdravstvene zaštite.
Niko ne vodi računa i jednostavno sve se preliva tako da u privatnom zdravstvu svega ima, sve može da se pruži, samo se ne misli o tome da to privatno zdravstvo u ovoj državi može da koristi svega 5% stanovništva, toliko može da plati te usluge, a 95% svakako je naslonjeno na državno zdravstvo i niko se ne pita kakav nivo zdravstvene zaštite će ti ljudi imati. To je ono što je tragično u svemu ovome, a u ovom zakonu se ne dotiče, jednostavno se vodi briga o tome da li će biti dežurstvo ili smenski rad.
Ovaj koji je ovo pisao očigledno ne zna sistem funkcionisanja zdravstvene zaštite u našoj zemlji. Dežurstvo i prekovremeni rad su dve potpuno različite kategorije. Ovde pokušavaju da se izjednače. Dežurstvo je rad koji pre svega obezbeđuje permanenciju u zdravstvenoj zaštiti, a prekovremeni rad je nešto kao nužno zlo, što u datom momentu od strane zdravstvenih radnika mora da se obezbedi da bi se pružila zdravstvena zaštita. Znači, što je apsolutno nespojivo.
Nigde u svetu hirurgija ne funkcioniše na smenskom radu. Svako onaj ko zna šta je hirurgija i na koji način treba da se radi operacija, da su potrebna dva ili tri hirurga da bi se jedna operacija uradila, treba da zna da u bolnicama gde imamo pet, šest hirurga smenski rad je apsolutno nemoguće organizovati. Prema tome, desiće se svesno kršenje ovog zakona, jer nijedna bolnica u unutrašnjosti neće biti u stanju da obezbedi smenski rad od 10 sati prekovremenog rada, koji treba da se prelije u dežurstvo.
Da li je uopšte neko konsultovao ljude koji ovo znaju i da li je uopšte neko razmišljao o tome kako će se to na terenu odigravati. Uostalom, ako ste konsultovali nekoga na Zapadu, da dođu i da vam pišu te zakone, onda je trebalo da pitate kako je to na Zapadu urađeno. Nigde na Zapadu nema smenskog rada u hirurgiji, jer je to apsolutno nemoguće.
Drugo što je bitno, dežurstvo je rad koji je u svakom slučaju najjeftiniji i na ovaj način vi ćete toliko tanku zdravstvenu kasu još više opteretiti, jer ni ovo ne možete da platite. Vi, gospodo, imate situaciju da medicinske sestre sve više odlaze da rade u butike.
Pričate da ćete zapošljavati nove ljude da biste mogli da organizujete ovakvu službu, kako to ovaj zakon traži. Koga da zaposlite kada imate manjak izvršilaca i kako da obezbedite kada nijedna sestra neće da dođe da radi za 7.000 dinara? Da li ste se pitali kakve su to plate i da je raspon plata u zdravstvu 1:2,2. Takav raspon plata nije bio ni kod boljševika, ni u vreme Staljina. To je uravnilovka koja ne može da obezbedi ni razvoj, ni kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, nego može samo da uspori i ukoči sve ovo što danas imamo.
Prema tome, problemi su daleko složeniji, ali ono što je evidentno u ovoj vlasti, to je da ne postoji pravac, da ne postoji strategija, da ne postoji viđenje i predviđanje kako i u kom pravcu će to zdravstvo ići.
Imali ste, gospodo, dovoljno vremena i morali ste to da definišete. Ovog momenta je trebalo da izađete i da kažete - prvo uvodimo lekarsku komoru, a drugo imamo pravac kako ćemo regulisati odnos privatnog i društvenog zdravstva, kako ćemo iskoristiti kapacitete, kako ćemo uštedeti pare, kako ćemo obezbediti novac, sredstva za funkcionisanje zdravstva, kako ćemo popraviti organizaciju i obezbediti minimum zdravstvene zaštite.
Imali ste vremena da kažete da li ćemo ići na nivoe zdravstvenog osiguranja ili ćemo i dalje lažno pričati kako su svi osigurani, kako svi imaju pravo na zdravstveno osiguranje, a nikome ne obezbeđujete ništa. Svako, da bi se lečio, mora da kupi lekove, materijal, da plati bolničke dane, a i neku hranu da vuče od kuće. Prema tome, situacija je daleko komplikovanija i bojim se da ćete na ovaj način, kako razmišljate, zdravstvo ukopati tragično i da je ovo što se dešava samo pritisak određenog broja lekara, koji pokušavaju da obezbede dopunski rad, i ništa više.
Dame i gospodo, podneo sam amandman na član 14. stav 1. Član 14. predviđa: "Roditeljski dodatak ostvaruje majka za svoje drugo, treće i četvrto dete, pod uslovom da je državljanin SRJ, ima prebivalište u Republici Srbiji i ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu preko Republičkog zavod za zdravstveno osiguranje". Taj deo od Republike Srbije, predviđen je da se briše. Znači "i ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu preko Republičkog zavoda". Dato je obrazloženje zašto se amandman odbija i mislim da gospođa Matković ovo obrazloženje nije videla, pa ću ga pročitati.
Obrazloženje glasi: "Vlada ne prihvata navedeni amandman iz razloga što ovo pravo treba da koriste roditelji koji ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu i tako obezbeđuju osnovnu zdravstvenu zaštitu novorođenčeta". Molim vas, osnovna zdravstvena zaštita svakog novorođenčeta je obezbeđena i to je njegovo pravo, bez obzira da li njihov roditelj ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu. To je jedna stvar. U nastavku teksta: "Te i ova mera usmerava sve roditelje da odgovorno brinu o zdravlju svoje novorođene dece".
Molim vas, roditelj koji ne brine odgovorno o zdravlju svoje novorođene dece, verovatno može da bude samo zdravstveni problem i takav roditelj ne može objektivno da brine o zdravlju novorođene dece. Svaki drugi roditelj, to se podrazumeva, brine o zdravlju. Znači da je ovo obrazloženje pomalo čudno. Ako se ovde misli, a verovatno se misli na poljoprivrednike koji nisu platili porez, pa na taj način ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu, a automatski se oduzima pravo njihovoj deci koja se rode da imaju pravo na roditeljski dodatak, kao i majkama, onda to nije fer. Nije fer pre svega da se država prepucava preko prava novorođenog deteta sa poljoprivrednikom koji, recimo, nije platio porez.
Država mora da ima neke druge mehanizme kako neke ljude koji ne ispunjavaju svoje obaveze, privoli da to reše, ali nikako to da oduzima osnovna prava predviđena za decu. Mislim da moramo decu stvarno zaštiti na svaki mogući način, a ne ulazeći uopšte u neku demagogiju ili u neku priču o tome. Očekujem da je ovaj amandman potpuno jasan i da treba da bude prihvaćen.
Dame i gospodo, reklamiram povredu Poslovnika koja se juče dogodila i pozivam se na član 97. Očigledno je došlo do grube povrede osnovnih prava narodnih poslanika. Radi se o sledećem: o oduzimanju reči gospodinu Dragoljubu Stamenkoviću. Naknadnom proverom iz stenografskih beleški jasno je (a ja ću pročitati šta se konkretno dešavalo) da je gospođa Čomić, koja je tada bila  predsedavajuća, grubo prekršila član 97. Dragoljub Stamenković je u svom izlaganju, a pročitaću samo par rečenica, rekao:
"... za život i te kako opasne telesne povrede i, da vas podsetim, Ljubomir Jovanović Stakleni je onaj čovek koji je sa osam hitaca upucao i teško ranio Petra Panića.
Predsedavajuća: Gospodine Stamenkoviću, izričem vam prvu opomenu.
Dragoljub Stamenković: Nije šala da se u čoveka ispali osam metaka, ali bolje je u Srbiji suditi hirurgu koji je metke izvadio ...
Predsedavajuća - Ponovo upada u reč i kaže - Gospodine Stamenkoviću, strategija vaše poslaničke grupe izricanjem ovakvih reči za govornicom pokazuje da niste svesni da je to što radite govor mržnje, to je nedopustivo u ovoj Narodnoj skupštini.
Dragoljub Stamenković: ... i Petru Paniću spasio život, nego suditi rođaku Čedomira ...
Predsedavajuća: Imate izrečenu drugu opomenu i oduzetu reč."
Ovde je ključni momenat.
Data je druga opomena i oduzeta je reč u jednoj rečenici; bukvalno nije dozvoljeno poslaniku da dobije drugu opomenu, pa ako nastavi sa nečim, što je, po mišljenju predsedavajuće, nešto iz člana 103. za šta bi mogla biti izrečena opomena i oduzimanje reči, tek da se onda nakon druge opomene izrekne čoveku, poslaniku oduzme reč. Znači, radi se o vrlo jasnoj stvari, da je prekršen Poslovnik, da je predsedavajuća bila prilično nervozna i nije imala živaca da sačeka i da vidi da li će gospodin Stamenković po njenom mišljenju nastaviti da krši Poslovnik, pa da onda, koristeći svoje pravo predsedavajuće, oduzme reč poslaniku. Mislim da je ovo očigledno gruba povreda Poslovnika - oduzimanje prava narodnom poslaniku da govori, pogotovo što se ona u svemu ovome pozivala na govor mržnje, a očigledno je iz ovog teksta koji sam pročitao da tu ni o kakvom govoru mržnje nije bilo reči, da se radilo samo o ukazivanju na kriminalne radnje koje su se dešavale, a na koje očigledno vlast iz ovih ili onih razloga ne reaguje.
Dame i gospodo, ja se ponovo javljam da reklamiram povredu Poslovnika; to je sada povreda Poslovnika i kod gospodina Mirčića i kod gospodina Kesejića. Prvo ću vam obrazložiti, a sada imamo i kod gospodina Tome Nikolića.
Ovde se Poslovnik neprekidno krši, gospođo predsedavajuća. Gospodin Kesejić se javio po Poslovniku, ne da reklamira povredu Poslovnika nego po Poslovniku. Vi ste u obavezi da date svakom poslaniku ovde reč ako se javi po Poslovniku.
Prema tome, to morate naučiti i to je toliko jasno. A, ako on izađe za govornicu i počne da priča da je reč o povredi Poslovnika, vi imate pravo da mu oduzmete reč i kažete da to može da govori samo ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe. Prema tome, to je toliko jasno i molim vas da takve stvari ipak ne radite više, jer ovo je već stvarno diktatura i ovo se već graniči sa diktaturom. Pogotovu obrazloženja kada se oduzima reč poslanicima koji imaju pravo i na ovakav način da izražavaju neki svoj revolt ili protest protiv nečega što smatraju da je diktatura, i u Skupštini i u društvu.
Ako oni to na takav način rade, oni imaju to pravo. Vi imate opet pravo i da oduzimate reč, ali sa jednim obrazloženjem koje tu stoji, a ne ovako kao što je reč u slučaju gospodina Mirčića, kada ste mu na njegovo čitanje teksta oduzeli reč, sa obrazloženjem da se vređa dostojanstvo nekih ljudi ili da se radi o govoru mržnje.
Ovde se ta reč dosta ponavlja - govor mržnje u društvu, govor mržnje u Skupštini. Gospodo, mržnja se u Skupštini rasplamsala posle 5. oktobra. Euforičnim dolaženjem na vlast vi niste mogli da sakrijete svu svoju, na neki način, strast koja se rasplamsala, taj revanšizam koji je bio u vama; vi ste rasplamsali jednu mržnju i zlo koje se sada širi Srbijom.
Prema tome, način vašeg izražavanja, pretnje, dolazak u onom euforičnom stanju, želja da ćete vi sve promeniti na takav način kako ste počeli to je rasplamsalo ne samo mržnju, nego morate priznati da je u Srbiji i porast kriminala, porast otmica, porast ubistava, da je porast svega onoga što je negativno, a od pozitivnih emocija ili pozitivnog stanja u društvu niste napravili ništa.
Prema tome, nemojte se pozivati da je mržnja nešto što je posledica ovoga, ili je posledica ovog rada parlamenta, ne, pogotovu ne da dolazi iz usta poslanika SRS.
Ja stvarno moram ponovo da upozorim predsedavajuću da obrati pažnju na član 97. i da ipak u tom dijalogu koji vodi sa poslanikom koji govori za ovom govornicom ne možemo sve ni da čujemo šta u stvari ona želi da kaže i zbog čega oduzima reč narodnom poslaniku. U ovom tekstu koji je pročitan opisuje se jedno kriminalno delo, opisuje se jedan pokušaj ubistva i ranjavanje sa nekoliko metaka, za šta nije pokrenut postupak za rešavanje isključivo zbog rođaka gospodina Jovanovića. Zbog čega je tu sada nešto uvredljivo i šta je tu razlog da se oduzme reč narodnom poslaniku?
Sigurno da je lakše otići iz demokratije u diktaturu. Obično mnogi početni demokratski sistemi kada krenu u razvijanje demokratije, jer je za to potrebno mnogo nerava, živaca, tolerancije i pozitivnih emocija, odnosno vlast koja misli da stvara neke demokratske procese i odnose jednog momenta vrlo lako sklizne i vrati se u diktaturu, zato što je diktaturom daleko lakše vladati, daleko jednostavnije i nema razloga ni za kakvu sekiraciju. Upravo to se dešava danas u našem društvu. Sve priče i pokušaji da ćemo razvijati demokratsko društvo očigledno padaju na tome što se mnogo šta pokušava rešiti batinom. Znate, batina od ljudi dobrih pravi loše ljude, a od loših ljudi pravi još gore. Sigurno da to nije način.
Mi ćemo ovaj tekst pročitati, bez obzira kakvim ćete vi pokušajima to probati da sprečite. Radi se o nečemu što je evidentna istina. Radi se o nečemu što javnost ima pravo da zna. Uostalom, ova govornica služi da se iznesu neke istinite priče. Druga je stvar što nekog istina zaboli i pokušava da sakrije to, objašnjavajući da se radi o uvredi protiv nekog čoveka ili pojedinca. Ovde, verujte, ništa nije upereno ni protiv jednog pojedinca. Radi se o sistemu, radi se o tome da li mi imamo sistem koji može da stvarno pravi nezavisno sudstvo ili imamo sistem da pojedinci mogu da određuju šta će se i kome suditi.