Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Kolege narodni poslanici, predložio sam u ime Socijalističke partije Srbije da se briše član 2. Predloga ovog zakona, jer smatram da je on duboko suprotan onome što se zbilo na prostorima Srbije i Jugoslavije u godinama Drugog svetskog rata, a i formalno uvodi neravnopravnost.
Naime, u stavu 2. ovog člana se ustanovljava Ravnogorska spomenica 1941 i izjednačava sa Partizanskom spomenicom 1941. godine, a za sticanje ovog prava prema predlagaču dovoljno je da je određeno lice stupilo u odrede Ravnogorskog pokreta, odnosno Jugoslovenske vojske u otadžbini od 17. aprila 1941. do 31. decembra 1941. godine.
Međutim, za nosioce Partizanske spomenice traženo je da dokažu da su se čitavo vreme narodnooslobodilačkog rata nalazili u borbi protiv okupatora i to bez prekida. Time bi se ugled spomenice 1941. godine potpuno devalvirao, a nosioci ravnogorske spomenice 1941. godini bili apsolutno privilegovani.
Sa formalno-pravne strane o tom članu toliko, ali suština jeste što bi se ustanovljavanjem ove spomenice i prihvatanjem ovog člana zakona prihvatilo i nešto što nije bilo istina u toku Drugog svetskog rata, istina da su se jedinice Kraljevske vojske u otadžbini ili Ravnogorski pokret borili protiv Nemaca, Italijana i drugih saradnika okupatora. Činjenice su surove i govore potpuno drugo čime se kraljevska vojska bavila i šta joj je bio glavni zadatak.
U prilog ove teze citiraću reči šefa vojnog kabineta kraljevske vlade, majora Živana Kneževića, koji je Slobodanu Jovanoviću, predsedniku kraljevske vlade, podneo jedan vrlo detaljan izveštaj 1943. godine, gde mu saopštava šta Englezi kažu o događajima na prostoru Jugoslavije.
"Đeneralu Mihailoviću ne može se slati naoružanje za borbu protiv partizana koji se sada jedini tuku protiv osovine. Isto tako, slanje hrane zavisi od ministarstva, blokade, stanja u našoj zemlji pod italijanskom okupacijom.
U Srbiji je teško stanje. Đeneral Mihailović otvoreno sarađuje sa Italijanima i njegovi odredi potpuno naoružani prebacuju se italijanskim kamionima u Bosnu za borbu protiv partizana i to u zajednici sa italijanskim trupama. Baš danas se vodi bitka severno od Mostara između jednog Dražinog odreda od 2.400 ljudi iz Crne Gore u zajednici sa Italijanima protiv partizana. Draža Mihailović je kvisling kao i Nedić, jer Nedić sarađuje sa Nemcima, a Draža sa Italijanima.
Odredi đenerala Mihailovića uopšte sada ne vode borbu, a nama i Englezima je potrebno da bar sada stupimo u borbu, a ne kroz dva ili četiri meseca. Kada se savezničke trupe iskrcaju na Balkan, onda nam je svejedno da li će nam prići Nedić, Antonesku ili đeneral Mihailović. Onda će sve biti dockan.
Nama je sada potrebno da đeneral Mihailović stupi u akciju i razori železničke pruge. On to ne radi i sve njegove depeše o sabotaži na železnicama i rušenju pojedinih objekata nisu istinite. Oni, Englezi, imaju izveštaj od svojih ljudi u našoj zemlji i to je sigurno."
Te su činjenice opredelile vladu Velike Britanije da promeni odnos prema onima koje su pomagali 1941. i 1942. godine. Ima sijaset sporazuma koje su komandanti četničkih jedinica zaključili sa Nemcima o saradnji i o cilju borbe protiv partizana. Ovde ću pomenuti samo jedan dokument koji je potpisan od strane pukovnika Jevrema Simića i nemačke komande o zajedničkoj saradnji, naravno u borbi protiv partizana.
Cilj sporazuma je, kaže se u dokumentu, zajednička borba protiv partizana, u koju će se svrhu sve jedinice četnika Draže Mihailovića, koje su pod komandom pukovnika Simića, priključiti borbi nemačkih i bugarskih trupa, kao i trupa srpske vlade protiv komunista. Na području obuhvaćenom sporazumom četnici Draže Mihailovića posvetiće se isključivo borbi protiv partizana i time podupreti borbu protiv snaga reda i zakona itd. Za borbu protiv komunista četnici Draže Mihailovića staviće bezuslovno na raspolaganje snagama reda svoju izviđačku obaveštajnu službu i sve ostalo.
Ovaj dokument crno na belo potvrđuje ono što mi članovi SPS tvrdimo ova dva dana, da je reč o pokretu, o jedinicama, o vojsci koja je zajedno sa Nemcima i Italijanima imala primaran i jedini suštinski cilj da se bori protiv partizana, odnosno kako su oni to govorili protiv komunista.
Unutrašnji razlozi su njima bili primarni u odnosu na ono što je celom svetu tada bilo suštinsko, a to je borba protiv fašističke Nemačke, Italije i svih onih koji su bili u redu sila zla. To su neki od razloga, pomenućemo još, koji su nas rukovodili da predložimo brisanje ovog člana zakona.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, predložio sam u ime SPS-a da se briše član 3. Predloga ovog zakona, jer on govori o Ravnogorskoj spomenici 1941. godine. Mislim da je ustanovljavanjem te spomenice naravno potpuno suprotno svemu onome što se zbivalo na prostorima Srbije u Drugom svetskom ratu i daje jednu iskrivljenu sliku o učešću pripadnika tih jedinica u toku Drugog svetskog rata.
Ima sijaset dokumenata koji govore da pripadnici tih jedinica nisu želeli da se aktivno uključe u borbu protiv Nemaca i Italijana. Što više govorimo o ovoj temi, sve više javnosti Srbije prikazujemo i dokazujemo obilje slučajeva, gde je ta borba bila u drugom planu. Moram reći, bar kada je reč o 1941. godini, da ima sijaset dokaza koji govore šta je bio glavni cilj tog pokreta.
Slanje delegacije iz Ravnogorskog pokreta na čelu sa majorom Mišićem Milanu Nediću početkom septembra 1941. godine sa ponudom za zajedničku borbu protiv partizana. Slanje pukovnika Pantića i kapetana Mitrovića 28. oktobra 1941. godine Nediću i nemačkom komandantu Madlu iz Abvera za zajedničku borbu protiv partizana, onaj već pominjani početak napada na partizane 31. oktobra, odnosno 1. novembra 1941. godine. Sastanak Draže Mihailovića sa Nemcima 11. novembra u Divcima na kojem su ponovljene ponude za zajedničku borbu, tražena municija i data je izjava da se neće boriti protiv Nemaca, čak i ako bude napadnut.
Čak i komandant tog pokreta ili vojske, Draža Mihailović, tada se izvinjavao nemačkom oficiru za slučajeve borbe koje su vodili drugi pripadnici njegove vojske protiv Nemaca, govoreći da je reč o izolovanim incidentima, o slučajevima koji se neće ponoviti i slučajevima koji su rezultat nediscipline u njegovoj vojsci. Toliko šta je on mislio o svojoj vojsci i o borbi protiv Nemaca.
Zatim, slučaj uključivanja prvih ravnogorskih jedinica, užički i požeški odred, početkom druge polovine novembra 1941. godine, u Nedićev Šumadijski korpus, koji je potčinjen nemačkom komandantu 113. pešadijske divizije, i učešće u napadu na Užičku republiku. Naređenje za takozvanu legalizaciju 30. novembra 1941. godine i uključivanje skoro dve trećine ravnogorskih jedinica u kvislinške jedinice, sastave Pećanca, Nedića i Ljotića, koje su dejstvovale pod nemačkom komandom. Nepružanje otpora Nemcima pri napadu na Ravnu goru.
Pomenuo sam samo slučajeve za 1941. godinu. Uostalom najbolje o tom pokretu govore Britanci, a i sami četnici, odnosno pripadnici tih jedinica u informacijama koje su slate britanskoj komandi.
Ja ću ovde pomenuti pismo generala Pedžeta, koji je bio vrhovni komandant srednjeg istoka savezničke vojske, jedinica Velike Britanije, koji piše Mihailoviću – znam da se vaše jedinice pod komandom Cvetića bore zajedno sa Nemcima.
Ili, pomenuću ovde dokument komandanta Drugog Kosovskog korpusa o stanju četničke jedinice na Kosovu, a videćete zbog čega ovo pominjem. Taj četnički komandant javlja Draži Mihailoviću: “Pojedini korpusi učestvuju sa okupatorom i balistima u borbi protiv partizana.”
Po onome gde je pretežnija opasnost, kao što je slučaj bio na Ibru, da su se našli u jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, arnautska šuc policija, albanska policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus, taj pominjani major Cvetić. “To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi.”
Ovaj izveštaj četničkog komandanta, poslat svom pretpostavljenom, jedan je od sijaset primera koje govori da je njihov cilj, prvi, jedini i osnovni, bio borba protiv partizana, odnosno kako su oni govorili protiv komunista. Borba, potreba oslobađanja zemlje, borba protiv okupatora bila je potpuno u zadnjem planu.
Zbog svega toga mi smatramo da se ne može ustanoviti spomenica ravnogorska 1941. godine, niti za nju ima ni moralnog, a pogotovo istorijskog opravdanja. Iz tog razloga u ime SPS-a, zajedno sa kolegom Petronijević, predložio sam da se ovaj član briše.
Poštovane kolege narodni poslanici, u ime Socijalističke partije Srbije podneo sam amandman na član 13. zakona koji govori o Ravnogorskoj spomenici 1941. godine i predložio sam da se ovaj član zakona briše iz razloga što nema pravnog, istorijskog i bilo kog drugog osnova, sem političkih potreba jedne poslaničke grupe, da se ustanovi nešto što je istorija već osudila.
Ovo govorim ne slučajno. Proteklih dana smo bili bukvalno, od strane jako mnogo ljudi iz cele Srbije, obasuti obiljem dokumenata koji su govorili o svemu onome što se zbivalo u toku Drugog svetskog rata na prostorima bivše SFRJ, tadašnje Kraljevine Jugoslavije.
U obilju tih dokumenata crno na belo se vidi da Ravnogorski pokret, Kraljevska vojska u otadžbini nije u toku Drugog svetskog vodila borbu protiv Nemaca i Italijana, nije se borila protiv okupatora naše zemlje. Njen jedini i glavni cilj je bio borba protiv partizana, borba protiv komunista, kako su ih oni zvali, uspostavljanje monarhije.
Naravno da ovaj zakon nije ni pravno moguć, jer da bi bio pravno moguć potrebno je obnoviti sudski proces koji se završio 1946. godine, kada se sudilo generalu Draži Mihailoviću, i na osnovu obnovljenog sudskog procesa izvršiti druge pravne radnje, ali predlagača to ne interesuje.
Mi smo ljubaznošću velikog broja ljudi dobili sijaset dokumenata koja govore o tome da Ravnogorski pokret nije bio antifašistički pokret i da se nije borio protiv fašista. Pomenuću i pismo koje smo dobili od Sekcije boraca 29. hercegovačke udarne divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Kasnije ću pomenuti njihove podatke.
Zatim, podatke smo dobili od Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji. Ali, kako je to izgledalo i kako je izgledala borba četnika pomenuću i primer užičkog kraja. Ljubaznošću gospodina Bosnić Milovana juče smo dobili jednu knjigu od Gojka Škare, publiciste, koja nosi naslov "Istina je u imenima", stradali u Užičkom okrugu u II svetskom ratu. Cela knjiga, sem predgovora, jeste suvi prikaz činjenica, svega onoga što se desilo u toku II svetskog rata na prostorima tog kraja, pa ću vam pročitati kako je izgledala ta nazoviantifašistička borba od strane četničkih jedinica.
U toku 1941. godine Srpska žandarmerija i Nedićevci, pošto su i oni deo tog korpusa, streljali su ukupno 746 ljudi. Ovde je reč o licima koja su streljana od strane četnika, zarobljeni partizani koje su četnici predali Nemcima i lica koja su stradala od četničkih odmetničkih grupa posle oslobođenja užičkog kraja. U celom tom kraju u periodu od 1941. do 1950, jer su se neke otpadničke grupe zadržale i do tada, ubijeno je 1.974 lica. To je bio antifašistički doprinos tih jedinica borbi koja se vodila.
Moram reći da je nažalost istorija surova i ovaj zakon tu ne može ništa promeniti, sem političkih poena, jeftinih političkih poena, jer sve što se radi na račun istorije je jeftino i kratkotrajno. Predlagač neće dobiti ništa.
Šteta je što skupštinska govornica danas nije puna, jer očigledno druge političke stranke izbegavaju raspravu o ovoj važnoj temi. Izbegavaju, kako one stranke koje su pristalice ili pod ideologijom četništva dobijale glasove partizana, tako i one druge koje se deklarišu kao demokratske, a podržavaju raspravu i glasaće sigurno o zakonu kojim se veliča jedan kolaboracionistički pokret u toku Drugog svetskog rata.
Ima obilje podataka koji govore da su četnici u toku Drugog svetskog rata izbegavali borbu, sarađivali sa Nemcima, sarađivali sa Italijanima i glavni cilj im je bila borba protiv partizana, odnosno komunista.
Iz tog razloga mi smo predložili da se ovaj član zakona, koji govori o Ravnogorskoj spomenici 1941. godine, briše jer nema osnova za tako nešto. Da bi neko dobio spomenicu 1941. godine mogao je da je hteo da se uključi u borbu, a dobitnici Partizanske spomenice su oni ljudi koji su se borili od 1941. do 1945. godine, i to neprekidno. Čak ni apeli kralja Petra da se te jedinice Kraljevske vojske uključe u jedinice NOP-a nisu za neke ljude urodili plodom.
Malo se zna, ali ću pomenuti jer to su istorijski podaci, oko 70% pripadnika tih jedinica su se na poziv kralja Petra uključili u jedinice NOP-a i svi su dobili prava kao i drugi borci NOP-a. Stoga smatram da nije bilo osnova za ovaj predlog zakona, za ovaj član zakona i u ime SPS-a, zajedno sa kolegom Petronijevićem, predložio sam da se ovaj član briše.
Hvala, gospodine predsedavajući. Poštovane kolege narodni poslanici, zajedno sa kolegom Petronijevićem u ime SPS predložio sam da se briše ovaj član zakona jer je reč o jednom vrlo važnom članu zakona koji na mala vrata pokušava da amnestira sve one zločine, samim tim i zločince, koji su počinjeni u toku Drugog svetskog rata od strane pripadnika NOP-a. Govorim o pripadnicima NOP-a u koji su bili uključeni i pripadnici Ravnogorskog pokreta koji su prihvatili apel Kralja Petra Karađorđevića septembra 1944. godine, koji su pristali da se bore u NOP protiv fašista, odnosno protiv Nemaca, Italijana.
Zanimljivo je da se predlaže da prava koja proističu iz učešća u toku Drugog svetskog rata imaju svi bez obzira na pravosnažne sudske odluke, odnosno sudske presude kojima je utvrđeno da su počinjeni zločini. Ovo govori o nameri predlagača da sve ono loše što su radili i pojedinci, da postane deo neke opšte, pozitivne priče.
Zanimljivo je, i to treba reći, da se na poziv Kralja Petra Karađorđevića septembra 1944. godine veliki broj pripadnika Kraljevske vojske uključio u jedinice NOP Jugoslavije i učestvovao u daljim borbama za oslobođenje Jugoslavije. Ali, tačno je i da je tada, ili posle Drugog svetskog rata, otkriveno da su neki od njih činili i zločine. Ovaj član zakona želi te zločine da sakrije, a zločince da amnestira.
Iz dokumenata koje smo dobili spremajući se za ovu tačku dnevnog reda vrlo se jasno može videti šta su pojedini pripadnici tih jedinica radili, odnosno šta su pojedini pokreti radili. Primera radi, u depeši 1943. godine komandant tih jedinica Draža Mihailović naređuje svojim jedinicama - ne ustručavati se od napada komunistima u leđa, čak kada oni napadaju okupatorske garnizone da bi ih sprečili da dođu do oružja.
Ili u izveštaju od januara 1944. godine Cvetić, pominjani četnički komandant, obaveštava Dražu Mihailovića da su zarobili 16 partizana i zaklali ih bez prekog suda.
Pomenuću ovde, kao primer onih zločina koji se žele amnestirati ovim članom i ovim zakonom, izveštaj Treće brigade, tzv. Gorske garde, o događajima koji su se desili u Šumadiji 1944. godine.
Vrlo taksativno: "Utorak, 11. april 1944. godine, selo Dubona – streljano šest lica komunističkih jataka i zapaljene dve kuće komunističkih jataka; 12. april – danas su streljani komunistički jataci; 13. april, Dubona, Vlaška – streljana četiri komunistička jataka; 15. april, Dubona – likvidiran Tihomir Avramović, komunistički jatak, koji je ranije bio aktivan komunista; 2. maj – zapaljena kuća Vitomira Savića iz Dubone, zato što mu se sin Milisav nije hteo odazvati pozivu za vežbu, već je pobegao u komuniste; uhvaćen je partizan Milutin Marić, biće likvidiran; 22. jun 1944. godine, Mali Požarevac - streljano 12 lica koji su bili sumnjivi kao komunisti, streljanje je izvršila jurišna brigada; 26. jun 1944. godine – streljana trojica uhvaćenih komunista ili pokolj u partizanskom selu Drugovcu”, gde se kaže da su komunisti pobijeni, njih oko 150, a jedna manja grupa je pobegla u pravcu sela tog i tog.
Naime, sami četnici su govorili o zločinima koje su činili. To je samo jedan mali deo počinjenih zločina. Predlagač ovim zakonom i ovim članom pokušava da to amnestira. Moram pomenuti i nešto što se desilo novembra 1941. godine, kada su četnici predali Nemcima u Valjevu 365 zarobljenih partizanskih boraca i ti borci su bili streljani. Samo po sebi to najbolje oslikava karakter tog pokreta.
Ima sijaset dokaza, nažalost, o onome što se zbivalo na prostorima naše zemlje 1941. godine i zločinima koje su činili četnici. Ovaj član zakona želi te zločine da amnestira i da izjednači u pravima sve one ljude, časne ljude, koji su se borili za slobodu svoje zemlje i koji su poginuli, pa prava, na osnovu toga, uzimaju članovi njihovih porodica, i one druge koje su činili zločine, a želeli bi da i članovi njihovih porodica ta prava uživaju, što je nemoralno. Iz tog razloga mi, poslanici SPS, predložili smo da se ovaj član briše.
Kolega Perić je pominjao mogućnost usvajanja zakona i na jednom primeru, ne dovodeći u pitanje kredibilitet ljudi koje je pomenuo, kako taj predlog može biti praktično iskorišćen da se jedna politička volja pretače u nešto što se zove zakonska obaveza ili revidiranje istorije.
Zajedno sa kolegom Milisavom Petronijevićem, u ime SPS, predložio sam amandman da se briše član 17. Predloga zakona, jer se u njemu takođe govori o nosiocima ravnogorske spomenice 1941. godine. Nema zakona koji može promeniti istoriju i mi se ova dva dana nalazimo pred vrlo prostim izborom i, verujte, nama poslanicima SPS olakšan je posao u ovoj priči, jer bilo koja politička većina ne može promeniti tok Drugog svetskog rata, ne može promeniti proste činjenice da se na prostorima bivše SFRJ narodnooslobodilački pokret borio za slobodu zemlje, oslobađanje zemlje od okupatora, fašista, Nemaca, Italijana i saradnika, a da se ogroman broj jedinica Kraljevske vojske u otadžbini bavio drugim stvarima, a pre svega borbom protiv komunista, kako su to oni voleli da kažu.
Ne mogu se u pravima izjednačiti oni koji su se borili za oslobađanje zemlje i oni koji su svoju borbu usmerili na ideološkog protivnika, a Nemce, Italijane i druge okupatore stavili potpuno u drugi plan. Ne mogu se prenebregnuti te činjenice i za ova tri dana nismo čuli nijedan, ali baš nijedan primer, one svetle smo i mi socijalisti pominjali, ali nismo čuli od predlagača nijedan primer u prilog tvrdnji da je Ravnogorski pokret odigrao pozitivnu ulogu unutar antifašističkog fronta.
Taj antifašistički front nije određivao niko odnosno savez nije određivao niko sa prostora bivše Jugoslavije. Odredili su ga saveznici, a ako hoćete i situacija tokom Drugog svetskog rata i tu su stvari kristalno jasne.
Nekoliko naših kolega je pitalo predlagača da nam pomene bar neku od osam ofanziva koje su navodno preduzimane protiv Ravnogorskog pokreta. Jedino što smo čuli pominjanje nekog, kažem nekog, jer ima apsolutno političku dimenziju priznanja iz 1948. godine, iz vremena hladnog rata, kada je svet bio podeljen na dva bloka i naravno kada su neki drugi interesi došli u prvi plan.
Nama je posao olakšan jer branimo ideju levice, branimo istoriju, branimo činjenice i utoliko nam je lakše, a oni koji budu podržali ovaj zakon i budu glasali za to moraće sutra da objašnjavaju ljudima koji su motivi bili primarni kada su se opredelili da podrže ovaj zakon. Da li je to stvarno namera da se revidira istorija ili jedan sitan politički ustupak ili nešto treće, o tom potom.
U svakom slučaju, istorija se ne može promeniti, niti činjenica da je Ravnogorski pokret od jeseni 1941. godine krenuo u otvorenu saradnju sa nemačkim okupatorom i kvislinškom vladom Milana Nedića. Istorija se ne može promeniti, kao ni izveštaji nemačkih okupacionih snaga koji govore da u toku rata nije bilo nikakvih oružanih akcija Ravnogoraca protiv Nemaca i njihovih objekata na teritoriji.
Istorija se ne može promeniti, kao ni činjenica da su od početka 1942. godine, sledeći uputstva i naređenja Draže Mihailovića, sve ravnogorske strukture u italijanskoj okupacionoj zoni bivše Jugoslavije stupile u najtešnju saradnju sa Italijanima, kako u Crnoj Gori, Hercegovini, tako i u severnoj Dalmaciji, Kninskoj krajini, Lici i angažovali se u brojnim borbama protiv partizana.
Istorija se ne može promeniti, kao ni činjenica da su u Bosni svi četnički komandanti tokom 1942. i početkom 1943. godine potpisali pismene sporazume sa vlastima NDH, priznali Vrhovništvo poglavnika te države i do kraja rata ostali u borbi protiv partizana zajedno sa nemačkim jedinicama NDH. Istorija se ne može promeniti, kao ni činjenice da su nakon kapitulacije Italije i straha od prodora partizanskih snaga u Srbiju mnogi ravnogorski komandanti, sa znanjem i odobrenjem Draže Mihailovića, stupili u direktnu saradnju sa Nemcima.
Neću kršiti odredbe Poslovnika, biće još prilike da kažem nešto o ovom zakonu, ali istorija se ne može promeniti niti se izjednačavati u pravima oni koji su se borili za svoju zemlju, a protiv okupatora i oni koji su se borili za sebe i za uspostavljanje neke države, i u tom cilju su bili spremni da priznaju sve loše što je okupator radio, a i sami su činili mnogo loših stvari, mnogo zločina o kojima smo danas govorili.
Poštovane kolege narodni poslanici, nakon završetka rada, predložićemo da nastavimo u utorak rad, ali da vidimo da li ima dovoljno raspoloženih poslanika u ovoj sali da nastave ovu raspravu, pošto vidim da neki od vas ovo doživljavate kao priliku za zabavu ili neka lična nadmetanja, mada vidimo da treniramo i političku volju, i političku korektnost i korektnost među nama pojedinačno.
Izašao sam da u ime SPS-a obrazložim zašto smatramo da treba ovaj član zakona brisati, zašto zakon ne valja, i to bez političkih ocena, nego samo kroz suve činjenice, potkrepljene dokumentima.
Voleo bih da je predlagač u ova tri dana ponudio išta sem verbalnih iskaza o vrednosti ovog zakona i o onome šta će on Srbiji doneti bolje. Neće bolje ništa, samo će dalje podele nastati. Neće ovaj zakon Srbiju koštati materijalno mnogo, jer se postavlja logično pitanje zbog vremenske distance, koliko će uopšte ljudi biti u situaciji, ako se zakon usvoji, po ovom zakonu da uživa neka prava.
Ali, kao država dobićemo šamar, i to debeo šamar, zato što ćemo biti jedina država u Evropi koja je posle 60 godina našla za shodno i potrebno, a vidim da se neki trude da to objasne, politički i državno opravdano, da priznamo da neko ko je sarađivao sa Nemcima, Italijanima, fašistima sada može da bude oslobođen te odgovornosti i da je uvršten u pripadnike antifašističkog fronta.
Eto, posle 60 godina od Drugog svetskog rata, mi ćemo biti prvi. Izgleda da volimo da budemo po mnogim stvarima prvi. To Francuzi nisu uradili kada je u pitanju Peten, iako je bio mnogo veći junak od bilo koga, koji se pominju u ovih tri dana u raspravi, ili Norvežani sa Kvislingom. Dobićemo šamar pa će nas to brideti, pa ćemo se češati i gde se ne češe.
To ćemo dobiti kao država jer ćemo pokazati da stalno kopamo po nečemu što ne treba. Pogledajte nemačka dokumenta, pogledajte šta je pisao đeneral Draža ili pukovnik, kako se potpisivao, koje su ideje ostvarivane tokom 1941, 1942, 1943. i šta je radio taj četnički pokret. Ako Karla del Ponte dočepa ta dokumenta i on će biti osuđen za genocid i za stvaranje velike Srbije.
Pogledajte ideje koje je zastupao, pogledajte nemačka dokumenta i šta su činili njegovi vojnici u toku Drugog svetskog rata. Nisam mislio da pominjem, ali očigledno da predlagaču treba pomenuti dokumenta četničkog pokreta, koja govore šta su radili. Predlagaču to očigledno treba, jer misli da smo kratke pameti i da nemamo volje da o tome govorimo. Imamo volje. Što reče naš generalni sekretar, imamo volje, jer ovo doživljavamo kao jednu političku borbu sa ljudima koji žele da promene istoriju, a istorija se ne može promeniti.
Čitam ponovo, jer nekima očigledno to treba čitati, četnički izveštaj, šta je radila Treća brigada u Šumadiji 1944. godine: "11. april 1944. godine, Dubona – zapaljene dve kuće, streljano šest lica komunističkih jataka; 12. april, u Senaji – streljani komunistički jataci; Dubona, 13. april – streljana četiri komunistička jataka; Vlaška – streljan Tihomir Avramović; 2. maj 1944. godine, Dubona – zapaljena kuća Vitomira Savića iz Dubone zato što mu sin Miroslav nije hteo se odazvati pozivu za vežbu nego je pobegao u komuniste; 22. jun 1944. godine, Mali Požarevac – streljano 12 lica koji su bili sumnjivi kao komunisti". Ili ono što je pomenuo kolega Branče, pokolj u selu Drugovcu, kaže se "komunisti su pobijeni, njih oko 150", a čuli smo objašnjenje da nisu bili komunisti.
Juče sam pomenuo selo Vranić, kod Beograda, u Barajevu. U oslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. godine to selo je izgubilo 328 vojnika, a 15. oktobra 1941. godine Nemci su streljali 38 stanovnika ovog sela, 44 su poginula u partizanima. U noći između 20. i 21. decembra 1943. godine četnici su zaklali 72 meštana. To su podaci, to su činjenice.
To je nešto o čemu svi treba da razmišljamo zašto se desilo i koja ideja je vodila te ljude da rade ove zločine, da se ne bi ponovilo, a ne političke potrebe jedne stranke i suva želja da se politički profitira i da se osvoji neki procenat zarad, eventualno, nekog izbornog cenzusa u sledećim izborima. Neće moći. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS je predložila da se ovaj član briše i samim tim da se zakon ne primenjuje, s obzirom da je reč o članu koji govori o primeni zakona.
Ovo smo uradili iz razloga što smo u protekla tri dana uz obilje činjenica, dokumenata, koje su skupili ljudi koji doživljavaju našu istoriju, Drugi svetski rat i sve ono što se zbivalo kao nešto lično, uspeli da dostave nama, dokumenta koja su skupljena čak i u američkom kongresu, naravno nemačka dokumenta i sve ostalo, i dokumenta Kraljevske vlade u Londonu, dokumenta Jugoslovenske vojske u otadžbini.
Nismo za ova tri dana citirali nijednu knjigu ili dokument ili bilo koji podatak nekog od istoričara iz Jugoslavije od 1945. pa naovamo da nam se ne bi prigovorilo da nismo bili objektivni u prikazu činjenica vezano za zahtev da se Ravnogorski pokret proglasi delom antifašističke koalicije i da mu na tom osnovu pripadnu prava koja uživaju pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije.
I sada iz obilja svih tih dokumenata proizilaze neke nesporne činjenice, koje ću pokušati kratko da predočim:
1) Da Draža Mihailović nije imao nameru da se bori protiv okupatora i nikada nije naredio svojim jedinicama da kao celina krenu u tu borbu.
2) Još od leta 1941. godine nudio je svoju saradnju za zajedničku borbu sa okupatorom i kvislinzima protiv partizanskog NOP-a i njegovih oružanih snaga.
3) Sa njegovim znanjem i odobrenjem sve komande i jedinice Jugoslovenske vojske u otadžbini van Srbije ušle su u tesnu kolaboraciju sa italijanskim okupatorom i Pavelićevom NDH-a.
4) U Srbiji su Nemci zadržali svoje rezerve prema Draži Mihailoviću, i to pominjemo, jer to stoji kao činjenica, posebno zbog njegovih veza sa Britancima i emigrantskom vladom, i prisustva britanskih vojnih misija u njegovim štabovima, i povremeno preduzimali represivne mere protiv organizacija i pojedinih ravnogoraca. To je tačno, to je činjenica i to stoji.
5) Promena situacije na Balkanu posle kapitulacije Italije i jačanje NOP-a i njegovih oružanih snaga primorala je i nemačkog okupatora i Dražu Mihailovića da stupe u najtešnju saradnju, posebno u zajedničkim borbama protiv ojačanog protivnika.
Jedinici Jugoslovenske vojske u otadžbini uključivale su se u zajednički borbeni poredak sa nemačkim, bugarskim i kvislinškim jedinicama sve do napuštanja Srbije u jesen 1944. godine.
6) Saradnja jedinica Jugoslovenske vojske u otadžbini sa nemačkim okupatorom regulisana je potpisivanjem brojnih pismenih ugovora čije odredbe su obuhvatale i kvislinške organe i jedinice.
7) Pored učešća u borbama sa partizanskim jedinicama, Dražin ravnogorski pokret posebno se još 1941. godine i sve do kraja rata angažovao u otkrivanju organizacija pristalica NOP-a i počinio brojne zločine kroz njihovu likvidaciju, klanja, hapšenja, pljačke i progone, uz tesnu saradnju sa kvislinškom policijom.
8) Tokom celog rata nesumnjivi pokret otpora okupatoru, partizanski NOP, bio je jedini protivnik za ravnogorski pokret koji je usmeravan samo na borbu protiv tog pokreta, a nikada protiv okupatora i kvislinga.
9) Ne postoji ni jedan dokaz koji bi ravnogorskom pokretu Draže Mihailovića mogao da potvrdi karakter pokreta otpora fašističkim okupatorima.
Nijedan dokaz nismo čuli od predlagača ova tri dana ni o čuvenim ofanzivama, ni o nečemu što su kao pokret, kao vojska, kao borbena formacija činili, kao celina. Jednostavno, taj pokret, te jedinice, ti ljudi su imali drugu ideju na umu. Očigledno su ideološku borbu shvatili kao primarnu u odnosu na potrebu odbrane zemlje i borbe protiv Nemaca i Italijana. To su činjenice.
Sviđalo se to predlagaču ili ne i drugima koji podržavaju ovaj zakon, to je istorija i tu se ništa neće promeniti, a mi ćemo kao zemlja zbog prihvatanja ovog zakona, zbog glasanja za ovaj zakon, tj .oni koji budu glasali, imati žig sramote, jer smo saradnike okupatora izjednačili sa onima koji su svoje živote dali za odbranu zemlje. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika. Reč je o, očigledno, pogrešnom tumačenju.
Drago mi je što sam bio u situaciji, verovatno kao i većina vas, da čujemo ovu argumentaciju od koleginice iz SPO, koja je formalno jedan od predlagača ovog dokumenta. Očigledno da SPO ima jedan ideološki problem – opsednutost partizanima, kao što je Draža Mihailović imao problem opsednutosti komunistima. To je primarno.
Stalno se pominje zločin, zločin i zločin. Izvolite, predložite Narodnoj skupštini temu dnevnog reda, ako vam je stalo do toga da se raspravlja šta se dešavalo, pa ponudite relevantnu dokumentaciju i obavestite javnost Srbije kako stoje stvari. Ta opsednutost partizanima je kod vas dominantna, kao što je i general bio opsednut komunistima i nije želeo da se aktivno, kao pokret, uključi u borbu protiv okupatora. To sam pomenuo više puta i za to dao relevantne dokumente, i pomenuo i te dokumente, da su se pojedini četnički ili oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini borili protiv Nemaca. To niko ne spori.
Ovde je reč o celom pokretu, o karakteru tog pokreta, o delovanju jedinica ne 1941. u avgustu i septembru i početkom oktobra, nego i 1942, 1943, 1944. i 1945. godine. Kad je bio tako dobar oficir i ministar, što ga se kralj odrekao 1944. godine? Što su ga se Britanci odrekli kad je bio tako uspešan?
Znate, šteta što koleginica to nije pomenula, da se sam Mihailović odricao borbenih uspeha svojih oficira, koje je ona napomenula. Na sastanku sa Nemcima u Divcima 1941. godine on za napad na Krupanj kaže: "Napad na Krupanj nije moje delo, već je to delo otpadnika poručnika Martinovića.” On se odriče svojih ljudi. Nemački dokument. Ili, kaže: "Morao sam krenuti na Loznicu zato da je komunisti ne zauzmu". To da li su Nemci tu ili nisu, to nema blage veze. On se sam odricao uspeha svojih oficira, da mu Nemci ne bi prigovorili da se bori protiv njih. Ili, kaže: "Zahtevam da mi se omogući da nastavim borbu protiv komunizma koja je počela 31. oktobra" itd.
(Predsedavajući: Vreme.)
U svakom slučaju, obilje dokumenata smo ponudili i ta stvar je apsolutno čista za nas. Ovu trodnevnu raspravu mi smo obavili snagom volje koju posedujemo, jer govorimo istinu. Znamo da se istorija ne može promeniti, a ni ova skupština neće tu učiniti ništa donošenjem ovog zakona. Skupštinska većina će se, verujte, već posle dve ili tri nedelje stideti ovoga zakona i onoga što su učinili ovim zakonom, namerom da pokušaju da revidiraju istoriju, a to neće moći.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, očigledno je da poslanici SPO u ovu raspravu unose mnogo emocija, verovatno iz tih ličnih razloga i ne mogu da prevladaju neke činjenice, i mešaju vremenski period i sadržaj ovog zakona. Da vode računa o sadržaju pričali bi o onome što piše u zakonu.
Rekao sam, ako neko želi druge teme, šta se zbivalo posle Drugog svetskog rata, neka izvoli podneti predlog i odgovarajuća dokumenta u skladu sa Poslovnikom, pa će Narodna skupština Republike Srbije o tome raspravljati. Već više puta se pominje jedna teza na koju sam pre neki dan dao odgovor. Očigledno treba ga ponovo ponoviti.
A to je teza 7. jula 1941. godine ustanak u Srbiji označio trenutak, događaj kada je, kao, Srbin upucao Srbina. Nije tako, gospodo, nije, nije tako. Prva hapšenja su izvršena u noći izmeću 23. i 4. juna i to su uhapšeni komunisti, a prva streljana 5. jula 1941. godine.
O tome se kaže, gospodo poslanici, u desetodnevnom izveštaju nemačke feld komande 599, Beograd, 13 streljanih komunista, nisu streljanje izvršili izabrani policajci, već su za to upotrebljeni policajci koji su bili pri ruci. Ti komunisti su bili začas mrtvi.
To su uradili žandarmi, oni koji su pristali da zajedno sa Nemcima organizuju vlast nakon dolaska Nemaca na prostore Srbije. To je bilo prvo ubijanje Srba u Srbiji, koje su izvršili Srbi u službi okupatora, dva dana pre nego što su ubijeni srpski žandarmi u službi okupatora u Beloj Crkvi, dva dana pre toga.
Srpski žandarmi nastavili su sa streljanjem Srba za račun okupatora. Dana 17. jula je streljano 16 komunističkih funkcionera, 20. jula u Čačku je streljano 11 ljudi i jedna žena, 28. jula 81 lice iz Ražane, Kosjerića i okoline Valjeva. To su podaci i to je istorija. To je nešto što se ne može prenebregnuti, a kamoli zaboraviti, a pogotovo ne nepomenuti. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče. Poštovane kolege narodni poslanici, izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika, član 100. i član 97. Prepoznao sam se u onome što je gospodin Kojčić rekao, jer juče za vreme mog izlaganja on je dobacivao da govorim laži, što je nekulturno, ali sam tada prešao preko toga, smatrajući da je to jedan incident koji se može desiti, ali se može preskočiti i zaboraviti. Međutim, preko ovoga ne mogu preći.
To što je rekao gospodin Kojčić da treba da se vratim u Crnu Goru jer sam rođen u Crnoj Gori jeste sramota za parlament Srbije, a sramota je i za poslaničku grupu DSS. Sramota je za parlament zato što u ovih 14 godina višestranačkog sistema u Srbiji se nije još nijednom desilo da neko od poslanika šalje drugog poslanika da se vrati u mesto odakle je rođen. Ako ne znate, 34 poslanika ove skupštine nije rođeno u Srbiji, 11 iz poslaničke grupe DSS. Nikom od nas ne pada na pamet da ima pravo da šalje bilo koga u mesto odakle je rođen.
Jesam, rođen sam u Crnoj Gori, ponosan sam na to. Došao sam u Beograd 1978. godine i od tada živim u Beogradu. Ovde sam se zaposlio, oženio i ponosan sam na sve ono što sam dobio od Srbije i što sam dao Srbiji. Ovo je vrhunski primer nekulture i nekorektnog odnosa.
To što je gospodin Kojčić četnik, to je njegovo pravo. To što mu se ne sviđaju dokumenta koja sam ponudio, i kojima sam govorio, s tim ne mogu ništa. To što bi on želeo da menja istoriju, to je njegov problem. Da li mu je neko stradao, meni je stvarno žao, ali mi sada u ovim godinama 2004. sa tim nemamo veze. Ovde je reč o pokušaju da neko svoj lični odnos namiri preko revizije i istorije. Ne može. Istorija se promeniti ne može. Dobro, onaj ko misli da može, neka menja.
Nećemo odustati od rasprave jer je nismo ni izazvali. Mi nismo podržali predlog da se raspravlja o ovom dokumentu. Mera kulture, korektnosti odnosa jeste govoriti na osnovu činjenica, ne na osnovu onoga što mi je rekla baba ili što sam čuo od tamo nekoga. Juče sam rekao i pozvao se na nemački dokument, da je pukovnik Mihailović izbegavao borbu sa Nemcima.
Ko hoće da diskutuje o drugim temama neka predloži Narodnoj skupštini relevantan dokument, ali je nekulturno i nekorektno na ovakav način se ophoditi prema poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije, jedne parlamentarne stranke.
Danas smo dobili papir, knjigu, od ljudi iz Vranića. U noći između 20. i 21. decembra 1941. godine 75 ljudi, od kojih devet od pet godina, poklano je od strane četnika.
(Predsednik: Molim vas, gospodine Obradoviću, to nije deo povrede Poslovnika.)
To je ono o čemu pričam. Ako hoćete raspravu, imaćete raspravu, ali onda ćemo sad taksativno da nabrojimo šta su četnici uradili, pa ćete da vidite kako će javnost Srbije da reaguje na ovo. Reći će vam naš generalni sekretar o pomirenju i o Rezoluciji Narodne skupštine iz 1998. godine, pomirenje za vas da revidirate istoriju. To je tema za Skupštinu. U svakom slučaju, osećam se vrlo loše šta sam doživeo u Narodnoj skupštini Republike Srbije da se upotrebljavaju ovi tonovi. Zameram i vama, gospodine predsedniče, što niste reagovali. Ovakve reči ni 2001. godine nisam bio u situaciji da čujem.
Mislim da je ovo jedna velika ljaga na rad Narodne skupštine Republike Srbije, a svako od nas pojedinačno nosi svoj krst i svoj pečat, ali je ovo sramota za Skupštinu Srbije, da se narodni poslanik poziva da se vrati u mesto gde je rođen. Znači, 34 poslanika bi po tome trebalo ovog trenutka da napusti NSRS. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedniče. Poštovane kolege narodni poslanici...
Poštovane kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS će glasati protiv Predloga ovog zakona iz suštinskih i formalnih razloga.
Formalno, ovaj zakon je jako loš, neprecizan, sa rešenjima koja nisu suštinska, zato što ovaj zakon predstavlja jedan pokušaj revizije istorije i na mala vrata uvođenje u naš pravni sistem, u našu istoriju i u našu stvarnost nečega što se nije zbilo.
Naime, usvajanjem ovog zakona, ako do toga dođe, Srbija će biti prva zemlja u Evropi koja će posle 60 godina od pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu biti neko ko je zvanično rehabilitovao saradnike okupatora.
To nisu radili ni Francuzi sa Petenom, to nisu radili ni Norvežani sa Kvislingom, mi ćemo to uraditi sa Dražom Mihailovićem i pokretom koji je on vodio. Ovo govorim vrlo svesno, ko je želeo da pročita Predlog ovog zakona, a još više obrazloženje ovog zakona, mogao je vrlo jasno da vidi da je reč o jednom pokušaju revizije istorije, koji pored toga ima jednu ideološku dimenziju, jer celo vreme se govori o borbi protiv komunizma.
Ovaj zakon generalno i nije ni bio potreban i da nema ove političke istorijske dimenzije ne bi bio ni predmet ovog cenjenog doma. Ovo govorim iz razloga što savezni Zakon o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica vrlo precizno utvrđuje ko su borci u pravnom sistemu naše države. Reč je o ljudima koji su učestvovali u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta naše zemlje, koji su učestvovali u oslobodilačkim ratovima 1912-1918, koji su učestvovali u antifašističkoj borbi u Drugom svetskom ratu.
Ovo namerno naglašavam, koji su bili pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije od 6. do 17. aprila 1941. godine, koji su se borili u sastavu savezničkih armija, koji su učestvovali u Narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svetskom ratu, kao pripadnici partizanskih odreda Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Ovo pominjem vrlo svesno, jer dokumenta govore 60 godina posle završetka Drugog svetskog rata da je četnički pokret Draže Mihailovića bio neko ko se nije borio protiv fašista, koji je sarađivao sa fašistima, sa Italijanima, sa Nemcima, i nemojte tako, jezik činjenica treba da bude jezik Narodne skupštine Republike Srbije. Jezik činjenica govori da je gospodin Draža Mihailović, pukovnik Draža Mihailović bio aktivni saradnik nemačke vojne sile i italijanske vojske.
O pokretu, o karakteru tog pokreta, postoje brojna dokumenta koja potvrđuju ovu moju tezu. Potrebno je samo pogledati podatke nemačke vrhovne komande, koja govori o rezultatima razgovora novembra 1941. godine u Divcima.
Inače, taj dokument je prvi put postao poznat našoj javnosti 1981. godine i gde su tu Draža Mihailović nemačkom vojnom oficiru, komandantu, izvinjava što su neki drugi četnici učestvovali u borbama protiv Nemaca. On se izvinjava i govori da nije reč o borcima pod njegovom komandom ili da su to samoinicijativno uradili. On sam se odriče tih akcija protiv Nemaca, a mi sada treba da mu damo drugi sadržaj, drugo obeležje.
Naravno, taj razgovor je organizovan pre svega da bi se nabavilo oružje, municija u borbi protiv komunizma. To je suština pokreta Draže Mihailovića, jer u periodu Drugog svetskog rata sa svojom strategijom laži, informiši kako ti odgovara, primaj pomoć, izbegavaj borbu protiv Nemaca i vodi borbu protiv komunista, to je bila strategija koja ga je na kraju koštala i podrške od strane Britanaca.
Na tvrdnju nemačkog komandanta da će se protiv njega u slučaju da se ne preda izvršiti vojna akcija, Draža Mihailović kaže - nećemo se boriti protiv Nemaca, pa ni onda ako nam ova borba bude nametnuta. Dokumenta su ta vrlo jasna.
Zašto sam rekao u početku da je ovaj zakon suvišan? Zakon je suvišan jer svi oni pripadnici kraljevske vojske u otadžbini, koji su poslušali apel kralja Petra, apel dat 1944. godine, da se uključe u jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, dobili su sva prava kao i ostali borci Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tu je stvar vrlo prosta. Oni to nisu želeli zbog svoje aktivnosti koju su imali do tada, oni se nisu odlučili na takav jedan korak.
Inače, kod nas postoji jako mnogo proizvoljnih tvrdnji vezano za tu kraljevsku vojsku ili vojsku Kraljevine Jugoslavije. Malo je poznato da se posle aprilskog rata ogroman broj vojnika, oficira, podoficira, kraljevske vojske uključio vrlo aktivno u partizanski pokret i učestvovao u borbi za oslobođenje Jugoslavije do kraja Drugog svetskog rata.
Podaci govore da je broj starešina te kraljevske vojske koji su bili u Narodnooslobodilačkoj vojsci uoči kapitulacije, reč je o 1943. godini, iznosio preko 700. Iz njihovih redova 96 njih je proglašeno za narodne heroje, a 38 je tokom rata dobilo činove generala. Dok su u decenijama mira iz te kategorija starešina njih 157 dobili činove generala JNA.
Ovo je vrlo jasno razgraničenje između onih koji su, bez obzira na ideološke postavke, odlučili da se uključe u jedinice Narodnooslobodilačke vojske i samim tim su učinili na odbrani zemlje ono što naravno svaki čovek treba da učini. Moram reći da i obrazloženje ovog zakona sadrži određene kvalifikacije koje istorija ne poznaje, a koje su nažalost vrlo primenljive u našem društvu, u našoj društvenoj stvarnosti, a pogotovo u političkoj praksi.
Naime, odomaćila se jedna teza da je početak ustanka protiv okupatora, 7. juli 1941, bio prvi događaj kako je sam predlagač u ovom zakonu rekao, gde su komunisti pucali u druge, gde je Srbin ubio Srbina. To nije tačno. Podaci nemačke komande broj 599 kažu da su komunisti uhapšeni 23. i 24. juna, streljani 5. jula 1941, dva dana pre ustanka.
Ovo govorim vrlo jasno da bi se ta teza da su komunisti bili oni koji su pucali u Srbe jednostavno odbacila, jer podaci nemačke komande govore da je žandarmerija, koja je bila pod komandom nemačkih okupacionih snaga, učinila taj čin i izvršila streljane komunista. To je bilo prvo ubijanje Srba u Srbiji koji su izvršili Srbi u službi okupatora.
Naravno, dalji podaci govore šta se zbivalo i slično. Pošto ovde kod nas ima mnogo proizvoljnih ocena, vezano za ceo period Drugog svetskog rata, bio sam slobodan da potražim relevantne dokumente koji govore kako su se oni koji su pomagali Dražu Mihailovića ophodili prema njemu i zašto su doneli odluku da mu uskrate tu podršku.
Naime, odnos saveznika prema Draži Mihailoviću, to je danas od strane poslanika SPS rečeno, promenio se 1943. godine, kada je postalo jasno da se oni ne bore protiv Nemaca i citirane su reči Čerčila u Britanskom parlamentu. Glavni razlog zašto su Britanci prestali, kako on kaže, pomagati Dražu Mihailovića i njegove četnike jeste vrlo jednostavan, on se nije borio protiv Hitlera.
To je jedna kvalifikacija koju moram pomenuti, partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nemce.
Moram ovde pomenuti jedno pismo koje je Čerčil uputio kraljevskoj vladi, gospodinu Slobodanu Jovanoviću, gde on kaže da bi Vladi Velike Britanije bilo jako teško opravdati i pred javnošću Velike Britanije i pred svetskom javnošću to da oni pomažu jedan pokret koji ima glavni cilj da se bori protiv drugog pokreta u Jugoslaviji.
Gospodin Vinston Čerčil kaže u tom dokumentu da za pokret Draže Mihailovića neprijatelji nisu nemački i italijanski napadači, nego drugi pokreti u Jugoslaviji koji vodi borbu protiv fašizma. To su istorijska fakta.
Znate kako, kolege narodni poslanici, u ovoj skupštini danas, a i narednih dana svaka stranka ima potrebu da se javnosti Srbije javi i da iskaže jasno svoj politički stav. Ima onih koji to ne bi želeli jer ne žele da prikažu jasno svoj stav. Žele da imaju naklonost partizana, a da se ne odreknu četnika. Šta ćete, takav je život.
Javnost Srbije treba da zna koje su političke stranke u parlamentu koje pripadaju levici. Mi se ne stidimo što kažemo da branimo ideje komunista, jer 1990. godine kada je osnovana SPS, pola našeg tadašnjeg članstva bilo je iz reda nekadašnjeg Saveza komunista.
Druga polovina nikada nije bila u članstvu Saveza komunista, ali ovde nije reč o partizanima i četnicima, ovde je reč o onome što se zbivalo u toku Drugog svetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Ovaj zakon istoriju neće promeniti, ali pokušaj postoji. Počelo je naivno, promenama naziva trgova i ulica, promenama dana oslobođenja opština, svega onoga što je vezano za antifašističku borbu, a onda dobijamo i ovaj zakon.
Priznaćete, sramno je da jedna ulica u Zemunu izgubi ime Sime Šolaje, narodnog heroja, a da nosi ime čoveka koji je preuzeo i vršio vlast ispred nacističke Nemačke aprila 1941. godine, kada su posle aprilskog rata zauzeli taj prostor. Ali, i to je naša stvarnost.
A borci će se dobro zamisliti nad onim što se zbiva ovih dana i ono što su im govorila njihova deca, a možda i unuci, jer su zavarani lažnim pričama o demokratskim vrednostima, navodno iz demokratskih stranaka, dali poverenje onima koji upravo donose zakon kojim se negiraju ne njihova prava, prava im ostaju ista, ali se negira njihova prošlost. Ko nema prošlosti, nema ni budućnosti. SPS u svakom slučaju neće glasati za ovaj zakon. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, osnovni cilj izmene i dopune Zakona koji danas Narodna skupština razmatra jeste u tome da krivična dela koja su sadržana u Statutu Haškog tribunala postanu sastavni deo domaćeg zakonodavstva, da postanu sastavni deo zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku protiv učinilaca ratnih zločina.
U Statutu Haškog tribunala su jasno navedena krivična dela, a ona su sadržana u članu 2. koji se odnosi na teške povrede Ženevske konvencije, u članu 3. koji govore o krivičnim delima koja se čine i znače povrede zakona i običaja rata, pa član 4. koji se odnosi na genocid i član 5. koji se odnosi na zločine protiv čovečnosti.
Dobro je što je predlagač prihvatio amandman narodnog poslanika kolege Krasića, pa sve ove članove Statuta Haškog tribunala uključio u zakon, pa da sutra ne bi imali mogućnost da eventualno odbijanje ustupanja nekih optužnica bude obrazloženo time da nije deo Statuta Haškog tribunala deo domaćeg zakona ili da ta dela nisu obuhvaćena našim zakonodavstvom.
U članu 2. Statuta Haškog tribunala, koji se odnosi na teške povrede Ženevske konvencije, pominje se, između ostalog, da je međunarodni sud ovlašćen da krivično goni lica koja su počinila i naredila da se počine teške povrede ženevskih konvencija, i tu se navodi i namerno nanošenje velikih patnji i teških povreda u uništavanju i oduzimanju imovine širokih razmera, koja nije opravdana vojnom nuždom, namerno uskraćivanje prava itd.
Oko povreda zakona i običaja rata, odnosno krivičnih dela koja su nabrojana, reč je o bezobzirnom razaranju gradova, sela ili naselja ili pustošenju koje nije opravdano vojnom nuždom, obuhvaćen je napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela i zauzimanje i uništavanje, i namerno nanošenje štete ustanovama namenjenih religiji, dobrotvornim svrhama i obrazovanju itd. Ovo sam pomenuo namerno i videćete posle kako to izgleda u našem slučaju, vezano za agresiju koja je učinjena prema našoj zemlji 1999. godine.
U odnosu na izmene i dopune ovog zakona, postavlja se nekoliko konkretnih i po meni vrlo logičnih pitanja. Da li će se usvajanjem ovog zakona i usvajanjem odredaba Haškog tribunala poboljšati naše zakonodavstvo. Moj odgovor na to pitanje je da neće. Sva ova krivična dela, koja su sadržana u Statutu Haškog tribunala u pomenutim članovima, već su sastavni deo našeg zakonodavstva.
Drugo pitanje, da li će se izmenama našeg zakona poboljšati položaj naše zemlje u očima tzv. međunarodne zajednice. Odgovor nas poslanika SPS-a jeste teško, gotovo nemoguće, jer se zna da pitanje rada Haškog tribunala i dešavanja na prostorima bivše SFRJ nema veze sa pravdom, sa činjenicama, već je to isključivo stvar politike.
Treće pitanje jeste da li će se izmenama ovog zakona pomoći našim ljudima koji su već optuženi ili će biti optuženi, s obzirom na ono što je rekao ovde gospodin ministar, taj rok do kada bi trebalo da se podignu sve optužnice. Da li će im se pomoći da im se sudi u našoj zemlji, moguće, a SPS bi to želela. Pitanje je da li će tako biti, jer sem tužioca, moram reći da i u našoj zemlji postoje ljudi, i državni službenici i oni koji to nisu, koji se svojski trude da tako ne bude.
Pored Karle del Ponte moram reći da u našoj državi ima, a sećate se onog izraza iz 1999. godine, više različitih lokatora koji panjkaju svoju zemlju i govore o Srbiji sve najgore, i omalovažavaju sve ono što država čini da se pitanje ratnih zločina reši. Omalovažavaju napore državnih organa. Tu, pre svega, mislim i na one izjave koje govore o nužnosti da svi optuženi moraju bezuslovno otići u Haški tribunal.
Govorim o onima koji tvrde da naša zemlja nema pravni poredak i pravosuđe osposobljeno da sudi ratnim zločincima, što nije tačno. Govorim o onima koji pričaju o primatu saradnje sa Haškim tribunalom u odnosu, recimo, na izbor Haradinaja za predsednika Vlade Kosova i Metohije. Govorim o državnim službenicima koji daju izjave u ime Haškog tribunala da će se optuženim suditi prema mestu počinjenih zločina. Govorim, jednom rečju, u ime svih onih koji suštinski govore loše o svojoj zemlji. Mislim da to nije dobro i da to neće doneti Srbiji dobro, a da ne pominjem pojedinačno ljude.
Sledeća dilema je da li će se preuzimanjem odredaba Haškog tribunala povećati kredibilitet te institucije kod nas? Odgovor nas poslanika SPS-a na ovu dilemu jeste – za one ljude koji daju primat državnom i nemaju partijski ili lični cilj u odnosu na državni kao primaran neće, zbog svega onoga što Haški tribunal jeste, zbog svega onoga što Haški tribunal nije učinio do sada u odnosu na namere osnivača Haškog tribunala i Rezoluciju UN iz 1992. godine, i našu obavezu koju smo mi svojevoljno potpisali u Dejtonskom sporazumu o saradnji u istraživanju zločina na prostorima bivše SFRJ.
A Haški tribunal se u međuvremenu izrodio u nešto potpuno drugo. Tu, pre svega, mislim na odnos između Haškog tribunala i NATO pakta. Malo se zna ili se malo u javnosti piše da je još 1996. godine potpisan ugovor o saradnji između Haškog tribunala i NATO pakta i, praktično, Haški tribunal je postao istureni deo NATO pakta. Malo se zna i ne pominje se da je način finansiranja ove institucije mimo onoga što piše u statutu Haškog tribunala, da je, pored sredstava iz UN, jedan od velikih donatora ove institucije i Džordž Soroš, a zna se kakva je njegova namera na ovim prostorima.
Ovo pominjem iz razloga što je saradnja sa NATO paktom apsolutno opredelila funkciju Haškog tribunala. Uspostavljeni su dvostruki standardi i to se oseća na svakom koraku, to osećamo i mi u Srbiji. Ne znam da li ste bili u situaciji pre nekoliko dana da pročitate intervju Karle del Ponte dat BBC-u, gde ona kaže da Haški tribunal nije mogao da podigne optužnicu protiv NATO pakta, jer eto NATO pakt joj nije dostavio sve tražene podatke vezano za agresiju 1999. godine.
Možete misliti koji je to izraz besramlja i besprincipijelnosti da glavni tužilac tvrdi da joj NATO pakt nije dostavio sve podatke vezane za bombardovanje Jugoslavije 1999. godine. Upotrebila je još jedan izraz koji je, ubeđen sam, sraman. Za ono što je učinjeno Srbiji i Crnoj Gori, ona razaranja, žrtve, sve ono što je učinio NATO u agresiji 1999. godine, ona je upotrebila izraz – incidenti. Džejmi Šej je o tome govorio da je u pitanju kolateralna šteta, a ona tvrdi da su u pitanju incidenti.
U isto vreme Haški tribunal je pustio dva hrvatska generala, koja su neposredno odgovorna i učestvovala su u operaciji, vodili operaciju "Oluja", gde je prema podacima oko 2.000 Srba nestalo. Ti dvostruki aršini su prisutni i tu jeste nešto što ne može u očima ljudi koji daju primat državnom u odnosu na partijsko i lično, povećati kredibilitet tog suda.
O kakvim je incidentima reč ili šta je u pitanju kada je reč o NATO agresiji najbolje govore ljudi koji se bave ili su se bavili ili su proučavali koje su povrede međunarodnog prava učinjene za vreme NATO agresije, i sada pominjem, to i jeste poenta onog mog na početku ove diskusije pominjanja statuta Haškog tribunala, jer sam taksativno nabrojao šta je sadržano u Statutu Haškog tribunala i videćete iz ovih sledećih primera da je imalo apsolutno pravnog i svakog drugog osnova da se podigne optužnica protiv Natoa.
Naime, NATO pakt ne samo da nije optužen da je učino agresiju, a treba reći, pošto se to zaboravlja i neću sada ulaziti u sve detalje vezano za sadržaj pojma agresije ili slično, ali se zna da je protiv Jugoslavije izvršen oružani napad NATO-a, da taj napad nije bio ničim izazvan sa naše strane.
Naime, Jugoslavija nije napala, niti ugrozila ni jednu od zemalja članica NATO-a i taj napad je izvršen mimo Rezolucije UN, mimo mandata UN. Znači, makar po tom osnovu NATO pakt je trebalo da bude optužen i odgovorni izvedeni pred lice pravde.
NATO je za vreme tih bombardovanja počinio mnogobrojne ratne zločine, one ratne zločine koje Haški tribunal pominje u svojim članovima, u Statutu Tribunala, koji smo i mi sada preuzeli. Haški tribunal je izbegao da optuži NATO i vodeće ljude NATO-a za počinjene ratne zločine. Ne samo da su upotrebljavali zabranjena sredstva ratovanja, hemijsko oružje, zapaljivo oružje.
Primera radi, zapaljivo oružje su upotrebili kada su uništili jednu kolonu izbeglica, i to albanskih, kada je pobijeno 87 ljudi, ili prilikom napada na voz u Grdeličkoj klisuri, kada je ubijeno 17, a ranjeno 16 ljudi. To su ti incidenti o kojima govori Karla del Ponte. Kasetne bombe koje su zabranjene, njihova upotreba je nažalost bila više puta za vreme NATO bombardovanja, i to je ono što govori Karla del Ponte da su incidenti.
Incident je kada je na putu Đakovica-Prizren 1999. godine ubijen 61 civil, a 36 ranjeno. Incident je kada je u centru Niša ubijeno 13 civila, a 30 ranjeno. Incident je kada je kod Uroševca poginulo petoro ljudi, a dvoje dece ranjeno, ili kada je u Srbici od odloženog dejstva kasetnih bombi ubijeno sedam ljudi.
Naravno, ratni zločin je i upotreba projektila sa osiromašenim uranijumom. Prema nekim procenama, tokom agresije NATO snage su bacile na Jugoslaviju oko milion zrna sa osiromašenim uranijumom, što bi značilo da je na SRJ, a najviše na Kosmet, bačeno oko 30 tona osiromašenog uranijuma. Oko korišćenja zabranjenih metoda ratovanja, i to sam pomenuo da su krivična dela nabrojana u Statutu Haškog tribunala, civilno stanovništvo je bilo predmet napada.
Onda imate sijaset podataka, mesta gde su civili napadani u Beogradu, Prištini, Merdaru, Crnoj Gori, napad na RTS, Prizren, Kulu, Čačak, Prištinu, Kraljevo, Niš, Vladičin Han itd. Sve ovo pominjem jer su to krivična dela koja je počinio NATO, a Haški tribunal nije reagovao.
Pominjem i neposredne napade na civile, što je takođe krivično delo sadržano u Statutu Haškog tribunala. U napadu na Aleksinac, kada je ubijeno 17, a ranjeno 40 ljudi; U Grdeličkoj klisuri ubijeno je 17, a ranjeno 16 ljudi; na putu Đakovica-Prizren ubijen 61 čovek, a ranjeno 36, Surdulica itd. Znači, ima sijaset toga što predstavlja povredu međunarodnog prava učinjenog od strane NATO-a, a eto za Karlu del Ponte, za glavnog tužioca Haškog tribunala. reč je o incidentima.
Tako oni to kvalifikuju i ta činjenica da su se "ti incidenti desili" i da Haški tribunal nije dobio od NATO pakta traženu dokumentaciju su opredelili da ne može da podigne optužnicu protiv NATO pakta. Sramno. Uporedite sve ove podatke, a na kraju krajeva svi smo svedoci onoga što se zbivalo 1999. godine, sa ponašanjem Haškog tribunala, pa će sve biti jasno. Ima tvrdnja da naša Vlada nije dostavila traženu dokumentaciju, takođe nije tačna.
Ta dokumentacija je dostavljena i neposredno posle bombardovanja, i dostavljena je od 2000. godine pa naovamo. Znači, mimo politike, i Savezna vlada koju je činio DOS, i vlada koju su činili socijalisti i radikali na nivou Srbije, i jedna i druga vlada je Haškom tribunalu dostavila potrebnu dokumentaciju.
Nije bilo političke volje. Zbog čega? Iz razloga što Haški tribunal neće da optuži onoga ko finansira i ko opredeljuje delovanje. Na kraju krajeva, i Džejmi Šej je, mada se toga mnogi ne sećaju, otvoreno rekao da Haški tribunal neće podići optužnicu protiv zemalja NATO-a, jer su zemlje NATO-a neko ko finansira tu instituciju i da tu priča počinje i završava. Toliko o kredibilitetu.
Ili vezano za ove naše poslednje događaje, obaveza Haškog tribunala je da podigne optužnicu protiv svih počinilaca zločina, odnosno svih zločina koji su učinjeni na prostorima bivše SFRJ od 1991. godine. U tom kontekstu zanimljivo je da je prenebregnuto sve ono što su čelnici albanske političke zajednice učinili i pre i posle agresije NATO-a.
Pre svega mislim na Ramuša Haradinaja. Naša država je dostavila potrebnu dokumentaciju, taksativno navela, uz obilje dokaza, da je taj čovek učestvovao u ubistvu ogromnog broja ljudi, navela je mesta gde se nalaze te masovne grobnice, navela je otmicu u kojoj je učestvovao i koju je naredio da se počini. Navela je gde su Srbi bili proganjani, ubijani, na koji način proterani. To neću sada pojedinačno pominjati, ali znači država je učinila sve da ta institucija ima pravnu mogućnost da podigne optužnicu.
To nije učinjeno i to je za nas poslanike SPS-a, pored već ranije pomenutog, dokaz jedne krajnje političke pristrasnosti. Ali, postoji i ministar je to pomenuo taj mali tračak nade da ćemo usvajanjem ovog zakona stvoriti uslov neophodan da neki ljudi koji su optuženi ili koji će biti optuženi budu predmet rada domaćeg zakonodavstva.
Čak i taj mali tračak nade, i za njega se vredi boriti, i to je nešto što je dobro i dobro je što je i u našem zakonodavstvu uvršten ovaj deo odredaba vezano za krivična dela. Ne zato što ih nemamo, ali i sa formalne strane da imamo i taj pravni osnov. I to je jedino dobro što se može pomenuti vezano za Hag.
Samo naivni veruju da Hag nije politički sud. Celo ovo suđenje, i predsedniku Slobodanu Miloševiću i drugim ljudima, govori o tome da uopšte nije važno za šta ste optuženi, nije važno šta je sadržano u toj optužnici, važno je da postoje ljudi koji su spremni da izdaju svoju zemlju, važno je da postoje ljudi koji će ispoštovati zahteve Haškog tribunala i priznati ono što se od njih traži, da bi dobili neku svoju uslovnu slobodu i još po nešto pride, i da bi dali kredibilitet Haškom tribunalu da može da radi.
Čak i oni koji su osnovali Haški tribunal vide da on nije ispunio svoj osnovni cilj, a da mu mnogi pomažu da postoji, pomažu mu i u inostranstvu i ovde kod nas. Ali, i njemu će doći kraj i to se već vidi. U svakom slučaju, ako bude postojala i najmanja nada da optuženi budu predmet rada domaćeg pravosuđa, dobro je da budu, jer se zaboravlja da su naši sudovi sudili i vodili procese protiv počinilaca ratnih zločina, a to niko ne pominje. Ali, šta ćete, takva nam je zemlja i sa tim moramo da se borimo.
Gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, drago mi je što će Narodna skupština Republike Srbije usvojiti ovaj set zakona iz oblasti zaštite životne sredine i ova tri prateća zakona, jer poslanici SPS smatraju da se usvajanjem ovih zakona stvara dobra osnova da se poboljša ekološka situacija u Srbiji.
Kažem da se poboljša ekonomska situacija u Srbiji, jer ona nije sjajna iz razloga što su ekonomske mogućnosti Srbije takve da teško dozvoljavaju ozbiljnije investiranje u rešavanju onih problema koji zagađuju životnu sredinu, a po pojedinim sredinama, o tome ću nešto kasnije reći, pokazalo se da ne postoji ni dobra volja, čak ni postojeća sredstva koja se izdvajaju za zaštitu životne sredine i da se koristi na propisan i zakonom utvrđen način.
Mi u Beogradu teško da ćemo imati bolju ekološku situaciju zahvaljujući politici koju vodi gradska vlada, odnosno skupština. To može biti samo rezultat dobrih vetrova i pojačane košave. Kako bi se ekološka situacija u Beogradu poboljšala na bilo koji način osnovni preduslov za to je bio da se u generalnom urbanističkom planu izvrše promene koje bi obezbeđivale uređenje ekoloških pitanja na nivou grada Beograda.
Prethodna i aktuelna gradska vlast prilikom promene generalnog urbanističkog plana 2001. godine po tom pitanju ništa nije uradila. Naprotiv, ona je prednost dala izgradnji ugostiteljsko-poslovnih objekata i izgradnji megamarketa i time suštinski u centar grada i u uže gradsko jezgro dovela nove zagađivače vazduha i loš kvalitet vazduha učinila još gorim.
Beograd ima mnogo problema u oblasti ekologije i u perspektivi teško da se vidi da će ijedan od njih biti ozbiljnije rešen. Nije reč samo o premeštanju industrijskih postrojenja koji su zagađivači životne sredine, nego i postojeći prostori teško da se mogu kultivisati i pretvoriti u bezbedni prostor koji neće ugrožavati životnu sredinu.
Primera radi, pomenuću deponiju u Vinči koja je glavna deponija za Beograd. Ta deponija, s obzirom da nije na adekvatan način uređena, praktično zagađuje obalu Dunava, jer se tečni delovi deponije odlivaju u Dunav i time zagađuju i Dunav i priobalje.
Moram pomenuti i druge stvari vezane za Beograd koje nisu toliko stvar finansijskih sredstava koliko dobre volje. Naime, bili smo svedoci da je aktuelna vlast za nekoliko dana posekla stogodišnje platane u glavnoj ulici ili na prostoru Rakovice i Lisičijeg jarka; 580 komada stogodišnjih stabala je posečeno da bi se stvorio prostor za izgradnju luksuznih vila. To samo po sebi govori šta oni misle po pitanju ekologije. Verovatno je izgradnja fabrike za prečišćavanje komunalnog i medicinskog otpada nešto što je na "dugom štapu" i zahteva značajna finansijska sredstva.
Moram pomenuti da u Beogradu imamo, u samom centru grada, na Dorćolu, jedan prostor koji smo mi socijalisti nazvali grobljem starih vagona; ima pedesetak starih vagona, ali zanimljivo je da taj prostor služi i kao rampa za različite otrove i hemijske materije koje ozbiljno ugrožavaju životnu sredinu. Bili smo u situaciji da u proteklih nekoliko godina više puta imamo ekološki incident ili moguću ekološku katastrofu o kojoj smo obaveštavani aposteriori, kada bi se ona desila, a nema dobre volje, želje, mogućnosti, niti planova da se taj prostor očisti i da se samim tim i jedno potencijalno žarište ekološke katastrofe iz centra Beograda pomeri u nekom drugom pravcu.
Dobro je što se zakon donosi. Stvaraju se uslovi da se ekološka situacija u Srbiji poboljša, ali ćemo biti u situaciji da vidimo da li i u onim slučajevima kada su određena finansijska sredstva, da li se ona koriste na pravi način. Navešću konkretno primer rada ekološkog fonda opštine Obrenovac, načina trošenja tih sredstava.
Pre nego što pomenem konkretne podatke vezano za način rada tog fonda, moram da pomenem TENT Obrenovac, ne samo kao najvećeg proizvođača električne energije, skoro 50 posto potreba električne energije se proizvodi u tim dvema termoelektranama A i B, nego i kao objekta koji izbacuje ogromne količine pepela u vazduh i vrši jedno aerozagađenje i to u ogromnim količinama. Malo ljudi zna da se iz TENT dnevno u vazduh izbaci 17 hiljada tona pepela i šljake. Ako dodate tome i "Kostolac", koji izbacuje 5,5 hiljada tona tog pepela, možete shvatiti o kojim je količinama pepela i šljake i o kojem je zagađivanju vazduha, tla i podzemnih voda reč.
Raspitivao sam se, nema nijednog pepelišta u svetu koje je urađeno potpuno na pravi način da bi se moglo reći da je sve idealno. Znam da se i u termoelektrani radi na rešavanju tog pitanja i da rezultati nisu najbolji, ali u svakom slučaju dobra namera postoji, kao što sam upoznat da se ovo pitanje pokušava rešiti kroz nabavku novih elektrofiltera, iz razloga što postojeći nisu adekvatni, nisu primereni merilima evropskih, odnosno međunarodnih standarda koje postavljaju evropske zemlje.
Kada je reč o načinu trošenja sredstava koja su zakonom utvrđena za poboljšanje ekološke situacije na jednoj opštini, pomenuću primer rada eko-fonda opštine Obrenovac. Taj fond ima ogromna sredstva. Za 2004. godinu planirano je da taj fond raspolaže sredstvima u visini od 89 miliona dinara, a videćete za neki dan kada budemo raspravljali o prihodima opština, koliko opštine dobiju sredstava za potrebe funkcionisanja, pa ćete videti da je sam budžet ovog eko-fonda daleko veći nego što 50 posto opština u Srbiji dobije od strane države.
Međutim, način trošenja ovih sredstava ne samo da nije namenski, ne samo da nije savestan, nego i spada pod onu kategoriju nezakonitog trošenja tih sredstava. Naime, raspolažem podacima dobijenim od ljudi koji su upoznati sa načinom rada eko-fonda i ta sredstva nisu trošena za prave namene, nego su trošena za namene koje nemaju veze sa ekologijom.
Ako pomenem podatak da su sredstva iz ovog fonda trošena, recimo, milion dinara za kupovinu stambenog objekta ljudi vladajuće garniture opštine Obrenovac, videćete šta to znači, ili da su sredstva data za snimanje filma o pravima žena, inače filma koji nije ugledao svetlo dana, da su sredstva davana za različite nevladine organizacije, onda to samo po sebi dovoljno govori šta su ljudi radili sa tim sredstvima. Ili da je za rekonstrukciju Baričkog vodovoda, što jeste bilo u programu rada fonda za 2003. godinu, bilo utvrđeno da ti radovi koštaju 10 miliona dinara, a kasnije je odvojeno 35 miliona dinara za taj projekat. Bilo je predviđeno 12, a odvojeno 35 miliona.
Da ne pominjem da je za izgradnju jedne deponije određeno 32 miliona dinara. Kolega Petronijević je pomenuo tu deponiju kao jedan aktivan problem opštine Obrenovac, ali ta sredstva nisu potrošena za uređenje te deponije i ona još uvek slovi kao divlja deponija.
U okviru ovog načina trošenja sredstava eko-fonda moram pomenuti da su sredstva trošena i za prskanje komaraca, što samo po sebi ne bi bilo sporno da ne postoje podaci da je isti posao plaćen od strane gradske vlade ili da je određeni prostor izletišta u okolini Obrenovca, korišćena su sredstva za njegovo unapređenje, a to je nešto što je trebalo da radi drugo javno preduzeće.
Ovo sam pomenuo iz razloga što odluka opštine o formiranju fonda vrlo precizno utvrđuje da se sredstva moraju koristiti namenski, a Zakon o zaštiti životne sredine u čl. 90-99. utvrđuje šta sve fond mora da radi. Taj fond je na nivou Republike Srbije, ali analogija se koristi na nivou opštine. Ovo je posao, pre svega, za državne organe, da utvrde način trošenja ovih sredstava, jer su ova sredstva izuzetno velika i koriste se nenamenski. To sigurno neće doprineti poboljšanju ekološke situacije.
Mi socijalisti Beograda se ne čudimo takvom načinu trošenja sredstava od aktuelne vlasti u Obrenovcu, jer smo pre nekoliko dana imali situaciju da je na nelegalan način izabrana Skupština opštine. Verovali ili ne, ta vlast je prilikom izglasavanja predsednika SO zaboravila da na dnevni red stavi predlog kandidata SRS i SPS pod obrazloženjem da je taj predlog ostao kod kuće, odnosno zaboravili su da ga upute svim odbornicima. Ako se tako bezobzirno ponašaju prema svojim kolegama odbornicima, krše Zakon o lokalnoj samoupravi, onda možete misliti kako troše ova sredstva.
Sve u svemu, mislim da je zakon dobar, da sadrži puno kvalitetnih rešenja. Mislim da će ovaj zakon unaprediti, ako ništa drugo, makar naše informisanje o potrebi zaštite životne sredine u Srbiji. Treba da živimo u zdravoj sredini. Žao mi je što nema posebnog ministarstva za pitanje zaštite životne sredine. Uz svo uvažavanje aktuelnog ministra i uvažavajući njegove sposobnosti, pitanje zaštite životne sredine zaslužuje da bude predmet rada posebnog ministarstva, jer je reč o izuzetno važnom pitanju za Srbiju i za građane Republike Srbije. Poslanici SPS, u svakom slučaju, glasaće za ovaj predlog zakona.
 Poštovani predsedniče, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, Narodna skupština Republike Srbije danas raspravlja o Predlogu zakona o državljanstvu i, kako ste već čuli od kolega prethodnika, poslanička grupa SPS će podržati ovaj predlog zakona. Smatramo da je dobro što će Narodna skupština Republike Srbije usvojiti ovaj zakon jer je reč o jednom kvalitetnom dokumentu, o jednom sveobuhvatnom zakonu, koji ima sistemski karakter, koji će rešiti neka sporna pitanja koja postoje sada u Republici Srbiji.
Moglo bi se reći da ovim zakonom Republika Srbija iskazuje pozitivan odnos prema državnoj zajednici SCG, jer preuzima ustavna rešenja vezana za državnu zajednicu. Može se reći da ovaj zakon pokazuje jedan evropski kurs zakonodavca, zato što ovaj zakon jeste jedno usklađivanje sa međunarodnim standardima koji se odnose na sticanje i prestanak državljanstva.
Može se takođe reći da je ovo zakon koji će rešiti pitanje jednog ogromnog broja ljudi koji su proterani i izgnani sa teritorije bivše SFRJ i svoje utočište su našli na teritoriji Republike Srbije.
A i dobro je što će se ovaj zakon doneti da se vidi da li jedna kategorija lica koja žive u Republici Srbiji, koji su građani Republike Srbije, imaju i državljanstvo Republike Srbije.
Ovo ne govorim slučajno, zato što državljanstvo kao status omogućuje pojedincu uživanje određenih građanskih prava, obezbeđuje mu državnu zaštitu, ali pored prava to državljanstvo podrazumeva i ispunjavanje određenih obaveza svakog državljanina naše Republike.
Mislim da je dobro što je zakonodavac utvrdio u članu 14. Predloga zakona vrlo precizno uslove sticanja državljanstva, jer mislim da će ti uslovi sticanja državljanstva pomoći da se u prethodne tri-četiri godine nastala sporna pitanja reše na adekvatan način.
Dakle, tu mislim na situaciju koja je u prethodne tri godine formirana na jugu Srbije u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, kada su lošim, nekvalitetnim, pa mogu reći čak i zlonamernim radom Vlade ta područja dovedena u situaciju da im je na veštački način izmenjena etnička struktura i da smo praktično u situaciji, dakle, da je ta izmenjena veštačka struktura proizvela jednu novu, ako hoćete i društvenu, i političku i sveukupnu situaciju na jugu, koja se u prethodnih nekoliko dana pokazala da može biti i problem, koji će zahtevati ozbiljno rešavanje na nivou cele Srbije.
Moram pomenuti ovaj primer, zato što se zaboravlja da je prethodna vlada DOS obezbedila sprovođenje jednog sporazuma koji je potpisala sa OEBS na potpuno neregularan način nekoliko puta. U stvari, prvo je ukinula tada važeće lokalne samouprave, donosila je četiri puta odluke o uvođenju prinudnih uprava u ove tri opštine. Za one koji ne znaju, o ovome smo razgovarali prilikom donošenja Zakona o lokalnim izborima. Tada sam pomenuo nekoliko stvari, pa smatram, pošto danas ovaj zakon daje osnova da se o tome nešto ponovo kaže i da se ukaže, da tada ono što smo govorili da će biti loša rešenja koja su usvojena, da će se Srbiji obiti o glavu, pokazalo se tačnim.
Naime, moram pomenuti da je Vlada Republike Srbije, prethodna DOS vlada, donela četiri odluke gde je uvela prinudnu upravu, mislim na ove tri opštine, i time suspendovala legalnu lokalnu samoupravu. Onda je sprovođenjem određenih tehničkih radnji, na potpuno neregularan način, promenila etničku strukturu, dajući, pre svega, mogućnost da se u biračke spiskove upiše svako ko to hoće, i pripadnici albanske manjinske zajednice su to obilato koristili, i to na štetu Srba i Roma.
Moram reći da smo tada upozoravali da se ogroman broj ljudi upisao na osnovu lažne dokumentacije, da su se upisivala lica koja su se trajno iselila, lica koja nisu nikada živela tu. Pomenuli smo podatak da je u biračkim spiskovima tada nađeno tri posto lica koja su se vodila kao umrla.
Našli smo podatke i predočili Narodnoj skupštini Republike Srbije da je oko 1.200 maloletne dece upisano kao birači koji imaju pravo glasa, da je upisano sto bračnih parova koji nikada nisu registrovani na teritoriji te tri opštine, a čak je bilo i paradoksalnih situacija, da je prijavljen boravak 48 osoba u stambenoj prostoriji od 45 metara kvadratnih. Ovo pominjem zato što su sve to bili primeri koji su pokazali kako se na jedan vrlo lak način, ali nažalost tada uz pomoć vlasti, može promeniti etnička struktura.
Moram reći da je prethodna vlada, a iz kojih razloga ne znam, izvršila amnestiju terorista koji su delovali u tom kraju, verovatno da bi pokazala neke dobre namere. Međutim, te dobre namere su se obile o glavu. Moram reći da su i tada izmenili odredbe zakona, ova Narodna skupština je to uradila, a tako je bila ukinuta mogućnost da neko može biti kandidat za odbornika jedino ako šest meseci ima prebivalište na teritoriji određene opštine. Mi smo tada upozoravali da će ukidanje te odredbe zakona biti zloupotrebljeno i to se pokazalo tačnim.
Sada imamo jednu situaciju da je posle toga, posle sprovedenih izbora, u potpuno promenjenim uslovima, jedna manjinska zajednica preuzela lokalnu vlast i sada se postavljaju politički zahtevi. Pomenuo sam na samom početku diskusije oko ovog zakona da će biti dobro da vidimo sprovođenjem ovog zakona ko su naši državljani, jer ima mnogo političke neistine u onome što sada predstavnici albanske manjinske zajednice ističu.
Naime, pre nekoliko dana, prilikom obeležavanja 28. novembra, a to je državni praznik Republike Albanije, bilo je rečeno da Albanci ne participiraju u organima vlasti Republike Srbije, što je notorna laž, i da Albancima nije bilo dozvoljeno u prethodnom periodu da učestvuju u lokalnoj samoupravi, što takođe nije istina. Predsednik SO Preševo, a oni sa malo dužim političkim pamćenjem će se setiti, davao je izjave da Albanci od 1992. godine učestvuju potpuno normalno u organima vlasti i zna se da je on nekoliko puta bio poslanik ove Narodne skupštine Republike Srbije. Znači, nije bilo prepreka za učešće Albanaca ne samo u javnom, nego i u političkom životu.
Ovo govorim zato što se kuca na otvorena vrata, način upotrebe pisma, jezika, grba, sve je to detaljno uređeno, dakle, to je dokument koji je Narodna skupština Republike Srbije usvojila. To je zloupotreba tih mogućnosti, koje postojeći pravni propisi daju manjinskoj zajednici, pa i Albancima. U ovom slučaju se podrazumeva da oni traže prava koja već imaju i to podseća sve na već ranije viđeni scenario.
U svakom slučaju, dobro je da konačno, nakon sprovođenja ovog zakona, dođemo do bitnih podataka ko su državljani Republike Srbije.
Jer biti državljanin Republike Srbije, pored prava i državne zaštite, podrazumeva i ispunjavanje određenih obaveza, pa će svi biti u situaciji da te obaveze ispunjavaju.
Jednom rečju, SPS smatra da je reč o dobrom zakonu, sa dobrim rešenjima, sa rešenjima koja predstavljaju deo međunarodnih standarda vezano za pitanje državljanstva. Reč je o jednom zakonu koji je Srbiji potreban i da će se pozitivni efekti ovog zakona vrlo brzo videti nakon početka neke njegove primene, a sa njegovom primenom rešićemo i neka druga pitanja koja se sada postavljaju kao politička, a koja to suštinski nisu. Hvala.