Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, podneo sam drugi amandman vezano za ovaj zakon. Reč je amandmanu kojim se u članu 24. Predloga zakona dodaju dobra i usluge ili uvoz dobara za koje se predlaže da se porez na dodatu vrednost ne plaća.
Naime, suština tog amandmana je, da podsetim samo, da se ona dobra i usluge predviđeni sa posebnom stopom prebace u kategoriju dobara i usluga na koje se neće plaćati posebna stopa. Ovo govorim iz jednog prostog razloga, što mi sve vreme ova prethodna dva dana pričamo o proizvođačima, distributerima, porezu, punjenju budžeta, potrebi da se ispune funkcije države, a zapostavljamo, ne slučajno, onog krajnjeg korisnika u celoj ovoj priči, a to je građanin Republike Srbije. Jer će i sa jednim i sa drugim porezom, i sa opštom i sa posebnom stopom, građanin biti u situaciji da više nego do sada plaća cene određenih proizvoda. I više kolega narodnih poslanika je danas pomenulo takvu situaciju. Čini mi se da tu nije potrebno neko posebno dokazivanje. Međutim, koliko mi više dokazujemo da je to tako, ima kolega koji tvrde da se tu neće ništa promeniti, a priznaćete suština priče nije takva.
Naime, u amandmanu kojim se predviđa dopuna ovog člana 24. je vrlo taksativno predviđena roba za koju se predlaže da se ne plaća taj porez na dodatu vrednost. I ono što je suštinsko, a ovde smo čuli priču o medicinskim sredstvima i materijalima za dijalizu, postavlja se jedno humano pitanje, da li je broj bolesnika koji u Srbiji koristi taj materijal za dijalizu, a ima ih, pomenuo sam juče u raspravi, oko 3.649, toliki da se država može svesno odreći tog dela poreza i time učiniti jedan human ljudski gest.
Primera radi, da ne pominjem medicinska sredstva i proizvode koji se hirurški ugrađuju u organizam, jer ima ovde različite robe, njihov tržišni put je veoma različit, neka će se odmah sutradan realizovati, a neka neće, jer je potrebno određeno vreme da bi se određeni proizvodi na tržištu realizovali i da bi se uopšte stekla mogućnost povraćaja ovog dela poreza o kome se priča.
Juče sam obećao, a i danas; pokazaću na primeru knjige kako to izgleda ili kako će to izgledati u praksi.
Naime, ako uzmemo knjigu koja po primerku košta 100 dinara, repromaterijal, usluge štampe, opteretiće tu cenu sa još 18% i imaćemo proizvodnu cenu knjige koja uključuje tih 118 dinara, a na to se dodaje autorski honorar, obračunato 28,7%, prevodilački honorar takođe, dizajn, korektura, lektura, takođe 28,7%, a napominjem da je do 2001. godine to bilo 14%, pa je i to uvećano. Kada se saberu svi ovi troškovi, formira se tzv. prodajna cena knjige.
Prema podacima izdavača, u tiražu od 1.000 primeraka knjige, ta prodajna cena se formira u odnosu 1:3, što znači da se na 118 dinara dodaju ova tri dela, mislim na troškove od 52 dinara i dolazimo do iznosa od 170 dinara, i to je proizvodna cena knjige.
U prodaji se ona množi sa tri i dobija se iznos od 510 dinara, a od tih 510 dinara, knjižara, dakle prodajna mreža, uzima 30-40% izdavaču, ako uzmemo da je to 30%, vraća se 357 dinara, ali pod jednim vrlo prostim uslovom – da se ta knjiga proda. Kakvo je stanje i kakva je ekonomija u našoj zemlji, ta se knjiga neće prodati za sledećih godinu, dve, tri, četiri, pa čak kažu da ima knjiga koje se ne prodaju za šest ili sedam godina.
Kada se na razliku od proizvodne formirane cene zaračuna onih 8%, dolazimo do cifre od 537 dinara za jednu knjigu. Džabe pričam da to nema veze; ima veze. Vi možete da kažete da li je to manje ili veće povećanje od 27 dinara ili slično, ali se povećava cena tog proizvoda i to će potrošači osetiti.
Žalosno je što se i prema knjizi ima takav odnos, pogotovu u našem društvu, koje je bilo uvek puno umnih glava i gde se cenila knjiga, i šta knjiga znači, i definitivno dolazimo do situacije da je u bogatim društvima cena knjige niža, a izgleda kod nas koji smo siromašni, cena knjiga je veća.
Na jednom prostom primeru pokazao sam da ovih 8% imaju veze i da će značiti udar na džep potrošača, a da će jedino profitirati oni u tom lancu, odnosno imati svoju korist, ali će imati posledica i za potrošače, ali negativnih. Zato sam predložio ovaj amandman. Hvala.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, Socijalistička partija Srbije smatra da postoji potreba za donošenjem ovog zakona, jer kako ste i sami rekli reč je o postupku usaglašavanja sa aktima Evropske unije.
Predlog zakona je nastao na osnovu šeste direktive Evropske unije iz 1977. godine, na osnovu koje su članice, naglašavam članice, dobile uputstvo kako da ujednače sistem oporezivanja roba i usluga na svojim teritorijama. Državama članicama je ostavljena mogućnost da u okvirima koje direktiva postavlja, u skladu sa svojim mogućnostima, nivoom razvoja i unutrašnjim specifičnostima, donesu odgovarajuće konkretne propise.
Ovo sam pomenuo iz razloga što smatram da Predlog zakona nije u dovoljnoj meri uvažio stanje naše privrede, činjenicu da je bila pod desetogodišnjim sankcijama Ujedinjenih nacija, da je razorena i bombardovana 1999. godine, da je suštinski opljačkana kroz navodnu privatizaciju, da je više od deceniju bila bez kredita, direktnih investicija, da postoji prevlast ogromnog uvoza u odnosu na izvoz, da postoji velika unutrašnja nelikvidnost, da postoji preko milion nezaposlenih, da će više stotina hiljada radnika ostati bez posla ili to već jesu, jednom rečju da je u mnogo težem stanju nego što podrazumeva primena zakona o porezu na dodatu vrednost, ovako kako smo dobili.
Kada je reč o osnovnoj stopi poreza na dodatu vrednost, smatramo da je ona visoka za prvu fazu uvođenja poreza u odnosu na stanje privrede. Pošto koristimo direktivu Evropske unije, red je da se pozabavimo iskustvima zemalja Evropske unije, koja pokazuju da su one startovale sa nižim stopama kako bi ih kasnije povećale. Primera radi, Nemačka je 1968. godine imala osnovnu stopu od 10%, a nižu od 5%; Španija je 1986. godine imala osnovnu stopu od 12%, a nižu od 5%; Luksemburg je 1970. godine imao osnovnu stopu od 8%, a nižu od 4% itd.
Zemlje koje su krenule sa višom stopom, kao što mi krećemo, višom u odnosu na mogućnosti svoje privrede, morale su da ih snize. Primera radi, Belgija je 1971. godine imala stopu od 18 posto i šest posto, ali je od 1978. godine tu stopu smanjila, odnosno snizila na 16 posto.
Treba pomenuti da su ovu vrstu poreza zemlje Evropske zajednice primenjivale i pre objavljivanja direktive, pomenuo sam datume, odnosno 1968. i 1970. godinu, a direktiva je usvojena 1977. godine. Znači, Nemačka i Francuska od 1968. godine, Velika Britanija, Austrija i Italija od 1973. godine, što znači da je porez na dodatu vrednost predstavljao deo njihovog sistema u trenutku primene ovog zakona, deo i pravnog i ekonomskog sistema, pa im je logično bilo i lakše da primene ovu direktivu, odnosno da je poštuju.
Ako se već poštuju direktive Evropske unije, a mi hoćemo da budemo članica Evropske unije, ali nismo u obavezi da striktno poštujemo njihove direktive, zašto zakon nije propisao stope koje su propisane direktivom od januara 2001. godine.
Naime, 2001. godine je doneta direktiva da opšta stopa ne sme biti niža od 15 posto, odnosno da ne može biti niža od 5 posto. Ta direktiva treba da se primeni 31. decembra 2005. godine, a primena ovog zakona počinje 1. januara 2005. godine. Postavlja se logično pitanje, zašto mi u ovom trenutku idemo sa 18 posto i 8 posto, odnosno to su stope poreza na dodatu vrednost, ako se direktivom utvrđuje obaveza zemalja članica Evropske unije da do 31. decembra moraju imati stope 15 posto i 5 posto.
U ovom trenutku Švajcarska ima opštu stopu od 7,6 posto i dve niže stope od 3,6 i 2,4 posto, i to su neke logične činjenice. Može se reći da sadržaj Predloga zakona govori da se radi o prevođenju direktive Evropske unije, a da nisu sve specifičnosti naše privrede uzete u obzir, jer treba ipak, po našem mišljenju, više od šest meseci da se shvati i primeni ovaj porez na dodatu vrednost, da se sagleda cela procedura primene ovog zakona, a naravno izvrši i potrebna reorganizacija. To, objektivno, mi smatramo neće biti moguće učiniti do početka 2005. godine, što može ovaj zakon učiniti neprimenjivim.
Procene određenih stručnjaka govore da su potrebne najmanje dve godine, zbog priprema, obrazovanja, objašnjenja i upoznavanja sa budućim načinom rada, za ceo taj postupak primene zakona da bi privreda bila sposobna da posluje adekvatno po novom sistemu.
Zapadne zemlje koje su sedamdesetih godina, kada se uvodio porez na dodatu vrednost, imale privredu u boljem stanju nego što je naša privreda danas, startovale su sa nižim stopama, kako bi stimulisale privredne subjekte na pokretanje proizvodnje i, naravno, kako bi država mogla da obavlja veliki deo funkcija koje joj pripadaju.
Smatramo, takođe, da ovaj zakon mora biti i pojmovno i terminološki jasniji nego što jeste u pojedinim članovima, jer dodavanje određenih formulacija, termina, stavova koji nisu sadržani u direktivi Evropske zajednice izaziva, po našem mišljenju, dodatnu konfuziju.
Smatramo, takođe, da stope poreza na dodatu vrednost moraju da budu niže od predloženih i da to stvara uslov za primenu ovog zakona. Činjenica je da nama ulaska u Evropsku zajednicu do 2012. godine, po procenama pojedinih stručnjaka, nema. Neki kažu da je i taj datum pod znakom pitanja i da se to može desiti 2016. godine, tako da imamo vremena da ovaj porezi primenimo na pravi način, ne startujući odmah sa visokim stopama, većim nego što i Evropska unija sada propisuje, ili što traži od svojih članica.
Naprotiv, niže stope neće ugušiti ono što nazivamo privredom, već će biti bolji podstrek za njen razvoj. Pošto nismo članica Evropske unije, trebalo je krenuti sa tim nižim stopama, pa onda vršiti korekcije, kako bi se u vreme ulaska u Evropsku uniju mogla uskladiti stopa poreza na dodatu vrednost sa stopama koje budu važile u zemljama Evropske unije. Sada je 2004. godina, a projekcija našeg ulaska je 2012. godina, odnosno 2016. godina.
Druga veoma važna stvar, i to je nedostatak ovog zakona, bar mi tako smatramo, pored neuvažavanja stanja privrednih i platežnih mogućnosti građana, kao zadnje karike u lancu plaćanja poreza, ogleda se i u činjenici da građani nisu oslobođeni plaćanja poreza u potpunosti ili po nižim stopama određenih roba i usluga koje značajno utiču na njihov život.
Ministar je pomenuo te robe, samo što se u objašnjenju toga mi ne slažemo sa onim što je ministar rekao.
Mi smo podneli jedan amandman na Predlog ovog zakona, samo jedan, gde prelažemo da se ove stope poreza na dodatu vrednost oslobode ove robe koje su navedene u članu 23 – hleb, mleko, meso, brašno, šećer, jestivo ulje, suncokretovo ulje, uljana repica, jestive masnoće, sveže i rashlađeno voće i povrće, ribe, jaja, lekovi koji su navedeni u listi lekova koji se prepisuju i izdaju na teret sredstava za zdravstveno osiguranje, ortotička i protetička sredstva, medicinska sredstva, materijal za dijalizu, đubriva, sredstva za zaštitu bilja, semena za reprodukciju, sadni materijal, priplodna stoka, udžbenici i nastavna sredstva, dnevne novine, monografske i serijske publikacije, ogrevno drvo, kao i usluge smeštaja u hotelima.
Ovo pominjem iz prostog razloga: jedna je dimenzija priče ako se u lancu proizvoda nalazi onaj ko uvozi ove stvari i pravi proizvod koji se prodaje, a druga je stvar ukoliko se neko bavi, primera radi, štampanjem knjiga, a mora da kupuje uvozni papir i uz to ima, naravno, druge elemente, a oni su sastavni deo njegove proizvodnje, odnosno izgradnje knjige.
Ako je to isto na način na koji to ministar nama objašnjava, onda nije ni bilo potrebe da ovde stoji da niža stopa poreza iznosi 8 posto, nije trebalo da postoji, nego da za sve važi 18 posto i onda to može biti primenjeno. Inače, postoji logičan razlog zašto stoji 8 posto.
Da. Pomenuo sam nekoliko stvari i dozvolite mi da o tome kažem još nekoliko reči, dakle zašto smatramo da ovi proizvodi, odnosno ove robe i usluge treba da budu oslobođene poreza na dodatu vrednost.
Primera radi, materijali za dijalizu. U Srbiji se trenutno ima 3.649 bubrežnih bolesnika koji se leče dijalizom i objektivno postojeći centri teško uspevaju da reše njihove probleme. Prema tvrdnji ljudi koji su organizovani i koji se bore za svoj položaj, potrebno je dosta novih aparata da bi oni rešili svoje zdravstvene probleme, jer se dešava da u zdravstvenom sistemu Srbije ne postoji dovoljan broj aparata, čak i u Beogradu, tako da bolesnici iz Beograda moraju da idu u gradove u okruženju i da tamo rešavaju svoje zdravstvene probleme.
Iako je cena mala, mislim na dijalizu, činjenica je da će ona za njih na ovaj način, u okviru platežne sposobnosti ljudi, predstavljati značajan teret. Ako ima toliko bolesnika, a daj bože da ih nema više, bilo bi logično da se taj materijal za dijalizu oslobodi plaćanja poreza na dodatu vrednost.
Druga stvar, statistika objavljena pre neki dan od strane ministra za trgovinu pokazuje da su plate u Srbiji pale u odnosu na prethodni mesec za 6,5 posto i za pokriće minimalne potrošačke korpe bilo je potrebno izdvojiti 0,91 posto prosečne plate, dok je za prosečnu potrošačku korpu bila potrebna jedna i po plata. Platežne sposobnosti građana objektivno padaju, pa će i ovaj porez, koji u teoriji može izgledati ovako jednostavno, u praksi izazvati povećanje cena, biće dodatni udar na budžet građana.
Kada je reč o knjigama, udžbenicima, oporezivanje inputa u proizvodnji knjiga i udžbenika, biće 18 posto, a u prometu će biti još 8 posto. Činjenica je da postoji težak materijalni položaj izdavača i on na ovaj način neće biti olakšan, a ugroziće njihovu izdavačku produkciju.
Mi smo predložili da ovaj porez na dodatu vrednost za ove robe i usluge bude nula, jer imamo u vidu i veća poreska opterećenja za autorske i prevodilačke honorare, redaktore, korektore. Veliki je period od jedne do deset godina za prodaju knjiga i većina izdavača u poslednje tri godine je povećala cene knjige. Narod nema para i knjige se sporo prodaju, jer objektivno nedovoljna je kupovna moć stanovništva i sve to ugrožava materijalni položaj izdavača. Pored toga, u prilog tome ide i činjenica da se jedan deo izdavačke produkcije naučnih instituta i obrazovnih institucija ne pušta u promet, već služi za vlastite, naučne i istraživačke projekte.
Ovo poresko rešenje primenjuje se u nekoliko zemalja. Mi smo dobili podatke da je tako u Irskoj, Engleskoj i Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je, otprilike kao mi, u trenutku uvođenja poreza na dodatu vrednost imala stope niže za ove proizvode, ali izmenama zakona iz 1999. godine, imam izmene i dopune tog zakona, utvrdili su da se porez na dodatu vrednost plaća po stopi od 0% za ove proizvode, i taksativno su navedeni kao i u našem zakonu, čak mogu reći i da su formulacije iste. Objektivno, da ne pominjem medicinska sredstva i sve ostalo, jer to će sigurno izazvati određene probleme kod građana.
Pri prevođenju direktive EU očigledno je da je predlagač išao slobodnije u tumačenju pojedinih odredbi, pa je dodavao i termine i stavove koji mogu u praksi biti različito tumačeni, i koji će objektivno izazvati određene nedoumice, nejasnoće, pa se čak može reći konfuziju. Činjenica je da je i ministru ostavljeno da reši neka pitanja. To je konstatovano u nekoliko članova ovog predloga zakona, što govori da će pored zakona biti i jedan broj propisa, što neće suštinski pojednostaviti ovo pitanje i primenu zakona.
Sve u svemu, ako na određen način rezimiramo ono što ovaj predlog zakona sadrži, možemo konstatovati sledeće: teško će biti izvršena primena ovog zakona od 1. januara 2005. godine; smatramo da je s obzirom na stanje privrede trebalo smanjiti stope poreza na dodatu vrednost, i opštu, i ovu nižu. Primera radi, čini mi se da Švajcarci imaju ovu nižu stopu za ishranu i knjige od 2,4% i da to važi od 1.januara 2001. godine.
Dalje, trebalo je osloboditi poreza pojedine robe i usluge, naveo sam konkretno i koje, i biće potrebno izvršiti, očigledno i drugim aktima, preciziranje pojedinih odredaba zakona. Ako se to ne uradi, mi ćemo imati zakon koga nećemo moći u praksi primeniti i koji će onda izazvati više problema nego što će od njega biti koristi.
Javljam se u ime poslaničke grupe SPS da kolegi Šaroviću, koji ili ne razume ili ne želi da razume, objasnim neke stvari. Prvo, vezano za naše amandmane: mi smo podneli tri amandmana na Predlog ovog zakona. Juče sam u ime poslaničke grupe vrlo jasno rekao šta mislim o tome i pitao nadležnog ministra (nadležnog po ovom pitanju) da objasni Srbiji zašto su neka rešenja bolja od drugih i obrazložio sam šta je naš stav povodom toga i zašto smatramo da bi bilo bolje da se taj posao radi na način kako mi predlažemo.
Gospodine Šaroviću, nismo smo se upustili u praznu retoriku i demagogiju, koju vi uporno sprovodite ovih dana, da samo držite govornicu priče radi, jer vama je očigledno važnije da pričate praznu priču nego da pričate ono što je suština. Molim vas, ostavite nas na miru.
Ima još jedna stvar koju treba da znate. Kada se pogleda sadržaj onoga što ste govorili sve ovo vreme, vidi se da je to jedna prazna priča bez ijednog valjanog argumenta. Ali, šta ćete, to je filozofija vaše stranke i to je vaše pravo. Neka građani Srbije na to odgovore.
Što se tiče drugog, da vam kažem da se mi ne stidimo nijednog svog političkog poteza, a suština toga je bila podrška naše stranke formiranju trojne vlade. Verovali ili ne, mi više volimo otvorenu podršku ovoj trojnoj vladi, nego tajnu saradnju sa demokratama, koju ste vi imali u prethodnom periodu. Mi se ne stidimo što smo dali podršku Vladi gospodina Koštunice i time stvorili uslove da jedna katastrofalna vlada ode u političku istoriju. Mi se ne stidimo što govorimo o tim pitanjima i što želimo da damo naš doprinos da Srbija funkcioniše.
Nećemo nikada uraditi kao vi: kao, zgražavate se kakva je situacija na Kosovu, ne daj bože, ništa ne valja, Kumanovski sporazum itd, a onda glasate za onu sramnu deklaraciju koju je prethodna Vlada i prethodna Skupština predložila ovde. Mi to ne umemo, gospodine Šaroviću. Mi kažemo jasno i glasno - mi smo za to i podržavamo zbog toga i toga, a ne pravimo političke dilove u tišini i prikazujemo se kao veliki revolucionari. Hvala vam.
To je situacija u životu kada se nekome učini da je veći nego što jeste, kada dobije formu naduvanog balona koji može da pukne na jedan običan pritisak, onda misli o sebi sve najbolje. Nemojte da lažete građane Republike Srbije. Recite kako ste dobili priliku da budete na medijima, i na RTS-u, i Pinku, i BK televiziji i na svim medijima koji oblikuju objektivno biračko telo Srbije.
Mi smo na ovim izborima po procentu zastupljenosti bili osmi, naš kandidat za predsednika Republike Srbije je bio osmi, za razliku od navodno čuvene opozicije koja je prva ili druga u svim medijima.
(Predsednik: Izvinite, molim vas, gospodine Obradoviću, da li po amandmanu ili...?)
Replika.
(Predsednik: Izvinite, nisam vas čuo.)
Prema tome, nemojte se vi bojati za našu budućnost. Vi vodite svoju brigu. Razmišljajte gde ste, šta ste, šta ste radili juče da bi mogli raditi sutra. Kada ste bili sa nama nije vam smetala ta saradnja ni podrška. Sada ste našli nove partnere. Radite vi sa njima, ali pustite nas da radimo onako kako mi mislimo i ne potcenjujte druge. Nemojte da budete toliko samouvereni, od izbora do izbora, od partnera do partnera, od jedne do druge podrške. Suština je da li vi doprinosite nečemu što se zove izgradnja Republike Srbije i bolji život građana. Način na koji radite, ono što govorite, apsolutno radite sve kontra.
Replika.
Reklamiram povredu Poslovnika. Kolega Nikolić je definitivno pogrešno protumačio moje izlaganje.
(Tomislav Nikolić, sa mesta: To nije povreda Poslovnika.)
Gospodine Nikoliću, da vam kažem nekoliko reči, pa se vi posle javite. Naš kandidat nije bio osmi, nego peti. Kada govorimo o odnosu medija prema našem kandidatu, ne govorimo o drugom krugu, nego kako je kampanja počela. Pošlo se od jedne pogrešne procene da su tri kandidata favorizovana, odnosno imaju prednost u odnosu na ostale. To su mediji permanentno radili. Četvrti je to nadoknadio svojim novcem i svojom televizijom. To su činjenice koje se ne mogu prenebregnuti. Postavlja se samo pitanje, kako ste vi slučajno u oktobru dobili sve televizije. Na to pitanje ste izbegli da odgovorite u odnosu na ono što sam rekao.
Druga stvar, vi naš odnos sa predsednikom Miloševićem ostavite nama i pustite čoveka na miru, i nas i našu partiju i naš odnos s njim. Kada smo vas 31. marta zvali da napustite Skupštinu, da izađemo da se zajednički suprotstavimo njegovom kidnapovanju, rekli ste - ne, to je vaš posao, mi imamo preča posla, mi hoćemo da radimo u Skupštini; pa ste radili do ponoći, pa ste onda zbog slave prekinuli rad. A u ovim izborima vam nije smetalo da se pozovete na njega da biste dobili neko biračko telo. To su činjenice.
Vreme naše saradnje je naša zajednička stvar. Mi se toga ne stidimo. Vi razmislite zašto o tom vremenu stalno pokušavate da pričate afirmativno kada ste vi u pitanju, a negativno kada smo mi u pitanju. To govori o moralu partnera sa kojim smo mi bili.
 Hvala.  Želeo bih da kažem nešto u ime poslaničke grupe SPS, povodom povrede Poslovnika od strane gospodina Nikolića i onoga što je rekao o SPS.
Da vas podsetim, gospodine Nikoliću, kada je reč o iskrenosti, odnosima, saradnji sa nama, prvo je vaša stranka 5. oktobra....
(Predsednik: Izvinite, pozivate se na član 97. ili neki drugi?)
Da, na 97. Da vas podsetim, gospodine Nikoliću, prvo ste vi 5. oktobra izašli i objavili poraz gospodina Miloševića. Prvo ste vi to objavili, a onda smo saznali ovde u Skupštini, povodom rasprave o jednom beznačajnom zakonu, da su slučajno tog dana u izbornom štabu SRS bili čelni ljudi DS da se upoznaju sa rezultatima, slučajno. To je verovatno fantastičan stepen koincidencije.
Drugo, nas je, verovali ili ne, više stajala saradnja sa vama, iako javno to nikada nismo govorili, nego obrnuto. Više nas je stajala saradnja sa vama, ali eto, mislili smo, takvi ste kakvi ste, da su državni razlozi primarni, a očigledno postoji i vaš interes da budete u toj nekoj zajedničkoj priči.
Treće, ako se na Kosovu i Metohiji 1996. godine dogodilo to što tvrdite, oko krađe izbora i sl., ako je to tačno, zašto ste onda prihvatili da budete u Vladi sa nama? Koji su to motivi, ako smo tako loši, da vi prihvatite da budete u Vladi sa nama?
Četvrto, verujte mi, sam nosim svoj krst. Uopšte mi nije stalo do toga da budem podoban u vašim očima. Više volim da budem u društvu svojih prijatelja koji će autonomno utvrđivati partijsku politiku, nego igrati prema zahtevima drugih, uključujući i vas. Hvala.
Javljam se u ime SPS na repliku povodom izlaganja gospodina Vlahovića, jer nije prvi put u ovoj skupštini da čujemo od gospodina Vlahovića da kada god mu ponestanu argumenti za neku priču i za neku tvrdnju za govornicom on priča o prošlim vremenima i naravno u tom kontekstu govori negativno o SPS-u. Moram reći gospodinu Vlahoviću i ostalim poslanicima koji to ne znaju - mi socijalisti se ne stidimo perioda kada smo vršili, sami ili sa drugima, vlast na republičkom nivou.
Za razliku od gospodina Vlahovića, kada govorimo o tim godinama, koje jesu bile teške za Srbiju, ne zaboravljamo da pomenemo i ono što se dešavalo tada na prostorima bivše Jugoslavije: sankcije Ujedinjenih nacija od 1992. godine, ratovi u okruženju, Srbija je primila milion izbeglica, bila bombardovana zato što nije prihvatila da NATO trupe šetaju Srbijom i zato što nije prihvatila da se albanski narod posle tri godine izjasni na referendumu o svojoj samostalnosti.
Pričamo o tome sa ponosom i prihvatamo krivicu za to što su sankcije uvedene zbog pomoći srpskom narodu preko Drine, ali bi bilo dobro, pošteno, fer, ljudski, ali očigledno poslanički ne, da se kaže zašto se pominje gospodin Vlahović i Demokratska stranka negativno u ovom periodu, jer narod je decembra 2003. godine tu vlast ocenio negativno, dao joj je jedinicu iz onog rada.
Osamdeset procenata građana Srbije se izjasnilo negativno zato što je broj nezaposlenih u Srbiji premašio milion; zato što je stopa proizvodnje manja nego u godinama sankcija i izolacije; zato što su se pojavili tajni računi na Sejšelima, Kajmanskim i drugim ostrvima; zato što su predstavnici Vlade, ne obazirući se na sukob interesa, radili sve i svašta da svoje račune obogate; zato što je od 2000. godine naovamo izvršena privatizacija, uveden stečaj u značajan deo velikih preduzeća (juče smo pomenuli "Sartid", "Ineks", "Beko", "Centrotekstil"); zato što su za minorne sume kupovana ogromna preduzeća, zato što je izvršena privatizacija 1000 preduzeća za dva miliona evra.
Priznajem da smo prodali 49% "Telekoma" za 1,6 milijardi maraka. Sve to treba reći. Narod je rekao svoje na izborima u decembru, a ostaje da državni organi, vezano za finansijsko poslovanje prethodne vlade, završe svoje poslove, jer smo čuli od predsednika Vlade gospodina Koštunice da se to radi, pa da javnost Srbije sazna šta je ko i na koji način radio, a onda taj deo posla da preuzmu pravosudni organi, pa da vidimo konkretno šta je ko uradio i za šta je ko kriv.
Hvala. Poštovane kolege narodni poslanici, kolege Minić i Todorović i ja podneli smo tri amandmana na ovaj predlog zakona. Suština sva tri amandmana je ista - smatramo da ministarstvo nadležno za poslove privrede može obaviti sve ove poslove koji su ovim zakonom predviđeni za agenciju. Zašto to kažem? Zato što ovaj inače kratak zakon, petnaestak članova, vrlo precizno utvrđuje i obaveze ministarstva nadležnog za poslove privrede.
Ministarstvo privrede predlaže Vladi imenovanje i razrešenje članova upravnog odbora, predlaže Vladi da se imenuje i razreši nadzorni odbor, predlaže Vladi direktora agencije za licenciranje stečajnih upravnika. To ministarstvo obavlja poslove nadzora nad radom agencije, obaveštava Vladu o izvršenom nadzoru; to ministarstvo suštinski ima mnogo poslova koje direktno i indirektno čini u odnosu na agenciju. Smatramo da apsolutno kompetentno može obaviti taj posao.
Osnivanjem agencije se suštinski povećava i broj ljudi koji se bave ovim poslom, zaposlenih. To se može, po našem mišljenju, obaviti u ministarstvu. Nesporno je, čini mi se, da se povećavaju i finansijska sredstva potrebna za ovaj posao, jer jeste posao i ministarstva i agencije, odnosno u našem predlogu se suštinski svodi na licenciranje stečajnih upravnika.
Juče i danas smo čuli dosta o zakonu o stečajnom postupku i o licenciranju stečajnih upravnika i čini mi se da tu ne treba trošiti reči, jer iskustva sprovođenja stečaja proteklih nekoliko godina su jasno pokazala da su oni u nekim slučajevima kompromitovali ceo postupak stečaja. Jer ti ljudi, stečajni upravnici, jesu bili ona karika koja je omogućila da se na specifičan način sprovodi zakon, da se steknu potrebna odobrenja i da se izvrši prelivanje značajnog dela društvenog bogatstva u privatne džepove.
Stečajni upravnici su bili ljudi različitih kvalifikacija. Pitanje je koliko su oni kompetentno obavljali dati posao. Suštinsko je pitanje da li su oni uopšte imenovani da bi obavili onaj posao koji je stečaj podrazumevao na osnovu sadržaja zakona, jer šta da kažem... Navešću dva primera koji možda najbolje ilustruju kakav je bio posao stečajnih upravnika i ko je sve dobijao licencu.
Štampa je inače objavila da je licencu stečajnog upravnika u slučaju "Beka", firme koja je u trenutku uvođenja stečaja imala 1.300 ljudi, dobio čovek koji je imao 30 godina života, koji je bio mašinski inženjer po struci, a njegov zamenik je bio elektroinženjer sa 27 godina života. Da li iko pametan može pomisliti da jednu firmu od 1.300 ljudi mogu uspešno da izvuku iz dubioze, iz situacije u kojoj se nalazi dvojica ljudi - jedan elektroinženjer, jedan mašinski inženjer, sa 30 i 27 godina? Oni su bili dovedeni da tu završe određeni posao, očigledno.
Takođe iz štampe je i informacija o stečajnom upravniku Brodogradilišta, koji je u trenutku kada je postao stečajni upravnik tog preduzeća imao preduzeće koje se bavilo remontom brodova i platformi i bio je u jednom momentu stečajni upravnik u dva brodogradilišta u Beogradu.
Samo po sebi to najbolje govori da ove licence jesu potrebne, ali bi bilo dobro od ministra, predlagača čuti koji su to dodatni razlozi koji su Vladu rukovodili time da se opredeli za ovaj koncept.
On podrazumeva osnivanje posebne agencije za licenciranje stečajnih upravnika. Mislim da bi taj odgovor bio zanimljiv ne samo za nas kao nekog ko je predložio drugi koncept, nego i za javnost Srbije. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, dozvolite mi da u ime poslaničke grupe SPS kažem još nekoliko reči o ovom zakonu. Nesporno je da je potreban zakon o stečajnom postupku, jer veliki broj preduzeća u Srbiji je u stanju stečaja i nesporno je da se moraju preduzeti određene mere da se to pitanje reši.
Generalno gledano, sada, leta 2004. godine, može se slobodno reći da je cela privreda Srbije u stečaju i da će primena ovog zakona izazvati različite, ali po našem mišljenju, mimo onoga što je predvideo zakonodavac, negativne efekte, jer ako se zakon bude dosledno primenio odjedanput će se veliki broj ljudi naći u potpuno novoj situaciji i biće još nezaposlenih, pored onih milion i nešto nezaposlenih. Srbija će biti u jednom stanju stečaja i nezaposlenosti.
Pominjem ovo pitanje stečaja iz prostog razloga što mislim da je predlagač bio u situaciji, neću reći da je bio obavezan, ali bi bilo dobro da smo dobili, ako je ikako moguće, i te numeričke podatke vezane za trenutno stanje privrede Srbije, zato što je sama kategorija stečaja proteklih godina bila zloupotrebljena. I, u slučaju pojedinih velikih preduzeća, i to naravno onih koja imaju značajnu imovinu i atraktivne lokacije, a pre svega u Beogradu, stečaj je bio korišćen da se na jedan posredan način, na mala vrata, tiho izvrši privatizacija, suštinski pljačka tih preduzeća.
Naime, nije nepoznato, a podaci objavljeni u javnosti u protekle dve - tri godine pokazuju jasno da je stečaj "Sartida", "Ineksa", "Centrotekstila", Robnih kuća "Beograd", "Ateksa" i "Beka", a pomenuo sam samo šest velikih firmi, bio jedan način da se preuzme vlast u tim preduzećima, a onda izvrši njihova privatizacija i suštinski značajan deo društvenog bogatstva ode u privatne džepove.
Ako je "Beko" u vreme kada je uveden stečaj imao ukupnu imovinu u vrednosti od 42 miliona evra, dok su potraživanja bila svega 6 miliona evra. Dug je bio 14,2% ukupne imovine.
Prema podacima koji su izneti u javnosti, nije računato 15 miliona evra imovine u Hrvatskoj koja će biti predmet međudržavnog sporazuma i verovatno će biti nadoknađeno, ili nepokretna imovina, takođe u Hrvatskoj.
Prilično se brzo, ad hok pristupilo stečaju ovog preduzeća, ogroman broj radnika je praktično ostao bez posla i svega onoga što znači radni status, a uvedena je prinudna uprava, odnosno stečaj; mada, po tvrdnji različitih ljudi, čak i tadašnje vlasti, samo prodaja dve robne kuće u centru grada je bila dovoljna da se ovo preduzeće izvuče iz stečaja.
Slična situacija je bila, opet kažem prema navodima štampe, i u vezi sa stečajem "Sartida", gde je to preduzeće putem stečaja prodato za smešnu i malu sumu u odnosu na procenjenu imovinu. Prodato je za 23 miliona dolara, a ukupne obaveze koje su bile vezane za to preduzeće su praktično predate državi, pa će država, samim tim i građani, plaćati ono što je učinjeno u ovim firmama.
Bilo bi dobro da smo bili u situaciji da dobijemo od Privrednog suda u Beogradu i spisak ljudi koji su bili stečajni upravnici. Ne ovi koji su bili u jednom ili dva preduzeća, nego ima ljudi koji su bili stečajni upravnici u 6, 7, 8 preduzeća. Mislim da bi spisak tih imena bolje nego bilo šta pokazao šta je bila suština privatizacije na način na koji je sprovođena. Naime, jedan zakon, koji očigledno pati od svojih nedostataka, perfidnim putem je iskorišćen da pojedinci steknu enormno bogatstvo i da se izvrši preprodaja tih preduzeća.
Kada bi se pogledao spisak tih upravnika koji su bili u po pet, šest ili sedam preduzeća, onda bi se videlo štošta. Prema saznanjima koja imam mogu da kažem da niko od ljudi koji su radili u Vladi Republike Srbije do 2000. godine, savetnika, da ne pominjem, ne daj bože, ministara i sl., nije bio ni stečajni upravnik ni slično. To se ne bi moglo reći za prethodnu vladu, gde smo imali jedan eklatantan primer da je čovek koji je bio savetnik predsednika Vlade za pitanja bezbednosti bio i stečajni upravnik Brodogradilišta "Beograd", a da ne pričamo o sukobu interesa i slično.
Žao mi je što nemamo te spiskove, ali kada bismo mogli da ih pogledamo verovatno bismo došli do vrlo jasnih podataka da su razlozi odlaganja donošenja nekih zakona, pomenuću Zakon o sukobu interesa ili ovaj o stečajnom postupku, vrlo prosti. Trebalo je završiti posao tj. ta preduzeća obezvrediti i onda ih prodati za male pare, jer posle toga će pravno sve biti čisto, imovina prešla u privatne džepove i onda su posledice apsolutno loše.
Mi ne kažemo da je ovaj zakon koji se nalazi pred Skupštinom Republike Srbije idealan. Smatramo da ima razloga i osnova da se pojedine odredbe ovog zakona menjaju i da se one amandmanski mogu poboljšati. Bilo bi dobro da čujemo od strane predlagača zašto neki amandmani SPS-a, a podneli smo 18 amandmana, nisu prihvaćeni.
Pomogli bi i nama i javnosti da neke amandmane objasnimo, odnosno da kažemo zašto nisu bili predmet ovog prihvatanja.
Pomenuću samo neke od njih. Naime, u članu 6. zakona o stečajnom postupku se navodi prema kome se ne sprovodi stečajni postupak. Navodi se državna zajednica Srbija i Crna Gora, jedinice teritorijalne autonomije i lokalne samouprave itd. Mi smo tu predložili jedan naizgled prost amandman. Predložili smo da postoji obavezna garancija budžeta osnivača po isteku rokova koji su utvrđeni u ovom zakonu.
Zašto ovo kažem? Postoji hipotetička situacija da lokalna samouprava bude u poslovnom odnosu sa nekim privrednim subjektom, da postoje obaveze prema tom privrednom subjektu i da taj subjekat može biti predmet stečaja a da lokalna samouprava nije u situaciji da prispele obaveze izvrši i da to preduzeće praktično dođe u stečaj.
Ovo govorim sa stanovišta stvarnog događanja, jer se to već dešava. Sticajem okolnosti imam jedno pismo iz Vladimiraca, gde će zbog nekih prethodnih obaveza i odluke Opštinskog suda lokalna samouprava biti u situaciji da izgubi tj. fali joj tri miliona dinara u budžetu. Znači, neke poslovne obaveze se moraju izvršiti a to može imati negativan efekat. Govorim o nečemu što je već predmet prakse.
Ili, zašto je potrebno vezivati status stečajnog upravnika za status privatnog preduzetnika? Smatramo da uslovi za imenovanje stečajnog upravnika ne bi trebalo da budu kumulativni, a to je navedeno u članu 14. ovog zakona. Bilo bi dobro da nam predlagač objasni šta je sve potrebno da neko bude stečajni upravnik. Da li se računa i potreba da bude privatni preduzetnik, ili je to nešto što nakon sticanja licence za obavljanje poslova stečajnog upravnika treba obaviti. Znači, mi predlažemo i neko skraćenje rokova za izradu plana toka stečaja za mala i srednja preduzeća, imajući u vidu činjenicu da se stečaj sprovodi uglavnom nad malim i srednjim preduzećima.
Kada je reč o amandmanu kojim se reguliše pitanje redosleda namirenja stečajnih poverilaca, mi smo predložili da se u drugi isplatni red uključe sve neisplaćene neto zarade zaposlenih u iznosu minimalnih zarada, odnosno svi neisplaćeni doprinosi. Predlagač je predložio samo u roku od dve godine. Znači, nažalost, biće ljudi koji godinama nisu u situaciji da dobiju lični dohodak i uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, neće moći da regulišu ovo pitanje, pa se postavlja pitanje - zašto samo dve godine.
Tu ima još amandmana ali pomenuću samo još jedan. On je vezan za član 111. koji reguliše postupak prodaje. Smatramo da jednostavno treba neposrednu pogodbu isključiti iz postupka prodaje zato što je ovaj način prodaje prethodnih godina apsolutno zloupotrebljavan. Naime, na konkurse i tendere se nisu javljali poslovni subjekti i onda je u neposrednoj pogodbi vrednost preduzeća toliko obezvređivana da se praktično moglo naplatiti samo malo.
Interes u celoj priči imao je samo onaj ko se neposredno dogovarao sa ljudima koji su vodili stečajni postupak, a to je po pravilu bio onaj koji je postajao vlasnik ogromnog bogatstva za male pare.
U svakom slučaju, dobro je da se zakon o stečajnom postupku donosi. Bilo bi dobro da i mi kao predlagači nekoliko amandmana, a čini mi se i javnost Srbije, čujemo odgovore predlagača - Vlade Republike Srbije u odnosu na naše amandmane. Hvala.
Gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, u odnosu na ono što sam kao član Odbora za pravosuđe i upravu izneo na sednici Odbora, s obzirom da smo se o tome izjašnjavali, bio sam u situaciji da od svog kolege dobijem još neke podatke vezano za jedan predlog za zamenika okružnog javnog tužioca u Leskovcu, pa iz tih razloga izlazim u ime poslaničke grupe SPS da osporim dati predlog Visokog saveta pravosuđa za izbor gospodina Stanić Đure za to mesto, s obzirom na to da po našem mišljenju prema svemu onome što smo dobili apsolutno ne postoje uslovi da pomenuti kandidat bude izabran da obavlja tu odgovornu dužnost, jer smatramo da je neprofesionalno i neobjektivno radio svoj posao i da je vršio pritisak na odbornike Skupštine opštine Leskovac u predmetima rešavanja imovinsko-pravnih odnosa po planu parcelacije. To je nešto što je bilo potrebno reći i mislim da smo ostale stvari vezano za ovo rekli na Odboru i, naravno, izjasnićemo se po predlozima.
Poštovani narodni poslanici, izašao sam da repliciram gospođi Mićić u ime SPS-a. Vrednosni sud  o SPS-u i o onome što je ona radila to je njeno pravo.
Ali je vrlo nezgodno, neprilično, kada taj vrednosni sud daje osoba koja je vodila Narodnu skupštinu Republike Srbije u jedno vreme koje je ostalo zapamćeno, bar u novijoj političkoj istoriji, kao najgore vreme rada Narodne skupštine Republike Srbije.
Jer je ista ta gospođa bila saučesnik u nečemu što je nažalost toliko ružno da je teško govoriti, saučesnik u krađi prilikom glasanja u Narodnoj skupštini Republike Srbije, saučesnik u krađi mandata SPS-a, koja je zloupotrebljavala Poslovnik, koja je protivustavno uvela vanredno stanje – a opet znamo šta se za vreme vanrednog stanja dešavalo, ne samo pokušaj da se političke stranke eliminišu, nego i 12.000 ljudi mimo Ustava i zakona je privedeno, držano u zatvoru itd – koja je raspisivala izbore kada je DOS-u tj. onoj strukturi kojoj ona pripada odgovaralo i koja je činila kao predsedavajući toliko mnogo ružnih stvari u ovoj Narodnoj skupštini da stvarno mislim da nema moralnog osnova da ona nekim drugim ljudima, a pogotovu nama, poslanicima SPS-a, drži pridiku. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući. Znam da predstavnike bivše vlasti i gospođu Mićić boli kada se pomenu stvari koje su radili u prethodne tri godine i oni bi sigurno i sami želeli da se to zaboravi, ali neće moći, zato što će državni organi u međuvremenu da obave svoj posao.
Ostajem pri onome što sam rekao, a sada ću Narodnu skupštinu Republike Srbije i kolege - poslanike još detaljnije upoznati zašto sam rekao - saučesnik u krađi. Činjenica je da je gospođa Mićić samo proklamovala jednu lažnu poslaničku grupu, uprkos dokazima koje smo mi ponudili, i to je uradila proleća 2002, a Ustavni sud je odluku doneo maja 2003. godine. Znači, godinu i nešto dana tih sedam poslanika su davali krovum DOS-u i pomogli im da praktično politički žive.
Činjenica je da ona nije htela da saopšti Narodnoj skupštini Republike Srbije odluke o ostavkama koje su ti poslanici davali, a koje smo mi dostavljali predsedniku Narodne skupštine na osnovu Poslovnika o radu Narodne skupštine.
Činjenica je i da nismo mogli da dobijemo listing sa spornog glasanja o izboru Kori Udovički i da smo to dobili tek posle dva i po meseca, iako Poslovnik nesporno kaže da svaka poslanička grupa može da dobije listing sa glasanja, jer smo mi prvog dana, posle tog glasanja, rekli da je bilo krađe prilikom glasanja.
Činjenica je da je u TV emisiji RTS-a javno obmanula javnost tvrdnjom da smo mi dobili taj listing.
Činjenica je da smo mi podneli krivičnu prijavu Drugom tužilaštvu i ta krivična prijava je u postupku, gde se navode četiri krivična dela koja je počinila gospođa Mićić kao predsedavajuća. Znam da ona to ne voli da čuje, ali šta ćete, to je istina, to je ona radila, a i mnogo toga lošeg, i to treba da se zna. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospođo ministre, poštovano predsedništvo, Socijalistička partija Srbije, odnosno naša poslanička grupa podržaće predložene izmene i dopune Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Podržaće i ima mnogo razloga. Kamo sreće da su ove izmene i dopune došle ranije, da je to bilo moguće, a pogotovo da ih je bilo još, jer promene u sistemu obrazovanja i vaspitanja, i onome što se zove sistem vaspitanja i obrazovanja u Srbiji, nužne su, a ovim zakonom nisu dovoljno obuhvaćene.
Paradoksalno je, ali istinito, da mi danas ili od juče, kada smo počeli da razgovaramo o ovom zakonu, prvu put imamo mogućnost da do kraja javnosti Srbije predočimo šta mislimo o prethodnom zakonu o vaspitanju i obrazovanju.
Ovo govorim ne slučajno. Treba podsetiti kritičare ovog zakona i one koji govore u javnosti da je postojeći zakon donesen u vreme produženog vanrednog stanja. Narodna skupština Republike Srbije je na sramotu Srbije o tom zakonu raspravljala bez direktnog TV prenosa. Nije postojala potreba da se javnost Srbije upozna sa tako suštinskim zakonom kao što je ovaj, usvojen je bez prisustva javnosti.
Znam kako je to izgledalo, jer u vreme produženog vanrednog stanja, odnosno u vreme vladavine DOS-a u javnost je moglo da izađe samo ono što je DOS želeo.
Obično su diskusije poslanika SPS i SRS u to vreme prenošene u stilu - oni su protiv. Zašto su protiv, na osnovu kojih argumenata su protiv, to javnosti nije bilo moguće saopštiti.
Treba podsetiti da su osnove ovog zakona razmatrane bez mišljenja osnovne škole, srednje škole, univerziteta, akademije, pa posle kritike koje su bile na Odboru za prosvetu u Skupštini Srbije; brže-bolje su zakazani neki okrugli stolovi, naravno sa istomišljenicima, da bi se eto moglo reći da je bio zakon na javnoj raspravi. Organizovane su TV emisije, ali opet sa probranim učesnicima i finale je usledilo u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kada je tadašnja ekipa obilato trošila medije i pričala o konceptu, a drugi nisu mogli ništa da kažu.
Zato kažem da je ovo prva, nažalost, prilika da poslanici Narodne skupštine Republike Srbije Srbiji kažu šta misle o postojećem zakonu. Taj zakon je bio jako loš. Rekli smo tada i ponavljamo sada da je taj zakon bio haotičan, i jeste haotičan, nekonzistentan, preuzeo je rešenja iz više zakona i verovatno iz više različitih zemalja. U njemu nisu dovoljno istaknuti zaštićeni državni interesi u oblasti obrazovanja. Bio je restriktivnog i diskriminatorskog karaktera, vrlo daleko od proklamovanovih ciljeva demokratizacije, decentralizacije i profesionalizacije.
Sada ću ponoviti nešto što sam tada rekao u ime poslaničke grupe i videćete da postoje razlozi za ovu rečenicu. "Skupo će ovaj zakon koštati Srbiju, koštaće skupo jer se prvo ruši postojeći sistem obrazovanja i vaspitanja, a ne nudi novi i bolji, kvalitetniji, i za rušenje postojećeg sistema jedan broj ljudi će dobiti dobre prihode". Bili smo u situaciji da čujemo proteklih dana od strane gospođe ministra kako su bogato nagrađivani ljudi koji su hvalili ovaj zakon ili ako ga nisu hvalili makar su našli način da to reše i da materijalno poboljšaju svoju situaciju.
O vaspitanju i obrazovanju sigurno nije bilo baš toliko brige, a moram pomenuti nešto što sam čuo od kolega iz obrazovanja koliko se vodilo računa o struci, da su seminare posle usvajanja ovog zakona, edukativne seminare, držali studenti različitih fakulteta, koji su bili nižeg obrazovnog nivoa nego oni kojima su držali te seminare. To samo po sebi dovoljno govori kakav je bio ili šta je bio jedan od ciljeva postojećeg zakona.
Zato kažem, ovaj zakon je loš. Dobro je što su podnete ove izmene i dopune Zakon o obrazovanju i vaspitanju, ali one nisu dovoljne. Jedino što se može pohvaliti, a vezano za prethodni zakon, jeste da su imali jako dobar marketing. O zakonu se priča i stalno se priča – reformski, reformski. Kada pitate šta je reformski, niko ne ume da vam kaže.
Zato su građani Srbije i kroz uplatnice Infostana, i kroz plaćene oglase, i kroz nameštene TV emisije bili bombardovani o tome kako epohalna znanja i inovacije unosi ovaj zakon; kao, obrazovanje nam nije dobro, pa daj da ga promenimo, bez ijedne reči šta je to bilo loše u prethodnom obrazovanju. Ne treba trošiti mnogo reči, a podsetiti da su naši đaci i studenti gotovo u svim zemljama sveta u vrhu, ako ne i prvi kada se zbrajaju ocene, a pogotovo su prvi na različitim takmičenjima. To je svima bilo poznato, a samo ne onima koji su doneli taj zakon.
Dobro je što se ove izmene i dopune zakona donose. Dobro je što se formira nacionalni prosvetni savet umesto tri postojeća. Mislimo da se ovim konačno struka vraća struci. Očekujemo da će nacionalni prosvetni savet doneti strategiju obrazovanja u Srbiji i da obrazovanje prestane da bude predmet jedne političke stranke ili jedne političke opcije.
Mislim da je dobro što je ministar uvažio amandmane poslanika koji su predlagali da se u sastav saveta uvrsti i jedan član Univerziteta u Prištini, jer ta dimenzija ima daleko širi značaj nego što ta reč sama po sebi govori ili ta formulacija ima značaj sa stanovišta države i onoga što se zbiva na Kosovu i Metohiji.
Dobro je što je prihvaćeno da predstavnik Matice srpske i Zajednice učiteljskih fakulteta bude u ovom savetu. Mislimo da su sve to dobre stvari. Potrebno je da Savet u budućem periodu uradi ono što mu zakon propisije.
Mislimo da je dobro što se formiraju dva zavoda vezana za sistem obrazovanja i vaspitanja umesto ranijih sedam centara. Ranije smo pominjali, a mislim da ne treba trošiti mnogo reči, koliko je to bilo i skupo i mislimo da nije doprinosilo unapređenju sistema obrazovanja i vaspitanja.
Treća dobra stvar izmene i dopune ovog zakona jeste što se ukida ovo periodično produžavanje licenci. Time je konačno vraćeno dostojanstvo nastavnika u Srbiji. Mislimo da je konačno, bar u prosveti, ukinuta lustracija, jer to davanje licenci na svakih pet godina je bilo drugo ime za lustraciju.
Videli smo kako se DOS ophodio prema predlozima za imenovanje direktora osnovnih i srednjih škola i da su politički argumenti bili potpuno dominantni, a kada se nije mogla izbeći mogućnost da se neko imenuje, onda se to odlagalo koristeći odredbe zakona do krajnjih konsekvenci.
Dobro je što je trajanje obrazovanja podeljeno u dva ciklusa, četiri plus četiri, sa nultim razredom u predškolskom obrazovanju. Dobro je što se vraćaju nastavni planovi i programi i što ih donosi savet. Ima još toga što je dobro u ovim izmenama i dopunama Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Moram reći da neke stvari možda treba pojasniti. Očekujem od ministra da kaže nekoliko reči vezano za donošenje udžbenika, da li će to biti regulisano posebnim zakonom ili će se ova odredba primenjivati restriktivno, jer se može desiti da učenici budu dovedeni u jedan inferioran položaj, odnosno da uče mnogo udžbenika u odnosu na broj predmeta koji su im obavezni u razredu.
Ima drugih stvari koje se mogu u ovoj raspravi ili kroz amandmane razjasniti, ali je nesporno da je izmene i dopune zakona trebalo doneti i nesporno je da je Srbiji potrebno da se ustanovi sistem obrazovanja i vaspitanja koji neće biti predmet jedne stranke, političkog dogovaranja, koji će biti nacionalna stvar, državna stvar, i koji će pomoći sa svoje strane da država Srbija napravi jedan korak u bolju budućnost. Hvala.