Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Javio sam se da reklamiram Poslovnik povodom tvrdnji koje je izneo gospodin Boško Ristić, vezano za stanje u pravosuđu, i član 103. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije i ostali članovi Poslovnika koji se odnose na tačnost tvrdnji iznetih za ovom govornicom.
Naime, mislim da je gospodin Ristić poslednji koji bi trebalo ovde da govori o stanju u pravosuđu, zato što je Demokratska stranka, kao jedan od lidera DOS–a, od 2001. do 2003. godine na više sednica Narodne skupštine Republike Srbije birala isključivo ljude koji su prošli kadrovsku komisiju DOS–a.
U to vreme, pošto sam bio član Odbora za pravosuđe i upravu, verujući da će trajati 100 godina, nisu ni krili da je partijski kriterijum jedini kriterijum. Otvoreno su govorili na sednici Odbora da li je prošao kadrovsku komisiju DOS–a. Uopšte nije bilo bitno da li je čovek radio u pravosuđu, kako je radio u pravosuđu, da li je bio dobar student, na koji način je završio fakultet, koliko je studirao. Sramota je, ali činjenica je da smo tada za sudije i za predsednike sudova birali ljude koji nisu pre toga nogom kročili u sudnicu. Birali smo ljude koji su imali prosek ocena 6,4, 6,5, 6,7, 7,1, koji su studirali od 10 do 12 godina. Stvarno, što je mnogo, mnogo je.
A da ne pričamo o onome što su učinili u tužilaštvu posle ubistva gospodina Đinđića, u vreme vanrednog stanja. Bez Skupštine su izmenili Zakon o tužilaštvu, pa su onda imenovali samo politički podobne tužioce, tužioce Demokratske stranke, da bi se, naravno, politički protivnik anatemisao, izvrgnuo ruglu ili već pod te njihove pravne norme podveo.
Način na koji su radili u Skupštini, to je sramota za Skupštinu, bilo i ne povratilo se. Nema potrebe da nam predstavnici Demokratske stranke ovde drže lekcije o tome šta je bilo u pravosuđu, pogotovo vi, gospodine Ristiću, vi ste svedoci onog čuvenog slučaja u Narodnoj skupštini Republike Srbije kada su poslanici Demokratske stranke podneli ostavke, potpisali, izjasnili se ljudi da su podneli ostavke i samo su se jednog dana pojavili. Vi ste kao predsednik skupštinskog odbora rekli da ste bili u pravnoj i činjeničnoj zabludi. Sramota je da nam vi delite lekcije o Skupštini.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Poštovane kolege narodni poslanici, drago mi je što je Boško Ristić izašao na repliku, jer je u toj replici potvrdio ono što sam govorio u toku rasprave u načelu, a to je da kod pripadnika DS–a apsolutno postoji taj dvostruki kriterijum, pri čemu ono što je dozvoljeno za njih ne važi za druge.
Gospodine Ristiću, rekli ste sa ove govornice da mandati pripadaju poslaničkoj listi na kojoj se nalazi kandidat ili stranci sa čije liste je izabran. Zašto onda niste dozvolili SPS–u 2002. godine da dobije svoje mandate na kraju? Zašto ste 16 meseci držali poslanike SPS–a, koje ste posle par meseci preimenovali u drugu stranku, i zašto ste 16 meseci njih upotrebljavali kao rezervnog džokera za skupštinsku većinu? Znači, gospodine Ristiću (da, DOS plus Bane), gospodin Dačić je pomenuo da je predsednik SRJ Svetozar Marović izabran tim džokerskim glasom; gde ste onda bili da kažete da to može ili ne može.
Znači, kada treba drugome da uzmete poslanike, onda to može. Kada treba da sprečite nas da uzmemo svoje poslanike, odnosno da ih zamenimo, onda ne može. O čemu vi, u stvari, pričate?
Vaše kolege poslanici su činili većinu u odboru, koji nije 16 meseci želeo poslanicima SPS–a da da mogućnost da zamene poslanike, 16 meseci pre odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je tek 16 meseci nakon što smo podneli zahtev doneo odluku da mandati pripadaju poslanicima. A šta je bilo u međuvremenu? Pomagali su vam da držite vlast, da imate većinu. I to ste radili, ali nemojte da promovišete takve stavove.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Gospodine Đuriću, zamolio bih vas u ime poslaničke grupe SPS da više prestanete da pominjete Miloševića. Ako imate neke lične traume, frustracije, nešto što vas goni na takvo ponašanje, onda to rešite na nekom drugom mestu. Skupština nije mesto za to.
Reći da je Milošević polio benzinom Jugoslaviju i da se raspala nije tačno. Razbijena je, razbijena je zato što su veliki to želeli, a sitni, mali ljudi na prostorima bivše Jugoslavije im pomagali. Stjepan Mesić je pomenuo više puta da je došao da bude poslednji predsednik Jugoslavije. Franjo Tuđman, profesor Letica iz Zagreba je objavio dokumenta koja kažu da je moglo bez rata, ali on nije želeo takav način rešavanja pitanja, želeo je i Oluju i Bljesak i nažalost sve ono loše što se dešavalo u Hrvatskoj. Želeo je da Srbi nestanu sa prostora Hrvatske i da ih ne bude 12% nego 3,8%.
Godine prolaze i pokazuje se da je državna politika vođena 1990. godina, ma ko bio na vlasti, ili sa socijalistima, da je bila ispravna. Zar je trebalo Srbe van Srbije ostaviti na cedilu? Dobro, za vas koji ne znate šta je bilo 1992. godine, ništa nije tačno, za vas za koje počinje istorija 5. oktobra ništa nije tačno.
Da li znate kada su bile Markale? Da li znate šta se dešavalo u ulici Vase Miškina? Da li znate kako su bile serije bombardovanja na prostorima Republike Srpske? Da li znate kako se do toga dolazilo? Da li mislite da su tu bili argumenti?
Da li mislite da je to bilo stvarno činjenično stanje, da je stvarno posledica onoga što se zbiva na terenu? Ne, trebalo je zaustaviti Srbe, a Srbiju kazniti.
Znam da mnogi liju suze zato što je Međunarodni sud pravde u Hagu doneo ovu presudu i rekao da Srbija nema veze sa ovim događajima, nažalost, u Bosni i Hercegovini. Znam, jer je time pobio onu istoriju koju je pričao 90–ih godina.
Gospodo, pokušajte da čitate nešto više od onoga što ste pričali 90–ih godina. Pokušajte, videćete da se stvarnost promenila, ne samo do 5. oktobra, nego i posle 5. oktobra. Biće vam lakše da shvatite neke procese koji se dešavaju i u svetu i ovde u Srbiji. I ostavite Miloševića na miru.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Poštovane kolege narodni poslanici, gospođo Vučić, član 104.  
Poštovane kolege, izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika i član 104, a mislim što je mnogo, mnogo je. Večeras je na dnevnom redu Narodne skupštine Republike Srbije tačka dnevnog reda – Izbor predsednika Narodne skupštine; predsednika Narodne skupštine, ljudi, ne pričamo o vladi, a molim vas, pogotovo kolege iz DS, da prestanu da plaču. Bilo šta je bilo, dogovorili se ili ne, molim vas, nemojte da maltretirate građane Republike Srbije i nas prisutne poslanike sa pričom ko je kome, šta, kako i zbog čega obećao, ko će ovo, ko će ono.
Poslušajte najstarijeg među vama, koji je lepo rekao, dajte da završimo posao, ko hoće neka glasa, ko neće – neće. Ima svako svoje razloge. Stvarno, što je mnogo, mnogo je.
Zamolio bih najstarijeg među vama, gospodina Mićunovića, da održi jedan kurs unutar stranke, da malo edukuje svoje poslanike, da ih nauči šta su principi demokratije, da malo nauče šta se radi u zemljama sveta koje sebe nazivaju demokratskim, da shvate da nisu demokrate oni koji sebe nazivaju demokratama, nego oni koji imaju neke vrednosti i koji poštuju zakone i volju građana.
Više puta večeras poslanici DS su rekli, za nas su glasali građani da bi birali Vladu, što nije tačno. Za svakoga, pa i vas, građani su glasali na osnovu programa i ideja koje ste vi, i mi i svi ostali, ponudili u izbornoj kampanji, a zna se ko je dobio najveći broj glasova ili najmanji broj glasova ili između.
Večeras pričamo o izboru predsednika Narodne skupštine. Ako tačka – izbor vlade dođe na dnevni red, pa onda otvorite tu priču o vladi, o direktorima, o resorima, o službama, ko je, gde, kako, koliko i zbog čega izdavao zemlju, za koje pare i kako je ko zarađivao. Stvarno je mnogo te suštinski prazne priče za večeras.
Hajte da izaberemo ili ne izaberemo, u svakom slučaju da dođemo do glasanja za izbor predsednika Narodne skupštine i da pokažemo građanima da li smo sposobni da učinimo jedan korak koji će jednu instituciju, Narodnu skupštinu Republike Srbije, učiniti funkcionalnom ili ne. Hvala vam.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

 Hvala gospodinu Petroviću što je potvrdio moje navode kada sam se javio da reklamiram Poslovnik. Tačno je, mi ćemo glasati za gospodina Nikolića. Rekli smo da ako nema dogovora,  a dogovora nema, da ćemo podržati kandidata one stranke koja ima najveći broj glasova i broj poslanika i u tome ne vidimo ništa loše.
Ne govorim o politici, ali vi stalno insistirate o politici. Ako već tražite da se izjasnimo, u redu. Gospodine Petroviću, ne bismo podržali politiku vaše stranke, politiku koja je Srbiju suštinski opljačkala kroz privatizaciju, politiku koja je Srbiju ponizila, politiku koja nije smela tri godine da progovori reč o Kosovu i Metohiji, politiku koja je naružila i urušila vojsku.
Politiku koja je smenila sve časne generale i oficire i politiku koja Srbiju hoće u vojnom smislu da dovede na 30 hiljada ljudi, a niko neće da nam objasni kako je moguće da jedna Grčka, članica NATO, sa nešto više stanovnika nego što Srbija ima, može da ima preko 100 hiljada vojnika. Ali su rekle gazde da se mora. Kada gazde kažu da se mora, onda se traži svako objašnjenje.
Nismo za politiku koja je Srbiju dovela do siromaštva. Nismo za politiku koja je značajno umanjila prava svim kategorijama stanovništva. Pričam o politici DS. Nismo za politiku koja ne sme da kaže ni jednu reč protiv onih koji kroje svetsku mapu, pa i Balkana.
Da li je iko od vas danas spomenuo šta se zbilo devedesetih godina, jer vi kada govorite o devedesetim godinama, govorite samo o posledicama sankcija, ne smete da kažete ni jednu reč o uzrocima i ko je tome doprineo.
U pravu ste, gospodine Petroviću, ali mi to ne vezujemo za kandidata vašeg, nego pokušavamo da razgovaramo o izboru predsednika Narodne skupštine. Ako vi to ne razumete ili ako imate potrebu da svoju politiku objasnite građanima, u redu, ali ne večeras, imaćete priliku sutra, prekosutra, narednih dana, na izborima.
I to je opcija, izbori su tu, pa se potrudite da se građanima dopadnete na drugi način, ali prestanite da Srbiju maltretirate večeras sa tom vašom pričom ko se dogovarao, kako i zbog čega. Ma, ne interesuje nas. Niste se dogovorili, stvar je gotova, biramo predsednika i idemo dalje, ko hoće, a ko neće, ostaće tu gde jeste.

PRVA SEDNICA

14-02-2007

Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovano predsedništvo, gospodine predsedniče Vlade, koleginice i kolege narodni poslanici, često su se ovih meseci, pogotovo nedelja, uoči donošenja plana Martija Ahtisarija o nezavisnosti, u inostranstvu, a nažalost i ovde u Srbiji mogle čuti reči da je realnost na Kosovu takva i takva, da je realnost jasna, da se stvari moraju uzeti onakve kakve jesu, da bi se suštinski prihvatio ovaj plan, da bi se na određen način Srbija demoralisala, da bi odustala od svog prava da brani svoju teritoriju i stanovništvo.       
Ovo govorim ne slučajno. Hajde da pogledamo kako je stvorena ta realnost na Kosovu i Metohiji, ne treba zaboraviti. Danas je februar 2007. godine. Realnost na Kosovu i Metohiji je da je počinjeno etničko čišćenje, najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata. Realnost na Kosovu i Metohiji je da je izvršena agresija 1999. godine od strane 19, tada najmoćnijih, zemalja sveta.
Realnost je da je Srbija, a najviše Kosovo i Metohija, 78 dana i noći bombardovana. Realnost je da je 244 hiljada ljudi, prema zvaničnom izveštaju EU, koji smo dobili u dokumentu o stabilizaciji i pridruživanju, proterano iz svog doma i da ne može da se vrati. Realnost je da su ljudi ubijeni i kidnapovani, preko 8–9 hiljada, i da niko od počinilaca tih zločinaca nije pronađen. Realnost je da su njihovi domovi zapaljeni. Realnost je da je imovina opljačkana. Realnost je da jednostavno ne postoji mogućnost da se ljudi vrate.
Postavljam jedno logično pitanje: ako posle osam godina vlasti međunarodne zajednice možemo da konstatujemo činjenicu, crno na belo, da je vraćeno svega jedan odsto proteranih i prognanih ljudi, da li ima ijedne glave u Srbiji, da li ima ijednog čoveka koji može pomisliti da, uvažavajući realnost i prihvatajući neki plan bez međunarodne zajednice, ti Albanci žele da vrate ikoga? Ne, logično, jer oni su počinili etničko čišćenje.
Činjenica je danas da ne postoji multietničko Kosovo. Činjenica je da danas ne postoji mir i bezbednost. Činjenica je danas da ljudi žive u strahu, da žive u očajanju. Činjenica je danas da su autobusi kamenovani, činjenica je danas da im se preti svakog dana, činjenica je da nemaju radna mesta.
Ali, ono što ih najviše pogađa, što smo mi socijalisti čuli u razgovoru sa ljudima, jeste kada se odavde iz Beograda, iz udobne fotelje ili tople sobe, dele lekcije o tome da moramo uvažavati realnost i dići ruke od Kosova i Metohije. Ne traže pomoć, ali ne žele jednostavno da mi dignemo ruke od njih jer oni nisu digli ruke od Srbije.
Realnost međunarodne zajednice, realnost u međunarodnim odnosima, realnost je gospodo kolege i koleginice poslanici da je 1998. godine Holbruk razgovarao sa teroristima. To je realnost.
Ljudi koji su bili stavljeni na spisak zabranjenih terorističkih organizacija su odjednom postali borci za ljudska prava. Realnost je da je naša zemlja bombardovana bez odluke UN 99. godine. To je realnost.
Realnost je da su ljudska prava bila izgovor, a da je suština da se od Srbije oduzme deo teritorije, da Srbija ne bi upravljala tom teritorijom. Realnost je da su počinili etničko čišćenje. Realnost je da nisu promenili stav prema Srbiji u proteklih sedam godina.
Ako apstrahujemo delove plana iz Rambujea, koji govore o okupaciji zemlje od strane NATO–a i koji govore o pravu da se posle tri godine narod izjasni, kako oni kažu, Kosova, onda ispada suštinski da je ovaj plan sada gori od onog koji je sadržao način života na Kosovu i Metohiji. Ahtisari ne samo da daje plan o nezavisnosti Kosova i Metohije, on podstiče nasilje ne Kosovu i Metohiji.
Pre neki dan jedne beogradske dnevne novine su donele izvod iz njegovog intervjua datog pariskom ''Mondu'', gde on kaže da ako se slučajno desi da Savet bezbednosti taj plan ne usvoji, pa znate, narod je nervozan, dole osam godina čeka na nešto, pa mora da reaguje. To govori o stavu Martija Ahtisarija.
Uostalom, u Srbiji se brani pravo da štiti svoju teritoriju i da brine o svojim ljudima, a isti oni koji nam dele lekcije o tome da treba da se odreknemo Kosova, primera radi, evo kako reaguju u istoj situaciji: Velika Britanija je pre 20 godina zbog nešto malo ljudi, malo više zemlje, a najviše ovaca, ratovala sa Argentinom oko Foklandskih ostrva.
Šta je realnost unutar Srbije? O čemu mi možemo i treba da vodimo računa i na čemu mi možemo da poradimo? Činjenica je da imamo nestabilnu državu. Činjenica je da imamo poljuljane institucije, činjenica je da imamo nepoštovanje zakona, činjenica je da smo do 2004. godine gurali pitanje Kosova i Metohije pod tepih.
Tek posle onog martovskog pogroma počelo se u Srbiji govoriti o Kosovu i Metohiji. Do tada je to bila tabu tema. Više smo imali izveštaja i članaka o savezničkoj akciji u Iraku nego o onome što se zbiva na Kosovu i Metohiji. Tadašnja Vlada Srbije nije želela, mogla, htela, bilo kakvu formulaciju da uzmete, ali nije progovorila nijednu reč o Kosovu i Metohiji.
Činjenica je da imamo stabilnu vojsku. Pod vidom transformacije vojske mi smo suštinski vojsku gotovo uništili, i vrednosno, i ljudski i tehnički. Smenili smo sve najodgovornije i najsposobnije ljude da bi doveli one koji su završili školu u elitnim akademijama Zapada, a postavlja se pitanje da li su ikad naučili šta znači braniti zemlju.
Činjenica je da u Srbiji imamo ljude koji promovišu nezavisno Kosovo. Imamo i kroz političke opcije, imamo i kroz ljude. Imali smo ministra inostranih poslova, koji je nakon završetka tog posla dobio dobro plaćeno mesto u strukturama tzv. međunarodne zajednice, a koji govori o nezavisnom Kosovu. Imamo ministra inostranih poslova koji ogovara svoju zemlju i kaže da Ustav nije usvojen na adekvatan način. Šta onda govoriti o drugima, kada naši ljudi o našoj zemlji govore najgore?
Imali smo kao gest dobre volje i puštanje terorista iz zatvora 2001. godine. Govorili smo loše o onima koji nam mogu pomoći. Danas smo čuli pominjanje i Rusije i Kine. Govorili smo loše o svojoj zemlji. Jednostavno, imamo slabo prisustvo na Kosovu i Metohiji, i to se vidi, to pitajte ljude koji dole žive, svi će vam isto reći.
Moramo sebi postaviti suštinsko pitanje: na šta smo potrošili prethodnih sedam godina, ako smo dobili plan koji utvrđuje nezavisnost Kosova i Metohije? Srbija je navodno demokratska, kako oni koji su podržali tu demokratsku Srbiju, i politički, i logistički, i finansijski, na svaki način, kako su baš dali plan o nezavisnosti Kosova? Zašto se u Srbiji o tome ne govori?
Skupština ima veliku obavezu danas. Skupština danas mora, po mišljenju nas poslanika Socijalističke partije Srbije da pokaže jedinstvo, mora da jednoglasno izglasa ovu rezoluciju i odbaci Ahtisarijev plan, da pokaže da oko Kosova i Metohije nema podele u Srbiji.
Jer ima jedna teza, određeni krugovi sa Zapada govore stalno o demokratskoj Srbiji. Hajde da pokažemo danas, u ovoj Skupštini Republike Srbije da oko Kosova i Metohije nema demokratske ili one druge Srbije jer vrednosno postoji samo jedna Srbija, Srbija koja želi Kosovo i Metohiju u svom sastavu.
Da pokažemo da je ova Narodna skupština Republike Srbije spremna da poštuje Ustav, da tražimo od drugih da se poštuje i Povelja Ujedinjenih nacija, i da se poštuje međunarodno pravo, i da se poštuju međunarodna dokumenta o manjinama, da se sva ona svetska iskustva, koja su najviša iskustva u svetu vezana za rešavanje položaja manjina, ponude i albanskoj etničkoj zajednici na Kosovu.
Da pokažemo da hoćemo da se borimo, kako god ko shvatio tu reč, za teritorijalni integritet Srbije i jednostavno da želimo da Kosovo i Metohija bude u sastavu naše zemlje. U svakom slučaju, poslanici SPS će glasati za ovaj predlog jer Srbija jedanput mora da kaže ''ne'', ali naravno i da kaže šta nas čeka sutra. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, želeo bih onim poslanicima koji izlaze za ovu skupštinsku govornicu i zloupotrebljavaju partijske teme radi svoje lične promocije da poručim, da, će im biti zanimljivo da čuju, jer ih to u stvari žulja.

Da vam kažem, pogotovo vama demokratama, mi socijalisti vam možemo poručiti, a i građanima Republike Srbije, da ćemo mi iz našeg kongresa izaći sa jednom vrlo jasnom porukom, a to je da nećemo dozvoliti NIS-a i EPS-a.

Mislim da će građane to obradovati, a vas rastužiti. Njih će obradovati zato što to ima veliko značaja za njihov život, a vas će rastužiti zato što nećete biti u mogućnosti da uzmete provizije koje ste uzimali prilikom privatizacije. Cela ova priča koju smo čuli od čoveka koji je bio zadužen za privatizaciju u stvari jeste priča o jednoj neuspeloj privatizaciji koja je bila pljačka.

Stvarno je degutantno pričati o radnicima, kada je Demokratska stranka Zakonom o privatizaciji uzela radnicima većinski paket akcija i onemogućila ih da raspolažu akcijama. Nemojte da lijete krokodilske suze zato što radnici ne mogu da prodaju svoje akcije.

Molim vas, Apatinska pivara, Knjaz Miloš ili neke druge fabrike i preduzeća koja su privatizovana po starom zakonu su dali radnicima i većinski paket akcija i mogućnost da urade sa tim akcijama šta hoće.

Ovde je problem u nečem drugom. Zato što je za vreme privatizacija obezvređena vrednost imovine, zato što ste im umesto radnika odredili strateškog partnera, a uzeli ste proviziju i stavili u svoj džep. To je sramota, i umesto da ćutite o privatizaciji koju ste sproveli, vi još uzimate sebi za pravo da se time dičite. Oprljali ste obraz i sebi i partiji koju predstavljate i institucijama u kojima ste radili.

Slučaj "Sartida" je najveća pljačka u istoriji Srbije. To ste uradili zajedno sa ljudima iz pravosuđa, kada ste "Sartid" iz nadležnosti Privrednog suda u Požarevcu prebacili u Beograd, kada ste "Sartid" prodali bez tržišta, neposrednom pogodbom, kada ste "Sartid", čija je vrednost procenjena na 56 miliona dolara, prodali za 23, kada je ambasador Srbije i Crne Gore u Vašingtonu rekao da ste dobili 35, vaš ambasador, pa je onda zaćutao jer je razlika 12 miliona, gde se to našlo, kada ste oprostili kupcu 1.600.000.000 dolara.

Ej, ljudi, znate li vi šta pričate? Vi pričate o uspešnoj privatizaciji? Dve hiljade preduzeća za dve milijarde evra. Znači, oprostiti milijardu i šesto miliona dolara, a dve hiljade preduzeća prodati za dve milijarde evra, i vi pričate o privatizaciji. Pa 49% "Telekoma", u vreme kada smo bili pod sankcijama, prodato je za milijardu 536 miliona maraka.

Vi ste izgubili kompas, i moralni i politički. Kada hoćete da nam držite predavanja o nečemu što cela Srbija vidi da je pljačka. Kada vaši članovi, sa 30 godina života, sa prvim poslom u životu, imaju imovinu četiri-pet miliona evra. Pogledajte izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, pa pogledajte strukturu ljudi koji su prodali "Sartid", pa ćete da vidite predsednika Vlade, ministra za privatizaciju, šefa kabineta. Pogledajte taj izveštaj, pa dajte odgovor zašto to danas nije ugledalo svetlo dana. Vi nam držite predavanja o privatizaciji i vi nas socijaliste prozivate.

Dakle, ako neko želi da priča o privatizaciji mora da ima argumente. Pominjati "Sartid", pominjati najveću pljačku, a ne pomenuti ko je uzeo proviziju! Bilo bi dobro da nam kažete ko je uzeo tih 12 miliona razlike, na koju je ukazao ambasador, inače član Demokratske stranke, gde se nalaze te pare, jer one u "Sartid" nisu došle.

Nisu došle ni u Smederevo, iako je bilo rečeno da će deo toga, pet miliona, biti predato lokalnoj samoupravi u Smederevo.

To je privatizacija koju ste vi sproveli i to je privatizacija koja je opljačkala Srbiju. Prema tome, ako nemate nešto drugo nego politički marketing, onda bolje da ne izlazite za ovu govornicu. Samo vi napred i mi smo tu da vam kažemo šta mislimo o vašoj privatizaciji. I naravno, o onome što ste uradili, ojadili ste Srbiju, opljačkali ste Srbiju, i još hoćete da nam držite predavanja o tome kako treba da izgleda zakon. Naravno, sad vam je lako da se smejete punih džepova, ali to je deo profila koji vi negujete i imidža koji pokušavate da u ovoj Srbiji proširite.

Veliki stručnjaci su 2.000 preduzeća prodali za dve milijarde evra. To je Srbija koju ste vi napravili.
Drago mi je što je prethodni govornik rekao sve ono što ga nisam pitao, a ni deo onoga što je trebalo da odgovori. Kako je moguće da "Sartid", procenjen od strane Ekonomskog instituta u Beogradu na 56 miliona dolara, bude prodat za 23? Kako je moguće da ambasador Srbije i Crne Gore kaže da je prodat za 35? Kako je moguće da se pojavi razlika 12 miliona dolara? Gde su te pare? Pa valjda ambasador jedne države zna šta priča. Zašto te pare nisu stigle u Smederevo i gde su te pare završile?
Bilo bi dobro da smo čuli kako je to "Sartid" izuzet iz nadležnosti Privrednog suda u Požarevcu pa prebačen u Beograd, to bi bilo dobro da čujemo. Bilo bi dobro da čujemo kako je uveden stečaj, pa, primera radi, NIS i EPS koji su imali potraživanja od 10 miliona dolara nisu dobili ni deo toga. To bi bilo dobro da čujemo.
Bilo bi dobro da čujemo o ulozi svih ljudi iz strukture vlasti, a Savet za borbu protiv korupcije je naveo taksativno strukturu koja je odlučivala o prodaji "Sartida".
Ove priče pričate svaki dan – narod u Srbiji dobro živi, samo toga nije svestan, a vi ste tu da mu, naravno, objasnite. Bilo bi dobro da kažete kako to 2000 preduzeća za dve milijarde evra, a 49 posto "Telekoma", u vreme sankcija, 1.536.000.000 maraka. Kako reče prethodnik – podaci, pokazatelji.
To su pokazatelji, a ne vaša čista demagogija. Izađite pa nam objasnite kako ste to prodali EPS za 22 miliona dolara, a ne za 56, i zašto neposrednom pogodbom, a ne da neko drugi još traži da kupi.
Zašto su se Nemci naljutili zbog toga i zašto su slali pisma i protestovali. To bi trebalo da objasnite. Za ovo nemate odgovore, da imate vi biste ih dali.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege narodni poslanici, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije juče i danas došla je u ovu Narodnu skupštinu Republike Srbije da bi radila po određenom dnevnom redu. Želimo da se svi ljudi koji su optuženi da su počinili krivična dela stave na uvid pravosudnim organima, da taj postupak teče i da i stečajna i svaka druga mafija bude privedena licu pravde i zakona.
Ali, objektivno, nama je juče nezvanično, a danas u Skupštini Republike Srbije, nametnuta priča o ostavkama, priča o ličnom odnosu, pa je nesporno da politički argumenti dominiraju u odnosu na bilo koje državne. Molim vas, to kažem u svoje ime, nemojte nas zamajavati. Sasvim je logično da nakon usvajanja Predloga ustava Republike Srbije u ovoj Narodnoj skupštini Republike Srbije mi nemamo značajniji posao od rada na tome da ustav bude usvojen. Jer, ako ustav ne bude usvojen, ne daj bože, onda ćemo svi imati štetu – država, stranke i pojedinci. Zbog toga treba da se okrenemo svi tom poslu, odnosno da se manemo pitanja ostavki.
U isto vreme, molim vas, nemojte nas praviti budalama, odnosno nemojte nas dovoditi u situaciju da se osećamo loše zbog toga što je neko iz G17 plus hteo politički da profitira. Manite se te priče o Evropskoj uniji i drugih priča, nego kažite otvoreno – hteli smo politički da poentiramo, pa nam nije uspelo.
Ako Evropska unija kaže da 1. januara 2007. godine, posle prijema Bugarske i Rumunije, sledi zastoj u pregovorima zbog toga što treba sačekati donošenje ovog ustava koji je važan za Evropsku uniju, kada u isto vreme Velika Britanija i neke druge zemlje (Holandija) vode prikrivenu kampanju, može da se kaže sledeće – Evropska unija se više ne proširuje sa novim članicama. Kada treba uraditi institucionalni okvir za neke buduće članice i za neke buduće projekcije novih članica, to nije realno i manite se priča o Evropskoj uniji.
Priča vam je važila za jedno vreme, ali sada ne važi. Pri tome ne kažem da to nije za nas važno, ali kažem da to nije prioritetno, ustav je prioritetan, pa tek onda Evropska unija. Jer, ustavom rešavamo, čini mi se, mnogo toga, a na ustavu smo pokazali da je moguća saglasnost i jedinstvo svih mogućih političkih snaga u Srbiji.
Ako hoćete, možete da prihvatite objašnjenje kolege predsednika Narodne skupštine Republike Srbije, ako nećete – ne morate. Ako imate hrabrosti, kažite da ste pogrešili, ispravićemo to, a ako nemate – ne morate. Objektivno, na ovaj način ne može da se priča o ostavkama, odnosno nas da ubeđujete i nama da stavljate u krivicu nešto za šta mi nemamo takvu krivicu. Došli smo u Narodnu skupštinu Republike Srbije da radimo i nadam se da ćemo završiti taj posao.
Inače, što se tiče izbora, stav ljudi iz Socijalističke partije Srbije jeste da oni mogu biti i sutra, ali razmislite dobro da li je za državu dobro raspisati vanredne parlamentarne izbore u isto vreme kada teče izborna kampanja ili kada se očekuje stav međunarodne zajednice o Kosovu i Metohiji. Kakva je pozicija, postavlja se pitanje, naše pregovaračke ekipe u trenutku kada se raspišu vanredni parlamentarni izbori i da li će ti vanredni parlamentarni izbori biti regularni izbori. Takođe se postavlja pitanje da li će sve političke stranke moći da se pripreme na adekvatan način.
Smatram da bi bilo dobro za Skupštinu, za Srbiju, za državu, za građane da se postigne politički konsenzus na isti način kao što je postignut konsenzus oko ustava, pa da se kaže da ćemo usvojiti tri, pet, sedam zakona, svejedno. Mi smo radili danju i noću povodom drugih tačaka dnevnog reda, pa možemo i sada da radimo na tim stvarima danju i noću, ali da postoji konsenzus svih i da se raspišu izbori u isto vreme na svim nivoima. Tada ćemo moći da dobijemo političke institucije, što će biti uz saglasnost svih, a na čemu Srbija može da profitira.
Smatram da nema smisla da nam se guraju sitni politički interesi u nešto što je predmet rada Narodne skupštine, iako je to, naravno, sastavni deo političkog života u Skupštini, ali u ovom trenutku to nam nije potrebno, jer nemamo važnijeg zadatka od donošenja ustava. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege narodni poslanici, ovih dana je bila godišnjica tragičnih događaja u Srebrenici.
Predstavnici države Srbije na različitim nivoima, a pogotovo predstavnici nevladinih organizacija, zdušno su osudili te događaje, čemu se mi poslanici SPS pridružujemo, jer smatramo da apsolutno treba utvrditi svu istinu vezano za događaje u Srebrenici.
Ovo govorim iz razloga što imamo situaciju da se predstavnici određenih država međunarodne zajednice koji zastupaju međunarodne organizacije ponašaju suprotno u odnosu na stavove vlada koje su ih izabrale, ali pre svega zato što je Srbiji potrebna istina.
Zanimljivo je da je ostalo van interesovanja predstavnika države koji su reagovali, a pogotovo nevladinih organizacija, ono što se zbivalo u Bratuncu i drugim krajevima oko Srebrenice. To za njih nije interesantno, a trebalo bi. I to je deo istine koja Srbiji treba. Ovo pominjem iz još jednog razloga. Haški tribunal je pre neki dan, verovali ili ne, događaje u selu Račak iz januara 1999. godine svrstao u kategoriju incidenata koji ne treba istraživati i utvrditi istinu do kraja, jer nema značaj za Haški tribunal. O kakvom incidentu je reč.
Podsetiću vas da je, zahvaljujući stavu OEBS-a, izveštaju iz 1999. godine koji je rađen zajedno sa službenicima Haškog tribunala, jer malo ljudi zna da su izveštaji OEBS-a takođe poslužili Haškom tribunalu za pisanje optužnice, odnosno dokaza o krivici ljudi iz Srbije.
Zahvaljujući OEBS-u taj događaj je tada 1999. godine okarakterisan kao najžešće kršenje ljudskih prava, kao dokaz da se civili u Srbiji, odnosno na Kosovu i Metohiji nemilosrdno ubijaju, jer su pripadnici druge etničke zajednice, kao dokaz da međunarodna zajednica konačno shvata da Srbiji mora stati na put time što će proizvoditi međunarodnu intervenciju.
Haški tribunal je posle sedam godina rekao da je to incident, a taj incident je nas stajao bombardovanja 78 dana i noći. Incident je zato što su u međuvremenu na suđenju Slobodanu Miloševiću u izvođenju dokaza o Račku dokazali da su najmanje 35 od 41 poginulog pripadnici terorističke organizacije UČK. Dokazalo se da su neki od njih u međuvremenu od strane albanske zajednice kvalifikovani kao borci za slobodu i pripadnici UČK.
Smatrao sam potrebnim da izađem i da pomenem ove tragične događaje, ali još više da pozovem predstavnike države Srbije koji tako zdušno govore o jednom, da progovore i o drugom i da Srbija ne ostane nema u odnosu na Račak i na slične račke.
Nama u Srbiji je istina potrebna zbog budućnosti Srbije, jer smo već proglašeni krivim za sve što se zbivalo od devedesetih godina pa naovamo, ali kada se utvrdi istina onda će se utvrditi i krivica drugih. Nije ovde reč o isterivanju krivice, nego o činjenici da nam je potrebna istina da bi napravili korak napred.
Zbog toga treba osuditi sve događaje koji su se desili u prošlosti, ali i utvrditi istinu, dvojne aršine i sagledati kako se radi u međunarodnim organizacijama koje donose presude o Srbiji i protiv građana Srbije.
Gospodine predsedavajući, javio sam se po Poslovniku, član 104, čuveno pitanje dostojanstva Narodne skupštine. Mi u SPS smatramo da je apsolutno ugroženo dostojanstvo Narodne skupštine načinom izlaganja predsednika DS Borisa Tadića, koji se, zanimljivo, na stranačkim skupovima predstavlja kao predsednik Republike Srbije i uz to vređa političke protivnike.

Naime, zanimljivo je da je gospodin Tadić, predsednik DS, koga javnost predstavlja da je predsednik Republike Srbije, na tom skupu u subotu, govoreći o poljoprivredi, govorio o politici i govorio o nečemu što nema blage veze i što nije istina. Zanimljivo je da je oklevetao SPS, optužio je za nešto što nije učinila i zanimljivo je što to nije tačno.

Gospodin Tadić krši Ustav Republike Srbije, jer se on na skupovima DS predstavlja lažno da je predsednik Republike Srbije. Da je predsednik Republike Srbije, onda bi govorio u ime svih građana Republike Srbije, a on govori samo u ime DS. Izrekao je notornu laž vezano za slučaj Ivana Stambolića, jer, bez uvrede, mislim da Dušan Mihajlović, kao ministar unutrašnjih poslova, bolje zna od njega šta se zbivalo krajem devedesetih, a pogotovo posle 2000. godine. Kada Dušan Mihajlović kaže da sa tim Slobodan Milošević nema veze, onda Boris Tadić priča neistine, odnosno laže.

Zanimljivo je pomenuti šta Boris Tadić nije rekao. I to treba reći. Obišao je okolne zemlje i govorio je o uspostavljanju sistema vrednosti koji treba svi da delimo. Da li je sistem vrednosti ovo što je pomenuo moj poštovani kolega da Naser Orić bude zbog ubistva 100 ljudi optužen na dve godine?

Da li je to sistem vrednosti koji Boris Tadić propagira? Da li je to sistem vrednosti koji Srbija treba da prihvati? Da li je sistem vrednosti to što je hrvatski parlament usvojio rezoluciju o "Oluji"? Verovali ili ne u toj rezoluciji, prema navodima naših medija, kažu da je to bila pobednička i odlučujuća akcija koja se mora shvatiti kao međunarodna saveznička ratna operacija i to je nužno i nama i susedima znati o tome, kako se ratovi ne bi ponovili i kako bi se vratili na naše prostore i kako bi bio ostvareni deo svih nas. Pazite, to govori Hrvatska u danu kada Boris Tadić ide tamo.

Setite se onog sramnog izvinjenja u ime Srbije u Bosni i Hercegovini. Ko je njega ovlastio da se izvinjava u ime Srbije ako Parlament Narodne skupštine Republike Srbije nije doneo bilo kakvu rezoluciju, odluku ili bilo kakav akt kojim bi dao pravo predsedniku Republike da tako nešto kaže. On nije predsednik svih građana, nego predsednik DS i tako se ponaša. Sramota je što zloupotrebljava svoju funkciju.

To nije juče, to radi nekoliko meseci unazad. Ide na slave DS, ide u opštine u kojima su ljudi DS na čelu i predstavlja se kao predsednik Republike Srbije. Onda bi bilo dobro da nam kaže i šta je ta DS radila devedesetih godina, pa da nam pokaže praktično da je predsednik svih. Neka ne zaboravi da nam kaže da je ta stranka tražila bombardovanje Jugoslavije 1999. godine, neka nam kaže da su čelnici te stranke išli i organizovali predavanja po zapadnoj Evropi i za to dobijali novac da bi opravdali agresiju na našu zemlju, neka nam kaže kako su opljačkali Srbiju, neka nam kaže da su hiljadu najboljih preduzeća prodali za dve milijarde evra, neka nam kaže, neka se izvini Srbiji!!

Boris Tadić neće više biti predsednik Srbije i sramno je da zloupotrebljava svoju funkciju radi političkih interesa svoje stranke. Ako ima i malo dostojanstva na partijskim supovima neka kaže to kao predsednik DS, a ne da se u javnosti lažno predstavlja.
Hvala. Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, gospođo Škero, gospodine Jankoviću, danas na dnevnom redu Narodne skupštine, kao i nekoliko puta pre u toku ovog saziva parlamenta, imamo tačku – izbor nosilaca pravosudnih funkcija.
Uvek kada je ova tačka na dnevnom redu mislim da postoji potreba da se da ocena o stanju u pravosuđu Srbije zato što to pre svega državi treba, a i mislim da je ovo mesto, Narodna skupština Republike Srbije, postala jedino mesto gde se objektivno mogu čuti kritički tonovi vezani za stanje u pravosuđu.
Ne kažem da ih drugi nemaju, ali je to uvijeno u celofan, u formulacije koje su više opšteg karaktera nego pojedinačno, gde se gotovo ništa suštinski ne može znati, gde se izbegava da se kaže bilo koja loša reč o stanju u pravosuđu, gde se beži od nekih pojedinačnih stvari. Suštinski, ne postoji smelost da se kvalifikuje stanje u pravosuđu.
Nažalost, postoji tendencija da se ćuti i da se kupovinom vremena pokušava stanje u pravosuđu učiniti boljim. Boljim, na koji način, to meni stvarno nije jasno, jer kada slušate predstavnike pravosuđa oni se nesporno slažu u dve stvari: da je bolje stanje u pravosuđu moguće obezbediti ako pravosuđe obezbedi uslove za svoj rad, a tu se podrazumeva odgovarajući prostor i bolji lični dohodak i ako bude nezavisno. Nezavisno i to nezavisno od bilo koga, pa i od samog sebe, jer ta nezavisnost je vrlo zanimljiva kategorija.
Ovih poslednjih nekoliko godina, od tzv. demokratskih promena, a suštinski od puča 5. oktobra, gotovo da nema ijednog, ako ih ima to je na prste jedne ruke, sudije ili tužioca koji je opomenut za svoj nerad ili za loš rad ili koji je smenjen.
Mi smo na Odboru, dok je bilo skupštinske većine, razgovarali o toj temi i više puta konstatovali da su kriterijumi krajnje relativni, a da unutar pravosuđa ne postoji spremnost da pogledaju u oči jedni druge i da kažu: kolega ili koleginice, niste radili na pravi način i zbog toga trpe i država i stranke, suštinski trpimo svi.
Mislim da je ovakav način ponašanja nažalost utemeljen posle 5. oktobra, konkretno u 2001. godini, kada je izvršna vlast apsolutno postala gospodar pravosuđa, finale tog čina se desilo 2003. godine u vreme vanrednog stanja kada je promenjen, bez prisustva javnosti, zakon o načinu izbora tužilaca i kada je Vlada dobila mogućnost da bira zamenike tužilaca i time je izabrala tada partijski podobne ljude da u praksi urade ono što izvršna vlast naumi.
Pre toga, početak tog procesa bile su kadrovske promene u pravosuđu.
Često sam pominjao podatak koji ću i ovog puta pomenuti, da je prema zvaničnim podacima Ministarstva pravde Republike Srbije, do sredine 2002. godine, 150 predsednika sudova promenjeno.
Znači, 2001. i sredina 2002. godine, 150 predsednika sudova. Možete sami zamisliti šta to suštinski znači za stanje u pravosuđu.
Da ne pominjem promene sudija koji su menjani samo da ne bi dotadašnje bile, nažalost, i to u ogromnoj većini, a da je jedini kriterijum kvaliteta podobnosti bila kadrovska komisija DOS-a, da li je unutar te kadrovske komisije postignuta saglasnost za izbor tih ljudi. Oko vrednosti, kvalitet rada, koliko je radio u pravosuđu, stepen rešenosti presuda itd, to je ostalo u drugom planu.
Imali smo situaciju, i na to smo ukazivali 2001. i 2002. godine, da nije normalno da se ljudi koji nisu u pravosuđu dovedu i da istog dana budu izabrani za sudije i za predsednike sudova, pa nam je rečeno da tako treba. Kasnije sam u jednom izveštaju nadzornog tela Vrhovnog suda Republike Srbije pročitao da i predsednik tog tela smatra da je ta praksa bila pogubna za stanje u pravosuđu, ali suštinski, onog trenutka kada je izvršna vlast uspostavila potpunu kontrolu nad pravosuđem, stvari su krenule loše.
Na početku su bile kadrovske promene, deo te priče jeste i kidnapovanje Slobodana Miloševića iz zatvora i bez reagovanja istražnog sudije, bez reagovanja predsednika Okružnog suda, bez reagovanja Vrhovnog suda, svi su ćutali, pognuli glave i time su priznali da izvršna vlast ima vlast nad pravosuđem. Džabe sve ono što su posle neki od njih pokušavali, da se usprave ili da kičmu postave u uspravan položaj, nije vredelo, jer su prvo prećutali i dali su znak da tako može da se radi.
Pre nekoliko dana jedne dnevne novine su objavile podatak o 10 najznačajnijih afera uz konstataciju – samo jedna stigla do utuženja. Mislim da taj članak, neću da pominjem novine da ih ne bi reklamirao, dovoljno govori kako se radi. Nažalost, važnije je u čije će ruke doći predmet, nego da li je tačno to što u predmetu piše i da li će zaslužene krivce dostići zaslužena kazna.
Pomenuću ovih 10 afera, ali pre toga, pošto nisu pomenute, ne mogu a da preskočim tri teme koje su takođe aktuelne, čini mi se za Srbiju, a trebalo bi i za pravosuđe i koje nisu još uvek rešene, a kada će to, kao u onoj dramskoj predstavi o Đekni, ne zna se.
Pre neki dan nam je ministar unutrašnjih poslova pomenuo podatak da su 2003. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Ministarstvo, suštinski i Vlada, sklopili ugovor sa nekim firmama u vrednosti od 98 miliona evra. Posao sklopljen 2003. godine, a čija se realizacija očekuje sada nakon usvajanja Zakona o ličnim kartama. 2003. godine sklopljen, a 2006. bi trebalo da posao počne da se izvršava.
Verovatno su u međuvremenu deo tog posla uradili, verovatno je novac prebačen i nikom ništa. Zanimljivo je da li je i kako moguće na osnovu očekivanog usvajanja Zakona o ličnim kartama sklopiti takav ugovor, a govorimo o 98 miliona evra. Naravno, niko se nije setio da pita da li je to u skladu sa odredbama Krivičnog zakona i da li to predstavlja zloupotrebu službenog položaja.
Drugi primer koji vredi pomenuti, ne smemo ga zaboraviti, jeste primer krađe glasova ovde u parlamentu Srbije, glasanje iz Bodruma, sećate se. Tadašnji predsednički kandidat i kasnije predsednik Srbije i predsednik DS je stalno govorio da će otkriti ko je kriv i odgovoran za tu aferu.
Evo, danas 2006. godine sve smo dalje i dalje od toga, odnosno oni koji su najodgovorniji se ne pominju, ali će zato neki drugi platiti glavom, politički sigurno, a na drugi način ne verujem, jer će se naći način da se i ta afera zatrpa.
Pitam se šta je urađeno sa onim ljudima koji su uveli vanredno stanje u Srbiji suprotno Ustavu Republike Srbije. Čini mi se da Ustav Republike Srbije decidno govori da se vanredno stanje može uvesti samo na delu teritorije i čini mi se da je Ustavni sud Republike Srbije ocenio da je ta odluka Vlade Republike Srbije, odnosno predsednika Narodne skupštine bila neustavna. Do dana današnjeg svi ćute. Izgleda da je stanje u pravosuđu takvo da sve zavisi od funkcije koju neko obavlja i od onoga u čije ruke dođe materijal, odnosno, nažalost, koje je političke pripadnosti, jer to je kod pojedinih ljudi u pravosuđu postalo vrlo značajan argument za odnos prema datom predmetu.
Konkretno, kad se uđe u neke predmete, to se može videti. Dnevni list je objavio 10 afera, pobrojaću vam ih i reći ću koja je došla do utuženja. Ali, zanimljivo je videti koje nisu, a kad se pročitaju koji su ljudi vezani za te afere, onda stvari postaju apsolutno jasnije.
Afere "Aerodrom Beograd", "Energoprojekt", GSP "Beograd", "Janjušević-Kolesar", stečajna mafija, savetnik ministra privrede, slučaj "Mobtel", drumska mafija i "kofer". Jedino je "kofer" stigao do utuženja. Zanimljivo je da "Aerodrom Beograd" gde su i neki bivši ministri, rukovodioci, gde je država u ovim poslovima oštećena u do sada utvrđenom iznosu od 220 miliona dinara stvar stoji i nema naznaka da će se nešto značajnije desiti.
Oko "Energoprojekta" pominje se da je društvena zajednica oštećena za 25,3 miliona dinara. Oko GSP "Beograd" pominje se suma od 200 miliona dinara. Ima tu mnogo toga ali ne bih želeo da sve danas čitam.
Oko "Janjušević-Kolesar", vezano za kupovinu cementare u Popovcu, stvari apsolutno stoje, zašto – to sam Bog zna, ali takvo ćutanje daje nam osnovu za zaključak da stvari jesu političke.
Stečajna mafija – pominje se suma od 22 miliona evra, doduše, to je novo i nije realno očekivati da ovih dana bude sve dostupno javnosti. Nažalost, pojedini mediji više znaju od nas poslanika ili se makar trude da sa ljudima iz pravosuđa detaljno upoznaju javnost, šta se tamo zbiva, jer nije logično da dok postupak traje, mediji objavljuju sadržaj iskaza pojedinaca. Nije logično da se u medijima objavljuje sadržaj presuda, krivičnih prijava. Očigledno da mediji vode glavnu reč. Kada taj medijski pritisak krene, onda stvarno nije lako ni ljudima iz pravosuđa, onima koji korektno i pošteno rade svoj posao, da to izdrže.
Slučaj "Mobtel" – pominje se suma od 13.100.000.000 dinara i "drumska mafija" 15.000.000 evra.
Kažem, jedino je afera "kofer" stigla do utuženja, s obzirom da ona, to se definitivno vidi i zbog načina na koji su mediji obaveštavali, jer čovek sad mora da posmatra stvari malo šire od samog ovog sadržaja, ima i tu političku dimenziju, pa je to, nesporno, bio jedan od glavnih razloga zašto je ovo rešeno.
Postavlja se pitanje šta je sa ovim drugim stvarima, da li stvarno pravosuđe nema načina da ove postupke dovede do kraja, da li je stvarno moguće proceduralno razvlačiti ove stvari do iznemoglosti, da li je stvarno moguće da ovo nikada neće ugledati svetlost dana i da će ih, kao i mnoge druge stvari, prekriti prašina i da će se zaboraviti, dok neki od njih, u tišini svoje sobe ili na nekom od egzotičnih ostrva širom sveta, krckaju evre i dolare koji su nezakonito stečeni.
Ako i postoji neka krupna reč izrečena sa moje strane, verujte mi, pre svega je to izraz nezadovoljstva što vidim da vreme prolazi, a stvari se ne menjaju. Vršimo kadrovske promene, ali značajnijeg poboljšanja nema. Neke stvari apsolutno stoje i ne zna se kada će biti rešene. Pomenuo sam, a govoriću u drugom delu o jednom od frapantnih slučajeva privatizacije, tj. pljačke u Srbiji. Najveća pljačka u Srbiji desila se tokom privatizacije, a pravosuđe je tu ostalo nemo. Zanimljivo je da pravosuđe kada hoće, onda rešava stvari ekspresno. Videćete da je posle istog dana donosio neka rešenja. Pomenuću vam danas i jedan slučaj gde se istog dana reaguje, da bi se proces učinio što zanimljiviji za javnost. S druge strane, kad neće, onda neće, onda ima mali milion proceduralnih razloga da se stvar razvuče.
Da vas podsetim o kakvoj je pljački reč. Hiljadu najboljih preduzeća u Srbiji, ono što je vredelo, prodato je za dve milijarde evra. Devedesetih godina je 49% "Telekoma" prodato za oko 800 miliona evra, a hiljadu najboljih preduzeća za dve milijarde evra. Kako se radilo, verovatno to znaju jedino ove banke u inostranstvu, koje su prebacivale na svoje račune novac od provizije.
Naši sudovi tu ćute. Čast izuzecima, ali je malo onih osporenih procesa privatizacije koji su dovedeni do kraja. Svi ćute, u stvari čekaju političke promene i čekaju neki znak nazovi iz vrha, pa da stvari promene, a ćutanjem im se daje za pravo da tako treba i da se tako, nažalost, radi u Srbiji. To je jedno od osnovnih obeležja stanja u pravosuđu. Na jednoj od poslednjih sednica sam govorio o slučaju preduzeća "Bačka" iz Čonoplje, gde je čovek legalno privatizovao to, ima sva potrebna dokumenta, upisan je u sva državna preduzeća koja su nadležna za taj postupak.
Ovde sam prezentovao to još pre godinu dana, jer se čovek nekoliko puta javljao u našu poslaničku grupu, a logično je da svako od nas poslanika treba da upozna javnost sa zbivanjima vezanim za pojedinačne slučajeve i da javno izgovori ono što mu se dostavlja ovde.
Nekoliko puta sam pomenuo i javno pročitao tvrdnje o umešanosti lokalne vlasti u stanje oko preduzeća "Bačka" iz Čonoplje i kako su lokalne strukture, u vreme DOS-a, donele odluku da se uvede stečaj, kako su donele odluku ko treba da bude stečajni upravnik, kako su predložile sudu da taj i taj, tada iz ove Čankove stranke, bude, čini mi se, predsednik stečajnog veća, kako su lokalne strukture rekle ko je podoban, a ko nije.
Napravljena je vrlo detaljna analiza, verovali ili ne, o stanju u Somboru, i u sudstvu i u tužilaštvu, da su išli poimence i rekli – ovaj je podoban, ovaj nije; ovaj je radio 90-tih godina, ovaj nije; ovaj inklinira socijalistima ili radikalima, ovaj ne; ovaj je odličan demokrata, njega treba protežirati. Inače, taj dokument stoji kod mene u poslaničkoj kancelariji. Čuo sam da je vlasnik preduzeća iz Čonoplje svu tu dokumentaciju dostavio i specijalnom tužiocu.
Verovali ili ne, oni su od "a do š" analizirali svakog čoveka u sudu i Tužilaštvu u Somboru. Bukvalno, rođen tu i tu, završio to i to; dobar, nije dobar; dokazao se, nije se dokazao; da li pripada nekoj stranci ili inklinira. U odnosu na to zaključivali su ko može napred, ko ne može, koga treba sprečiti, koga treba proterati iz pravosuđa i ne dozvoliti mu da dalje radi. To se zna. Zanimljivo je da je, prošli put kada sam pomenuo slučaj tog preduzeća, stigao telegram i od strane opštine i od Sindikata "Nezavisnost", uz puno uvredljivih reči, verovatno uz očekivanje da se i ja, kao narodni poslanik, neću usuditi dalje o tome govoriti. Mislim da za to nema razloga.
U vezi ovog preduzeća moram da pomenem jednu stvar koja je sama po sebi vrlo indikativna. Pročitaću, ovo je dostavio našoj poslaničkoj grupi punomoćnik preduzeća "Bačka" u Čonoplji, advokat gospodin Grujić Miloš. "Nakon pravosnažne odluke o obustavi stečaja Trgovinskog suda u Somboru, preduzeće "Bačka" je zatražilo sudsku zaštitu pred Opštinskim sudom u Somboru" itd. "i po toj odluci je došlo do sudskog izvršenja, gde su ključevi predati organima upravljanja, ali kada su interesne grupe iz lokalne samouprave i dela sudija bile suočene da se sudska odluka mora sprovesti i da se mora poštovati, te da će organi upravljanja bespogovorno stupiti u posed, na gotovo nezabeležen način u našoj sudskoj praksi, na dan izvršenja, 4. maja 2006. godine, oni su sazvali veće Okružnog suda i istog dana doneli odluku da se ukine sprovođenje izvršenja, te istoga dana dostavili izvršnom sudiji takvu odluku, koji je istog dana dostavio, na udaljenosti od 10 kilometara u Somboru, u 14,30 časova, punomoćniku preduzeća, čime je potpuno sprečeno izvršenje koje je započeto i predstavljen nezabeležen presedan u sudskoj praksi".
Moram da vam kažem da je vlasnik ovog preduzeća, gospodin Momčilović dostavio sijaset dokumenata i opštinskom i okružnom tužilaštvu. Zanimljivo je jedno pismo koje opštinski tužilac upućuje okružnom i obaveštava ga o stanju u tom preduzeću. Samo jedna rečenica: "Uz konsultaciju sa okružnim javnim tužiocem u Somboru, u vezi vršenja uviđaja nije ništa preduzimano".
Znači, apsolutno postoji koordinacija šta može, šta ne može, šta treba, a šta ne treba preduzeti. Mislim da su oni ovu dokumentaciju dostavili republičkom tužiocu, jer jedinu nadu imaju od republičkog i specijalnog tužioca. Ljudi cene da, ako je urađeno nešto na zakonit način, o tome treba voditi računa.
Inače, završavam tu, gospodine predsedavajući, o kakvom je značaju ovog pitanja reč, dovoljno govori podatak da to preduzeće ima 2000 hektara najplodnije zemlje – voćnjake, mehanizaciju. Sve je to dovedeno u ekonomski kolaps, zato što, praktično, tri godine vlasnik preduzeća ne može da uđe tamo, a u međuvremenu se obnavlja neka proizvodnja, jer ogroman deo ovog kombinata od 2000 hektara ne radi. Novac se stvara i novac nestaje. Pokušano je uvođenje lažnog stečaja i to nije uspelo.
Uzeo sam ovaj primer samo da vam pokažem kako pravosuđe, kad hoće, može sve, istog dana da spreči da se odluka izvrši, kako može da postoji koordinacija i da se ništa ne preduzima, da opštinski tužilac hladno napiše da je uz konsultaciju dogovoreno da se ništa ne preduzima, a verujte mi, kada se budem javio sledeći put i pomenuo jedan najdrastičniji slučaj privatizacije i pljačke Srbije, videćete šta su sve sudovi uradili, odnosno nisu uradili da to spreče. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući. U ime SPS ću kazati nekoliko reči o kandidatima koji su predloženi za izbor.
Naime, kada je reč o sudijama, SPS će osporiti kandidata za sudiju Okružnog suda u Nišu – Jasminu Jovović i kandidata za sudiju Opštinskog suda u Šapcu – Tatjanu Ilić. Razlozi su ti što predloženi kandidati ne zadovoljavaju uslove da rade ovaj posao. Politički su pristrasni. Jedna od njih nema dovoljno iskustva za obavljanje ovako značajnog posla.
Druga stvar, za vreme mandata jednog od kandidata upotrebljen je falsifikovani potpis predsednika opštine i na osnovu toga su oduzete prostorije SPS-a i rasprodata cela imovina SPS-a, iako je bila u trajnom korišćenju. U radni odnos je primljen sudski izvršitelj, a da nije ispunjavao uslove konkursa, nije imao položen državni ispit. Učestvuje u nasilnom obijanju prostorija SPS-a, to je bila nagrada za "dobro" obavljen posao.
U raznim sporovima u preduzećima naplaćivana je sudska taksa, iako po zakonu nije imala pravo, jer su preduzeća bila u blokadi, radnici su primali najniže zarade. U sporovima je taj kandidat koristio nalaze pojedinih veštaka, podatke Republičke uprave javnih prihoda, krajnje subjektivno.
Kada je reč o tužiocima i zamenicima tužioca, pored onih koji su osporeni, SPS osporava kandidate za zamenika tužioca u Kraljevu, u Novom Pazaru i u Vrbasu, iz razloga što su apsolutno u dosadašnjem radu pokazali da su politički pristrasni i da nemaju onu dozu profesionalnosti i potrebne objektivnosti da bi mogli obavljati ovako odgovoran posao.
Da kažem još nekoliko reči o najvećem slučaju pljačke u istoriji moderne Srbije, koji je urađen uz saglasnost sudstva u Srbiji, direktno po diktatu države i koji pokazuje, u stvari, ono što sam pokušao u prvom izlaganju da dokažem, da, kada je uspostavljena supremacija izvršne vlasti nad pravosuđem, onda je bilo dozvoljeno da se radi sve.
Inače, najveći slučaj pljačke u modernoj istoriji Srbije, vezan za način privatizacije, jeste privatizacija "Sartida".
Podsetiću da je hiljadu najboljih preduzeća prodato za dve milijarde dolara, a 49% "Telekoma" je 90-tih godina prodato za oko 800 miliona dolara. To samo po sebi dovoljno govori: 1000 preduzeća dve milijarde dolara, a jedno preduzeće, 49% jednog preduzeća za oko 800 miliona dolara.
Kako je rađena privatizacija? Mislim da ovaj slučaj "Sartida" najbolje pokazuje kako je rađena privatizacija u Srbiji. Možda "Sartid" i nije dovoljno dobar obrazac, ali pokazuje bukvalno kako je država funkcionisala i šta su sudovi radili.
"Sartid" je prodat za 21,3 miliona dolara, iako je Ekonomski institut iz Beograda procenio vrednost "Sartida" na 57,645 miliona dolara. Razlika je oko 35-36 miliona dolara.
Država je oprostila kupcu "Sartida" milijardu i 700 miliona dolara obaveza. Tih milijardu i 700 miliona dolara obaveze platiće Srbija, tj. građani, tj. svi mi. Platiće tako što će Republika Srbija, ova vlada, čak ima izjava u tom pravcu da ova država nikada neće postati članica EU dok ne izmiri, pored svih ostalih nameta koji nam se postavljaju, i obaveze prema potražiocima imovine "Sartida".
Ovde se pominje jedan austrijski konzorcijum koji potražuje preko 110 miliona dolara. Pominju se i neke druge firme iz Nemačke i slično.
Znači, dok te obaveze država ne izmiri, mimo Mladića, mimo cele ove priče koja ovde ima apsolutnu političku dimenziju i jeste jedan vid pritiska i ucene Srbije, nema ulaska u EU.
"Sartid" je prodat na način gde su direktno saučesnici bili ljudi iz pravosuđa i sudova. Savet za borbu protiv korupcije objavio je detaljan izveštaj, koji se mnogo ne čita ili makar ne javno, a dobro bi bilo da ga pročitamo svi zajedno, jer on govori kako je sud radio i šta je uradio da bi "Sartid" bio ovako prodat.
Pošto je to veoma obimna materija, ima nekoliko desetina stranica, pročitaću samo onaj zaključak, vezano za sud i za grube povrede zakona.
Citiram: "Da je sud, zloupotrebama svojih ovlašćenja, propustio da sprovede stečajne radnje koje su se morale sprovesti i pre donošenja odluke o prodaji stečajnog dužnika".
Inače, da znate, "Sartid" je izuzet iz nadležnosti Trgovinskog suda u Požarevcu i prebačen je u nadležnost Trgovinskog suda u Beogradu i onda se dešavalo što se dešavalo, i umesto za procenu vrednosti od 57 miliona dolara, "Sartid" je neposrednom pogodbom, bez bilo kakve licitacije i bez javnog nadmetanja, prodat za 21,3 miliona dolara.
"Sud je uradio da je imovina stečajnog dužnika u postupku stečaja bila potpuno nezaštićena, što znači da se ne zna, niti će se ikada saznati šta je sve bila imovina stečajnog dužnika i da li je predata kupcu ili je neka imovina prisvojena i od koga, te je sud radio tajno, jer nije javno oglasio prodaju stečajnih dužnika neposrednom pogodbom, kako bi kupovina bila dostupna svim zainteresovanim licima; da je kupovina nameštena određenom kupcu za određenu cenu, bez ikakve pogodbe; da su prava poverioca povređena, jer su poverioci onemogućeni da ostvare svoja prava predviđena Zakonom o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, da se steknu uslovi da se potraživanja naplate u povoljnijem iznosu.
Sud je prekršio prava poverilaca iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, pravo na zakonito i pravično suđenje u građanskim stvarima, kao i pravo iz člana 1. Protokola I Evropske konvencije o ljudskim pravima – pravo na mirno uživanje imovine, jer se imovina poverioca nalazi u stečajnom dužniku.
Prodaja "Sartida" i zavisnik preduzeća u postupku stečaja izaziva osnovanu sumnju da je u pitanju klasičan slučaj korupcije u koju su uključeni najviši organi izvršne i sudske vlasti, koji su zloupotrebili svoj položaj. Oni su omogućili jednoj stranoj firmi da stekne privilegovani položaj i time ostvari veliku protivpravnu dobit.
Ta firma je svesno ušla u igru, što se vidi iz sukcesivnih koraka, izražavajući navodnu želju da pomognu preduzećima koja se nalaze u velikim teškoćama, a u stvari, tražeći privilegovan položaj, čime bi se ostvarila ključna prednost u odnosu na potencijalne takmace u procesu privatizacije (videti ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji, inače, postoji; predlog stečajnog upravnika, pismo i rešenje suda. Sve to u prilog ovom materijalu). Oni su tražili i dobili nešto što im ne može nikada pripadati u sistemu vladavine prava: zaštitu izvršne vlasti od mogućih akcija sudske vlasti".
Sada ćete da vidite ko je umešan u te poslove. "Dogovor ministra Vlahovića sa privilegovanim kupcem, u koji je bio sve vreme uključen premijer i koji je dobio potvrdu cele Vlade i Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo, izveden je na štetu države, tj. svih građana ove zemlje. Prema svim indikacijama, prodajna cena od 21,3 milijardi dolara je veoma niska. Ekonomski institut je procenio vrednost ne samo investicionog kapitala matičnog preduzeća "Sartid" na 57,645 miliona dolara, nego i vrednost ostalih preduzeća u ostalom sistemu".
Još jedan detalj: "Sa druge strane, kupac je oslobođen plaćanja zaostalih dugova, neutvrđen je iznos, mada se u medijima spominje cifra od 1,7 milijardi dolara". Ovo je najdrastičniji i najveći slučaj korupcije u Srbiji, o kome se ćuti. Ovo je urađeno u samom vrhu države i zbog toga što je urađeno u samom vrhu države, zbog toga se i ćuti.
Kao što sam rekao, kada je kidnapovan Milošević i kada je istražni sudija ćutao, kada je predsednik Okružnog suda ćutao, kada je predsednik Vrhovnog suda ćutao, uprkos povredama i zakona koji reguliše to pitanje i uprkos odredbama Ustava Republike Srbije, onda su morali da ćute i za ovo.
To je ono što ja kažem, kad nisu imali kičmu tada, onda nema potrebe da nam javno dele lekcije i pričaju o tome kako pravosuđe treba da izgleda, samo im treba malo više prostora, malo više ovlašćenja i para, onda će da teče med i mleko.
O kakvom je slučaju korupcije reč potvrđuju i navodi izneti u jednom nedeljniku, gde se citira izjava našeg ambasadora u Americi, to je bio ambasador SCG.
On je u izjavi časopisu "Pittsburgh post-gazette", izjava koja nikada nije demantovana, rekao da je "Sartid" kupio američki "U.S. Steel" za 33 miliona dolara (pazite razliku u ceni: 21,3 i 33 miliona dolara), od kojih 23 miliona u gotovini, šest miliona za proviziju, za transakcijske takse i četiri miliona dolara za zbrinjavanje zaposlenih.
Nikada nisam čuo da neko pominje šest miliona za transakcije, a i pitanje je da li je ovih četiri miliona za zbrinjavanje zaposlenih ikada ušlo u "Sartid". Tu je naš kolega poslanik Branče Stojanović, on je iz Smedereva i mislim da je vrlo kompetentan da Narodnoj skupštini i građanima Republike Srbije kaže da li je taj novac ikada došao u "Sartid". Znači, ova izjava nikada nije demantovana, ali je posle nastalo ćutanje.
Kada sam rekao da je država oprostila 1,7 milijardi dolara, to ćemo morati svi mi da platimo i nema ulaska u Evropsku uniju dok se te obaveze ne regulišu.
To se tvrdi i od strane drugih ljudi koji su se bavili ovom materijom, jer austrijski konzorcijum i druge firme koje su ulagale i imale poslovnu saradnju sa Sartidom neće se odreći svojih para nikada i naplatiće ih, ali ćemo svi to platiti preko svog džepa jer je država odlučila neposrednom pogodbom da proda preduzeće daleko ispod njegove cene.
Inače, stručnjaci cene da je vrednost ovog preduzeća oko 600 miliona dolara, da je praktično prodat po 30 puta nižoj ceni i verovatno otuda ova visoka provizija od šest miliona dolara koju niko i ne pominje.
Inače, kada se nemački savezni ministar za privredu interesovao o sudbini Sartida i o svojim zahtevima, citiram iz NIN-a "Kratko i hladno je odbijen od strane šefa kabineta predsednika Vlade Republike Srbije", tada Nemanje Kolesara i sada možete videti potvrdu ovih reči i kako je sve to teklo.
Za ovu današnju tačku dnevnog reda uzeo sam primer Sartida, a ovakvih primera ima na stotine i stotine jer je hiljadu najboljih preduzeća prodato za dve milijarde evra, a novac između stvarne cene i one po kojoj su ta preduzeća prodata završio je na tajnim računima u bankama na Egzotičnim ostrvima, jer ova provizija nije deo nekog budžeta Republike Srbije nego se slila na privatne račune.
Primer tri cementare koje su prodate, sve tri, za manju vrednost nego što je 1998. godine bilo nuđeno za jednu od njih takođe potvrđuje ove navode. Ova cementara u Novom Popovcu je predmet istrage, ali još uvek se nije došlo do kraja vezano za to šta se konkretno zbivalo.
Znači, imali smo jednu par ekselans pljačku na delu i ćutanje državnih organa, kao i direktnu pomoć sudova da jedna ogromna pljačka bude izvršena.
Šta posle toga reći? Da pojedini ljudi iz pravosuđa časno obavljaju posao, ali da ima onih koji rade loše i na štetu države. Takvima treba onemogućiti da budu u pravosuđu, a vrednima, poštenima i pametnima koji stvarno poštuju zakon i ovu državu i spremni su da doprinesu izgradnji institucija, njima dati podršku da taj posao obavljaju što duže i što bolje, u interesu Republike Srbije.
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, SPS pozdravlja svaki napor Vlade Republike Srbije i svakog državnog organa da se jedinicama lokalne samouprave obezbede potrebna sredstva za funkcionisanje, odnosno da lokalna samouprava može na adekvatan način da izvrši sve svoje obaveze, vezano za poslove koje joj zakon propisuje.
Mislimo da je dobro što će se doneti ovaj zakon o finansiranju lokalne samouprave, iz prostog razloga što će se na ovaj način preraspodelom sredstava objektivno poboljšati položaj jednog velikog broja opština u Srbiji i time dati mogućnost da opštine bolje funkcionišu i građani budu zadovoljni.
Ovo govorim, ne bez razloga, jer lokalna samouprava ima to svojstvo da je prvi i osnovni nivo na kome građani, da tako kažem, osećaju uticaj države, ne znajući da je to lokalna samouprava i možda u velikoj meri ne razumevajući razliku između jednog i drugog; oni svoj odnos prema državi i formiraju primarno zavisno od načina funkcionisanja lokalne samouprave i znaju često da daju ocene o državi, govoreći suštinski o lokalnoj samoupravi.
Zato je važno da lokalna samouprava ima potrebna finansijska sredstva, jer je obim poslova koje Zakon o lokalnoj samoupravi pripisuje opštinama izuzetno veliki.
Reč je o velikom broju složenih poslova i pitanje je koliko opštine u Srbiji mogu da odgovore tom poslu.
Ovo govorim jer postoji velika razlika u ekonomskoj razvijenosti opština u Srbiji, odnosno jedinica lokalne samouprave, jer negde gde ima novca, ima ga jako malo, troši se na kašičicu, a negde novca ima u izobilju, troši se na svakojaki način, a ja ću posle govoriti o nekim primerima rasipanja novca na nivou lokalne samouprave.
Negde, verovali ili ne, ima predsednika opština koji imaju veća primanja od narodnih poslanika.
Primera radi, ministar je malopre pomenuo jednu od opština koja uvećava prihod; pre dva i po meseca, kada sam bio kod svojih kolega stranačkih, oni su mi saopštili podatak da, primera radi, predsednik opštine u Vladimircima prima izuzetno visok lični dohodak, veći nego što su primanja poslanika.
Ovo govorim zato što se unutar tog sistema dešavaju čudne stvari i o tome treba voditi računa i govorim iz razloga što bih želeo da ministar, kada bude našao vremena, odgovori nama poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije da li Ministarstvo finansija ima neke podatke o tome koja su primanja predsednika opština ili predsednika SO, da li postoji taj podatak, s obzirom da govorimo o finansijskim stvarima, o funkcionisanju lokalne samouprave, da li postoji neki pokazatelj kako se kreće, koji je dijapazon primanja predsednika opština.
Bilo bi zanimljivo takođe čuti koliko primaju direktori javnih preduzeća u opštinama, da čujemo i kako to funkcioniše, odnosno koji je to obim njihovih sredstava, da bi se videlo da li baš svi dele sudbinu lokalne samouprave koju predstavljaju ili imamo slučaj, kao što je to obično, da u nerazvijenim lokalnim samoupravama nema sredstava za funkcionisanje lokalnih samouprava, a zato ima za predsednika opštine i slično.
Moram da vas podsetim da Zakon o lokalnoj samoupravi... Znači, ovde je meni poenta, a ministar je vrlo detaljno govorio o preraspodeli sredstava, a ja bih želeo da skrenem pažnju na jednu drugu dimenziju, na efekat ovog zakona, odnosno da li ima dovoljno sredstava i posle ove preraspodele, za funkcionisanje lokalne samouprave kako to treba.
Znate kako, država bi trebalo, ne kažem, mi socijalisti smatramo da treba, ali ovde je reč o tome da bi država morala preraspodelom da omogući isti nivo usluga na nivou lokalne samouprave za svakog građanina Srbije, nezavisno od opštine gde se rodio, živi i radi.
Ne možemo dozvoliti ili bar ne bi trebalo, to pojedinci i političke stranke mogu, ali država ne bi smela da dozvoli da ta ekonomska nerazvijenost utiče na kvalitet života građana.
Postavlja se logično pitanje da li svi građani u Republici Srbiji imaju isti nivo usluga, vezano za obrazovanje, zdravstvo, kulturne potrebe, kvalitet predškolskih ustanova, da li se finansiraju neki poslovi u lokalnoj samoupravi i u kojoj meri.
Ovo pominjem zato što Zakon o lokalnoj samoupravi vrlo detaljno i opširno govori o poslovima lokalne samouprave. Samo ću pomenuti nekoliko, primera radi, opština ima obavezu da uređuje i obezbeđuje obavljanje poslova koji se odnose na izgradnju, rekonstrukciju, održavanje, zaštitu, korišćenje, razvoj i upravljanje lokalnim putevima; osniva ustanove u oblasti osnovnog obrazovanja, kulture, primarne zdravstvene zaštite, fizičke kulture, sporta, dečije i socijalne zaštite; organizuje vršenje poslova u vezi sa zaštitom kulturnih dobara od značaja za opštinu; organizuje zaštitu od elementarnih i drugih većih nepogoda; donosi osnove zaštite poljoprivrednog zemljišta; uređuje način korišćenja i upravljanja izvorima; uređuje, odnosno obezbeđuje obavljanje i razvoj komunalnih delatnosti, što je izuzetno važno, prečišćavanje i distribuciju vode, proizvodnju i snabdevanje toplom vodom, gradski prevoz, prigradski prevoz, održavanje čistoće u gradovima, naseljima, održavanje deponija, uređivanje i održavanje i korišćenje pijaca, parkova, zelenih površina, javnih parkirališta, javne rasvete, određivanje i održavanje grobalja, kao i druge organizacione i materijalne uslove za njihovo obavljanje.
Pomenuo sam samo nekoliko od poslova, a verujte, ima ih mnogo, pobrojano je 35 obaveza lokalne samouprave. Postavlja se logično pitanje da li će ovom preraspodelom sredstava, koja je dobra, biti dovoljno sredstava za funkcionisanje lokalne samouprave.
Ovo govorim i u kontekstu jednog drugog zakona koji je donet 1995. godine, Zakona o nedovoljno razvijenim područjima Republike Srbije za period do 2005. godine. U tom zakonu su kao nedovoljno razvijene opštine pobrojane, između ostalih: Bujanovac, Petrovac, Golubac, Ražanj, Bojnik, Žagubica, Bosilegrad, Medveđa, Kučevo, Gadžin Han, Mali Zvornik, Osečina, Mionica, Sjenica, Crna Trava, Krupanj, Prijepolje, Ljubovija, Rekovac, Leposavić, Vlasotince, Merošina, Trgovište, Surdulica, Lebane, Babušnica, Kuršumlija, Blace, Brus i Žitište.
Među njima najnerazvijenije opštine tada, evidentirano u zakonu, jesu Preševo, Žitorađa, Bujanovac, Bojnik, Gadžin Han, Bosilegrad, Medveđa, Tutin, Crna Trava, Trgovište, Žagubica i Kuršumlija. Pošto se ovde govori o kriterijumima i o delovima opština koje treba razvijati i slično, zakon kao zakon vrlo je detaljan, voleo bih da čujem, ako je moguće, da li je u toku 10 godina bilo prelaska ovih opština iz jedne u drugu kategoriju, iz najnerazvijenijih u nedovoljno razvijene ili u one koje se ne smatraju nedovoljno razvijenim opštinama.
Mislim da bi to bilo interesantno čuti ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije baš danas kada govorimo o finansiranju lokalne samouprave i ministar će verovatno odgovoriti na to.
Zapazio sam jednu za mene čudnu stvar, a verovatno ministar ima logičan odgovor na to, ali za mene je čudno. U ovom dokumentu koji smo danas dobili u Narodnoj skupštini Republike Srbije u Predlogu zakona o finansiranju lokalne samouprave, gde se govori o postojećem sistemu i novim rešenjima, video sam da je za tri opštine koje spadaju u najnerazvijenije zadržan isti nivo sredstava: Crna Trava, Surdulica i Žagubica.
Moram reći da je za mene to čudno. Ja odgovora logičnog nemam, zato i postavljam ministru, jer ne verujem da su oni uspeli da naprave neki značajniji pomak u ekonomskom razvoju u proteklih 11 godina od početka primene ovog zakona. Ne verujem da je situacija u tim opštinama dobra.
Kako se sve opštine razlikuju, pomenuću i podatke koji su pre neki dan objavljeni u jednom dnevnom listu. Primera radi, prosek neto zarada u Srbiji je sada 19.670 dinara. Šest najviših proseka u Srbiji su: Beočin 28.500, Kosjerić 27.100, Lajkovac 26.000, Apatin 25.600, Beograd 25.000, Vršac 23.600. Šest najnižih proseka u Srbiji su: Svrljig 6.900, Bela Palanka 7.300, Leskovac 7.300, Bojnik 8.000, Vlasotince 8.200 i Medveđa 8.600. Mislim da ove podatke vredi pomenuti, jer oni govore o stanju u lokalnim samoupravama.
Inače, generalno lokalna samouprava ima brojnih problema. Mislim da je i postojeći Zakon o lokalnoj samoupravi napravio sijaset problema sa stanovišta funkcionisanja lokalne samouprave.
Postojećim Zakonom o lokalnoj samoupravi stvorili smo jedan različit sistem, ako se to može nazvati sistemom, u lokalnoj samoupravi: stvorili smo jedan mini predsednički sistem na lokalnom nivou, čoveka prvog, većinski izabranog, i imamo izabrane odbornike po proporcionalnom izbornom sistemu.
Praktično smo učinili da predsednik opštine ima velike ingerencije, da u slučaju kada ne postoji saglasnost stranačka u skupštini opštine i predsednika, onda to dovodi suštinski do nefunkcionisanja lokalne samouprave.
Onda se, verovali ili ne, dešava da predsednik opštine, kao neko ko je po zakonu nadležan da raspolaže budžetom, jednostavno iz stranačkih razloga, s obzirom da je on naredbodavac za izvršenje budžeta po članu 41. Zakona o lokalnoj samoupravi, ne želi da stavi svoj potpis i da se novčana sredstva prenesu za funkcionisanje lokalne samouprave. Ali, i to je Srbija. To samo govori koliko ima problema u lokalnoj samoupravi i da ovaj postojeći zakon treba menjati.
Na kraju krajeva, videli ste i ove serije ponovnih raspisivanja izbora na lokalnom nivou, bilo da je reč o predsedniku opštine ili o raspuštanju skupštine opštine usled neuspele inicijative, pa raspisivanje izbora za odbornike skupštine opštine, to govori da ne valja Zakon o lokalnoj samoupravi.
To jeste deo ove priče i danas ga samo treba pomenuti. Ne valja Zakon o lokalnoj samoupravi i treba ga menjati kao i zakon o lokalnim izborima, jer suštinski, dok se odvijaju izbori, bilo za predsednika, prvo šest meseci traje kampanja za izbore za predsednika opštine, pa ta inicijativa ne uspe, pa onda još nekoliko meseci za skupštine opštine za odbornike, a za to vreme lokalna samouprava propada i građani trpe.
Da ne pominjem da je umanjena i uloga građana u lokalnoj samoupravi, da su ti oblici neposrednog učešća građana u vršenju poslova lokalne samouprave apsolutno stavljeni u drugi plan, da je uloga odbornika praktično svedena na glasačku mašinu, da je polazeći od analogije koja je napravljena u vezi sa odlukom Vrhovnog suda da mandati pripadaju poslanicima to preneto i na lokalni nivo.
Tako su se pojedini odbornici u skupštinama opština, nezavisno od toga što su predloženi od strane stranaka i političke stranke su vodile kampanju za njihov izbor, sa časnim izuzecima, zbog ove odluke Ustavnog suda, pojavili kao vlasnici svog mandata, prešli na neku stranu i izazvali haos u funkcionisanju lokalne samouprave.
To je objektivno sijaset problema. Još kada dodate da li ima dovoljno sredstava, onda možete videti kako je teško građanima na nivou lokalne samouprave, pogotovo ako žive u nekoj ekonomski nedovoljno razvijenoj opštini.
Treba pomenuti još jednu stvar. Pitao sam gospodina ministra da li ima podatke o primanjima predsednika opština i direktora javnih preduzeća. Bilo bi takođe zanimljivo čuti koliko je povećan broj zaposlenih u lokalnoj samoupravi od 2000. godine pa naovamo.
Mi smo imali jednu medijsku kampanju do 2000. godine od strane tadašnje opozicije da treba stvoriti jedan funkcionalan sistem koji treba da ima optimalan broj zaposlenih. To je suštinski bio poziv da se smanji broj zaposlenih, da bi lokalna samouprava bila dostupna građanima, da bi građani mogli učestvovati u vršenju poslova lokalne samouprave, da bi njihove inicijative mogle biti prihvaćene. Formalno i govorno sve je bilo usmereno ka nekim boljim rešenjima.
Posle septembarskih izbora, lokalnih, 2000. godine, kada je tadašnja opozicija u velikom broju opština postala vlast, desilo se da je ogroman broj tih opština primio najmanje jednu trećinu tih ljudi.
Verujte mi, kada se pogleda broj zaposlenih na nivou lokalne samouprave, prema podacima koje posedujemo, teško je naći opštinu koja nije najmanje za jednu trećinu povećala broj ljudi. I oni će se finansirati iz ovih sredstava. To govori samo po sebi i o načinu rada lokalne samouprave. Svi su požurili da zaposle svoje prijatelje, rođake i ostale, ne vodeći računa o ostalim zadacima koje lokalna samouprava ima.
Ministar nam je ovde pomenuo, u okviru prihoda lokalne samouprave, da i porezi na imovinu prelaze u nadležnost opština, odnosno neće više biti to preneta sredstva, nego će biti izvorna sredstva, i ministar nam je rekao da postoje stope od - do. Verujte mi ministre, ako ne budem u pravu, ja ću se javno izviniti predsednicima opština, ali verujte mi da će svi iskoristiti ono - do. Svi će uzeti maksimalnu stopu koju zakon dozvoljava da bi povećali stopu poreza na imovinu, jer će to uvek obrazlagati da lokalna samouprava nema dovoljno sredstava i da su sredstva uvek potrebna za funkcionisanje lokalne samouprave.
Ovo govorim zato što i u tom delu ima brojnih anomalija. Vi znate, primera radi, u Beogradu ima opština u kojima su pojedine ulice proglašene ekstra zonom, i to ne dovodim u pitanje. Unutar toga se dešava jedna nelogična stvar – da za zgrade, kuće, stare, verujte mi i neke straćare koje su u tim ulicama, ti ljudi koji su vlasnici stanova, tih nepokretnosti plaćaju ogroman porez na imovinu.
Znajući kako funkcioniše lokalna samouprava, ali neka budem ja u krivu, onoga trenutka kada počne preuzimanje ljudi iz poreske uprave i kada zakon bude stupio na snagu u tom delu, svi će reći da su ta sredstva potrebna za funkcionisanje lokalne samouprave. I ne samo kod tog poreza, nego i drugih poreza. Gde god postoji ta mogućnost od - do lokalne samouprave će koristiti onu najveću moguću stopu, jer sredstava lokalne samouprave nikad dosta.
Ako pogledate suštinski kako funkcioniše lokalna samouprava i ponašanje pojedinih predsednika opština, njih interesuje samo nekoliko stvari: što više para, što duži mandat i što veća vlast. Sve ostalo je u drugom planu, jer to su tri stvari koje svakog predsednika opštine ili ogroman broj predsednika opštine zanimaju.
Kad je reč o finansiranju objekata na nivou lokalne samouprave, e onda se traži pomoć Republike, onda treba ministarstvo odgovarajuće, jer ima i ranije započetih objekata, postoje određeni kriterijumi, ministarstvo nije u situaciji da odgovori zahtevima svih opština i onda se opštine na različite načine dovijaju i onda će tu biti svega i svačega.
Kada sam govorio o neracionalnom načinu trošenja sredstava, evo uzeću primer Beograda, pored ovih kriterijuma o kojima je govorio gospodin ministar.
Gospodine ministre, mislim da treba ovde da obratite pažnju na jedan mali detalj koji smo videli ovde u Beogradu, da je, nažalost, kada je reč o finansijama u Beogradu funkcionisao jedan nevidljivi kriterijum koji se zove politički kriterijum. Kada su se dešavala zbivanja u opštini Surčin pre nekoliko meseci, primera radi, imali smo situaciju da je službenik Skupštine grada, na nagovor čelnika Skupštine grada, obustavio prenos novca Skupštini opštine Surčin i nekoliko meseci zaposleni nisu primali sredstva.
Ili, kada je reč o godišnjoj količini novca koju dobijaju lokalne samouprave, primetili smo da, primera radi, pojedine opštine u Beogradu u kojima socijalisti participiraju u vlasti dobijaju manje sredstava iz godine u godinu, što je nenormalno, jer po pravilu se svuda povećava obim finansijskih sredstava; drugo je pitanje da li su ta sredstva dovoljna, a kamoli kada se smanje potrebna finansijska sredstva.
Što se tiče načina trošenja novca, pa evo, kada izađete ispred Skupštine ovim trotoarom do Slavije videćete gazeći po njemu da je potrebna njegova rekonstrukcija, a pravljen je pre dve godine, uz tvrdnju da će to trajati 100 godina. Naravno, neko je to, da kažem, debelo naplatio i opet će se to renovirati i opet će se novac trošiti.
Pomenuo sam više puta način rada, odnosno da se i u Fondu za građevinsko zemljište Skupštine grada Beograda u završnim računima pojavio manjak od 8 - 9 miliona evra. Ima izvođača na nivou lokalne samouprave koji dobijaju poslove bez obzira kako rade. To što zazidaju prostor za liftove, to što se sruši deo objekta koji su napravili, što prokišnjava, što, primera radi, predškolske ustanove ne rade mesecima, to nikog ne interesuje, jer to je nažalost ta mogućnost da se raspolaže novcem kako se želi i onda se on naravno koristi u potpuno druge svrhe.
Još jedno pitanje. Gospodine ministre, meni je jasno, više puta ste pomenuli Stalnu konferenciju gradova i opština, ali ako je već zakon predvideo formiranje komisije za finansiranje lokalne samouprave onda bi bilo logično da svih pet predstavnika iz Stalne konferencije budu predstavnici lokalne samouprave. Ne, tamo piše tri. Oprostite, ne mora, bilo bi logično, ako Stalna konferencija gradova i opština okuplja predsednike opština onda bi bilo logično da svih pet budu predsednici opština; ko je to, neka konferencija izabere.
Ovde se kaže tri, zašto se ostavlja prostor da dvojica ljudi budu neko ko ne predstavlja lokalnu samoupravu izvorno? Jer, ako ministarstvo, ako Vlada imenuje pet predstavnika, logično je da tih pet predstavnika neće biti predstavnici lokalne samouprave, biće ljudi koji znaju kako funkcioniše lokalna samouprava, ali neće biti predstavnici lokalne samouprave; onda bi bilo potpuno logično da tih pet predstavnika koje imenuje Stalna konferencija gradova i opština budu predsednici skupština opština ili skupština gradova.
Logično, moj kolega Hrane Perić je podneo jedan amandman, čini mi se da bi bilo logično da među tih pet bude jedan predstavnik iz onih nedovoljno razvijenih opština. Mislim da bi to unapredilo ceo ovaj sistem koji se pokušava stvoriti, a čini mi se i da je potpuno logično ovo na šta ja skrećem pažnju.
Dakle, na samom kraju, dobro je da ovaj zakon bude predmet rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srbije, dobro je da dođe do preraspodele sredstava. Suštinsko pitanje koje mi socijalisti postavljamo, dajući podršku ovom zakonu, jeste da li će ta preraspodela sredstava biti dovoljna za funkcionisanje lokalne samouprave?
I, molio bih gospodina ministra da u toku ili na kraju rasprave o ovom zakonu, ako je moguće, objasni ove stvari vezane za finansijska sredstva za Crnu Travu, Žagubicu i Surdulicu, s obzirom da je reč o nerazvijenim opštinama, a po ovom novom modelu oni ne dobijaju ni dinara sredstava više u odnosu na prethodna rešenja, a čini mi se da je ovim opštinama i te kako potrebno. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, gospodo predlagači, koleginice i kolege narodni poslanici, evo ja ću u ime SPS reći nekoliko reči o današnjoj tački dnevnog reda i, za razliku od predlagača, malo šire sagledati ceo problem vezan za privatizaciju.
Naime, strateški interes SPS jeste da privatizacija u Srbiji, ako je to moguće, a mi ćemo učiniti sve da to tako bude, bude pravedna i da što širi krug ljudi dođe do akcija koje će vredeti. Jer, sprovesti privatizaciju gde će se ogromna vrednost na različite načine preliti u privatne džepove, za male novce pojedini ljudi postati vlasnici ogromne imovine, a samim tim posle uticati na život ljudi na drugačiji način ili da ljudi, građani Republike Srbije, dobiju akcije koje neće vredeti, samo po sebi nema smisla.
Zato smo zainteresovani za svaku inicijativu koja vodi u pravcu ili koja otvara temu kako da što širi krug ljudi građana Republike Srbije dođe do akcija koje će imati svoju vrednost.
Ne mogu a da ne pomenem da je SPS krajem devedesetih godina imala Zakon o privatizaciji, čija je suština bila da zaposleni u preduzeću budu vlasnici preko 50% akcija. Taj zakon je 2000. godine ocenjen kao loš, donet je drugi, znamo već kakav, na osnovu tog zakona je sprovedena i privatizacija, po našem mišljenju jako loša.
Izmenama i dopunama tog zakona, moram reći na inicijativu SPS, Vlada je prihvatila da podnese amandman koji je davao mogućnost da zaposleni budu vlasnici akcija u javnim preduzećima do 30%. To je nešto što postoji, što je činjenica.
Naš interes jeste da država vodi računa o svim elementima vezano za život građana Republike Srbije, a javna preduzeća imaju i te kako značaja za život građana Republike Srbije. Ne želimo da govorimo samo o privatizaciji jednih preduzeća ili o jednoj kategoriji zaposlenih.
Ne mogu, a kad god se pomene priča o privatizaciji, da ne pomenem šta je učinjeno u Srbiji u proteklih nekoliko godina. Dve hiljade najboljih preduzeća, tvrde najboljih, prodato je za dve milijarde evra. Primera radi, sredinom devedesetih godina, u vreme kada su socijalisti vršili vlast, 49% Telekoma, jednog dela jednog javnog preduzeća, prodato je za 1.536.000.000 maraka i to je tada da kažem od velikog broja ljudi doživljeno kao katastrofalno.
Sada bi mnogi želeli da tako bude, ali tako nije, jer su se u međuvremenu desile neke druge okolnosti koje su potpuno promenile i pristup ovom pitanju i to treba znati. Na kraju krajeva, ni ova inicijativa ne bi bila na dnevnom redu Narodne skupštine Republike Srbije da nije ovog Ustava koji mnogi osporavaju, a koji je opet donet u vreme socijalista.
Ovo govorim zato što treba biti veoma pažljiv kada se govori o bilo kojoj temi i ne treba nama ovde u Narodnoj skupštini, bar ja tako mislim, suviše politike, politizacije, ucena ili neke vrste pritiska. Čini mi se da su narodni poslanici Republike Srbije dovoljno odgovorni ljudi i dovoljno edukovani da mogu da razumeju svaki zakon, ali i da vode računa o interesima građana Republike Srbije.
Voleo bih u toku rasprave, ukoliko je bude, da čujemo od predlagača o kojoj vrednosti akcija je reč, šta to konkretno znači, pod uslovom da ovaj koncept bude prihvaćen i primenljiv u praksi, šta će on suštinski značiti.
Bez mi, vi, oni, ovi, jer država ima svoj interes, građani opet misle da neke stvari treba rešiti ovako ili onako. Možda su u pravu, možda nisu u pravu, ali šta ćete, i to je život.
Mislim da država ima nekoliko zadataka vezano za privatizaciju svih preduzeća, ne samo javnih, a to je, ako je reč o preduzećima gde je većinski vlasnik, da spreči po svaku cenu njihovo dalje obezvređivanje, po svaku cenu.
Čini mi se da država nije dovoljno aktivna da reaguje kod onih preduzeća gde je većinski vlasnik, a gde se ona sistematski upropaštavaju. Navešću posle nažalost jedan primer, jer ne volim da navodim negativne primere. Kamo sreće da ima ovih drugih pozitivnih, ali i to je briga o građanima i o nekim zaposlenima.
Kad je reč o javnim preduzećima, moram reći da je stav SPS, mi cenimo da država mora da bude većinski vlasnik akcija javnih preduzeća. Zašto?
Iz prostog razloga što kroz javna preduzeća država utiče, i te kako, na standard života, koliko god se to nekom sviđalo ili ne sviđalo, na standard života. I direktno ili indirektno utiče i na privredne tokove u društvu, i o tome se mora voditi računa.
Nismo zaslepljeni idejom kako samo doći do akcija, pa sutra neko drugi da proda, pa da neko drugi onda određuje sudbinu i Srbije i zaposlenih.
Pa nisu ludi ni drugi u svetu kada vode računa o tome da u pojedinim javnim preduzećima, znači ne u svim, koja imaju strateški značaj i koja su od suštinske važnosti za sudbinu i države i građana država bude većinski vlasnik. I to je nešto o čemu treba voditi računa.
Pomenuo sam primer ovih društvenih preduzeća. Ova rasprava i jeste za mene povod da se o tome nešto progovori.
Naime, naša poslanička grupa SPS dobila je dokumentaciju o 12 preduzeća koja su ušla u proces restrukturiranja, pripreme za privatizaciju i sticajem nekih okolnosti oni su vezani za jedno društveno preduzeće, "Centrotekstil", gde je država vlasnik 97% vrednosti.
Imaju određeni problem i smatrali su sasvim logičnim da se obrate poslaničkim grupama, u ovom slučaju nama, da im pomognemo putem javnosti i korišćenjem ove skupštinske govornice, da i oni dođu do nekih para, odnosno da u privatizacije koja sledi što više zaposlenih dođu do akcija koje vrede.
Zato su me zamolili da u ime poslaničke grupe SPS javno postavim nekoliko pitanja i to ovom prilikom činim.
Zašto država Srbija ne reaguje na činjenicu da je 12 preduzeća, ovde imam spisak, da znate da nije to rekla-kazala, ne reaguje za preko 18 miliona dolara kriminalnom prodajom iračkog potraživanja od strane ''Centrotekstila'' Dojče banci u Londonu.
O ovoj aferi, u kojoj su oštećene sve srpske tekstilne fabrike, o tekstilcima je reč, u poslednja četiri meseca piše se u svim sredstvima javnog informisanja.
Zašto se od strane pojedinih ljudi iz Ministarstva za privredu i privatizaciju vrši pritisak na desetak najvećih srpskih tekstilnih fabrika da povuku svoju tužbu kod Trgovinskog suda u Beogradu, a nudi im se trećina iznosa koja im stvarno pripada?
Argument da se štite interesi 700 radnika zaposlenih u ''Centrotekstilu'' je potpuno neprihvatljiv, kada se ima u vidu da oštećene fabrike štite interese preko 5.000 zaposlenih.
Zar nije sramota za našu državu da najveći poverilac ''Niteks'' Niš za svoja potraživanja od hrvatske firme ''Tekstil'' Zagreb takođe preko Jubmes banke Beograd naplati tri puta više u odnosu na iznos koji mu nudi srpska firma ''Centrotekstil''. Šteta za ''Niteks'' je dva miliona dolara.
Zašto se već nekoliko godina ignoriše i ne preduzima ništa u vezi čestih dopisa udruženja malih akcionara firme ''Centrotekstil'' Beograd, a kojima se pridružuje i veći deo zaposlenih, u kojima se govori o kriminalnim radnjama rukovodstva.
Javnosti radi hoću da kažem da saopštavam materijal koji sam dobio od ovih cenjenih kolega. Da je nešto konkretno preduzeto ne bi rukovodstvo ''Centrotekstila'' moglo da zaključi štetan ugovor sa Dojče bankom London u vezi prodaje iračkog duga, kojim je Republika Srbija direktno oštećena za preko 18 miliona dolara.
Zašto Ministarstvo ne uvede privremene mere u ''Centrotekstil'', kada zna da od desetog meseca 2005. godine ''Centrotekstil'' nema legalan upravni odbor i nadzorni odbor kojem su tog dana istekli mandati.
U međuvremenu doneto je sijaset nelegalnih odluka, uključujući i odluku o prodaji iračkog potraživanja Dojče banci London.
Ko će da odgovara što je omogućeno rukovodstvu ''Centrotekstila'' višegodišnje vršenje kriminalnih radnji i, logično, zar nam nije dosta afera.
Kako će se privatizovati državna firma od koje 80-tak srpskih fabrika i fabrika iz ostalih republika bivše Jugoslavije potražuje oko 40 miliona dolara.
Ko će nadoknaditi štetu Republici Srbiji kada se pokaže da je ''Centrotekstil'', u kojem država ima vlasništvo, preko 97% bez imovine.
Naveo sam jedan konkretan primer, imao sam konkretan povod za to, a to je inicijativa ovih 12 preduzeća našoj poslaničkog grupi.
Ne bežeći od ove teme želeo bih u nastavku, ko bude diskutovao i od predlagača i zainteresovanih poslanika, da čujem konkretne podatke, jer ponavljam još jednom i sa tim ću završiti, interes naše partije jeste da što veći broj građana Republike Srbije dođe do akcija koje će vredeti, koje neće biti samo papir koji će stajati u nekoj fioci, nego akcije koje će vredeti.
Ako jedan način privatizacije povećava vrednost akcija, omogućuje da što veći broj ljudi dođe do toga, onda treba taj koncept podržati. Ukoliko takav koncept nije zakonski pripremljen ili postojeći ima šupljina koje to onemogućavaju, onda jednostavno treba naći način da se to popravi.
Mislim da je interes države Srbije da privatizacija bude uspešna, da se što veći krug ljudi preko akcija dobije zadovoljenje za ono što je uložio, godine života, rada i truda, i mislim da je to jedan interes koji niko ne može dovesti u pitanje. Ajde onda da vidimo na koji način to možemo uraditi.