Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miletić Mihajlović

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovana predsednice, gospodine ministre i saradnici ministra, dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite mi da u ime Poslaničke grupe SPS - JS i kao podnosilac pet amandmana, od kojih su tri prihvaćena, nadam se da će i četvrti, s obzirom na to da ga je Odbor prihvatio, iznesem nekoliko konstatacija koje se tiču zakona, a i bliže o onome što određuje ovaj amandman i još nekoliko. Neću se javljati kasnije po svakom amandmanu, ali moram da kažem da nisam učestvovao ni u načelnoj raspravi.
Želim da iznesem u ime poslaničke grupe da pred sobom imamo zakon koji je u znatnoj meri poboljšao socijalnu zaštitu u odnosu na pređašnje stanje, da jedan ovakav zakon teži jednom modernijem načinu rešavanja socijalnih pitanja, kako se to čini i u drugim zemljama, pre svega u zemljama EU. Naravno, ne smatramo da je ovaj zakon idealan i da je dostigao neki domet savršenstva, sigurno će u narednom periodu biti prilike i da ga poboljšamo, ali, u celini uzev, on svakako izražava jednu novu težnju ka boljem i sveobuhvatnom načinu rešavanja svih problema koji se odnose na socijalnu zaštitu.
Takođe bih u ime poslaničke grupe izrazio zahvalnost i istakao veliku konstruktivnost i dobru saradnju sa ministrom za socijalnu politiku i rad i sa saradnicima ministra, jer smo mogli na jedan veoma kvalitetan i sveobuhvatan način da razgovaramo o pojedinim delovima ovog zakona i da zajedničkim stavovima i na osnovu konsultacija dođemo do nekog mišljenja i do nekih zajedničkih rešenja koja su poboljšala pojedine delove ovog zakona. To je primer, zaista, gde vidimo da smo Ministarstvo i mi poslanici, bar kada je reč o Socijalističkoj partiji Srbije i Jedinstvenoj Srbiji, pravi partneri i da postoji obostrana zainteresovanost za nalaženje pravih rešenja. Nadam se da će i nadalje tako biti.
Amandmani Socijalističke partije Srbije, pa i ovaj na član 40, odnose se pre svega na poboljšanje položaja roditelja koji imaju decu ometenu u razvoju. S obzirom na pređašnje stanje, kako je to bilo rešeno, mislim da je učinjen napredak. Mi smo imali sa terena, to znaju i ministar i ljudi iz Ministarstva, kao i mi iz poslaničke grupe, a verujem i drugi, reakciju jedne kategorije ljudi, pre svega mislim na porodice i roditelje koji imaju decu ometenu u razvoju, da njihov položaj nije bio adekvatno tretiran i rešen; ako bi se poredili sa hraniteljskim porodicama, oni su bili apsolutno u nepovoljnijem položaju.
Mislim da će posle usvajanja, nadam se, svih ovih amandmana iz ovog dela položaj tih roditelja i pojedinaca koji imaju decu ometenu u razvoju ili odrasle osobe u krugu svoje porodice, svoje najbliže, biti drugačiji i bolji, mada se mora reći da ovim poboljšanjima i izmenama nije učinjen takav napredak da taj položaj bioloških porodica bude u istoj ravni sa hraniteljskim porodicama.
Mi, na primer, u hraniteljskim porodicama imamo sredstva koja se dodeljuju za potrebe i za negu ovih lica koja su u visini od nekih 50-52% od prosečnih primanja zaposlenih u Republici, koja se uvećavaju za dodatak za negu i pomoć drugog lica. Pored toga, hranitelji su imali dodatak od nekih tridesetak, tačnije rečeno, 32,5 posto za svoj rad sa decom, odnosno osobama koje su u njihovoj porodici, uz napomenu da su na ovaj dodatak išla i sredstva za poreze i doprinose za penziono osiguranje.
Naravno, u povoju je ono što je tzv. specijalizovano hraniteljstvo, a sve u cilju onoga što su nove tendencije, a to je potpuna inkluzija takvih lica. Postoji nastojanje da se lica koja su ometena u razvoju što više uključe u jedan prirodni ambijent, a najbolji ambijent je svakako porodica, da li je to hraniteljska... U svakom slučaju, ideal ili najveći domet u inkluziji bi se postigao ako bi te osobe koje su ometene u razvoju bile u svom prirodnom ambijentu, najprirodnijem, a to je svakako njihova porodica ili biološka porodica.
U odnosu na ranije shvatanje da sve ove probleme treba rešavati kroz domski smeštaj za lica ometena u razvoju sve više se ide u ovom drugom pravcu, da te osobe treba da budu u krugu porodice. Ako je cilj da inkluziju vršimo na takav način, onda moramo zaista da prihvatimo činjenicu da to jeste problem države, kao što jeste bio i ostao, ali da u vidnom polju svakako treba zadržati i imati i biološku porodicu, koja je suočena sa mnogim problemima. Lice koje je u biološkoj porodici, dete ili odrasla osoba, ne može da bude isključivo problem te porodice, treba da ima određene pogodnosti, koje zapravo i nisu pogodnosti, već prava pomoć i briga države, kao što je briga države za onu decu ili osobe koje su u hraniteljskim porodicama.
Značajno je ovde reći da smo mi kroz ovaj amandman u članu 40. zapravo postigli to da je ova grupa, da tako kažem, ili ova porodica, biološka porodica ušla u grupu usluga, što do sada nije bilo tako. U članu 41. imamo jedno bliže određenje i definisanje kada je reč o tome da su to takođe korisnici, kao i druge kategorije, o kojima treba brinuti kroz poboljšanje materijalne sigurnosti.
Takođe, osvrnuo bih se i na član 83 (napominjem da se neću javljati kasnije za reč), gde imamo posebne uslove za ostvarivanje prava na novčanu pomoć. To pravo, po ovom amandmanu koji je Vlada usvojila, ostvaruje lice ako se stara o svom detetu sa smetnjama u razvoju, tako da ne može da bude radno angažovano. To je veoma važno, jer roditelji koji imaju takvu decu, reč je o najtežim slučajevima, ne mogu da ostvare svoje pravo na rad, ne mogu da budu radno angažovani, pa i sami često postaju socijalni slučajevi, brinu o svom detetu, brinu o takvom licu. Kada se u takvom ambijentu i uz takve činjenice napravi paralela ili analogija sa hraniteljskim porodicama, zaista su te biološke porodice bile u neravnopravnom položaju.
Samo bih rekao da ovim izmenama i dopunama, koje poboljšavaju situaciju ili položaj kroz brigu države o njima i kroz jedan vid socijalne zaštite, nije postignut, da tako kažem, plafon. Izrazio bih zadovoljstvo, u ime naše poslaničke grupe, zbog toga što je učinjen jedan iskorak u tom pravcu, a možda će neke sledeće izmene i dopune ovog zakona još više unaprediti položaj ovih porodica i, u krajnjoj liniji, dovesti ih u istu ravan sa hraniteljskim porodicama koje odgajaju ili zdravu decu ili kroz specijalizovano hraniteljstvo decu ometenu u razvoju.
Naravno, za svaku pohvalu je i to što je Odbor predložio, u saradnji sa Ministarstvom, a to je član 94, koji je predvideo novčanu mesečnu nadoknadu za pojedince ili članove porodica koji u krugu svoje porodice 15 godina odgajaju decu ometenu u razvoju. Reč je o najtežim slučajevima. To je u visini minimalne penzije koja se danas prima u Srbiji. Zaista je lepo da naše ministarstvo za socijalnu politiku i rad razmišlja u ovom pravcu.
Još jednom izražavam zadovoljstvo zbog konstruktivnog doprinosa ovoj stvari i zbog lepe i dobre saradnje. Zahvaljujem se na dobroj saradnji, jer smo zajedničkim predlozima i snagama došli do ovih amandmana koji će poboljšati ovu sferu socijalne zaštite. Zahvaljujem.
Poštovani gospodine ministre, reč je o amandmanu koji se odnosi na korisnike prava na novčanu pomoć. U prvom tekstu ovog amandmana nije možda najbolje bilo formulisano ovo što smo želeli, ali mislim da smo na Odboru, uz dogovor sa Odborom i vašim saradnicima, učinili jednu formulaciju, širu, koja bi bila prihvatljiva i u kojoj se kaže: „Članom porodice staratelja smatraće se lice sa smetnjama u razvoju koje se u porodici staratelja nalazi na osnovu rešenja organa starateljstva“, što je jedna opšta definicija koja obuhvata sva ta lica, bilo da su u biološkoj porodici ili kod staratelja, hranitelja.
Molim vas da na osnovu onoga što smo već pričali na Odboru, a i sa vašim saradnicima, prihvatite ovaj amandman. Hvala.
Poštovana potpredsednice, predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, danas razgovaramo o predlozima zakona o potvrđivanju ugovora, međunarodnih konvencija koje su u oblasti stvaranja jednog sigurnijeg i bezbednijeg ambijenta za sve građane naše zemlje, ali i građane drugih zemalja sa kojima ova pitanja regulišemo kroz potvrđivanje ovih sporazuma, a koji su obrađeni i u resorima MUP-a i Ministarstva pravde.
Nekoliko opštih napomena bih dao u ime Poslaničke grupe SPS-JS kada je reč o setu ovih zakona. Dakle, koliko juče imali smo pitanje rekonstrukcije Vlade Republike Srbije, razgovarali smo o potrebi da se ona rekonstruiše, konstatovali da je bilo određenih rezultata u proteklom periodu, ali svakako i određenih propusta i manjkavosti u pojedinim poslovima ili u pojedinim resorima. Međutim, mora se konstatovati da je, uzimajući u obzir sve teškoće koje su proizašle iz jedne nepovoljne ekonomsko-finansijske situacije na širem prostoru, u svetskim razmerama, u celini uzev ta vlada ipak dala dobre rezultate.
Naročito su dobri rezultati prisutni i evidentni u pojedinim resorima, tako da smo u proteklom periodu, a to se nastavlja i nadalje, imali uspešnu borbu protiv organizovanog kriminala, što je u domenu, pre svega, ako gledamo kroz resore, Ministarstva unutrašnjih poslova, ali i Ministarstva pravde. Takođe, imali smo jedan krupan kapital koji je u interesu građana, a to je vizna liberalizacija i stvaranje boljih uslova, dostojnih građana Republike Srbije, da svoje potrebe mogu da završe, kada je reč o putovanjima, na jedan dostojan način, kao i građani drugih država.
Veoma je važno to da smo u dosadašnjem radu imali i uspostavljanje normalnih... imali smo težnju ka uspostavljanju normalnih odnosa i dobre saradnje sa zemljama u okruženju. Išlo se u pravcu, pre svega, pomirenja sa zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije. Tu je značajan doprinos dao i naš predsednik Republike, ali i članovi Vlade, pored predsednika Vlade, svakako, i zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, koji je pokazao veliku agilnost i aktivnost na međunarodnom planu u stvaranju jedne bolje slike, vezano za ono što jeste Republika Srbija, u težnji da se Srbija integriše u međunarodnu zajednicu. Svi oni zajedno su doprineli ili, bolje reći, znatno su doprineli tzv. procesu evropeizacije Srbije i pozicioniranju naše zemlje, Republike Srbije, kao jednog pouzdanog partnera u međunarodnim razmerama.
Takođe, kroz dosadašnju aktivnost smo imali i stvaranje veće bezbednosti u regionu, a kroz zaključivanje raznih ugovora i sporazuma na ovom planu sa zemljama u regionu, a i šire, sigurno da je Srbija doprinela stvaranju jednog boljeg bezbednosnog ambijenta u međunarodnim razmerama.
Ta politika naše vlade i naših resora o kojima danas govorimo u kontekstu zakona o ratifikaciji novih konvencija i ugovora dala je pozitivne rezultate i u tom pravcu će se svakako i nastaviti.
U ovom delu imamo Predlog zakona o potvrđivanju Trećeg dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji. Reč je o postupku izručenja koji će se sprovoditi, prema odredbama ove konvencije, prilično sporo. Bilo je potrebno da kroz ovaj dodatni protokol učinimo boljitak, u smislu bolje komunikacije i ostvarivanja cilja bržim tempom, a za opšte dobro i Srbije i drugih zemalja.
Pitanje prisilnih nestanaka je danas veoma aktuelno, u 21. veku, i veoma je značajno da se to pitanje obrađuje kroz Konvenciju o zaštiti svih lica od prisilnih nestanaka. Konvencija definiše prisilne nestanke. Takođe definiše gonjenje i opšta pravila i postupak u ovom delu, što jeste specifično i veoma teško krivično delo. Zatim, reguliše izručenje i međunarodno pravo i pomoć u ovom delu.
Potvrđivanjem ove konvencije, što je veoma značajno, naša zemlja je zapravo u potpunosti okrenuta ostvarivanju i poštovanju svih osnovnih ljudskih prava i sloboda, poštovanju međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog krivičnog prava.
Takođe, imamo potvrđivanje Ugovora između Republike Srbije i Republike Crne Gore o izmenama i dopunama Ugovora između ovih država o izručenju, koji se zapravo odnosi na izručenje sopstvenih građana kada su u pitanju teška krivična dela koja se odnose na organizovani kriminal, krivična dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, korupcija, pranje novca itd.
Imamo ovde i dva sporazuma na relaciji Srbija – Republika Makedonija, što je takođe veoma značajno. Jedan se odnosi na regulisanje pograničnog saobraćaja, što je svakako u funkciji, pored onoga što je bezbednosni aspekt i obezbeđivanje povoljnijih uslova života, rada i komunikacije građana između dveju država u pograničnim zonama. To podrazumeva da se naša država preko svojih resora i naša vlada zalaže za jedan normalan ambijent života i rada u svim delovima naše zemlje, pa i u pograničnim zonama, gde je možda u ranijem periodu, možda ne na ovom primeru i na ovoj granici, naravno, u nekim drugim prilikama i okolnostima drugačijeg pravnog poretka i međunarodne situacije bilo mnogo teže za građane, jer smo imali te granice koje su bile neprobojne i koje su onemogućavale laku komunikaciju robe, usluga i ljudi.
Kada je reč o Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Veća ministara BiH o policijskoj saradnji, svakako da je važno i to. Zapravo, ne možemo da idemo sa predrasudama i sa hipotekom prošlosti zato što su ti odnosi nekada bili loši i vuku koren iz onoga što se dešavalo naročito u poslednjoj deceniji prošlog veka. Jednostavno, kao zemlja koja je okrenuta napretku i jednom drugačijem gledanju na budućnost, koja je okrenuta integraciji u međunarodne tokove, koja je okrenuta onome što jeste dobro, a ne zlo, moramo da prevaziđemo sve te poteškoće i sve te razloge koji vuku korene iz prošlosti i da na osnovama zdravog razuma i pretpostavke za bolju i svetliju budućnost stvorimo ambijent za dobru saradnju sa susedima, pa makar to bili Hrvati, makar to bila Bosna i Hercegovina kao federacija itd.
Ovim se, zapravo, vrši otklanjanje opasnosti za javnu bezbednost. Kroz ovu saradnju se doprinosi suzbijanju organizovanog kriminala i terorizma, pa i korupcije, što jeste dovoljan razlog, između ostalog, za takvu saradnju; stvaranju bolje bezbednosti u pograničnim zonama; zatim, to je saradnja na usavršavanju i razmeni kadrova i svim drugim poslovima koji bi znatno doprineli boljem funkcionisanju policije, naročito u pograničnim zonama.
Kada je reč o tome, ovaj sporazum podrazumeva i brzu komunikaciju kroz dostavljanje zahteva za saradnju, ali u izuzetnim i veoma teškim prilikama, kada to bude potrebno, čak i usmeni zahtevi mogu da budu dovoljni za angažovanje policijskog kapaciteta i sa jedne i sa druge strane, što govori zapravo o tome da mi ovde na Balkanu, kao i u širem prostoru u Evropi, moramo da stvaramo jedan drugačiji ambijent, jednu drugačiju logiku komuniciranja, života i funkcionisanja državnih organa, bez velikih i formalnih prepreka, a u cilju stvaranja što boljeg bezbednosnog ambijenta za normalan život i rad građana.
Dakle, potpisivanjem ovih ugovora i sporazuma naša vlada i resorna ministarstva, Ministarstvo pravde i Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje je bilo veoma agilno i sa dobrim rezultatima (što sigurno ima veze sa činjenicom da ga predvodi ministar Dačić, zamenik premijera), sigurno nastavljaju u tom pravcu.
Iz tih razloga, uz naglašavanje svih tih pozitivnih stvari koje smo imali u dosadašnjem radu, ne sporeći da je možda bilo i određenih propusta, ali nisu ti propusti sada suština, niti na dnevnom redu, Poslanička grupa SPS-JS će glasati za ovaj set zakona. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, gospođo ministarka, amandman na član 7. podnet je ne sa imperativnim polazištem da on mora biti prihvaćen i naravno, mi ćemo glasati za budžet, ali kroz ovaj amandman mi želimo da skrenemo pažnju i Vladi i Skupštini, pa i javnosti o određenim pitanjima iz oblasti socijalne zaštite gde bi morali drugačije da uređujemo određena pravila, norme u korišćenju sredstava za pojedine kategorije stanovništva.

Predlog se odnosi na izdvajanje sredstava za obezbeđivanje materijalnih primanja samohranih bioloških roditelja koji se sami staraju o svojoj deci, deci sa posebnim potrebama i sa invaliditetom od 100%.

Naravno da ovakva jedna kategorija svakako zaslužuje posebnu pažnju, iako to nije bilo moguće učiniti ovom prilikom planiranja budžeta za 2011. godinu, valjalo bi razmisliti da se možda i učine određene izmene i dopune u zakonu koji će, doći pred nas, o socijalnoj zaštiti. Dakle, zbog potrebe da biološki roditelji stalno budu uz svoju decu sa posebnim potrebama i invaliditetom od 100%, oni su, praktično, onemogućeni da se bave svojom profesijom ili bilo šta da rade i privređuju. Time se onemogućeni da stvaraju elementarne uslove za normalno funkcionisanje svoje potrebe. Ako je reč i o tim samohranim roditeljima oni neminovno i sami postaju socijalni slučajevi i u nemogućnosti su da bez pomoći države, na jednoj strani, vode računa na adekvatan način o svom detetu sa posebnim potrebama, jer je reč o veoma teškom invaliditetu. Sa druge strane, u nemogućnosti su da vode računa i o sebi kroz sticanje sredstava za egzistenciju, za obezbeđivanje zdravstvene zaštite, za obezbeđivanje penzionog osiguranja itd.

Dakle, ovi roditelji, biološki roditelji, koji imaju decu sa posebnim potrebama i koji se odgajaju u krugu porodice, oni, zapravo, ti roditelji, ne opterećuju državu smeštajem svoje dece u adekvatne ustanove i već je to dobitak, da tako kažem, za državu, jer jedno dete koje smešteno u specijalnoj ustanovi zaista mnogo više košta već ako ostanu u krugu porodice. Druga činjenica, jeste i načelo inkluzije, što podrazumeva da zapravo u krugu porodice postoje najbolji oni prirodni uslovi za uključivanje u koliko toliko jedan adekvatan i odgovarajući ambijent za razvoj takve dece i za jedan humaniji život. Dakle, to je jedan momenat koji zaslužuju pažnju ove kategorije da bi država trebala da se okrene na drugačiji način rešavanju ovih pitanja.

Mi imamo, na drugoj strani, i hranitelje koji se brinu o tuđoj deci, koja nisu ometena u razvoju ili su ometena u razvoju, pa hranitelji o njima brinu, a tu se izdvajaju sredstva i određene naknade, na primer, naknade za izdržavanje korisnika i drugo. Druga kategorija primanja, a to je naknada za rad hranitelja, koja u određenoj visini se isplaćuje u bruto iznosu i što predstavlja mogućnost za penziono osiguranje, što je sasvim adekvatno. U tom slučaju, mi imamo da hranitelji su u prednosti u odnosu na biološke porodice koje brinu o svojoj deci, a zapravo rade isti posao. Naravno, ovde nije kritika u smislu da su hranitelji povlašćeni daleko od toga, hranitelji ove dece treba da imaju sva ta primanja, koja inače i primaju. Možda to treba i poboljšati, ali ovde je reč o tome da država na isti način mora da vodi računa o biološkim porodicama, koje svoje dete zadržavaju u krugu porodice i o njemu brinu. Onda obrazloženje da je to dužnost roditelja da čine, apsolutno je ne prihvatljivo i neadekvatno sa stanovišta da danas su u jednom savremenom i humanom društvu, zapravo o briga o deci, a pogotovo briga o deci koja su ometena u razvoju, odnosno sa posebnim potrebama, kako je pravilnije reći, ne može da bude samo stvar, privatna stvar ili stvar porodice ili stvar roditelja. Ono po suštini je i stvar države i društva, kao što i staromodno i prevaziđeno shvatanje da neko ko je ranije govorio znate šta moja porodica moja briga moja stvar, moja supruga ili kako se kaže moja žena je moja stvar i ja mogu tu da činim šta god hoću, ili moje dete ja mogu sa njim da postupam ovako ili onako to je moja stvar. Naravno, postoji određeni okviri koliko to jeste privatna stvar porodice, roditelja, članova porodice u odnosu na drugog člana, ali van tih granica uskih, itd., je to, pre svega, stvar društva, stvar države itd.

Dakle, iz ovih nekoliko razloga, valjalo bi ozbiljno razmisliti o promeni određeni normi, određeni pravila i određenih zakona koja će staviti u humaniji položaj i porodice, pre svega, biološke porodice koje brinu o svojoj deci, a

koja imaju izražene posebne potrebe, kako bi, prvo, i stimulisali zapravo te porodice da i dalje brinu o svojoj deci, a time i stvaramo pretpostavke za najbolje moguće uslove u skladu sa savremenim principima i potrebama inkluzije, da zapravo, pre svega, biološka porodica brine o takvoj kategoriji, odnosno o takvoj deci. Naravno, uz adekvatnu pomoć i adekvatnu logistiku koja, naravno, nije samo u onome što je određena vrsta primanja. Tu može da bude više vrsta primanja, više pomoći itd.

Dakle, poslanička grupa SPS-JS će insistirati na ovom pitanju u daljem našem radu, kroz zakone koji budu dolazili na dnevni red, kroz podsticanje i traženje od vlade da se ova pitanja možda i uredbama ili nekim drugim podzakonskim aktima što pre reše na adekvatan način. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SPS-JS podržaće ovu listu kandidata za izbor Nacionalnog saveta visokog obrazovanja.
Dakle, moja reč u ime poslaničke grupe biće kratka, ali koristim priliku da u ime naše poslaničke grupe podvučem činjenicu da je nakon izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje veći, odnosno broji 21 član u odnosu na ranije rešenje od 16, što je pretpostavka za svakako kvalitetniji i kompetentniji rad ove karike u sistemu visokog obrazovanja, što je veoma značajno.
Takođe, ključ i sastav novog Nacionalnog saveta je takav da daje pretpostavku za jedan uspešniji i kvalitetniji rad, o čemu ne želim posebno da pričam, s obzirom da smo na tu temu pričali kada smo usvajali izmene i dopune novog Zakona o visokom obrazovanju.
Činjenica je da je mandat prethodnog Saveta za visoko obrazovanje istekao 3. aprila 2010. godine i da je praktično došlo do kašnjenja u konstituisanju, odnosno u izboru novog sastava ove institucije. Može se konstatovati, a to je i Odbor za prosvetu konstatovao, da je do kašnjenja došlo zbog toga što ovlašćeni predlagači nisu na vreme dostavili svoje predloge.
Odbor za prosvetu je 18. maja 2010. godine ovo konstatovao i konstatovao je takođe rešenje da do izbora novog Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje sa radom nastavi ovaj stari sastav.
Odbor je održao sednicu 7. decembra 2010. godine. Imali smo jednu novu situaciju, s obzirom da je u međuvremenu došlo do izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju, koji je stupio na snagu 1. jula 2010. godine, a da je zapravo novim zakonom konstatovano da konačan izbor do 21 člana treba učiniti u roku od šest meseci od stupanja na snagu novog zakona, odnosno od 1. jula praktično do nove godine.
Ta činjenica zapravo govori da mi sada u ovim novim okolnostima, sa stupanjem na snagu novog zakona, odnosno izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju, apsolutno se uklapamo sa izborom ove institucije i praktično danas, zapravo za par dana, kada budemo imali i glasanje, mi ćemo apsolutno u roku izabrati novi sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje.
Želim da kažem da je na primedbe pojedinih poslanika, a to se i na Odboru čulo, možda trebalo ili se stavlja primedba da ovlašćeni predlagači su mogli da predlažu više kandidata od onog broja koji je propisan da se izabere iz strukture tih predlagača, da zapravo onu punu kompetenciju imaju predlagači. Predlagači su konferencija, odnosno Skupština konferencija univerziteta u Beogradu, državnih univerziteta u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru. Jedan predstavnik je sa privatnih univerziteta. Svakako da to polje rada najbolje poznaju ovi predlagači.
Zapravo, nije ovde reč o nekoj političkoj odluci gde bismo mi sada iz političkog ugla imali priliku da biramo ove ili one, već treba prihvatiti ono što su ovi kompetentni subjekti predložili. Mi, kao poslanička grupa, uopšte ne sumnjamo u stručnost i kompetentnost ljudi koji su predloženi u njihovo ime za novi sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje.
Dakle, bio bi apel poslaničke grupe SPS - JS da KONUS, zapravo Konferencija univerziteta Srbije blagovremeno ili što pre predloži još jednog, dvanaestog člana koji se predlaže iz njihovih redova i koji bi predstavljao obrazovno umetničku oblast, odnosno polje. Znači, tu nemamo taj predlog.
Ovim se praktično uobličuje i bira novi nacionalni sastav u sastavu od 20 članova i nedostaje ovaj jedan član, ali nadamo se da će KONUS vrlo brzo predložiti i da ćemo vrlo brzo imati i tog dvadeset i prvog člana, odnosno pun sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje.
Nadamo se, mi iz poslaničke grupe SPS-JS, da će novi sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje u pravom smislu ispuniti svoju funkciju, svoju nadležnost na najbolji mogući način i da će, onako kako je zakon predvideo, dati pun doprinos u ostvarivanju jedne pune kompetencije, jedne pune uloge u funkcionisanju visokog obrazovanja u Republici Srbiji.
Na kraju, još jedanput da podvučem, poslanički klub SPS-JS svakako će glasati za ovu odluku.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, poštovani saradnici ministra, dame i gospodo narodni poslanici, u svom izlaganju ću govoriti o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Taj deo je značajan sa aspekta onoga što nalaže Zakon o zdravstvenoj zaštiti kada je reč o razdvajanju segmenata zdravstvene zaštite na primarnu i onu drugu sekundarnu. Zapravo reč je o transformaciji zdravstvenih centara koje je trebalo uraditi po zakonu od 2005. do 2010. godine.
Postojala je zakonska mogućnost da osnivačka prava domova zdravlja preuzmu lokalne samouprave i sada smo suočeni sa činjenicom da to nije urađeno u pojedinim zdravstvenim centrima, naročito u onim lokalnim samoupravama koje su u nerazvijenim opštinama.
Na početku ću reći, da ne bude zabune, da će poslanička grupa SPS – JS podržati ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Ovde pre svega kada je reč o ovoj temi o kojoj govorim reč je da se za tri godine produžava mogućnost preuzimanja osnivačkih prava od strane lokalnih samouprava za domove zdravlja.
Ovi problemi u preuzimanju osnivačkih prava, kada je reč o domovima zdravlja i kada je reč o transformaciji zdravstvenih centara koji po zakonu praktično više i ne postoje, mogu se svrstati u dve kategorije.
Jedna kategorija problema koja stvara teškoće jeste nemogućnost lokalnih samouprava iz grupacije nerazvijenih opština da finansiraju domove zdravlja u onom delu koji treba da preuzmu, odnosno nemogućnost da obezbede dovoljno sredstava u budžetu svojih lokalnih samouprava. Moramo priznati da danas postoje drastične razlike između pojedinih lokalnih samouprava, kao što su one koje su najrazvijenije, recimo Beograd i neki drugi veći centri, i lokalne samouprave na jugu ili istoku Srbije ili u drugim delovima.
Te su razlike, ako bismo hteli to slikovito da prikažemo, kao Amerika i nerazvijeni svet. Možda je predimenzionirana ovakva jedna ocena, ali svakako postoji drastična razlika u svemu što jeste život i svemu što je razvijenost i način života i taj ekonomski razvoj npr. između Beograda i juga Srbije.
Mi još nismo ujednačili ili bar približili ono što su razvijenost pojedinih područja u Srbiji i kako onda možemo stvoriti pretpostavke u zdravstvenoj zaštiti ako postoje tako velike i drastične razlike između lokalnih samouprava.
Drugi problem koji se ovde pojavljuje jeste realna nedeljivost zdravstvenih centara. Jer, zapravo, dugo godina sva ulaganja i razvoj zdravstvenih centara išao je u pravcu funkcionisanja i stvaranja pretpostavki za funkcionisanje jedinstvenog, jednog sistema unutar zdravstvenih centara.
Mi posle takve jedne prakse, jednog takvog opredeljenja danas imamo, praktično, veoma teško deljiv prostor u okviru zdravstvenih centara. Imamo te objekte koji su tako organizovani i napravljeni da su oni, praktično, nedeljivi, a u funkciji su i primarne zdravstvene zaštite i sekundarne itd.
Dalje, imamo jedinstvenu infrastrukturu kao što je struja, grejanje ili recimo gasne stanice koje su potrebne u funkcionisanju ovih ustanova. Ili, na primer, imamo instaliranu opremu za rad zdravstvenih radnika i određenih specijalnosti u objektima koji sada, po ovoj novoj deobi, treba da pripadnu drugom segmentu zdravstvene zaštite.
Ponuđene izmene i dopune ovog zakona ne dozvoljavaju amandmansku intervenciju u smislu onoga da bi se možda dao neki predlog u smislu prevazilaženja ovih problema i uvažavanja ovakve realnosti koju imamo u pojedinim zdravstvenim centrima, naročito u nerazvijenim opštinama.
Naravno, ponuđena izmena zakona u delu da se produžava tri godine mogućnost preuzimanja osnivačkih prava od strane lokalnih samouprava, možda i teorijski daju mogućnost da, Ministarstvo ili neki drugi subjekt, ali naravno, pre svega, Ministarstvo, možda u datom trenutku i ponudi izmenu i dopunu zakona u pravcu rešavanja ovih problema, bar u onom delu gde imamo manji broj preostalih zdravstvenih centara koji možda i posle tri godine neće moći da reše ove probleme o kojima ovde govorim u ime poslaničke grupe SPS-JS.
Ta izmena i dopuna možda bi mogla ići u pravcu kategorizacije ovih zdravstvenih centara, koja bi se praktično suočila sa pitanjem koje za sada zakon traži, a to bi bila veštačka podela ovih zdravstvenih centara. Ta kategorizacija bi mogla da se vrši od državne jedne komisije, sastavljena od stručnih ljudi, koja ne bi ostavila mogućnost improvizacije ili subjektivnog tumačenja mogućnosti da možda postoji i treća kategorija u organizaciji zdravstvene zaštite.
To je da na teritoriji Republike Srbije u zdravstvenom sistemu ipak ostane i kategorija zdravstvenih centara, tamo gde imamo drastično nerazvijenost lokalnih samouprava i gde imamo te specifičnosti koje su, tipa, nedeljivosti kapaciteta i svega onoga što jeste logistika, infrastruktura itd. u tim zdravstvenim centrima.
Ovakav tip problema postoji u jednom zdravstvenom centru odakle dolazim, a to je Petrovac na Mlavi. Mislim da je bilo potrebno, ali da možda nije i kasno to učiniti u preostalom delu gde će biti problema, a verujem da će ih biti i posle tri godine. I kada se ova mogućnost na ovim izmenama i dopunama završi, da ćemo biti suočeni sa tim problemom.
Treba snimiti situaciju u ovim opštinama o kojima govorim, biti realan, objektivan i nešto učiniti na tom planu. Mi ne možemo pretendovati da stvorimo jednake uslove zdravstvene zaštite u razvijenim sredinama i nerazvijenim sredinama. A onda, ako to insistiramo da posle ovog zakona to svedemo u jednu formu, jer je zakon neumoljiv, mi ćemo doći u situaciju da smo praktično diskriminisali ljude u pojedinim delovima Srbije, u smislu da tu nisu stvorene odgovarajuće pretpostavke za funkcionisanje te primarne zdravstvene zaštite ili za funkcionisanje ovog drugog dela, stacionarnog dela itd.
Naravno, ne treba obesmisliti, kada govorim o ovome, ne pretendujem i svestan sam činjenice da ne bi valjalo obesmisliti ono što je intencija i ono što je bio zadatak ovog zakona, u smislu suštinske i funkcionalne razdvojenosti između onoga što je primarna zdravstvena zaštita i ostali segmenti.
I to bi se možda moglo uraditi u manjem broju i u okviru jedinstvenih tih zdravstvenih centara, kroz tačno normiranje i opisivanje onoga što jesu nadležnosti i što su funkcije pojedinih službi, pojedinih specijalnosti, pojedinih delova zdravstvenih službi, i da u okviru jedinstvenog sistema imamo tu funkcionalnu razdvojenost, kako bi vodili računa o onome što jeste racionalizacija, i kako ne bi razvodnili ono što jeste bila težnja donošenja ovog zakona, kada smo imali rešenja da se to podeli na domove zdravlja i na one druge segmente stacionarne, odnosno bolnice itd.
U ovom trenutku bih u ime poslaničke grupe SPS-JS skrenuo pažnju i zamolio gospodina ministra i njegove saradnike da se u narednom periodu pozabave ovim pitanjem, ne u cilju razgradnje i povlačenja onoga što jeste bio pokušaj i što jeste cilj ovog zakona, ali pre svega u smislu uvažavanja ovih poteškoća kada je reč o tim materijalnim mogućnostima nerazvijenih opština, a ipak je to manji broj, ali i drastično nerazvijenih opština.
Drugo, kada je reč o zdravstvenim centrima koji su se, zapravo, razvijali kao jedinstveni sistem i koji je sada teško podeliti. Svaka podela bi bila veštačka.
U naredne tri godine možda možemo učiniti jedan izuzetak, u smislu stvaranja jednakih ili bar, približno jednakih pretpostavki za zdravstvenu zaštitu ljudi koji žive i u tim delovima Srbije.
Zahvaljujem se na pažnji. Naravno, poslanički klub SPS - Jedinstvena Srbija glasaće za ovaj zakon i za preostala dva zakona iz ovog seta.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva odbrane, dame i gospodo narodni poslanici, danas imamo jedno centralno pitanje koje je na dnevnom redu – Predlog odluke o obustavi obaveze za služenje vojnog roka. U vezi sa tim, imamo i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi.
Razlog donošenja ove odluke o obustavi obaveze služenja vojnog roka je ostvarivanje stavova iz donete Strategije odbrane Republike Srbije, koja je doneta u ranijem periodu, i iz donetih akata o strukturi i funkcionalnoj organizaciji naše vojske.
Treba realno sagledati da mi danas živimo u 21. veku i da su se mnoge okolnosti i uslovi promenili u odnosu na raniji period. Danas nije ono što je bilo pre deset ili dvadeset godina, da ne govorim o uslovima i tehnologiji, o odnosu snaga u okruženju i šire, kakvi su bili pre 50 ili sto godina.
Dakle, nemoguće je razmišljati na način kao u ranijem periodu i nemoguće je napraviti neke paralele koje bi upoređivale današnjicu i odnos ljudi prema pitanju odbrane zemlje u slučaju da nas neko napadne, sa onim što je bilo pre sto godina, u vreme balkanskih ratova ili Prvog svetskog rata, u vreme Solunskog fronta itd, kada smo imali veliki broj vojnika i naroda koji su bili u funkciji odbrane i koji su pobednički branili interese Srbije u to vreme.
Ali, i od tog vremena mi i dan-danas imamo određene posledice koje se odnose na ono što je današnji biološki odnosno reproduktivni potencijal našeg naroda i ove zemlje. Dakle, i posle sto godina imamo posledice koje mogu da budu kobne za nekih 50 ili 100 godina ubuduće i uopšte po opstanak srpskog naroda i ove države.
Naravno, nove okolnosti u kojima danas živimo teraju nas da se prilagođavamo novim uslovima, računajući i na tehnološki razvoj, računajući na nove odnose između država, računajući na integracije koje treba da uslede i svakako da je to izazvalo i donošenje jedne takve nove strategije odbrane Republike Srbije, a što danas uslovljava donošenje ove odluke o obustavi obaveze služenja vojnog roka.
Naravno, ostavljena je mogućnost dobrovoljnog služenja vojnog roka, što je svakako dobro, jer stanje svesti u pojedinim delovima našeg naroda treba uvažavati, u skladu sa onim što je lično osećanje ili kolektivno osećanje i lični odnos prema ovoj stvari.
Prema tome, ovaj zakon rešava to po principu kontrasti – bilo je i nema više, bilo je služenja i ne može više da bude. Znači, ostavljena je mogućnost jednog takvog prelaza i uključivanja svih onih ljudi odnosno mladog sveta u odbranu zemlje, odnosno u služenju vojnog roka ako to žele. Mislim da je to sasvim dobro rešenje. Mi ćemo videti kakav će taj odnos biti i kakav će rezultat da da u narednom periodu.
U vezi sa ovim što jeste obustava obaveze služenja vojnog roka, zatim, oko izmena i dopuna Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi, mi imamo i pitanje i racionalizacije koja sigurno može da ide u prilog onome što treba da bude modernizacija vojske Srbije, jer smanjenjem broja profesionalnih vojnika i onih koji će dobrovoljno služiti vojnik rok daje se mogućnost većeg angažovanja onih sredstava koja su išla na zadovoljavanje troškova većeg kvantiteta odnosno broja vojnika koji je bio u ranijem periodu.
Takođe, mi imamo i pitanje imovine Vojske Srbije koja je u ovom trenutku ostala bez funkcije, one prave funkcije i koju treba upotrebiti u određenom pravcu, opet za modernizaciju ili za zadovoljavanje određenih potreba ljudi koji su radili u Vojsci u ranijem periodu, bilo da je reč o stanovima, bilo da je reč o upotrebi tih sredstava za izgradnju nekih objekata koji su danas u funkciji ili koji će biti u funkciji za potrebe Vojske. Ta imovina treba da se na adekvatan način iskoristi.
Reč je, recimo, o kasarnama, zemljištu, poligonima i drugim objektima koje će Vojska na adekvatan način upotrebiti ili kroz prodaju ili na neki drugi način.
Međutim, pomenuću da možda postoje i određeni objekti koji su dati Vojsci na korišćenje za ono vreme dok je postojala potreba, a da ti objekti u datom trenutku posle prestanka potrebe treba da se vrate ranijem vlasniku. Biću slobodan da jedan takav objekat ovde pomenem. Reč je o ranijem Domu JNA, kasnije se on zvao Dom Vojske Jugoslavije, zatim Dom Vojske Srbije u Petrovcu na Mlavi, koji je ranih 50-godina, taj Dom zanatlija dat od strane zanatlija i skupštine opštine, u to vreme, na korišćenje Vojsci Jugoslavije odnosno JNA, pri čemu je sačinjen ugovor sa klauzulom – dok bude stajala potreba za korišćenjem ovog doma odnosno ovog objekta, daje se JNA. Mislim da tu postoje različita tumačenja oko ovog pitanja, u smislu da li je prestala potreba danas ili nije prestala potreba.
Ovo pitanje ne želim sada da ovde naširoko obrazlažem, nego bih jednostavno zamolio gospodina ministra da to pitanje sagledamo zajedno sa predstavnicima lokalne samouprave i da on, sa saradnicima koje on odredi, pokušamo da nađemo način kako bi to pitanje rešili na obostrano zadovoljstvo.
Dakle, ako je jedan sporazum o davanju tog objekta bio tako definisan da on ide u smislu da je to bilo dato na korišćenje dok postoji potreba, onda je red da se to vrati ranijem korisniku ili već ako dođemo do zaključka, na neki drugi način. Treba naći neki dogovor na zadovoljstvo i naše vojske, o kojoj moramo voditi računa i one sredine koja je bila okrenuta potrebama vojske, i u to vreme a i danas.
To je jednostavno stav i lokalne samouprave u Petrovcu na Mlavi i nikakvu izričitost pri ovome niti ta lokalna samouprava emituje prema Vojsci Srbije, niti ja lično kao narodni poslanik koji predstavlja tu sredinu.
Na kraju, gospodine ministre, rekao bih da će poslanička grupa SPS-JS podržati ovu odluku i ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, gospođo ministarka, saradnici iz Ministarstva finansija, gospodo narodni poslanici, ovaj amandman se odnosi na finansiranje Ministarstva, zapravo, na pripadajuća sredstva Ministarstvu za ljudska i manjinska prava u visini od 55 miliona, a za potrebe rada i funkcionisanja nacionalnih saveta nacionalnih manjina.
Moram priznati da sam u ime poslaničke grupe SPS-JS na brzu ruku ovakav amandman podneo, sa predlogom da se tih 55 miliona izdvoje iz dela transfernih sredstava.
U obrazloženju Vlade stoji da bi u tom slučaju pripadajuća sredstva u transferima bila umanjena za taj iznos lokalnim samoupravama.
Naravno da prihvatam takvo obrazloženje jer neprekidno sam u svojim stavovima iznosio potrebu uvećanja i poštovanja onih kriterija o pripadanju transfernih sredstava za lokalne samouprave. Sada činim malu digresiju, ali je veoma značajno to reći.
Mislim da bi ubuduće Vlada morala da preduzme mnogo značajnije mere, čak i u onoj sferi kreiranja drugačije poreske politike, pa i selektivne itd, i da u mnogo većoj meri uveća transfere i iznađe i druge mogućnosti za podsticanje nerazvijenog istoka Srbije, nerazvijenog juga, kao što je Borski okrug, Braničevski, Pčinjski, Jablanički okrug, itd.
Nastavimo li tako, moraću i sa nekom dozom kritike da kažem, politiku regionalnog razvoja u duhu da to stidljivo činimo ili nedovoljno itd, bez nekih bitnijih i krupnijih promena i koraka u tom pravcu, to ekonomsko raslojavanje će biti toliko da ćemo jednog trenutka zaista na jugu, istoku i nekim drugim delovima Srbije imati pusta područja. To moramo da shvatimo i moramo timski, sveobuhvatno i strateški da priđemo tom cilju.
U protivnom, mi ćemo imati za 10-20 godina jedan ogroman Beograd, koji je nefunkcionalan, takođe raslojen po onome što su mogućnosti i načinu života ljudi u njemu, a sa druge strane, državnu teritoriju koja je napuštena. Zato prihvatam ovo obrazloženje.
Da se vratim sada na ovo da nije možda najbolje, a rekao sam, na brzu ruku sam to predložio, ali mislim da ste morali da u kreiranju ovog rebalansa budžeta povedete računa o ovoj funkciji koja je potrebna da se realizuje iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava za ostvarivanje prava nacionalnih saveta nacionalnih manjina.
Koristiću i vreme poslaničke grupe još malo. Dozvolite mi, poštovana predsednice, da to učinim.
Zapravo, 6. juna su održani izbori za nacionalne savete i posle tih izbora mi u Srbiji imamo četiri nova nacionalna saveta. To je Nacionalni savet albanske nacionalne manjine, Nacionalni savet aškalijske nacionalne manjine, Nacionalni savet slovenačke nacionalne manjine i Nacionalni savet češke nacionalne manjine.
Takođe, principi raspodele budžetskih sredstava se razlikuju u odnosu na period pre sprovedenih izbora, tako da obim sredstava za finansiranje nacionalnih saveta nacionalnih manjina do kraja 2010. godine se mora korigovati, odnosno mora se povećati, tačnije, u skladu sa Uredbom o postupku raspodele sredstava iz budžeta Republike Srbije namenjen radu nacionalnih saveta nacionalnih manjina.
Svako drugo postupanje, ako se o ovome ne vodi računa, gospođo ministarka, dolazimo do kršenja Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, a koji je donekle donet u skladu sa Ustavom ovde u Narodnoj skupštini.
Dakle, mi kao Narodna skupština moramo da poštujemo zakone, takođe i Vlada. Verujem, s obzirom da nije učinjen dobar predlog ovim amandmanom, u smislu izuzimanja tih 55 miliona sa pravog mesta, objasnio sam zbog čega se slažem sa vašim stavom da ne treba dirati ta sredstva, jer idu u korist lokalnih samouprava.
Apelujem i kao predsednik Odbora za međunacionalne odnose u Narodnoj skupštini da ova sredstva nadomestite iz budžetske rezerve, ako ne postoji neki drugi način, kako bi se ispoštovao zakon i kako bi svih 20 nacionalnih saveta ostvarivali ono što im pozitivna normativna akta ove države garantuju, a time se ostvaruju prava pojedinaca i svih grupa nacionalnih manjina u Republici Srbiji.
Poštovana potpredsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred sobom imamo četiri zakona o potvrđivanju sporazuma iz oblasti borbe protiv kriminala kada je reč o Sporazumu sa Vladom Republike Azerbejdžan. Zatim, imamo Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o saradnji u oblasti humanitarnog reagovanja i vanrednih situacija, sprečavanja elementarnih nepogoda i tehnogenih havarija i uklanjanja njihovih posledica.
Zatim, imamo Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Bugarske o policijskoj saradnji i takođe jedan sporazum sa Bugarskom o osnivanju i funkcionisanju zajedničkog kontakt centra za saradnju policije i carine.
Dakle, reč je o zakonima koji potvrđuju specifične sporazume pre svega u oblasti bezbednosti, u širem smislu, što je veoma značajno za bezbednosni aspekt Republike Srbije i njenih građana. Rekao bih da to nisu prvi sporazumi koji se zaključuju u ovoj oblasti, da smo imali i već imamo gotovo veoma često donošenje, odnosno potvrđivanje ovih sporazuma, ovde u Narodnoj skupštini, sa mnogim drugim zemljama i svakako da je to jedan napredak u stvaranju jednog bezbednosnog boljeg ambijenta na širem prostoru, ne samo u Republici Srbiji, već u širem okruženju.
Dakle, ovde je reč, naravno, o sporazumima, više-manje, koji su klasični po svom sadržaju. Sa Vladom Republike Azerbejdžan potpisan je 13. maja 2010. godine, kada je tamo išla naša delegacija predvođena predsednikom Republike Borisom Tadićem, a Sporazum je potpisao ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, kao i sve ostale sporazume.
Znači, reč je o tome da je poznat subjekt, ime i prezime, odgovorno lice koje je to potpisalo i tu nemamo nikakve dileme, ako je u nekim diskusijama o nekim drugim sporazumima bilo tu problema ili nekih dilema o tome ko je potpisao, zašto itd.
Ovde je reč o obezbeđivanju uslova za suzbijanje i stvaranje uslova na planu borbe protiv terorizma, zatim za zaštitu i održavanje javnog reda, stvaranje uslova za bolje obezbeđivanje ličnosti i subjekata, poslovi analitike, strateškog planiranja i razvoja i svakako na planu organizovanog kriminala ili ilegalnih migracija i trgovine ljudima, što je velika pošast ovog vremena, jer trgovina ljudima, hteli mi da priznamo ili ne, postoji u okruženju. To je jedna nedaća koju treba suzbiti, saseći u korenu, a to je moguće efikasnije ako se sklapaju ovakvi sporazumi.
Kada je reč o Zakonu o potvrđivanju sporazuma sa Ruskom Federacijom o sprečavanju elementarnih nepogoda, tehnogenih havarija i uklanjanja istih, reč je o sporazumu koji je potpisan 20. oktobra 2009. godine, kada je u posetu Srbiji došao predsednik Ruske Federacije Medvedev i kada su resorni ministri potpisali ovakav sporazum o međusobnoj pomoći i saradnji u ovoj oblasti.
Svakako da globalne klimatske promene koje mogu izazvati suše, poplave, požar itd, zatim druge prirodne katastrofe i ljudskim faktorom izazvane nesreće koje ne poznaju granice, prevazilaze mogućnosti spasilačkih ekipa jedne države. Svakako da je potrebno u datom trenutku računati i na tuđu pomoć, u ovom slučaju na pomoć Ruske Federacije, koja je svakako najbolje opremljena i koja može u znatnoj meri u datom trenutku, ako to zatreba, ne daj bože, da pritekne u pomoć i efikasno pomogne Republici Srbiji i njenim građanima.
Valja reći da saradnja na ovom planu sa Ruskom Federacijom postoji i iz ranijih godina. I u 90-tim godinama su postojali ovakvi sporazumi, nastavljeno je 2007. godine. Što se tiče SPS-JS, na zadovoljstvo, mislim da možemo konstatovati da je dobro što je došlo do potpisivanja ovog sporazuma.
Kada je reč o ovim temama i problemima o kojima govorimo, o policijskoj saradnji na planu suzbijanja kriminala, različitih kategorija ili kada je reč o uklanjanju elementarnih nepogoda, tehnogenih havarija itd, mislim da naša zemlja nema predrasuda u tome da li će se pre prikloniti partnerima sa zapada ili sa istoka, niti je to važno kada je u pitanju kriminal.
Koliko je poznato nama, mislim da i cela javnost zna, naš MUP, na čelu sa ministrom Ivicom Dačićem, išao je u pravcu sklapanja ovakvih sporazuma sa mnogim državama koje su i iz NATO alijanse i drugih države koje ne pripadaju toj alijansi, bilo da su one na zapadu ili na istoku.
Pred sobom imamo i Zakon o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Bugarske o policijskoj saradnji, kao i o osnivanju i funkcionisanju zajedničkog kontakt centra za saradnju policije i carine. U širem smislu reči, svi ovi sporazumi omogućavaju jednu sinhronizovanu policijsku saradnju i jednu akciju u datom trenutku, kako bi se uspešno suprotstavili svim vidovima kriminala, bilo da je reč o terorizmu, bilo da je reč o organizovanom kriminalu, bilo da je reč o švercu droge, o trgovini ljudima, trgovini ukradenim vozilima itd.
Rekao bih da vreme u kome mi danas živimo je takvo da ono jeste vreme jednog novog tehnološkog ambijenta, jednog novog shvatanja, vreme u kome se osvajaju nova i šira tržišta, u kome imamo jednu ofanzivnu ponudu i potražnju u najširem smislu reči i da je komunikacija ljudi i robe sasvim normalna i svakodnevna preko granica i u širem prostoru.
Uslovno rečeno, jedna država sa svojim građanima i sa svojom svojinom ne može da opstane bez takve komunikacije, a u takvoj komunikaciji se pojavljuje kriminal, kao što možda i elementarne nepogode ili prirodne katastrofe ne poznaju granice.
Sasvim je razumljivo i prirodno da jedna ozbiljna država prilazi sklapanju takvih ugovora i takvih sporazuma, koji će u datom trenutku zajedničkom akcijom učiniti da se spreče mnoge nedaće i mnoge druge opasnosti koje prete državi, imovini ili ljudima.
Takođe, želim da kažem, u ime SPS-JS, da mi imamo živu diplomatsku aktivnost našeg vrha države ili naše zemlje, njenih organa. Svakako valja pomenuti predsednika Republike, koji je dosta agilan i radi na tom planu, kao i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić.
Ne želim posebno o tome da govorim, ma kako ko shvatio ovo što želim da kažem, ali da u istoj ravni takve aktivnosti za dobrobit Srbije i njenih građana jeste i aktivnost na međunarodnom planu ministra unutrašnjih poslova i zamenika premijera gospodina Ivice Dačića, koji je dao značajan doprinos onome što je povezivanje i integrisanje Srbije u šire okvire, ne samo u okviru onoga što treba sutradan da bude učešće u EU, nego i u širem prostoru, upravo u cilju dobre saradnje određenih službi, određenih struktura, što povećava bezbednosni aspekt Srbije i njenih građana.
Dakle, iz tih razloga će poslanička grupa SPS-JS glasati za ova četiri zakona.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, pred sobom imamo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu i zarad jasnoće, dakle, za naše građane, ponoviću da ovaj zakon uređuje planiranje, pripremu i izvršenje budžeta.
Cilj donošenja ovog zakona jeste jačanje fiskalne odgovornosti i poštovanje fiskalnih principa, zarad vođenja odgovorne dugoročne održive fiskalne politike.
U ovim formulacijama jasno je šta obrađuje ovaj zakon i rekao bih da ta formalna strana koja je važna ovim zakonom svakako će biti bolje uređena nego sada.
Mi, poslanici SPS-JS, želimo da damo određeno mišljenje koje je u smislu kritike na ono što bi zakon mogao preciznije da formuliše i onoga što jeste praksa prilikom donošenja budžeta.
Mi se nalazimo pred vremenom kada treba da donesemo budžet za sledeću godinu i mislim da ovaj zakon ostavlja određena siva mesta ili sive zone u delu kako se kreira budžet. Tu naročito mislim u onim fazama planiranja i priprema, zatim u mogućnosti da iz ovoga može da proizađe i postojanje vrlo uopštenih aproprijacija u budžetu, sa velikim iznosima od više desetina milijardi, koje dozvoljavaju široku lepezu korišćenja sredstava u zavisnosti od subjektivnih kriterijuma izvršnog organa ili pojedinaca, što svakako nije dobro.
Jer, omogućavanje subjektivnog prilaza u usmeravanju sredstava razgrađuje i pomisao na vođenje jasno osmišljene i konzistentne politike ravnomernog razvoja, koja je i te kako potrebna ovde u Republici Srbiji.
Mi smo donosili zakon koji se bavi pitanjem ravnomernog razvoja i kategorisali smo četiri vrste jedinica lokalne samouprave, odnosno opština u onome što je njihova ekonomska moć, a u cilju stvaranja pretpostavki za ravnomerniji razvoj i podsticaj onih slabijih opština.
Vladinim merama za prevazilaženje ekonomske i finansijske politike mi smo imali situaciju da se smanjuju transferi lokalnim samoupravama, koje vrlo loše stoje sa svoji budžetima, i to smanjenje je išlo mimo duha ovog prethodnog zakona koji je govorio o merilima podsticaja.
Na kraju smo imali konstataciju da treba tim opštinama pomoći i doneta je odluka o vraćanju dela transfera, ali to se još ne događa i još se ne vrši taj povraćaj sredstava.
Dakle, suština mog izlaganja upravo, jer je akcenat na tome, da u raspoređivanju budžetskih sredstava moramo ozbiljnije da prihvatimo suštinu i potrebu većeg podsticaja lokalnih samouprava koje su nerazvijene, naročito na jugu Srbije, na istoku Srbije, ali ima ih i u centralnoj i u zapadnoj Srbiji.
Poštovana predsednice, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri i narodni poslanici, moje pitanje se odnosi na Ministarstvo za socijalna pitanja, na gospodina Ljajića, koji nije ovde. Svejedno, postaviću pitanje, pa će on prvom prilikom ili već na drugi način da odgovori na moje pitanje.
Želim da postavim pitanje u ime roditelja i udruženja koja su suočena s pitanjem nege dece sa posebnim potrebama. Zapravo, reč je o paraleli u onome što je pomoć za decu sa posebnim potrebama koja su u hraniteljskim porodicama u odnosu na pomoć deci koja je dobijaju po osnovu tuđe nege, zapravo pomoć roditeljima koji su biološki i koji se staraju o svojoj deci sa posebnim potrebama.
Moram priznati da se nisam detaljnije bavio propisima, odnosima i ovim kategorijama i razlikama u pomoći od strane države jednima i drugima, ali ću govoriti jezikom i logikom zainteresovanih roditelja i udruženja. Jedno udruženje je iz Loznice i Banje Koviljače, zove se "Vera". U njihovom pitanju stoji konstatacija da hraniteljske porodice dobijaju veća sredstva po ovom osnovu vođenja računa o deci sa posebnim potrebama u odnosu na roditelje koji vode računa o svojoj deci.
Poznato je da je intencija društva i savremenog trenutka inkluzija i uključivanje ove dece u što prirodniji socijalni ambijent, a to je, svakako i pre svega, pod broj jedan, porodica sa biološkim roditeljima.
Valja to pitanje proučiti ili objasniti i onda izneti otkud ta razlika postoji i da li stoji potreba za nekim izjednačavanjem u onome što je pomoć države po ovim pitanjima. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, gospodine ministre i saradnici iz Ministarstva prosvete, dame i gospodo narodni poslanici, u ime Poslaničkog kluba SPS-JS želim da se priključim razmatranju ovog predloga zakona, sa konstatacijom da je naš poslanički klub za jednu sveobuhvatnu analizu svega onoga što nam je ponuđeno, uz analizu onoga što je bila praksa u visokoškolskom obrazovanju naše zemlje, a koje je bilo regulisano prethodnom zakonima i da su sve diskusije koje smo čuli, a ne sumnjam, i one koje ćemo čuti da će biti dragocene u smislu donošenja što boljeg zakona u ovom trenutku, što ne znači da će on biti savršen, daleko od toga. Svakako, i sam gospodin ministar je najavio da sledi možda i donošenje novog zakona za godinu-dve, kada izvršimo sagledavanje efekata ovog zakona i kada treba da učinimo jedan novi iskorak u ovom pravcu.
Iz tih razloga, svakako da zaslužuje pažnju i diskusija gospodina Prokića, koji je ukazao veoma kritički na sve ono, a svakako da je on jedan sagovornik koji je kompetentan, samim tim što je deo tog procesa. Gotovo, i ja, verujem i naši poslanici, u jednom delu, možda i dobrom delu, mogli bi da prihvatimo određene primedbe koje su, verujem, date dobronamerno.
Sa druge strane, kritikovanje onoga što je ponuđeno i jedne dosadašnje prakse od strane drugih poslanika, nekako, ostavlja utisak kao da ni oni sami u prethodnom periodu nisu učestvovali u svemu tome, da je ovo negde palo s neba, da je nešto propalo, da nešto nije dobro urađeno itd, a onda možemo onda postaviti pitanje – ko je to uništio, ko je doveo do toga, itd?
Naravno, takvo jedno sučeljavanje, u smislu isterivanja ko je kriv i zašto je kriv u datom trenutku, već je sfera jedne nekorisne, da tako kažem, političke borbe, a nama kao Poslaničkoj grupi SPS-JS to sigurno nije, zapravo, cilj. Želimo svakako da damo jedan doprinos u ovom pravcu i kroz prihvatanje nekih kritika, kroz iznošenje određenih analiza koje će učiniti boljitak u ovoj oblasti.
Zato moram da podsetim da je Zakon u ovoj oblasti donet 2005. godine. To je činjenica od koje treba poći. Zakon je tada donet od tadašnje Vlade u najboljoj nameri, u smislu prihvatanja Bolonjskog sistema, usklađivanja svega onoga što jeste praksa u dobrom delu Evrope, u cilju stvaranja jedne konkurencije, odnosno kompetitivnosti visokoškolskih ustanova i institucija na celom tom prostoru, a svakako i u cilju stvaranje kompetitivnosti i u samom našem srpskom prostoru, što, naravno, nije tako jednostavno ni lako, niti se to može učiniti jednim zakonom, niti se to može učiniti jednim izmenama i dopunama tog istog zakona. To je veoma složen proces zato što postoje navike, postoje stereotipi u načinu razmišljanja i poimanja svega toga, jednostavno, mi se kao društvo teško menjamo. Možda i suviše usko gledamo i opterećeni nekim navikama i pogledima iz prošlosti, nemamo dovoljno elastičnosti i mogućnosti da to šire gledamo.
Moramo uložiti jedan veliki napor, jednu veliku volju, da to sve sagledamo mnogo šire, ali sa namerom da se menjamo nabolje i da stvaramo nove odredbe koje će omogućiti postepeno menjanje društva u celini, naravno i pojedinih delova i segmenata te prakse u kojoj mi živimo. Zato bih izneo u ime naše poslaničke grupe jedno mišljenje da je u ovom trenutku u skladu sa mogućnostima, uvažavajući ono što je naša realnosti u oblasti visokog obrazovanja, učinjen jedan zaista dobar iskorak, koji nije, naravno, u celini dovoljan. Ali, svakako, jedan pozitivan iskorak u pravcu unapređenja legislative u oblasti visokog obrazovanja, u pravcu i u smislu poboljšanja onoga što je doneto 2005. godine, i ne sa ocenom da to ništa nije valjalo, možda u tom trenutku nije ni moglo biti to ni bolje, ali, eto, posle četiri-pet godina nešto smo uradili 2008. godine, svakako je sada već bistrija situacija i možemo sada neke stvari doterati.
Pri tome ove izmene i dopune Zakona idu u pravcu uvažavanja realnosti, ne čine se rigidni potezi, vodi se računa o socijalnoj dimenziji i sadašnjem trenutku, kao i ekonomskoj krizi koja je prisutna i u širem prostoru ne samo u našoj zemlji, o toj socijalnoj dimenziji koja je direktno u vezi sa studentima koji nam studiraju. Takođe, ide se u prilog studentima u smislu da se ne čine ti oštri rezovi kojima bi oni bili oštećeni, u smislu sticanja uslova za upis u sledeću godinu, u smislu omogućavanja da mogu da konkurišu da mogu da ostanu na budžetu, ako su ispunili određeni uslov, u smislu nalaženja rešenja oko zvanja, oko nastavka studija i na sticanje doktorskih disertacija itd.
Dakle, rekao bih da ove izmene i dopune u tom smislu zaslužuju jednu pohvalu. Naravno, mi ih ne glorifikujemo u toj meri da su one savršene, ali iz tih razloga verujem da će ne samo naša poslanička grupa već da će i dobar deo poslanika podržati.
Ono na šta bih se pojedinačno osvrnuo, u ovom predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, jeste i sama ta činjenica, negde na početku, da se, recimo, proširuje Nacionalni savet, ne iz nekih razloga, ovih ili onih, već, pre svega, iz suštinskih, jer i sama struktura, kao i povećanje kvantiteta od 16 na 21 i sagledavajući tu strukturu mislim da se poboljšava kompetentnost tog tela koje je veoma značajno u regulisanju važnih pitanja u oblasti visokog obrazovanja.
Takođe, zaslužuje pažnju institut Početne akreditacije, a nadalje razrada samog čina akreditacije kroz jedan proces i kroz jedno vremensko trajanje, i kroz mogućnost i zahtev da bude i obnovljeno u određenim trenucima i određenim periodima, svakako ide u pravcu stvaranja pravnih uslova koji pretpostavljaju kvalitet studija i kvalitet kadrova koji će sutra izaći ne samo na državnim fakultetima, već i na privatnim fakultetima.
Zapravo, taj deo visokog obrazovanja, privatni fakulteti i univerziteti, uz napomenu da nam nije namera da tu činimo neku gradaciju i diskvalifikaciju u ovom trenutku, ali država mora sa svim svojim instrumentima preko zakonskih odredbi, preko raznih instrumenata da vodi računa o onome što je jednakost studija i uslova, i kvaliteta, i kadrova koji sa određenim kvalitetom treba da izađe, kako iz državnih tako iz privatnih fakulteta.
Ta permanentna kontrola kvaliteta je i te kako potrebna i to je za svaku pohvalu.
Savet visokoškolskih ustanova konačno mislim da se ovim rešava. Zaista je bilo nedozvoljivo, ali dosadašnji zakon to nije omogućavao, a još i neki zakoni koje smo u međuvremenu doneli nisu uvažavali realnost i stvarnost koju danas imamo u Srbiji, pa tako u savetima fakulteta nije mogao da uđe niko ko je izabran, imenovan, ko je u lokalnoj samoupravi po ovoj ili po onoj osnovi itd. Onda se postavlja pitanje – ljudi, ko to može da uđe u savet fakulteta, da li treba da nađemo neke anonimuse koji nisu zavredeli pažnju nigde da budu izabrani? Ovde ima ova odredba koja kaže da ne mogu biti u ime osnivača imenovani oni koji pripadaju visokoškolskim ustanovama, što je logično, i ljudi koji su u organima uprave, koji su nadležni za oblast obrazovanja i nauke.
Verujem da će sada konačno ovi saveti fakulteta kojima je u dosta slučajeva istekao mandat biti brzo izabrani, pa na taj način visokoškolske ustanove mogu normalno da funkcionišu.
Dobro je da se određuje i status asistenata u visokoškolskim ustanovama pod jednakim uslovima koji važe kako za studente doktorskih studija, tako i za one koji su završili magistraturu, ali su u procesu davanja i dobijanja doktorskih disertacija, tako i svršenih doktoranata koji su u radnom odnosu.
Naravno da je za svaku pohvalu i to da student koji je u tekućoj godini ostvario 60 bodova ima pravo da u narednoj godini u okviru utvrđene kvote, odnosno broja, bude budžetski finansiran u okviru onoga što je i rangiranje, i da je to promenljiva kategorija, što znači da ne može da ostane takvo stanje da onaj koji je jednom bio na budžetu da samo on bude ako ispuni uslove, a da onaj koji u međuvremenu imao motive, imao razloga da napreduje, da uči dovoljno i ostvario visoke rezultate to ne može. Mislim da smo jednu takvu pogrešnu logiku ovom prilikom ovim
Naravno, ta socijalna dimenzija je i te kako važna. Mi kroz nekoliko zakona koji se tiču visokog obrazovanja, po raznim osnovima, pa i ovog što je studentski standard itd. vodimo računa o toj socijalnoj dimenziji, ali naravno u onoj meri u kojoj je moguće, u okviru našeg društvenog sistema. Dakle, mi nismo više u Titovom vremenu. Sada bi neko rekao – nažalost ili ne. Neću da otvaram tu polemiku i nije reč o nekom mom ličnom stavu, ali mi sada živimo u jednom drugom sistemu koji je definisan Ustavom iz 2006. godine. I ne možemo sada biti desničari kao političko opredeljenje, a zalagati se za neke ultraleve stavove u pogledu traženja nekih uslova koji nisu kompatibilni sa onim što se kaže i ono što je, zapravo, moguće.
Ali, visina školarine svakako po ovim izmenama se određuje uz prethodnu saglasnost i davanje mišljenja Ministarstva, što je svakako dobro. Naravno, Ministarstvo će kao element Vlade, koja vlada zemljom, biti najnadležnije da oceni dokle mogu da idu te granice u povećanju školarine u datom momentu, uvažavajući ono što je danas ekonomska moć, kao i životni uslovi u Srbiji.
Dakle, gospodine ministre i gospodo saradnici ministra, Poslanička grupa SPS, svakako, još jednom ponavljam, ne glorifikuje ovaj zakon, odnosno ove izmene i dopune kao jedno apsolutno veliko dostignuće, ali svakako je iskorak koji ste učinili u jednom pravcu poboljšanja svega ovoga što se tiče visokoškolskog obrazovanja, i to, na način da se neke stvari, da tako kažem, ispeglaju na jedan dovoljan, elastičan i mudar način, svakako svedoči o tome da smo na pravom putu da stvari tu poboljšamo, a to će biti preduslov i pretpostavka za dalje izmene i dopune ili za donošenje novih zakona, pa i novog zakona o visokoškolskim ustanovama, odnosno obrazovanju, koji će biti i bolji od ovog sadašnjeg. Zahvaljujem. (Aplauz)
Poštovana predsedavajuća, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj set zakona koji imamo pred sobom svakako ima značajnu dimenziju i potrebu usaglašavanja i sa Ustavom Republike Srbije i sa međunarodnim dokumentima, određenim konvencijama, ugovorima itd. Iz tih razloga poslanički klub SPS-JS će u celini podržati ove zakone, sa mogućnošću određenih korekcija, kada se budemo bavili ovim zakonima u pojedinostima.
Samo nekoliko reči o nekim od ovih zakona. Recimo, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o opštem upravnom postupku koji je donet 1997. godine, pa onda dopunjen 2001. godine, njegova primena je nastavljena i za vreme funkcionisanja državne zajednice Srbija i Crna Gora.
S obzirom da je ta državna zajednica prestala da postoji, a Srbija je pravni sledbenik, sigurno da je to potrebno usaglasiti sa novim Ustavom Republike Srbije, koji je donet 2006. godine i čitav niz termina i izraza koji su proizašli i iz uređenja savezne države i državne zajednice, potrebno je sada upodobiti sa onim što govori Ustav Republike Srbije, počev od termina državljanstva, naziva države, vojske, budžeta itd.
Kada je reč o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o objavljivanju zakona, propisa i opštih akata i izdavanju "Službenog glasnika Republike Srbije" takođe stoji potreba usaglašavanja ovog zakona, s obzirom da je država Srbija sada subjekt koji predstavlja svoje državljane i subjekt koji figurira kao posebna država u međudržavnim odnosima.
Ovde je reč o izdavanju "Službenog glasnika" koji ima tzv. redovno izdanje. Ranije je bilo jedno posebno izdanje, a sada se pojavljuju dva izdanja. Novo izdanje, posebno izdanje, pored "Prosvetnog glasnika" je "Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori, jer svakako država Srbija u trenutku kada usaglašava čitav niz zakona sa standardima EU i šire međunarodne zajednice, takođe, kada je u procesu potvrđivanja mnogobrojnih ugovora i konvencija, stoji potreba objavljivanja takvih zakona i takvih odluka o potvrđivanju ovih ugovora i konvencija.
Naravno, reč je i objavljivanju međunarodnih presuda koje se odnose na ljudska prava, takođe i odluka koje se tiču Vojske Srbije i u jednom posebnom glasilu, a to je Službeno vojno glasilo itd.
Nekoliko reči o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o obeležavanju Dana žalosti na teritoriji Republike Srbije. Republika Srbija bi svakako trebalo da naročitu pažnju posveti ovim pitanjima, jer svako nepoštovanje ovog zakona u pogledu onoga kako bi trebalo da bude opšte ponašanje zvaničnih institucija, ljudi itd. u danima žalosti daje jednu opštu projekciju i sliku ozbiljnosti države i šalje jednu poruku i široj zajednici kakvi smo mi to i ljudi i država, kakve to imamo institucije i, naravno, svako nepoštovanje takvih trenutaka može da vređa i opšta osećanja i pojedinačna osećanja ljudi, i to je od velikog značaja.
Poslanički klub SPS podržava prenošenje ingerencija, u smislu davanja ovlašćenja RRA da ona može da prati program, emitovanje programa, poštovanje zakona u danima žalosti, što ona svakako i čini u smislu praćenja programa i u drugim danima.
Naravno, Ministarstvo kulture i dalje treba da ostane vlasno i odgovorno za praćenje poštovanja ovog zakona u onim institucijama i ustanovama koje se bave kulturom, a ministarstvo koje je nadležno za poslove informisanja treba da se bavi onim što je praćenje poštovanja ovog zakona u glasilima štampanim, izdavačkim, novinskim kućama i u štampanim medijima, takođe i u elektronskim medijima, ali prenošenjem ovlašćenja na RRA.
Svakako je za pohvalu i činjenica, i to naš klub SPS-JS naglašava da je pronađeno rešenje da već postojeća agencija se bavi ovim pitanjima, čime je izbegnuta produkcija novih nekih tela ili agencija, što bi uslovilo i troškove oko opremanja i angažovanja ljudi i njihovog plaćanja. Ovo je sasvim jedno racionalno rešenje i vredno je svake pohvale.
Rekao bih zapravo nešto više o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma. Ovde je reč o usklađivanju zakona koji se bavi ovim pitanjem sa Ustavom Republike Srbije, kao i sa međunarodnim ugovorima, pre svega sa Okvirnom konvencijom za zaštitu prava nacionalnih manjina.
Ustavni osnov za usklađivanje ovog zakona je član 10. Ustava Republike Srbije, koji govori da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a službeni jezik može da bude i jezik nacionalne manjine, u skladu sa zakonom.
Čitav niz sada ovih odredbi je zapravo takvog karaktera da je on poravnat ili usaglašen sa praksom i sa pravilima ili standardima koji već postoje u drugim državama, naročito u EU, što dovodi u jednu apsolutnu ravnopravnost građane koji pripadaju većinskom narodu i građane koji pripadaju korpusu nacionalnih manjina, u smislu da, kada je reč o nacionalnim manjinama, pored službenog srpskog jezika, u jednoj ravnopravnoj poziciji se nalaze i jezici nacionalnih manjina.
Kroz i to da se mogu upotrebljavati i nazivi gradova, mesta, sela, topografskih oznaka itd. na jeziku nacionalne manjine, koji je možda drugačijeg tipa u odnosu na ono što je opšti naziv koji je ustanovljen na nivou države, tj. na srpskom jeziku, a da ti specifični nazivi koji su u upotrebi na lokalnim nivoima od strane nacionalnih manjina mogu da se upotrebe u skladu sa pravopisom jezika nacionalne manjine.
Takođe je značajno da se daje mogućnost pripadnicima nacionalnih manjina da koriste svoja imena ili daju imena svojoj deci po onome što su pravopisi i načini izgovaranja u jeziku te nacionalne manjine. U tom smislu je to usaglašeno i sa svim međunarodnim konvencijama.
Daje se mogućnost upotrebe jezika u službenoj upotrebi prilikom vođenja upravnog postupka, sudskog postupka i u svim drugim slučajevima, upotreba i pravo na korišćenje imena na način kako je to predviđeno jezikom nacionalne manjine kada je reč o ličnim dokumentima ili vođenje evidencije itd.
Problem koji se možda uočava, on nije široko zastupljen kao problem, ali možda bi se trebalo pozabaviti onim što jeste definicija ili prosto rečeno odgovoriti na pitanje šta je to jezik nacionalne manjine.
Jezik nacionalne manjine nije problem u smislu definisanja i davanja odgovora na to pitanje u većini slučajeva kada je reč o nacionalnim manjinama, ali može da se pojavi u određenom trenutku kada se definišu i kada se na sceni života i prakse u Srbiji pojavljuju određene nacionalne manjine koje ranije nisu postojale.
Dakle, poznato nam je da, bez namere da se mešamo u način uređenja jezika i pisma kada je reč o stranim državama, i uz dužno poštovanje njihovih odluka, mi, na primer, imamo u Crnoj Gori da je definisan maternji jezik koji se kao takav uči u školama. To je jedan širok pojam.
To je jedna univerzalna kategorija koja ne daje neko uže određenje koji je to maternji jezik. Verovatno iz političkih razloga se došlo do jednog takvog rešenja koje se sada projektuje na pravo korišćenja ili učenja maternjeg jezika, kako za većinski deo stanovništva u Crnoj Gori, tako i za one koji ne prihvataju taj jezik, kada je reč, recimo, o srpskom korpusu u Crnoj Gori ili reč o drugim nacionalnim manjinama.
Isto tako može da se određenog trenutka pojavi takva jedna definicija ili takvo jedno definisanje jezika određene nacionalne manjine koje ništa ne govori, a zapravo iza jednog takvog opšteg i univerzalnog pojma može da dođe do korišćenja jezika koji nije svojstven možda određenoj nacionalnoj manjini.
Naravno, ne želeći sada da ulazim u neka razmatranja konkretnih jezika nacionalnih manjina, jer svako opredeljenje svih nacionalnih manjina koje danas imamo u Srbiji apsolutno poštujemo i ne osporavamo njihovo pravo, ali mi imamo i problem nacionalne manjine ili jednog posebnog etnosa, a to su Vlasi.
Zapravo, u tom korpusu, u tom posebnom etnosu, imamo pretenziju određenih centara možda moći, određenih organa ili pojedinaca koji su možda i u poziciji da o tome odlučuju, a koristeći da to možda nije u potpunosti definisano ni u Ustavu, a naročito u nekim drugim zakonima koji se bave ovim pitanjem, proglašavaju da je maternji jezik Vlaha rumunski jezik.
Naravno, oni ga krste kao maternji rumunski jezik i on se, kao takav, sada pojavljuje i kandiduje čak i za službenu upotrebu u državnim organima ili se kandiduje kao izborni predmet, pa se kaže da maternji rumunski književni jezik, sa elementima nacionalne kulture i nacionalne istorije, jeste predmet koji treba da se uči u sredinama gde idu u školu vlaška deca.
Dobio sam juče-prekjuče jednu pozivnicu od strane Nacionalnog saveta Vlaha o prisustvovanju na jednom prazniku u prirodi, to je neki tradicionalni praznik koji se na vlaškom jeziku zove matkalau, a to je danas, i to je ispisano rumunskim književnim jezikom.
Dakle, dozvolićete, ako potičem iz tog vlaškog etnosa, trebalo bi da razumem to što je ovde napisano, ako je to moj maternji jezik. Moram da vam priznam da ništa ne razumem i sada ti koji razumeju ili imaju takve pretenzije neka me proglase nepismenim za svoj maternji jezik, ali je onda čudo da ja to ne razumem ni kada se izgovori.
Prema tome, tu su problemi koji proizilaze iz onoga što možda zakonodavna materija nije do kraja definisala i svakako sa velikom pažnjom bi se u ovom delu trebalo ophoditi, mnogi organi, mnoge institucije i predstavnici tog etnosa, kako bi se pronašlo odgovarajuće rešenje, jer službena upotreba rumunskog jezika za potrebe Vlaha bojim se da bi u određenim situacijama mogla da bude samo jedna karikatura, koja treba da odigra ili predstavlja iskorišćavanje prava tih ljudi ili tih etnosa.
Jer ako bi, recimo, Vlah koji ne zna srpski jezik, a danas je to zaista retko, retko, retko, tri puta da kažem, ali hipotetički uzmimo jedan takav slučaj da postoji, teorijski to razmatramo, ako dođe u državni organ, njemu treba da se obezbedi prevodilac, a prevodilac treba da prevede ono što kaže službeno lice na rumunski književni jezik. Stranka to neće razumeti, pa onda bi trebalo sa tog jezika ponovo da se prevede nazad ili na vlaški jezik.
Samo da kažem kada je reč o vlaškom jeziku, to je svakako jezik koji je nekada, odnosno ranije bio mnogo bliži rumunskom jeziku nego što je to danas, ali svakako da se jezik menja i to je opštepoznata činjenica i da se on inovira uvođenjem određenih izraza, osavremenjivanjem život donosi evoluciju i nadgradnju jezika, a onda to što je nekada bilo slično, a možda davno jako slično, to divergira u određenim pravcima i sada su to različite grane ili različite pozicije u ovom vremenskom trenutku tih jezika.
(Predsedavajuća: Dvadeset minuta.)
Da li je moguće da se to sada spoji nekom prečicom? Završavam time da ćemo možda određene stvari koje se tiču ovoga na Odboru rešavati, ali ovo je svakako krupno pitanje koje ne možemo kroz ovaj zakon da rešimo. Jednostavno, ovo je jedno upozorenje i molba da se ovim pitanjem moramo pozabaviti.
Poštovana predsednice, gospodine ministre i saradnici iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa SPS - JS razmatrala je predložene zakone o ratifikaciji, odnosno potvrđivanju ovih sporazuma koji se odnose na readmisiju i policijsku saradnju, kao i na još neke oblasti koje se tiču pogranične saradnje, saobraćaja i vozačkih isprava, kada je reč o sporazumu sa Španijom. Zaključili smo da pred sobom imamo veoma značajne zakone, koje treba podržati, jer su oni u nizu svih tih aktivnosti i dokumenata koji povezuju Srbiju sa ostalim zemljama i sa okruženjem.
Jasno je da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u poslednje dve godine, od kada deluje u ovom sastavu, odnosno u ovoj strukturi i pod vođstvom gospodina ministra, zamenika premijera Ivice Dačića, pokazalo jednu živu aktivnost, veliku agilnost i sposobnost da se nosi sa svim problemima i pitanjima koja su u domenu rada ovog ministarstva.
Na jednoj strani, na unutrašnjem planu imamo veliku efikasnost Ministarstva unutrašnjih poslova u suzbijanju kriminala, otkrivanju počinilaca krivičnih dela, pre svega, teških krivičnih dela iz oblasti organizovanog kriminala, kao i drugih krivičnih dela koja se odnose na trgovinu oružjem, posedovanje nelegalnog oružja, trgovinu drogom, ljudima itd. Na drugoj strani, MUP pokazuje jednu živu aktivnost kojom zemlja Srbija daje veliki doprinos na međunarodnom planu kroz povezivanje našeg ministarstva, te delatnosti sa delatnostima ministarstava iz drugih zemalja.
Kada je reč o potvrđivanju sporazuma koji se odnose na readmisiju, pre svega imamo nastavak onih aktivnosti koje proizilaze iz sporazuma o readmisiji između Republike Srbije i EU koji su potpisani u ranijem periodu.
Naravno da Ministarstvo unutrašnjih poslova ne postoji samo od juna 2008. godine, svakako je postojalo i pre toga. I pre toga je Ministarstvo unutrašnjih poslova, kada su bili drugi ministri, davalo određene rezultate. Ako osvetlimo ovaj ugao oko onoga što jeste rad Ministarstva u ovom periodu, smatramo da možemo reći da je ovo ministarstvo zaista dalo veliki doprinos u mnogim oblastima, u onome što je polje rada ovog ministarstva, pa i na međunarodnom planu.
Ovaj jedinstveni sporazum o readmisiji koji je potpisan sa Evropskom zajednicom podrazumeva potpisivanje protokola kojim se preciziraju odnosi između Republike Srbije i zemalja članica Evropske zajednice. U tom smislu je i ovaj sporazum sa Italijom.
Kada je reč o readmisiji i sporazumima sa drugim zemljama koje ne primenjuju šengenski režim i nemaju taj pravni, da tako kažem, šengenski milje, reč je o zaključivanju sporazuma između Republike Srbije i tih zemalja na bazi bilateralnih odnosa, ali u istom duhu i otprilike sa istom tom namerom kao što je i ovaj prethodni sporazum sa Evropskom zajednicom. To pokazuje da je Republika Srbija svakako spremna na međunarodnu saradnju, i ona je veoma plodotvorna u tom sistemu stvaranja određenih pretpostavki i uslova za šire funkcionisanje međunarodne zajednice, što pokazuje da smo zapravo deo te međunarodne zajednice.
Postoje i drugi sporazumi koji se odnose na policijsku saradnju između Srbije i drugih zemalja, jer, kao što je rekao i gospodin ministar u svojim ranijim obraćanjima, vrlo lako taj kriminalni svet, naročito u oblasti organizovanog kriminala, nalazi svoj zajednički jezik. Oni se povezuju po raznim linijama i poštuju i sarađuju na veoma organizovanim principima, tako da i to bratstvo i jedinstvo, koje je nekada bilo sistem vrednosti u našem regionu, odnosno u bivšoj SFRJ, sada naročito postoji i dolazi do izražaja u ovom kriminalnom svetu.
Ovim sporazumima se zapravo predupređuje i pokušava se da se spreče takve organizacije koje kriminalno deluju, što je svakako u interesu zemlje, odnosno Republike Srbije, a i drugih zemalja. Ne možemo da postignemo, da ostvarimo određene ciljeve, niti određeni napredak na društvenom, političkom, ekonomskom, pravnom planu itd. ako nismo uspešna zemlja u borbi protiv kriminala. Kriminal nije zatvoren u okviru granica jedne zemlje.
Nikakav rigidan stav o tim pitanjima, naročito što se tiče međunarodnih odnosa i saradnje sa ministarstvima unutrašnjih poslova drugih zemalja, nije poželjan, niti on može da da neke velike rezultate.
Mislim da naše Ministarstvo unutrašnjih poslova pokazuje strpljivost, upornost, sposobnost da ovim problemima priđe na jedan racionalan način, nalazeći razloge da uspostavi saradnju radi ostvarivanja nekih viših ciljeva, a određeni problemi koji postoje između Republike Srbije i neke druge zemlje se rešavaju u jednom, da tako kažem, kontinuitetu. Kroz aktivnost i rad MUP-a na jedan ovako racionalan način praktično se razbijaju barijere i prepreke u normalizaciji odnosa između naših zemalja, odnosno Republike Srbije i drugih zemalja sa kojima zaključujemo ugovore.
Rekao bih da je Republika Srbija zaista učinila jedan napredak u poslednje dve godine na planu približavanja EU kroz stvaranje određenih pretpostavki da budemo što bliže i bliže. MUP je svakako dao veliki doprinos ovom približavanju. Pored onoga što jeste i što građani vide, da je naše Ministarstvo unutrašnjih poslova veoma rešeno, sposobno, i to je dokazalo, da se na unutrašnjem planu suočava sa raznim izazovima i suzbija kriminal (naravno, to je stalan posao i nikada kraja tome neće biti), ono je pokazalo da je veoma sposobno i na ovom međunarodnom planu i dalo je veoma značajne doprinose ovoj viznoj liberalizaciji, koja nije tako pala sa neba, čitav niz aktivnosti i uslova je trebalo pre toga stvoriti. Zaista je tu naše ministarstvo bilo veoma efikasno.
Kroz tu aktivnost što se tiče vizne liberalizacije, ali i kroz aktivnost sklapanja bilateralnih i drugih sporazuma sa zemljama EU i drugim zemljama, bilo našom inicijativom, odnosno inicijativom našeg ministarstva ili prihvatanjem inicijative drugih ministarstava drugih zemalja, zapravo smo pokazali da je zemlja Srbija jedna respektabilna zemlja, kredibilna, da je pouzdan partner. Stvaranju jedne takve slike je, svakako, naše ministarstvo dalo doprinos.
Naravno, spremni smo da kažemo, i to je činjenica, da je moguće određene probleme u ovoj oblasti i ova pitanja posmatrati iz više uglova i sa više strana. Uvek može da se nađe kritika za bilo koju delatnost i bilo koji posao koji obavlja MUP, kao što se to može naći i u drugim ministarstvima. Naravno, ako smo zluradi, ocenićemo to najgorim i najcrnjim, ali svakako moramo priznati da postoji jedan efekat, da je utrošena jedna pozitivna energija, koja je dala vidne rezultate u jednom drugom smislu. O tome treba pričati, pohvaliti i preneti sa ove skupštinske govornice da veliki broj građana veoma pozitivno ocenjuje rad MUP-a, kako u užem smislu, kada je reč o suzbijanju kriminala, tako i kada je reč o drugim delatnostima koje se odnose na potrebe naših građana, kao i na ono što je međunarodna aktivnost našeg ministarstva.
Dakle, Poslanička grupa SPS - JS pozdravlja takvu aktivnost i svakako će podržati ove predloge zakona. Poručujemo da MUP treba jednakom snagom i voljom, kao što je to do sada činio, da nastavi dalje i svakako će dati jedan doprinos onome što su ciljevi naših građana i naše zemlje. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, saradnici u Ministarstvu poljoprivrede, poštovani narodni poslanici, ovaj zakon koji je pred nama je svakako veoma značajan i po svojoj sadržini i konceptu je jedan iskorak napred i jedan veći kvalitet u regulisanju ove sfere, ove delatnosti. Svakako da će SPS-JS, zapravo, naša poslanička grupa podržati ovakav zakon.
Zakon je sveobuhvatan i on je svakako primeren onome što su standardi i dostignuća u ovoj oblasti, u međunarodnoj zajednici, uvažava nove stavove i nova gledanja na ono što jeste ova oblast, a u okviru jedne šire oblasti i teme, a to je ekologija, i svi zakoni koji se bave ovim pitanjem.
Razlozi za donošenje ovog zakona, pored toga što je usklađivanje sa međunarodnim konvencijama i kretanjima u ovoj oblasti u međunarodnoj oblasti, jeste upravo i primeravanje ovog zakona setu ekoloških zakona i to ne može nikako da se posmatra odvojeno. Naravno, i zakon koji je do sada bio na snazi pokazao je određene slabosti i uslovljavao je da ima niz problema koje bi novim zakonskim odredbama trebalo odagnati iz prakse. Imamo nezadovoljavajuće stanje, kao što ste i sami rekli, u onome što su resursi u ovoj oblasti, pre svega, stanje u populaciji divljači, a zapravo, i mnogi zastareli načini regulisanja ove materije nisu mogli da pruže adekvatan odgovor u sprečavanju čak i devastacije određenih prirodnih resursa, koji su prisutni u lovstvu i u prirodi.
Imamo Zakon iz 1993. godine, koji se zvao Zakon o lovstvu, a sada pred sobom imamo zakon o divljači i lovstvu. Mislimo da sam naziv već govori o nečemu što je bitna razlika i suština i koncept zakona, gde se prvo pominje divljač pa onda lovstvo, kao nešto što je delatnost koja može da se koristi na osnovu onoga što je stanje u prirodi. To govori o jednom konceptu da u ovom zakonu imamo jedan opšti interes koji je iznad bilo koje delatnosti, a taj interes izjednačava sa nacionalnim interesom, koji vodi računa o prirodnim resursima i koji ne treba da se koriste samo danas i sutra, već o njima treba voditi računa i u budućnosti, odnosno staviti na korišćenje budućim generacijama.
Iz zakona se vidi da su ovo pitanja koja nisu samo regulisana na osnovu nekih odnosa u nekim udruženjima ili nekim asocijacijama, već da je to i pitanje nauke. Veoma je važno da se nauka i ta dostignuća koriste u regulisanju ove materije, jer laičko, recimo, ubacivanje nekih vrsta alohtonih tamo gde je priroda rekla da im nije mesto može da izazove niz poremećaja u onome što jeste biološka ravnoteža i da utiče negativno na biološku raznovrsnost. Setimo se samo primera Australije, šta je bilo sa psom Dingo koji je imao zadatak da zaštiti poljoprivrednike od zeca, pa je onda on podivljao i izazvao razne poremećaje u lancu ishrane, a u krajnjem rezultatu je opet čovek imao teške posledice.
Svakako da je važno da ne možemo lovstvo tretirati kao privrednu granu koja će eksploatisati određene resurse radi nekog profita, to ne može da bude primarno, to može da bude samo sekundarno, u skladu sa prirodnim zakonitostima i sa onim što je u krajnjoj liniji i ovaj zakon koji vodi računa o svemu tome.
U zakonu, rekao bih, nisu važni primarni lovci ili lovačka udruženja ili bilo koji subjekti. Oni jesu važni ukoliko su deo ovog sistema koji reguliše jednu materiju na jedan primeren i adekvatan način da bi se sačuvalo ono što je prirodno bogatstvo, raznovrsnost i resursi i ne samo za danas nego za sutra.
Još jednom ću reći da će SPS-JS, zapravo, poslanici ove poslaničke grupe svakako podržati ovaj zakon. Hvala. (Aplauz.)