Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

 Ne znam šta sam to napustio i ne znam o čemu pričate. Imam pravo na repliku.
Vi niste dobro razumeli, očigledno, ono što sam rekao kada sam pominjao presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ona je činjenica. Ono što sam rekao jeste da mi ne moramo, niti igde piše u toj presudi, da namičemo omču odgovornosti i krivice na sebe za nešto što nam ni ta presuda ne stavlja na teret, niti u toj presudi postoji ikakva obaveza da se donosi ikakva deklaracija u Skupštini Srbije posebno o zločinu u Srebrenici.
Na stranu, čak, kvalifikacije o genocidu, a kvalifikacije o genocidu koje je ta presuda iznela jeste pitanje te presude i sudija koje su je donele. Ona može da ne bude sporna samo s aspekta pravosuđa UN-a i neke političke korektnosti u kojoj meri ćemo se mi na to osvrnuti i to poštovati. Ako nam to ne odgovara, a suštinski nam, kao narodu, ne odgovara, i pored postojanja te presude, to se može politički i moralno osporavati. To je bila suština mog govora.
Ali, ono o čemu sam ja govorio, što vi očigledno niste razumeli, pošto ste rekli kako ćete glasati, da ste srećni zbog toga, nećete do kraja večeri, pa ni pitaj boga dokle, razumeti, to je da kada usvojite posebnu deklaraciju o jednom zločinu, kako god da je kvalifikovan, a sve druge zločine, valjda ništa manje strašne, ako ne i strašnije, bez obzira na broj stradalih u jednom danu na stratištu, kao što je slučaj s bratunačkim selima, gde su deca i žene klani, gde su ljudi vilama probijani i zakucavani u vrata, o čemu postoje snimci, ako to nije ništa strašno, a ovo je najstrašnije, bez obzira, uopšte o broju žrtava ne govorim, one nisu relevantne za ovo o čemu ja pričam, ako to nije strašno, ako nije strašna situacija u kojoj imate desetine i stotine hiljada ljudi koji se više ne mogu vratiti u svoje domove, odakle su morali da pobegnu pred mitraljezima u "Bljesku" i "Oluji" i paljbom iz aviona, onda ne znam šta je strašno.
Strašno je sve to, ali zato što neko hoće da pere svoju savest u međunarodnoj zajednici, počev od holandskog bataljona, za koji je onaj Amerikanac, bivši general, tvrdio da imaju problem zato što predstavljaju gej lobi, pa je nastala čitava buka, počev od njih, pa do onih drugih, koji imaju pravo i potrebu da peru svoju savest zbog zločina koji su možda oni, u prvom redu, morali da spreče, pa ga nisu sprečili, zbog čega mi moramo da ispaštamo i slušamo, kao po komandi, ono što nekome padne na pamet. To nijedna država u regionu ne bi uradila. To ne bi uradila Hrvatska, to ne bi uradila Bosna i Hercegovina, niko živi.
Hvala. Dakle, reklamiram povredu koju ste vi učinili neposredno pre govora prethodnog govornika. Vi ste, naime, rekli da procenjujete, na osnovu toga što je neki narodni poslanik pre toga zatražio povredu Poslovnika, da niste učinili nikakvu povredu Poslovnika, te mu stoga ne dajete reč. A lepo u članu 100. stav 3. stoji: „Predsednik Narodne skupštine, odnosno predsedavajući daje reč narodnom poslaniku koji ukazuje na povredu iz stava 1“, misli se na povredu Poslovnika, „odmah po završenom izlaganju prethodnog govornika, s tim što predsednici poslaničkih grupa imaju prednost.“
Dakle, za razliku od vašeg suviše restriktivnog tumačenja člana 101, kada ne dajete replike, mada ste, moram ruku na srce da stavim, u toku ove rasprave najmanje koristili te arbitrarnosti, dosta je to bilo korektno, sa nekim izuzecima, ne možete imati nikakvu arbitrarnost u tumačenju stava 3. člana 100. Dakle, kada neko zatraži reč po povredi Poslovnika, vi mu je dajete. Tu nema diskusije. Ne možete vi procenjivati, na osnovu toga što je neko podigao Poslovnik i zatražio reč po Poslovniku, da li ste vi prekršili Poslovnik. Pustite čoveka, gospođu ili gospodina narodnog poslanika da nam kaže šta misli.
Ako nije u pravu, ako mislite da je to zloupotrebio, vi ćete mu to reći. To je vaše pravo iz Poslovnika i time će se stvar završiti. Možete mu čak i oduzeti reč i sprečiti ga da obrazloži u ova tri minuta koja ima, ukoliko je očigledno da to ne vodi tom cilju. Iako mislim da je neka druga predsedavajuća, koja nije tu sada na predsedavajućem mestu, i to pravo predsedavajućeg zloupotrebljavala nebrojeno puta tako što čoveka ne pusti da završi jednu, prvu, početnu rečenicu. To vi, doduše, niste radili, vi to ne radite. To što smo umorni, što vreme prolazi, što se rasprava odužila, što ima puno replika, na čemu vam se zahvaljujem, jer je to bit debate, rasprave, ne daje vam za pravo da u jednom trenutku izgubite živce i da kažete da prosto ne dajete reč po Poslovniku.
Vi ste povredili član 104, vrlo ću kratko obrazložiti. Član 104. kaže da se narodni poslanici jedni drugima moraju obraćati sa uvažavanjem.
Možda sam napravio neku grešku u prethodnom izlaganju kada sam govorio o izgubljenim živcima, priznajem, kasno je, ali ni to vama ne daje pravo, pogotovo sa mesta predsedavajućeg, da vičete na narodnog poslanika, tim pre što se uvidom u stenogram može vrlo lako dokazati da sam bio u pravu u onome što sam vam tvrdio prethodni put, a to je da je bilo prijave za Poslovnik i da ste vi odbili prijavu za Poslovnik onog trenutka kada ste vi procenili da ne treba da date reč. Eto, to je sve.
Znate, ne mogu da znam zaista unapred kako ćete se vi ponašati, pošto nemate iste aršine za razne situacije, što opet mogu umoru da dam za pravo, ali moram nešto da vas pitam.
Imam nameru, to mogu učiniti sada, a i kasnije, da zatražim kada se bude glasalo u danu za glasanje, koji ćete verovatno večeras odrediti, glasanje prozivkom. Ako ga nećete večeras odrediti, makar nam to recite – pa da znamo.
Inače, radi se o članu devedeset, znači, tražio bih glasanje prozivkom.
Hvala, predsednice. Ovo što ću pitati... U stvari, to je jedan zahtev koji bih postavio Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Naime, iako je više meseci prošlo od potpisivanja Protokola o policijskoj saradnji, koji se odnosi zapravo na demarkacionu liniju Kosova i Metohije i ostatka Srbije, narodni poslanici, pa ni javnost, nisu do sada videli neki zvaničan prepis ili kopiju izvornika tog protokola.

To je nešto što bi bila obaveza Vlade Srbije prema Narodnoj skupštini i prema građanima Srbije.

U vreme stare SFRJ postojala su podzakonska akta koja su, iako su opšta akta po svojoj prirodi, na sebi nosila oznaku izvesnog stepena tajnosti, pa se ta akta nisu objavljivala u „Službenom listu“ ni u „Službenom glasniku“, ali je postojao poseban zbornik za objavljivanje takvih dokumenata koji po svojoj prirodi predstavljaju opšta akta.

Mi danas to nemamo, srećom nemamo, ali očigledno imamo tajna dokumenta. Nedopustivo je da narodni poslanici o ovome saznaju preko novina, preko dobro informisanih novinara koji objavljuju navodno integralnu verziju teksta u svojim dnevnim novinama. Neophodno je da u ovoj Narodnoj skupštini dobijemo taj dokument.

Ovo nije ni pitanje, nego je zahtev da nam se u roku koji Poslovnik predviđa dostavi taj dokument na 250 imena ove Narodne skupštine, jer, na koncu, i kada kritikujemo poteze Vlade moramo kod sebe imati zvaničan dokument kada o njemu govorimo.

Naša teza je jasna i kada se dostavi dokument potvrdiće se da je Sporazum o policijskoj saradnji još jedan od akata Vlade Srbije kojima se na faktički način priznaje nezavisnost, tzv. nezavisnost Kosova i Metohije, bez obzira na velike reči koje se mogu čuti. Izjavu ministra Vuka Jeremića datu u Budimpešti ja bih potpisao u celini; dakle, protiv takvih reči mi ne možemo imati ništa protiv, one zvuče dobro. Ali, jedno su reči, a drugo su dela. Politika se ne dokazuje samo rečima i onim što izgovorimo, nego i onim što činimo.

Ono što je do sada činjeno govori da je sadašnja vlast u Srbiji spremna da napravi velike kompromise kada je reč o statusu Kosova i Metohije. Kada se postavi pitanje prioriteta, da li je prioritet EU, da li je prioritet zaštita teritorijalnog integriteta, uglavnom kod većine političara vladajuće koalicije taj odgovor postaje zamagljen i stalno se kao mantra ponavlja prioritet učlanjenja u EU. Gde je tu zaštita elementarnih državnih interesa? Gde se to pokazuje?

Ako hoćete da ozbiljno razgovaramo o ovakvim stvarima, onda je neophodno da narodni poslanici dobiju ona dokumenta na koja po Ustavu i zakonima ove države imaju pravo.

Šta će se desiti na Brdu kod Kranja? Kako će da protekne taj susret? Odavde idu reči, ponavljam, kako država Srbija i njeni zvaničnici ne pristaju na tako nešto. Šta će se desiti sa ogromnim pritiskom – čitali ste Vordsvorta, britanskog ambasadora, pre neki dan u novinama – šta će se desiti sa ogromnim pritiskom o pravljenju dobrosusedskih odnosa sa Kosovom i Metohijom? Ko to koga treba ovde da ubedi u to da pravljenje dobrosusedskih odnosa sa delom teritorije sopstvene države ne znači de fakto priznanje nezavisnosti? To je pitanje elementarne logike.

Ono što nas zanima je kako država i kako vladajuća koalicija misli da se postavi prema tome? Iz dosadašnjeg delovanja i aktivnosti vladajuće koalicije mi vidimo očiglednu nameru da se dobrosusedski odnosi naprave, da se napravi taj veliki iskorak i kompromis prema zahtevima članica EU, jer će na kraju članice, a ne Evropska komisija, odlučivati o priključenju Srbije EU. Da vidimo kakva je linija odbrane ove države, da li je jedina linija odbrane ono što Vuk Jeremić...

(Predsednik: Vreme.)

…govori. Molim vas, dostavite nam Protokol o policijskoj saradnji.
Dobro.        Gospođo Kolundžija, ovo jeste vreme šefa poslaničke grupe, koje koristim zbog volje predsedavajuće, ali je suštinski replika na ono što ste vi rekli, pa ću istovremeno time i objasniti zbog čega to jeste replika.
Vi ste pomenuli, u malopređašnjem izlaganju, da je rešenje koje se nalazi u tekstu Predloga zakona vezano za kolegijum plod razgovora i dogovora sa šefovima poslaničkih grupa.
Tako nešto niste smeli da izgovorite ukoliko niste ograničili i naveli s kojim šefovima poslaničkih grupa. Sa mnom, o tom rešenju, pa i o bilo kojem drugom rešenju o ovom Predlogu zakona vi niste razgovarali. Niti je bilo ko drugi razgovarao sa mnom o tome. Ako sam na pominjanje te činjenice, ja kao šef poslaničke grupe, samim tim prozvan, nemam pravo na repliku prema stavu predsedavajućeg, onda ne znam kada i u kojim okolnostima i po kom osnovu imam pravo na repliku. To je jedna stvar.
Druga stvar, kada je već reč o rešenjima i načinu na koja ta rešenja pišete, ovo već izlazi iz okvira replike, ali pošto formalno repliku ne koristim, hajde i to da vam kažem.
Dakle, način na koji ste vi napisali pojedine odredbe ovog predloga zakona upravo upućuju na to da želite da formalna većina u Parlamentu, kako je obrazovana, diktira sve uslove rada i način odlučivanja u Parlamentu, pa i za one stvari za koje po prirodi parlamentarnog života to ne treba da bude
Vladajuća većina je vladajuća većina zbog toga što može da izglasa predloge zakona, odluka i drugih akata koji su u nadležnosti Narodne skupštine i to je jedina funkcija vladajuće većine. A, nikako funkcija vladajuće većine ne može biti ni bilo kakva majorizacija po drugom osnovu u radu Narodne skupštine. Onda jasno neka se napiše što niste napisali razgraničene nadležnosti i vrste odluka koje donosi taj kolegijum, ako uopšte donosi, pošto se tu i ne vidi na pravi način, pa da se onda zna šta je to što nije posao vlasti, odnosno vladajuće većine, jedna prirodna majorizacija koja mora da postoji, šta je to što izlazi iz tog sektora, šta je to što je zaista naš zajednički posao.
Mi o tome nismo razgovarali ni jednog jedinog trenutka i to je suština i to oni koji prate ovaj prenos treba da znaju. Znam da biste vi mogli da kažete – pa, šta, vi niste hteli da razgovarate. Tačno je da nismo, zbog toga što smo uočili na osnovu načina na koji je predsednica Parlamenta pokušavala da saziva konsultacije, kako ih je sazivala i načina na koji se radilo i šta se uzimalo kao osnova za rad za ovaj predlog zakona, da sve ono što bismo mi istakli, da sve ono što bismo mi rekli, da bi bilo unapred osuđeno na propast.
Učestvovati u takvom radu i u takvom dijalogu je besmisleno. To vam nisu konsultacije kao o nekom drugom zakonu. Zakon o Narodnoj skupštini mora da bude donet na način koji obezbeđuje konsenzus, bar najširi konsenzus u Parlamentu, gde će najvažnije opozicione grupe da se slože sa tim tekstom zakona u celini, zato što u demokratskom društvu pitanje ko je u opoziciji, a ko je na vlasti je krajnje relativno. To se menja iz saziva u saziv Narodne skupštine i zaista je besmisleno da neko piše predloge zakona tako da se boji da će mu opozicione stranke, dajući neke predloge, pokvariti neki posao u tom kontekstu. To je apsolutno loše. To ne treba da se radi.
Ovde nismo imali atmosferu u kojoj bismo, zaista, mogli da sednemo sa vama i da se o tome dogovorimo, jer i ostatak atmosfere, ako tako mogu da kažem, nije upućivao na to. Od načina vođenja sednice Narodne skupštine, kada već govorimo o tom organu i funkciji onih koji vode Narodnu skupštinu, oni koji su prvi među jednakima. Oni to rade samovoljno. Samovoljnim tumačenjem Poslovnika, često pravno pogrešnim. Arbitrarnost u načinu vođenja sednica, gospođo Kolundžija, jeste standard, ali arbitrarnost u pravnom smislu ne znači samovolju.
I sadašnji primer, ne obraćam se uopšte predsedavajućoj, nego vama kao kolegi poslaniku, najbolje to govori. Neko ko je u stanju da uđe u polemiku sa narodnim poslanicima o materiji o kojoj se raspravlja, sa mesta predsedavajućeg, ne obavlja dobro svoj posao, kao, recimo, o lingvističkim pravilima itd. Posao predsedavajućeg je da kaže – imate pravo na ovo, nemate pravo na ovo, otišli ste od teme, niste otišli od teme.
Možda je s pravom predsedavajući, u pređašnjem, ranijem delu sednice, vi ste danas upozorili jednog poslanika DSS da je možda u svom govoru izašao malo iz okvira teme, pa je on probao da se vrati itd, sve je to politika. Ali, ući u polemiku o materiji, objašnjavati kada je koji rečnik donet, sa tog mesta, u polemici dva poslanika, bez obzira što tada pitanje rečnika nije bilo nikakva tema, to je bio apsolutni izlazak iz teme, pa ne samo da nisu poslanici opomenuti da ne treba o tome da razgovaraju, nego, onda, još neko ko sedi na mestu predsedavajućeg objašnjava kada je koji rečnik donet. To je prosto neverovatno.
Onda, kada se danas javim za repliku, koja je čista kao suza, jer je pomenuta funkcija predsednika poslaničke grupe, bez navođenja, a to znači svi, uključujući i mene, da kažem da u nečemu nisam učestvovao, za šta ste vi rekli da sam učestvovao, onda tu, kao, nema replike.
Ne radi se o jednom čoveku niti optužujem nekoga poimence, nego se radi o sistemu. To znači da mi sistemski, kako ovde radimo, ne radimo dobro. Dakle, o tim stvarima da se povede više računa, da se povede računa o jednom demokratskom pravu na raspravu u ovom parlamentu, jer mi nismo parlamentarna skupština neke međunarodne organizacije koja ima parlamentarnu skupštinu, gde se zaseda četiri puta godišnje po pet dana, pa imate rezolucije, deklaracije, to sve treba brzo da se donese, to treba da bude efikasno itd, i onda tamo postoje ta surova pravila od 30 sekundi za amandman itd.
Mi smo nacionalni parlament i vi ste vrlo dobro upoznati kako većina nacionalnih parlamenata u Evropi funkcioniše. Raspravno načelo je najvažnije načelo. Ne može se zbog toga što neko procenjuje da možda pojedine grupe imaju neki stil obraćanja koji može da deluje opstrukcionaški, ne može se rešiti problem na taj način što bi to pogodilo i sve one druge koji nemaju takav stil. A, i taj stil je legitiman i protiv tog stila se može voditi dijalogom. Pošto dijalog ovde izostaje kao modus, onda mi apsolutno nemamo prostora da donesemo ni dobra pravila, niti da se u skladu sa nekim dobrim pravilima i običajima ponašamo.
To je suština priče ovde u ovom parlamentu. Ako to možemo da promenimo, to je dobro, bez obzira ko je na vlasti, a ko u opoziciji. Ako nismo u stanju da se uzdignemo makar malo iznad ovoga, ovo će ostati ovako kako je. Možete doneti novi poslovnik. Šta znači postrožiti pravila? To ne znači ništa. Ne postoje stroga pravila. Postoje samo dobra pravila, kojim se brani parlamentarizam, parlamentarni život i raspravno načelo i ona koja to suzbijaju, pa se opredelite šta hoćete.
Ova stvar ne može ovako da ide. To je suština, pa sad, vi kako god želite. Mislim da način na koji se ovo radi nije dobar, duboko sam uveren. nogo pompeznih normi, mnogo praznih, površnih, bespotrebnih. Suštinski se ništa ne menja.
Imate i raniji predlog zakona koji je prosto, kao jedan kostur, koji je čak dat i u proceduru od strane naše poslaničke grupe, ali nije došao ovde na raspravu, voljom vladajuće većine. On nije dovoljan, naravno, taj predlog koji smo napravili, da bi se u tom obliku i kao takav doneo, ali se nije pošlo od toga, iako je to rađeno zaista multistranački, nego se pravi jedan politički, psihološki rez, kao da ništa ranije nije rađeno, pa se, kao, kobajagi, sve radi iz početak. To prosto nije dobro, a da na kraju, kao rezultat, koji se ovde ispred nas nalazi, nije kvalitetan.
Eto, to je suština. Kako god želite, kako vam se sviđa, ali mislim da to nije dobro.
 Samo još ovo, da ne bude zabune. Ne tvrdim ja da je taj tekst bio bolji, nego tvrdim da je bio osnova. I ne tvrdim ni da nije nešto prepisano, očigledno jeste, ali to je upravo razlog protiv vas, a ne u vašu korist, jer prepisujući nešto što je moglo biti samo osnova za raspravu i za razgovor, a dodajući nešto što nikada nije bilo predmet razgovora, što je inovacija, tu ste zapali u ćorsokak i to je sve.
Dakle, ništa ne sporim od ovoga što ste vi rekli, nego prosto tumačim na svoj način.
Dakle, jeste formalno 21 narodni poslanik podneo taj tekst o kome vi pričate i koji danas nije na dnevnom redu, jeste, nego je ovaj vaš. To je činjenica i mi smo to javno objavili. Međutim, taj tekst koji smo smi podneli, a potpisao 21 narodni poslanik, jeste maltene skoro isti onom tekstu koji je zaista zajednička radna grupa u prethodnom sazivu napravila. To je suština. To je ono što pokušavam da kažem. Nema tu bitnih izmena.
Ne hvalimo se mi da smo napravili sami nešto, ne, nijednog trenutka mi to nismo rekli – DSS je izmislila neki tekst sada i podnela Narodnoj skupštini Republike Srbije kao predlog DSS. On formalno jeste naš predlog jer smo mi potpisali, ali smo mi uzeli onaj tekst koji je zajednička radna grupa, znači, zaista višestranačka, u prethodnom sazivu uradila, koji je bio očišćen od svih spornih momenata i mogao je da posluži kao osnov. Potvrdio sam vam da ste vi uzeli delove tog teksta. Jedino što je bilo sporno, još jednom ponavljam, jeste što svaka nadgradnja nad tim tekstom ne može biti plod bilo kakvog konsenzusa i nisu bili stvoreni uslovi. To je bilo moje tumačenje.
Od vremena grupe. Nešto vezano za amandman i za objašnjenja: zamislite da imamo narodnog poslanika kojem je maternji jezik švedski, jer je rođen u Švedskoj i majka mu je državljanka te države, koji je kasnije primio državljanstvo Srbije, postao građanin Srbije, uključio se u politiku i sa punim pravom postao narodni poslanik tokom svog života. Ako ostavimo formulaciju ovakvu kakva je po vašem predlogu, a recimo ne prihvatimo amandman SNS, onda bi po vama ispalo da taj narodni poslanik može mrtav 'ladan da se obraća na švedskom ovde u parlamentu Srbije i da je, kako vi kažete, sekretar dužan da mu stvori uslove za to i da mu to obezbedi.
Nije to ono što piše u Ustavu Srbije. Ne možemo ovde izmišljati neke stvari koje nisu predviđene Ustavom ove države. To nema nigde.
Prema tome, kada dobijete neki amandman koji ima neki smisao, rezon, pokušajte da razmislite o tome u čemu je smisao toga što je predloženo, jer to nije napravljeno samo zato da neko vas zadeva, nego često postoje neki ozbiljni razlozi kada neko nešto napiše. Onda bi to valjalo prihvatiti.
Naime, Poslanička grupa DSS nije podnela nijedan amandman na ovaj tekst koji ste vi predvideli, ne zbog toga što mislimo da je dobar, nego zato što nam se uopšte ne sviđa. To je naš stav. Ne zameramo drugim grupama i poslanicima koji su se prihvatili posla pisanja amandmana. Svako ima pravo da na svoj način izrazi stav prema ovome što se pred nama nalazi.
Mi smo time hteli da stavimo do znanja da u jednom poslu, koji ste vi preduzeli sami, sa lažnim pozivima na konsultaciju da se on zajednički obavi, a onda ste ga ovde izneli kao nešto oko čega ćete tankom većinom preglasavati ostale poslanike u parlamentu, mi ne želimo da učestvujemo na takav način; ni u lažnim konsultacijama, ni da stvaramo privid, to je, opet kažem, naš stav, pravljenjem amandmana i pokušajem da se menja taj tekst (što ćete vi konačno tom tankom većinom izglasati), da je ovaj dom nešto zdušno na tome radio. To jednostavno nije tačno.
Poslanici DSS-a će se i nadalje uključivati u raspravu o ovom pitanju, u raspravu u pojedinostima, da bi govorili o nekim konkretnim stvarima koje su vezane za tekst, a i da bi sa ostalima koji misle slično kao mi doprineli, jer taj tekst koji se nalazi pred nama zapravo ne doprinosi dignitetu, niti je u korist Narodne skupštine i građana, nego je sklepan upravo, na veliku našu žalost, kao ruglo ovog doma i građana Srbije.
 U pitanju je povreda člana 27, ali istovremeno i u vezi sa povredama članova od 93. do 112. Poslovnika Narodne skupštine.
 Član 100, član 95, član…
 Ako kažem da se član 27. vređa, jer se radi o opštoj odredbi koja govori o položaju i ulozi predsedavajućeg, na šta sam hteo da vam skrenem pažnju, ako ste demokrata i ako živimo u demokratskoj državi, dopustićete da hoću da vam kažem nešto – mislim da u nečemu grešite. Rekao sam vam da postoje određene odredbe koje vam ovde daju određene obaveze, kao što je član 95, kada dajete nekome reč, kad šta radite u toku sednice. Kako ne možete to da povredite? Možete da povredite te odredbe. Skrećem vam pažnju da ih vređate.
Vređate ih na taj način... Neću da ulazim u to da li ovde treba da postoji lingvistička rasprava ili ne treba, narodni je ovo dom pa može svakakva da bude, ali ono što sigurno nije vaša uloga, nije vaša uloga da se upuštate u bilo kakvu raspravu, neprimerenu, koristeći položaj predsedavajućeg, bila to lingvistička rasprava ili neka druga.
Gospođo Čomić, zamolite nekoga od potpredsednika, u dogovoru sa predsednicom Skupštine, da zauzme mesto predsedavajućeg, a vi se prijavite za reč, sedite na to svoje neko drugo mesto i javite se za reč da učestvujete u raspravi o Predlogu zakona, bila ona lingvistička ili neka druga. Ovo što ste maločas vi činili, ne govorim o narodnim poslanicima, ni o jednom ni o drugom, ovo je svojevrsna tiranija i tirada koja se ovde ne može trpeti.
Po amandmanu ću. Dakle, ovde nije problem to što neko može da upotrebi svoj jezik, u skladu sa Ustavom i zakonom, u Narodnoj skupštini. Problem je u tome što ne može da piše u tekstu Predloga zakona neka formulacija koja sama po sebi ne znači ništa. Formulacija „svoj jezik“, u odnosu na prethodnu odrednicu – u službenoj upotrebi je srpski jezik, ćirilično pismo i latinično pismo u skladu sa zakonom, pa onda kasnije idu odredbe koje govore o tome da se svi narodni poslanici, ko ima potrebu, mogu služiti svojim jezikom – prosto nije dovoljna. To nije materija koja se može na tako jednostavan način, u skladu sa onim što je gospodin Ratković govorio kada je reč o jakim i generalnim, vrlo važnim normama Ustava, tek tako pretrčati. Dakle, tu mora da postoji definicija do kraja.
Mi možemo ovde upotrebljavati srpski jezik, možemo upotrebljavati i jezike nacionalnih manjina. Ne postoji mogućnost, ni teoretska, u našem ustavno-pravnom sistemu da se ovde od strane narodnih poslanika upotrebi, sem u neke protokolarne, svečane i neke druge svrhe, kada imamo goste i slično tome, neki drugi jezik. Ovakav tekst Predloga zakona ne može da bude.
To što neko ne može da prihvati neki amandman zbog nečega što je u tom amandmanu suvišno itd., a deo tog amandmana je navodno prihvatljiv i razuman, nije opravdanje za vladajuću većinu (koja je inače sama ovo radila) da se ne seti da makar nešto što je bez veze promeni, ako se već setila da u poslednjem trenutku podnese amandman da ovaj zakon stupa na snagu jedan dan posle objavljivanja u „Službenom glasniku“. Taj amandman je dat upravo zbog toga da bismo stigli sledeće nedelje da vidimo sve blagodeti i jedine efekte ovog zakona koji se u javnosti mogu videti, a to su nekakve garde i ostale stvari.
Znači, ako je to mehanizam, ako je to način rada, u redu, ali hajde onda da čitamo ono što ljudi pišu, pa ako je nešto i delimično prihvatljivo, onda nek se ta vladajuća većina potrudi i nek podmetne nekog poslanika da napiše to što je bilo prihvatljivo u nekom amandmanu, do roka kada je to moguće učiniti, ili na nadležnom odboru, pa da onda stvar bude kako treba.
Na ovaj način nema rasprave kako valja, na ovaj način nemamo produkt kako treba. Ali, to je tako bilo od početka i zbog toga sam naglašavao da je stav Demokratske stranke Srbije prema svemu ovome bio ovako distinktan, upravo zbog toga što u suštinskom smislu ne postoji rasprava o nečemu što treba da bude zajednička stvar u ovom parlamentu.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, predstavnici iz sudstva i tužilaštva, sudeći po tome kako je ova rasprava počela, sve je postalo jasno.
Onog trenutka kada sam video da su predstavnici predlagača dobili aplauz vladajuće većine za svoje izlaganje, potpuno je jasna konstrukcija. Iza svega onoga što su predstavnici predlagača uradili, podnoseći ovaj predlog Skupštini, iza svega onoga što su uradili kod reizbora sudija, bez ikakve potrebe da podnose predlog Skupštini, jer je to njihov posao, očigledno stoji volja vladajuće većine i direktan politički uticaj na izbor sudija u ovoj državi, i tužilaca.
To je ono što je očigledno ovde, jer svakom normalnom, sem nekome ko pripada vladajućoj većini, koji ima očigledno političku potrebu da štiti ovo što se ovde dešava, ne bi palo na pamet da bilo kako aplaudira ovim ljudima koji su ovde izašli za govornicu. Za to nema nikakvog razloga.
Sada ću da vam objasnim i zbog čega. Ako neko hoće da ima nezavisno sudstvo u državi, onda je neophodno da ona tela koja učestvuju u kreiranju nezavisnog sudstva i kroz personalni izbor sudija i tužilaca, da oni moraju da deluju nezavisno i da moraju da imaju jasne, otvorene i javne kriterijume za posao koji rade. Kada nema otvorenih, jasnih kriterijuma i javnih kriterijuma za posao koji se radi, onda dolazimo u fazu opskurnosti koja nas uverava još jednom u ovoj državi da mi nemamo nezavisno pravosuđe. Naše dugogodišnje nastojanje da nezavisno pravosuđe dobijemo korumpirano je, pre svega, prošlim zakonom koji je vladajuća većina usvojila, koji je zapravo otvorio put satiranja pravosuđa u Srbiji, desetkovanju sudija i finale tog događaja se dešava ovih dana.
Finale tog događaja je ovaj sramni predlog odluke koji se nalazi pred Skupštinom Srbije danas o izboru mladih tužilaca i mladih sudija, mladih u smislu otpočinjanja funkcije. Svakako, ne možemo se osvrnuti na ono što je uradio Visoki savet sudstva, kada je reč o reizboru sudija na njihove funkcije. Ono što je tamo urađeno, o čemu stručna javnost i šira javnost dovoljno znaju, baca ne senku sumnje, nego težak i nepremostiv hlad i na predlog odluke koji se nalazi sada pred našim narodnim poslanicima u ovoj skupštini.
Kako je moguće i moram o tome da govorim, da bez ikakvog ličnog odnosa prema gospođi o kojoj ću govoriti, jer je lično praktično i ne poznajem, niti ima ikakve veze sa mojom političkom strankom, niti znam bilo koga u DSS ko je toliko dobro poznaje, da bi se na taj način štitio bilo kakav lični interes, ali kako je moguće da predsednik Društva sudija ne bude reizabran?
Kako je moguće da Dragana Boljević ne bude sudija? To je moguće zato što je navodno izleteo nekakav kriterijum u toku postupka izbora koji nije bio jasan, transparentan pre toga, u kome je rečeno, da, bože moj, onaj sudija kome je neko u užoj porodici advokat, ima sukob interesa i ne može da se bavi sudskom funkcijom. Ili valjda ona nešto ne valja.
Ako ona žena nešto ne valja, ne valja zbog toga što očigledno nekome smeta, pa se onda vraćamo na princip političke podobnosti. Jer da neko koga su kolege sudije izabrale za predsednika Društva sudija, sa onolikim stažom koji ima iza sebe i poslovima koje je radila, ne zaslužuje ili ne bude dostojna za obavljanje sudijske funkcije, to je po meni apsolutno neshvatljivo. Mora postojati vrlo jasan i glasan argument zbog čega ne ona, nego bilo ko od 720 nosilaca sudijskih funkcija više nisu tamo gde bi trebalo da budu ili tamo gde ne bi trebalo da budu, ali to treba reći otvoreno i javno.
Ovde nemamo ništa od toga. U papirima koji se dobijaju u Narodnoj skupštini, čak nemamo ni datum rođenja u biografiji onih koje treba izabrati. Kako je moguće da verujemo u bilo kakav kriterijum Visokog saveta sudstva kojeg predvodi Nata Mesarović, ovde prisutna, a koja je tamo gde je zahvaljujući vama iz DS, jer je to opštepoznata činjenica, da je u pitanju partijski sudija?
Kako je moguće da se poziva ovde pred nama na bilo kakvu vrstu kriterijuma i objektivnosti kada sedi u organu koji bira njenog rođenog sina sa mesta sudije Četvrtog suda u Viši sud u Beogradu? Gde je tu sukob interesa, gospođo Mesarović? Kako je to moguće? Kako je moguće da aplaudirate takvoj ženi? Kako je moguće da mrtvi ladni dođete na ovu sednicu, stavite ovo čudo na dnevni red, bez ijednog znaka pitanja, bez toga da Odbor za pravosuđe pozove predstavnike pravosuđa i da porazgovaraju o sumnjivim stvarima, ako ništa drugo?
Veza između pojedinih od vas i ovog kermesa koji se ovde dešava, nije lako dokaziva. Ako bih izlazio sada sa čvrstim činjenicama o tome, ne mogu to da uradim, ali mogu da izađem sa uverenjem – kako je moguće da jedno telo napravi predlog za Skupštinu Srbije, kako je moguće da obavi reizbor sudija kada je u krnjem sastavu? Kako je moguće, jer u tom telu ne postoji predstavnik Univerziteta u Beogradu, tj. profesora Pravnog fakulteta u Beogradu, bilo koja od četiri koja postoje?
Kako je moguće da u tom telu sedi neko ko je u kumovskim vezama sa narodnim poslanikom Boškom Ristićem? Govorim o Dejanu Ćiriću. Kako je moguće da na taj način možemo doći u situaciju da verujemo u ispravnost odluka koje su došle na dnevni red Narodne skupštine? Kako je moguće da vi aplaudirate svemu tome? Treba da vas bude sramota.
Ako hoćete nezavisno pravosuđe, ovo svakako nije način kako se do toga dolazi. Naravno, za posao Visokog saveta sudstva ne odgovara formalno niko od vas, ni Vlada, ni narodni poslanici, ni predsednik Srbije Boris Tadić, koji je vaš glavni trener i dreser. Niko do njih formalno ne odgovara za ovo što se dešava, ali ne treba biti mnogo pametan da se shvati da postoje neformalni kanali preko kojih se sve ovo odigrava.
Ovo vi zovete gvozdenom metlom u pravosuđu. Ovo vi zovete uvođenjem reda. U toj gvozdenoj metli u pravosuđu, iako to nije priča onog prvog izbora, ali ću vam je reći, nalaze se brojne sudije za koje možete naći u njihovoj biografiji učešće u postupku izbornih krađa 1996. i 1997. godine. Nalaze se na spisku reizabranih sudija. Da li su to ljudi u koje vi imate poverenje?
Umesto ne opozicija, nego vladajuća većina da zatraži svojim potpisima interpelaciju da se o ovome raspravlja, da se pozove ministarka pravde, da razgovaramo o ovoj stvari podrobno, valjano i dovoljno dugo, dok se ona ne raspravi u ovoj državi i da vidimo šta ćemo da radimo kao zakonodavno telo koje treba nešto da učini ovim povodom, vi donosite jedan naopak zakon prethodno, da bi sada u čitavom tom postupku išli korak dalje i rešili da, po principu vaše zarđale gvozdene metle, ispravite krive Drine i napravite politički podobno sudstvo. To je presek stanja koji pravite. To nije ono što državi Srbiji treba i to nije ono što građani Srbije žele.
Ako vi hoćete da napravite od ove države prosperitetnu državu, za šta se kunete da jeste, trebalo bi da napravite pravosuđe istinski nezavisnim, trebalo bi da pravosuđe funkcioniše tako da svaki građanin ove države, da svaki privrednik, bilo domaći, bilo strani, ima poverenja u naš pravosudni sistem.
Kako da imam poverenje u Natu Mesarović? Čestitam za sina, svaka čast, dobro je da bude sudija. Nije loše da u porodici postoje sudije po tradiciji. Sve je to u redu. Problem je samo u tome što, ako imate jedan aršin za sebe, dajte ga onda i drugima. Ako osporavate taj aršin drugima, onda ga ne uzimajte za sebe, bez obzira šta je u pitanju.
Videću da li ću se kasnije još javiti za reč, da iskoristim sledećih 10 minuta, mada posle ovoga mislim da nema ni potrebe, ali vam stojim na raspolaganju ako neko misli ili se usudi da ide na repliku ovome što sam rekao, da se malo dalje i podrobnije o ovome raspravimo.
Neću se obazirati na ovo što sam maločas čuo...