Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Javio sam se u ime poslaničke grupe SPS-a da kažem nekoliko reči, jer me iznenađuje da rasprava o Predlogu zakona o turizmu izaziva ovoliku nervozu kolega iz Srpske radikalne stranke i to potenciraju odnosom prema SPS-u.
Gospodine Veselinoviću, naš odnos prema ovoj vladi nije tajni odnos. Mi smo javno pre godinu i nešto dana rekli da podržavamo ovu vladu i ne znam zašto vama to smeta. Postoje razlozi i mi smo ih tada objasnili. Imam utisak da ste brzo zaboravili, ali mislim da se treba setiti gde smo bili februara prošle godine, a tada je Srbiju vodila Vlada Zorana Živkovića; imali smo afere iz dana u dan, preko šezdeset i nešto afera, imali smo rušenje institucija, akciju "Sablja", vanredno stanje, hapšenja, i sve je to posledica rada jedne vlade.
Mi u SPS-u smo smatrali da ne treba produžavati agoniju u kojoj se Srbija nalazi; javno smo rekli – hoćemo, podržaćemo tu vladu na principima koji su izneti ovde pred ovim ljudima u Narodnoj skupštini Republike Srbije i sa ciljevima koje je predsednik Vlade izložio. Ne vidimo ništa loše u tome, ne postoje stvari koje su iznad stranke i one nisu prvi put stvar podrške ovog parlamenta ili ove države. Na kraju krajeva, i podela koja postoji među nama, mislim na vašu i našu stranku, nije bila prepreka da i vi podržite SPS da bi se formirala jedna vlada koja bi vodila računa o opštim ciljevima.
Zar ne mislite da je došlo do promene politike države prema Kosovu i Metohiji, jer ja mislim da jeste? Zar ne mislite da je došlo do promene u funkcionisanju države, da smo počeli konačno da znamo šta znači zakon, pravo, pravda, da se te reči povezuju, da se izgrađuju institucije, jer formirali smo ovu skupštinu, izabrali rukovodstvo na jedan potpuno normalan način. Setite se krađe u parlamentu, setite se Bodruma i ostalih stvari. Imam utisak kao da neki od vas priželjkuju da se vratimo tamo gde smo bili 2003. godine.
Nije uopšte sporno da treba razgovarati o svakom pitanju, pa i o radu Vlade, ali na jedan principijelan način, ne uz ove političke paušalne ocene – vi ste ovo, vi ste ono, volite se ili se ne volite. Ne, jer su tu samo činjenice, činjenice i činjenice. Mi ne bežimo od te priče i rekli smo – dok Vlada bude radila onako kako je izloženo ovde u ovom parlamentu i u onom govoru gospodina Koštunice, mi ćemo je podržavati, i to nije nepoznato ni našem članstvu ni javnosti.
Ako vi želite da neka druga politička opcija dođe, kako da ne, izvolite, inicijativa, rasprava i ostalo. Vi ste prvi, čini mi se, ako se dobro sećam, tražili i zvali DSS da vam da podršku, vi ste to radili. Zašto onda, da tako kažem, postoji jedna takva vrsta negativnog naboja prema nama zbog toga što smo na državnim ciljevima podržali ovu vladu, zašto? Jeste, to je to.
Ili ne možete da trpite pritisak iznutra ili priželjkujete pad, ali govoriti pozitivno i negativno je pravo svakog poslanika, samo treba koristiti činjenice. Kada zakon valja mi kažemo da valja, kada zakon ne valja mi kažemo zašto ne valja. To nije nepoznato, ali povezivati stvari na način na koji vi to radite nije korektno.
Socijalistička partija Srbije je pre godinu i nešto dana donela odluku da podrži ovu vladu i mislim da je postupila pravilno, i to pokazuje razvoj događaja. Mislim da je bolje da država Srbija zna šta hoće i da pokuša da učini to što hoće, nego da bude zarobljenik jedne interesne grupe ili jedne političke opcije kao što je to bila Demokratska stranka u prethodnom periodu.
Kada smo kod partizana i četnika, podržavali smo i SRS, iako znamo da im je četnički pokret ideološka osnova. To nije bio problem 1998. i 2000. godine zato što su neki drugi državni ciljevi imali prioritet, i to je slab argument za ovu priču.
Suština je da mi mislimo da je dobro da Srbija dobije institucije, da one funkcionišu, da se donose zakoni i da počne da postoji makar najbliži znak jednakosti između zakona, prava i pravde, jer toga nije bilo za tri godine vladavine DOS-a i Demokratske stranke. To se ne može prenebregnuti i to su činjenice koje stoje.
Nemojte da eksploatišemo tu temu Kosova i Metohije svi, na način kako kome partijski odgovara. Setite se, mi do prošle godine nismo imali dopisnika ili bilo koju informaciju vezanu za Kosovo i Metohiju. Nismo smeli da upotrebimo izraz ″etničko čišćenje″. Govorim mi, misleći na državu Srbiju i na tadašnju vladu kao nekoga ko predstavlja tu Srbiju u međunarodnim organizacijama.
Sada se promenila situacija, možda to svi ne vide, i to je stvar svakog pojedinca i njegovog ugla gledanja na stvari, ali je činjenica da se stvari menjaju, ne tempom kako bi većina nas želela, ali idu. Dokle će tako ići, to ćemo svi zajednički odlučiti. Ova vlada ima svoj vek postojanja – formalno, četiri godine, a suštinski i manje.
Možda će ona završiti svoj mandat kada budemo imali tačku – predlog SRS-a da se otvori rasprava o Vladi. To je nešto što je deo političkog života Srbije i od toga ne treba bežati.
Hoću još jedanput da skrenem pažnju svima, pa i predstavnicima SRS-a da je njihovo pravo da govore šta hoće i da imaju političke inicijative koje hoće, ali da ne budu veći katolici od pape i da ne budu u svakoj stvari oni koji pretenduju da znaju sve. To tako nije i ne može biti. Da nam se ne desi da posle tri godine naknadno saznamo par stvari, kao npr. da su demokrate 23. septembra 2003. godine bili u izbornom štabu SRS-a, a Srpska radikalna stranka prva objavi da je Milošević izgubio izbore preko 50%; da se ne desi da nam držite pridike o tome kako volite Miloševića, a mi smo izdajnici, a nećete da napustite Skupštinu i da zajednički pođemo da sprečimo njegovo hapšenje.
(Predsednik: Vreme)
Srbija je mala zemlja i ovde se pre ili kasnije sve sazna. Nemojte da nama socijalistima delite lekcije o stvarima koje veze nemaju. Mi smo ovu vladu podržali pre godinu i nešto dana, sa ciljevima koji imaju državni karakter i smatramo da to ima rezultata. Naravno da ima i onoga što Vlada loše radi, ali i to je deo rasprave koju ćemo voditi kad dođe na dnevni red.
Moram reći iskreno da me ova priča veseli, jer ovo je priča za malu decu. Mnogo je lakše reći "hteli ste da kradete", nego šta Demokratska stranka radi u našem izbornom štabu. "Hteli ste da kradete", pa ste vi, veliki borci za pravdu i zakonitost, sprečili krađu, kao i 1996. godine – mi krali, a vi prihvatili da budete sa nama u vladi. Kad se želi objasniti političko delovanje, onda se smišljaju nemoguće stvari.
I ova teza, to sam čuo od demokrata i noćas od radikala, da smo mi krivi za 5. oktobar, Bože! Svega ima i ova skupštinska govornica svašta trpi. Sada, posle pet godina, reći da smo mi krivi za 5. oktobar, to je stvarno toliko, neću upotrebiti ružne reči, nekorektno, a naravno da je netačno, da ne vredi demantovati.
(Predsednik: Molim vas, bez dobacivanja, predsednik Skupštine sigurno nije šenlučio, nego je radio svoj posao. Izvolite, gospodine Obradoviću, i izvinite.)
Posle pet godina pričati... Ali dobro, nije to jedina stvar u kojoj naše skupštinske kolege sarađuju sa demokratama, samo što ne vole o tome da se zna, a kamoli da se priča. Ne vole, ne vole. Kako objasniti javnosti Srbije da 2003. godine, u vreme najveće vlasti DOS-a, radikali dobiju medije na tacni. Slučajno, verovatno. Sve to u ime demokratije i napretka.
Sve je ovo vrlo smisleno, samo što vi pretendujete da budete vrhovni arbitar u celoj priči i zbivanjima u Srbiji, da vi budete kapa koja će poklopiti sve i da vaša reč bude poslednja. Ne može, ne može, odlučiće građani Srbije i ova skupština. U tome je taj glavni problem. Mediji, koliko god da rade, nisu svemoćni.
Kao što smo posle tri godine saznali ovo za 23. septembar 2000. godine, mnoge stvari će isplivati, pa ćemo saznati naknadno koji su bili povodi za pojedino delovanje i slično.
U svakom slučaju, mi iz SPS-a smatramo da je dobro što je došlo do promena 2004. godine. To je dobro za Srbiju. Ne kažem da je dobro za svaku stranku i za svakog političara, ali, šta ćete, to je ono što je deo našeg života, i političkog i svakodnevice. Moramo naše lične i partijske interese ostaviti iza interesa Srbije. Hvala.
Gospodine ministre, kolege narodni poslanici, u ime Socijalističke partije Srbije podneo sam amandman i s obzirom na našu ocenu da je reč o izuzetno važnom amandmanu citiraću ceo sadržaj ovog amandmana.
"Javno preduzeće, Poreska uprava, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, Republički zavod za zdravstveno osiguranje, Republička direkcija za robne rezerve, Fond za razvoj Republike Srbije i drugi republički organi i organizacije (u daljem tekstu: državni poverilac) dužni su da otpuste dug prema privrednom društvu čiji je deo akcija prenet Akcijskom fondu u skladu sa Zakonom o svojinskoj transformaciji ("Službeni glasnik Republike Srbije", broj 32/97), u celini, i svoje potraživanje namire iz sredstava ostvarenih od prodaje akcija privrednog društva u vlasništvu Akcijskog fonda.
Državnim poveriocem smatra se i Agencija za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka kada vrši funkciju stečajnog, odnosno likvidacionog upravnika nad bankama u stečaju, odnosno likvidaciji i kada upravlja u ime i za račun Republike Srbije potraživanjima Republike Srbije po osnovu preuzetih ino-obaveza.
Odredbe iz stava 1. ovog člana primenjuju se ukoliko je udeo akcija prenetih Akcijskom fondu i Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom broju akcija privrednog društva jednak ili veći od 33,4%."
Namerno sam pročitao sadržaj celog amandmana da ne bi došlo do pogrešnog tumačenja, jer cenim da je reč o izuzetno važnom amandmanu. Za kritičare ovog amandmana samo da pomenem da SPS misli da je to pravedno i da može pomoći funkcionisanju ovih privrednih subjekata, a samim tim i celoj Republici Srbiji. Traži se, naime, otpust dugova do visine vlasništva državnog kapitala u tim privrednim subjektima.
Naime, ne mogu a da ne pomenem da je veliki broj tih privrednih subjekata u proteklim godinama radio u izuzetno teškim uslovima, u godinama sankcija, u godinama agresije na našu zemlju, u godinama raspada jedinstvenog bivšeg jugoslovenskog tržišta, u godinama kada je imovina tih privrednih subjekata, bar nekih od njih, bila oduzeta, opljačkana, a neka je trajno ostala u drugim republikama. Ta imovina biće predmet potraživanja koje će se ko zna kada naplatiti i pitanje je da li će uopšte, s obzirom da je reč o međudržavnim odnosima koji su na dugom štapu i pitanje je da li će biti regulisani.
Čini mi se da bi bilo dobro da se ovaj naš amandman prihvati, jer ukoliko to ne bi bilo, ovi privredni subjekti će imati velikih problema u funkcionisanju.
Sigurno je da će mnogi od njih morati u stečaj, s obzirom na visoku zaduženost prema javnim preduzećima, Poreskoj upravi i fondovima, prema bankama koje su u stečaju.
Zanimljivo je, ali to je duga priča, da se otpisuje dug tih banaka, ali ne i dug preduzeća prema tim bankama itd. Sve to, naravno, vodi ka mogućnosti da nestane i ogroman deo državnog kapitala.
Predlažući ovaj amandman SPS smatra da se njegovim prihvatanjem može postići nekoliko vrlo važnih ciljeva.
Mislimo da se prihvatanjem ovog amandmana stvaraju apsolutno uslovi da ti privredni subjekti i dalje rade. To je, priznaćete, osnovna stvar za koju bi trebalo da bude zainteresovan svako, a pogotovo Republika Srbija, iz razloga što se funkcionisanjem tih preduzeća postiže nekoliko ciljeva.
Naime, postoji potpuno upošljavanje kapaciteta, očuvanje radnih mesta, čuva se i tržište, postoji zaštita interesa malih akcionara, zaštita interesa državnog kapitala. Kroz rad ovih preduzeća i ukupnog broja zaposlenih država na različite načine ubira veliki deo prihoda.
Nisam pomenuo, ali je činjenica da kod nekih od ovih preduzeća imate i taj aspekt da ukoliko rade to ima značaja i sa stanovišta strateških interesa države. Izuzetno su značajni za funkcionisanje i razvoj pojedinih regiona, pa to ima veze i sa bezbednošću zemlje.
Znači, ima puno razloga zašto bi ovaj amandman trebalo prihvatiti. Ako ova preduzeća budu uspešno poslovala i funkcionisala, logično je da će u privatizaciju ući daleko spremnija nego druga, postići će veću cenu, pa će se, samim tim, stvoriti uslovi da i država naplati više sredstava u odnosu na njihov udeo u ukupnoj imovini.
Moram na kraju pomenuti još jedan razlog koji je opšteg karaktera, ali dozvolićete, ako ga je predlagač koristio u obrazloženju Predloga ovog zakona, a to je zaštita šireg društvenog interesa, mislim da bi prihvatanjem ovog amandmana SPS-a upravo ta zaštita šireg društvenog interesa bila apsolutno postignuta.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, gospodo članovi Visokog saveta pravosuđa, kolege narodni poslanici, danas na dnevnom redu Narodne skupštine Republike Srbije imamo jednu izuzetno važnu temu, a to je izbor čelnih ljudi u pravosuđu, izbor i imenovanja određenih sudija.
Mislim da je to nešto što je za Srbiju jako važno, zato što to direktno utiče i na život građana Republike Srbije, na njihov osećaj postojanja pravde u Republici Srbiji, funkcionisanja pravne države i da li postoji sklad ili nesklad između prava i pravde.
O pravosuđu se mnogo priča, a čini mi se da postoji opšti utisak da stanje u pravosuđu u Srbiji nije dobro.
U ime poslaničke grupe SPS mogu izreći stav da mislimo da stanje u pravosuđu nije dobro.
Mi smo potpuno ubeđeni u to i za to imamo neke dokaze, a neke od njih ću pomenuti u toku rasprave, ali vidi se da postoji nesklad između prava i pravde, da postoji podeljenost u odnosima prema ljudima koji su predmet rada pravosuđa; da se na ljude koji su pripadnici bivšeg DOS-a, DS-a ili članovi prethodne vlade gleda blagonaklono; da pravosuđe ama baš ništa ne preduzima, vezano za one radnje u koje su oni bili umešani, a u vezi sa političkim, društvenim, ekonomskim i ostalim skandalima koji su potresali Republiku Srbiju proteklih godina.
Ako se slučajno protiv nekog i podnese prijava ili slično, to ostaje na dugom štapu i ne preduzimaju se istražne radnje i ne preduzima se ništa protiv njih.
S druge strane, prema socijalistima koji su bili članovi državnih struktura ili ljudima imenovanim od strane socijalista preduzimaju se sve, ama baš sve radnje da se dokaže navodna krivica i da se oni izvedu na sud i, naravno, da im bude presuđeno. Zašto je to tako?
Moram reći da osnovni razlog, po mišljenju SPS-a, za takvo stanje u pravosuđu i ponašanje pravosuđa prema ljudima leži pre svega u načinu izbora tih ljudi. Jer, ne treba zaboraviti, ovde se izbegava, kako kažu ljudi "ko đavo od kuge", ta tema kako su izabrani ljudi u pravosuđu Republike Srbije.
Došao sam do jednog podatka na okruglom stolu koji se redovno organizuje u ovoj nazovidemokratskoj Srbiji između nevladinih organizacija.
Ovo je dokument iz 2002. godine; predstavnik Ministarstva pravde tada je rekao, citiram: "Ne treba izgubiti iz vida da je do sada promenjeno ukupno 150 predsednika sudova, od 165, i imenovano 166 novih sudija." Ovo je 2002. godina. Znači, 150 predsednika sudova od 165.
Kako su ti predsednici sudova birani? Pošto je juče od strane predstavnika DS-a bilo priče o kriterijumu i o dužini studiranja i ostalom, iskoristiću svoje poslaničko pravo i činjenicu da sam bio i član Odbora za pravosuđe u prethodnom sazivu, pa sam bio direktno prisutan na sednici Odbora kada su predlagani kandidati za predsednike sudova i, bez uvrede, citiraću ovde nešto što sam na Skupštini Srbije 2001. godine rekao.
Kako su predloženi kandidati za predsednike sudova i koje stručne kvalitete oni poseduju? Na Odboru za pravosuđe i upravu suština je bila da li su članice DOS-a ili većina njih saglasne o predlogu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija ili eventualno da li lokalna vlast za to daje saglasnost.
Suština je bila da DOS insistira na određenom predlogu. Niko nije pokušao, čast izuzecima, da kaže o kvalitetima predloženih kandidata, o njihovom radnom iskustvu, o broju rešenih i nerešenih slučajeva, o ugledu, moralnom i profesionalnom, koji oni uživaju ili bi trebalo da uživaju, o suštini; o tome niko nije govorio na Odboru za pravosuđe.
Važno je samo bilo da li unutar DOS-a postoji saglasnost da kandidat može biti izabran za predsednika suda.
O kakvim je kandidatima reč? Mnogi kandidati za predsednike sudova, a nabrojao sam preko 30, nisu, primera radi, bili iz suda za koji su predloženi. A, o stručnim kvalitetima govore podaci o proseku ocena i dužini studiranja.
Primera radi, za predsednike sudova, a ovde smo juče čuli primedbe na neke kandidate za sudije, a govorim o predsednicima sudova koji su izabrani 2001. godine, predložili su kandidate čiji je prosek ocena bio: 6,71, 6,33, 6,68, 6,56, 6,16, a koji su pravni fakultet studirali osam, devet, deset i više godina. To su, drage moje kolege, bili kandidati za predsednike sudova koji su izabrani.
O kakvom je haosu reč? Navešću samo dva podatka za predsednike sudova.
Imam ovde celu dokumentaciju, a to sam dostavio Ministarstvu pravde, kada je Visoki savet pravosuđa tri puta menjao odluku za predsednika suda u Kovačici, pa je u zavrzlami koja je nastala u DOS-u, da li ovaj ili onaj, jer ni sami nisu znali šta je u pitanju, na Skupštini predsednik Narodne skupštine, a to je cela dokumentacija sa stenogramom sa ove skupštine, pročitao stav Visokog saveta pravosuđa koji nije bio predlog predsednika suda koji je kasnije došao i preuzeo vlast u Kovačici kao predsednik suda i određivao šta sud treba da radi i slično, potpuna dokumentacija.
Ili, slučaj u Knjaževcu, a posle ćete videti zbog čega Knjaževac. Zato što je izabran čovek za predsednika suda, a nije izvršeno ništa u skladu sa Zakonom o sudijama koji predviđa način izbora sudija, on je izabran mimo odredaba zakona koje to regulišu, mimo konkursa, mimo pravilnika. Jednostavno, rečeno je - ti moraš da budeš i gotova priča.
Knjaževac je poučan, zato što je taj sud kasnije (i to je slučaj koji pominjem kao primer rada DOS-ovskog pravosuđa) na zatvor od pet meseci osudio ženu, direktora jedne ustanove, zato što nije imala odgovarajuću odluku ustanove o kojoj je reč, a napravila je teško krivično delo zloupotrebe službenog položaja. Odvezla se službenim autom iz Knjaževca do Bara, što je težak, težak zločin, bez odgovarajuće odluke upravnog odbora; pored toga, tvrdi se da je ona dala sredstva, bez odgovarajuće odluke, omladinskoj zadruzi, što je, priznaćete, teško krivično delo i to sigurno treba da bude sankcionisano.
Još jedan primer teškog krivičnog dela suda iz okoline Boljevca, primer čoveka koji je bio vaš kolega, narodni poslanik Svetozar Jovanović, koji ima 70 i nešto godina, koji je bio 13 godina direktor doma zdravlja, otac dva deteta, ima petoro unučadi. Sigurno je za to vreme primljeno mnogo radnika, ali eto, baš posle 5. oktobra našla se jedna osoba da kaže da je primio mito od 500 maraka i za to je osuđen na tri meseca zatvora. Ništa 13 godina pre, ništa broj ljudi pre, ništa iskazi svedoka da to nije tačno, ne. Ta osoba koja je dala, to je za sud bilo apsolutno merodavno. Čovek treba da ide u zatvor sa 70 i nešto godina.
To su primeri kako pravosuđe radi.
Kada je reč o tužilaštvu, da ga ne bismo zaboravili, tužilaštvo se potpuno uklapa u scenario DOS-a koji je pravljen, zbog načina rada.
Ne treba nikada uopštavati i govoriti – svi, izvinjavam se ako ponekad kažem tužilaštvo ili pravosuđe, ali ne mislim na sve, jer je reč o ljudima koji su imenovani u vreme DOS-a, da bi sprovodili partijsku politiku DOS-a.
Kada je reč o tome, moram da vam pomenem, vi svi znate da je u vreme "Sablje" ovde na nejavnoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije promenjen zakon i Vladi je data mogućnost da imenuje zamenike tužilaca. Sada sami možete pomisliti koja je to supremacija izvršne vlasti nad pravosuđem kada se Vladi da mogućnost da imenuju zamenike tužilaca. Koristiću i preostalih 10 minuta.
Znači, kada imamo dva pola, s jedne strane sudije, a rekao sam vam 150 predsednika sudova i sudija je imenovano po partijskom kriterijumu DOS-a, a s druge strane tužioce, zamenike tužilaca koje imenuje Vlada (i bez uvrede po bilo koga, i onoga prvog koga je predložila Vlada), onda imate zatvoreni sistem - kadija te tuži, kadija ti sudi. Čik da vidim da li će neki predmet biti rešen, a da DOS ili DS o tome ne daju saglasnost.
Zbog toga je ovolika vika u novinama oko ovih promena koje slede u pravosuđu. Zašto? Zato što se plaše da ne izađu iz fioka, dobro čuvanih fioka, one krivične prijave koje su ljudi, verujući u pravo i pravdu, Srbiju, institucije, državu, podnosili i koje do sada nisu ugledale svetlo dana, zato što to nije bilo dobro za one na koje se odnosi, a i politički je ružilo one na koje se odnosilo.
Ovde imam spisak Administrativnog odbora, spisak poslanika SPS-a protiv kojih je podneta krivična prijava. Mogu sa zadovoljstvom da kažem da je država uspela da stane za vrat poslaniku Hranetu Periću i da podigne optužnicu što je poklonio jedan šporet izbeglici sa Kosmeta. Zbog toga je protiv njega podneta krivična prijava zbog zloupotrebe službenog položaja. I to ne neki šporet, nego drveni šporet, i Hranislav Perić zbog toga sigurno treba da bude... Šporet na drva, u pravu ste. I Hranislav Perić zbog toga treba da bude optužen.
Da ne pominjem primer poslanika protiv koga je podneta krivična prijava zbog nesprečavanja nereda na javnim, sportskim i drugim manifestacijama; primer poslanika Joce Arsića, svi iz SPS-a, kome je kao predsedniku SO dala garancije, kontragarancije da bi se radnicima u jednom preduzeću isplatile plate. U međuvremenu opštinski tužilac kaže – sve je u redu, to je u skladu sa zakonom, nema krivične odgovornosti. Pravobranilac kaže – sve je u redu, opština nije oštećena, ali okružni kaže – ne, ne, mora da se krčka još, mora da zna ko je ovde gazda.
Mislim da će u anale pravosuđa ući slučaj opštinskog tužioca iz Bača, koga je njegov kolega optužio da je počinio teško krivično delo krivolova na taj način što je upotrebio, citiram "lovačkog psa, nagoneći ga na srndaća rečima – drži ga, drži ga, uhvati ga, uhvati ga, i počinio teško krivično delo, nakon čega je taj pas usmrtio srndaća i pričinio veliku štetu.
Priznajte, tu je reč o teškim krivičnim delima koja treba da budu sigurno sankcionisana, i to govori o pravu u pravosuđu.
U isto vreme ovde su držane krivične prijave protiv drugih ljudi, koji je trebalo da im odrade posao. Jedan od njih je i Branislav Ivković. Sada znamo da je ovde bila ta krivična prijava, ali je on služio DOS-u da pokuša da razbije SPS i da politički profitira.
Zašto mi govorimo o pravu i pravdi? Sekretar Vlade Republike Srbije, prethodne, a pazite, svima se to može desiti... Zamenik predsednika komisije za stanove Vlade Republike Srbije, bez prava potpisa, provela je, pošto je reč o ženi, šest meseci u zatvoru, a predsednik komisije, sa pravom potpisa, ovaj koji je ovde sedeo, Ivković, koji je razbijao našu partiju i DOS mu davao podršku, on je za to vreme sedeo, on je za to vreme pričao o demokratiji, o pravu, o pravdi i o nekim nazovivrednostima. To je nešto što treba apsolutno da se zna. To su primeri dvostruke pravde.
Kao primer odnosa prema ljudima ne mogu da ne pomenem predsednika Slobodana Miloševića, koji je, sviđalo se to nekome ili ne, prethodni predsednik i Srbije i Jugoslavije; bez obzira šta ko mislio o njemu, činjenica je da je, protivno odluci, protivno zakonu, kidnapovan iz suda i odveden u Haški tribunal.
Znamo da postoji odluka Vlade, pod brojem službeno, sadržaja da se ovlašćuje lice da iz zatvora mora predati, odnosno preuzeti optuženog za teško kršenje međunarodnog prava itd. i znamo ime čoveka koji je potpisan, pomoćnik ministra pravde. Znamo, i to postoji u službenoj dokumentaciji. Pre ili kasnije, a ja verujem što pre to bolje po Srbiju i po našu budućnost, to će biti predmet sudskog rada.
Ne može me niko ubediti da postoji pravo i pravda ako, s jedne strane, tužilaštvo ćuti i ne reaguje, a s druge strane reaguje na neke stvari. Naravno, i to treba da bude predmet rada tužilaštva i pravosuđa, ali treba da bude primenjena odgovarajuća kazna.
Iz korektnosti prema čoveku neću pomenuti ime jednog profesora univerziteta, direktora jedne ustanove, jer je spor u toku, ali sam bio u situaciji da čujem od njegovog advokata šta sadrži proširenje optužnice protiv njega. Verovali ili ne, proširenje optužnice protiv njega sadrži kvalifikaciju zloupotrebe službenog položaja zato što je kupio električnu pilu, marke te i te, vrednosti 18.240 dinara i drvenu plafonjeru u vrednosti od dve hiljade i nešto dinara.
Ej ljudi, razumete li vi razmere odnosa pravosuđa prema ljudima u Srbiji kada se zbog toga podnosi krivična prijava, a zbog kidnapovanja ljudi, zbog onoga što su radili – ništa.
Pomenuću još primer mesne zajednice Palilula, primer dvoje ljudi protiv kojih je podneta prijava, ali tek u vreme "Sablje". Tada su bili čelni ljudi mesne zajednice, a sami znate šta je mesna zajednica.
Na osnovu odgovarajuće odluke, na osnovu saglasnosti Ministarstva finansija, Vlade iz 1998. godine, dali su u zakup poslovne prostorije omladinskoj zadruzi, uz obavezu da ta zadruga plaća sve troškove. Pošto tu ništa nije skriveno, postoji cela dokumentacija, sa ugovorima, sa saglasnošću Vlade, pošto je reč o državnoj imovini, sve se zna crno na belo i sve je to bilo u arhivi SO Palilula i sve je to čekalo vreme "Sablje" da bi se onda protiv tih ljudi podnela krivična prijava.
Ovakvih primera ima bezbroj. Malo je vremena jedna skupštinska rasprava, koliko bih mogao, u ime SPS-a, da vam ispričam slučajeva ljudi koji su optuženi za zloupotrebu službenog položaja i koji su predmet rada pravosudnih organa Srbije ovih nekoliko godina i koji, znajući da nisu krivi, jesu predmet rada pravosuđa, bez da se preduzimaju odgovarajuće mere. Zato mali problemi, ovi sitni, kao što je krađa prilikom glasanja u Bodrumu, ne ugledaju svetlo dana.
Jedina poslanička grupa koja je podnela krivičnu prijavu zbog krađe prilikom glasanja o izboru guvernera NBS bila je poslanička grupa SPS, i tu nema nikakve filozofije. Najodgovorniji u ovoj skupštini su sekretar i predsednik Narodne skupštine – sekretar za rad službe, a predsednik za sve ostalo, jer ga Poslovnik na to obavezuje. Predsednik i sekretar Narodne skupštine iz prethodnog saziva su počinili nekoliko krivičnih dela i ne treba da se gledaju filmovi, da se utvrđuje ko je gde glasao, ko je čiju karticu upotrebio, jer poslanici kriju jedni druge i neće ništa da kažu.
Sekretar mora da odgovori da li je služba sa ili bez njegovog znanja upotrebila kartice prilikom glasanja. Zašto predsednik Narodne skupštine nije dozvolio šefu jedne poslaničke grupe, sticajem okolnosti to sam bio ja, da dođe do listinga, nego tek tri meseca posle kada smo podneli krivičnu prijavu. Mora da se zna da li je to učinjeno svesno ili nesvesno, jer imate i u jednom i u drugom slučaju elemente krivičnog dela. Ali ovde se ide okolo, ne pominje se ono što je suština. Stvari žele da se zabašure.
Imam ovde i dokument jednog časopisa, nedeljnika koji je avgusta 2000. godine pomenuo deset afera koje su potresle Srbiju, a pominje u tekstu da ih ima 45, a možda i 60. Reč je o aferama gde bi se, kada bi se htelo, moglo prodreti u dubinu pa videti ko je koga i zbog čega oštetio.
Kažem još jednom - DOS, DS, članovi prethodne vlade su nedodirljivi za pravosuđe zato što su oni postavili te ljude. Kada vi postavite 150 predsednika sudova, od 160, sa stepenom moralnih i stručnih kvaliteta koji su tada bili, sa takvim prosečnim ocenama, dužinom studiranja, oni postaju poslušnici. Onda oni rade ono što se od njih traži. Nema tu filozofije.
Optužnica se podiže protiv nekoga i sudi se nekome. Optužnica se ne podiže protiv drugoga, i to stoji u fioci i čeka neke bolje dane. To je surova realnost Srbije.
Naravno da i ja mogu biti nezadovoljan pojedinim predlozima Visokog saveta pravosuđa, ali je činjenica da se pokušava nešto pomeriti napred. Sada sam video kolegu Stefanovića, da ne pominjem njegov slučaj, čoveku spalili kuću, četiri godine pravosuđe ne može da utvrdi šta je, a zna se ko je počinilac.
Da završim, stanje u pravosuđu je loše, ali može biti bolje ako budemo imali hrabrosti da napravimo korak napred i da pravo i pravda idu ruku pod ruku.
Moram reći još nekoliko stvari, još petnaestak sekundi, pošto je na samom odboru bilo nekoliko slučajeva gde sam ja u ime poslaničke grupe SPS, kao jedan od članova Odbora, pomenuo ljude koji, po mom mišljenju, ne bi mogli da budu izabrani. Jedan od njih je i kandidat za predsednika Opštinskog suda u Novom Pazaru, iz razloga što ne poseduje ni moralne ni ljudske kvalitete. Ovim putem formalno osporavam njegov izbor, jer sam to učinio i na Odboru, ali sam bio preglasan.
U međuvremenu sam dobio podatke da ima nekoliko krivičnih prijava protiv njega, pa ne bi bilo dobro da bude izabran za predsednika, jer predsednik suda bi trebalo da bude neko ko ima besprekorne moralne i stručne kvalitete i da služi kao primer dugome, a ne da bude predmet rada pravosuđa.
U svakom slučaju, uradićemo veliki posao ako napravimo korak napred i učinićemo da se posle dužeg vremena (čak i da ne bude duže vreme, neka to bude početak) građani u Srbiji osećaju sigurnim i da znaju da u Srbiji postoji pravo i pravda. Hvala vam.
Poštovane kolege narodni poslanici, u ime SPS kolega Petronijević i ja smo podneli amandman na član 255. zakona. Mislimo da je reč o suštinskom i amandmanu i članu ovog zakona, praktično, koji određuje sudbinu ovog zakona u smislu da li je kvalitetan ili ne. Jer, bez uvrede po predlagača obim promene ovog zakona, odnosno u odnosu na neki postojeći je tolikog stepena tako da ako se ovaj amandman ne bi prihvatio ili ako se ne bi prihvatila neposredna primena kolektivnih ugovora, mislimo da zakon neće imati onaj značaj kakav mu pojedini žele videti.
Naime, kolega Petronijević i ja smo predložili da se ovaj član promeni i da stoji odredba da se, opšti i posebni kolektivni ugovor neposredno primenjuju i da obavezuju sve poslodavce.
Zašto smatramo da opšti i posebni kolektivni ugovor treba da obavezuju sve poslodavce?
Pre svega, iz rešenja koje je predvideo zakonodavac da ti kolektivni ugovori obavezuju samo one poslodavce koji su članovi Unije poslodavaca. U ovom trenutku je broj poslodavaca koji su članovi Unije mali i posledica toga je da ogroman broj zaposlenih ostaje van dejstva ovih kolektivnih ugovora. Samim tim, njihov položaj će biti drugačiji u odnosu na one zaposlene kod poslodavaca koji su članovi Unije.
A da postoji kod nas, da kažem, uređeni privredni sistem, da postoji obaveza poslodavaca da budu članovi Unije, onda bi, iskreno rečeno, i ova moja priča bila bez smisla i onda sigurno ne bi trebalo da važi neposredna i opšta primena kolektivnih ugovora. Dok mi ne izgradimo takav privredni sistem, mislim da ovo rešenje apsolutno ima svoj smisao.
Drugi razlog zašto mislimo da treba da postoji neposredna primena ovih kolektivnih ugovora i obaveza za sve poslodavce, leži u tome što predviđena zakonska rešenja koja predviđaju hipotetičku mogućnost ministra da može proširiti dejstvo kolektivnih ugovora, praktično su neprimenljiva i iz formalnih i iz stvarnih razloga.
Iz formalnih razloga – što se u članu 256. kaže, da ministar može da odluči da se kolektivni ugovor ili pojedine odredbe primenjuju i na poslodavce koji nisu članovi Unije poslodavaca i to na osnovu mišljenja Ekonomsko-socijalnog saveta.
Kada se zna sastav Ekonomsko-socijalnog saveta, i da se mišljenje može doneti jedino ako je doneto konsenzusom, onda je logično, realno pretpostaviti da 18 članova Saveta ne mogu postići konsenzus ako jedan od partnera ne želi da se taj konsenzus postigne. U ovom slučaju, ako poslodavci neće, onda konsenzusa nema, nema ni mišljenja, nema ni formalno-pravnog osnova na osnovu kog ministar može primeniti odredbu ovog zakona.
To zakonsko rešenje ostaje u sferi lepih želja bez realne podloge.
Moram reći da je gospodin ministar obrazlažući član 243. zakona, obrazlažući nemogućnost rešenja da Vlada bude potpisnik kolektivnog ugovora, sam praktično priznao da ovaj član neće biti primenjen.
Veoma pažljivo sam pročitao obrazloženje ministra, dato prekjuče, na ovaj član zakona i on je više puta sam rekao da, "Vlada nema i ne želi" da ima išta sa kolektivnim ugovorima.
Ministar je Vlada, ako "Vlada nema i ne želi" da ima išta sa kolektivnim ugovorima, onda, naravno, ni ministar ne želi da ima sa kolektivnim ugovorima. Sigurno neće ni primeniti ovu hipotetičku mogućnost da proširi dejstvo kolektivnih ugovora. Zašto? Iz različitih razloga.
Mi smo čak, u razgovorima oko ovog zakona, predlagali jedno rešenje – da opšti kolektivni ugovori imaju neposrednu primenu, a da se ministru da mogućnost da oslobodi pojedine oblasti i grane ili poslodavce primene ovog kolektivnog ugovora i da idemo drugom logikom, ne da on može da proširi, nego da može da oslobodi, a da važi za sve.
To rešenje se nije prihvatilo i došli smo do ovoga. Pošto smatramo da ovo rešenje nije dobro za zaposlene, a da zakon na način na koji je napisan neće biti primenjen, predložili smo amandman kojim smo predvideli proširenje primene kolektivnog ugovora na sve poslodavce, a ne samo na one koji su članovi Unije.
Faktičko stanje je takvo da je malo poslodavaca, još uvek, koji su članovi Unije, mnogo je zaposlenih kod onih poslodavaca koji nisu članovi Unije, i da se odredba kolektivnog ugovora, a samim tim i status, neće poboljšati, dok, ili svi poslodavci ne budu članovi Unije ili se ne proširi dejstvo kolektivnog ugovora da njihova obaveza važi i da ih primenjuju svi poslodavci. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, u raspravi koja se do sada čula o Predlogu porodičnog zakona više puta i od strane više govornika se čula reč "porodica". Mislim da bi razgovor o Predlogu porodičnog zakona mogao biti potpun, svrsishodan ako bismo pokušali da damo i jedan odgovor – šta je, u stvari, porodica.
Porodica je najstarija i najuniverzalnija društvena ustanova, u kojoj žena i muškarac na najbolji način ostvaruju svoje biološke i socijalne potrebe, a društvena zajednica rađanjem i podizanjem dece unutar takve porodice obezbeđuje svoj demografski i ekonomski opstanak. Namerno pominjem ovu temu i ovaj pojam i njegov sadržaj, jer je to suština i ovog zakona i stanja koje imamo u Srbiji.
Mislim da razgovor o ovom predlogu zakona zahteva da čujemo i kakve su posledice razgradnje porodice u savremenoj kulturi u evropskim zemljama i Americi. Ako je rađanje i podizanje dece osnovni kriterijum validnosti porodice, onda se, prema poslednjim podacima Odeljenja za stanovništvo Ujedinjenih nacija, može konstatovati da 60 najrazvijenijih zemalja sveta ima nedovoljnu stopu rađanja dece. U dokumentu koji sam nabavio za ovu sednicu, dokumentu američkog udruženja demografa, sa skupa održanog u Bostonu 2004. godine, u aprilu, gde su saopšteni ovi podaci, jasno se konstatuje ovo što sam sada rekao - da 60 najrazvijenijih zemalja sveta ima nedovoljnu stopu.
Pored toga, u ovom dokumentu se konstatuje i sledeće: da su mnoge vlade država u kojima je plodnost stanovništva ili stopa rađanja dece ispod praga obnavljanja generacija sve više zabrinute zbog ekonomskih, socijalnih, kulturnih i geopolitičkih posledica smanjenja i starenja stanovništva. Rastući broj zemalja posmatra svoje niske stope rađanja dece i opadanje stanovništva i njegovo starenje kao ozbiljnu krizu koja ugrožava osnovne temelje nacije i njen opstanak. Ekonomski razvoj, odbrana, penzioni i zdravstveni fondovi za odrasle, primera radi, oblasti su koje su pogođene ovim činjenicama.
U pokušaju da podignu stopu rađanja dece, vlade pokušavaju da, u odnosu na osnovne uzroke niske plodnosti, nađu odgovarajuće programe koji će ohrabriti parove, a posebno žene, da podignu stopu rađanja dece. To su neki od zaključaka ovog cenjenog skupa.
Mislim da razgovor o ovom predlogu zakona zahteva i da čujemo kakvo je stanje porodice u Srbiji danas, kakva je demografska situacija. U prilog tome nabavio sam jedan časopis, "Demografski pregled" Instituta društvenih nauka u Beogradu, u kome se konstatuju za Srbiju frapantni podaci. Citiram: "Početkom 21. veka stanovništvo Srbije spada u grupu najstarijih populacija Evrope i sveta. Srbija je, prema medijalnoj starosti stanovništva, među deset najstarijih zemalja sveta".
Kada se ova konstatacija razvije u konkretne ocene, naravno, koje su potkrepljene i činjeničnim podacima, dolazimo do sledećeg: da je sve veći broj starijih ljudi među starijima u Srbiji; da je sve manji broj mladih ljudi među mladima; da je sve manji broj bračnih parova u Srbiji; da je sve veći broj bračnih parova bez dece; da opada broj bračnih parova koji imaju dvoje ili više dece, i još jedna konstatacija – da raste broj zajednica bez jednog roditelja, po pravilu bez oca.
Šta ovaj predlog zakona nudi? Moram reći da on sadrži dosta instituta, dosta rešenja koja predstavljaju u ovoj oblasti nešto što se zove međunarodni standard.
Ima i nekih stvari koje, po mom dubokom mišljenju i mišljenju poslanika SPS, predstavljaju samo puko prepisivanje i, u odnosu na ovo što sam sada rekao, neće bitno popraviti demografsku sliku Srbije.
Predlagač je u obrazloženju zakona naveo nekoliko razloga zašto se donosi ovaj zakon. Citirao je četiri glavne grupe razloga. Naš stav je da takav pristup, odnosno poimanje značaja porodice ne odražava složenost različitih društvenih, istorijskih, religijskih i kulturnih uticaja, koji poređenje ili pokušaj naglog i radikalnog izjednačavanja statusa porodice u evropskim zemljama i Srbiji čine potpuno neprimerenim.
Stavovi o napretku civilizacije, kako stoji u obrazloženju ovog zakona, sa ovim standardima ili uslovima koje zahteva tržišna privreda, kao i drugi koji su pomenuti, kojima se opravdavaju takve promene u porodičnom zakonodavstvu i praksi kod nas objektivno nisu prihvatljivi, pogotovo ako se imaju u vidu pokazatelji vitalne statistike koji se odnose na brak, porodicu i rađanje dece.
Naime, tradicionalna porodica, kao najstarija i najuniverzalnija društvena ustanova koja na najbolji način zadovoljava biološke i socijalne potrebe individua suprotnog pola, a rađanjem i podizanjem dece obezbeđuje demografski i ekonomski opstanak zajednice, ozbiljno je ugrožena u savremenoj kulturi. Pitanje je koliko akti, kao i ovaj, vode računa o tim stvarima i koliko oni objektivno mogu promeniti ovo stanje.
Poziv na primenu evropskog zakonodavstva u ovoj oblasti, ako se imaju relevantni i uporedivi podaci u evropskim zemljama u Srbiji, stope sklapanja i razvoda braka, procenat dece rođene van braka, stope rađanja dece i drugo, kao i činjenica da je Srbija izložena jednom od najtežih oblika otvorene depopulacije (bela kuga), suprotan je nacionalnim i državnim interesima.
Stoga se može zaključiti da i Predlog ovog zakona ne ispunjava osnovni društveni cilj, a to je potreba jačanja porodice i odnosa među polovima i generacijama, kao preduslova biološkog i ekonomskog opstanka naše zajednice.
Šta mi predlažemo? Moram reći da će SPS pokušati da predloži Narodnoj skupštini u prolećnom zasedanju jednu rezoluciju o obnavljanju stanovništva, koja će, pored drugih vrlo jasnih i konkretnih mera, sadržati i predlog o raspisivanju referenduma o populacionoj politici u Srbiji. Mislimo da je referendumsko izjašnjavanje jako bitno, jer se radi o sudbinskom pitanju koje se ne može rešavati na dosadašnji način.
Ovakav pristup ističe jedan od vodećih demografa savremenog sveta Pol Demenji. Na opisanom skupu u dokumentu koji sam ponudio Demenji konstatuje, citiram: "Uvid u napore vlada razvijenih zemalja koje se nalaze u stanju depopulacije pokazuje da su mogućnosti podizanja stope rađanja dece ili plodnosti stanovništva do sada primenjenim metodama finansijske i druge socijalne podrške porodici i zaposlenoj ženi neuspešni, odnosno ne ostavljaju nikakvu nadu da se njima može postići prosto obnavljanje stanovništva. Po svim dokazima nema nade da se nepovoljni demografski tokovi mogu spontano popraviti, odnosno dovesti do praga obnavljanja generacija.
Razvijena društva, suočena sa depopulacijom, verovatno će odbaciti domen ekonomističkog proračunavanja tzv. cene deteta i preći u domen političke ekonomije, tj. umesto", kako on kaže, "redistributivnog mangupluka, tj. prebacivanja sredstava prema generacijama od starijih ka mlađim i obrnuto, mora se preći na fundamentalne promene ustava i zakona koji postavljaju pravila društvenih odnosa." Ovo su reči čoveka koji važi za jednog od najpoznatijih i najuticajnijih demografa sveta.
Moram reći, istine radi, da ovaj zakon sadrži dosta instituta koji su apsolutno, po našem mišljenju, primenljivi, koji će rešiti sijaset problema u Srbiji, ali ovaj osnovni - opadanje stanovništva u Srbiji, odnosno njegovo starenje, neće.
Mislim da treba reći još dve stvari. Ako je ovaj predlog zakona usaglašen sa osnovnim međunarodnim dokumentima koji regulišu ovu oblast, mislim da je bilo potrebno ta rešenja primeniti i u članu zakona koji se odnosi na rađanje, majku i dete. U članu 5. Predloga ovog zakona u stavu 1. stoji da svako ima pravo da slobodno odlučuje o rađanju. Znam da je ovo rešenje koje je usvojeno kao i u sadašnjem Ustavu i da je to rešenje koje je bilo preneto iz prethodnog ustava, ali pošto imamo Ustavnu povelju koja jasno kaže da međunarodna dokumenta imaju primat nad domaćim, mislim da postoji ili je bar postojala osnova da se primene rešenja koja postoje u dokumentima koja se odnose na ovo pitanje.
U osnovnim dokumentima iz ove oblasti, Opšta deklaracija o pravima čoveka UN iz 1948. godine, Treća populaciona konferencija - Bukurešt 1976. godine, Strategija za unapređenje položaja žene - Najrobi 1985. godine, Međunarodna konferencija o stanovništvu - Meksiko 1984. godine, preporuke 19 usvojenih deklaracija o stanovništvu, a posebno najznačajniji motiv dokumenata - u programu akcije Pete svetske konferencije o stanovništvu i razvoju (Kairo, 1994. godine) izričito se navodi, citiram: "Svi parovi i pojedinci imaju osnovno pravo da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku rađanja dece, kao i pravo na informaciju, obrazovanje i sredstva da to učine". Reč - odgovorno nedostaje ovom predlogu zakona i moglo je učiniti to rešenje apsolutno boljim.
Osećam obavezu da pomenem, po mom mišljenju još jedan nedostatak ovog zakona. Reč je o članu 4. koji se odnosi na vanbračnu zajednicu. Znam da to reguliše jedno stanje, ali stanovište SPS-a je da je porodica osnovni nukleus koji treba da donese unapređenje i razvoj društva i mislim da rešenja koja su ovde predviđena nisu dobra. I ne možda u članu 4, koliko u članu 101. koji podrazumeva usvajanje deteta od strane vanbračnih partnera. Mislim da je to duboko nehumano, protivprirodno i tuđe našoj kulturi.
Sam ministar, čini mi se, pažljivo sam ga slušao kada je pomenuo taj deo zakona i mogućnost da vanbračni partneri usvoje dete, rekao je - porodica. Nije rekao – vanbračna zajednica. Mislim da je na taj način ministar, svesno ili nesvesno, rekao suštinu ovog pitanja, da usvajanje dece ipak treba da bude u porodicama, jer to jeste jedno okruženje koje će doprineti zdravom rastu i razvoju tog deteta.
Na kraju, ukoliko želimo da opstanemo kao narod, moraćemo usvojiti populacionu politiku na drugačijem sistemu vrednosti od onog koji nam se nudi, ne u ovom zakonu, nego generalno. Mislim da je ovaj predlog koji ćemo saopštiti u rezoluciji, o unošenju ovih instituta u Ustav i zakone, nešto što može Srbiji doneti poboljšanje u demografskoj slici i da je ono potpuno u skladu sa vodećim demografima sveta. Dok to ne učinimo, problem nismo objektivno počeli da rešavamo, on će postojati. Siguran sam da ćemo usvajanjem ovog zakona rešiti sijaset problema u Srbiji, ali nećemo rešiti osnovni problem Srbije, a to je smanjenje stanovništva. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče. Poštovane kolege narodni poslanici, javio sam se da reklamiram povredu Poslovnika, član 100. Poslovnika vezan za dostojanstvo Narodne skupštine.
Dostojanstva Narodne skupštine radi i istine radi, izašao sam da ovoj skupštini kažem nekoliko reči, jer verujte, osećam mučninu u stomaku kada slušam ljude iz prethodnog DOS-a, poslanike u sadašnjem sazivu, kada govore o ponašanju Parlamenta vezano za mandate poslanika.
Istine radi, dostojanstva Skupštine radi, ne može se preskočiti ono što je Administrativni odbor, pa i gospodin Boško Ristić kao predsednik tog Odbora, radio u tom periodu. Utoliko je meni čudnije kada vidim kolegu, poslanika Ristića, da izlazi ovde i priča o tome, valjda računajući da smo kratke pameti i sećanja i da ne znamo šta je bilo.
Moram da kažem da smo mi, socijalisti, aprila 2002. godine tražili da se primeni Zakon i mandati SPS daju nama. Odluka Ustavnog suda je doneta maja 2003. godine.
U međuvremenu je formirana jedna fantomska poslanička grupa, pa je posle osnovana partija od te poslaničke grupe, pa smo čak imali situaciju da su predstavnici te fantomske poslaničke grupe, odnosno jedan od njih izabran u Parlament državne zajednice Srbija i Crna Gora. Ljudi, od partije koja nije učestvovala u izborima imali su predstavnike u Skupštini državne zajednice Srbija i Crna Gora!
Čuli ste ovu frazu, da su poslanici pozivani da se javno izjasne da li su dali ostavku ili ne. Mi smo na Administrativnom odboru imali situaciju da je 20 članova DS ili DOS-a podnelo ostavke i to je konstatovano na Administrativnom odboru. Konstatovano je ovde na Skupštini.
Onda su se samo jednog dana pojavili i seli u ove poslaničke klupe i, naravno, učestvovali u glasanju. Onda smo čuli, a kažem biser pravne nauke, a verovatno i rada ovog parlamenta, objašnjenje gospodina Ristića, kaže, ti su poslanici bili u pravnoj i činjeničnoj zabludi.
Znači, ne govorimo o onim poslanicima DSS koji su vodili bitku pred Ustavnim sudom, nego o onome šta nam je ovde rađeno. Umesto da se pokriju, da izvinite, ušima i da ćute, oni pričaju o mandatima.
Narodna skupština to treba da zna i da uvek ovakve poslanike, koji govore na ovaj način, podsećamo da su na jedan nezakonit način držali skupštinsku većinu više od godinu dana i doneli sijaset zakona uprkos izbornoj volji građana. Da se ne zaboravi. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče. Zajedno sa kolegom Petronijevićem, u ime SPS, podneo sam amandman na član 243. zakona.
Naše je mišljenje, i to smo u ovom amandmanu saopštili, da opšti kolektivni ugovor treba da zaključuju Vlada Republike Srbije, reprezentativno udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat osnovan za teritoriju Republike Srbije. U odnosu na Predlog zakona, tekst je proširen delom koji se odnosi na Vladu Republike Srbije. Naime, smatramo da Vlada Republike Srbije treba da bude neko ko učestvuje u zaključenju opšteg kolektivnog ugovora.
U proteklih par dana smo čuli od strane predlagača mnogo različitih objašnjenja povodom istih stvari. Nekad se pozivao na iskustva zemalja EU, pa je predloženo rešenje u skladu sa tim, nekad se pozivao na odredbe MOR-a, pa predloženo rešenje je u skladu sa tim. Kada je trebalo objasniti neke stvari koje su po mišljenju poslanika bile nelogične, onda se davao drugačiji odgovor.
Jednom rečju, predlagač je tražio za sebe povoljnija rešenja, ponekad bežeći u prošlost da objasni sadašnjost, a ponekad pričajući o stvarima koje nemaju veze sa amandmanima. Ovo ne govorim slučajno, jer biće mi zanimljivo da od predlagača čujem mišljenje povodom ovog teksta amandmana, iz razloga što je predlagač imao priliku, mogućnost da govori u načelu, kad je bila rasprava u načelu. Ovo je rasprava o amandmanima i dobro je da čujemo predlagača, kad govorimo o amandmanima, konkretan odgovor na amandman. Pre podne je predlagač vešto izbegao da iznese odgovore na pojedine amandmane poslanika SPS, govoreći u načelu i govoreći o svima, što nije korektno.
Svaki od nas poslanika ima svoje ime, pripada određenoj poslaničkoj grupi i red je da se kaže – poslanik taj i taj, ili – amandman taj i taj je takav i takav, ili da se ne kaže, ali bez opših ocena.
Smatramo da je ovaj amandman jako važan zato što kod nas ne postoji uređen privredni sistem. Da postoji uređen privredni sistem, da postoji obaveza poslodavaca da svi budu članovi unije poslodavaca, pa da onda poslodavci na jednoj strani, a reprezentativni sindikat zna se koji je, Samostalni sindikat, da budu na drugoj strani, onda bi bilo izlišno da Vlada bude učesnik u zaključenju kolektivnog ugovora. Pošto kod nas ne postoji uređeni sistem, a smatramo da na ovaj način Vlada beži od odgovornosti, predložili smo amandman kojim želimo i Vladu da uključimo u to.
Doduše, Vlada je pokušala posredno sebe da uključi u priču o opštem kolektivnom ugovoru, ali na jedan krajnje nekorektan način. Videćete posle kada budemo govorili o članu 256, ministru se daje mogućnost da može proširiti dejstvo opšteg kolektivnog ugovora, ali uz mišljenje ekonomsko-socijalnog saveta Vlade Republike Srbije, mišljenje koje treba da prihvati 18 članova i gde je potreban konsenzus, a to je i teorijski teško zamisliti da se svih 18 slože oko jednog. Ako Vlada neće, ne mogu se složiti.
Izbegavanjem da Vladu uključi u pitanje zaključenja opštih kolektivnih ugovora, predlagač, nama se čini i ne možemo se oteti tom utisku, apsolutno ostavlja ogroman broj zaposlenih, da kažem, na otvorenom prostoru za uticaj poslodavaca, s obzirom da postojeća zakonska rešenja, kada je reč o udruživanju poslodavaca u uniju poslodavaca kao osnov za zaključenje kolektivnog ugovora, to pitanje udruženja ostavljaju otvorenim.
I čim nema obaveze, pitanje je da li će poslodavci hteti da budu članovi udruženja, pogotovo ako treba da preuzmu neku obavezu koja ne odgovara njihovim finansijskim sposobnostima ili ne žele da ispunjavaju nešto za šta nemaju obavezu.Takav smo narod, ne može me niko ubediti da će princip dobrovoljnosti ili solidarnosti biti nešto što će opredeliti poslodavce da budu članovi unije ili da zaključuju kolektivne ugovore. Mislim da je rešenje kojim se predviđa obaveza Vlade za zaposlene dobro. Za Vladu očigledno nije, čim nije pristala da učestvuje u tom poslu.
(Predsednik: Vreme.)
Izvinite, gospodine predsedniče, još trenutak. Ako Vlada misli da će zbog toga ostati po strani od ovog pitanja, onda se grdno vara, jer na jedan ili drugi način ovo će se sve vratiti pred Vladu i na Vladu, pa je bolje da Vlada učestvuje u tome.
Jer i neka pozitivna iskustva iz prošlosti govore da je to moguće i da su rešenja bila dobra, nego da se ostavi ogroman broj zaposlenih po strani od ovog veoma važnog pitanja za njih.
Poštovani narodni poslanici, u ime SPS-a, kolega Petronijević i ja smo podneli amandman na član 62, koji se odnosi na noćni rad i rad u smenama. Predložili smo da se stav 3. ovog člana zakona izmeni.
Dozvolite, pročitaću, u samom Predlogu ovog zakona stoji da je poslodavac dužan da pre uvođenja noćnog rada zatraži mišljenje sindikata o merama bezbednosti i zdravlja zaposlenih koji rad obavljaju noću.
Mi smo predložili da se taj stav 3. promeni i da rešenje u zakonu bude: "Poslodavac je dužan da pre uvođenja noćnog rada zatraži mišljenje Ministarstva rada, Ministarstva zdravlja i sindikata o merama bezbednosti i zdravlja zaposlenih koji rad obavljaju noću".
Mi smo naime smatrali potrebnim, naravno i celishodnim, da ministarstva nadležna za rad, odnosno zdravlje daju svoje mišljenje o merama bezbednosti i zdravlja, dakle, o radu pod otežanim uslovima.
Moram reći da obrazloženje Vlade, odnosno Ministarstva za mene je čudno, zato što se obrazloženje, odnosno stav Vlade poziva na rešenja utvrđena u Predlogu zakona o kome Skupština treba tek da raspravlja, a kada će raspravljati, naravno, to se ne zna, i utoliko je čudnije što oni potvrđuju u obrazloženju da i Ministarstvo rada i Ministarstvo zdravlja treba da daju svoj sud, ali se pozivaju na rešenja iz nekog drugog zakona koji nije važeći.
Tako predlagač daje za pravo kolegi Petronijeviću i meni da je ovaj amandman dobar i da ga treba usvojiti, tim pre što se poziva na neki zakon, jer vi znate i sami kakav je način rada Narodne skupštine Republike Srbije, ovaj zakon će vrlo brzo biti usvojen, a kada će taj mogući zakon o bezbednosti i zdravlju na radu biti na dnevnom redu Narodne skupštine, to objektivno malo ko može znati u ovom trenutku.
U svakom slučaju, predlagač je čak samim ovim obrazloženjem dao za pravo poslanicima SPS-a da su predložili jedno dobro rešenje, koje se odnosi na noćni rad u smenama i mislim da su sami potvrdili potrebu da ovaj amandman bude prihvaćen.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, za SPS rasprava o Predlogu zakona o radu jeste ujedno i prilika da podsetimo građane Republike Srbije da je pre tri godine u ovom cenjenom domu donet jedan loš zakon na jedan potpuno neregularan način.
Naime, tada smo bili kao narodni poslanici, a i cela Srbija, obmanuti od strane resornog ministra tvrdnjom da je tadašnji zakon usaglašen sa Međunarodnom organizacijom rada, a bili smo svi svedoci da je taj zakon proglašen na jedan neregularan način.
Ne može se zaboraviti da je taj zakon bio izglasan od strane tadašnje skupštinske većine krađom prilikom glasanja, glasanjem iz Soluna tadašnjeg narodnog poslanika iz redova Demokratske stranke.
Ovo pominjem vrlo svesno i odgovorno, jer smo svedoci proteklih godina da se stalno pokušava plasirati jedna priča o demokratskim snagama i demokratskim vrednostima, pa je onda red da te demokratske snage, demokratske vrednosti i Demokratska stranka sa sobom nose i tovar onoga negativnog što su uradili Srbiji, a jedan od takvih primera je i glasanje iz Soluna. Bilo je kasnije glasanja iz Turske, iz Bodruma, nekih drugih stvari, ali to je deo obeležja rada demokratskih snaga.
U svakom slučaju, mi smo imali i imamo još uvek jedan loš zakon, loš za zaposlene, koji je po svom sadržaju daleko od toga što zaposleni trebaju, ali daleko i od toga što Međunarodna organizacija rada preporučuje da bude sastavni deo zakonodavstva koja regulišu prava i obaveze zaposlenih lica. Taj zakon je daleko od onih rešenja iz 90-tih godina i iz prostog razloga što je ukinuo brojna prava koja je utvrdio Zakon o radnim odnosima iz 1997. godine.
Naime, tada su po postojećem zakonu smanjene novčane naknade za slučaj nezaposlenosti, otpremnine, bolovanja, plaćenog odsustva, godišnjih odmora i sve što je bilo u interesu i na korist zaposlenih ljudi. Ukinuta su sledeća prava: solidarna pomoć, jubilarne nagrade, porodiljsko odsustvo za treće dete, regres, topli obrok itd. To su činjenice i one se ne mogu prenebregnuti. Na kraju krajeva, to je nešto što svaki zaposleni može preko svojih leđa da oseti.
Pomenuo sam ovaj postojeći zakon iz razloga što treba reći, govoreći o Predlogu novog zakona u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da on predstavlja u pojedinim delovima značajna poboljšanja, jedan korak napred vezano za prava i obaveze zaposlenih lica, za poboljšanje njihovog ukupnog statusa, ali je suštinski još uvek daleko od onih rešenja iz 90-tih godina, koje neki vole da kritikuju.
Činjenice su da Predlog zakona sadrži određena poboljšanja, ali ima i onih stvari koje još uvek nisu rešene na najbolji mogući način. Kada je reč o krucijalnoj stvari u ovom zakonu, za koju smatramo da je trebalo da bude rešena na bolji način, to je nemogućnost neposredne primene kolektivnog ugovora na sve poslodavce. Jer, da podsetimo, primena opšteg i posebnog kolektivnog ugovora prema Predlogu zakona obavezuje samo one poslodavce koji su u vreme zaključivanja ugovora bili članovi udruženja poslodavaca.
Ovu materiju reguliše član 255. Predloga zakona i suština je da će samo oni poslodavci, a samim tim i zaposleni, u preduzećima koja su udružena oko Unije poslodavaca biti predmet kolektivnog ugovora. Prema podacima koje posedujemo, svega 20-30% poslodavaca u Srbiji je udruženo u Uniju, koja po ovom zakonskom rešenju na taj način stiče mogućnost pregovaranja i zaključenja kolektivnog ugovora.
To znači da se ogroman broj zaposlenih, nekoliko stotina hiljada, ostavljamo po strani, zaposleni u javnom sektoru neće biti uključeni, neće biti, pored zakona, deo kolektivnog ugovora i neće se njihova prava i obaveze i njihov status regulisati i kroz kolektivni ugovor. Mi mislimo da je ovo rešenje loše, nije u korist većine zaposlenih.
Mi smo predložili amandman na ovaj član zakona, ali smatramo da bi daleko bolje bilo rešenje da kolektivni ugovori važe za sve zaposlene, pa da onda ministar, na osnovu mišljenja socijalno-ekonomskog saveta Vlade Republike Srbije, ima pravo da određene grane, određene podgrupe unutar onoga što se zove privreda Srbije oslobodi plaćanja određenih obaveza, odnosno onoga što predstavlja sastavni deo kolektivnih ugovora, jer logično mogućnosti nisu iste, niti položaj svih zaposlenih nije isti.
Mislimo da je to jedan veliki nedostatak ovog zakona i mislimo da bi bio interes zaposlenih da kolektivni ugovori važe za sve, a da onda ministar na osnovu mišljenja ekonomsko-socijalnog saveta može preduzeti neke druge mere. Mislim da bi to rešenje bilo bolje i za zaposlene bi bilo celishodnije, ali to je nešto o čemu još uvek ne samo da se može diskutovati, nego se i može usvojiti određeni amandman.
Mislim da je loše za nas, članove SPS-a i poslaničku grupu, rešenje iz člana 158. zakona, koji govori o otkazu ugovora o radu od strane poslodavca, jer je predviđena obaveza o isplati otpremnine. Predlagač je, po našem mišljenju, predložio ovde vrlo nekorektna rešenja, jer po tim rešenjima je moguće da neko ko ima 11 godina radnog staža ima manju otpremninu od nekoga ko ima 10 godina radnog staža kod istog poslodavca, što smatramo sasvim nelogičnim, imajući u vidu da je jedini kriterijum određivanja visine otpremnine radni staž.
Imamo jednu paradoksalnu situaciju, ukoliko neko radi, promeni poslodavca, da će biti u situaciji da dobije manju otpremninu u odnosu na onog koji radi isto vreme, odnosno kraće vreme kod istog poslodavca. Mi smo predložili bolja rešenja amandmanom, koji za sada Vlada nije prihvatila.
Hvala, predsedavajući. Nastaviću ovo izlaganje oko zakona.
Mislimo da je loše rešenje ovog zakona i što Vlada nije učesnik pri zaključivanju opšteg kolektivnog ugovora, već samo reprezentativni sindikat i udruženje poslodavaca. Ja ću ostaviti po strani pitanje ko je reprezentativni sindikat i ko su sve udruženja poslodavaca, jer to bi zahtevalo dugu priču, s obzirom da vidimo da se oni proteklih dana utrkuju u javnosti da dokažu svoju reprezentativnost, i jedni i drugi, mada mislim bar oko sindikata da je nesporna stvar, oko Samostalnog sindikata, ali to je neka druga priča.
Vidi se da ovo rešenje podrazumeva i predviđa ulogu Vlade na jedan posredan način kroz reagovanje ministra, ali mislim da to rešenje nije dobro u meri u kojoj bi imalo težinu, i da kažem društvenu, da Vlada bude učesnik kod zaključenja opšteg kolektivnog ugovora, jer ministri se menjaju. Imali smo neka iskustva iz prethodnog perioda da su ministri, koji su govorili u ime radnika ili predstavljali radnike, bar formalno bili ljudi ili oni koji su doneli najgora rešenja za zaposlene.
Mislimo da je loša strana ovog zakona takođe što nije na bolji način regulisao pitanje otkaza, jer otkaz od strane poslodavca je praktično moguć, praktično su zadržana stara rešenja. Tačno je da je predlagač predvideo upozorenje i otkazni rok od strane poslodavca, i mišljenje od strane sindikata, ali sve to po mišljenju poslaničke grupe SPS nije dovoljna zaštita za zaposlenog.
SPS je predložila amandman i na ovaj član zakona, koji predviđa postojanje komisije tj. organa koji će utvrditi da li su nastupili razlozi za davanje otkaza od strane poslodavca zbog rezultata rada i nesposobnosti zaposlenog, koji za sada nije prihvaćen.
Smatramo takođe da nisu dobra ni rešenja vezana za oblast porodiljskog i odsustva radi nege deteta, jer ona nisu u skladu sa makar verbalnim iskazima Ministarstva da podstiče politiku obnavljanja stanovništva.
Malo ljudi zna da naša država, prema strukturi stanovništva, spada među 10 najstarijih u svetu, ali to je druga tema o kojoj ćemo razgovarati drugi put.
Ima puno toga što ovaj postojeći predlog zakona još uvek nije rešio na najbolji mogući način. Istine radi, mora se reći da on sadrži i dosta rešenja koja su daleko bolja u odnosu na sadašnji Zakon o radu, i to je nešto što je dobro i možda predstavlja jedan mali korak, naravno za zaposlene vrlo važan, jer je postojeći zakon katastrofalan, ali mislim da ima i dosta praznog hoda, nemogućnosti da se ta rešenja poboljšaju.
Poslanička grupa SPS je uložila na ovaj predlog zakona oko 30 amandmana. Neki su prihvaćeni, neki još uvek nisu. Mislimo da bi bilo dobro, ne zbog zakona, nego zbog zaposlenih, jer Zakon o radu je za sve zaposlene ono što određuje praktično njihov položaj, status, primanja itd. Mislimo da bi bilo dobro da predlagač pogleda još neke amandmane SPS-a i još neka predložena rešenja, i mislimo da još ima vremena, mogućnosti, a pre svega potrebe da ti amandmani budu prihvaćeni da bi radnici, oni zaposleni, bili zadovoljni.
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, kolege narodni poslanici, Skupština Republike Srbije danas razmatra Predlog zakona o železnici i moram reći da SPS ceni da je ovaj zakon i u ovoj Vladi trebalo pre da bude na dnevnom redu Skupštine, zato što smatramo da odnos prema ovom zakonu pokazuje odnos prema pitanju razvoja Republike Srbije.
Kada govorimo o Zakonu o železnici, poslanici SPS to posmatraju pre svega kao pitanje razvoja Republike Srbije, jer železnički saobraćaj, projekti i razvoj železničkog saobraćaja u Srbiji mogu umnogome doprineti razvoju Republike Srbije, na različite načine i o tome ću nešto više reći.
Šteta je što ranije Narodna skupština nije o tome raspravljala i utoliko me više čude ocene nekih narodnih poslanika kada govore o ovom zakonu, da su ga napisali ili da je bio ranije gotov, a da ga Skupština nije razmatrala.
Iz obrazloženja ovog zakona se vidi da su neke verzije ovog zakona bile gotove još jeseni 2001. godine. Iz toga se vidi odnos prethodnih vlada prema pitanju železnice i ovom zakonu. Za njih je to bio jedan običan papir koji je trebalo da posluži kao osnov za dobijanje kredita, a ne dokument koji je trebalo da unapredi položaj železnice u Srbiji, da doprinese razvoju železnice.
Nemoguće je da jedan dokument, jedan predlog zakona bude gotov novembra 2001. godine, a da se tri godine posle toga o tome ne raspravlja. Nije bilo ovog zakona kao predmeta rada Narodne skupštine RS. Doduše, bio je dva puta u proceduri, prvi put je predlagač sam skinuo ovaj predlog zakona sa dnevnog reda, prednost je dobila tačka o izboru guvernera Narodne banke Srbije. Znate i sami kako se odigrao taj izbor, lažnim glasanjem iz Turske i sa drugih područja Evrope, i to je bila tačka dnevnog reda koja je dobila prednost nad železnicom.
Drugi put je predlog zakona bio u proceduri, ali na kraju mandata prethodne Vlade, kada je već bilo jasno da Vlada nema podršku u parlamentu, da se očekuje raspisivanje novih izbora i, nažalost, to pitanje je tada bilo postavljeno kao deo marketinga koji je vodila Vlada.
Generalno, ocena koja se može izneti jeste da su prethodne vlade DOS-a ovo pitanje postavljale kao pitanje političkog marketinga, nešto što može lepo zvučati, ali ništa se nije radilo na njegovoj realizaciji. Ne samo da nije urađeno po ovom zakonu, nego i po projektima koji su devedesetih godina afirmisani, ništa se nije uradilo na njihovoj realizaciji.
Mi socijalisti smatramo da ovaj zakon treba usvojiti, da je reč o jednom ozbiljnom sistemskom zakonu, koji donosi brojne organizacione promene, ustanovljava velike obaveze države i velike obaveze za železnicu. Jer, činjenica je, železnica može biti jedan od pokretača razvoja Srbije.
Ako se pogledaju projekti železničke infrastrukture koji u ovom trenutku postoje i koji mogu biti predmet rada države Srbije, kao što je izgradnja beogradskog železničkog čvora ili novosadski železnički čvor, pruga Valjevo-Loznica, o kojoj je bilo reči, modernizacija pruge Pančevo-Vršac, modernizacija pruge Beograd-Bar, ne samo kao prostora ili kao trase, nego i kao odnosa prema državnoj zajednici, železnička infrastruktura koridora 10, pošto se o njemu najviše govori, ili pitanje niškog železničkog čvora, vidi se koliko tu ima projekata koje uz odgovarajuću podršku mogu doneti državi Srbiji brojna dobra.
Reč je o nečemu što će za Srbiju imati pozitivne efekte i značaj kako u saobraćajnom, tako i u ekonomskom, tehnološkom, socijalnom i generalnom razvoju.
Saobraćajni značaj će se, ako bi se pristupilo realizaciji ovih projekata, sastojati u tome što će se afirmisati koridor 10 i naša država će biti osposobljena za evropsku podršku u investiranju za njegovu izgradnju.
Kada je reč o ekonomskom značaju i efektima prihvatanja ovih projekata, mnoge privredne grane će dobiti prostor, priliku da ponovo uposle svoje kapacitete, ne samo građevinarstvo, nego i elektroindustrija, mašinska industrija, kao i mnoge druge grane privrede. O tehnološkom značaju ne treba govoriti, zato što su objektivno naše železnice tehnički i tehnološki zastarele i potrebno je ugraditi veliki deo nove opreme koja se u svetu proizvodi, da bismo makar pokušali osposobiti naše pruge za potrebe razvoja železnice koje u svetu već postoje.
Naravno, socijalni značaj realizacije ovih projekata ogleda se u tome što će se veliki broj preduzeća aktivirati i veliki broj ljudi zaposliti i samim će to predstavljati veliki dobitak za celu Srbiju.
Generalno, ovaj zakon donosi mnogo toga što je interesantno i ovaj zakon treba posmatrati u funkciji razvoja Republike Srbije.
Kada se pogledaju podaci koji su dostavljeni javnosti, videće se jedan frapantan podatak – da od tih 3.809 kilometara pruge u Srbiji svega 3% pruga su takvog tehničkog stanja da omogućavaju brzine veće od 100-120 kilometara, a na svega 26% pruga moguća je brzina od 80-100 kilometara. Ovo govorim iz razloga što ti podaci, sami po sebi, najbolje govore kakvo je stanje pruga u Republici Srbiji.
Mislim da se o pitanju razvoja železnice ne može razgovarati da se ne pomene i beogradski železnički čvor, iz prostog razloga što mislim da je to pitanje jako važno. To nije pitanje jedne političke stranke, to nije ideološko pitanje, to je pitanje potrebe razvoja Beograda i moram reći da to pitanje nije nastalo juče, prekjuče, u vreme socijalista, da je to pitanje afirmisano 70 godina. Bilo je ljudi u ovoj državi i u ovom gradu koji su tada, vizionarski, znali i uradili određene korake koji se tek danas mogu sagledati. Ovo govorim zato što je očigledno da pojedini ljudi ne mogu sagledati značaj beogradskog železničkog čvora, a verovatno zato nisu ni doprineli da se taj projekat nastavi.
Naime, 70-tih godina pokojni Branko Pešić, kao gradonačelnik Beograda, izvršio je, naravno sa ekipom ljudi, promenu generalnog urbanističkog plana iz 50-tih godina i tada je utvrđen projekat razvoja saobraćaja u gradu Beogradu. Napravljen je projekat razvoja saobraćaja za Beograd koji je trebalo da ima dva miliona ljudi i taj je projekat bio zasnovan na prevozu ljudi nezavisnim šinskim sistemima, metroom i gradskom železnicom, kao što je rađeno u gradovima koji su bili slični Beogradu u to vreme po broju stanovnika i po strukturi, npr. u Beču, Minhenu, Štokholmu, Helsinkiju, Budimpešti i Pragu.
Moram reći da je ovaj projekat zaustavljen. Bilo bi dobro od gospodina ministra čuti, i mislim da javnost Srbije i Beograda to zaslužuju, zašto se stalo sa realizacijom beogradskog železničkog čvora, jer to nije pitanje SPS koja je 90-tih godina ponovo aktivirala i oživela taj projekat, to je pitanje generalnog razvoja Beograda i cele Srbije.
Ne može se savski amfiteatar osloboditi i staviti u bilo koju funkciju Beograda ako se ne završi beogradski železnički čvor. Prethodna vlada i prethodna DOS-ovska vlast nije želela taj projekat da afirmiše. To je za njih ostala stvar koja se pominje kurtoazno, ali bez namene i ulaganja finansijskih sredstava u razvoj tog projekta.
Mi socijalisti smatramo da je taj projekat važan i za Beograd i za Srbiju. Znamo da je 90-tih godina bio napravljen finansijski plan, gde su i grad Beograd, i železnica i Republika u određenom procentu učestvovali u finansiranju razvoja beogradskog železničkog čvora. Smatramo da se taj projekat može završiti ako postoji dobra volja, jer tek završetkom beogradskog železničkog čvora se može osposobiti savski amfiteatar i sve ono građevinsko zemljište i staviti u ekonomsku funkciju.
Mislim da je dobro da ministar obavesti javnost zašto se sa tim stalo i da li postoje načini da se taj projekat završi i da Beograd i Srbija dobiju nešto dobro i od beogradskog železničkog čvora kao dela projekta razvoja železnice u Republici Srbiji.
Na kraju moram pomenuti još jedno pitanje, pitanje modernizacije pruge Beograd-Bar. Mislim da je to veoma važno, ne samo sa stanovišta razvoja dela železnice kroz Srbiju, nego i sa stanovišta razvoja koridora i odnosa prema državnoj zajednici, jer mislim da ova pruga ima veći značaj nego što je prevoz putnika i robe. U svakom slučaju, daleko prevazilazi prostor u kome se nalazi i funkcije koje izvršava.
Mogli smo se upoznati sa tim da je ova pruga u jako lošem tehničko-tehnološkom stanju i da postoji 28 deonica gde je brzina između 30 i 80 kilometara. Potrebna su mnogo veća ulaganja u razvoj ove pruge da bi se ona privela onoj osnovnoj nameni.
Ne mogu a da ne iskoristim priliku, pošto je gospodin ministar ovde, da ne uputim javno pitanje - dokle se stiglo u realizaciji projekta autoputa Beograd - južni Jadran? Znam da je Republika Srbija odradila svoj deo posla i da na prostoru od Beograda do Požege postoji apsolutna saglasnost o potrebi izgradnje tog autoputa, a od Požege pa nadalje postoje neka dva kraka, i u Crnoj Gori postoji određeno neslaganje. Ali, suština je zašto se nije pristupilo realizaciji tog projekta, koji sam po sebi mnogo znači i za republiku Srbiju.
Postoje podaci da će ukoliko krajem oktobra meseca ove godine, na međunarodnoj konferenciji ministara saobraćaja evropskih zemalja koja će utvrđivati i saobraćajne koridore, ovaj projekat, putni pravac ne bude dobio saglasnost od strane ministara saobraćaja evropskih zemalja i ne bude predmet realizacije, ceo projekat biti van domašaja investicija, van domašaja novca.
Ovo govorim zato što mislim da je ovde reč o strateškom pitanju, koje daleko prevazilazi saobraćajni značaj, a već sada je prostor Ibarske magistrale postao preuzak za broj vozila koja se na tom pravcu nalaze. Naime, neke projekcije govore da će praktično 2010. godine preko 20.000 vozila dnevno biti na tom putnom pravcu i tek se onda može shvatiti koliko znači da se taj autoput napravi i da se pristupi realizaciji projekta Beograd - južni Jadran.
Sve u svemu, SPS će podržati ovaj zakon, jer smatramo da je dobar i želimo da se sa ovim zakonom otvori nova stranica razvoja Republike Srbije. Ima mnogo projekata, pobrojao sam neke od njih, koji mogu doprineti razvoju železnice i mogu biti od značaja za razvoj Republike Srbije, a ideologiju i politiku treba staviti u drugi plan. Srbiji je potreban razvoj. Usvajanjem ovog zakona mogu se steći normativne pretpostavke da se Srbija ozbiljnije okrene pitanju razvoja i da podrži projekte koji će doprineti ne samo razvoju železnice, nego i ukupnom razvoju Republike Srbije. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući, kolege narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS predložio sam da se briše član 1. Predloga zakona, zato što je reč o predlogu  koji po našem mišljenju ima za cilj da revidira istoriju Drugog svetskog rata.
S obzirom da je reč o događajima koji su se desili skoro pre šest decenija, nemoguće je na bilo koji drugi način razgovarati o tom periodu do jezikom informacija, odnosno činjenica i dokumenata relevantnih za taj period. Govorim pre svega o dokumentima nemačke vrhovne komande, odnosno dokumentima kraljevske vojske u otadžbini, dokumentima koje su druge savezničke snage prikupile.
Ovo govorim iz razloga ako bi se prihvatio ovaj predlog zakona i ono što predlagač želi, mi bi praktično uradili nešto što nije poznato u istoriji savremenog sveta, bar na prostorima Evrope, da se rehabilituje jedan pokret koji je bio aktivan saradnik i Nemaca i Italijana u Drugom svetskom ratu. Nije partizanski pokret i nije i Tito kao vođa tog partizanskog pokreta određivao ko pripada antifašističkom frontu.
To je određeno tokom događaja i sadržajem događaja u Drugom svetskom ratu i to su odredili sami saveznici, i to sada posle šest decenija ne treba i ne može se revidirati. Neću da pominjem brojna dokumenta međunarodna koja govore o odnosu saveznika prema tim događajima i da ulazim sa tog aspekta u razmatranje ovog pitanja.
Ovde je reč o zahtevu da se i borcima Ravnogorskog pokreta prizna status učesnika aktivnog u borbi protiv fašizma, što naravno nije tačno. Moram podsetiti, i kolega Petronijević je to pomenuo, a i zakon savezni koji je preuzela Republika Srbija govori vrlo jasno ko su borci i na koga se to odnosi. Svako onaj, bez obzira kojoj je političkoj, pa ako hoćete i vojnoj formaciji, od 1941. godine u Srbiji pripadao, svako onaj ko je želeo da se aktivno uključi u narodnooslobodilački pokret, u borbu protiv okupatora, u borbu protiv Italijana, u borbu protiv Nemaca, imao je mogućnosti za to, a naravno sam je o tome odlučivao.
Svi oni koji su želeli da budu aktivni učesnici u borbi protiv Nemaca i Italijana su to pravo koristili, bilo pojedinačno, bilo kolektivno. Moram podsetiti da su i pripadnici Kraljevske vojske u otadžbini, koji su poslušali apel kralja Petra Karađorđevića, da se svi pridruže narodnooslobodilačkom pokretu, imali mogućnost da tako nešto učine. Oni su u pravima izjednačeni sa svim drugim borcima. Prema tome, prihvatanje ovog predloga bio bi jedan klasičan primer revizije istorije.
Nije sporno i mislim da tu ne treba mnogo dokazivati da Narodna skupština, bez obzira kakav bude ishod ovog zakona, istoriju promeniti ne može. Nije sporno da je otpor fašističkim okupatorima organizovao NOP, koji je poveo oružanu borbu u Jugoslaviji 1941. godine. Nije sporno ni to, i to je nešto što i mi socijalisti kao levičari i kao neko ko poštuje istoriju i činjenice i konstatujemo, da je i 1941. godine do kraja oktobra, da su neki ravnogorski komandanti učestvovali zajedno sa partizanima ili samostalno u borbi protiv okupatora i kvislinga, i to je bio njihov izbor i sopstvena inicijativa.
Ali, nije sporno ni to da je od 31. oktobra 1941. godine, i po rečima samog komandanta tog Ravnogorskog pokreta, Draže Mihailovića, da je on započeo borbu protiv partizana i dao obećanje da se neće boriti protiv Nemaca. Ako se pogleda izveštaj nemačke vrhovne komande u razgovoru u Divcima 1941. godine, vidi se da se čak i Draža Mihailović izvinjava Nemcima zbog nekih borbi koje su četnički komandanti ili neke vojne jedinice vodile protiv Nemaca, i to naziva izolovanim incidentom ili događajima o kojima on nije odlučivao, niti za koje je on dao komandu.
U svakom slučaju, mislim da nije revizija istorije moguća, mislim da Predlog zakona ima taj cilj. Poslanička grupa SPS je baš iz tih razloga i predložila da se ovaj član briše, podneli smo amandman i u ime SPS-a imam obavezu da govorim o amandmanu i o tom događaju.
Želeo bih i Skupštini, i kolegama poslanicima i gospodinu Pejčiću da kažem da poslanička grupa SPS svoje izlaganje ne smatra kao način da provocira bilo koga. Ono što mi danas budemo saopštili vama i javnosti Srbije jeste stav SPS-a o ovom pitanju i jeste pozivanje na relevantne istorijske činjenice i dokumenta.
Ko želi da to ospori neka izvoli doći ovde ili još bolje, s obzirom da ta tema pripada dalekoj istoriji, organizuje neki naučni skup, pa neka ponudi bilo koju tvrdnju za te svoje iskaze. Mi ćemo danas govoriti o sadržaju zakona, o onome što zakon ima za cilj, ponudićemo obilje dokaza da predlagač nije u pravu i naravno javnosti Srbije prepustiti sud o tome ko je u pravu. Kada kažem javnosti Srbije, taj sud je već davno donesen, ali ako predlagač ima političku potrebu da o tome raspravlja, mi smo spremni da se u tu raspravu uključimo.