Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem se predsednice.

Postavljam dva pitanja. Prvo pitanje postavljam Ministarstvu unutrašnjih poslova, Višem tužilaštvu i Tužilaštvu za organizovani kriminal - da li je zbog dešavanja od 5. oktobra koja su se upravo događala u ovom domu u vidu uništavanja državne imovine, pokrenut krivični postupak protiv bilo koga ko je preuzeo protiv pravne radnje u kojima se stiču obeležja krivičnih dela? Krivičnih dela koja se odnose na podrivanje državnog uređenja, krivičnih dela, falsifikovanja ili bilo kog drugog krivičnog dela. Ako jeste protiv koga je pokrenut krivični postupak, a ako nije zašto nije? Ovo pitanje se vezuje za činjenicu da je upravo 5. oktobra dato obećanje građanima Srbije da se ustrojava pravna država, pa je logično postaviti pitanje da li je ta pravna država nakon ustrojstva reagovala upravo protiv onih koji su 5. oktobra uništavali državnu imovinu?

U tom smislu, treba istaći jednu veliku zahvalnost svima onima koji su organizovali današnju manifestaciju izložbe u holu Skupštine i to slike bez reči, koja upravo ukazuje na to šta se dešavalo, kako bi građani mogli da na realan način ocene i procene događanja iz tog perioda.

Drugo pitanje postavljam direktoru JP „Elektroprivreda Srbije“. Radi se o industrijskoj zoni na teritoriji Zlatiborskog okruga, industrijska zona Braneško polje u kojoj se faktički nalazi, egzistira i posluje 15 velikih proizvodnih kapaciteta, odnosno privrednih društava i preduzeća među kojima se nalazi jedno preduzeće koje je sa svojim proizvodnim programom orjentisano isključivo na izvoz, a radi se o privrednom društvu „Divi“ koje se u okviru svoje delatnosti bavi proizvodnjom plastike.

Ovo preduzeće, zajedno sa ostalim preduzećima ima ogroman problem kroz nestabilnost snabdevanja električnom energijom, imajući u vidu da se dešava da čak mesečno 20 puta dolazi do nestanka električne energije, što izaziva ozbiljne štetne posledice po sva ova preduzeća, po sve ove privredne kapacitete i na taj način stvara probleme za sve one koji su krajnji korisnici tih preduzeća, u smislu kupaca njihovih proizvoda.

Naročito imajući u vidu činjenicu da se radi o proizvodnji koja je namenski orijentisana ka izvozu. Podsećanja radi, upravo ovo preduzeće koje sam pomenuo je stalni, redovni platiša prema „Elektroprivredi“ i plaća utrošak električne energije svakog meseca u iznosu od 140.000 evra. Ako je 140.000 evra kao mesečni iznos potrošnje za velike proizvodne kapacitete i za složene tehnološke procese nešto što podrazumeva redovnost u isplati, onda je logično da se JP EPS posveti takvim kapacitetima i omogući redovno, stabilno i neometano snabdevanje električnom energijom kako bi proizvodni pogoni funkcionisali na najoptimalniji način.

Konkretno, u ovom slučaju se dešava situacija da ceo industrijski kraj zajedno sa opštinama koje predstavljaju teritorije na kojima se nalazi navedena industrijska zona, imaju posledično takođe probleme sa snabdevanjem električne energije, a to se vezuje i za teritorija Užica, i za teritoriju Čajetine, Zlatibora itd. Prema tome, ovako složen problem može da se reši jedino akcijom EPS koja podrazumeva uspostavljanje kapaciteta, odnosno dovođenje tehnološkog procesa ili bolje reći aparature, trafo stanica i svega ostalog, što podrazumeva mogućnost da se električna energija troši na način kako je to najnormalnije, najoptimalnije i da to snabdevanje bude kontinuirano i stabilno. Hvala.
Zahvaljujem se, predsednice.

Građani Srbije su mogli da čuju ko zna koliko puta do sada tako besmislen govor, isprazan i besciljan, kakav je govor bio Balše Božovića. Neverovatno je da neko bez imalo stida, bez imalo srama kaže nešto i da ostane na svojim nogama sa moralnim kredibilitetom, očigledno je da ga nema.

Zašto ovo govorim? Zbog toga što ni jedna jedina poruka prema građanima nije upućena. U stvari jeste jedna, a to je da DS definitivno nema politiku, a pošto nema politiku i potpuno je bezidejna stranka, onda se na jedan krajnje sramotan način vraća u prošlost i potpuno bestidno kopa po kostima Slobodana Miloševića. Postavljam pitanje koje će postaviti i građani Srbije na izborima, naravno, a odgovor će biti sasvim sigurno nestanak DS sa političke scene.

Šta su to gospoda iz Demokratske stranke uradila posle 5. oktobra? Koja su to obećanja građanima ispunili? Kada se pozivaju na 12 penzija, nek ne zaborave da je i tog 24. septembra za Slobodana Miloševića glasalo bezmalo dva miliona ljudi, da su svi izbori do tada i kada su bile sankcije i kada je srpski narod preživljavao golgotu, SPS je neprikosnoveno dobijala izbore.

Neka oni objasne građanima zašto su pitanje rešenja Kosova izmestili iz UN i prebacili na EU? Kako su oni to dobili izbore 24. septembra, ako nisu novcem onih koji su ih finansirali, onih koji su krojili geopolitičku kartu sveta i doprineli i 1996. i 2000. godine da se stimulišu oni koji govore neistine i laži?
Zahvaljujem se predsedavajući.

Imajući u vidu da su moje kolege, kao i ovlašćeni predstavnik SPS, podržali kompletan set zakona o kojima danas raspravljamo, ja zaista nemam razloga da posebno komentarišem kvalitet predloženih zakona, imaju u vidu da je on ne sumnjiv, kako u oblasti PIO, tako i u oblasti visokog obrazovanja i u tom pravcu ću se pridružiti, kako kolegi Đorđu Milićeviću, tako i kolegi Žarku Obradoviću, koji je zaista krajnje stručno, nadam se ministre, dao kvalitetne razloge zbog čega upravo ovaj Predlog zakona treba da zaživi i u svojoj praktičnoj primeni da svoj puni doprinos.

Vezaću se za nekoliko sporazuma koji su klasično iz moje profesije, pa zbog toga sam dužan, na neki način, da im se posvetim, a to su sporazumi o međunarodnoj saradnji kada su u pitanju krivično pravne materije. Zbog čega? Zbog toga što bez pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, posebno u situaciji povećanog kretanja građana, kada se sofisticiranim sredstvima čine krivična dela, odnosno protiv pravne radnje, a radi se o transnacionalnom karakteru kriminala, onda je logično da sporazumi koji se vezuju za međunarodnu pravnu pomoć moraju imati svoj itekako veliki značaj i u ovoj skupštini i kroz našu raspravu zavredeti posebnu pažnju.

Ovo naročito iz razloga zbog toga što je 2013. godine Ministarstvo pravde primilo čak 8.000 zahteva za međunarodnu pravnu pomoć. Činjenica je da je ta međunarodna pravna pomoć naročito danas potrebna, imajući u vidu da smo svedoci da smo iz Bugarske imali jedno izručenje, ili ekstradiciju, kada se radi o činiocima krivičnih dela vrlo velikog stepena društvene opasnosti, klanovima, itd.

Imajući u vidu da je prestalo, odnosno da nemam više vremena za diskusiju, samo ću na kraju da istaknem činjenicu da bez ovih sporazuma država Srbija i Ministarstvo pravde bi bili ozbiljno uskraćeni za međunarodnu pravnu pomoć i zato, gospodo ministri, imate podršku SPS i u ovom delu predloženih zakona o kojima raspravljamo. Hvala.
Zahvaljujem se predsednice.

Član 27. u vezi člana 108.

Previše tolerancije prema govorniku koji je govorio pre kolege Martinovića, previše tolerancije prema nečemu, prema čemu moram imati nulti stepen tolerancije.

Socijalistička partija Srbije je ponosna što participira u vlasti i što njena ideja socijalne pravde, upravo participacijom u Vladi Republike Srbije zaživljava na najbolji mogući način. Ponosna zbog toga što su zadovoljni 5.000 zaposlenih u Smederevu, ponosna zbog toga što su zaposleni na desetine hiljada novozaposlenih širom Republike Srbije, uvereni smo uskoro, i na stotine hiljada novozaposlenih, pa se postavlja pitanje – šta je to predsednik stranke, koji je govorio pre kolege Martinovića, učinio za svoju državu Srbiju, na koju se samo populistički poziva? Šta je učinio u smislu dovođenja investicija, zapošljavanja, poboljšavanja standarda stanovništva, osim što je po toj državi pljuvao, po toj državi gazio, na taj način što je vređao predsednika države, Vladu države, najviše funkcionere države?

Da je to tačno, potvrđuje i činjenica da nismo čuli ni jednu jedinu reč osude protiv diskriminacije najbrutalnijeg vređanja, najgorih mogućih vulgarnosti i nepristojnosti, koje je izrekao reprezent ovog čoveka koji je govorio, vređajući premijerku Vlade Republike Srbije Anu Brnabić. Gde je jedna jedina reč osude za sve ono što je na najgori mogući način izgovoreno? Ne, osim toga, mi smo mogli da čujemo samo nešto drugo, što već slušamo dugo vremena, a to su neprimerene, neosnovane kritike i laži na račun Vlade Republike Srbije. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Naravno, da govoreći o ovom amandmanu moramo da ispoljimo nešto drugo, a to je da zabrinutost kod građana stvaraju oni koji ovaj zakon doživljavaju kao nešto što je suprotno od cilja ovog zakona. I, suprotno interesu onih dve hiljade pacijenata i još mnogo drugih, potencijalnih pacijenata kojima ovaj zakon treba. A ovaj zakon i te kako ima pravno utemeljenje, bez obzira koliko se pravna struka možda mimoilazila, kažem možda, ovaj zakon ima veliko pravno utemeljenje. Prvo, što je kompatibilan Zakonu o nasleđivanju, drugo kompatibilan je sa porodičnim zakonom.

Ministar je dao objašnjenje i ja ću ga samo sa pravnog aspekta proširiti. Radi se o tome da naslednici kao univerzalni sukcesori, a to su svi naslednici u pravom naslednom redu i otac, koji je u drugom naslednom redu ili majka koji su u drugom naslednom redu, deca koja su u prvom naslednom redu, mogu da ospore pretpostavljenu saglasnost. Bilo ko od njih da ospori tu pretpostavljenu saglasnost, više saglasnosti nema. To Zakon o nasleđivanju vrlo jasno govori i onda dolazimo u jednu fazu demagogije, klasične demagogije, pa šta ćemo ako se neko ne saglasi. Pa, jasno je šta ćemo ako se neko ne saglasi.

Da li je to sada motivisano da se zaista kod građana stvori zabrinutost na veštački način, improvizacijama, jako lošim tumačenjima zakona. To ne smemo da dozvolimo. Odavde iz Skupštine treba da izađe vrlo jasna poruka, da je ovo isključivo u interesu pacijenata, da je ovo isključivo u interesu potencijalnih mimo dve hiljade onih koji to i te kako nužno očekuju i da mi to moramo da podržimo odredbe ovog zakona bezrezervno, zato će i poslanička grupa SPS glasati za ovaj zakon.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Moje prvo pitanje ili bolje reći traženje informacije ili obaveštenja od Vlade Republike Srbije, odnosi se na Ministarstvo spoljnih poslova.

Odnoseći se sa velikim poštovanjem, prema svemu onome što čine ministar spoljnih poslova Ivica Dačić i predsednik države Aleksandar Vučić, kroz diplomatsku borbu za, prevashodno poštovanje Briselskog sporazuma i konačno rešavanje pitanja dela teritorije Republike Srbije, Kosova, mi poslanici bi trebali da znamo sledeće činjenice.

Prvo, šta je to što je u odnosu na Briselski sporazum ispunila, pre svega preuzela, pa potom ispunila Priština, a šta je to što se vezuje za Briselski sporazum što je preduzela i ispunila Srbija?

Ovo pitanje je veoma značajno pitanje imajući u vidu da se Briselski sporazum sve manje i manje afirmiše kao jedna vrsta obligacije u pravnom smislu reči koja podrazumeva obavezivanje obe ugovorne strane, jer Briselski sporazum nije potpisan jednostrano, već je potpisan kako od Prištine tako i od Srbije.

Dobro građani Srbije znaju šta je rukovodstvo Republike Srbije, odnosno naše države do sada preduzimalo, do sada činilo i koje su sve obaveze sa naše strane dovedene do nivoa da se može smatrati da je Srbija apsolutno posvećena Briselskom sporazumu i konačnom rešavanju pitanja Kosova, naravno štiteći prevashodno naš narod, srpski narod na teritoriji Kosova i konačno rešenje kroz postizanje određenih kompromisa koji su očigledno neminovnost.

Takođe, naši građani i te kako dobro znaju da smo se u zadnje vreme upoznali sa činjenicama koliko je država povuklo priznanje državi, tzv. „državi Kosovo“, pa bi bilo dobro da od Ministarstva spoljnih poslova dobijemo informaciju da li će se takav trend, a sigurno je i da hoće, nastaviti i ubuduće? Koje su to države, imajući u vidu njihov geostrateški položaj, imajući u vidu njihovu površinu ili veličinu, imajući u vidu njihov broj stanovnika? Koje su to države koje su odustale ili povukle priznanje Kosovu i koje će to države ubuduće najverovatnije da budu, s obzirom na značaj i ulogu tih država na međunarodnom polju delovanja?

Drugo pitanje koje postavljam vezuje se za informaciju koju tražim od Ministarstva za zaštitu životne sredine ili ekologiju, da li u okviru Nacionalne strategije zaštite životne sredine postoji program koji se vezuje za različite lokalitete teritorije Republike Srbije koji su očigledno ekološki ugroženi, da li će se s obzirom na stepen ugroženosti tih lokaliteta, naravno ekološke ugroženosti, povećati broj tzv. zaštićenih dobara ili zaštićenih teritorija?

Ja ću u tom smislu se pozvati na jednu od takvih zaštićenih teritorija, to je Nacionalni park Tara na teritoriji Zlatiborskog okruga, kao i Park prirode koji se nalazi na teritoriji Mokre Gore, gde je nemerljiv doprinos u zaštiti tog lokaliteta dao naš uvaženi i veoma autoritativni predstavnik i u međunarodnoj zajednici, čovek koji je pomogao državi Srbiji, a to je Emir Kusturica.

Poslednje pitanje koje bih postavio, odnosi se na Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave. Verovatno će ovo pitanje biti vezano i za neka druga resorna ministarstva, a radi se o statusu javnih preduzeća regionalnog karaktera.

Naime, mi smo svedoci da imamo tzv. regionalne deponije koje još uvek nemaju svoje zakonsko utemeljenje i koje još uvek nisu sistemski rešene. Bilo bi dobro da se u tom smislu sistemski reguliše pitanje ustrojstva organizacije i statusa takvih javnih preduzeća koje osnivaju više lokalnih samouprava, odnosno opština i gradova. Ja vam se zahvaljujem.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije je ovim amandmanom pokušala da u praktičnom smislu reči, odnosno kada dođe do praktične primene ovog zakona učini što jednostavnijim i samu praktičnu primenu zakona, a i lakši posao onima koji će po tom amandmanu delovati.

Konkretno, radi se o pravnoj terminologiji gde se pokušalo da se reč „sigurnosti“ koja je osnovno određenje ovog zakona, zameni sa terminom „bezbednost“. Mislimo da je to u skladu sa jedinstvenom metodologijom izrade zakona, ali u svakom slučaju čak i da se zauzme drugačiji stav, ni u kom slučaju se neće dovesti u sumnju ono što je pravno utemeljenje ovog zakona.

Mi smo danas, a i u javnosti, slušali više puta, uvaženi ministre, pravničke dileme, pa čak i ustavne dileme oko toga da li je nešto što je ovde sistematizovano, odnosno što se predlaže kao sistematizovano, da li se može podvesti pod odgovarajuću normativu bez obzira da li se radi o ustavnoj normativi ili se radi o normativi koja mora da bude usaglašena sa Ustavom.

Ono što je stav SPS jeste da kada imamo sa jedne strane etičko ili moralno pravo, u odnosu na odnosu na ono što jeste konvencionalno pravo, u svakom slučaju, ne samo zbog 2.000 pacijenata, već zbog mnogo većeg broja onih koji će biti potencijalni pacijenti, a sigurno je da će ih biti imajući u vidu vreme u kojem živimo, onda je to etičko pravo nešto što mora da bude iznad. To je nešto što moramo da poštujemo i nešto što moramo zbog tih ljudi koji očekuju da njihovo zdravlje, a zdravlje nema cenu, jer je to vrednost koja nema cenu, a samim tim je deo uzvišene vrednosti, a uzvišena vrednost je život, onda zbog tih ljudi imamo etičku ili moralnu obavezu da omogućimo sistematski ili sistematizovanjem zakona da ovu oblast uredimo.

U odnosu na 2009. godinu ovaj zakon u svakom slučaju predstavlja kvalitativan iskorak i zbog toga imamo i dužno poštovanje prema onome što jeste zaista kvalitativno rešenje, dakle dobro rešenje, ono čemu treba težiti. Treba težiti nečemu što podrazumeva da bez obzira ko je nosilac prava da se zabrani donacija organa. Da li je to lice koje je u situaciji da to zabrani ili je to njegov univerzalni sukcesor, odnosno naslednik ili porodica, uvek moramo imati u vidu ono što je najvažnije, a najvažnije je spasiti život ili spasiti živote. U konkretnom slučaju, pravno, s obzirom da sam pravnik imam i slobodu i pravo da to kažem, ne postoje prepreke, ne postoje barijere, ne postoji ništa drugo osim ličnog stava, ne postoji ništa drugo osim ličnog uverenja i ubeđenja koje je i Ustavom zagarantovano da se kroz jednostranu izjavu volje ili ograniči, ili omogući donacija organa, odnosno mogućnost transplantacije.

Mi ovom sistematizacijom samo to potvrđujemo. Ono što je naša obaveza, poslanika bez namere da celu ovu našu zakonsku regulativu politizujemo, a ne smemo je politizovati, ne smemo ni u kom slučaju praviti politički marketing od svega ovoga, jeste naša obaveza da i ovaj zakon ne bude poslednji zakon, već da kroz druge nadogradnje, koje će sigurno uslediti nekim drugim zakonima, još više pojednostavimo i procedure i približimo pacijente mogućnosti da dođu do onoga što je njima životna potreba, a to su zdravi organi od kojih zavisi njihovo zdravlje, a samim tim i nastavak života.

Zbog toga sam kao pravnik zagovornik da ovo mora biti sistematizovano, da se jedan zakon kao što je ovaj zakon mora doneti, jer on u odnosu na prethodnu zakonsku regulativu ima svoje kvalitativne pomake, dakle pomake napred, ali ne smemo na tome stati, moramo raditi dalje i u praksi i kroz zakonsku regulativu doprineti da građani, a reći ću ne samo, ponoviću, ne samo 2.000 pacijenata, nego svi građani koji potencijalno mogu biti među tih ne samo dve, nego ko zna koliko desetina i stotine hiljada pacijenata, mogu očekivati ono što im treba da bi život opstao. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Reklamiram član 27. Poslovnika, a u vezi čl. 108. i 109, jer najblaže što je trebalo da se primeni shodno Poslovniku jeste opomene prema narodnom poslaniku Živkoviću koji je najgrublje izvređao građane Republike Srbije, komentarušići da je vlast pre 2000. godine činila zverstva nad svojim građanima, i to je ništa drugo nego uvreda građana. Ni jednom prilikom se nije osvrnuo na nešto što je trebalo da se kaže zbog pijeteta prema žrtvama, a to je da je bombardovanje 2000. godine predstavljalo zverski čin, zločinački čin, na hiljade poginulih, dece …

(Zoran Živković: Godine 1999. je bilo bombardovanje.)

Samo vi vičite, to je slika i prilika vas, vašeg lika, vašeg vremena, vaše vladavine. Ono što je bilo te 1999. i 2000. godine je bilo u funkciji dovođenja na vlast ovakvih ljudi. Da nije bilo tog bombardovanja, da nije bilo novca kojim su se kupili mnogi da bi smenili one koji su se borili za državu, da bi rušili one koji su bili patriote, to je uslovilo dolazak ovakvih ljudi, dolazak onih besramnih, dolazak onih koji su uništili državu.

Molim da na ovaj način više niko ne vređa građane Republike Srbije i da poštuje žrtve koje su za Srbiju dale živote. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Opet su iznete uvrede na koje niste reagovali, pa ću se pozvati na član 107. Zbog građana Srbije treba istaći da onaj ko se poziva na etiku, morao bi da ima barem elementarni etički kodeks, a gospodin Živković ga, očigledno, nema, jer da ga ima onda bi se setio barem nečega što je za poštovanje prema srpskom narodu.

Kada je taj isti na koga se on poziva i pljuje po njemu, išao na Pale da ubedi poslanike Skupštine Republike Srpske da prihvate Vens Ovenov plan, da prestane rat na teritoriji BiH, da se prestane sa krvoprolićima, da se zaštiti narod u Krajini, setio bi se još mnogo čega što je u svakom slučaju državničko, ali ne može da se seti …

(Aleksandra Jerkov: Javili ste se po Poslovniku.)

Ovo su gospođo, ili gospođice, svejedno, sve uvrede koje je izneo vaš kolega. A, da bi izbegao uvrede, pošto to ne može, očigledno, imajući u vidu da je satkan od toga da samo vređa, onda je osnovno da mu se ukaže na nešto što bi trebao da zna. A zna, i te kako dobro, kako je došao na vlast.

Ti isti na koje se poziva da su zločinački bombardovali, su oni koji su kreirali Vladu posle 5. oktobra 2000. godine, isti oni sa kojima se dogovarao kakvu će politiku da vodi, kako unutrašnju, tako i spoljašnju. Ko će, na koji način da uništava Srbiju, i privredno i na bilo koji drugi način.

Kako je stvoreno privredno groblje? Kako su uništena preduzeća posle 2000. godine? Kako su ostajali ljudi na ulici, koliko je bilo nezaposlenih? Šta se sve izdešavalo sa kriminalnim privatizacijama i ko je za to odgovarao?
Zahvaljujem.
U ime poslaničke grupe SPS i svih mojih kolega iz poslaničke grupe zamolio bih da mi se odgovori koji je to naš amandman bestidan i nemoralan? Ko je to od poslanika SPS-a podneo amandman koga bismo mi trebali da se stidimo? Koji je to amandman koji ne zavređuje neku pažnju?

(Dejan Nikolić dobacuje.)

Odnosili ste se kada ste govorili prema većini u ovom poslaničkom domu. Tu većinu sačinjava i SPS.

Onoliko koliko smatram da niko od poslanika SPS-a nije podneo bestidan amandman, toliko smatram da niko od kolega koji sede sa ove strane nisu podneli bestidne amandmane. I ne razumem šta znači bestidan amandman, pa bih zamolio da i vi, predsednice, prokomentarišete šta je to bestidno kada se pišu amandmani koje ocenjuje odbor?

Mi ovde s dužnim poštovanjem, sa posebnim pijetetom, imamo obavezu da se poklonimo i odamo priznanje onima koji tu zaslugu svakako zavređuju. A to se danas na najgrublji način vređa. To se ponižava, to se baca pod noge. Lično se osećam pogođenim, jer je moj otac učesnik NOR-a. Lično se osećam pogođenim zbog toga što se gaze vrednosti NOB-a i svih rodoljuba koji su bili zajedno u oslobodilačkom ratu, kao što je i moj otac u Drugom svetskom ratu, bez obzira kojeg su ideološkog opredeljenja.

Treba da je sramota sve one koji to gaze, bacaju pod noge i nipodaštavaju. I mislim da je krajnje vreme da se takvi komentari više ne iznose, jer mi imamo ovde jedan cilj koji mora da bude zajednički, bez obzira da li smo pozicija ili opozicija, a to je da poštujemo vrednosti svih onih koji su u otadžbinskim ratovima davali svoje živote i mnogo štošta činili za spas svojeg naroda i svoje nacije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

U ime poslaničke grupe SPS moram da izrazim razumevanje za amandman uvaženog kolege Bojića, jer je taj amandman utemeljen na nečemu što niko u ovom parlamentu, u ovom visokom Domu ne može da dovede u sumnju, a to je da smo dužni da se poklonimo svim žrtvama koji su dali svoje živote za Srbiju, za svoju državu, za građane Srbije i da vodimo računa o tome da se taj pijetet kao istorijska obaveza prevashodno nas, narodnih poslanika, uvek dosledno sprovodi.

Bez obzira o kome se radi, bez obzira iz koje istorijske etape dolazi, iz kojeg istorijskog razdoblja, bez obzira o kom liku je u pitanju, a uvek se radi o onima koji su zaista za svoju državu dali sve što su mogli da imaju, pa i svoj život, u tom kontekstu nije sporno ni pominjanje imena ni Slobodana Miloševića, o čijem imenu i liku će istorija da kaže svoj sud, ali nikada, apsolutno nikada ne smemo da pijetet poklonimo onima koji su radili protiv svoje države, koji se nisu ponašali kao patriote, a u istoriji su prepoznati više kao zločinci, poput Milana Nedića, LJotića i mnogih drugih koji su ovu državu pokušavali na razne načine i njen narod da satiru i koji su osramotili svoje srpsko poreklo. Hvala.
Pre svega SPS se ne odriče nikoga, a naročito ne svojih predsednika. Slobodan Milošević je bio predsednik SPS i o njemu, kao što sam malopre rekao, će istorija dati svoj sud. Kao predsednik države je imao istorijsku ulogu, ma kako je ko posmatrao i na koji način. Sa svim svojim manama i svim onim što je dobro radio, on ostaje lik, ostaje osoba koja u istoriji zauzima svoje mesto.

Socijalistička partija Srbije se nikada nikoga nije odrekla, ali će zato uvek osuditi one koji su radili protiv Srbije i protiv Srba.

Dimitrije LJotić je bio osoba od najvećeg poverenja fašista, bio je osoba od najvećeg poverenja nemačkog okupatora. Dimitrije LJotić je bio osoba kome su Nemci nudili da osnuje svoju vladu koju će da podrže fašisti, koju će da podrži Hitler, ali je izdajnik Nedić to odbio i predložio drugog izdajnika Srba i srpskog naroda, izvinjavam se, LJotić, predložio drugog izdajnika srpskog naroda, a to je Milan Nedić, da osnuje vladu koju će takođe da podrži Nemački Rajh.

Protiv takvih izdajnika, srbomrzaca i svih onih koji su kolaborirali i koji su paktovima pokušali da Srbiju još više stave pod jaram nemačkog okupatora i nikada apsolutno nećemo odati bilo šta drugo osim reči osude i onoga što podrazumeva da se Srbi prema tome uvek odnose sa posebnim sećanjem i da zbog toga svoju budućnost gledaju na sasvim suprotan način. Hvala.
Zahvaljujem se predsedavajući.

Ja neću govoriti po onoj narodnoj – čega se neko stidi, drugi se ponosi; ali je u svakom slučaju jedna činjenica nepobitna činjenica, da dok se cela Evropa posvećuje i diči narodno oslobodilačkom borbom, dok se cela Evropa diči time što je slomljen fašizam 1945. godine, što je uništen okupator koji je hteo da pokori ceo svet, mi danas u parlamentu slušamo nešto čega se svaki normalan građanin trebalo stideti, a to je odijum nekakvog poštovanja prema liku i delu čoveka koji je pomagao tog istog Hitlera, tu istu nemačku okupatorsku mašineriju, taj isti fašizam kao ideologiju, pa zar je potrebno bilo šta drugo reći osim da je to za jednu veliku osudu. Ništa više.

(Boško Obradović: Replika.)
Zahvaljujem se, predsedavajući.

To što ste na kraju rekli, trebali ste zaista da uradite na samom početku, a ne da dozvolite najgrublju zloupotrebu Poslovnika od Boška Obradovića, koji je reklamirao član 27, a sa Poslovnikom se čak nije povezao ne u jednoj rečnici, nego ni u jednom slovu onoga što je izgovorio.

Sve što je rekao, odnosilo se na najgrublje moguće uvrede, a te uvrede se odnose na milione onih koji su tokom trajanja NOB, zajedno sa ostalim rodoljubima i patriotama, imali jednu ideologiju, a to je komunistička ideologija. To znači i onih 20.000.000 Rusa, Francuza, Španaca i mnogih drugih koji su svoje živote dali za slobodu, koji su svoje živote dali da se slomi fašizam.

Ja nikada ni u jednoj svojoj diskusiji neću govoriti na način koji podrazumeva otvaranje novih frontova i produbljivanje ideoloških razlika. Mi smo te ideološke podele prevazišli i spremni smo da, kao što sam i rekao, svakom onom ko je dao doprinos za slobodu odamo poštovanje u smislu da se svi oni koji su taj doprinos dali i prikažu i pokažu odgovarajućim obeležjem bilo spomenikom, bilo na drugi način.

Ovo što je Boško Obradović izgovorio je za njegovu sramotu, a ne za našu. Svi oni koji su bili obuhvaćeni ovakvim teškim i grubim uvredama će znati da iskažu svoj sud prema Bošku Obradoviću. Zahvaljujem.