Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Mamula

Govori

Ništa ljudsko nije savršeno, pa ni zakoni, pa ni ovaj zakon. Međutim, ovaj predlog je jedan korak dalje u uređenju polja rada službi bezbednosti, uređenju njihovih nadležnosti i odgovornosti.
Naravno, u prelaznim i završnim odredbama se vrlo jasno ističe da će o službama bezbednosti biti doneti posebni zakoni, ali da će se još primenjivati Zakon o Bezbednosno-informativnoj agenciji, koji nije suprotan ovom predlogu zakona, i Zakon o službama bezbednosti Savezne Republike Jugoslavije iz 2002. i 2004. godine, koje je preteklo vreme. U trenutku donošenja oni su odgovorili svojim dužnostima, odnosno onoj svojoj sadržini koja je bila predviđena, ali mislim da ih je preteklo vreme.
Ovaj predlog zakona je veoma važan zbog toga što ipak usklađuje na određeni način odgovornost državnih organa kada je reč o službama bezbednosti. Do sada je to bilo uređivano uredbom.
Međutim, zakon ipak, kao izvor prava, na najbolji način može da uredi ovu oblast. Ipak treba reći da i najbolja zakonska rešenja mogu da se zloupotrebe, tako da je najvažnije da se uspostavi klima korektnog rada, gde nema zloupotreba, ili da one budu svedene na najmanju moguću meru, odnosno da se uspostavi načelo profesionalizma čija su dva osnovna temelja znanje i savest. Dakle, to je u svim oblastima, pa i u ovoj oblasti.
U zakonu je precizirano da postoje samo tri službe bezbednosti, a o tome je do sada bilo reči. Posebnu odgovornost ima savet za nacionalnu bezbednost zbog usmeravanja i usklađivanja rada službi bezbednosti i biro za koordinaciju koji ima vrlo važnu ulogu zbog usklađivanja operativnog rada službi bezbednosti.
Međutim, za mene je ovde najbitnije poglavlje koje se odnosi na nadzor nad radom službi bezbednosti. Ovde je bilo reči o tome da parlament ima veću odgovornost, odnosno Odbor. Ovde je bilo reči i o tome da ima veću nadležnost, a ja mislim da Odbor ima sada veću odgovornost. Naravno, odgovornost je ograničena; što bude bilo više ovlašćenja u tom odboru, biće više i odgovornosti. Ali, sada mislim da ovaj odbor ima vrlo važnu odgovornost, s obzirom na ovo kako je sada definisano.
Vrlo je teško naći ravnotežu između rada službi koje se bave bezbednošću i otvorenog društva. Veoma je teško imati demokratski poredak i istovremeno uskladiti rad tajnih službi i njihovu odgovornost. Mislim da je u obrazloženju napomenuto da je demokratsko načelo da se ne vrši nikakva provera članova Odbora za bezbednost, ali mislim da je demokratsko načelo da se vrši ta provera, pa i da se vrši službena provera, naročito ako odgovornosti Odbora budu bile veće.
Mi smo imali prilike da čujemo, recimo, iz EU da je bilo više primedaba na rad naših službi bezbednosti, ali, eto, nedavno je jednom rezolucijom Saveta Evrope utvrđeno da u EU postoje tajni zatvori, tajna hapšenja, tajni letovi. Kada je reč o tajnim hapšenjima, naši građani i vojnici 1999. godine na Kosovu su među prvima bili mete i žrtve tajnih hapšenja, što je, takođe, obelodanjeno.
Kada je reč o neposrednom nadzoru, tu je predviđeno šta Odbor nema pravo da čini. Kada se pogledaju uporedno pravna rešenja u Evropi, vidi se, recimo, da skandinavske zemlje, a naročito Norveška, odboru daju izuzetno velika ovlašćenja, dok, recimo, u Španiji, iz razumljivih razloga, i u Velikoj Britaniji, dok je delovala Irska revolucionarna armija, ta ovlašćenja nisu bila tako velika, odnosno kontrola je bila mnogo veća.
Stoga smatram da ovaj predlog zakona treba prihvatiti kao osnov za zakone o službama bezbednosti koje tek treba da donesemo.
Predlog zakona o ratifikaciji Sporazuma između Republike Srbije i EU zaključen je sa Unijom koju čini 27 država, 450 miliona stanovnika i koja stvara četvrtinu svetskog bruto nacionalnog dohotka.
Ovaj sporazum je potpisala Vlada 18. septembra u Briselu ove godine i on treba da omogući readmisiju, odnosno da uredi povratak lica koja nezakonito borave na teritoriji EU.
Mora se reći da je ovaj sporazum posledica velikih migracija koje su zahvatile Evropu poslednjih 50 godina, a posebno nelegalnih migracija. Stranke levice u Evropi su u priličnoj meri pomogle da se otvore vrata za građane sveta, na tome su dobijale svoje izborne pobede, to je bio deo njihovih programa 60-ih godina. Čak je i De Gol govorio – Evropa od Lamanša do Urala.
Međutim, prekomponovala se politička scena EU bez obzira što su stranke levice u priličnoj meri branile poziciju lica koja nezakonito borave, zatim, lica bez državljanstva – apatrida i izbeglica. U delovima EU jača otpor prema strancima. Ne samo da je sporan položaj stranaca koji nelegalno borave u EU, za neke stranke u EU sporan je i položaj stranaca koji legalno borave u EU i to pitanje se sve više otvara i postaje deo izbornih programa. Tako, da su i stranke desnog centra koje preovlađuju u Evropskom parlamentu i državama EU morale da vode računa o tome i da to pitanje postave da bi se sprečio nalet desnog ekstremizma posebno prema strancima.
Ovaj sporazum, zapravo, po svojoj sadržini sprečava deportaciju. Ono što mi do sada imamo, kada je reč o našim građanima koji su nelegalno boravili u državama EU, bila je deportacija. To je vrlo kratka procedura, ne vodi se mnogo računa o ljudskim pravima i ne vodi se računa o postupnosti.
Upravo ovaj sporazum predstavlja formu koja treba da zaštiti lica koja nelegalno borave u EU, da omogući postupnost, zaštitu njihovih prava i da omogući postepen povratak. Ovaj sporazum treba prihvatiti i mislim da je on, takođe, pokazao da je politika veština mogućeg i da je Vlada uspela da na ovom polju ostvari što je bilo moguće u ovom trenutku.
S druge strane, treba imati na umu kada je reč o državama EU, naročito onima koje su nedavno primljene i čiji su državljani počeli da odlaze u države EU, koje su bile u prvih 12 država EU, i koji su tamo počeli da vrše krivična dela, kao što je nedavno u Italiji. Došlo je do spora između Rumunije i Italije i došlo je do povratka građana EU iz Italije u drugi deo EU, dakle u Rumuniju. Znači, u EU postoji deportacija građana EU koji se vraćaju, deportuju u druge delove EU. Ovim sporazumom mi sprečavamo deportaciju i uređujemo proceduru, zato ovaj zakon treba prihvatiti. Hvala.
Ukazujem na povredu člana 103. Poslovnika, prema kome je poslanik dužan da govori o tački dnevnog reda, a raspravljamo o amandmanima na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osiguranju. To dobacivanje ostavite za utakmice.
Dakle, govoriću o amandmanu na član 13. koji je podneo poslanik Oto Kišmarton. Ovaj amandman je ocenjen kao neprihvatljiv, pre svega kada je reč o stavu 2. ovog člana. Jasno je da je neophodno da Republika Srbija ipak pristupi STO.
Ako bi se uvažio ovaj amandman, samim tim bi bila dovedena u pitanje i sadržina zakona i odluka da se pristupi STO, kojoj je veliki deo civilizovanog sveta pristupio, tako da nema razloga da se stav 2. ovog člana briše i da se time dovodi u pitanje opredeljenje za pristupanje ovoj organizaciji.
Pored toga, vrlo je važno da se obrati pažnja da prodaja usluga osiguranja više ne može da se vrši putem različitih ugovornih odnosa, putem multilevel sistema.
Prema tome, iz sadržine stava 1. i 2.ovog člana zakona jasno je da je on u skladu i sa Ustavom, tako da bi ovaj amandman trebalo odbiti. Mislim da poslanička grupa DSS-NS neće prihvatiti ovaj amandman.
Predloženim amandmanom uvaženi kolega Jojić predlaže da se izmeni u članu 1. stav 2. tako da glasi: ''Sadržina, izgled i upotreba pečata jedinica i ustanova Vojske Srbije uređuju se zakonom o Vojsci Srbije''.
Međutim, podnosilac amandmana prihvata stav 1. člana 1. u kome se kaže da se ovim zakonom uređuje namena, sadržina, izgled i upotreba pečata i Vojske Srbije. Ne može se podnositi amandman na stav 2, a da se ne podnese amandman na stav 1.
Prema tome, ako podnosilac prihvata rešenje iz prvog stava člana 1. ovog zakona, onda je logično da ova materija iz stava 2. mora da se uredi podzakonskim aktom. To nije uopšte sporno, s obzirom na broj jedinica i ustanova Vojske, to ne može da se uređuje zakonom o Vojsci. Prema tome, ministre, molim vas, kada budete odlučivali razmislite i o ovim argumentima koje sam naveo, jer je nemoguće tražiti izmenu stava 2. a prihvatiti stav 1.
Postojeći zakon o putnim ispravama se zove Zakon o putnim ispravama jugoslovenskih državljana.
Jugoslavije više nema, nema Savezne Republike Jugoslavije, ni državne zajednice Srbija i Crna Gora, tako da je, pošto je donet novi ustav Srbije, bilo vreme da se donese zakon o putnim ispravama Republike Srbije, kao samostalne, priznate države u Ujedinjenim nacijama.
Ovaj zakon je od 1996. do 2007. godine jedanaest puta menjan, tako da su te narasle izmene, ne suštinske, dovele do toga da se, ipak, ova oblast, kao dosta važna oblast, koja ulazi u sektor unutrašnjih poslova, uredi i da se dobije jedan savremen, moderan zakon o putnim ispravama.
Inače, oblast je vrlo važna, zato što dotiče pitanje ljudskih prava. Ranije, pre dvadesetak godina, Zakon o putnim ispravama sadržavao je normu po kojoj nadležni organi uopšte nisu morali da daju razloge zašto nekome uskraćuju putnu ispravu.
Protiv konačnih rešenja nije mogao da se vodi upravni spor, tako da se prvi put u Zakonu o putnim ispravama iz 1996. godine pojavila jasna odredba da nadležni organ mora jasno da navede razloge zašto nekom odbija putnu ispravu, odnosno zašto ograničava ljudska prava.
Ipak, ovde je rečeno da je zakon pravno-tehničkog karaktera i da sadrži sve one delove koje sadrže tipični zakoni o putnim ispravama.
U Odboru za odbranu i bezbednost, ovaj zakon je prihvatilo 15 prisutnih poslanika, devet je glasalo za, niko nije bio protiv, niko nije bio uzdržan, a nekoliko poslanika je izdvojilo mišljenje, i to je naveo gospodin predsedavajući.
U odeljku gde se govori o putnim ispravama, jasno je definisano ono što je i ranije pisalo, da je putna isprava javna isprava i da ima više putnih isprava koje služe za izlazak građana Srbije iz Srbije, boravak u inostranstvu, dokazivanje identiteta i povratak u državu.
Kao putne isprave su definisani pasoš, putna isprava, službeni pasoš i putni list - za one građane koji su se zatekli u inostranstvu bez putne isprave ili su izgubili pasoš, da bi mogli da se vrate u zemlju.
Ono što je suštinska novina u ovom zakonu, to je da nadležni državni organ u zemlji može samo da izda putnu ispravu i da se konačno ukidaju izlazne vize. Više nema izlaznih viza. Istina, u praksi to do sada nije bilo smetnja od 1996. godine, ali je bitno da se pojam izlazne vize ukida.
Što se tiče roka važenja, on je sveden na pet godina, kada je reč o putnim ispravama, odnosno pasošima, o službenom pasošu.
Za decu, pasoš važi do dve godine, a za putni list, rok važenja je 60 dana, s obzirom na to da se vodilo računa o tome da se naš građanin može naći u donjim delovima sveta i da mu je za povratak u zemlju, ako je ostao bez pasoša, potrebno najviše do 60 dana.
Vodilo se, takođe, računa i o deci, da bi se zaštitio njihov interes, zbog roditelja. Vodi se računa da putnu ispravu deca dobijaju uz saglasnost roditelja, osim u posebno predviđenim slučajevima kad je to isključeno.
Što se tiče biometrijskih podataka, mislim da je to usklađeno sa savremenim tehničkim dostignućima. Biometrijski podaci ne predstavljaju nikakvu smetnju za neka posebna ilegalna saznanja o ličnosti, jer samo čip koji ima sopstveni izvor napajanja može biti predmet saznavanja na ilegalan način.
Ovaj predlog zakona treba prihvatiti, a dodao bih samo da je sasvim razumljivo što je ministru unutrašnjih poslova ostavljeno da reguliše neka pitanja, jer ona tradicionalno ulaze u oblast podzakonskih akata.
Hvala.
Sport je rat prijateljskim sredstvima, kako je davno rečeno, a i sportski rečnik je vojnički rečnik. Znači, pobeda, poraz, otpor, bomba, razbiti protivnika, razbiti odbranu itd.
Zbog jedne fudbalske utakmice je izbio rat između Hondurasa i Salvadora, kao što se sećam. Nasilje na sportskom stadionu ''Hejsel'' odnelo je 39 života italijanskih navijača i to je bila vododelnica u evropskom zakonodavstvu, koja se odnosi na sprečavanje nasilja na sportskim terenima. Dakle, nasilje su izazvali engleski navijači, a Engleska je, kao što znamo, postojbina fer-pleja, džentlmenstva, ali i ekstremnog navijačkog nasilja.
Nedavno je u Italiji, u Kataniji, jedan policajac poginuo na fudbalskoj utakmici, februara ove godine, i u Parlamentu Italije je donet vrlo strog zakon o sprečavanju nasilja na sportskim igralištima, terenima. Ministar unutrašnjih poslova je posvetio zakon tom mrtvom policajcu. Zakon je vrlo strog, tako da to, što smo ovde čuli, da u Evropi nema strogog zakonodavstva, nije tačno.
Dakle, tu su predviđene kazne od 10, 20 hiljada evra, do 100 hiljada evra, za one klubove koji imaju veze s ekstremnim navijačima. Tu su predviđene zatvorske kazne za one koji dovode do prekida fudbalske utakmice bakljama i ostalim rekvizitima, ili ako nose transparente koji pozivaju na nasilje. Otišli su korak dalje, pa su obavezali fudbalske klubove u Italiji da besplatno daju karte deci ispod 14 godina, ne bi li se tako porodice vratile na stadione, a zabranili su prodaju blok ulaznica gostujućim fudbalskim ekipama. Cena je bila preskupa, ali su doneli te mere.
Dvesta dvadeset četiri poslanika su glasala za taj zakon, a 20 nije glasalo jer su bili odsutni. Prema tome, vrlo je strog, ozbiljan zakon. Nedavno je u Rumuniji, susednoj državi, takođe, predviđen vrlo strog zakon, zbog premlaćivanja kamermana na fudbalskoj utakmici lancima.
Kod nas se još nije, srećom, desio ''Hejsel'', ali je bilo smrtnih slučajeva i vreme je bilo da se donese jedan ovakav zakon, jer pasoš za put do zrelosti košta. Neko ga plaća jeftinije, neko plaća skuplje, a ovaj predlog je namenjen onima koji su se opredelili da ih put do zrelosti košta skuplje.
Naravno, treba prihvatiti da postoje takvi ljudi koji razumeju taj jezik. Međutim, kada govorimo o nasilju, mi moramo da znamo da navijači, pre nego što dođu na stadione, dolaze iz nekih porodica, iz nekih škola, pa mi moramo da govorimo o odgovornosti roditelja, nekih roditelja, nekih porodica, nekih škola, koji tako vaspitavaju decu da imamo sve više nasilja u porodici, nasilje roditelja prema deci, ali i dece prema roditeljima.
Postoji to nasilje od kuće do stadiona, ali i od stadiona do kuće, tako da moramo, ukoliko razgovaramo o ovom zakonu, da znamo da društvo ispostavlja račun i policiji, i tužilaštvu, i sudovima, i da zaboravlja na neke odgovornosti.
Mi imamo podsticaj na nasilje i na mržnju u nekim radio-televizijskim emisijama, u nekim amfiteatrima, tako da se ne može problem nasilja svoditi samo na fudbalski teren. Dobro je što je ovde došlo do promena i što je sada jasno definisano gledalište, što je zabranjeno, kako je navedeno u obrazloženju, mešanje navijačkih grupa.
Takođe, veoma je dobro što je izmenjena kvalifikacija dela, jer se izbacuje namera, budući da je namera cilj koji ide dalje od posledice, tako da kod ovih dela nije potrebno dokazivati nameru. Izgleda da je neko 2003. godine umišljaj preveo kao nameru, pa smo tako dobili ovakav oblik krivičnog dela i lošu kvalifikaciju.
Mislim da ovaj zakon treba podržati, posebno ovo rešenje da se strožije kažnjava neovlašćeni upad na sportski teren, jer sportski teren je mesto sportiste, kao što postoje radna mesta u drugim oblastima i poljima; radno mesto i sportski teren je za sportiste.
Treba da se setimo naše višestruke šampionke u tenisu Monike Seleš, koja je 1993. godine doživela da je jedan navijač napao nožem, povredio kičmu i mislim da se ona od toga nikada nije oporavila i to je ubrzalo kraj njene karijere.
Ovaj zakon treba da podržimo, jer ćemo tako podržati univerzalne vrednosti sporta, koje ne poznaju mržnju i netrpeljivost.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o državljanstvu uređuje vrlo važnu oblast državljanstva jer je državljanstvo javno-pravni odnos, kao što znamo, građanina i države, tiče se statusnih prava, regulisanja privatnih, pravno-ekonomskih, socijalnih, uopšte, ljudskih prava.
Ovde je, tokom govora, veći broj govornika rekao svoje viđenje ove oblasti i kako bi trebalo urediti oblast državljanstva, ali se treba podsetiti da je ova oblast već jednim dobrim delom uređena i da se uređuje decenijama.
Dakle, ovaj predlog zakona je u potpunosti u skladu sa Konvencijom o pravnom položaju lica bez državljanstva iz 1954. godine.
Ovaj predlog zakona u potpunosti uvažava sve principe te konvencije i sve odredbe i ni u jednoj reči nije u suprotnosti sa tom konvencijom iz 1954. godine, koja je doneta posle Drugog svetskog rata, s obzirom na to da je poznato da je izuzetno veliki broj građana u Evropi morao da napusti svoja prebivališta, svoje države.
Pored toga, ovaj predlog zakona je u potpunosti u skladu sa Konvencijom o smanjenju broja lica bez državljanstva iz 1961. godine, dakle sa Konvencijom koja ima za cilj da smanji broj apatrida, budući da je do 1961. godine u Evropi veliki broj ljudi bio bez državljanstva i da su postojali apatridi, tako da je to, silom nesrećnih prilika, oblast koja je dosta uređivana.
Naravno, treba reći da je ovaj predlog zakona, takođe, u potpunosti u skladu sa pravilima i osnovnim principima iz evropske Konvencije o državljanstvu iz 1997. godine i, koliko sam primetio tokom diskusije, to niko nije osporio.
Iz predloženih izmena, koje nisu samo pravno-tehničke prirode, jasno je bilo da je predlagač, pre svega, želeo da uredi sticanje i prestanak državljanstva Republike Srbije, u skladu sa novim ustavom Srbije. Zatim, da se obezbedi kontinuitet državljanstva, jer je u članu 15. regulisano da se državljaninom Republike Srbije, u smislu ovog zakona, smatra lice koje je steklo državljanstvo Republike Srbije u skladu sa dosadašnjim propisima. Dakle, poštuju se u potpunosti stečena prava i obezbeđuje pravna sigurnost i u ovoj oblasti.
S druge strane, jedan od razloga za donošenje ovih izmena je i sprečavanje nastanka apatrida, tj. da niko ne ostane bez državljanstva, budući da je 3. juna 2006. godine prestala državna zajednica Srbija i Crna Gora i da je jedan broj građana u Srbiji, oni koji su imali crnogorsko državljanstvo, postali su nedržavljani. Zbog pomenutih konvencija, mi imamo obaveze i prema svetu i prema našem ustavu da to usvojimo i da smanjimo broj apatrida, odnosno da nemamo uopšte državljane, odnosno građane bez državljanstva.
Iz ove sadržine zakona, odnosno predloženih izmena, vidi se u potpunosti da je državljanstvo dobrovoljna veza između građanina i države i to postoji u svim zakonodavstvima u svetu, a olakšano je i sticanje državljanstva za crnogorske državljane, odnosno izjednačen je položaj crnogorskih državljana sa položajem državljana drugih republika ranije SFRJ, koji su ovde imali prebivalište, u postupku sticanja i prestanka državljanstva Republike Srbije.
Mislim da je veoma dobro što je dat rok od pet godina da se podnose zahtevi i izjave, tako da ima dovoljno vremena za sve koji budu želeli da urede svoj odnos ovim zakonom.
Mislim da je izuzetno važno što se ova oblast uređuje po ovom zakonu, odnosno postupci koji su u toku će se urediti prema ovom zakonu, kad bude bio usvojen, jer je mnogo povoljniji od postojećeg. Zato vas pozivam da ovaj predlog zakona usvojimo.
Ovaj predlog zakona o potvrđivanju Konvencije o policijskoj saradnji u jugoistočnoj Evropi treba prihvatiti. On nije sporan sa stanovišta našeg Ustava. Temelj mu je u članu 97. i 99. Ustava Srbije. Član 97. uređuje saradnju naše države sa drugim državama. S druge strane, nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Po svojoj sadržini i rešenjima, ovaj zakon, odnosno Konvencija će doprineti dobroj regionalnoj saradnji na polju bezbednosti u regionu. Zaključena je Konvencija, kao što smo videli, kao što znamo, 5. maja 2006. godine. Osnov za ovu konvenciju, odnosno zakon, je Šengenski sporazum. Rešenja iz Šengenskog sporazuma su delimično prilagođena, a delimično su ušla u Konvenciju.
Pravni okvir za saradnju policija u regionu predstavlja ova konvencija i ono što je najbitnije, to je da je nacionalno zakonodavstvo zemalja potpisnica pravni temelj za primenu Konvencije. Dakle, nema nikakve ugroženosti iz inostranstva i sa strane. Potpisujući ovu konvenciju i potvrđivanjem ove konvencije u ovoj skupštini mi ćemo primenjivati naše zakonodavstvo u saradnji sa policijama u regionu.
Iz sadržine Konvencije ste videli da ona sadrži oblast koja reguliše policijsko pravo i krivični postupak i da predstavlja omogućavanje na ostvarivanju polja bezbednosti, sprečavanju pretnje javnom redu i bezbednosti, sprečavanju imigracionih, ilegalnih kretanja, pojačavanju policijske saradnje kada je reč o vrlo važnim i vrlo teškim krivičnim delima, jer je ova konvencija jedna od temelja za saradnju borbe protiv međunarodnog kriminala.
Ona sadrži i odredbe koje se tiču tajnih istraga, tajnih isporuka, do rešenja o DNK profilima. Ona omogućava razmenu informacija u pogledu istraga, informacija o osumnjičenima i okrivljenima, tako da sa ovim rešenjima, kada ona bude bila potvrđena, naša država čini još jedan korak ka EU. Zato vas sve pozivam da podržite ovaj zakon.
Kada je reč o svedoku-saradniku i ostalim tehnikama, suština je da imamo na umu da se sve može zloupotrebiti, sve. I ranije se moglo, neka druga dokazna tehnika, zloupotrebiti. Pravilo je u tome da se to svede na minimalnu meru. Svedok-saradnik se koristio u ovoj državi, samo nije imao procesni status. Bila su obećanja tajna, iza scene, da ako bude sarađivao policija će uticati na sud i da bude blaža kazna itd.
Kako bi se garantovao status svedoku-saradniku i da bi to dobilo procesnu formu, to mora da uđe u zakon, jer se niko ne može ohrabriti da bude svedok-saradnik tako što će mu se obećavati, a da to ne bude predviđeno u zakonu kao nešto što je dozvoljeno i na šta može da računa.
Ako pogledate odluke Evropskog suda za ljudska prava, videćete da se taj sud izjašnjavao i o onim presudama gde je korišćen svedok-saradnik, tamo gde je bilo zloupotreba sud je zauzeo jasan stav. Tako da su te presude ukidane. Kod nas po novom zakoniku kada bude usvojen, te presude koje se budu zasnivale na iskazu svedoka-saradnika, biće podložen žalbi. Neće to biti zabetonirano.
Prema tome, ovim se ide na ono što je već bilo u praksi, ali da se legalizuje, da status svedoka-saradnika bude predviđen zakonom, a ne da bude kao što je bilo, tajna tehnika koja se koristi tako što bi se kasnije uticalo na sud da to uvaži. Toliko.
Kada je reč o svedoku-saradniku valjalo bi da se podsetimo da po Ustavnoj povelji međunarodno pravo ima primat nad domaćim i da po međunarodnom pravu nije zabranjeno imati svedoka-saradnika.
Pored toga, totalitarna društva i autoritarna društva nemaju svedoka-saradnika, oni imaju dokaze unapred pripremljene, tamo se presuda donosi pre presude. Prema tome, ovo je i te kako važno da se ovaj institut uvede. Zato što je policija to koristila i ranije, to su bile ogromne zloupotrebe, obećavane su ljudima blage kazne ako budu sarađivali i to je onda izigrano.
E sad, treba povratiti poverenje, a to ne može bez procesne forme. Forma štiti pravo. Prema tome, to što je ovde dozvoljeno da ne bude žalbe, pa da se garantuje naravno status tom čoveku, a ne da mu se obeća u prvostepenoj presudi, a onda povodom žalbe da se sve to ukine i da dobije kaznu koju nije očekivao.
Prema tome, mora se biti vrlo jasan. Forma mora da štiti pravo. Prema tome, ovako rešenje iz stava 163. je potpuno logično. Nemojte da zaboravljamo u kakvoj smo prošlosti živeli, kakvi su postupci bili i kako su donošene presude. Meni nemojte o tome da govorite, osedeo sam u advokaturi.
Prema tome, vrlo dobro znam šta su ljudi doživljavali i nemojte se smejati zbog toga. Prema tome, ovo rešenje je potpuno logično i ovo treba usvojiti.
Naravno, borba protiv kriminala ne može potpuno da iskoreni kriminal. Može biti samo tako organizovana da ga svede u podnošljive okvire, potpunog iskorenjenja nema. Prema tome, ovo treba prihvatiti i potpuno je razumljivo da nema žalbe na odluku o kazni.
Ali, ovde je rešenje da status saradnika može da se dobije u postupku, a ne da mora. Prema tome, iskaz svedoka-saradnika ceni se kao iskaz svakog drugog svedoka. Gestapo, naravno, nije poznavao svedoka-saradnika, Musolinijeva Aura nije takođe imala svedoka-saradnika, njima to nije bilo potrebno. Mnoge druge službe takođe.
Prema tome, ovo je korak ka tome da okrivljeni zaista postaje subjekt postupka i da zaista može da očekuje one pogodnosti koje priznaje civilizovani svet.
Ovaj predlog je nešto što je veoma dobro i mislim da je vrlo jasna zamena za klasični pritvor. Zašto bismo koristili samo merila iz naše avlije. Pored naše avlije postoji svet. Zašto ne bismo koristili ono što koristi savremen svet?
Pre sto i nešto godina, kada je prva tužba napisana na pisaćoj mašini u Srbiji stigla ovde u beogradski sud, bila je odbijena zato što predsednik suda nije mogao da prepozna po rukopisu ko je pisao. Sa jednim glasom više u Skupštini Srbije svojevremeno je izglasano da se radi železnica.
Prema tome, nemojte da koristimo avlijska merila kao da svet ne postoji. Otisci prstiju su svojevremeno bili nova tehnika, pa je prihvaćena. DNK analiza takođe se danas koristi. Nemojte sebe da potcenjujemo. Ovo je odlično rešenje.
Predloženi amandman ne treba prihvatiti zato što je loš, jer nije predložen amandman na član 256, koji je uzročnoj vezi sa ovim članom 273. Znači, prihvata se rešenje iz 256. a ne prihvata se rešenje iz člana 273. Prema tome, ovo je nedosledno.
Inače, koncept istrage u kojoj je pojačana uloga tužioca je mnogo bolji nego dosadašnji. Mi sada imamo isprepletanje uloge tužioca i istražnog sudije.
Istražni sudija se po pravilu uvek slaže sa zahtevima tužioca, gotovo da su neznatna ta neslaganja. Policija postupa po nalozima tužilaštva.
Po Zakonu o tužilaštvu, tužilac ima vrlo velika ovlašćenja i sada se ona oživotvoruju kroz ovaj način kako je predloženo u ovom zakonu. Prema tome, ovaj amandman ne treba prihvatiti jer je nedosledan i dovodi u pitanje delimično koncept zakona, ali ne dovodi u pitanje član 256, na koji niko nije podneo amandman.
Dakle, vi niste osporili ono što sam rekao. Drugačiji koncept nije argument za ono što sam rekao. Prema tome, moja primedba je bila jasna: ili se podnose svi amandmani koji su u vezi ili se ne podnose. Ako ne podnesete amandman na prethodni član 256, koji je u vezi sa članom 273, onda vi prihvatate jedan član, a drugi ne prihvatate. Znači, nema doslednosti. Prema tome, vi niste osporili ono što sam rekao.
I u članu 317. Predlog zakonika ima dobro rešenje. Isključenje javnosti, kao što je navedeno u tački 6), da bi se otklonila ozbiljna opasnost po život ili telo stranaka, oštećenog, branioca, svedoka ili drugog lica, zapravo znači zaštita javne bezbednosti.
Javna bezbednost je ustavna kategorija. Prema tome, ovaj član je u skladu sa Ustavom. Mi moramo da znamo da se promenila nadležnost sudova i da će sada opštinski sudovi u prvom stepenu suditi za veoma teška krivična dela. U Srbiji svi sudovi i sudnice nisu tehnički opremljene i u bezbednosnom smislu kao posebna odeljenja Okružnog suda u Beogradu ili glavna sudnica u Palati pravde u Beogradu. Mnogi sudovi nemaju dobro obezbeđene sudnice, a sudiće za veoma teška krivična dela, tako da je ovo rešenje razumno, jer javnu bezbednost treba štititi. Hvala.
I ovaj predlog zakona pokazuje da je vreme majstorsko rešeto.
Došao je dan kada raspravljamo u ovoj skupštini o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama. Na ovaj način ćemo u potpunosti poštovati princip da je crkva odvojena od države.
Ne može da crkva bude odvojena od države, a da država i dalje zadržava crkvenu imovinu. To je licemerno. Ono što je oduzeto mora da se vrati. Naravno, na način kako je to predviđeno zakonom.
Ipak, treba biti fer i reći da je devedesetih godina u ovoj skupštini izglasan prvi put zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama, ali da iz razloga koji su objašnjeni on nije proglašen.
Treba se i pre toga setiti osamdesetih godina kada je država počela više da ulaže u obnovu crkava, bogomolja, pa je tako jedna od najvećih investicija, kada je reč o izgradnji bogomolja, bio Svetosavki hram. Mi znamo kolika su sredstva uložena, kako je to počelo.
Zapravo, nastavljena je izgradnja Svetosavskog hrama, koja je započeta pre Drugog svetskog rata na prostoru koji je decenijama u Beogradu rezervisan za cirkus Adria i luna park.
To je ozbiljno suočavanje sa prošlošću koju treba poštovati i treba biti iskren kada je o činjenicama reč i reći da se i te kako počelo voditi računa o tome da je religioznost važna dimenzija čovekove ličnosti i da crkvu i verske zajednice priznate treba poštovati.
Dobro je što je i u ovoj načelnoj raspravi došlo do saglasja svih poslaničkih grupa koje učestvuju ove skupštine da je ovaj zakon potreban, a u raspravi o pojedinostima će se videti kakvi su amandmani predloženi i da li se zakon može još poboljšati.
Koliko se moglo videti iz javne rasprave, jedino je DS protiv ovog predloga zakona, jer koliko sam video, gospodin Mićunović, predsednik političkog saveta DS sa svoje osmatračnice je rekao da je skandalozno da se crkvi vraća imovina.
Tako sam u njegovom izlaganju i razmišljanju video one iz onog vremena posle Drugog svetskog rata, koji su Boga doživljavali kao konkurenciju. Mislio sam da je to vreme prošlo, međutim, njih ima i danas.
Veoma je važno što je ovaj zakon, u članovima koji objašnjavaju proceduru vraćanja, jasno poštovao osnovne ustavne principe i veoma je bitno da se ona imovina koja se može vratiti u formi koja postoji vrati u naturalnoj formi, a ona koja je uništena vrati novčanom naknadom.
Mislim da će sve crkve i verske zajednice prihvatiti ovaj zakon. Koliko je meni poznato, nijedna crkva, nijedna verska zajednica nije protiv ovog zakona, mada sam video u raspravi ovde da je bilo nekih koji su pokušali da govore u ime nekih crkava i verskih zajednica bez ovlašćenja.
Dakle, crkve i verske zajednice nemaju ništa protiv ovog predloga, a mislim da je ključno da ćemo ovim zakonom postići potpunu odvojenost crkve od države, jer će država konačno vratiti crkvenu imovinu koju je otela.