Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miletić Mihajlović

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovani predsedniče Narodne skupštine, gospodine ministre, saradnici, državni sekretari, pomoćnici ministra, dame i gospodo narodni poslanici, danas pred sobom imamo veoma važne zakone, jedan paket zakona koji izlazi iz Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Nije na odmet da ponovimo koji su ti zakoni i zbog javnosti i zbog onih koji nas prate i koji su, možda, sada uključeni u praćenje ove rasprave. Kada je reč o zakonima iz oblasti obrazovanja, pre svega ću pomenuti prvo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Reč je o krovnom zakonu. Prvo njega naglašavam. Zatim, Predlog zakona o osnovnom obrazovanju, Predlog zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, Predlog zakona o obrazovanju odraslih, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o učeničkom i studentskom standardu, Predlogu zakona o dopuni Zakona o platama koji se odnosi na ono što bi bila primanja ili pravo ostvarivanja primanja u visokoškolstvu, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o inovativnim delatnostima i Predlog zakona o zaštiti topografija i poluprovodničkih proizvoda.
Kada je reč o zakonima iz oblasti obrazovanja, ovde je zapravo reč o pet zakona. U ime poslaničke grupe SPS mogu da konstatujem da ovim zakonskim rešenjima je učinjen jedan iskorak napred. Zapravo, pred sobom imamo dobro, kako neko reče, utegnute i uređene zakonske odredbe koje će na bolji način uređivati sve ono što je u domenu obrazovanja, od predškolskog zaključno sa onim što je srednje obrazovanje, pošto visoko obrazovanje nije sada na dnevnom redu, izuzev ako sa nekog aspekta ne smatramo to što je studentski standard, pa su to pitanja vezana za visoko obrazovanje.
Kada je reč o zakonu o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, uređuju se ovim zakonom osnove sistema predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i vaspitanja. Zakon je izmenjen i dopunjen zbog aktuelne stvarnosti i prakse na ekonomskom, socijalnom i političkom planu, kako u Srbiji tako i u širem okruženju.
Donošenjem drugih posebnih zakona koji proizilaze iz ovoga što je prvi krovni zakon, zaokružuje se celina zakonodavne materije koja pokriva obrazovanje. To je taj iskorak napred i to predstavlja pretpostavku za kvalitetniji rad u ovoj oblasti.
Zakonom se uspostavlja sistem i daju se ovlašćenja nadležnim institucijama, kao što su Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Kada je reč o Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, da se podsetimo, ovaj zakon je poslednji put donet 2009. godine, u odnosu na isti iz 2003. godine, kada je zapravo počela reforma obrazovanja u našoj zemlji, u pravcu ka kojem danas ona ide, a odredbe Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja su zato ovde i učinjene, te dopune i izmene, kao i odredbe posebnih zakona koje danas ovde razmatramo, koje su usklađene sa Strategijom obrazovanja do 2020. godine, kao i sa okolnostima u okruženju, posebno sa okolnostima u EU. Srbiji je potreban kvalitetan sistem obrazovanja i vaspitanja koji će povećati obrazovni nivo stanovništva. Razvoj naše države Republike Srbije je zasnovan na znanju.
Dakle, samo jedan takav koncept može da učini napredak i daje perspektivu našem društvu i našoj zemlji.
Ovim zakonom, zapravo ovim zakonima, reč je i o Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju i o Zakonu o srednjem obrazovanju i vaspitanju, kao i o Zakonu o obrazovanju odraslih, obezbeđuje se veća obuhvatnost, dostupnost, veći kvalitet, efikasnost, zatim, što je važno, institucionalizacija svih vidova obrazovanja.
Važan odeljak u ovim zakonima jeste dodatna podrška u obrazovanju i vaspitanju ili pitanja koja su vezana za inkluziju. Jer, ovi zakoni obezbeđuju pristup svim nivoima obrazovanja kroz niz mera za decu, učenike i odrasle koji su socijalno uskraćeni, koji imaju smetnje u razvoju ili su invalidi. Te mere su npr. uklanjanje fizičkih i komunikacijskih prepreka što, na primer, u ranijem vremenu o tome se nikada nije razmišljalo. Zatim, tu su individualni obrazovni planovi koji su veoma važni za realizaciju onih programa koji su namenjeni ovom delu populacije, koji su zahvaćeni inkluzijom. Prisustvo asistenata ili asistencija u vaspitno obrazovnom radu je itekako važno. Zatim, uređena je i pomoć stručnjaka iz specijalnih škola u smislu asistiranja u ovim drugim školama koje vrše obuhvat lica sa smetnjama u razvoju.
Značajno je reći da zakon vodi računa o pojačanoj vaspitnoj ulozi škole, i to je jedna veoma važna dimenzija koja se pojavljuje u ovim zakonima. U skladu sa Strategijom o razvoju obrazovanja, u skladu sa drugim strategijama, nacionalnim strategijama za prevenciju i zaštitu dece od nasilja, za borbu protiv droga, za mlade, pojačana je vaspitna uloga škole, kao i uključivanje drugih aktera u vaspitno obrazovni proces.
Nekada, u pedagoškoj teoriji se govorilo, a u praksi se primenjivalo, to što je tzv. pedagoški trougao koji obuhvata učenika, nastavnika i roditelja. Danas postoje poli uglovi u realizaciji nastave. Više se to ne svodi na taj pedagoški trougao, tu se uključuju i drugu akteri u vaspitno obrazovnom procesu, kao što je lokalna samouprava, u najširem smislu reči, ali i mnogi organi i institucije iz tih lokalnih samouprava.
Zato mi imamo da programi, zakonom je uređeno da se u školama, kako u osnovnim, tako i u srednjim školama, donose programi za zaštitu od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Program preventive drugih oblika rizičnog ponašanja, zaštite životne sredine, bezbednosti i zdravlja na radu, zatim kulturnih aktivnosti itd, što je veoma značajno u onoj vaspitnoj dimenziji. Jer, ne možemo da zaboravimo i ne smemo da zaboravimo da funkcija škole nije samo obrazovanje već i vaspitavanje.
Ali kada govorimo o tome, mi treba dugo da radimo na tome kako bi ti drugi akteri van škole prihvatili svoju ulogu, veoma značajnu, jer mi danas imamo često da sami roditelji nisu svesni svoje uloge u onome što je vaspitavanje, pa i obrazovanje svoje dece, da u datom trenutku, kada se pojave problemi, to prepuštaju ili za određene probleme prebacuju na teren škole, prebacuju školi da je ona neuređena, da je ona neefikasna, da ona ne radi kako treba.
Imao sam primer radeći u Petrovačkoj gimnaziji kao nastavnik, a onda i kao direktor, da mi se jednom prilikom jedan roditelj obratio i rekao da ja ne smem da dozvolim da učenici idu na matursko veče svojim kolima, zaboravljajući da ključevi od tih kola nisu kod mene, nego kod roditelja. To je jedan očigledan, možda i banalan primer o tome kako lako drugi akteri, koji su nadležni za ono što treba da bude vaspitavanje i učešće u vaspitavanju dece i naših učenika, beže od svojih obaveza.
Pitanje profesionalne orijentacije i usklađivanje sa tim onoga što je tržište rada, zapravo, u zakonima je to tretirano u odeljku koji govori o programima karijernog vođenja i savetovanja učenika. Potreba tržišta rada je promenljiva kategorija. Ona nije dugotrajna i zbog toga škola treba da koncipira svoje programe, na takav način da osposobi buduće građane, mlade ljude koji će biti sposobni lako da se prilagođavaju trenutnim potrebama i novim tehnologijama i novim zahtevima tržišta.
Zato je važno kroz obrazovanje, ovde je to rečeno u ovim zakonima, obezbediti ishode kao što je razvoj ključnih kompetencija koje su neophodne za danje obrazovanje i drugo, razvoj stručnih kompetencija koje su neophodne za uspešno zapošljavanje. Ali, postoji predrasuda iz ranijeg vremena, da jednom završena škola, jednom stečena diploma ili kvalifikacija za određenu struku i zanimanje podrazumeva da je sveznanje naučeno za sva vremena. To ne može da bude nikada tačno. U savremenom aktuelnom trenutku često imao inovacije – tehnološki razvoj, novine, naučna dostignuća koja diktiraju potrebu stalnog učenja, permanentnog učenja i usavršavanja i ne postoji, moglo bi se reći, složio bih se sa tim, kako su neki drugi rekli čak i iz zapadnoevropskih zemalja, ne postoji obrazovni sistem koji može da u dužem vremenskom periodu prati potrebe tržišta rada.
Otvaranjem ovih pitanja dolazimo do onoga što jeste obrazovanje i van onog što je obrazovanje na osnovnom nivou, odnosno osnovno obrazovanje, srednje obrazovanje, pa i visokoškolsko obrazovanje. Dakle, ovo o čemu sam govorio kada je reč da stručnjaci jednom stvoreni sa određenom kvalifikacijom ili diplomom nemaju sveznanje za ceo život, to znači i za visokoškolsko obrazovanje. To važi i za najviše nivoe znanja i usavršavanja.
Na taj način dolazimo do Predloga zakona o obrazovanju odraslih. To je veoma značajan iskorak ako govorimo o kvalitetu ovih zakona, jer ovaj zakon se po prvi put pojavljuje u našoj praksi. On je veoma značajan, u tom smislu zato što na sistemski način uređuje ovu oblast i pruža mogućnost ljudima koji žele da se dodatno obrazuju ili da im se prizna prethodno znanje.
Ovim zakonom se poboljšava kvalifikaciona struktura, koja je inače danas loša u Srbiji, ali se isto tako i povećava i formalno priznaje obrazovni nivo stanovništva. Kroz formalno i neformalno obrazovanje zapravo ostvarujemo pravo na rad sticanjem određenih kvalifikacija, odnosno pravo na prekvalifikaciju, dokvalifikaciju, specijalističko obrazovanje, zatim obrazovanje i osposobljavanje nezaposlenih za potrebe tržišta rada, usavršavanje radi postizanja višeg stepena znanja u profesiji, obrazovanje odraslih i lica sa smetnjama u razvoju itd.
Zakon uređuje i neformalno obrazovanje i priznavanje kompetencija i sposobnosti stečenih neformalnim putem, što je veoma značajno i mnogo je važno. Danas u našem društvu imamo mnogo ljudi koji su sposobni za određene poslove, koji su sticajem okolnosti naučili određene poslove, a formalno nemaju nikakav papir, niti verifikaciju toga da oni to znaju. Oni to možda znaju bolje da rade od onih koji su formalno završili određenu školu u toj oblasti. Zato je potrebno insititucionalizovati ova pitanja i ovu vrstu obrazovanja.
Vratiću se opet na Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Kada je reč o Agenciji za obrazovanje i vaspitanje, mislim da tu treba nešto bolje definisati koja je uloga ove agencije. Naša poslanička grupa SPS, naravno, u konsultacijama sa timom gospodina Obradovića, došla je do određenog rešenja koje će ovde biti ponuđeno i nadamo se da ćemo poboljšati ovaj deo.
Agencija ne podrazumeva da će ona i ostati posle 2016. godine. Ona je verovatno uslovljena i sa onim što su standardi u Evropi, a videćemo da li ona treba da ostane i da li ćemo biti uslovljeni da ona ostane onako kao što je ovde predstavljeno. Najmanje je ona uvedena zbog onoga što možda neki tumače, da je to još jedna institucija koja će služiti za zapošljavanje ovih ili onih, to svakako nije.
Na kraju ću završiti rečenicom da će SPS podržati sve ove zakone, jer je reč zapravo o jednom krupnom i kvalitetnom iskoraku u uređivanju oblasti obrazovanja u Srbiji. Svakako da Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja u ovom smislu zaslužuje podršku.
Poštovana predsedavajuća, gospodine predsedniče Skupštine gospodine Stefanoviću, dame i gospodo narodni poslanici, kao poslanik SPS, nalazim reči za pohvalu i svakako i ja i cela poslanička grupa, još jedanput da naglasim, podržavamo ovakav jedan zakon jer takvi zakoni su nam svakako potrebni. Oni su potrebni državi Srbiji, potrebni su građanima, ako razmišljamo dalekosežno i strateški o svojoj budućnosti.
Naravno, slažem se sa konstatacijama koje su ovde iznete od mnogih, pa i od samog gospodina Stefanovića, ali i sa izlaganjem naše predstavnice poslaničke grupe gospođe Mire Dragaš, koja je govorila šire o ovom zakonu, da zapravo ovaj zakon rešava jedan delić u moru problema koje mi imamo u vezi sa ovom temom i sa ovim pitanjima. Naravno, nije za potcenjivanje jedan takav pokušaj, pogotovo što se time i naše zakonodavstvo usklađuje sa međunarodnim dokumentima koja nas obavezuju, a koja smo mi potpisali.
Međutim, treba konstatovati da je praksa pokazala da, i pored Ustavom zagarantovanih jednakih prava, postoji niz primera diskriminacije žena, kada je reč i u oblasti rada i o pravima iz radnih odnosa. Istraživanja u Srbiji pokazuju da u mnogim slučajevima postoje prioriteti prilikom zapošljavanja za muški deo populacije. Takođe, istraživanja pokazuju da su veće zarade u proseku za muški deo populacije, i to za iste poslove.
Žene se često uslovljavaju u periodu svog reproduktivnog vremena, kada treba da rađaju, time da mogu da zasnivaju radni odnos, ali da nije poželjno da planiraju porodicu u tom periodu. To su veoma poražavajući rezultati takvih istraživanja, koja ruše i dostojanstvo žene, ali, rekao bih, i društva u celini. Mi moramo drugačije da se odnosimo prema ovim pitanjima, naravno, i mi ovde u Narodnoj skupštini, sa promišljanjem u tom pravcu i da svu energiju i snagu usmerimo u pravcu toga da ova pitanja rešimo na adekvatan način. Ali, mislim da bi trebalo da gradimo jedan celovitiji sistem koji rešava niz problema u ovome što je celina.
Kada govorimo o ženama trudnicama, o porodiljama, to se neminovno dodiruje sa onim, pored toga što rešava ovaj zakon pa i druga pitanja u Zakonu o radu, ali je to jako blizu i onoga što su socijalna davanja i rešavanja za trudnice i za porodilje. To je veoma blisko. Upravo je to ta celina. Dakle, kada govorimo o ovim problemima, moramo da razmišljamo i o drugim zakonima i o drugim rešenjima koja treba da daju jedan celovit sistem koji to rešava na jedan valjan način.
Dakle, mi imamo različito tretiranje trudnica i porodilja u Beogradu. To je za svaku pohvalu kako je to Beograd rešio. Ali, na takav način jedan Petrovac na Mlavi, Žagubica, Trgovište ili ne znam neke druge opštine ne mogu to da reše. Eto, i tu imamo diskriminaciju i različit položaj žena u istoj državi.
Ponoviću reči našeg poslanika Miše Petronijevića, da mi nemamo jedinstvenu socijalnu politiku, a moramo da nađemo mehanizme da ona bude jedinstvena i da svi budu jednaki.
Naravno, ostaviću vremena i drugima da pričaju, pošto ima interesa u našoj poslaničkoj grupi, sa jednom konstatacijom da moramo zajedno da radimo na ovom planu, da je žena veoma važan subjekt u jednom društvu, pa i u našem društvu, da je ona stup, kako se kaže, porodice, ali i šire.
Drugo, sva ova pitanja nepovoljno utiču na proces depopulacije, na proces uvećavanja gradova, kao što je Beograd, to se kaže beogradizacija, ali u celini uzev, to svakako ide protiv onoga što je jedna perspektiva jedne ozbiljne države, a naš cilj treba da bude ozbiljna država u kojoj postoji prosperitet i zagarantovana egzistencija ne jednak način za sve, a naravno i za žene.
Socijalistička partija Srbije glasaće za ovaj zakon.
Poštovani predsedniče, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici,  želeo sam da postavim pitanje ministarki zdravlja, gospođi Slavici Đukić Dejanović, ali svejedno, nije tu. Postaviću pitanje ministru Kneževiću, uz prethodno konstatovanje nekih činjenica i nekih mišljenja koje imamo kao SPS.
Smatramo da je pitanje zaštite životne sredine globalno pitanje koje sve više i više mora da zaokuplja pažnju svetske javnosti, naravno, i naše. U ime onoga što su uslovi i kvalitet života danas, ali svakako i zbog onoga što je sutra, jer tu našu životnu sredinu na globalnom planu ostavljamo našoj deci.
U užem smislu je i pitanje zaštite i kvaliteta životnih namirnica, što je aktuelno pitanje kod nas i što svakako jeste mnogo veći problem nego što o njemu pričamo. To je sigurno.
Mislimo da bi možda u funkcionisanju i u kontroli onoga što je kvalitet i ispravnost životnih namirnica trebalo da se uspostavi veća koordinacija i odgovornost između različitih ministarstava, državnih organa, stručnih institucija i da to, naravno, bude usklađeno, ne na osnovu voluntarističkih principa i postavki, već na osnovu legislative, na osnovu zakona i pravilnika koji obavezuju.
Smatramo da bi Ministarstvo zdravlja trebalo da ima šire i veće nadležnosti u kontroli ispravnosti životnih namirnica, uzimajući u obzir sveukupne resurse i stručne potencijale koji ovaj resor i delatnost ima, kao i da bi trebalo preispitati određene nadležnosti koje sada postoje u okviru određenih ministarstava. Svakako je važno to veće povezivanje međusobnih resora u cilju uspešnosti i adekvatne kontrole, jer bi pre svega bilo potrebno preventivno delovati, a ne da se Ministarstvo zdravlja posle bavi lečenjem i saniranjem posledica zbog ovih problema koje imamo.
(Predsednik: Vreme.)
Samo kratko. Ovde je rečeno da smo imali referentnu laboratoriju za koju smo još 2003. godine dobili sredstva. Moje pitanje, gospodine ministre Kneževiću, glasi – zašto ta sredstva nisu privedena nameni i ko je za to odgovoran?
Svakako da bi trebalo to videti, jer od 2003. godine do danas, znači deset godina, imamo da je, negde sam pročitao, 12 miliona evra bilo u nameni za ovu referentnu laboratoriju. Ne znam da li je tačan podatak, vi ste rekli osam, ali svejedno. Verovatno je Republika Srbija delom uložila sredstva u sve to i trebalo bi odgovornost za ovo što se danas dešava preneti na te koji nisu izvršili ono što je trebalo da se uradi kada je reč o ovoj laboratoriji.
Još jednu konstataciju bih dao, da je granica od 0,05, kao evropski standard, preambiciozna za naše prilike i zapravo govori o tome da mi veoma površno usvajamo zakone, površno usvajamo pravilnike, postavljamo norme u cilju upodobljavanja istih sa evropskim zakonima i normama i mislimo da smo time završili posao. Mnogo toga treba uporedo sa usvajanjem zakona i pravilnika da radimo, a pre svega na planu onoga da to bude implementirano i na planu promene svesti.
Prema tome, uzaludno je govoriti, mi posmatramo problem samo formalno i površno. Moramo drugačije sve to da posmatramo i drugačije moramo da radimo.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je zakon o izmenama i dopunama Zakona o žigovima. Ovo je jedan veoma značajan zakon u oblasti koju uređuje i očigledno već iz samog teksta i same materije, a videlo se i na osnovu ovih diskusija koje smo ovde imali u načelu, da to nije materija koja je interesantna u nekom užem političkom smislu.
Nije politička tema, već je to tema koja je veoma značajna u onome što je privređivanje, u onome što je zaštita intelektualne svojine ali i materijalne svojine, u onome što je normalno stvaranje takvih uslova u zemlji i uslova u komunikaciji sa drugim zemljama da stvorimo normalne uslove komunikacije razmene roba, razmene znanja, a da pri tom postoji jedna uređenost jedne takve komunikacije koja sa druge strane će učiniti kredibilnom našu zemlju da ona može da prati i uređuje one odnose koji su uređeni u svetu na jedan valjan način.
Raduje me da imamo visoku saglasnost o ovim pitanjima, gde možda u naznakama možemo videti da postoji pozicija i opozicija, da smo svi svesni važnosti jednog ovakvog zakona i da će svakako ovaj zakon biti usvojen sa dobrom većinom glasova i svakako da će SPS glasati za ovaj zakon.
Dao bih kratak osvrt i nekoliko konstatacija u ime SPS počev od toga da je ovaj zakon donet 2009. godine u decembru, da je važeći zakon u najvećoj meri usaglašen sa svim relevantnim propisima EU, kao i sa rešenjima iz Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine. Međutim, tokom primene važećeg zakona, kao što se to uvek i dešava u drugim slučajevima kada je reč o drugim zakonima, tako i tokom primene važećeg Zakona o žigovima u praksi su se pokazale određene manjkavosti, određene nejasnoće koje je trebalo ispraviti ovim izmenama i dopunama i mislim da je to učinjeno, bar po ovom predlogu, sa priličnim uspehom. Svakako da sagledavanjem priloženih amandmana to će biti urađeno i na bolji način.
Neke odredbe direktiva EU koje regulišu oblasti žigovnog prava nisu unete u sadašnji važeći zakon. Kada govorimo i direktivama EU to ne treba shvatiti u bukvalnom smislu da su direktive po ovim pitanjima neki diktati, grubo rečeno, ili naredbe kako mi treba ovu materiju da uredimo. Direktive EU po ovim pitanjima su sasvim drugo i to je zapravo jedno normativno detaljno sagledavanje uređivanja ove teme, ove materije koja bi bila važeća i koja jeste važeća pre svega za zemlje EU, kao i za sve ostale koje pretenduju da imaju veći ili viši stepen integracije u međunarodni sistem.
U tom smislu treba prihvatiti i veoma je značajno prihvatiti takve direktive, jer korekcije zakona i poboljšanje teksta zakona koje bi bilo u skladu sa ovim direktivama stvaraju bolju pretpostavku za bolju komunikaciju i razmenu sa međunarodnom zajednicom i ponaosob sa članicama međunarodne zajednice.
Izmenama i dopunama ovog zakona uklanjaju se određene terminološke nepreciznosti koje su otežavale tumačenje zakona i već u tom prvom članu, zapravo već u četvrtom članu važećeg zakona imamo dodatno definisanje pojma žiga gde se to kumulativno iskazuje da žig mora biti na neki način grafički prikazan, a drugi uslov jeste da je on podoban za razlikovanje roba i usluga. Veoma je značajno da ovaj zakon tretira i pitanje pravne zaštite žiga što je veoma značajno i to daje sigurnost u komunikacijama, u razmenama, u trgovini i svemu drugom, jer zloupotrebom žigova ne zloupotrebljava se samo intelektualna svojina već se čini i velika materijalna šteta onome ko je vlasnik žiga i koji obeležava određenu robu ili uslugu.
Da bi se široj javnosti približio pojam žiga najbolje je objasniti da je žig pravno sredstvo ili pravno zaštićeni znak koji u prometu služi za razlikovanje robe ili usluga jednog fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične drugog fizičkog ili pravnog lica. To je veoma značajno. Ovde smo pomenuli žigove koji su već stekli status čuvenih žigova i koji su veoma značajni i na takvim primerima shvatamo značaj svega ovoga. Zamislimo kada bi se žig Koka-kole uklonio i ista jedna takva roba u istom kvalitetu se pojavila na tržištu u drugom pakovanju sa drugom oznakom sa drugim znakom itd, šta bi to značilo u onom ekonomskom i finansijskom smislu za kompaniju koja je vlasnik ovoga. Zato je potrebno primeriti naše zakonodavstvo u najvećoj mogućoj meri standardima, direktivama, pravilima i normama koje važe danas u svetu, jer u krajnjoj liniji što to bolje učinimo to ćemo biti sposobniji i interesantniji za takvu razmenu sa drugim zemljama u okruženju.
Ova definicija žiga objašnjava koliki je značaj žigova koji zaštićuju znakove po kojima je roba ili usluga poznata i zapravo žig šalje snažnu poruku ili asocijaciju o onome što se nudi. Samo taj znak u jednom trenutku šalje višestruku poruku i asocijaciju i psihološki eho, ako hoćete, što bi neki rekli, i o mirisu i o ukusu i sve se oseti kroz to. Dovoljno je neki put samo da se izrekne reč koja ima značenje tog žiga. Dovoljno je vizuelno pogledati takav znak i u svesti čoveka stvara se jedna kompleksna slika sa svim referentama robe ili usluge koja se nudi.
Mi u SPS mislimo da bi valjalo uraditi nešto u tom pravcu zaštite prava nosilaca žiga i svega onoga što proizilazi u ovoj temi, a što može da bude sutradan predmet građansko-pravnog spora, da se sigurno neke sudije ili sudovi itd. svakako specijalizuju.
Ovo zaista nije naivna materija, naivno pitanje i koliko suptilnosti i kompleksnosti ima u onome što je Zakon o autorskim i srodnim pravima, gde imamo mnoga pitanja na koja treba obratiti pažnju i treba biti dobar poznavalac takve jedne materije da bi se o tome sudilo, toliko i ovde na drugoj strani, nije na drugoj, nego je i ovo, na neki način, povezano sa tim prethodnim zakonom, ali u jednoj drugoj ravni, drugoj dimenziji. O tome svakako valja razmisliti kada je reč o specijalizaciji nekih sudova koji bi se bavili ovim pitanjima.
Ne želim dužim u ovom načelnom pretresu o izmenama i dopunama Zakona o žigovima. Želim da kažem da SPS apsolutno shvata značaj jednog takvog zakona. Raduje nas činjenica da imamo visoki stepen saglasnosti u ovom parlamentu o značaju ovog zakona. SPS će glasati za ovaj zakon. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je ovaj amandman, koji je podneo gospodin Radenković, bio prilika da se politizuje cela stvar i da se skrene sa suštine.
Da li neko misli da bi trebalo jednoumljem da prihvatimo ceo tekst zakona, ako smo kao predlagači 138 narodnih poslanika? Zaboravljate na činjenicu da narodni poslanik ima svoj subjektivitet, legitimitet i da je nezavistan i da može sam da odlučuje da li će podneti amandman, da li će glasati za ili protiv.
Sa druge strane, predlagač od 138, u tehničkom ili u bilo kom drugom pogledu zakon ne može da predstavlja svako pojedinačno. U Poslovniku piše da postoji ovlašćeni predstavnik predlagača. On ima legitimitet da kaže da li se prihvata ili se ne prihvata, a to je gospodin Arsić. Naravno, da i te kako podržavam amandman gospodina Radenkovića, ali jedna je suština tog predloga, a drugo je proceduralno kako se ovde radi i kako se ovde prihvata ili ne prihvata u ime predlagača.
Naravno, da je lepo što nas DS podržava u ovome i to veoma cenimo i poštujemo, kao i neke druge stranke. Ovde je suština u tome da se praktično opstruira rad Skupštine i pokušava da se prikaže da postoji nesloga u okviru vladajuće koalicije. Uostalom, poštujem Poslovnik i ako predstavnik predlagača, bez obzira da li je to moj amandman ili neki drugi, kaže da se ne prihvata, ne prihvata se. U danu za glasanje ja ću glasati za ili protiv, a u skladu sa onim što je moje pravo.
Prema tome, nema tu nikakvog muljanja. Ovde postoji muljanje da se opstruiše i da se cela stvar ispolitizuje. Nemoguće je da u ime predlagača govore svih 138 i da svaki pojedinac, od 138, govori da li prihvata ili ne prihvata. Legitimitet zato ima Arsić, kao ovlašćeni predstavnik predlagača. Nismo se još dogovorili da ga opozovemo. On je taj koji predstavlja zakon, a da li je Radenković u pravu, mislim da jeste, ali to je pitanje naknadnog dogovora u okviru vladajuće koalicije kada budemo glasali da li ćemo glasati za ili ne. Ako se pridružite tome da glasate za taj amandman, još bolje. Zahvaljujem.
Poštovani gospodine predsedniče, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, svako ima pravo da iznese svoj politički stav u jednom ili drugom smislu, u negativnom ili pozitivnom, imam i ja pravo, a kao uvod u pitanje koje ću postaviti, verujem da ću dobiti konkretne odgovore, jer mislim da ova vlada znalački odgovorno vodi Srbiju i jednu politiku koju vidi pred sobom kao retko koja u poslednjih 20 godina. Ona je tako vođena i takva harmonija u njoj postoji. To nije samo moje mišljenje ili mišljenje ove poslaničke grupe iz koje govorim, to je mišljenje većine poslanika u ovom parlamentu i to je mišljenje većine naroda u Srbiji.
Moje pitanje nije političko, već se odnosi i zamoliću gospodina ministra privrede i finansija, mislim da bi on mogao da odgovori, opština Žagubica jedna je od najsiromašnijih i najnerazvijenijih i ima veoma skroman budžet. Iz svog budžeta je u ovoj godini izdvojila 19 miliona na ime naknade za oduzeto, a nedostajuće poljoprivredno zemljište i to na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda suda.
Račun opštine je svakodnevno u blokadi i bez obzira na visinu priliva, 50% uvek se blokadom oduzima opštini, a danas je na primer šest miliona otišlo za ove potrebe. Po istom osnovu će u 2013. godini, očekuje se 26 miliona da će otići za izmirivanje ovih potreba. Postavljam pitanje da li je moguće da iz republičkog nivoa se pripomogne ovakvim lokalnim samoupravama, konkretno, Žagubici.
Drugo pitanje se odnosi na realizaciju projekata obrazovnih ustanova u okviru onoga što je poboljšanje energetske efikasnosti, a koje je odobrio Fond za zaštitu životne sredine, gde imamo da su neki projekti realizovani, kao osnovna škola "Sveti Sava" iz Požarevca, situacije su predate, svi papiri, da li će to biti naplaćeno, to je u vezi ministarke Zorane Mihajlović i vas gospodine ministre.
Još projekti nekih škola iz istog fonda koji nisu realizovani, da li će biti realizovani u sledećoj godini?
Gospodo ministri, ja sam zadovoljan sa odgovorom i nadam se da su i svi zainteresovani iz Braničevskog okruga, koji se tiču ovog pitanja, verujem i iz drugih opština širom Srbije, koji imaju ove probleme, da su takođe zadovoljni.
Poštovani predsedniče, poštovani prvi potpredsedniče Vlade Republike Srbije, gospodo pomoćnici ministra i saradnici ministra odbrane i ministra unutrašnjih poslova, dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite da u ime SPS dam osvrt na ovo što je tema i što je na dnevnom redu oko ovih zakona koji su u funkciji potvrđivanja sporazuma, oko planova i upotrebe Vojske Srbije u mirovnim multinacionalnim operacijama i oko saradnje Republike Srbije u oblasti odbrane sa nekim drugim zemljama o kojima ćemo govoriti.
Dakle, ono što ste vi, gospodine potpredsedniče Vlade, govorili, mi kao poslanička grupa, što je potvrđeno stavom Saše Dujovića koji je bio zadužen, odnosno govorio je u načelu u ime naše poslaničke grupe, apsolutno i do kraja podržavamo. U potpunosti se slažemo sa iznetim stavovima. Nas iz SPS raduje činjenica da po ovim pitanjima u Narodnoj skupštini imamo jako veliku većinu, da tako kažem, u smislu podržavanja ovih zakona i ove materije.
Kada je reč o Sporazumu između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o osnivanju srpsko-ruskog humanitarnog centra, želim da kažem, kao što se i sećamo, Narodna skupština je ranije donela Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o saradnji u oblasti humanitarnog reagovanja u vanrednim situacijama, sprečavanja elementarnih nepogoda i tehnogenih havarija ili uklanjanja njihovih posledica.
Imali smo prilike da o ovim pitanjima čujemo i stavove sadašnjeg, aktuelnog premijera u Vladi Republike Srbije, Ivice Dačića. Podlogu tih njegovih stavova koji su tada izneti, ali isto tako i podlogu ovakve jedne saradnje sa Ruskom Federacijom nalazimo u Nacionalnoj strategiji za zaštitu i spasavanje u vanrednim situacijama prouzrokovanim prirodnim nepogodama i ljudskim faktorom.
Sve je to doprinelo da idemo u realizaciju apsolutnog ozakonjavanja, da tako kažem, i formiranja humanitarnog centra sa sedištem u Nišu. Organi za primenu ovog sporazuma, kao što je i rečeno, su MUP, a sa druge strane, Ministarstvo za civilnu zaštitu i vanredne situacije Ruske Federacije. To govori o tome koliko je Ruska Federacija značajna u ovoj materiji, s obzirom da ima i ministarstvo koje se bavi ovim pitanjima. Naravno, ta potreba formiranja njihovog ministarstva u ovoj oblasti nije proizašla slučajno. Svedoci smo da su oni imali mnoge probleme i na veoma adekvatan uspešan način su uspevali da izađu na kraj sa određenim nepogodama.
Ovakva jedna saradnja ne prejudicira nešto sasvim treće ili u smislu onoga što su neki izrazili oko neke druge vojne saradnje, u smislu nekog blokovskog svrstavanja. Ovde je zapravo reč o nekim konkretnim pitanjima koja su od koristi, ne samo za Republiku Srbiju i za građane Republike Srbije, već će biti koristi i za građane drugih zemalja u okruženju. Ovakav jedan centar, humanitarni centar, u Nišu imaće pretenziju i vremenom će prerasti u regionalni centar. Letos smo imali određene nepogode oko požara i određena sredstva su bila upotrebljena, a koja su došla iz Ruske Federacije, ta ista sredstva su u okruženju, ne samo u Republici Srbiji, sticajem okolnosti, bila korišćena.
Ono što je veoma značajno reći jeste da mi u ovom trenutku, kao zemlja, nismo u potpunosti spremni, ni u pogledu ljudskih resursa, ni u materijalno-tehničkom pogledu da u određenim slučajevima izađemo na kraj sa nepogodama koje mogu da se pojave. Imamo zastarelu, nepouzdanu opremu, nemamo sredstava, kao ni vozila za reagovanje u vanrednim situacijama.
Sa druge strane, ljudski resursi, kada govorimo o njima, imamo nedovoljnu popunjenost jedinica ili formacija obučenih za određene potrebe. Imali smo prilike da u ranijem periodu, a o tome smo sa gospodinom Marićem razgovarali i konstatovali da Republici Srbiji nedostaje veliki broj vatrogasaca. Možda 1000 i više vatrogasaca u ovom trenutku je potrebno, ali to iziskuje nova sredstva koja ne mogu da se obezbede, a koliko mi je poznato, napravljen je određen plan koji će u određenoj dinamici učiniti da se ovo popuni.
Takođe, prisutan je i nedostatak specijalizovanih kadrova, nedovoljna obučenost profesionalnog kadra, nepripremljenost i nizak nivo kapaciteta lokalnih samouprava za ove probleme. Moramo priznati da imamo nerazvijenu kulturu prevencije kada je reč o ovoj materiji.
Iz svih tih razloga, veoma je značajno da oformimo jedan takav centar, da on u svom punom kapacitetu preuzme svoju funkciju i to će svakako biti od koristi našoj zemlji, našim građanima, a i šire.
Kada govorimo o godišnjem planu upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama u 2012. godini, kao i o Predlogu odluke o učešću pripadnika Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama u 2012. godini, naravno stoji, a možda i smeta ta činjenica da mi praktično retroaktivno potvrđujemo i donosimo ovakve odluke i jedan ovakav plan, ali zbog objektivnih okolnosti, koje razumemo, mislim da to nije centralno i najvažnije pitanje. Uostalom, sve što je bio plan i sve što je bila realizacija ili učešće pripadnika Vojske Srbije u ovim operacijama je u skladu sa onim što je naša politika, u skladu sa onim što je apsolutno u okvirima koji zapravo potvrđuju našu politiku u celosti.
Dakle, učešćem Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama ostvaruju se značajni efekti. Svakako da stičemo značajna iskustva koja će biti dragocena za dalje jačanje naše odbrane. Srbija time doprinosi svetskoj i evropskoj bezbednosti i poštovanju međunarodnog prava i mira. Učešće pripadnika Vojske Srbije u ovim operacijama svakako je, a od okriljem UN i EU, važan element naše spoljne politike, koji je takođe u funkciji onoga što je naša težnja, a to je naša integracija u EU i u međunarodnu zajednicu.
Takođe, valja spomenuti da je članom 5. tačka 4. Zakona o odbrani naše zemlje propisano da se odbrana zemlje ostvaruje učešćem Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama. To treba shvatiti na najbolji mogući način. Dakle, Srbija ne može da bude, uslovno rečeno, autistična, izdvojena, učaurena, sama za sebe, ona mora da bude šire međunarodne zajednice i da se bavi zajedno sa drugim zemljama onim pitanjima koja obezbeđuju međunarodno pravo, koja obezbeđuju mir i jedan poredak koji je u funkciji daljeg napretka civilizacije.
Kada je reč o trećoj grupi zakona, o zakonima o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i drugih vlada, u konkretnom slučaju sa Vladom Savezne Republike Brazila, sa Vladom Grčke, Angole i Indonezije, o saradnji u oblasti odbrane, reč je o četiri izdvojena i različita sporazuma, koji su zapravo u istoj temi i sa istom materijom, veoma je značajno reći još jedanput, to naglašavam u ime SPS, da mi podržavamo saradnju sa drugim zemljama, jer ona je višestruko korisna. Ovim se potvrđuje naša mirnodopska politika, jača se ugled Srbije u svetu, širimo prijateljstvo, stičemo i razmenjujemo iskustva, znanja i tehnologije. Veoma je značajno da se ovim doprinosi ekonomskoj i tehničkoj saradnji.
Kada govorimo o toj dimenziji saradnje sa drugim zemljama, napomenuću samo liko je značajna bila namenska industrija u prošlosti u našoj zemlji i u prethodnoj zemlji u kojoj smo živeli i koliko ona može da bude od koristi u narednom periodu. Ovo je veoma značajan segment za jačanje naše zemlje i za ekonomsku konsolidaciju naše zemlje.
Imali smo realizaciju izvoza po izdatim dozvolama u značajnoj meri u prošlim godinama. Pomenuću samo 2008. godinu. Ako se ne varam, negde orijentaciono oko 225 miliona dolara je ostvaren efekat kroz izdate dozvole, odnosno kroz realizaciju izvoza. Od toga sa Irakom smo imali razmenu negde 140 miliona evra. Naravno, neću čitati cifre, niti je to svrha, ali zapaža se da ima razlika u godinama gde smo imali veće efekte u ovome, a bilo je i godina kada smo imali manje. Mislim da se taj efekat čak i povećao možda 2010. ili 2011. godine. Ne znam u ovoj godini kakvi su rezultati toga, ali mislim da ide jednom uzlaznom linijom i da dalje sklapanje ovakvih sporazuma o saradnji između Republike Srbije i drugih zemalja u oblasti vojne saradnje daje jednu dobru pretpostavku za upošljavanje svih naših kapaciteta, postojećih kapaciteta, kao i za dalje napredovanje ove delatnosti, ovih grana industrija koje su u funkciji proizvodnje, i naoružanja i vojne opreme i svega onoga što se koristi u odbranama za potrebe drugih zemalja. To treba svakako podržati.
Kada govorimo o tom segmentu saradnje Republike Srbije u oblasti odbrane sa drugim zemljama, treba na kraju konstatovati da je to višestruko korisno za Srbiju, da to treba podržati i SPS je, mislim, a setićemo se, u načelu i uvek podržavala ovakav jedan pristup, pa čak i u situacijama kada smo bili opoziciona stranka. Naravno da i sada to podržavamo.
Na kraju, završiću sa rečenicom da mi smatramo, i pored veoma široke saradnje koju imamo u ovoj oblasti, a u okvirima i pod okriljem UN i u saradnji sa EU, da naša zemlja ostaje na pozicijama neutralne politike u pogledu odbrane, u pogledu vojne odbrane, što je svakako karakteristika i opredeljenje ove Vlade koju mi podržavamo. Socijalistička partija Srbije će glasati za sve ove zakone. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću ime SPS prokomentarisati predloženi tekst zakona i ovaj zakonski predlog. U načelu ću komentarisati, ne ulazeći dublje u problematiku kojom se bavi, s obzirom da će dosta toga biti i dosta posla na tom planu će biti kada budemo razmatrali zakon u pojedinostima.
Ovde imamo kroz diskusije koje smo do sada čuli prevagu u zastupanju interesa, sa jedne strane podnosiocima autorskih i srodnih prava, što naravno ne osporavam i svakako treba i ja sam zagovornik toga da i te kako treba poboljšati ta prava, tu vrstu prava, a sa druge strane, imamo i istupanje one druge sfere, a to su korisnici u smislu da su oni značajniji i da su možda čak i u nekom nepovoljnom položaju u odnosu na ono što je eksploatacija prava ovih autora, proizvođača fonograma itd.
Mi iz SPS ne bi se opredeljivali u tom smislu i smatramo da je i te kako važno raditi na poboljšanju autorskih i srodnih prava za sve nosioce ovih prava i to je veoma značajno.
Sa druge strane, učiniti boljitak u onim zahvatima, u određivanju jedne pravične naknade od korisnika svega ovoga.
Naravno, ovo je veoma teško i složen posao. Nadalje, ne osporavam zalaganje pojedinih diskutanata koji su zastupali Socijaldemokratsku stranku, pa i SPO i DHSS. Takođe, možda se vidi u uočavamo mi iz SPS da ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o autorskim i srodnim pravima u ovom trenutku nije baš sveobuhvatan i da zaista ima mesta da on bude sveobuhvatniji u smislu boljeg i kvalitetnijeg poštovanja i uvažavanja i drugih nekih autora koji kroz ove izmene ovde nisu obuhvaćene.
Naravno, to je proces, mi smo imali donošenje ovog zakona 2009. godine poslednji put, a mislim da su neke izmene bile i u 2011. godini.
Zaista, već u ovom trenutku kada sagledavamo ovu problematiku na ovakav način i kada čujemo argumente onih koji zastupaju određena gledišta, zaista mislimo da će i u neko dogledno vreme ponovo ovde biti na dnevnom redu neke izmene i dopune ovog zakona, što mislim da je dobro.
S obzirom na složenost i kompleksnost celokupne materije, često će se pojavljivati ovakva tema u smislu poboljšanja zakonske regulative po ovim pitanjima.
Kada je reč o zaštiti autorskih prava i srodnih prava, ta prava proizilaze iz posebne sfere ljudskog delanja i da bi se govorilo o autorskim pravima, mora da postoji autorsko delo, a autorsko delo je originalna duhovna tvorevina izražena u određenoj formi, bez obzira na njenu umetničku i naučnu vrednost.
Ta izražajna forma autorskog dela često je materijalne prirode, a sa druge strane, postoje autorska dela koja svoju formu ne izražavaju kroz materiju.
Sve ovo zapravo ukazuje i ovo navodim kao činjenicu koja ukazuje na složenost u ostvarivanju autorskih i srodnih prava. Vrlo je teško govoriti o nekoj savršenoj i realnoj merljivosti u eksploataciji nekog autorskog dela od strane korisnika. Tu je učinjen napredak i mi imamo kroz istoriju pojavljivanje autorskih prava još u 15 i 16 veku, a prvi nacionalni Zakon o zaštiti autorskih prava je donet u Engleskoj 1709. godine, a koji je autorima davao ekskluzivno pravo raspolaganja onim što je ekonomska kategorija ili profit ili iskorišćavanje na osnovu tih svojih dela, u trajanju od 28 godina nakon čega to autorsko delo prelazi u javnu svojinu.
Naravno, to jedno iskustvo i takav jedan početak, jer to nije početak kada se govori o autorskim pravima 1709. godina, nego je reč o jednom zakonu, o jednoj formi koja reguliše tu materiju na jedan takav način.
Dakle, to pitanje pojavljivanja zakona u to vreme bilo je uslovljeno pojavom pismenosti razvoja i napretka pismenosti, tehnike u to vreme, i opet taj dalji napredak je učinio da se prva međunarodna konvencija, doneta je 1886. godine, a to je tzv. Berinska konvencija, po kojoj je trajanje ekskluzivnih prava bilo povećano i produženo na 50 godina od smrti autora.
Među potpisnicima ove konvencije zarad javnosti, treba dati i tu dimenziju kada govorimo o autorskim pravima, a mi često govorimo isuviše usko i isuviše esnafski, a samim tim i nerazumljivo.
Među potpisnicima ove konvencije, bila je i Srbija. Kasnije u staroj Jugoslaviji ili prvoj Jugoslaviji 1929. godine je donet naš prvi Zakon o zaštiti autorskih prava.
Jasno je da potreba zaštite autorskih i srodnih prava je u direktnoj srazmeri sa tehnološkim, kulturnim i svakim drugim razvojem i što je taj napredak veći, sve je veća potreba zakonskog uređivanja ove materije i sve su složeniji mehanizmi u onome što jeste uređivanje ove materije.
Značajno je reći kada govorimo o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o autorskim pravima koji je ovde na dnevnom redu, u ovom kapacitetu i u ovom obimu, kako on predviđa kao predlog, da je to rezultat jedne opsežne i dobre konsultacije, kvalitetne konsultacije između organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava sa jedne strane.
Sa druge strane, između korisnika koji obveznici naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, a sa treće strane, Zavoda za intelektualnu svojinu kao posebne organizacije državne uprave, nadležne za pitanja intelektualne svojine, koja pored ostalog ima i te ingerencije, davanje dozvola ovim organizacijama, oduzimanja i naravno, nadzor nad svim ovim pitanjima.
Veoma je značajno podvući, kao što je i gospodin ministar rekao, da Predlog zakona uvažava iskustva zemalja u okruženju, to je veoma značajno. Druga činjenica, ekonomske prilike u našoj zemlji kakve su, odnosno kriterijum, ekonomski kriterijum je veoma relevantan za donošenje onoga što su i visina određenih tarifa, a ta iskustva treba da se koriste u smislu određenih kategorizacija, onakvi kakvi treba da budu, itd.
Ono što bi još dodao, naravno da se i mi iz SPS saglašavamo sa predloženom merom da kada je reč o posebnoj naknadi, da ona ne može biti veća od jednog procenta vrednosti tog uređaja koji je na listi Vlade, a koji se naplaćuje.
Dalje, osnovno merilo za određivanje naknade za javno saopštavanje muzičkih dela i fonograma, jeste za određivanje visine naknade, minimalna zarada u Republici Srbiji. To je veoma značajno jer ona, na neki način, to je neka, kako da kažem, nije relativna kategorija, i ona je realnija u ovom trenutku naše ekonomske razvijenosti, našeg standarda i primerenija je u odnosu na neku drugu kategoriju, o čemu se ovde pričalo, pomenula se prosečna zarada.
Naravno, kvadratura koja služi kao osnov naplaćivanja je takođe značajna. Takođe je uz ono da mi podržavamo, da neke delatnosti, pre svega mislimo na zanatlije, treba da budu oslobođene ovakve jedne naknade.
Dalje što bih istakao jeste da naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, naplaćuje samo jedna organizacija. Mislim da je to u zakonu predloženo da bude najstarija organizacija, ako se ja ne varam. Mi razmišljamo u tom pravcu da bi to trebalo da bude organizacija koju određuje Vlada, uz još jednu napomenu da raspodela tih sredstava ne bi trebalo da se vrši pre nego što se učini dogovaranje i sporazumevanje o toj visini, u smislu predloga, što ide na Zavod za intelektualnu svojinu, koji koristi.
Kada govorimo o Zavodu za intelektualnu svojinu, usaglašavamo se sa iznetim, da je takva jedna institucija, sa jednim punim kredibilitetom, sa jednim iskustvom i sa jednim statusom koji pretpostavlja njeno konstruktivno učešće u ovom procesu i doprineće onome da se učine pravi predlozi, odnosno donesu prave odluke kada je reč o visini tih tarifa.
Kada je reč o kategorizaciji, mislimo da treba da budu zastupljene ove sfere u donošenju ovog pitanja, uz učešće reprezentativnih predstavnika, korisnika, sa jedne strane i sa druge, kolektivnih organizacija, i da to ne bude stvar jednostranog odlučivanja i zaključivanja po ovom pitanju.
Naravno, dobro je da se predviđa i uvođenje vođenja elektronske kontrole emitovanja programa. Emiteri radio programa i TV programa, dužni su da vode elektronsku evidenciju, a da RRA treba da vrši kontrolu nad ovim.
Trebalo bi voditi računa i o onome što su emiteri, na drugoj strani, kada je reč i o onome što su tarife i merila, na osnovu kojih se njima naplaćuju određene naknade, iz razloga što postoje, da tako kažem, emiteri sa većim kapacitetom, sa većim mogućnostima, koji zahvataju i širi prostor i sa većom ekonomskom moći i sa pretpostavkama da ostvaruju veće prihode u odnosu na one male, sitne emitere koji često nisu ili su jedva preživljavali u prethodnom načinu ispunjavanja svojih obaveza.
Na kraju, da zaključim da u ovom segmentu, koji obrađuje predloženi zakon, mislimo da je učinjen napredak u pozitivnom smislu i sa tog aspekta mi ćemo glasati, uz napomenu da očekujemo da će i Evropska komisija sa svoje strane, u konsultacijama sa Vladom, dati pozitivna mišljenja, a u protivnom, ako do toga ne dođe, naravno, očekujemo od Vlade da predloži šta dalje treba činiti, kako ne bi bili u raskoraku sa onim što se očekuje i šta treba da ispunimo u smislu standarda prema evropskoj praksi.
Socijalistička partija Srbije će glasati za ovakav predlog, uz očekivanje da će se učiniti određena poboljšanja, kada budemo raspravljali u pojedinostima kroz amandmane, a naravno i kroz ono što će biti amandmani iz samog nadležnog odbora, i uz očekivanje da ćemo mi ovu zakonsku materiju imati i u nekom doglednom vremenu, sa jednim širim obuhvatom i onih drugih subjekata, koji su veoma značajni u smislu kulture, a čija autorska prava ili srodna prava treba da zaštitimo. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, dozvolite mi da kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe Socijalistička partija Srbije, iskoristim par minuta i da dam par opštih napomena koje su u vezi sa onim što smo danas razgovarali o ovom zakonu.
Smatramo da je vođena jedna kvalitetna rasprava, kako mi to vidimo, da je ovakva jedna rasprava i principijelno zalaganje narodnih poslanika za svoje amandmane čist jedan dobitak za obrazovanje, za ono što je bio pokušaj, u čemu smo možda uspeli, neki da, neki ne, na poboljšanju zakonskog okvira koji tretira visoko školstvo, ovim zakonom.
Naravno, rasprava je bila korisna, jer ostavlja eho i za neko buduće vreme, jer i danas kada donosimo ovakve izmene i dopune Zakona, one neće biti za sva vremena i u neko buduće vreme, pre ili kasnije, sigurno će doći i do novih izmena.
Rekao bih da naše je Ministarstvo prosvete, na čelu sa ministrom Obradovićem, blagovremeno reagovalo na ono što je bila potreba sadašnjih izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju.
Reagovalo se na sva aktuelna pitanja, bilo da su ona izražena kao problemi u funkcionisanju sistema visokog obrazovanja, ili kao potreba upodobljavanja sa evropskim obrazovnim prostorom, ili kao težnja da se integrišemo u evropski sistem obrazovanja.
Dakle, zakonska rešenja koja mi danas usvajamo, iskazuju težnju da se podigne efikasnost i kvalitet obrazovanja u visokoškolskim ustanovama, jer zapravo sugeriše fakultetima na drugačiji sistem rada, što podrazumeva obavezu doslednijeg primenjivanja bolonjskih principa, što znači, stalni kontinuirani rad sa studentima, provere delova ili pojedinih celina, vežbe, itd.
Znači, manji broj ispitnih rokova koje predlagač predlaže, mislimo da uozbiljuje rad i odnos prema obavezama, kako profesora, tako i studenata. Veći broj ispitnih rokova stvara komotnost i jednu opuštenost, možda i pretpostavku i za kampanjski rad. Ako bi pretpostavka bila da veći broj ispitnih rokova doprinosi kvalitetu, hajde da podignemo onda deset rokova, pa će to možda dati i neki bolji rezultat. Mislim da nije tako.
Mi lestvicu stalno moramo da dižemo gore, kako bi uozbiljili ceo taj proces, kao i u sportu. Ne možemo lestvicu spuštati niže, a dizati lestvicu i ostvariti neki veći prag koji podrazumeva i veći rad, ozbiljniji rad, sa jedne strane studenata, sa druge strane i profesora koji to prate i koji pomažu studentima.
Danas visoko rangirani univerziteti u svetu imaju manji broj ispitnih rokova i ako nam je godila činjenica da je Beogradski univerzitet na toj listi svrstan na nekom zapaženom mestu, po onome što je kvalitet i uspeh studija, onda svakako moramo to dalje gledati na takav način da moramo dizati kriterije, stvarati nove pretpostavke za kvalitetan rad.
Povećanje broja ispitnih rokova, svakako ne doprinosi onome što treba da bude ozbiljniji rad, već pre svega, možda doprinosi improvizaciji u sprovođenju bolonjskog procesa. Naravno da dobar deo studenata ide tom linijom manjeg otpora i mislimo da zakon sledi jednu viziju, jednu filozofiju, ako hoćete, i jedan smisao da se stvaraju pretpostavke, u ovom slučaju, zakonske pretpostavke i zakonski okvir, naravno, uz stvaranje i drugih pretpostavki – pedagoških, prostornih, materijalnih itd, kako bi unapredili proces obrazovanja u visokoškolskim ustanovama.
To je jedan veoma složen proces. Naravno da ni ove zakonske odredbe, koje su ovde sa vizijom predložene, i sa dubokim smislom, ako hoćemo i da priznamo, ako razmišljamo na takav način, neće biti same po sebi dovoljne za ostvarivanje očekivanih efekata. Moramo na jedan takav način da razmišljamo kako bi, kao parlamentarci, a sa druge strane, i zakon kao jedan mehanizam i instrument, podsticao jedan drugačiji odnos u radu naših visokoškolskih ustanova.
Naravno, ministarstvo će kao i do sada uvek pratiti efekte tog rada i davati odgovore na probleme koji se budu javili, a takođe i pratiti ono što se dešava u jednom širem prostoru, a to je evropski obrazovni proces. Svakako smo dužni, i to je veoma značajno da smo ovim zakonom i ta pitanja obuhvatili, da budemo u toku i da budemo na istom talasu, da tako kažem, sa svim onim što se događa u visokoškolskom obrazovanju u Evropi, jer prosto ako nemamo taj sluh i nemamo tu vizuru, onda smo daleko od onoga što treba sutra da ostvarimo u ovoj oblasti.
Dakle, naravno da je bilo zadovoljstvo čuti i opozicione poslanike koji se zalažu za svoje stavove i to ne podrazumeva ignorisanje takvih stavova, ali prosto je bilo potrebno da ovde iznesemo različita mišljenja i da u ovom trenutku imamo jednu rezultantu jedne takve rasprave, koja će svakako ostvariti jedan pozitivan okvir u ovoj oblasti. Sigurno ćemo biti spremni, i mi sa naše strane, a svakako i ministarstvo, da u narednom nekom vremenu ponovo poboljšamo tekst ovog zakona. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, na samom početku kao predstavnik SPS želim da kažem, da istaknem, a u konsultaciji i sa poslaničkim klubom JS i PUPS, da će narodni poslanici naše koalicije podržati ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju.
Dakle, ovaj zakon je više puta od 2005. godine na ovamo bio na dnevnom redu, a od 2008. godine, od kada je ministar uvaženi profesor dr Žarko Obradović, takođe smo imali izmene i dopune o kojima smo ovde razgovarali, ali u želji i sa namerom da poboljšamo zakonske odredbe u korist onoga što će biti veća funkcionalnost i veća korist za obrazovni proces u visokoškolskim ustanovama i u korist onoga što je proces obrazovanja naših studenata.
Naravno, ovde posmatramo ova pitanja koja su danas na dnevnom redu u jednom širokom kontekstu, ali slažem se da je obrazovanje jedan od stubova društva. Međutim, mi ne možemo zaključiti da je to generator svih onih problema koje mi danas imamo u onome što je čitavo naše društvo, funkcionisanje našeg političkog, ekonomskog, kulturnog i svega onoga što su drugi sistemi i mnoge oblasti. Svakako, moramo biti svesni da je i obrazovanje deo onoga što je naše društvo i da mnogo toga što je danas ambijent u našoj državi i u našem društvu je međusobno povezano i utiče. Obrazovanje, prosveta i sve to nije pod staklenim zvonom da bi mogli da ga idealizujemo i da ga smatramo ključnom oblašću, koja će na ovaj ili onaj način rešiti mnoge probleme koje mi danas imamo. To je međusobno zaista povezano i zato treba da budemo i realni i da imamo i određenu relativnost i jednu umerenost prilikom zaključivanja određenih stvari o kojima govorimo.
Mi često pominjemo ovde u diskusijama odlazak u inostranstvo naših studenata, a pri tome često govorimo da je naše obrazovanje neefikasno, možda nekvalitetno i manjkavo u mnogim svojim segmentima. Naravno, mi poslanici poslaničke grupe SPS, pa i JS i PUPS ne idealizujemo ono što je danas obrazovanje u Srbiji, ali isto tako treba da podsetimo da ti studenti koji odlaze u inostranstvo i koji su traženi, da tako kažem, u mnogim zemljama zapadne Evrope, pa i Amerike, ne bi ni otišli da nisu vredni pažnje. Oni su svakako postigli određene domete u svom obrazovanju, zahvaljujući onome što je proces obrazovanja danas ovde u Srbiji.
Naravno, sa druge strane valja reći i podsetiti se da smo mi pristupili bolonjskom procesu i nakon toga smo započeli jednu reformu kroz donošenje novog Zakona o visokom obrazovanju još 2005. godine, sa ciljem integrisanja našeg visokog obrazovanja u evropski obrazovni prostor, takođe, povećanja međunarodne kompetitivnosti evropskih visokoškolskih institucija, uz očuvanje onoga što su naše specifičnosti na jezičkom, kulturnom i drugom planu.
Donošenjem Zakona o visokom obrazovanju je otpočela reforma sistema visokog obrazovanja, čiji su glavni ciljevi bili povećanje efikasnosti, povećanje kompetivnosti, povećanje kvaliteta obrazovanja, povećanje efikasnosti i povećanje kompatibilnosti visokog obrazovanja sa onim što je evropski obrazovni proces, što je veoma važno. Danas je povezivanje tih procesa, tih standarda na širem području veoma značajno, jer mi danas imamo jednu veliku komunikaciju i u oblasti znanja i to je, prosto, zaista neophodno.
U konkretnom slučaju, kada razgovaramo o ovim izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, koji ovde imamo pred sobom, svakako da ga podržavamo. Mi ovde uočavamo dva važna segmenta, ili korpusa pitanja. Jedno je, svakako, pitanje onoga što je nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja, o kome je ovde bilo reči. To je, složio bih se sa nekim predstavnicima poslaničkih grupa, jedna od ključnih stvari koje se ovde obrađuju u ovom zakonu i da tu treba staviti akcenat i da je to, zapravo, jedan momenat koji otvara, rekao bih, i ambiciozno i sa velikim očekivanjima rezultate u ovoj oblasti u sledećem periodu.
Nacionalni okvir kvalifikacija je veoma značajan i valja ga malo i definisati i objasniti šta zapravo to znači. Ovde smo imali određenih diskusija i reči o tome. Ali neće biti na odmet i zbog naših građana da ponovim da nacionalni okvir kvalifikacija definiše, kada je reč o visokom obrazovanju, šta student treba da zna, šta treba da razume i šta je u stanju da uradi na osnovu kvalifikacije koju je stekao. To je ono što je elementarno. Odnosno, nacionalni okvir kvalifikacija definiše koji se ishodi učenja očekuju od svake kvalifikacije. Takođe, pokazuje međusobni odnos kvalifikacija u sistemu obrazovanja, odnosno prohodnost između tih kvalifikacija.
Te osnovne i elementarne relacije, koje sam ovde izrekao, su osnova i ključ onoga što treba na jedan kvalitetan način da uradimo u narednom periodu, uzimajući u obzir da nas to i obavezuje - ono što je potpisivanje bolonjske deklaracije s jedne strane, a sa druge strane i obaveza da u narednom periodu na adekvatan način budemo deo tog evropskog obrazovnog procesa, odnosno prostora kome težimo. Kada to upodobimo i kada tu kompatibilnost između onog našeg prostora u užem smislu, na tlu Srbije i evropskog prostora, učinimo na ovakav način, onda možemo da govorimo o jednom napretku u oblasti visokog školstva, koje će samim tim biti bliži onome što treba da budu ishodi učenja i rezultati u studijama i završavanju studija ovde u Srbiji, sa time da konstatujemo da te kvalifikacije, kada budu stečene, ovde mogu da se primene, kako ovde u Srbiji, u polju rada, ali ne samo materijalne proizvodnje, jer se ovde često govori o privredi i o ekonomiji itd, već i u svim oblastima, jer postoje mnoge druge oblasti koje su, takođe, značajne za dalju nadgradnju. Takođe, te kvalifikacije će biti takve da mogu da budu relevantne, da tako kažem, za uključivanje u proces rada na širem prostoru i u samoj Evropi, kao i van Evrope.
Ovo je veoma ključan momenat kroz ovo što imamo u članu 1, gde se predlaže tačka 14a, u članu 11. – Nacionalni savet za visoko obrazovanje predlaže ministarstvu nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja. U članu 3. imamo da ministarstvo utvrđuje nacionalni okvir kvalifikacija za nivo visokog obrazovanja. Na takav način imamo sada jednu novu temu, jedan nov zadatak, jedan nov zakonski okvir koji nam daje mogućnost da sva ova pitanja na adekvatan način razrađujemo, a samim tim, i unapređujemo ono što treba da budu rezultati obrazovanja u oblasti visokog obrazovanja, u cilju onoga što treba da donese budućnost u ovoj oblasti.
Drugi set pitanja se svakako odnosi na ono što je stvaranje boljih uslova, da tako kažem, primerenih onome što je današnji stupanj visokog obrazovanja. Naše ambicije u ovoj oblasti su bile previsoke još 2005. godine, kada smo postavili uslov 60 bodova za upis u narednu školsku godinu. Ne bih rekao da je tada predlagač zakona pogrešio ili pogrešno procenio, ali postojala je jedna ambicija u tom pravcu.
Sada mi dozvolite da napravim jednu digresiju. Ovde prisutni poslanici, odnosno poslaničke grupe i stranke koje su učestvovale u donošenju i tadašnjeg zakona iz 2005. godine, a i nekoliko kasnijih izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju. U datom trenutku su uglavnom učestvovale u donošenju toga i glasale za taj zakon ili za te izmene i dopune i išli u tom pravcu.
Neko čvrsto i rigidno negiranje ovih izmena i dopuna ovog zakona mislim da nije prirodno i nije za očekivati od bilo koga u ovom parlamentu, jer smo svi mi, manje ili više, učestvovali u onome što je zapravo zakon i što je materija ovog zakona ili izmena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju.
Naravno, kritike koje su upućene, mislim da nisu takve da one diskvalifikuju sadašnje napore ministra i njegovih saradnika, kao i čitavog ministarstva na ovom planu. Mislim da i sve diskusije, naravno, u celini mogu da budu jako korisne, nisu ekstremne itd. Mogu da budu korisne, a svakako ima i onih diskusija koje pohvaljuju rad našeg ministarstva i u poslednjih četiri-pet godina, pa i sada, u onome što su napori da poboljšamo zakon koji je veoma važan u oblasti obrazovanja.
Uostalom, očekujemo i nove zakone iz oblasti obrazovanja, što znači da se ova oblast prati, ali samo Ministarstvo za sebe ne može da bude samo odgovorno za mnoge probleme, kao što sam rekao na početku, koji se danas pojavljuju u društvu ili u privredi, ili u kulturi i u drugim oblastima.
Podvukao bih i ovo da akademska zajednica kroz ono što je mišljenje univerziteta, kroz mišljenje studentskih konferencija, koje treba i da dobiju status pravnih lica, se saglašavaju sa ponuđenim promenama koje mi imamo ovde u ovom zakonu. Kada je reč, na primer, o smanjenju broja rokova za ispite po određenoj skali, itd, a takođe se usaglašavaju i sa onim što je veoma bitno, a to je da povećanje, da tako kažem, kriterija kroz usvajanje i kroz realizaciju određenog broja bodova, koje kvalifikuje studente za upis u sledeću školsku godinu, ide i dalje postepeno. Tako da, recimo, ove školsku godine 2012-2013. godine bude dovoljno za upis 48 bodova, da za narednu školsku godinu 2013. i 2014. bude dovoljno 50 bodova, a da tek od 2014. i 2015. godine bude 60 bodova.
Ovde je pitanje - šta mi zapravo želimo? Ne možemo da idemo linijom manjeg otpora, ni kao društvo, ni kao struka, ni kao obrazovanje i da možda podilazimo toj liniji manjeg otpora koja je prirodna i koja se naravno često pojavljuje u jednom broju studenata, ne generalizuje, da sa što manje muka, sa što manje, da tako kažem rezultata, sa što manjim pragom, da tako kažem, se dalje napreduje i upisuju naredne školske godine.
Tu moramo da kao sistem, da tako kažem, pa i kroz zakonsku tu osnovu, idemo u tom pravcu dizanjem tog nivoa, stvaranja svesti, da tako kažem, u javnosti, ali i među studentima, naravno i među profesorima, među nastavnim osobljem, da taj prag polako dižemo i da na jedan drugačiji način razmišljamo o onome što je podizanje kvaliteta rada u oblasti obrazovanja.
Naravno mi kao poslanička grupa SPS, ne smatramo da je samo problem u studentima i da samo su oni krivci te tendencije da taj prag bude što niži, itd. Složio bih se i sa tom činjenicom da mi danas na univerzitetima imamo različiti prilaz u onome što je realizacija bolonjskog procesa. Dakle, apsolutno poštujemo autonomnost univerziteta, ali ta autonomnost univerziteta svakako ne podrazumeva slobodu improvizovanja određenih obaveza koje mi imamo pred sobom, konkretno kroz potpisivanje naše zemlje i prihvatanja Bolonjske deklaracije, kroz ono što nam je cilj da uđemo u evropski obrazovni proces, kroz upodobljavanje mnogo toga što treba da bude na nivou onoga što je tamo…
Svakako ću završiti, ali dozvolite mi da vas zamolim da ubuduće pratite, ako se nekome isključio mikrofon, to upozorenje ste bili dužni tada da mi date.
Dakle, zaključujem, nadam se da sam bio dovoljno jasan …
Mikrofon možete da vidite, ali efekte tog
mikrofona možete da čujete. To su različite stvari.
Dakle, završiću sa rečenicom da poslanička grupa SPS-Jedinstvene Srbije i PUPS-a, podržaće ovaj zakon i podržavamo dalje reforme i dalja poboljšanja ostalih zakona u oblasti obrazovanja. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite mi da u kratkom obraćanju iznesem stav SPS, zapravo poslaničke grupe SPS, o ovim sporazumima koji su na dnevnom redu.
Mi gledamo na predložene zakone kroz pozitivnu prizmu i svakako ćemo, odmah da kažem na početku, glasati za njih, jer ovo polje i aktivnost naše države preko određenih resora, kao što je Ministarstvo odbrane, zatim MUP, kao i drugi resori koji ostvaruju te međunarodne aktivnosti i kontakte, na jedan afirmativan način prezentuju politiku naše zemlje i doprinose jednoj boljoj integraciji i saradnji sa svetom. To je veoma značajno.
Svakako da Ministarstvo odbrane sa svoje strane, a takođe i MUP, ima značajne poslove na međunarodnom planu. Gotovo je nezamislivo da ovi resori ostanu začaureni sami za sebe, baveći se problemima koji su unutar naše zemlje. Danas u aktuelnom svetu tako nešto je apsolutno nezamislivo.
Učešće naše zemlje u mirovnim operacijama u okviru organizacije UN ne narušava politiku vojne neutralnosti, a smatram da i premijer Ivica Dačić sa jedne strane, koji je odgovoran, na čelu Vlade koja i vodi politiku, spoljnu politiku naše zemlje, sa druge strane i kao ministar unutrašnjih poslova, sa druge strane prisutni prvi potpredsednik Vlade i ministar odbrane. Mislim da su na istom kursu poštovanja prethodnih odluka o onome što jeste vojna neutralnost. Mi kao poslanička grupa u to uopšte ne sumnjamo.
Isto tako, oni imaju široko polje građenja određenih odnosa koji će biti korisni za našu državu i za sve građane Srbije u svojim oblastima. Dakle, ovaj sporazum koji ovde tretira odnose Republike Srbije i Alžira u saradnji u oblasti odbrane, mi iz poslaničke grupe SPS gledamo na jedan pozitivan način i odobravamo ovakav jedan sporazum, ne sumnjajući u ono što je to bilo u vreme kada se on potpisivao, u vreme prethodnog ministra odbrane gospodina Šutanovca.
Mislim da u konkretnom slučaju, kada je reč o tom sporazumu ili o nekim drugim sporazumima, a konkretno i u ovim sporazumima, jer to je na dnevnom redu, mi mislimo da ovim sporazumima ni u čemu se ne narušava ona linija naše politike koja je na liniji odbrane srpskih nacionalnih interesa, odnosno nacionalnih interesa države Srbije.
Obrazloženje koje je dao gospodin ministar po pitanju zaključivanja ovog sporazuma između Republike Srbije i Republike Alžira daje jednu dobru sliku o onome što je istorijat naših odnosa u prethodnom vremenu, ali takođe i daje o perspektivi dobrih odnosa i koristi koje će proizaći iz takvih odnosa kroz zaključivanje i određenih poslova, kroz angažovanje naše namenske industrije, naših kapaciteta, kroz ono što sleduje posle. To je ohrabrujuće.
Dakle, mi u tim međunarodnim kontaktima kada imamo, kada je reč o onome što je odbrana i ti poslovi oko odbrane, ili u onome što je policijska saradnja, ne možemo biti izolovani od sveta i od odnosa sa drugim zemljama, prosto, ne možemo biti autistični i voditi jednu takvu politiku, plašeći se nekih posledica koje stalno imamo na umu. Naravno, treba da budemo oprezni u svemu onome, jer imamo dovoljno iskustva, jer imamo ono što su, da tako kažem, događaji koji su nas udarili po glavi u prošlom vremenu, ali isto tako, moramo sa jednim optimizmom, na jedan pozitivan način da gledamo u napred i da gradimo dobre odnose koji će nas prezentovati kao zemlju koja je perspektivna i sposobna da vodi jednu dobru međunarodnu politiku i koja će naći svoje mesto u tim odnosima.
Samo bih još par reči rekao o ovom predlogu zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Moldavije o readmisiji lica koja ne zakonito borave i protokola za sprovođenje sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Moldavije o readmisiji lica koja nezakonito borave.
Značajno je reći da u vremenu krupnih tranzicionih promena i procesa koji su zahvatili, pre svega, prostor jugoistočne Evrope, imamo povećan nivo ilegalnih migracija, u ovom konkretnom slučaju, iz pravca Republike Moldavije na teritoriju Republike Srbije, a možemo reći i obrnuto. Mada je veći pravac i veći nivo tih migracija iz Republike Moldavije ka Srbiji, a zatim preko Srbije ka Zapadu.
Naravno da takvi ilegalni prelazi generišu pojavu trgovine ljudima, belim robljem, prostituciju, razne kriminalne radnje i dela itd. Naravno da to podrazumeva jednu drugačiju komunikaciju naše zemlje sa konkretnom zemljom, kao i sa drugim zemljama Jugoistočne Evrope. U tom smislu ovaj sporazum koji je ovde potpisan od Ivice Dačića kao ministra u to vreme je zapravo još jedan u nizu sporazuma o policijskoj saradnji sa drugim zemljama, koji je doprineo na međunarodnom planu smanjenja kriminaliteta ili čak nekih krupnijih pojava, kao što je terorizam ili neka druga kriminalna dela.
To je veoma značajno i u istoj je ravni sa onim što je delatnost Ministarstva odbrane na drugom planu.
Sve u svemu, da ne dužim, mislim da u celini uzev možemo posmatrati sve ove međunarodne sporazume koji su i u prethodnom periodu bili na jednom kursu naše politike kao prihvatljivi i da ih treba podržati.
Naravno, mislim da mi kao poslanička grupa takođe podržavamo bojazan ili opominjanje nekih drugih poslaničkih grupa da uvek postoji opasnost da se skrene sa kursa one politike koja je značajna za očuvanje nacionalnih interesa naše zemlje i mi naravno vodimo računa o tome, ali svakako da ne možemo biti toliko autistični i da se plašimo svega i svačega i da moramo biti otvoreni i optimistički okrenuti onome što je pozitivno sa jednom nadom da Srbija svakako kroz takve kontakte, kroz takve sporazume, kroz takve odnose zapravo krči put sebi ka nekoj boljoj budućnosti, gradeći poverenje, a sigurno će imati koristi na svakom planu, ekonomskom, političkom i svakom drugom.
U Danu za glasanje mi ćemo ove sporazume podržati i glasati za njih. Zahvaljujem.