Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, koristeći pravo iz Poslovnika, u ime SPS izašao sam da repliciram gospođi Stojačić i njenoj tvrdnji u vezi 5. oktobra.
Mogu reći u ime SPS-a, da su događaji 5. oktobra samo potvrdili ono što smo govorili pre i pokazali da je 5. oktobar bio jedan klasičan puč grupe ljudi slične ili iste političke orijentacije, koji je plaćen novcem iz inostranstva i koji je organizovan iz inostranstva, i da je došlo do velike zloupotrebe građana Republike Srbije.
Drugo, da je 5. oktobar bio velika prevara građana Republike Srbije. Setite se one priče o šest milijardi dolara koje čekaju da uđu. Setite se one priče o osmehu na licu Srbije, koji će doći kada bude došlo do demokratskih promena, o pričama o državi blagostanja, punoj uposlenosti, poštenoj privatizaciji. Jedno su obećavali, a drugo su radili.
Što se tiče nas iz SPS-a, mogu da kažem da je 5. oktobar pokazao nešto što smo znali i pre, da smo mi jedina autonomna i autentična stranka, koja državne i nacionalne interese poštuje i za njihovo ostvarenje se bori, koja je demokratska po organizaciji i ustrojstvu, za razliku od onih koje tako sebe nazivaju.
Rekao sam, i stojim pri tom stavu, da je postojao zaštitnik građana u to vreme, a naravno oni ga nisu hteli doneti, bez obzira na to pozivanje na demokratske vrednosti, jer ipak bi možda nešto trebalo da se kaže povodom šikaniranja i torture kojoj su bili izloženi socijalisti.
Nekoliko desetina hiljada ljudi je dobilo otkaz samo zato što su socijalisti ili su bili predloženi od strane socijalista da rade u različitim državnim organima i institucijama, zavodima, direkcijama. Samo im je rečeno – ne morate više dolaziti ovde. Nije postojala mogućnost da se eventualno na neku optužbu završi pravni postupak, da se izrekne sudska presuda, pa da se kaže da je neko kriv.
Ne, sa ove govornice su ministri DOS-a tvrdili da su socijalisti uradili te i te stvari. Sa ove govornice su isticane presude i sada neko priča o 5. oktobru. Ali, to nije prvi put, demokrate imaju taj običaj da jedno pričaju, a drugo rade. Setite se samo "Sablje" i 12.000 ljudi zatvorenih bez sudske odluke.
Ali, to je priroda Demokratske stranke i zato stojim pri onome što sam rekao, dobro je da postoji zaštitnik građana, da nam ne bi mediji ispirali mozak i da ne bi institucije narodne kancelarije zamenjivale državne institucije.
Da li će ova institucija raditi to ćemo da vidimo, ali nema potrebe da a priori osporavamo njenu vrednost i mogući značaj. Hvala.
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, dozvolite mi da u ime poslaničke grupe SPS kažem nekoliko reči o ova dva predloga zakona.
Naime, razgovor o Predlogu zakona o državnoj upravi i o Predlogu zakona o državnim službenicima ja ću elaborirati na jedan drugačiji način u odnosu na moje kolege prethodnike.
Kretaću se pojedinačno, samo u meri u kojoj je to potrebno za ovu temu i pokušati da dam odgovore na nekoliko pitanja ili da postavim pitanja gospodinu Balinovcu i da dobijemo mi, kao poslanici Narodne skupštine, a i javnost, relevantne odgovore.
Naime, želeo bih da znam da li će se, s obzirom na to da je Zakon o državnoj upravi bio deo rasprave kada smo usvajali Zakon o Vladi Republike Srbije, pa smo tu usvojili određenu strukturu Vlade, a ovo je nadogradnja tog Zakona i strukture, mene interesuje i nas poslanike SPS, da li će se ovom novom organizacijom Vlade i državne uprave povećati broj zaposlenih u upravi.
Zatim, zanimljivo je da je to pitanje elaborirano u kontekstu podataka koji postoje vezano za kretanje državne uprave do 2000. godine, tzv. demokratskih promena i posle 2000. godine i rada tzv. demokratske vlade.
Kakav je plan države i Vlade vezano za smanjivanje broja zaposlenih, s obzirom na to da tu postoje različite izjave predstavnika države i onih koji su zaduženi da o tome govore i onih koji nisu, ali svi govore, što stvara uznemirenost među ljudima na koje se to odnosi i pitanje zašto nismo do sada imali ili zašto kao deo ove rasprave, o Zakonu o državnoj upravi i Zakonu o državnim službenicima, nemamo i zakon o zaposlenima u lokalnoj samoupravi i autonomnoj pokrajini. Kada bismo i taj zakon imali, imali bismo jedan sistem koji bi bio upotpunjen.
Naime, ovom prilikom želim još jedanput, u ime poslaničke grupe SPS, da izrazim žalost što ne raspravljamo o zakonu o Narodnoj skupštini Republike Srbije, jer ako već postoji Zakon o Vladi logično bi bilo da se usvoji zakon o Narodnoj skupštini. Mi ćemo danas posebno raspravljati i o zaposlenima u ovom cenjenom domu, jer se i na njih odnose odredbe zakona o državnim službenicima, ali mislim da bi bilo dobro da imamo i zakon o Narodnoj skupštini.
Naravno, ne na jedan vulgaran način na koji je to predstavljeno u javnosti, sa stanovišta primanja zaposlenih, odnosno narodnih poslanika i nekog života skupštinskog koji to nije, ali se pokušava u javnosti predstaviti, nego pre svega sa stanovišta potrebe donošenja zakona o Narodnoj skupštini i utemeljenja jedne važne institucije u političkom sistemu Srbije, pitanje organizacije, pitanje budžeta Narodne skupštine, regulisanje odnosa sa Vladom Republike Srbije, sa predsednikom Republike Srbije, znači svih onih pitanja koja su od značaja za rad Narodne skupštine i uopšte za poziciju Narodne skupštine.
Ako imamo podelu vlasti, onda ta podela na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, po mišljenju nas socijalista, treba da bude i zakonom upotpunjena i da postoji apsolutnoolutno normativno rešenje koje će tu podelu još više istaći, jer to je dobro ukupno za politički život i za odnose koji postoje u Srbiji.
Dobro je što ovaj predlog zakona o državnoj upravi u svom sadržaju ima one osnovne principe koje treba poštovati prilikom sprovođenja reforme državne uprave, kao što su princip decentralizacije, depolitizacije, profesionalizacije, racionalizacije i modernizacije.
Ono što nas interesuje jeste kako će se u odnosu na ove principe i na strukturu koja se uspostavlja sprovesti racionalizacija državne uprave, jer mislimo da je za zaposlene to u državnoj upravi izuzetno važno pitanje, a za ostatak ljudi mislimo da je važno, jer od načina na koji se bude sprovodila i ta racionalizacija videće se i ta suština delovanja Vlade, potencijali koji postoje ili profil koji Vlada pokazuje. Principi za koje se zalaže videće se na sprovođenju racionalizacije.
Kada pogledate sadašnju strukturu Vlade, imamo predsednika, potpredsednika, šefove kabineta, određene tehničke službe, imamo ministre, govorim sada o strukturi da bi se videlo vrlo praktično da postoji opasnost multiplikovanja broja zaposlenih i to je pitanje na koje gospodin Balinovac treba da nam odgovori, šta Vlada povodom toga ima nameru da učini.
Ministarstvo može da ima državnog sekretara, jednog ili više, ministar može da ima tri savetnika, jednog ili više pomoćnika koji će biti zaduženi za određenu oblast, onda ide sekretar ministarstva. Postoji mogućnost da se imenuje savet ministara i zakon o državnoj upravi daje mogućnost da se formira jedan ili više organa uprave.
Naravno, kada formirate organ uprave ide izbor direktora i pomoćnika, tehnička služba.
Postoje organi u sastavu ministarstva, kao što su uprave, inspektorati, direkcije, opet sa rukovodećom strukturom koja će se dalje povećavati i povećavati. Postoje sekretarijati i zavodi, kao vrste posebnih organizacija. Tu, takođe, imamo direktore i zamenike. Okruzi, o kojima je takođe bilo reči, sve to predstavlja deo ili organizaciju Vlade i ministarstava. Ovo pominjem jer ćemo mi kroz pitanje racionalizacije videti i najavljenu depolitizaciju, videti kako će to praktično izgledati. Mi formalno imamo povećanje strukture, povećanje broja zaposlenih, a u isto vreme postoji jedan broj ljudi koji će kroz racionalizaciju ostati bez radnog mesta.
Naime, u dokumentu koji smo dobili kada smo raspravljali o Zakonu o Vladi i reformi državne uprave, koji se zove "Strategija reforme državne uprave u Republici Srbiji" navedeni su podaci o kretanju broja zaposlenih u državnoj upravi i zadnji podaci govore da u državnoj upravi ima oko 27 hiljada ljudi. To je stanje sa 2004. godinom, kada je ova vlada stvorena 30. juna 2004. godine.
Poređenja radi, da bismo shvatili o kakvim je brojčanim razlikama reč i u kom vremenskom periodu se povećavao taj broj zaposlenih, moram reći da je, prema zvaničnim podacima, broj zaposlenih u ministarstvima, posebnim organizacijama i stručnim službama Vlade Republike Srbije na dan 31. decembra 2000. godine iznosio 8.715 ljudi, znači tri i nešto puta manje, a 31. decembra 2003. godine 11.567, što znači povećanje za 2.852 osobe. Sada ovi podaci za 30. juni 2004. godine kažu da ima 27 hiljada ljudi. Naravno, postoji jedno objašnjenje da je najveći broj, odnosno povećanje broja zaposlenih rezultat ukidanja organa na nivou SRJ, pa je preuzet ogroman broj tih ljudi.
Međutim, moram reći da smo mi javno od strane nekoliko ministara u Vladi Republike Srbije čuli različite podatke o tome koji je broj ljudi preuzet sa, tada federalnog nivoa i koji su sada državni službenici Republike Srbije.
Bilo bi dobro da čujemo, ako je gospodin Balinovac u situaciji da nam to saopšti, o kretanju broja zaposlenih, zato što dolazimo do frapantnog podatka da je proteklih nekoliko godina broj ljudi u državnim organima višestruko povećan. U ovom dokumentu, koji se zove "Strategija reforme državne uprave u Republici Srbiji", nalazimo odgovor kako se to desilo. Ovo pominjem iz razloga što će to pitanje povećanja zaposlenih doći do izražaja kada se bude sprovodio program racionalizacije.
Ovaj dokument je, sam po sebi, vrlo zanimljiv. Dobro što ga je kolega Krstin citirao, naravno u drugom delu. Ali, iskoristiću da pomenem u ovoj Narodnoj skupštini Republike Srbije nekoliko delova ovog dokumenta koji su, po meni, jako zanimljivi.
Naime, jedna konstatacija da je sredinom 90-tih godina, zbog teškog ekonomskog stanja jedan broj stručnih ljudi napustio upravu, ali, sada dolazimo do suštine, vrlo tačan podatak da prethodna vlada, vlada DOS nije imala strategiju razvoja državne uprave.
Ta vlada je, što je bio uopšte manir te vlade – reformska, demokratska, proevropska, itd. samo na rečima, a u praksi se ponašala potpuno drugačije. Stoji, po mom mišljenju, ocena koja je ovde izneta da ta prethodna vlada nije imala strategiju reforme državne uprave i da je to jedan od glavnih razloga zašto nije zakon pre donet i zašto se uopšte nije ušlo u tu priču.
Drugi je, naravno, onaj ljudski, da je prethodna vlada poprimala ogroman broj ljudi, kao državne službenike, pre svega i jedino po partijskom kriterijumu i da se jednostavno taj broj ljudi nalazi na velikom broju rukovodećih mesta i uticaće na sudbinu ljudi koji sada rade u državnoj upravi. Znači, oni koji su postali državni službenici po partijskom osnovu sada će, kao nepartijski ljudi ili kao državni službenici, odlučivati o sudbini svih ljudi u državnoj upravi. Videćete posle na koji način, jer pravilnik o sistematizaciji radnih mesta, pored ministra i sekretara, u njegovom sadržaju učestvuje i direktor, a direktori u tim nižim strukturama su ljudi koji su došli po partijskoj dimenziji.
Moram da napomenem da je ta struktura DOS koja je ustoličena od 2001. godine, pa nadalje, po jednopartijskom kriterijumu imala vrlo negativna odnos prema upravi, sada će liti krokodilske suze kao što smo imali prilike da čujemo od predstavnika bivše vlade, da nisu znali, nisu umeli, da nisu mogli, itd. Mislim da je stvarno degutantno, jer su oni u praksi pokazali da im do tih ljudi uopšte nije stalo, da kažem, ljudi iz državne uprave, koje su zatekli. Naprotiv, prema njima su se odnosili na jedan vrlo nekorektan način.
Ali, stoji ocena da je nova dosovska vlast imala jako izraženo nepoverenje i animozitet prema celokupnom zatečenom sastavu državne uprave. To je ocena koja stoji u ovoj "Strategiji reforme državne uprave".
Takođe, tačna je i sledeća ocena – da najveći broj kadrova u upravi sada popunjavaju mladi ljudi, bez prethodnog iskustva, za funkcionisanje državne uprave. Objektivno, ti ljudi nisu u mogućnosti profesionalno da iznesu ono što se zove reforma državne uprave.
Da neko ne bi shvatio pogrešno ovu moju priču i nas poslanika SPS, mi nismo protiv mladih ljudi, naprotiv. Ali, smatramo da ti ljudi koji nemaju iskustvo, znanje, dovoljno saznanja o radu u funkcionisanju državne uprave, oni jednostavno ne mogu biti neko ko određuje sudbinu ljudi i ko odlučuje o njihovom boravku.
Biće racionalizacija državne uprave. Ta racionalizacija će biti bolna. Pojedini ljudi će sigurno ostati bez posla. Pravni osnov za ovo pitanje nalazi se u Uredbi o načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mesta u ministarstvima, posebnim organizacijama i službama Vlade. Ovom uredbom se utvrđuju načela za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mesta u ministarstvima i posebnim organizacijama i, što je vrlo važno, donošenje pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u organima. Pravilnik donosi ministar, odnosno sekretar ili direktor koji rukovodi posebnom organizacijom.
Sada, zastajem na ovom mestu kada kažem – direktor koji rukovodi posebnom organizacijom, jer je činjenica da su na tim nižim mestima, koja formalno nisu politička, ustoličeni ljudi DOS i oni će jedino i samo po političkom kriterijumu i predlagati organizaciju tih službi, a verovatno predlagati i kadrovska rešenja.
Ovo moram da napomenem zato što su socijalisti 2001. godine pa nadalje bili jednostavno predmet šikaniranja. Pravno, javno nije bila nepoznata činjenica koja se dešavala ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da ministar u Vladi Republike Srbije, pre nego što pravosudni organi urade ono što je u okviru njihovih nadležnosti, izađe za ovu govornicu i javno kaže – krivi su ti, ti i ti. To se nije odnosilo samo na njegove kolege iz prethodnih vlada, ministre, nego i na druge zaposlene u službama Vlade, jer je, jednostavno, politički kriterijum bio jedino merilo koje se primenjivalo prema tim ljudima.
Potpuno smo ubeđeni da ljudi koji su došli po političkoj osnovi ne mogu biti objektivni kada se bude odlučivalo o sudbini drugih ljudi. Priznaćete da zakon o državnoj upravi, zakon o državnim službenicima, da kažem princip depolitizacije pokušavaju da sprovode. Ali, predloge za racionalizaciju državne uprave davaće oni koji su po političkoj liniji došli i teško ovim ljudima koji budu predmet racionalizacije.
Nije ovde reč samo o 27.000 ljudi koji su zaposleni u državnim organima, nego je reč i o 231.000 ljudi. To je ukupan broj ljudi koji se na različite načine finansira, koji su korisnici budžeta Republike Srbije.
Činjenica je, u ovom zakonu i u drugim dokumentima koji prate ovo pitanje, postoje neki objektivni kriterijumi, ali postoje i oni drugi kriterijumi koji nisu napisani, a koji će se primenjivati. Vezano za racionalizaciju, ne stoji pitanje godina radnog staža, odnosno da li neko lice ima osnov za odlazak u penziju, da li će boravkom na Zavodu za tržište rada steći uslove za odlazak u penziju, pitanje stručne spreme itd, itd.
Jer, priznaćete, u istim uslovima, kada imate osobu sa visokom stručnom spremom i 55 godina života ili nekoga sa 25 – 30 godina staža, veća je mogućnost da će na tržištu rada mlađa osoba naći posao, da ne pominjem žene koje će biti u naročito teškoj situaciji. I sami znate, naša iskustva pokazuju da je, retko koja žena posle 55 godina života, koja dobije otkaz, u mogućnosti da ponovo nađe posao.
Znači, pitanje je kako će se utvrditi višak zaposlenih u državnoj upravi. Bilo bi dobro da to čujem, ne samo ja, nego i javnost Srbije i svi oni koji su zaposleni, jer je to pitanje koje tangira ogroman broj ljudi. Ne bih voleo, ali loše iskustvo, koje smo mi socijalisti imali, nagoni me na pomisao da će biti primenjiv nevidljivi tzv. kriterijum, mimo ovih poznatih, i da će se takav kriterijum jednostavno prelomiti preko leđa ljudi koji su određeni kao – ili članovi partije ili njene pristalice. Jednostavno, mislim da bismo danas trebalo da dobijemo odgovor i na to pitanje.
Loše je što uz ovaj zakon nije donet i zakon o zaposlenima u lokalnoj samoupravi i autonomnoj pokrajini. O tome ću nešto reći. Samo još jednu rečenicu. Kada je reč o racionalizaciji državne uprave, o rukovodećim ljudima, zakon o državnim službenicima sadrži sijaset odredbi u kojima je utvrđeno da rukovodioci službi imaju jako velika ovlašćenja i praktično utiču na sudbinu zaposlenih. Primera radi, citiraću član 89. gde kaže – Državni službenik, izuzev državnog službenika na položaju, može bez svoje saglasnosti, biti trajno ili privremeno premešten na drugo odgovarajuće radno mesto u državnom organu i.. privremeno premešten u državni organ.
Pogledajte vrlo detaljno članove zakona koji se odnose na prestanak radnog odnosa ili na odgovornost državnih službenika. Postoje tu neke odredbe koje mogu biti široko tumačene i verovatno preko leđa zaposlenih.
Takođe se pominje da pravilnici o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta biće usklađeni sa zakonom i pratećim propisima i biće određena nova radna mesta sa pravilnikom.
Ali, napominjem da je važna uloga direktora u tim poslovima, jer oni imaju veliku nadležnost.
Na kraju, pošto vreme predviđeno za ovu raspravu ističe, pomenuo bih pitanje zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Naime, voleo bih da čujem da li postoji u Vladi Republike Srbije podatak koliko je ljudi zaposleno u lokalnoj samoupravi, jer imamo oko 161 ili 162 opštine bez Kosova i Metohije i ako uzmete da je zaposleno u proseku 100 ljudi, to je 16.000 zaposlenih, ako je 200 ljudi to je 32.000, a ako je 300 ljudi onda 48.000 zaposlenih, a njihova prava, obaveze, odgovornosti, način rada, funkcionisanja lokalne samouprave ostaju van domašaja zakona.
Kako sam video iz obrazloženja ovog zakona ostaje da se primenjuju rešenja iz Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Ovo pominjem ne slučajno.
Posle tzv. demokratskih promena ogroman broj ljudi je primljen u lokalnoj samoupravi po političkoj osnovi, bez ijednog kriterijuma. Naime, praksa je pokazala da je za vreme tzv. demokratske vlasti, i na nivou države i lokalne samouprave, da su prvo primani ljudi po političkoj podobnosti, pa su donošeni neki planovi u organizaciji i sistematizaciji radnih mesta, da bi ti ljudi koji su primani po političkoj osnovi, da bi im se utvrdio formalno-pravni okvir da budu pravno zaposleni. Njihov broj je ogroman.
Jedan broj njih finansira i Republika Srbija. Ali ne pominjem to zbog tog finansiranja nego uopšte zbog načina njihovog rada, jer ovo pitanje ostaje van domašaja i šteta je što i taj zakon nije predložen, jer bi i sa tim zakonom upotpunili sistem odnosa i na nivou države i na nivou lokalne samouprave i autonomne pokrajine, a tu je i grad Beograd i drugi.
Mislim da bi bilo dobro od gospodina Balinovca da čujemo odgovore na ovih nekoliko pitanja: kretanje broja zaposlenih, na koji način se taj broj povećao prema njihovim podacima, jer mimo onoga što je pomenuto, mislim da postoje još detaljnije informacije vezane za kretanje zaposlenih, na koji način će se vršiti racionalizacija državnih organa, da li je napravljen tu jedan plan, da li postoje vremenski okviri za smanjenje broja zaposlenih. Mislim da bi bilo dobro da to danas čujemo, jer ćemo se kretati u nivou opšte priče, a ovaj zakon će imati vrlo direktne posledice na sudbinu nekih ljudi. Hvala vam.
Poštovana gospođo Pop-Lazić, kolege narodni poslanici, izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika u odnosu na izlaganje gospodina Petrovića. Reč je o dostojanstvu Narodne skupštine i o tome da poslanik govori o onome što nije na dnevnom redu.
Koliko razumem stanje stvari ovde se govori o jednom konkretnom amandmanu na Zakon o radio-difuziji. Priča o Kosovu i Metohiji na ovom mestu ne bi trebalo da bude predmet razmatranja Narodne skupštine, međutim, vidim da kolega Petrović ne samo da o tome priča, nego priča na jedan potpuno netačan i nekorektan način.
Pominjanje 10 godina neodgovorne politike, pričanje sve i svašta,. u stvari je nešto što smo mi već videli od strane Demokratske stranke i njenih predstavnika. Oni nemaju šta da pričaju jer oni nemaju politiku.
Oni pričaju samo o stvarima koje su marketinški primamljive, a koje nemaju suštinu. To je bit njihove politike. Što više vreme prolazi, priča o Kosovu i Metohiji, kada je pričaju predstavnici Demokratske stranke, stvarno postaje degutantna.
Oni ne pričaju o aktivnostima države na suzbijanju terorizma na Kosovu i Metohiji, oni ne govore o postojanju paralelnih organa vlasti koje su predstavnici albanske zajednice stvorili na Kosovu i Metohiji. Oni ne govore o onome što je država Srbija učinila i čini da se spase Kosovo i Metohija, ne govore da sada već nije sporno da je i Srbija i SRJ bombardovana zbog izmišljenih razloga vezano za Kosovo i Metohiju. Oni sada ne govore da postoji plan nepobitno stvaranja velike Albanije.
Stalna priča o neodgovornoj politici, a zaboravljaju da kažu da su oni 90-tih godina, više u drugoj polovini, bili deo propagandne kampanje protiv naše zemlje, da su oni tvrdili da je pitanje Kosova i Metohije pitanje ljudskih prava, da su oni tvrdili da je pitanje Kosova i Metohije demokratsko pitanje, koje će se navodno rešiti kada demokratske strukture budu upravljale ovom zemljom, kada dobiju poverenje naroda.
Šta smo dobili? Kada su formirali vlast i imali mogućnost da utiču, da pokažu suštinu njihove politike, pokazali su da politiku nemaju, da je njihova politika politika zapada, da je njihova politika politika određenih zemalja. Oni na zapadu kažu - uradite ovako, Demokratska stranka uradi tako, i nema politike. Sramota je, politički neodgovorno, a lično neću ni da pričam, da neko priča na takav način o politici države Srbije vezano za Kosovo i Metohiju.
Mi imamo Rezoluciju 1244, koja je bila jedini način da se prekine agresija na našu zemlju i jedini dokument koji nam garantuje pravni osnov nad tom teritorijom. Umesto da se usredsredimo na to kako da na osnovu tog dokumenta Kosovo i Metohija dobije suštinsku autonomiju, mi pričamo priče bez sadržaja.
Demokratska stranka je bila tri godine vlast i šta je uradila u te tri godine? Nije smela ni jednom rečju da pomene one zločine koji su činjeni nad Srbima, Crnogorcima i ostalim nealbanskim življem. Nisu smeli da pomenu reč - ubistvo. Govorili su o incidentima, izolovanim incidentima.
Samo dva dana kada se desi neki tragičan događaj mediji su to objavljivali, a posle toga je nastalo ćutanje, tajac. Zašto? Zato što donatori iz inostranstvu su rekli - ne, o tome se ne priča, dok ste vi vlast o tome se ćuti.
Sramota je i tražimo od predsedavajućeg da usmeri, ako je moguće, ovu raspravu u pravcu vezano za Zakon o radio-difuziji, a ako se nekome priča o Kosovu i Metohiji, o tome šta je država uradila ili treba da uradi, o tome treba da raspravlja Narodna skupština.
Hvala, gospodine predsedavajući. Kolega Miša Petronijević i ja smo podneli ovaj amandman da se stav 6. člana 14. briše. Inače taj stav 6. ovog člana glasi: "Komisija obezbeđuje zaštitu podataka o tome kojem od recenzenata je podnet zahtev iz stava 4. ovog člana".
Kolega Petronijević i ja, i cela poslanička grupa SPS smatramo da ovakvom rešenju ovde nije mesto. Naime, mi smatramo da se brisanjem ovog stava obezbeđuje javnost rada i javnost imena recenzenta za sačinjavanje izveštaja o studijskim programima za akreditaciju fakulteta i drugih visokoškolskih ustanova i za davanje mišljenja kod izdavanja dozvola za rad.
Nama se bar tako čini, međunarodni priznati domaći i inostrani eksperti, kako se ovde navodi u stavu 3. ovog člana, ne treba po našem mišljenju da budu van očiju javnosti. Naprotiv, mi smatramo da oni treba da rade javno i budu podložni sudu stručne i naučne javnosti.
Naime, nama se, bez obzira koliko vi našli razloga, da kažem vannaučnih, za rešenje da to bude tajno, mi obrnuto posmatramo to sa vrlo, po nama se čini, logičkog stanovišta. Ako je zakon ovako jasan, bar u ovom delu, ne govorim o nekim drugim, i ako se pominje šta sve komisija radi, tu se taksativno navodi, pominje se mogućnost da komisija imenuje recenzenta, komisija vrši javni poziv za izbor recenzenta, znači javno sve, nama nije logično da ime tog recenzenta bude neka tajna. Zašto? Iz kog razloga?
Ako pođemo sistemom da sumnjamo u nešto, pa ja ću pre sumnjati da recenzent može da na nekorektan način obavi svoj posao, kada je siguran da je njegovo ime zaštićeno, nego obrnuto kada zna da će njegovo ime biti dostupno javnosti. On daje sud o određenim stvarima i daje svoje mišljenje koje treba da uvaži komisija, trebalo bi, i ako počnemo da razmišljamo na način na koji sam čuo da treba zaštititi recenzenta od svakojake vrste pritiska, moguće nadoknade, ucene ili slično, ko garantuje da baš u ovom slučaju to ne može biti.
Izvinite, on daje sud o nekoliko vrlo značajnih stvari koje su javne, poznate, a njegovo se ime sakriva. Mi ne vidimo logičnog postupka u tome, a pogotovo kada je sve ovo javno. Zašto? Kada je sve javno i oni se biraju na osnovu javnog poziva, može se doći do saznanja o kojoj osobi je reč. To nije nikakva tajna za nekoga ko loše misli i ko ima loše namere, i ko eventualno na jedan nezakonit način, pritiskom, ucenom, mitom želi da obezbedi sebi nešto.
Ne, ali izvinite, to je nešto što je po mišljenju nas socijalista suprotno načinu mišljenja, a pogotovu radu Skupštine i suštini ovog zakona. Zašto bismo razgovarali na takav način.
Obrnuto, sve treba da bude javno, pa i recenzent da zna da će njegovo ime i prezime biti dostupno sudu javnosti, pa će i on logično, čini mi se, nama se tako čini, mnogo više voditi računa o suštini onoga o čemu dajem mišljenje, a ne o nekim drugim aspektima.
Nema, po mišljenju nas socijalista, kolege Miša Petronijević i mene, koji smo podneli ovaj amandman, nekih logičkih razloga zašto se ovo radi. Izvinite, ima mnogo važnijih stvari u državi nego što je davanje mišljenja o elementima sadržanim u ovom članu, gde se ljudi javno obnaroduju i svi znaju da daju svoj sud o njemu, da ne pominjem rad Vrhovnog suda, Ustavnog suda i nekih drugih institucija koje su samostalne, nezavisne, imaju svoj integritet i niko ne dovodi u pitanje, kada se zna sastav tih ljudi poimence, da li će njihovo mišljenje biti stručno i da li će odbraniti struku, svoje ime, prezime i titulu koju nose.
Smatramo da ovakvom rešenju ovde nema mesta. Ne želim da razmišljam na taj način, ali ukoliko neko želi da se zaštiti od moguće kritike zašto da ne stoji ispod dokumenta da je recenzent taj i taj, prof. dr taj i taj potpisao određen izveštaj, dao saglasnost za izdavanje dozvole, ocenio karakter studijskog programa, rekao da je u redu ili nije u redu. Čega se plašimo? Plašimo se da će to ime sutra neko prozvati.
Potpuno sam ubeđen što se više insistira na anonimnosti, da je tu obrnuto, da će tu biti sve više sumnjivih stvari. Mi imamo slučaj u pravosuđu da nam se stalno spočitava što pominjemo imena ili slučajeve. A verujte mi, da nema Narodne skupštine i poslanika Narodne skupštine koji govore o tome, niko ne bi imao da pomogne građanima. Ovi iz pravosuđa kada govore o samostalnosti, njima je potrebno očigledno da im se samo obezbedi materijalni položaj i da se usvoje zakoni, a oni će krojiti pravdu, a građanima kako bude.
Pričaćemo o tome ko i na koji način vrši pritisak na pravosuđe i šta se u pravosuđu radi, ali vam govorim da mi ne vidimo logiku u tome da ne bude ispod recenzije potpisano ime i prezime čoveka koji je to uradio. Neka stručna javnost zna, ako je toliko ugledan, nema razloga da se plaši.
Naprotiv, mislim da će to biti samo argument više da cela priča vezana za recenzenta, za njegovu obavezu i sadržaj ovog zakona dobije na ozbiljnosti. Kada je ime i prezime poznato, mi mislimo da je to dobro i kada je ime i prezime poznato onda mislim da se izbegavaju moguće insinuacije ili mogući načini rada koje su pomenuli neki od kolega povodom tog rešenja koje zakon predviđa i zato smo kolega Miša Petronijević i ja predložili da se ovo rešenje briše.
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, Narodna skupština Srbije raspravlja danas o jednom veoma važnom zakonu, zakonu o visokom obrazovanju, koji svojim sadržajem i rešenjima govori, u stvari, o stanju društva, odnosu prema visokom obrazovanju i nauci, razumevanju njihovog značaja, spremnosti i ambiciji da se ulaganje u obrazovanje, znanje i nauku, kao osnovnim pokretačkim snagama razvoja svake društvene zajednice ulaže u budućnost i prosperitet.
Za SPS ovaj predlog zakona predstavlja korak napred u odnosu na postojeći zakon, pokušaj uvođenja reda u haosu koji postoji u visokom obrazovanju, postavljanje standarda i kriterijuma koji visokom obrazovanju treba da vrate specifičnu težinu koju je izgubio u tzv. demokratskim promenama, uvođenje ciljeva Bolonjske deklaracije, o kojoj se toliko pričalo, a ništa nije uradilo, poštovanje naših posebnosti, vrednosti i tradicije, koje su nemilosrdno napadani i razbijani uvek u ime više ciljeva, a za lični interes i zaradu.
Predloženi zakon je više zakon postavljenih ciljeva nego što je zakon normi. On je reformski po karakteru, jer sadržaj i proces studiranja čini efikasnijim nego što je to do sada slučaj. Zakonom se povećava odgovornost i profesora i studenata u procesu obrazovanja, stvara se mogućnost za objektivnije ocenjivanje rada studenata, veće i kvalitetnije angažovanje nastavnika u nastavi, stvaraju se uslovi za efikasnije studiranje, za prohodnost studenata i nastavnika u zemlji i inostranstvu, povećavaju se specijalistička znanja i druge pozitivne stvari.
Zakon je postavio određene uslove za osnivanje i rad privatnih visokoškolskih ustanova, čime će se nesporno povećati kvalitet tih ustanova, ali sigurno i obim znanja polaznika. Zakon, shodno sadržaju Bolonjske deklaracije, promoviše koncept integrisanog univerziteta, zadržavajući posebnosti koje ima Univerzitet u Beogradu.
U okviru projekta efikasnog, tržišnog ali i humanog, solidarnog i pravednog društva za koje se SPS zalaže, društva bez staleža, privilegija, diskriminacije, društva socijalne pravde i jednakih šansi za sve građane, u oblasti obrazovanja i nauke SPS je opredeljena za slobodno i besplatno obrazovanje, za pravo na sve nivoe obrazovanja u kome svi imaju jednake šanse, nezavisno od društvenog i materijalnog statusa.
Stoga smatramo da je dobro što zakon zadržava ranija rešenja o besplatnom školovanju najboljih studenata, a naše mišljenje je da takvih treba da bude što više, jer će se na taj način ispuniti neki od postavljenih ciljeva ovog zakona, što daje mogućnost i onima koji se sami finansiraju da, ako su dobri studenti, redovno polažu ispite i ostvare potreban broj bodova, da mogu u sledećoj godini da se finansiraju iz budžeta.
Želim da istaknem da je SPS za otvoreni karakter visokoškolskih ustanova i nauke, za slobodan i odgovoran univerzitet i nauku, odnosno kulturu i umetnost, za potpune akademske slobode i autonomiju univerziteta. SPS se zalaže za obrazovni sistem zasnovan ne samo na univerzalnim naučnim postavkama i civilizacijskim dostignućima, već i na sopstvenim iskustvima, negovanju srpskog jezika, sopstvene kulture i običaja, kao integralnog dela evropske kulture.
Zašto mi da izopštavamo svoj deo kulture iz ukupne evropske baštine, jer je i prirodno, i geografski i istorijski i kako god hoćete, pripadamo. Potpuno poštovanje različitih kultura, jezika i osobenosti nacionalnih obrazovnih sistema, uostalom, odrednice su sadržane u Bolonjskoj deklaraciji koju mnogi na neadekvatan način tumače, jer je nažalost ne razumeju ili ne žele da znaju.
O sadržaju i značaju Bolonjske deklaracije i drugih koje se odnose na visoko obrazovanje treba govoriti, jer su ciljevi sadržani u Bolonjskoj deklaraciji, odnosno njihovo prihvatanje u okviru naših zakonskih rešenja, jedan od razloga razmatranja i prihvatanja ovog zakona. Mi ovaj zakon donosimo da bi bili kompatibilni sa evropskim obrazovanim prostorom, uz potrebu da zadržimo ono što je naše nacionalno, da zadržimo ono što je tradicija, da zadržimo vrednosti i kvalitete koje poseduje naš obrazovni sistem.
Naime, na putu u evropske integracije, u ovom slučaju u oblasti obrazovanja, mi ne treba da dajemo od svog integriteta i vrednosti više nego što moramo, i što nam traže, i što je u našem interesu. Ovo potenciram iz razloga što ćemo mi na taj način bolje proći. To je poznato i sasvim prirodno.
Potrebno je, naime, danas kada razgovaramo o ovom zakonu našoj javnosti objasniti značaj sadržaja Bolonjske deklaracije, ali na jedan pravi način.
Svakako drugačiji nego što je rađeno u proteklih četiri ili pet godina, jer je to nama objašnjavano kao nešto što se podrazumeva, bespogovorno podrazumeva i bespogovorno prihvata, dakle, svega onoga što u oblasti obrazovanja dolazi iz Evrope, i to jednog njenog dela, značajnog, ali ipak samo jednog dela, uz istovremenu negaciju svega što je naše postojeće, uz tvrdnje da iz drugih delova Evrope, u ovom slučaju istočne, ne postoji, nema šta da se ponudi.
Dakle, da kod nas ništa nije dobro, da ne valjamo, da je potrebno jako puno vremena da bi se priključili Evropi. Da nije tako, mislim da ne treba mnogo argumenata, a da nije tako govori i sadržaj Bolonjske i drugih deklaracija donetih po ovom pitanju, ali i činjenice koje se odnose na naš obrazovni sistem i vrednosti.
Naime, poznato je da naši akademci, naši studenti, bilo da u toku samog školovanja pođu na neke od zapadnih univerziteta ili po završetku studiranja, kada pođu u druge zemlje da rade, postaju najbolji studenti ili najistaknutiji stručnjaci, što dovoljno govori o vrednostima koje poseduje naš o brazovni sistem.
Sama Bolonjske deklaracija je, kao što je i sama reč "deklaracija kaže, nešto što nije obaveza. U ovom slučaju, ona je naša potreba, da prihvatanjem određenih preporuka, a kasnije ću reći o kojim je tu stvarima reč, i formalno budemo deo evropskog obrazovnog prostora. Kažem, formalno, pošto suštinski to i jesmo.
Na jednom savetovanju o Nacrtu zakona o visokom obrazovanju, održanom početkom godine u SPS, od strane uglednih profesora izneti su podaci koji govore o vrednostima i značaju visokog obrazovanja naše zemlje. Tako, primera radi, iznet je podatak da je 1961. godine u našoj zemlji bio održan prvi kurs genetskog inženjeringa i molekularne biologije, prvi u odnosu na celu Evropu. Zatim, pojedini kursevi i programi iz prirodnomatematičkih disciplina, iz oblasti tehničko-tehnoloških nauka, pa i iz društvenih disciplina.
Ovo govori da i mi imamo šta da ponudimo Evropi, ima šta i od nas da se uzme, a ne samo da primamo, prihvatamo, i to bespogovorno i bezrezervno. Oko potrebe poštovanja posebnosti obrazovnih sistema i njihovom značaju govori Bolonjska deklaracija, kao i Lisabonska, koja je starija po vremenu nastanka. Naime, Lisabonska deklaracija konstatuje - "da velika raznovrsnost obrazovnih sistema na podrčju Evrope odražava njenu kulturnu, društvenu, političku, filozofsku, versku i ekonomsku raznovrsnost, što je izuzetno blago koje treba u potpunosti uvažavati."
Bolonjska deklaracija takođe konstatuje da izgradnja evropskog prostora visokog obrazovanja i postizanje postavljenih ciljeva treba ostvariti "u okviru naših institucionalnih ovlašćenja i u potpunosti poštujući različitost kultura, jezika, nacionalnog sistema obrazovanja i autonomiju univerziteta."
Naglašavam reč - različitost; različitost Evrope, koje kod nas nema ili je ima, ali samo u tragovima prašine. Zapadna Evropa je uzurpirala identitet Evrope, kao da druga Evropa istočnog hrišćanstva ne postoji. Nikada se naša kultura, nauka i duhovna sfera nije tako rigidno zatvarala prema nekim smerovima, kao u ovo vreme takozvanih demokratskih promena. To nije dobro, to se zna, ali tim pre čudi što se tim povodom niko ne oglašava.
Ovo pominjem, jer je potrebno uvažavati i vrednosti, pozitivne specifičnosti našeg obrazovnog sistema i naše pedagoške tradicije, ali i vrednosti države i cele Evrope, a ne samo jednog njegovog dela, po pravilu onog ekonomski i vojno jakih država, koje kupovinom znanja pokušavaju da postave standarde obavezne za sve druge.
SPS smatra da Predlog zakona sadrži rešenja za koje Bolonjska deklaracija smatra da su od primarne važnosti za uspostavljanje evropskog sistema visokog obrazovanja. Reč je, pre svega, o sistemu prepoznatljivih i uporedivih akademskih stepena, o sistemu visokog obrazovanja utemeljenom na dva glavna ciklusa, stepenu školovanja dodiplomskog i postdiplomskog, o uvođenju sistema prenosa bodova kao sredstva za unapređenje slobodnog kretanja studenata.
Predlog zakona takođe promoviše mobilnost studenata, nastavnika, saradnika i administrativnog osoblja, saradnju u obezbeđenju kvaliteta obrazovanja i ukazuje na evropsku dimenziju visokog školstva, posebno u razvoju nastavnih programa, međuinstitucionalnu saradnju u programima studija, obuke i istraživanja.
Postavljene ciljeve, kao i druge koje Predlog zakona sadrži, kao obezbeđivanje akademskih sloboda i autonomije univerziteta, neće biti moguće suštinski postići ako se ne poboljša materijalni položaj i status nastavnika i saradnika, i na univerzitetu i na višim školama, kao i materijalni uslovi studiranja. Samo na taj način univerzitetski nstavnici mogu da povrate izgubljeno poverenje i značaj svog zadatka, i izgubljeno uvažavanje profesorskog poziva.
Faktično stanje, primera radi, na Beogradskom univerzitetu, koji ima 30 ili 31 fakultet i preko, odnosno oko 100.000 studenata, jeste takvo da su razlike u primanjima ogromne. Plate su različite, kreću se u rasponu od 1 do 6, i mislimo da država tu treba da reaguje, da poboljša materijalni status zaposlenih ljudi na univerzitetu, ali stvori i materijalne uslove za bolji položaj univerziteta.
Korak u dobrom pravcu u oblasti visokog obrazovanja koji se pravi donošenjem ovog zakona ne znači da je zakon idealan, s obzirom da u jednom delu sadržaja on samo ozakonjuje postojeće stanje koje je takvo kakvo jeste i predstavlja našu posebnost. Nema rešenja koja se ne mogu popraviti, pojmova koje treba razjasniti, pa čak i odredaba kojima tu nije mesto.
SPS je podnela na ovaj predlog zakona više amandmana. Mogu da izrazim zadovoljstvo u ime poslaničke grupe SPS što je jedan broj amandmana prihvaćen kroz Vladin predlog amandmana, a jedan deo kroz razgovore koje smo imali sa ministrom i njegovom ekipom.
Naime, mislimo da su ti amandmani poboljšali sadržaj ovog zakona i rešili neka pitanja koja u ovom trenutku možda ne izgledaju sporna, ali mogu biti sporna, da su postavili neke norme na jedan drugačiji, po nama, realniji način. Pošto će i kolega Petronijević govoriti o sadržaju ovog zakona, ja ću ovom prilikom pomenuti samo nekoliko stvari, odnosno nekoliko amandmana.
Naime, mislim da je dobro što je Vlada Republike Srbije prihvatila amandman SPS na član 62, da odredba kojom se predviđa da se može uručiti otkaz, odnosno da može nastati prekid radnog odnosa za lice koje je povredilo kodeks profesionalne etike, ne postoji u ovom zakonu. Ovo mislimo da je dobro zato što se povreda kodeksa profesionalne etike teško može dokazivati i mi mislimo da ne sme biti razlog za onemogućavanje sticanja zvanja nastavnika, odnosno saradnika.
Jer, u prethodnom delu zakona, odnosno u sadržaju tog člana vrlo se taksativno navode razlozi zašto neko ne može biti izabran u zvanje nastavnika, odnosno saradnika. Ovo pominjem iz razloga što smo u proteklo vreme kroz postojeći zakon bili svedoci da su odredbe zakona koje su potpuno neutralne korišćene da bi jedan broj nastavnika bio lustriran sa Beogradskog univerziteta.
Naime, juna 2002. godine, kada je donet Zakon, primera radi, na Medicinskom fakultetu pokrenut je postupak preispitivanja izbora zvanja za 45 nastavnika. Onda je jednom selekcijom, koja je apsolutno podrazumevala jedan politički pristup, taj broj sveden na 16 nastavnika, koji su dobili otkaz, zato što su bili izabrani u zvanja na Zakonom predviđen način.
Čak je bilo obrazloženje da pojedini nastavnici nisu izabrani na veću, a recimo bili su predmet raspravljanja na veću, jer su neki od njih radili u centru za multidisciplinarne studije. Znači, jesu bili predmet razmatranja nastavno-naučnog veća. Ali, sila boga ne moli, vreme je bilo takvo, politički kriterijum je bio primaran u odnosu na naučni, pa se nažalost dešavalo i to što se dešavalo na Medicinskom fakultetu.
Primera radi, bila je situacija da je jedan od tih 16 profesora beogradskog Univerziteta, Medicinskog fakulteta, koji su dobili otkaz, bio čovek koji ima 190 naučnih radova, 22 knjige, od kojih 2 monografije međunarodnog karaktera. I paradoksa radi, i kako to kod nas svega ima i sve život trpi, a šta je sve DOS radio, na istoj sednici naučno-nastavnog veća, kada je taj profesor dobio otkaz, u zvanje nastavnika izabran je drugi profesor, kome je glavni kriterijum za to što je izabran bio da ima jednu knjigu međunarodnog karaktera, a urednik te knjige je bio profesor koji je upravo dobio otkaz.
To dovoljno govori kako se radilo i kako odredbe koje su potpuno neutralne, preispitivanje da li je neko izabran na pravi način, mogu biti zloupotrebljene, a kamoli tek kako bi izgledalo kada bi ova odredba o kršenju kodeksa profesionalne etike ostala. Inače, do sada sudskom odlukom od tih 16 nastavnika 3 su vraćena na ista mesta, ostalih 13 čekaju. Mislim da će pravosuđe tu morati da uradi svoj posao i na osnovu činjenica, i samo činjenica, i poštovanja zakona i te profesore da vrati na mesta na kojima su ranije radili.
Moram da pomenem još nešto, da je situacija na tom fakultetu bila izazvana i ponašanjem rukovodećih ljudi i fakulteta. Naime, na beogradskom Univerzitetu, gde god je bilo ljudi od identiteta, mislim na dekane fakulteta i članove nastavno-naučnog veća, profesore koji nisu dozvolili da budu predmet politike i da politiku koriste da bi se obračunali sa svojim kolegama, gde god nije bilo ljudi koji su bili spremni da bespogovorno prihvate instrukcije koje su dobijali iz DOS-a, stanje je ostalo onakvo kakvo jeste, jer su svi bili profesori izabrani na zakonom predviđen način.
Onde gde su dekani bili bespogovorno u službi DOS-ove vlasti pokrenut je postupak, pa se dešavalo ovo što se dešavalo. Inače, ovo ne govorim na pamet. Imena i prezimena tih ljudi su poznata. Karakteristike koje oni imaju i to je poznato. Inače, reč je po svakom kriterijumu o stručnim ljudima, koji su priznati u oblasti u kojima rade i sa velikim brojem naučnih radova, ali i to se dešava.
Mislimo da je dobro što je prihvaćen i amandman, kojim se obezbeđuje zakonski osnov za zastupljenost u konferenciji Univerziteta prema veličini Univerziteta, koja podrazumeva ne samo broj nastavnika i saradnika, već i broj fakulteta. Na taj način onemogućava se da mali univerziteti imaju u osnovi isti broj glasova kao i veliki univerziteti, što je jako važno.
Imali smo u proteklom periodu situaciju da su fakulteti i univerziteti osnivani kako je ko hteo i koliko je hteo. Videćemo koliko će njih proći postupak akreditacije, s obzirom na kriterijume koji su sada postavljeni, ali je to bila jedna faktička situacija, koja je dovela do toga da imamo ogroman broj univerziteta. Postavlja se objektivno pitanje kakav je kvalitet svakog od njih, ali što se kaže da ne budem taj koji će suditi o tome, biće tu stručnog mišljenja, oni će dati svoje mišljenje.
Znači, Vlada je prihvatila 7 amandmana SPS i ti amandmani su u ovom slučaju amandmani Vlade, ali se kroz sadržaj da videti da je SPS bila inicijator tih amandmana i mislim da je to dobro za ovaj predlog zakona.
Hteo bih da istaknem ovde da smatramo u SPS-u da postoji potreba da se usvoji još nekoliko amandmana. Pre svega, tu mislim na amandman koji se odnosi na sastav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje. Mi socijalisti naime smatramo da član Saveta za visoko obrazovanje treba da bude i predstavnik Kosova i Metohije.
Mislimo da nije dobro da u Predlogu zakona, koji se nalazi pred poslanicima u parlamentu, stoji da u strukturi saveta treba da budu predstavnici Autonomne pokrajine Vojvodine, a da nema predstavnika Kosova i Metohije.
Mislimo da je sasvim logično da i predstavnici Kosova i Metohije budu članovi Nacionalnog saveta, s obzirom na činjenicu da je Univerzitet u Prištini, kao i druge naučno-obrazovne institucije u ovoj pokrajini, te nema opravdanja da predstavnici ovog univerziteta ne budu u sastavu Nacionalnog saveta.
Takođe smo predložili da se uvede i oktobarski ispitni rok za studente. Ovo ne slučajno, videli ste da je Vlada svojim amandmanom, što mislim da je dobro, dala mogućnost da se ispiti polažu još dva puta, oni obavezni predmeti, i to jedan plus dva, to je tri puta.
Po Predlogu zakona koji imamo, mi imamo 4 ispitna roka. Za studente koji završe prolećni semestar taj treći rok u ovom slučaju ne postoji ukoliko se ne bi prihvatio ovaj naš amandman, jer onda student objektivno jeste zakinut na ovom jednom predmetu.
Ima i više amandmana, kojima smo mi mislili da treba poboljšati položaj studenata i mi smo sa ministrom u razgovoru koji smo imali pre ove skupštinske rasprave o tome ozbiljno razgovarali, ukazali na sve argumente i u velikom delu naišli na njegovo razumevanje.
U svakom slučaju SPS smatra da ovaj zakon treba prihvatiti i kažem još jedanput da on predstavlja dobar korak u pravcu uspostavljanja evropskog prostora visokog obrazovanja. Naravno da ima rešenja koja će svoju pravu vrednost tek pokazati u praksi, ali i ako nešto ne bude valjalo i to se može menjati.
U svakom slučaju čini mi se da mi u oblasti visokog obrazovanja imamo vrednosti koje treba podržati, a ima i ono potrebno da budemo deo evropskog obrazovnog prostora i da prihvatimo ciljeve koje taj evropski obrazovni prostor postavlja, da bi i naše studente i nastavnike mogli uključiti u obrazovni proces, da ne bi po bilo kom delu zaostajali, jer mi stvarno imamo šta da ponudimo od svojih vrednosti, i treba i svoje vrednosti da promovišemo na taj način.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, mislim da je ovo izlaganje gospodina Krasića na najbolji način potvrdilo reči gospodina Perića, mog kolege, jer on celo vreme priča o Vuku Draškoviću, o Vuku Draškoviću, a mi raspravljamo o rebalansu budžeta Republike Srbije. Kakve veze ima Vuk Drašković sa rebalansom budžeta i sa ovim, to je upravo gospodin Perić i objasnio, i razloge koji su ga motivisali da ima takav stav prema ovim amandmanima.
Istine radi, SPS jeste glasala za Vuka Draškovića da bude izabran za ministra spoljnih poslova državne zajednice, jer je on bio deo paketa koji smo mi prihvatili kada smo odlučili da podržimo ovu trojnu Vladu.
Alternativa nam je bio Goran Svilanović. Sada znamo, videli ste u međuvremenu kakav je njegov stav oko državnih i nacionalnih pitanja Srbije.
Druga stvar, kada smo baš sa kolegama iz SRS podneli inicijativu za smenu Vuka Draškovića, nedostaja su dva ili tri glasa ili poslanika koji tog trenutka nisu bili u Skupštini državne zajednice, pa da Vuk Drašković bude smenjen.
Poštovane kolege narodni poslanici, od kolega koji su pre govorili o ovom članu zakona i o ovom amandmanu s pravom su izrečene ozbiljne primedbe na moguće zloupotrebe vezane za sprovođenje ovog člana zakona, jer jeste veoma značajno stvarno diskreciono pravo dati jednom čoveku, pravo da ocenjuje da li su ili nisu ugroženo funkcionisanje lokalne samouprave i da li to može sprečiti funkcionisanje lokalne samouprave i imati posledice po život ljudi i dati mu mogućnost da finansijskim kanalima onemogući funkcionisanje lokalne samouprave.
Mislim da su kolege narodni poslanici, obadvojica, s pravom skrenuli pažnju na ovaj član zakona, mada mislim da formulacija amandmana nije odgovarajuća. Trebalo je naći drugi mehanizam ili predložiti neko rešenje koje bi bilo funkcionalno. Ovo iz razloga što smo, hvala bogu, u 15 godina višestranačke Srbije imali puno puta priliku da vidimo kako lokalna samouprava funkcioniše i kako se republička vlast odnosi prema lokalnoj samoupravi. Verujte mi, stvarno mislim da kolega Vlahović, on lično možda i iskreno govori kada ukazuje na mogućnost zloupotrebe. Kada je u pitanju njegova stranka, ta ocena ne stoji.
Pogledajte grad Beograd, pogledajte kako se gradska vlast odnosi prema lokalnim samoupravama i onda ćete videti koliko su ovo prazne reči.
Prazne su reči, jer jedan gradski sekretar za finansije uzima sebi za pravo da tumači statut grada Beograda, poslovnik o radu jedne opštine, Zakon o lokalnoj samoupravi.
Uzmite primer Surčina. Tamo je na legalan način sazvana jedna sednica skupštine opštine. Predsednik SO je bio bolestan, zamenik je na legalan način, a koristeći odredbe Poslovnika, otkazao tu sednicu SO. Grupa odbornika, nezadovoljnih takvim načinom otkazivanja sednice i generalno odnosima u opštini je, da kažem, na poljani održala sednicu i sebe proglasila skupštinskom većinom, kolega kaže u kafani, svejedno, van zgrade SO, i sebe proglasila skupštinskom većinom i sada traži da upravlja lokalnom samoupravom.
Pre svega, u lokalnoj samoupravi u Srbiji, a dao bog ima opština dosta, odnos većine i manjine se brzo menja i to je nešto što je specifičnost lokalne samouprave. Nikada na nivou jedne lokalne samouprave ne treba praviti pitanje od toga ko je u jednom trenutku većina, a ko je manjina.
Zanimljivo je da je ovde sednica SO zakazana legalno, otkazana legalno, a nije od strane te grupe odbornika u skladu sa Poslovnikom podneta inicijativa za održavanje nove sednice. Ne, oni su se samo sastali na poljani, u kafani, sebe proglasili skupštinskom većinom, a mediji to zdušno podržali i njih promovišu kao skupštinsku većinu i onda imamo situaciju koja je vezana za ovaj član zakona.
Onda jedan gradski sekretar sebi uzme za pravo i kaže mi, nećemo da odobrimo u gradu transfer sredstava, a pazite to je za maj, mi sada pričamo o julu, neće da odobri transfer sredstava za maj, zato što smo mi procenili da tamo funkcioniše nelegalna većina. Ko je taj čovek koji ima pravo na nivou grada Beograda da jednoj gradskoj opštini uskrati mogućnost da lokalna samouprava radi. Ko je?
On je, naravno, predstavnik DS i u ovom slučaju je reč o klasično političkom interesu i zloupotrebi ovlašćenja koje on ima, a ovlašćenja mu nisu ta. Jednostavno, da oni pokažu ko je gazda u gradu. A da je ta većina navodna zakazala sednicu SO u skladu sa poslovnikom, možda mi danas o ovome ne bismo ni pričali. Nova neka skupštinska većina bi izabrala jednog između sebe kao predsednika SO i SO bi nastavila dalje da radi.
Ne, oni ne žele da koriste odredbe poslovnika, oni ne žele da koriste statut grada Beograda, oni ne žele da koriste odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi. Oni su sebe proglasili skupštinskom većinom i misle da to može da funkcioniše.
Poenta cele ove priče je zloupotreba sredstava u političke svrhe. Ovo je eklatantan primer zloupotrebe koju je jedan pripadnik DS učinio prema lokalnoj samoupravi jedne gradske opštine, a reč je o Surčinu, to je jedna nova gradska opština.
Ovakvih primera je bilo i kada je reč o SO Zvezdara. Opet je DS, kada je izgubila većinu, samovoljno prestala da prebacuje novac za potrebe funkcionisanja lokalne samouprave. Zato kažem, možda gospodin Vlahović stvarno iskreno misli kada ovo govori, ali njegova stranka ne radi tako. Naprotiv, ona radi potpuno obrnuto.
Uostalom, o kakvoj je zloupotrebi reč, možda najbolje potvrđuje ono što se zbivalo u lokalnoj samoupravi od 2001. do 2003. godine, kada je za nepunih tri godine, baš koristeći te odredbe koje su opšteg karaktera i mogu se tumačiti na različiti način, ugroženo funkcionisanje lokalne samouprave. Tada je Vlada, odnosno dve vlade DOS-a su tada za nepune tri godine uvele 35 prinudnih uprava u SO u Srbiji i na najgrublji mogući način zloupotrebile prava građana da biraju i da budu birani.
Zašto? Zato što su krizni štabovi tada upadali u opštine, proglasili sebe skupštinskom većinom, imali su svog resornog ministra koji je ta rešenja potpisivao kako je kome odgovaralo i onda se lokalna samouprava gurala u stranu. Prava građana, ko to još o tome brine, a jednostavno na jedan potpuno nedemokratski način se menjala suština, pravo građana da biraju i da budu izabrani ili da funkcioniše lokalna samouprava.
Znači, molio bih, a reč je o veoma važnom članu zakona, mislim da amandmanom nije dobro reći samo ovako - briše se. Daleko bi bolje bilo da je nađen drugi mehanizam i da se vidi kako se može ovo pravo ministra, ako hoćete, ograničiti ili da se nađe neki mehanizam, jer mi pominjemo ministra, a ja vam govorim o gradskom sekretaru. Znači, kakav ministar, ovde je reč o gradskom sekretaru za finansije koji je sebi uzeo za pravo da ne prebacuje novac jednoj gradskoj opštini i to za mesec maj. Onda, možete misliti o kakvim je zloupotrebama reč.
Kada je reč o ovom drugom pitanju, Odbor za finansije Narodne skupštine Republike Srbije će, kako je rekao gospodin Dinkić, dobiti svu potrebnu dokumentaciju, pa ćemo onda videti šta je ko ponudio i kako stoje stvari oko budžeta za 2002, 2003. i 2004. godinu. Mislim da je dobar predlog da Narodna skupština odlučuje o tome ko će izvršiti revizije završnih računa za 2002, 2003. i 2004. godinu. Hvala.
Hvala vam, gospodine predsedavajući. Koristim odredbe Poslovnika i pogrešno tumačenje. Čuli ste gospodina Bogdanovića. On se javio za repliku povodom mog izlaganja. Prva rečenica mu je bila - predsednik skupštine opštine je radikal; tamo su socijalisti. To upravo potvrđuje politički motivisan odnos prema toj lokalnoj samoupravi.
Gospodine Bogdanoviću, nije ovde reč ko je većina ko je manjina. Ovde je reč o zloupotrebi lokalne samouprave grada Beograda prema jednoj gradskoj opštini. Uopšte nije važno ko je većina ko je manjina. Ali, postoji način da se utvrdi ta većina i manjina, a to se zove: Zakon o lokalnoj samoupravi, Statut grada Beograda, Poslovnik o radu Skupštine opštine.
Sednica Skupštine opštine Surčin je zakazana i otkazana u skladu sa odredbama Poslovnika. Grupa ljudi se sastala u kafani i sebe proglasila većinom i dobila je fantastičnu medijsku podršku navodnih demokratskih medija. Onda se javlja jedan gradski sekretar i kaže - nećemo mi da damo pare.
Kada pominjete odredbe, poštenje, tumačenje, da li je ta grupa odbornika tražila sazivanje nove sednice? Naravno da nije. Dok se na skupštini opštine ne utvrdi ko je većina, ko je manjina, niko sebe ne može proglašavati većinom ili manjinom. Ne može, gospodine Bogdanoviću, to bi vama trebalo da bude jasno. Predsednik ste Skupštine grada Beograda i valjda bi vam trebalo da bude jasno da se ne može na ulici, u kafani neko proglasiti skupštinskom većinom.
U sali skupštine opštine glasanjem će se utvrditi ko je većina, ko je manjina. Ali, ta sednica treba da bude zakazana u skladu sa odredbama poslovnika o radu skupštine opštine. U ovom slučaju, to nije reč, nego su se sastali u kafani, sebe proglasili većinom, a vi ste rekli: "Građanska lica, da im ja uplatim novac".
Upravo vi pokazujete kako se zloupotrebljavaju prava koja vam zakon daje. Ko ste vi da konstatujete da li lokalna samouprava Skupštine opštine Surčin funkcioniše na pravi način? Ko ste vi? Vi ste gradonačelnik grada Beograda. Kako vi možete da konstatujete da li je tamo na legalan način izabrana jedna lokalna vlast ili ne? Valjda postoji Ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu. Ko ste vi da odlučujete o tome da li je neko većina ili manjina? Vidite koliko ste vi duboko ušli u te političke vode.
Inače, kada pominjete Grocku, treba da znate da se tamo talasalo, bilo je određenih problema, pa je predsednik Skupštine opštine odložio sednicu na mesec dana; u međuvremenu, grupa odbornika je tražila, u skladu sa odredbama poslovnika, da se održi nova sednica i na toj novoj sednici je utvrđeno koja je skupštinska većina.
Ovde takav slučaj nemamo. Mi imamo grupu ljudi koji su u kafanu seli, izabrali između sebe jednog, mediji ih proglasili, i vi očigledno, za skupštinsku većinu i sada uzimate sebi za pravo da ne uplaćujete Skupštini opštine Surčin sredstva za maj; pazite - za maj. Jednostavno, zloupotrebljavate prava koja imate i ne uplaćujete novac Skupštini opštine Surčin.
Molim vas, neka se održi sednica u skladu sa odredbama poslovnika, neka se utvrdi skupštinska većina, bože moj, neće se ništa u Srbiji desiti time što će se u jednoj skupštini opštine u Srbiji promeniti lokalna vlast. Samo to treba da se uradi na zakonom i poslovnikom predviđen način, i ništa drugo.
Koristim pravo na repliku. Gospodin Bogdanović me je pomenuo. Mislim da je on najbolje u svom izlaganju pokazao kako on razume Zakon o lokalnoj samoupravi i funkciju koju vrši. Znači, ono što je u interesu moje stranke, to je u redu, što je u interesu demokrata, to je u redu, a sve što nije u interesu demokrata, to nije u redu i nije u skladu sa zakonom.
Gradonačelnik grada Beograda nije ovlašćen da tumači odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi niti da utvrđuje ko je u nekoj od opština grada Beograda većina, a ko manjina. Ovde je suštinska stvar da je sednica za 28. jun zakazana i otkazana u skladu sa odredbama Poslovnika o radu Skupštine opštine Surčin. To je cela priča. Suština da je gradski, kako se već zove, sekretar, čovek zadužen za finansije, neki gospodin Bajec, uzeo sebi za pravo, po nalogu DS, da ne prebaci sredstva za funkcionisanje te skupštine opštine za maj.
U sali SO mora da se utvrdi ko je većina, a ko je manjina. To ne može raditi ni DS, to ne mogu ni ja, to ne može bilo ko od ovde prisutnih poslanika. U sali SO Surčin će se utvrditi ko je većina. Kada se zakaže sednica SO, ukoliko ta navodna većina to bude tražila u skladu sa odredbama poslovnika, ili ukoliko, naravno, predsednik SO, ako se vratio iz bolnice i ako je zdrav, zakaže SO.
Zna se, ukoliko se sednice SO ne budu održavale u predviđenom roku, opet u Zakonu o lokalnoj samoupravi imaju određene odredbe koje i to pitanje regulišu. Ne može gradska vlast, ne može DS, uzeti sebi za pravo, kao što je to uradila, da ona sprečava prebacivanje sredstava i da ona daje tumačenje ko je tu legalan, a ko je nelegalan.
Znam, DS ima medije pod svojom rukom i oni su zdušno ovih dana objašnjavali svima nama kako je to sasvim u redu. Nije u redu i nije tačno, dok se ne sazove skupština u skladu sa odredbama poslovnika – to, naravno, ljudi iz DS, gospodin Bogdanović, odlično znaju, ali neće da prevale preko usta – dok se ne sazove sednica SO u skladu sa odredbama poslovnika i na samoj sednici SO se ne utvrdi ko je većina, a ko manjina, sve ostalo je stvar politike.
Nažalost, to pokazuje i licemerje DS oko ovog amandmana. Oni prigovaraju ministru na moguću zloupotrebu, a oni u praksi prave apsolutnu zloupotrebu, i to je to dvostruko lice koje se redovno pokazuje.
Ove krupne reči su u stvari namera da se pobegne od suštine, a ovde je suština da se Skupština opštine Surčin zakazana i otkazana u skladu sa odredbama Poslovnika o radu Skupštine opštine Surčin i da se grupa ljudi sastala u kafani, sebe proglasila većinom, napisala jedno pismo gradonačelniku i rekla - mi smo sada većina, a on naravno oberučke jedva dočekao i uzeo on da odlučuje kome će prebaciti sredstva za finansiranje.
Klasičan primer zloupotrebe, klasičan primer licemerja, klasičan primer dvostrukog odnosa i onda priča o velikim principima, o demokratskim vrednostima, o velikim ciljevima, sve to pada u vodu pred jednom prostom činjenicom da je Skupština opštine zakazana i otkazana u skladu sa odredbama Poslovnika. Ta navodna većina nije tražila zakazivanje nove sednice u skladu sa odredbama Poslovnika.
Krajem avgusta, koliko znam, ističe rok od tri meseca kada se Skupština opštine mora održati. Možda će se tada, ako u međuvremenu ta navodna većina ne zakaže sednicu Skupštine opštine u skladu sa odredbama Poslovnika, morati održati sednica i tada će se možda konstatovati ovo o čemu gospodin Bogdanović priča, da su ti ljudi napravili novu skupštinsku većinu. Onda ćemo znati da oni jesu većina.
Postavlja se pitanje šta sa uskraćivanjem sredstava SO Surčin, zaposlenima i svim poslovima koje lokalna samouprava vrši na tom području, šta sa tim ljudima koji će biti uskraćeni zato što sredstva nisu prebačena. Znači, gospodin Bogdanović je uzeo sebi za pravo da tumači odredbe poslovnika, statuta i Zakon o lokalnoj samoupravi.
Čak je upotrebio jednu ružnu insinuaciju da će ministarstvo doneti odluku. Uopšte ne znam šta će ministarstvo odlučiti. Kada bih bio u situaciji predložio bih ministarstvu da stvori uslove da se održi sednica skupštine opštine, pa da se uz prisustvo svih izabranih odbornika SO Surčin utvrdi ko je većina, a ko manjina.
Ne može bilo koji pojedinac uzimati sebi za pravo da tumači odredbe poslovnika, statuta, zakona, a ne može pogotovo Demokratska stranka na ovakav način da uskraćuje funkcionisanje lokalne samouprave u jednoj od beogradskih opština, kao što je Surčin.
Javio sam se koristeći pravo na repliku, u ime poslaničke grupe SPS, povodom reči koje je izgovorio gospodin Nikolić. Naime, ono što je gospodin Nikolić rekao netačno je, za nas socijaliste uvredljivo i apsolutno državno neodgovorno.
Gospodine Nikoliću, niti je gospodin Anđelković, niti bilo ko od socijalista kriv za uvođenje sankcija, da biste to rekli. Moram vas podsetiti, pošto je ovo 2005. godina ... Pogledajte stenogram, rekli ste da je Baki odgovoran za to i socijalisti, što apsolutno ne stoji.
(Predsedavajući: Gospodine Obradoviću, jesam bio u to vreme i ponosim se što sam bio ovde poslanik, i nemojte da me branite.)
Imam obavezu da u ime poslaničke grupe SPS ponovim, za one koji to očigledno ne znaju i koriste one izgovore tzv. demokrata. Sankcije Ujedinjenih nacija SRJ su uvedene 31. maja 1992. godine. Neposredan povod bio je onaj užasan zločin u Ulici Vase Miskina i sve ono što je tada usledilo i isfabrikovani izveštaj da su srpske snage odgovorne za to i, naravno, da SRJ pruža pomoć.
Danas - 2005. godine, na bilo koji način vezivati državnu politiku Srbije i SRJ za one događaje u BiH, a pogotovo tvrditi da smo mi odgovorni za tako nešto, netačno je, uvredljivo i duboko protiv države. Ko to ne zna, može mu se oprostiti. Ako govori sa namerom, to je jako loše.
Inače, što se tiče rebalansa budžeta, o stavu SPS je govorio gospodin Todorović i verovatno će još govoriti, ako nekog interesuje zašto smo odlučili da podržimo ovakav rebalans budžeta. Ako interesuje nekog zašto mi podržavamo Vladu, i tu stojimo na raspolaganju. Ako želite da sa nama razgovarate, onda nam se obratite direktno, nemojte preko posrednika, u ovom slučaju, kolega iz druge poslaničke grupe. Ako razgovarate sa njima ili protiv njih, onda im se direktno obratite.
I pominjanje i po Poslovniku. Mogu razumeti političku potrebu gospodina Albijanića da se često javlja i da govori, da govori na način za koji misli da svojoj stranci diže rejting. Kada govori o državi onda mora da shvati da daje izjave koje su netačne, proizvoljne i duboko protiv ove države.
Vodite računa o čemu pričate kad govorite o, kako vi kažete, prošlosti. Upotrebili ste ovde izraze kao da su radikali ili socijalisti, jer smo tada zajednički organizovali vlast na republičkom nivou, vodili, kako vi kažete, huškačku politiku i da smo doveli da dođe do agresije.
Gospodine Albijaniću, molio bih vas da ne preuzimate na leđa ove države ono što su radile zapadne zemlje i NATO protiv nas. To je duboko neodgovorno, i politički i državno. Mi još uvek ne znamo razloge koji su vodili Ameriku da promeni svoju politiku prema Srbiji i da Albance, koje su do 1998. godine nazivali teroristima – treba vas podsetiti da je država Srbija vodila borbu protiv terorista i imala podršku direktnu i indirektnu SAD – da su posle onog sastanka Holbruka sa vođama UČK odjedanput preimenovali u borce za slobodu.
Vodite računa o tome da je naša zemlja bila 78 dana bombardovana i da je potpisivanje sporazuma bio način da se zaustavi agresija i da SRJ ima pravni osnov nad teritorijom Kosova i Metohije. Danas nam je to jedini dokument kojim potražujemo Kosovo i Metohiju. Nadam se da će naša država uspeti da povrati, moram to da kažem, povrati Kosovo i Metohiju. Molim vas da pazite kada govorite o tim vremenima.
Ne počinje istorija Srbije od 5. oktobra. Šta je vama? Višestranačka Srbija postoji od 1990. godine i ovaj parlament traje mnogo duže nego što je prisustvo bilo koje političke stranke ovde. Sada 2005. godine pričati o 5. oktobru kao nekom velikom revolucionarnom događaju, kada su sami akteri rekli da je u pitanju bio jedan puč, kada se zna da je u maju bio napravljen dogovor šta treba zapaliti, koja dokumenta uništiti, koga optužiti, kako stvarati atmosferu da se 5. oktobar proglasi nekim nacionalnim praznikom, a u stvari da se nađe način da se sruše socijalisti i Slobodan Milošević, onda ili ne znate šta je bilo ili svesno govorite neistine.
Mi ovde u parlamentu treba valjda da razgovaramo na osnovu činjenica, bez obzira da li cenimo jedni druge. Pretpostavka je da cenimo, ali argumenti moraju da budu primarni i kada govorite o prošlim vremenima, kako vi to kažete, vodite računa da višestranačka Srbija postoji od 1990. godine, a ne od 2000. ili 2001. godine.
Vodite računa da govorite o stvarima koje su duboko protiv ove države Srbije. Nemojte da shvatite pogrešno gospodine Nikoliću, vi ćete govoriti u ime SRS, ali kada govorite o vremenima kada smo zajedno organizovali vlast, moram da vam kažem da smo mi vodili državnu politiku, sviđalo se to vama ili ne. Vaš ministar, guverner narodne banke kaže - ne slušamo mi MMF. Zbog čega ne slušate? Zato što cenite da postoje neki razlozi. Ni mi nismo slušali tada sve te savete koje su nam davali sa zapada, jer smo vodili svoju politiku.
Kada pominjete Rambuje, valjda treba da znate u Rambujeu uopšte nije bilo razgovora. Rambuje je napravljen da bi Srbi bili okrivljeni za ono što se zbivalo. Sada, 2005. godine, to se zna. Račak, znate da je to bio izmišljeni povod za agresiju na našu zemlju. Zbog naše države, zbog naših građana, zbog naše istorije služite se činjenicama.
Ako želite nekog od nas ovde da prozovete personalno ili stranački, onda direktno recite, nemojte govoriti više o prošlim vremenima, iako znate da je SPS danas, bilo sama ili sa drugim, praktično sa svima 10 godina organizovala vlast u Republici Srbiji i mi se ne odričemo nijednog dela državne politike u tih 10 godina, ma kako se to nekom sviđalo i ma koliko nam davali savete da treba da se odreknemo. Zbog čega? Da bi nas neko proglasio demokratama?
Mi smo po svojoj strukturi, po načinu organizovanja, po načinu rada, po vrednostima za koje se zalažemo, veće demokrate od bilo koga. Ne treba nam epitet da bi stekli neki status da, eto, možemo biti deo nekog društva, koje je u praksi radilo sve suprotno, sve suprotno zakonu, suprotno Ustavu i duboko napunilo svoje džepove od 2001. godine pa naovamo.
Gospodine predsedniče, gospođo Škero, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS reći ću nekoliko reči o današnjoj tački dnevnog reda, promenama u pravosuđu, jer mislim da je to za državu Srbiju jako važna tema.
Naime, nekako imam utisak, i ja i ostale kolege narodni poslanici iz SPS, da se Narodna skupština Republike Srbije u postupku izbora i razrešenja nosilaca pravosudnih funkcija javlja kao jedina institucija koja dovodi u pitanje način rada pravosuđa i može da utiče na način rada pravosuđa, mimo onih ocena koje se daju u javnosti, koje su često interesno motivisane, malo ih je nepristrasnih i objektivnih.
Ipak, ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kroz izlaganje narodnih poslanika, možemo čuti jednu malo drugačiju priču o nosiocima pravosudnih funkcija u odnosu na onu koja se čuje u Visokom savetu pravosuđa. Ne zameram VSP-u, samo mogu da konstatujem da u tom telu ili u informacijama koje dolaze u to telo ima često nezameranja, ima onog principa kada se ide linijom manjeg otpora, kada kolega kolegu neće da kritikuje, ne daj bože da predloži razrešenje.
Sve veći broj građana Srbije je nezadovoljan. Ostavljam po strani čak i ovu dimenziju partijskog promovisanja, partijskog predlaganja i izbora kadrova, kao što smo imali od 2001. godine naovamo.
Na prošloj sednici Narodne skupštine Republike Srbije sam izneo podatak koji je izneo pomoćnik ministra pravde u prvoj vladi DOS-a, da je od 165 predsednika sudova, negde do sredine 2002. godine, bilo promenjeno 150 predsednika sudova.
Pošto sam bio član Odbora za pravosuđe, video sam koji su kriterijumi bili dominantni. Utoliko je važnije da na ovakvim sednicama raspravimo o svakom kandidatu, ukoliko se može, i kažemo argumentovano zašto neko ne bi trebalo da obavlja taj posao. Naime, jako je važno za Srbiju, jer građani nemaju neku drugu mogućnost do preko nas narodnih poslanika u Skupštini Srbije da suštinski ospore izbor nekog kandidata.
Primera radi, video sam da je pre neki dan na VSP za predsednika suda u Knjaževcu izabran čovek koji je nezakonito izabran pre četiri godine, o čemu sam obavestio Skupštinu i opet ću obavestiti kad to bude došlo na dnevni red. VSP je, praktično, amnestirao tu nezakonitost i produžio mu mandat. Više su se bavili time zašto neko ne treba da bude predsednik suda od onih predloženih, nego zašto ovaj nezakonito izabrani treba da produži mandat. Ali, o tom-potom.
Na Odboru za pravosuđe Narodne skupštine Republike Srbije izneo sam nekoliko osporavanja za kandidate za predsednike sudova. Nešto sam tada obrazložio, nešto ću sada. Evo, da počnem od Beograda.
U ime poslaničke grupe SPS osporio sam izbor kandidata za predsednika Drugog suda, gospođe Gordane Mihajlović, iz razloga što smatram da je u protekle četiri godine ona svojim ponašanjem, načinom rada, javnim iskazivanjem određenih političkih stavova, učinila sebi "medveđu uslugu", pogotovo načinom rada unutar suda. Jednostavno, mi, poslanici SPS smatramo da nije dobar predlog VSP da ona bude ponovo izabrana.
Ona je tokom svog mandata bila više angažovana na istupanjima u javnosti, medijima, iznošenju svojih stavova o pitanju humanitarnog prava i zaštiti ljudskih prava, a nedovoljno pažnje je, prema našem mišljenju, posvećivala rešavanju osnovnih pitanja koja se odnose na sud u kojem je bila rukovodilac.
Iz ličnih saznanja, kao i iz informacija prenetih preko sredstava javnog informisanja, vidi se da je u radu ovog suda bilo neadekvatnog rukovođenja, tako da su na mesto šefova pojedinih odeljenja, naročito u onim posebno osetljivim, kao što su odeljenje istrage i krivice, postavljene sudije koje nisu dovoljno stručne u tim oblastima.
Takođe smo preko sredstava informisanja saznali da je ova predsednica suda angažovala penzionisane sudije da budu njeni savetnici u ključnim materijama, kao što su parnična i krivična materija, iako je bilo logično da ove poslove konsultacija i savetovanja predsednika suda obavljaju sudije tog suda kojih, prema našim saznanjima, ima 60 u celom sudu. Ovo tim pre što poslovnik o radu suda upućuje na to da takve poslove konsultacija predsednik suda obavlja sa zamenicima predsednika suda ili sa nekim iz redova sudija tog suda.
S tim u vezi, takođe nam nije jasan način regulisanja novčane naknade koju dobiju ta druga lica, savetnici koji nisu sudije, nego savetnici penzioneri. Dakle, nejasan je način finansiranja, odnosno izvor sredstava iz kojih je predsednica suda plaćala tako angažovana lica kao svoje savetnike, jer u principu, takvih savetnika nema u drugim beogradskim sudovima.
Takođe, iz više izvora, preko određenih advokata, kao i iz sredstava informisanja, a to nije bilo tako, saznajem da je još pre donošenja Zakona o medijaciji predsednica ovog suda obezbedila van zgrade suda, za potrebe suda, prostorije u vidu stambene jedinice u Teslinoj ulici, van Palate pravde, odnosno zgrade suda u kojima se obavlja postupak medijacije, a da pri tom sudijama svog suda koji obavljaju redovne poslove, za sve vreme dosadašnjeg mandata nije obezbedila odgovarajuće uslove za rad, tako da u tom sudu sedi po troje sudija u kabinetu od sedam metara kvadratnih, pa čak i po troje sudija sude u istoj sudnici.
Naravno, ne istovremeno, ali im ta činjenica da moraju zbog nedostatka prostora da sude u istoj prostoriji, u svakom slučaju, smanjuje broj sudećih dana u mesecu. Dok jedne sudije sude, drugi ne mogu da sude u istoj prostoriji, a to direktno utiče na mogućnost ispunjavanja norme. Povećavanjem broja sudija kojima nije obezbeđen prostor za rad, povećavaju se i troškovi rashoda budžeta, a ne rešavaju se gorući problemi, prostorni i drugi tehnički preduslovi za kvalitetno rešavanje sudskih sporova i, naravno, ažurnost rada ovog suda.
Dakle, umesto da se bavi osnovnim problemima unapređenja rada suda, adekvatnom organizacijom i rukovođenjem u radu suda, obezbeđivanjem adekvatnih uslova za rad sudija, ova predsednica se za vreme svog prethodnog rada više bavila razvojem humanitarnog prava, medijacijom i u tu svrhu angažovala savetnike penzionere, iznajmljivala prostor van zgrade, štampala luksuzni promotivni materijal za medijaciju, davala dopunsku novčanu naknadu sudijama koji učestvuju u postupku medijacije i te sudije vodila na službena putovanja u zemlji i inostranstvu i samim tim favorizovala u odnosu na ostale.
Sve to možda ne bi bilo problem da je stanje ovog suda takvo da predsednica suda, pored svog osnovnog posla, može da se bavi i ovim poslovima. Međutim, objektivno stanje u sudu je takvo, skoro isto, ako ne i gore u odnosu na pre četiri godine, kada je ona bila izabrana za predsednika suda.
Da ne bi bilo zabune, osporavamo izbor ovog kandidata za predsednika suda, jer mislimo da nema razloga da joj se, pored svih ovih primedbi iznetih u javnosti, koje nisu demantovane, ukaže ponovno poverenje. S obzirom na činjenicu da je ovaj sud jako veliki i da pokriva tri velike opštine: Savski venac, Rakovicu i Čukaricu, da postoji veliki broj problema i veliki broj pitanja koja on treba da rešava, moram reći da i mi u SPS, mimo ovih stvari, vezano za njen rad, imamo i vrlo konkretnu primedbu na njen rad i ponašanje.
Naime, mi smo imali jedan poslovni prostor, partijski, u Ulici Miloša Pocerca. Primenjujući Zakon o finansiranju političkih stranaka, na iznenađenje svih nas, predsednica suda se neposredno angažovala da izvrši preknjiženje. Naravno da to može, ali nije uobičajeno da predsednik suda sam urgira da izvrši preknjiženje. To samo po sebi govori o jednoj dozi političke ostrašćenosti koja postoji u toj osobi i prema nama.
Naša presuda koja je bila ukinuta u Okružnom sudu, vraćena je u Drugi sud i tada je predsednica menjala veće sudija, iako Okružni sud to nije tražio. Znači, postoji jedna apsolutna ostrašćenost prema nama i mi mislimo da to nije dobro za sud i za njegov rad.
Takođe sam na Odboru za pravosuđe osporio nekoliko drugih predloga, među njima i predlog za kandidata Opštinskog suda u Kovinu.
Naime, imam pismo gradonačelnika Kovina, kojim on, u ime lokalne samouprave koju predstavlja, smatra i predlaže, odnosno misli da bi bilo najbolje izabrati neku drugu ličnost ili nekog od onih koji nisu tada konkurisali za predsednika tog suda.
U samom sudu postoji veliki broj nerešenih predmeta i pritužbi građana na rad suda. Situacija u sudu je takva da veliku odgovornost snosi osoba koja je bila predsednica suda i sasvim je nelogično, s obzirom da je stanje u sudu katastrofalno, postoji veliki broj pritužbi, da ona bude ponovo izabrana. To je ta linija o kojoj sam govorio.
Ako bude bilo potrebno i u načelnoj raspravi ću se javiti u ime poslaničke grupe, pošto imamo obilje dokumentacije kako se u srpskom pravosuđu radi, odnosno kako se ono zloupotrebljava u političke svrhe.
Osporio sam, takođe, predlog kandidata za predsednika suda u Obrenovcu, iz prostog razloga što je u svom radu pokazala apsolutnu političku pristrasnost i netolerantnost prema političkim neistomišljenicima. Nažalost, kažem političkim, a to ne bi trebalo da bude predmet ovoga, ali jeste, jer su mnogi predsednici sudova dovedeni po političkoj osnovi, a takođe i taj kandidat.
Primera radi, imam informaciju da su iz grupe radnika, koji su bili optuženi za posedovanje nelegalnih diploma, jedino na kaznu zatvora osuđene dve devojke koje su inače ćerke izrazitih levičara, iako je u toj grupi bilo naravno i drugih ljudi koji su istaknuti članovi DOS-a, ali selektivan pristup sam po sebi dovoljno govori.
Možda je najbolji pokazatelj tog odnosa ili stanja u pravosuđu jedno suđenje našem članu, a neću mu pomenuti ime pošto je proces u toku, koji je optužen zbog čuvene zloupotrebe krivičnog položaja, da je kupio za potrebe jednog ministarstva u Vladi Republike Srbije tri vozila i izdao naloge od 700.000 dinara za potrošnju goriva. Šta sada biva?
U međuvremenu, ministar jednog ministarstva obaveštava pravobranioca koji je zainteresovan za to – da budžet uopšte nije oštećen, niti su ta tri vozila kupljena na nezakonit način, niti da postoji potreba ministarstva. Naprotiv, postoji i te kakva potreba ministarstva za tim vozilima i ni država ni ministarstvo time nisu nikako oštećeni.
Ostaje onih 700.000 dinara za benzin. Sada zamislite situaciju da moj kolega, naš član, nije sporno i to ne treba ni kriti, nađe da je novi ministar u Vladi DOS-a (nije Batić, nije važno) potrošio po istom osnovu 10 miliona dinara. Pazite, izdao je naloge za potrošnju goriva za 10 miliona dinara, a ovaj naš kolega je optužen za 670.000 dinara.
Kada čovek, tražeći pravdu i misleći da pravda postoji, napiše tužilaštvu prijavu protiv tog ministra zbog 10 miliona, a znamo da je i jedno i drugo zakonom dozvoljeno, nije uopšte sporno, ali u ovom prvom slučaju socijalista se krivično tereti, a u drugom je stigao odgovor – ne pada nam na pamet da podignemo optužnicu protiv tog čoveka, jer je on ministar DOS-a. Gotovo, on je samim tim zaštićena vrsta i ne može biti predmet rada pravosuđa.
Kada je reč o tužilaštvu, moram da pomenem jednu stvar koja je proteklih dana u medijima dobila veliki prostor i videćete na ovom primeru kako to u praksi izgleda kada, nažalost, politički kriterijumi dominiraju nad stručnim. Reč je o kandidatu za zamenika tužioca u Kuršumliji, gospodinu Ratku Zečeviću.
Naime, krenula je jedna kampanja pre tri nedelje kada se čulo da je Visoki savet pravosuđa predložio tog kandidata, da je on simbol Miloševićevog vremena, da je upotrebljavao pištolj, da je ljude maltene linčovao, da je moralno nepodoban itd. Niko nije želeo da kaže kako je taj čovek radio u pravosuđu, niko nije želeo da pomene kako se taj događaj odigrao i da li je stvarno on kriv ili šta je to toliko učinio na tom događaju, koji se inače desio jula 1999. godine u Prokuplju, da bi nosio teret toga, odnosno da bi mu to bila prepreka za njegov izbor.
Naime, kada se pogleda njegova biografija, to moram da kažem, vidi se da je čovek radio i u tužilaštvu u Prokuplju, i u sudu i da ima izuzetne rezultate, kao i da je bio načelnik Topličkog okruga. Nema u tom periodu njegovog rada nijedna mrlja na njegovom poslu i ono što mu se uzima na dušu.
Sticajem okolnosti, ovu dokumentaciju dobio sam ranije i video sam da je danas list "Svedok" objavio istu priču, ali je strašno ilustrativna, pa izvinite što ću vam tri minuta uzeti zbog ovoga, jer je jako važno da vidite kako jedan događaj može preko medija dobiti potpuno drugi sadržaj.
Naime, reč je o mitingu Saveza za promene koji se održao u julu 1999. godine u Prokuplju. Čovek koji je tučen tog dana od strane gomile, priča sada posle šest godina da jeste otišao na miting i da mu je neko iz okupljene publike dao kesu u kojoj su bili paradajz i jaja, da jeste gađao prema bini, da jeste pogodio nažalost jednog od ljudi koji su stajali na bini, imena nisu važna.
U tom trenutku je grupa mladića krenula prema njemu da ga tuče. Kako se u blizini nalazila zgrada SPS, čovek je bežeći od razularene gomile i onih koji su hteli da ga linčuju, pobegao u pravcu zgrade SPS. Onda su ga oni sustigli i počeli da tuku i nastalo je komešanje, vika, neko je rekao: Zeko izlazi, ubiše čoveka. Zečević je izašao, pucao u vazduh i sprečio linč čoveka. To govori čovek koji je tučen tog dana.
Sada dolazi najveći paradoks cele ove priče. Taj čovek je član SPO. To on kaže, odnosno njegov prijatelj i obojica daju izjave da je suštinski tog dana Ratko Zečević njemu spasio život, jer od to malo batina koliko je dobio tog dana, lečio se nekoliko nedelja, a naravno bio je i u bolnici, i lekarski nalazi itd. Ovde je suština priče, Ratko Zečević je spasio jednog čoveka sigurne smrti, ali zato niko ne želi tu činjenicu da istakne, nego se taj događaj i to njegovo pucanje u vazduh prikazuje potpuno drugačije.
Kažem, koga interesuje, a to sam sticajem okolnosti dobio ranije znajući da će ovo biti na dnevnom redu Skupštine, ali postoji dokumentacija.
Takođe, smatramo da nije dobro da kandidat za tužioca u Požarevcu bude gospodin Vojinović, iz razloga što je u svom dosadašnjem radu pokazao jednu veliku dozu pristrasnosti i selektivnosti u pristupu prilikom rešavanja određenih pitanja i problema koji su bili na dnevnom redu tužilaštva. Jednostavno imamo selektivan pristup u svom radu i nije zaslužio da bude izabran za tužioca.
Osporio sam predlog da za tužioca u Bačkoj Palanci bude izabran gospodin Kolar. U Skupštini sam više puta govorio o toj temi i moram to da pomenem, a drago mi je što je gospođa Škero ovde, jer može da čuje kako to izgleda kada kolega kolegi neće ništa da kaže.
Pre nekoliko meseci sam govorio, možda čak i malo više, o drugom čoveku, ali taj gospodin je tada bio objektivno na dnevnom redu, jer je tada bio zamenik opštinskog tužioca. Pomenuo sam tada, verovali ili ne; gospođo Škero vi ste predsednik Vrhovnog suda, pa se sa svačim susrećete u svom radu; verovali ili ne, on je tada podneo krivičnu prijavu protiv svog pretpostavljenog – opštinskog tužioca, za krivično delo: nezakonit lov iz člana 162. stav 4. Krivičnog zakona Srbije.
O kakvom je nezakonitom lovu, odnosno krivičnom delu reč, dovoljno samo po sebi govori objašnjenje koje je on dao, odnosno ono što je napisao. Kaže taj pomenuti gospodin sledeće (znači, kao gost Lovačkog društva "Obrovac" je izvršio krivično delo): "Upotrebom lovačkog psa vršio hvatanje srneće divljači, srndaća, govoreći – drži ga, drži ga, uhvati ga, uhvati ga, nakon čega je lovački pas uhvatio srndaća. Tom prilikom je nastala šteta za oštećeno lovačko udruženje opštine Bačka Palanka u iznosu od 160.000 dinara".
Stručnjaci, filolozi kažu da je ovo nemoguće, ali možete misliti dokle ide spremnost da se izađe u susret potrebama vlasti, jer je bilo reči samo da se čovek smeni, pa mu je onda trebalo napakovati svašta. Čak je, nažalost, i tadašnji republički tužilac Siniša Simić u svom rešenju o suspendovanju tog čoveka potpuno netačno napisao da je pucao taj čovek.
Ali, u svakom slučaju, govorim o gospodinu Kolaru, koji je svesno pristao da učestvuje u toj sramnoj radnji i time pokazao spremnost da po svaku cenu služi vlasti, da nema samostalnosti, da je spreman da učini sve da ostvari neki cilj. Činjenica da je posle, kada je zauzeo mesto svog prethodnika, jer je sistem vlasti funkcionisao kako treba, on odustao od dve optužbe koje su njegovom prethodniku stavljane na dušu, samo po sebi govori da je čovek spreman da učini sve da bude predložen, odnosno izabran. Mi smatramo, s obzirom da imamo dokumentacije koliko hoćete, da apsolutno nije podoban za tako važno mesto. Vodim računa o vremenu.
(Predsednik: Oprostite, gospodine Obradoviću, ako želite ... aha, završavate. Možemo da spojimo ako hoćete.)
Moram reći da sam na samom odboru osporio i izbor dva čoveka. Sada javno to činim, povlačim osporavanje za gospođu Sarić-Međo Zoricu za sudiju Opštinskog suda u Zrenjaninu i gospodina Velimira Vlajkovića, jer sam se tada pridružio drugim, a u međuvremenu sam dobio drugu dokumentaciju koja pokazuje da su ti navodi bili proizvoljni.
To činim javno da se zna, ali zbog nedostatka vremena i nemogućnosti da pričam, a ako bude prilike, reći ću, u ime SPS osporavam izbor gospodina Gavrilovića za opštinskog tužioca u Šapcu.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, poštovane kolege narodni poslanici, s obzirom da je ovde reč o setu zakona koji su jako važni, odvojiću nekoliko minuta samo o jednom od njih nekoliko reči da kažem, o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrednost i jednoj temi koju sam pominjao i prilikom usvajanja ovog zakona.
Posle nekoliko meseci primene ovog zakona mogu da kažem da sam bio u pravu što sam tada govorio da treba osloboditi knjige, monografije, serijske publikacije od posebne stope poreza. Posle šest-sedam meseci primene ovog zakona ima obilje podataka koji potvrđuju da sam onda bio u pravu. Zato ću govoriti vrlo kratko o toj temi, jer ostale moje kolege će obratiti pažnju na druge teme.
Gospodine ministre, kada je ovaj zakon usvajan, predlagao sam jedan amandman, a to je bilo ukidanje posebne stope poreza na promet udžbenika, monografija i serijskih publikacija. Tvrdio sam tada da će ovakvo rešenje dovesti do lošeg položaja knjige i da će se suštinski sve to prebiti preko leđa običnih ljudi, potrošača, onih koji vole i kupuju knjige. Iskustva primene PDV-a govore da je ovakav način primene PDV-a u oblasti izdavanja knjiga doveo do nekoliko negativnih posledica. To su sada već konkretni podaci i mislim da o tome ne treba raspravljati. Nisam neko ko će govoriti u ime izdavača, govorim sa stanovišta običnih ljudi, onih koji vole i kupuju knjigu.
Činjenica je da je došlo do smanjenja broja naslova, i to od 25 do 30%. Prodaja knjige je takođe pala u toj razmeri i činjenica je da su cene knjiga porasle. Znači, imamo situaciju u Srbiji, koja je bila poznata kao zemlja gde se knjiga čita i gde se knjiga može kupiti za određen novac, da to sada neće biti moguće.
Znam da su pojedini izdavači vodili pregovore sa ministarstvima da se nađe neko rešenje. Neću uopšte ulaziti u tu priču, niti me se tiče kako će oni naći rešenje sa Ministarstvom, to je stvar ministra i njih, i kakvim se sve pravnim, ne daj bože i nepravnim stvarima služe neki od izdavača, eventualno, da bi zadovoljili svoj profit i interese.
Ovde je suština priče u tome da cene knjiga rastu. To me podseća na situaciju iz 1973. godine, kada je bio naftni šok, pa je tada NIN objavio jednu priču o 20 razloga zašto nafta uvek poskupi. Kod nas kako god da krenete, koje god rešenje da primenite vezano za PDV, knjiga uvek poskupi i uvek mora više da se plati.
Još jednom, činjenica je da je veliki broj izdavača, a samim tim i knjiga, izložen udaru ovih mega izdavačkih kuća koje se bave i produkcijom i prodajom novina.
Oni objavljuju ogroman broj knjiga koje su takvog karaktera da je pitanje u kojoj meri su te knjige za široku populaciju, odnosno u kojoj meri one služe prosvetljavanju Srbije.
Takođe, činjenica je da Šesta direktiva EU, koja se uzima kao osnov za donošenje ovog zakona, ima preporuku da za knjige i udžbenike treba primeniti najveće moguće poreske olakšice. Tada sam pominjao zemlje, među kojima Irsku, Englesku, Grčku, Poljsku, koja je članica EU, Hrvatsku, Litvaniju, gde su primenjena neka rešenja koja pomažu da knjiga ima bolji tretman u društvu nego što ima kod nas u Srbiji.
Izgleda da se kod nas u Srbiji bolja rešenja nalaze samo pod pritiskom. Obični ljudi, oni koji kupuju knjige, sigurno neće Vladu izložiti takvom pritisku, jer ne postoji neko ko ih može okupiti na toj osnovi i na takav način doći do rešenja.
Smatram da sada, posle nekoliko meseci primene ovog zakona, kada se već egzaktno može utvrditi da postojeće rešenje nije dobro, da je dovelo do smanjenja broja naslova, do pada prodaje, do povećanja cene, Ministarstvo treba, zajedno sa ljudima koji proizvode knjige, da nađe neko rešenje.
Uzmite u obzir one koji pišu i one koji čitaju, ne govorim o onima koji štampaju. Oni koji pišu i oni koji čitaju znaju da ovo rešenje nije dobro, a sa ovim trećim neka Ministarstvo nađe rešenje, u interesu knjige, u interesu Srbije.
O ostalim stvarima vezanim za Zakon o porezu na dodatu vrednost govorio je moj kolega Jovan Todorović. Tu nema šta da se oduzme ni da se doda. Mislim da je dobro da se vrše određene promene i da se rešenja koja su se pokazala u ovih šest meseci, da kažem, kao nedovoljno dobra promene kako bi zakon bio još efektniji i kako bi to bilo na dobrobit građana Republike Srbije. Mislim da i po ovom pitanju, a na osnovu lošeg iskustva, Ministarstvo može da preduzme odgovarajuće mere i da se nađe bolje rešenje u interesu knjige i u interesu ljudi koji knjigu čitaju i kupuju.