Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, u ime SPS-a bih rekao nekoliko reči o ovim izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku, odnosno onim razlozima, pravnim, pravim i suštinskim, koji su opredelili našu poslaničku grupu da podržimo ove izmene. Ovo govorim iz razloga što se pokazuje, na osnovu izlaganja koje smo čuli ovde od resornog ministra i zbog stanja u našem pravnom sistemu, da postoji potreba da se izvrše izmene i dopune ovog zakonika, jer to je potreba našeg pravnog sistema.
Nije reč samo o usaglašavanju sa odredbama međunarodnog prava, sa odredbama Ustavne povelje, odnosno regulisanju pitanja koja su primenom Ustavne povelje ostala otvorena, nego i o pojašnjenju pojedinih odredaba Zakonika o krivičnom postupku i njihovom detaljnijem preciziranju, a u svakom slučaju, to je nešto što je potrebno Republici Srbiji. U isto vreme, dobro je da ti razlozi budu dominantni, a ne neki drugi, jer je u protekla dva-tri dana ovom zakonu dat značaj koji on nema, jer su dominirali politički, a ne pravni razlozi. Suština je da su izmene ovog zakona rukovođene pravnim motivima i to tako treba i posmatrati.
Pomenuću više razloga za koje mi smatramo da je dobro što su našli mesto u ovom zakonu i što su predmet izmena i dopuna Zakonika o krivičnom postupku. Pre svega, pod jedan, to je usaglašavanje propisa Republike Srbije, s obzirom da je u međuvremenu, kao što znate, doneta i Ustavna povelja. U skladu sa odredbama Ustavne povelje, postoji potreba da se usaglase propisi Republike Srbije sa propisima državne zajednice Srbija i Crna Gora i da se preciziraju organi koji su određeni za obavljanje određenih poslova, s obzirom da je formiranjem nove državne zajednice i donošenjem Ustavne povelje jedan broj saveznih institucija ukinut.
Pod dva, takođe na osnovu Ustavne povelje, koja govori o primatu ratifikovanih međunarodnih konvencija nad domaćim zakonodavstvom, potrebno je izvršiti izmene Zakonika o krivičnom postupku da bi ti međunarodni evropski standardi postali sastavni deo našeg zakonodavstva, da bi postali sastavni deo naših propisa.
Pod tri, dobro je što je vrlo jasno formulisana pretpostavka nevinosti i što je to učinjeno u skladu sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 19. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama.
Pod četiri, dobro je što su detaljno utvrđena prava lica koja su lišena slobode. Ovo ne govorim bez razloga, zato što smo protekle godine, u doba čuvene operacije "Sablja" bili svedoci svakojakog ponašanja državnih organa. Ne samo da je ogroman broj ljudi bio lišen slobode bez ikakvog obrazloženja o njihovim pravima, već je u načinu na koji su držani u pritvoru, odnosno u zatvoru i svemu onome što se dešavalo bilo mnogo ružnih stvari.
Pomenuću primer i našeg potpredsednika glavnog odbora SPS gospodina Vučelića, koji je 15 dana bio u zatvoru, pušten je, a ni do dana današnjeg niko nije našao za shodno da mu objasni ijedan razlog zbog čega se to njemu desilo i zbog čega je držan u zatvoru. O njegovim pravima uopšte nije ni bilo reči. Imali smo situaciju, takođe u vreme operacije "Sablja", da su ljudi privođeni pod jednom optužbom, pomenuću slučaj Jovice Stanišića i Franka Simatovića, a da bi onda, u dogovoru sa Karlom del Ponte, bili izručeni Haškom tribunalu.
Nažalost, u protekle tri godine dešavalo se mnogo loših, čak moram reći i prljavih stvari u našem pravnom sistemu. Stoga je dobro da se i ovakve odredbe preciziraju, da bi se u budućnosti izbegle bilo koje moguće negativne situacije. Jasno se mora znati koja su prava lica koje je lišeno slobode, da bi ono ta prava moglo koristiti. Jednostavno, ta prava stoje mu na raspolaganju.
Pod pet, dobro je što su izvršena preciziranja u vezi sa pritvorom, o dužini njegovog trajanja. Moram reći da smo mi, što se tiče ovog stava Zakonika, izvršili određene konsultacije sa gospodinom ministrom i smatrali smo da postoji potreba da se i ove odredbe zakona još dodatno razjasne, pa smo u tom smislu i predložili jedan amandman, koji glasi: "Od podizanja optužnice pritvor može trajati najduže dve, odnosno četiri godine, za dela za koja je zaprećena kazna od 40 godina zatvora. Ako za to vreme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu".
Shvatili da će Ministarstvo pravde prihvatiti ovaj amandman. Smatram da je to jako dobro, iz razloga što se vrlo jasno utvrđuju odredbe ovog člana, vezano za pritvor, i sprečava bilo kakva manipulacija ili politizacija ovog vrlo važnog pitanja.
Takođe, dobro je što je rešeno da se spreči proceduralna mogućnost odugovlačenja postupka, jer i toga je bilo.
Pod sedam, dobro je što ove izmene i dopune Krivičnog zakonika regulišu pitanja troškova odbrane u pretkrivičnom postupku, što utvrđuje obavezu MUP-u da te troškove snosi i isplati.
Pod osam, dobro je što je predviđena mogućnost odlaganja krivičnog gonjenja za krivična dela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, pod uslovom da osumnjičeni prihvati jednu ili više mera koje ove izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku propisuju.
Ima i drugih stvari o kojima bi se moglo govoriti, ali mislim da ovde treba pomenuti i preciziranje obaveza koje smo kao zemlja preuzeli na osnovu ratifikovanih međunarodnih konvencija. Pre svega, tu mislim na saradnju sa Stalnim krivičnim sudom u Rimu, sa Sudom za ljudska prava u Strazburu i, logično, sa Međunarodnim sudom pravde u Hagu, s obzirom da ta saradnja postoji odranije. Naša zemlja je, kao što znate, podnela tom sudu tužbu zbog bombardovanja NATO-a 1999. godine.
Pobrojao sam devet kvalitetnih razloga zašto je dobro da Skupština raspravlja o ovom predlogu o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku i zbog kojih će naša poslanička grupa ove izmene zakona podržati.
Dozvolite mi da sada kažem još nekoliko reči. S obzirom da je proteklih nekoliko dana, pa i na početku rasprave o ovoj tački dnevnog reda, bilo pokušaja politizacije ovog zakona, povezivanja ovog zakona sa tragičnim događajem ubistva na Ibarskoj magistrali, po ko zna koji put moraću, jer to neko ne želi da čuje u ovoj Srbiji, da kažem da je nama poslanicima SPS stalo da se utvrdi ko je organizovao i ko je učinio ubistvo na Ibarskoj magistrali; ko je ubio Ivana Stambolića, ko je to organizovao, ko je to naredio; Slavka Ćuruviju, ali i takođe Pavla Bulatovića, Zorana Todorovića, Radovana Stojčića-Badžu, zamenika ministra. Takođe, da se utvrde sve okolnosti za ubistvo Zorana Đinđića, generala Boška Buhe, novinara Milovana Pantića, Momira Gavrilovića i drugih.
Ovo ne govorim slučajno, zato što kada je reč o ubistvima u nekom prethodnom periodu, onda se upotrebljava kvalifikacija "zločinački režim", a kada je reč o ubistvima od 2000-te pa naovamo, to su izolovani slučajevi i insistira se na pojedinačnoj odgovornosti. Suština našeg stava jeste da treba utvrditi istinu, ma ko da bude u pitanju, jer jedino u tom slučaju možemo kao država da napravimo korak napred.
Politizacija Ibarske magistrale nikome nije potrebna. Videćemo šta će da utvrdi istraga; utvrdiće se i organizatori i počinioci, ali i motivi, da li su motivi politički.
Da li je to bilo pitanje odnosa vlasti ili pitanje rešavanja odnosa unutar opozicije ili su neki drugi razlozi dominantni.
Ovo pominjem iz razloga što se o tome priča, a ne priča se da je potrebno donošenje ovog zakona da se spreči jedan broj kriminalaca, ubica, trgovaca drogom i drugih ljudi koji su počinili teška krivična dela da izbegnu sud pravde, da se puste na slobodu iz proceduralnih razloga, a onda po već viđenom scenariju da budu nedostupni organima vlasti.
Imam i moralnu obavezu da kažem nekoliko reči povodom ovoga (jer to jeste povodom ovoga) i o Radetu Markoviću. Pustite državne organe da rade svoj posao i da utvrde istinu i sve stvari vezane za tog čoveka. Ovo govorim, ne bez razloga, jer je dobro poznato Srbiji ne samo da je bio u zatvoru pod optužbom, ali za vreme boravka u zatvoru prema njemu je primenjivana tortura, nije mu se dozvoljavalo da spava, išlo se na sve metode da se psihički slomi, a izvođenjem iz zatvora bez odluke nadležnih organa pokušavalo se da potpiše već unapred spremljenu optužnicu, gledalo se na svaki način da se čovek slomi.
Neka država uradi svoj posao, neka se utvrde sve okolnosti, ali se nijedan čovek i to tragično ubistvo ne mogu i ne smeju upotrebljavati radi sitnih političkih interesa. Ovo govorim, jer smo od strane ministra jasno čuli da ovaj zakon nije vezan ni za jedan pojedinačan slučaj i greši svako ko ga tako posmatra, a zloupotrebljava ga svako ko ga tako tumači.
Ima dovoljno razloga zašto ovaj zakon treba da bude donet. Ja sam pobrojao najmanje devet i mislim da će to biti dobro za pravni sistem Srbije, a kamoli za pravo i pravdu. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, Narodna skupština Republike Srbije je danas raspravljala o dva važna zakona, zakonu o registraciji privrednih subjekata i Agenciji za privredne registre.
Povodom ove tačke dnevnog reda ima razloga da se kaže dosta toga, jer ovo jeste važan segment, ono što se zove stanje u privredi Srbije i eventulanog budućeg razvoja Srbije. Ovo "eventualnog budućeg razvoja" kažem zato što registracija privrednih subjekata, način registracije ima veze, ima svoj smisao i čini jednu kariku privrednog sistema.
Mislim da je predlagač, kada je govorio o Predlogu zakona, izneo potpuno pogrešnu tezu, da je postojeći sistem registracie privrednih subjekata prepreka privrednom razvoju, pa ga zbog toga treba zameniti, kao što bi, verovatno, bila potpuno pogrešna teza, da će novi sistem sam po sebi dovesti do privrednog razvoja.
U obrazloženju ovog zakona stoji da 31% zemalja u svetu koristi postojeći sistem registracije privrednih subjekata. Među njima su i neke koje su u svetu ekonomski najjače, Nemačka i Francuska, pa im to ne predstavlja prepreku za privredni razvoj. Pre neki dan smo imali drugog predstavnika Vlade koji je obrazlagao model koji koristi svega 10% zemalja u svetu, pa je to opet afirmisano kao nešto što samo po sebi treba da bude prednost, korisno i za Srbiju u budućnosti profitabilno.
Nemamo ili nismo imali privredni razvoj iz razloga što smo u godinama kada su socijalisti bili na vlasti imali sankcije Ujedinjenih nacija, imali smo i hiperinflaciju, ali i program ekonomskog oporavka 1994. godine, 400-700.000 izbeglica preko Drine, imali smo na kraju i NATO agresiju. Sve su to bili ograničavajući momenti privrednog razvoja.
U godinama kada je DOS vršio vlast privrednog razvoja nije bilo, jer o privredi se nije vodilo računa, izvršena je, nažalost, jedna pljačka privrede kroz privatizaciju preduzeća, ali to je druga tema.
Važno je reći povodom ovog zakona da on ima svoje dobre i loše strane. Mislim da dobre strane ovog predloga zakona jesu centralizacija podataka na jednom mestu, mogućnost da u svakom trenutku, kada zakon bude u potpunosti primenjen, dođete do podataka relevantnih za svaki privredni subjekt. Takođe mislim da je dobra strana ovog zakona brzina kojom se može dobiti dozvola. Mislim da je dobra strana ovog zakona što će svako moći da na vrlo jednostavan način utvrdi bonitet privrednog subjekta, s obzirom da će privredni subjekti morati da podnose svake godine izveštaj.
Mislim da će period početka primene ovog zakona u određenoj meri biti ograničavajući faktor kvaliteta ovog zakona, ali o tome nešto kasnije.
Kada kažem - centralizacija podataka, biće vrlo teško 250.000 privrednih subjekata smestiti na jedno mesto i to u vremenski kratkom roku. Ako mi kažete da će ove odredbe morati da se ispune do 15. juna iduće godine, reći ću vam da 250.000 privrednih subjekata u odnosu na, recimo, 400 dana do juna iduće godine, to je 625 subjekata koji se dnevno moraju registrovati. Vreme potrebno za registraciju je pet dana i jako je kratko. To je jedan ograničavajući faktor.
Ako registrator, a u pitanju je jedan čovek, ne potpiše to rešenje, smatra se da se privredni subjekt može registrovati, ali tu ima jedna zamka. Važno će biti, da bi se dobila dozvola, da se upišu svi podaci koje zakon propisuje kao uslov za dobijanje dozvole. Ne ulazi se u ocenu - da li su ti podaci relevantni. Jedan čovek sigurno neće moći postići taj posao i to će biti jedna objektivna prepreka, i imaćemo faktičku situaciju da će samo zainteresovana lica, ili ona koja u nekom privrednom odnosu imaju interes, proveravati te podatke. Da li će moći doći do pravih podataka? Ukoliko podaci nisu tačni, postoji tužba i tu dolazimo do kvake 22, ako mogu tako reći - sud.
Sud je do sada bio ograničavajući faktor, nažalost, vrlo ograničavajući faktor vezan za registraciju privrednih subjekata. Sud je do sada radio šta je hteo, kako je hteo i kome je hteo. Ako se ne uradi nešto u pravosuđu, ako se ne poboljša stanje u pravosuđu, i ovaj zakon će biti ograničen u tom obimu.
Nemojte sumnjati da će biti sudskih postupaka vezano za primenu ovog zakona, za registraciju podataka, a kako će sud raditi, to ćemo tek videti. Nažalost, iskustva rada suda su vrlo loša, kao što su i do sada iskustva rada trgovinskih sudova vezano za registraciju privrednih subjekata bila vrlo loša.
Mi smo imali, to stoji ovde u obrazloženju zakona, 108 ljudi koji su vršili upis podataka, registraciju, 17 privrednih sudova, 25 sudija. Znači, 1,5 sudija po jednom sudu. Imali smo praksu koja je tako dijametralno suprotna, da se pod nju moglo podvesti sve.
Primera radi, naravno u vezi sa zakonom, pomenuću slučaj firme "Hempro", firme za spoljnu i unutrašnju trgovinu. Pomenuću, jer sam kao narodn poslanik dobio i pritužbu čoveka koji je bio generalni direktor, pa je njegovo ime brisano sa spiska lica koji zastupaju firmu u sudskom registru i upisano drugo lice. Ovo pominjem iz jednog prostog razloga. Videćete, suština se na kraju pokazala potpuno drugačijom u odnosu na priču - upis podataka u sudski registar, odnosno koje je to lice koje zastupa firmu u sudskom registru.
Kada je postojala potreba da se usaglase privredni subjekti sa Zakonom o preduzećima, "Hempro" je podneo sve podatke privrednom sudu, sad je to Trgovinski sud u Beogradu, pa su onda traženi dodatni podaci, da bi se u toku tog postupka, bez zahteva "Hempra", kao preduzeća, pojavio zahtev za upis drugog lica, kao nekoga ko to zastupa.
Trgovinski sud je izdao rešenje da se postojeći direktor briše iz registra lica koja zastupaju preduzeće, upisao je novo lice. Postojeći, prethodni direktor je podneo tužbu. Podneo je tužbu decembra 2001. godine, koristeći odredbe Zakona o upisu u sudski registar i odredbe Zakona o parničnom postupku. Po toj tužbi sud je doneo odluku tek marta 2003. godine. U međuvremenu je bilo sedam ročišta koja su zakazivana i otkazivana iz potpuno formalnih razloga.
Kada govorim sve ove podatke, iznosim na osnovu onoga što je čovek dostavio Narodnoj skupštini, odnosno našoj poslaničkoj grupi SPS i meni kao narodnom poslaniku. Znači, u martu 2003. godine doneo je sud odluku i tu tužbu proglasio neblagovremenom, a u međuvremenu mogao je da oceni dopuštenost i blagovremenost tužbe u pripremi ročišta za glavnu raspravu, ili najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako pripremno ročište nije držano, na prvom ročištu za glavnu raspravu, čitam odredbe Zakona o parničnom postupku, a ne tek posle godinu i nešto dana i posle sedam zakazanih ročišta.
To lice je podnelo tužbu višem sudu. Dva meseca kasnije, po tužbi, Viši trgovinski sud je poništio odluku i vratio ponovo na odlučivanje. Znači, maj 2003. godine. Sada je maj 2004. godine. Sud još nije odlučivao. Zašto vam sve ovo pričam? Iz prostog razloga što jeste formalno ova moja priča vezana za odredbe Zakona o registraciji privrednih subjekata, podaci o licu su vrlo važni.
Ova priča je poučna iz drugog razloga, što je u međuvremenu izvršena privatizacija tog preduzeća, početna vrednost tog preduzeća prema državnim podacima bila je 10 miliona evra, da bi to preduzeće u međuvremenu bilo prodato za 2,6 miliona evra, i to fizičkom licu, uz otplatu na šest godina, da je jedan poslovni prostor u centru grada prodat za takođe dva i nešto miliona evra, ali suprotno odredbama Uredbe koja je zabranjivala da se taj objekat može prodati bez pismene saglasnosti Vlade Republike Srbije.
Čovek sada vodi spor i verovatno će spor dobiti, ali u međuvremenu preduzeća neće biti. Oni koji su radili dobili su otkaz ili će dobiti otkaz. Država nije dobila nadonkade koje su zaposleni imali obaveze da plaćaju. Firma je promenila vlasnički odnos, došli su novi vlasnici i šteta će biti samo opšta, i to ćemo konstatovati.
Ovo sam uzeo kao eklatantan primer šta sve može da se desi ako pravosuđe ne bude oblast koja prati primenu ovog zakona, jer u protekle tri godine mnogo toga prljavog se desilo u privredi.
Krizni štabovi su doneli sa sobom ljude koji su mislili da samo na osnovu revolucionarnih zasluga mogu i treba da dobiju pravo da upravljaju firmama.
Nažalost, sudovi su mnogo toga lošeg legalizovali i mnogi postupci su u toku. Evo ovaj, započet decembra 2001. godine, nije završen do maja 2004. godine. Ovo pominjem kao jedan ograničavajući segment.
Reći ćete da to nema veze sa zakonom, ali ima ukoliko zakon stvarno bude primenjen i onda će taj segment morati da bude kvalitetan.
Mislim da ima razloga da ovaj zakon bude donet. Mislim da je ovo možda jedina agencija kojoj stvarno ima mesta u sistemu agencija koje su formirane prethodnih godina, jer su agencije bile formirane da bi se zaposlili partijski drugovi ili rođaci, prijatelji, članovi porodice, naravno i kumovi, ali da će primena ovog zakona doneti brojna otvorena pitanja koja će se verovatno morati menjati izmenama i dopunama ovog zakona.
 Izašao sam, u ime poslaničke grupe SPS, da reklamiram povredu Poslovnika, pošto me je očigledno gospodin Vlahović pogrešno razumeo i pogrešno tumačio.
Naveo sam, čini mi se, vrlo jasan primer vezan za registraciju privrednog subjekta, upis lica u sudski registar, koja su ovlašćena da zastupaju, jedan primer koji se suštinski iskoristio da se u međuvremenu izvrši privatizacija. Nisam rekao "pogrešno" ili "slično", rekao sam da je bila pljačka, gospodine Vlahoviću, u protekle tri godine, da je suštinski izvršena pljačka kroz privatizaciju.
Primer koji sam naveo je jedan mali primer. Ministarstvo za privredu i privatizaciju verovatno to posmatra i imaće svoj sud o tome. Naveo sam da je u međuvremenu, dok se pravno vodila bitka oko toga koje je lice ovlašćeno da zastupa tu firmu, ta firma od prve vrednosti - 10 miliona evra, prodata za 2,4 ili 2,6 miliona evra fizičkom licu na šest godina.
Nisam navodio imena, a kad izađete još jedanput, pomenuću vam imena, pa će onda tek Srbiji da bude jasno ko je kupio. Prodat je poslovni prostor u centru grada, suprotno odredbama uredbe koja to zabranjuje bez pismene saglasnosti Vlade Republike Srbije. Što to gospodina Vlahovića svrbi, zašto ima potrebu da izlazi i da ovde objašnjava celu privatizaciju, to je problem prethodne Vlade, ali je činjenica da sve ovo što sam rekao stoji.
Bio sam vrlo jasan, mi smo, kao poslanička grupa SPS, dobili pismene navode čoveka koji traži pravdu na sudu. Svi ti podaci koje sam naveo stoje u tim dokumentima. Skromno kažem da je moja ocena da je suštinski kroz privatizaciju izvršena pljačka i ostajem pri tome.
Gospodine predsedniče, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, mislim da je ova rasprava o pet tačaka dnevnog reda i priča o predlozima zakona o osiguranju i o nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita potpuno u drugom planu ostavila raspravu o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama. U ime SPS ću koristiti ovih 10 minuta i pokušati da nešto kažem najpre o izmenama i dopunama tog zakona.
Nije rečeno gotovo ništa i čak mislim da je predlagač nezasluženo malo vremena i pažnje poklonio tom predlogu zakona. Mislimo da su izmene i dopune ovog zakona dobre i da su bile apsolutno potrebne. Moram reći da smo mi poslanici Socijalističke partije Srbije, bar kroz izmene i dopune ovog zakona, doživeli jednu političku satisfakciju, s obzirom da je najveći broj izmena i dopuna ovog zakona ili na tragu ili istovetan rešenjima koja smo mi predlagali amandmanima koje smo podnosili kada je ovaj zakon bio u proceduri i kada je bio predmet rasprave u Skupštini.
Ovo ne govorim slučajno. Reč je o važnom zakonu koji nije bio primenjivan na način kako je to predviđeno, koji je bio primenjivan potpuno nakaradno, koji je sticajem okolnosti, odnosno zbog onih koji su zaduženi za sprovođenje ovog zakona, stvorio uslove za ekonomiju zatvorenog kruga, za korupciju, za privilegije pojedinih firmi, za uticaj velikih privrednih lobija i veze sa predstavnicima prethodne vlasti.
Ovo ne govorim slučajno, zato što je u javnosti bilo sijaset pritužbi ljudi koji su učestvovali na konkursima za dobijanje poslova, vezano za sprovođenje ovog zakona, i nažalost to je ostalo samo u formi jednog apela. Ništa od toga što su ljudi ukazivali da je rađeno protivno odredbama ovog zakona nije bilo rešeno.
Čak, ako me pamćenje dobro služi, bio je objavljen jedan izveštaj od strane članova Saveta za borbu protiv korupcije, a i u javnosti je bio od strane novinara predočen podatak da je nekoliko stotina pritužbi stiglo Komisiji za zaštitu prava ponuđača, kolega me podseća da je stiglo 800 pritužbi, a nijedna od tih pritužbi, primedbi nije razmatrana.
To je nešto što je sramota prethodne vlasti, države i pokazuje kakav je odnos bio prethodne vlade prema ovom zakonu. Zakon je stvoren samo da bi formalno-pravno bilo sve u redu, a suštinski da se završavaju poslovi za predstavnike vlasti i, naravno, za izabrane partnere i da se pare slivaju u partijsku kasu.
Znači, dobro je što je ovaj zakon donet. Primećuje se da su pojedine odredbe ovog zakona usaglašene sa zakonom o sukobu interesa. I, videćemo da li će ova komisija, pošto vidim da će članovi komisije biti novčano vrednovani, uraditi nešto u vezi prispelih pritužbi. Naravno, računam da će državni organi, finansijska inspekcija, a potom i pravosudni organi završiti onaj drugi deo posla da onaj ko nije radio u skladu sa zakonom i ko je učinio krivično delo bude priveden licu pravde.
Kada je reč o Predlogu zakona o osiguranju, moram reći da prema našim saznanjima, prema onome što govori stručna javnost, najveći deo odredaba ovog zakona sam po sebi nije problematičan.
Dobro je da se uvede red u oblasti osiguranja, dobro je da građani budu zaštićeni, da društva za osiguranje koja ne rade u skladu sa zakonom ili ne ispunjavaju svoje obaveze prema građanima i stavljaju građane u podređen položaj jednostavno izgube mogućnost da tako rade; dobro je što će uslovi za dobijanje dozvole biti vrlo precizno utvrđeni, pa mislim da za ona osiguravajuća društva koja stvarno rade svoj posao nije problematično povećanje cenzusa i mislim da se ti uslovi mogu ispuniti.
Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li je nađen pravi način nadzora nad osiguranjem; to je rešenje koje je sadržano u zakonu, gde se predlaže da nadzor nad osiguranjem vrši Narodna banka Srbije. Iskustva iz sveta pokazuju da to jeste jedan od načina nadzora nad poslovima osiguranja, najmanje primenjiv, pa je utoliko zanimljivije zašto se predlagač opredelio za takvu vrstu nadzora osiguranja.
Argumenti tipa ekonomska opravdanost, stručnost i slično, objektivno nisu jaki, jer Ministarstvo finansija radi taj posao. U prelaznim i završnim odredbama stoji da će biti preuzeti ljudi koji rade taj posao.Ostale stvari takođe, čini mi se nisu toliko jake, pa je sam ministar u raspravi rekao da će verovatno za neko vreme, kada se steknu uslovi, agencija za nadzor osiguranja raditi ove poslove. Za neko dogledno vreme, verovatno za četiri do pet godina, pa će se opet ti argumenti pojavljivati.
Osim toga, vezano za zakon o osiguranju, mislim da nije na adekvatan način primenjena odredba Evropske unije koja govori o razdvajanju životnog i imovinskog osiguranja. Naime, jeste da u toj odredbi stoji da poslovi treba da budu razdvojeni, ali takođe stoji da ona osiguravajuća društva koja su taj posao radila, u skladu sa zakonom, mogu i dalje da nastave da rade taj posao, pa je utoliko zanimljivije što ta odredba nije do kraja primenjena.
Vezano za privatizaciju, s obzirom da zakon sadrži i tu odredbu, naše mišljenje je da bi trebalo da država ima jednu jaku nacionalnu koroporaciju gde bi država bila većinski vlasnik. U Srbiji 98% poslova osiguranja vrše "Dunav" i DDOR i država mora vrlo pažljivo da razmotri ovo pitanje privatizacije. Mi mislimo da strani kapital ne bi trebalo da bude vlasnik više od 49% vrednosti kapitala osiguravajućih društava, ali država mora generalno vrlo pažljivo da razmotri ovo pitanje s obzirom da su u pitanju veliki novci koji će biti ili jesu na računima osiguravajućih društava i koji se mogu koristiti, naravno, za potrebe države i društva.
Ima još nekoliko pitanja vezanih za zakon o osiguranju. Prošli put sam argumentovano osporio neka rešenja koja na mala vrata uvode retroaktivnost u praksu i mislim da bi se moglo prihvatanjem amandmana i to pitanje skinuti sa dnevnog reda.
Kada je reč o nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita, da li je ovaj zakon potreban? Da. Da li će ovaj zakon doneti značajnije rezultate? Vrlo je diskutabilno. Ako zakon ne bude praćen drugim merama Vlade i države, ako se ne napravi državna strategija u oblasti stambene izgradnje, ovaj zakon će ostati jedno zrno u moru peska, mrtvo slovo na papiru i neće doneti značajnije poboljšanje u oblasti stambene izgradnje. Građanima Srbije je potrebno stvoriti mogućnost da dođu do jeftinog i dugoročnog kredita. Samo na ovaj način to neće biti moguće. Država mora da pokaže da veruje građanima Republike Srbije i da može stvoriti uslove da se građanin kome je potreban stan se može zadužiti i naravno vraćati svoje obaveze.
Znači, tu je potrebno ne samo donošenje još niza zakona nego je potrebno usvajanje nacionalne strategije za stambenu izgradnju koja podrazumeva saglasnost i saradnju više ministarstava, od Ministarstva finansija, Ministarstva za kapitalne investicije itd. Znači, puno toga je potrebno u ovoj oblasti uraditi da bi građanin došao do stana.
Sadržaj ovog zakona trebalo bi upodobiti naslovu, jer ima mnogo stvari vezanih za hipotekarno tržište, hipotekarne poslove, a zakon se odnosi samo na jednu oblast i mi smo predložili određene amandmane koji, čini mi se, mogu to pitanje rešiti.
U svakom slučaju, u Srbiji je potrebno stvoriti uslove da građani Republike Srbije dođu do krova nad glavom, plaćajući sami svoje obaveze, ali obaveze koje mogu biti primerene ličnom dohotku koji primaju. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, mi danas raspravljamo o setu zakona, pet zakona je u okviru jedinstvene rasprave. U ime SPS-a ja ću da kažem samo nekoliko stavova o dva zakona - Predlogu zakona o nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita i Predlogu zakona o osiguranju.
Nesporno je da je Srbiji potrebna nova stambena politika. Ono vreme kada su ljudi mogli dobijati stan, kada su imali pravo na stan, sada već pripada prošlosti i potrebno je tražiti nove načine da Srbija omogući svojim građanima da na jedan relativno lak način, jer ništa nema lako, dođu do krova nad glavom. Situacija u stanogradnji je takva da se gradi vrlo malo stanova, na tržištu ih nema, cena je visoka, građevinske firme ne rade dovoljno, građani nisu u situaciji da te stanove kupe zato što je njihova platežna sposobnost vrlo skromna.
Ovo govorim u kontekstu Predloga zakona o nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita; to predstavlja jedan mali, početan skroman korak u formiranju te nacionalne strategije stambene izgradnje. Kažem - mali i skroman, jer suštinski primenom ovog zakona mi nećemo doći do onog što je cilj svakog građanina Republike Srbije, da dobije jeftin i dugoročan kredit.
Ova korporacija će pre svega služiti kao garant bankama koje daju kredite, a to su primarno inostrane banke, jer one nabavljaju novac na tržištu novca u svojim zemljama po nižim kamatnim stopama i ovde ga plasiraju po većim. Oni ljudi koji su korisnici kredita za stambenu izgradnju redovno isplaćuju svoje obaveze, jer objektivno taj broj je jako mali. Čuli smo podatak, to je svega pedeset hiljada ljudi koji imaju platežnu sposobnost da vraćaju stambene kredite.
Zato sam rekao da je ovo jedan mali, skroman korak, koji ako ne bude praćen drugim zakonima objektivno neće imati konkretnog efekta. Kada kažem drugim zakonima, potrebno je doneti zakon o hipoteci, zakon o hipotekarnim hartijama od vrednosti, zakon o osiguranju odgovornosti pri hipotekarnom stambenom kreditu, zakon o stambeno-štednim asocijacijama, zatim, izvršiti izmene i dopune poreskih zakona, Zakona o stanovanju, Zakona o katastru nepokretnosti, Zakona o legalizaciji stambenih objekata i drugih zakona.
Znači, potrebno je da država napravi jednu nacionalnu strategiju celovitog sistema stambene politike, a u okviru toga hipotekarnog stambenog kreditiranja. Ovo govorim jer mislim da bi bilo primerenije da ovaj zakon, bar prema onome što se nalazi u njegovom sadržaju i što bi trebalo ostvariti kao cilj realizacije ovog zakona, ima naziv - nacionalna korporacija za hipotekarno kreditiranje. Govori se o hipotekarnom tržištu, o hipotekarnim poslovima, a zakon govori o jednoj dimenziji osiguranja stambenih kredita.
Kada pogledate sve to, mislim da bi bio primereniji drugi naziv, a u odnosu na taj drugi naziv i sadržaj poslova koji bi bio obuhvaćen ovim zakonom. Čuli smo od predlagača da se poziva na iskustva drugih.
Moram reći, primera radi, da u Americi postoji stambena hipotekarna korporacija i prema podacima koji postoje, koji su javni, ta korporacija je praktično najjača finansijska institucija u Americi, a samim tim i u svetu; kapital koji poseduje je četiri puta veći od najjače banke. Ukupna suma tog hipotekarnog stambenog kredita koju poseduje ta američka korporacija do 2010. godine treba da bude 14 triliona dolara. Inače, tu korporaciju je osnovala država 1938. godine i ona služi da obezbedi likvidnost i stabilnost na tržištu kupovinom različitih vrsta kredita.
Ovo govorim zato što ovaj zakon tangira samo jednu stranu te stambene politike. Mislimo da bi bio primereniji naziv - nacionalna korporacija za hipotekarno kreditiranje, i da bi naravno u odnosu na to i sadržaj zakona trebalo u određenim stvarima izmeniti, ali možemo prihvatiti ovaj korak kao nešto što jeste početak. Inače, ako ne bude drugog, mi nećemo ostvariti onaj suštinski cilj. Srbiji je potreban celovit sistem hipotekarnog stambenog kreditiranja koji će pokrenuti suštinski sve grane privrede, jer nema grane privrede, osim duvanske i filmske, koje nisu uključene i koje nisu prateće, vezano za ovaj zakon.
Mi smo predložili određene amandmane i ja ih neću sada obrazlagati. Mislimo da se ovaj zakon može apsolutno poboljšati.
Kada je reč o zakonu o osiguranju, pomenuo bih nekoliko stvari. Što se tiče nadzora nad poslovima osiguranja, čuli smo da je Narodna banka Srbije institucija koja treba da se bavi pitanjima nadzora i da je to jedno od rešenja koja se primenjuju u svetu. To jeste jedno od rešenja i ono je najmanje primenjivo rešenje, postoji u najmanjem broju zemalja. Ne vidimo razloge zašto nije mogla biti osnovana agencija za nadzor poslova osiguranja.
Ovo ne govorim slučajno, jer ako su do sada ti poslovi bili u Ministarstvu finansija, služeći se prostom logikom, izdvajanje tih poslova iz Ministarstva i prenošenje u Narodnu banku izaziva dodatne troškove koji bi nastali i kada bi se formirala agencija za nadzor osiguranja. Ako se već koristimo nekim svetskim iskustvima, onda treba da koristimo iskustva koja postoje u svetu u toj oblasti.
Što se tiče privatizacije, mi iz Socijalističke partije Srbije mislimo da bi trebalo da postoji jedna nacionalna korporacija, velika, jaka, gde bi država imala većinski kapital. U Srbiji postoje dva velika osiguravajuća društva - "Dunav" i DDOR Novi Sad. Tvrdi se da vrše 98% ukupnih poslova osiguranja i da njihova privatizacija može izazvati i veliki odliv kapitala, naravno kod onoga ko postane vlasnik.
Mislimo da država treba ozbiljno da razmisli o tom pitanju i da opet posegne za iskustvima zemalja u okruženju. Primera radi, "Triglav" u Sloveniji je nacionalna korporacija u kojoj država ima većinsko vlasništvo.
Želeo bih da kažem nešto o društvima koja se bave životnim i neživotnim osiguranjem. Mi smo amandmanom predložili da društva koja su i ranije radila taj posao i dalje nastave da ga obavljaju, a da ona društva za osiguranje koja budu formirana posle usvajanja ovog zakona mogu da se bave samo jednim ili drugim, i tu postoji veoma precizan raspored obaveza, raspored poslova.
Želeo bih vašu pažnju da skrenem na još jedno pitanje, gde se na mala vrata uvodi retroaktivnost kroz ovaj predlog zakona o osiguranju. Naime, nemamo ništa protiv da cenzus za osnivanje osiguravajućih društava bude visok i ovi strogi uslovi nisu sami po sebi problem, jer ko želi stvarno da se bavi pitanjima osiguranja mora ispuniti uslove, ali moram pomenuti tu malu retroaktivnost.
Naime, u članu 39 - zahtev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova osiguranja i poslova reosiguranja - između ostalih stvari i za akcionare tj. pravna lica koja su kvalifikovana predviđeno je da se podnosi finansijski izveštaj, sa mišljenjem ovlašćenog revizora za poslednje tri godine. To samo po sebi ne bi bilo sporno da ista ta pravna lica nisu već dobila odgovarajuće sertifikate od države za ono što poseduju, to je vrednost akcija; pre svega su dobili od Savezne komisije za hartije od vrednosti, dobili su od suda, dobili su od Ministarstva finansija i postavlja se pitanje zašto se opet utvrđuje imovina tih pravnih lica.
Ovo pominjem u kontekstu jedne situacije koju smo imali skoro, da za ljude koji imaju određenu imovinu država nije želela da utvrđuje poreklo te imovine. Samo im je postavila rok do 30. marta; ko plati porez na imovinu, on je poreski obveznik koji ispunjava sve uslove. Ne vidimo zašto bi se na ovaj način na mala vrata uvodila retroaktivnost i ponovo usporio kapital ljudi koji su to već uradili.
Ima još mnogo toga, ali ostaviću vremena za svoje kolege narodne poslanike, a verovatno ću govoriti i u drugom javljanju u ime poslaničke grupe SPS.
 Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, dozvolite mi da u ime SPS-a kažem još jedanput zašto će poslanička grupa SPS-a glasati za izmene i dopune ovih zakona koje Skupština razmatra.
1. Mi smatramo da se izmenama i dopunama ovih zakona stvaraju pravne institucionalne pretpostavke za nezavisnost pravosuđa.
2. Ovim izmenama se iz prvnog poretka uklanjaju rešenja koja predstavljaju, odnosno predstavljala su organizaciono i personalno potčinjavanje javnog tužilaštva izvršnoj vlasti.
3. Smatramo da se ovim izmenama zakona stvara jedan pokušaj da struka u poslednje tri godine bude dominantna nad politikom.
4. Mislimo da je dobro što će biti jedna provera stručne vrednosti sudija i tužilaca koji su izabrani na mesta koja pokrivaju na osnovu zakona koji se menjaju.
5. Mislimo da je dobro što će uslediti i jedna stručna provera vrednosti sastava Visokog saveta pravosuđa.
Socijalisti smatraju da je ovaj set zakona bio neophodan, jer smo, nažalost, na svojoj koži najbolje osetili kako izgleda stanje u pravosuđu i kako se zakoni primenjuju, jer smo to osetili, doživljavajući sve ono loše što je bilo u pravosuđu u protekle tri godine.
Naime, pravosuđe se ponašalo prema građanima Srbije i prema socijalistima na različiti način - postojali su građani prvog i drugog reda. Mi smo, nažalost, u ovoj situaciji bili građani drugog reda. I vrlo konkretno: kada je reč o tužilaštvu, imali smo podnošenje krivičnih prijava protiv socijalista, zbog već čuvene zloupotrebe službenog položaja. Imali smo slučaj da su predstavnici ranije izvršne vlasti nagovarali tužioce da podnose krivične prijave protiv socijalista – "podnesite prijave, ako nešto ima neka stoji, neka se priča, a ako nema, nešto će da se nađe". Važno je bilo da u javnosti stoji da je "taj i taj" predmet rada tužilaštva, da su podnete krivične prijave.
Ako takve slučajeve, a bilo ih je, nažalost, veoma mnogo, povežate sa onim što se dešavalo u oblasti informisanja, sa jednom kontrolom medija, pa sa jednom situacijom da su te prijave pre ugledale svetlost dana u medijima nego što su bile predmet pravnih radnji, onda smo imali situaciju da su ti ljudi unapred oglašavani i krivi i pre bilo kog postupka, pre suda, kamoli pre činjenica.
Čemu se mogao onda optuženi nadati, ako je već unapred bilo njemu presuđeno. Tu argumenti nisu igrali nikakvu ulogu, nisu imali nikakvu vrednost. ž
Primer rada tužilaštva smo čuli juče iz usta našeg kolege, Hranislava Perića, i tog čuvenog "šporeta", jer su takve stvari izmišljene, korišćene kao razlog da se podnesu krivične prijave.
A te krivične prijave su onda ovde, u skupštinskoj proceduri, bile predmet ucene poslanika, bilo da se priklone fantomskim poslaničkim grupama, fantomskim partijama ili naravno, kada je vreme glasanja o nekim zakonima, da se eventualno taj čovek klasičnim pritiskom privoli da glasa za potrebe prethodne vlasti, odnosno DOS-a.
Primer tužilaštva sam naveo i juče kroz slučaj tužioca iz Bačke Palanke, gde su se iskonstruisanim optužbama, moram reći smešnim ili netačnim, a stručno potpuno spornim, stvarali uslovi da se
čovek eliminiše sa posla koji radi. "Cilj opravdava sredstvo", i tu se nije ni od čega prezalo.
Negativan rad pravosuđa, odnosno sudstva, se video i kroz primere koje smo opet juče čuli. Moram pomenuti primer kolege Živojina Stefanovića. To je taj primer dvojnih merila i dvostrukog položaja socijalista i tretiranja socijalista kao građana drugog reda. Njemu je kuća zapaljena 5. oktobra 2000. godine. Tri i po godine su prošle i do dana današnjeg to nije predmet suđenja, iako je čovek učinio sve što treba, odnosno advokati koji to rade; ceo Leskovac zna ko je to uradio, ali ne može zato što je reč o socijalisti i što je reč o uglednom građaninu Leskovca, ali pre svega o socijalisti. To je kriterijum zašto pravosuđe ne radi. Ili slučajevi kada su socijalisti predmet suda, onda se, nažalost, radilo vrlo ekspresno.
Ovo pominjem jer je to bilo nešto što je sastavni deo rada pravosuđa. Neću pominjati sve one loše stvari koje su, takođe, vezane za rad pravosuđa u protekle tri godine i koje su objektivno i bile razlog zašto se išlo u izmene i dopune ovih zakona. Pomenuo sam juče, ponašanje izvršne vlasti i komentarisanje sudskih odluka itd. Znači, postojala je ptoreba da se stanje u pravosuđu izmeni i mislim da ovi zakoni jesu dobar korak da se situacija u pravosuđu promeni nabolje.
Postavlja se jedno logično pitanje – zašto se uopšte digla ovolika gužva u medijima oko ovog seta zakona iz oblasti pravosuđa i ko stoji iza toga? Moram reći da po našem mišljenju, poslanika SPS, reč je, pre svega, o onima koji su izabrani, na osnovu zakona koji se menjaju, u vreme vanrednog stanja, koji su izabrani suprotno odredbama Zakona o sudijama, koji su izabrani čak i na način koji je Ustavni sud Srbije osporio. Reč je o ljudima koji suštinski predsatvljaju udarnu pesnicu prethodnog DOS-a u pravosuđu, koji znaju da su tu došli jedino i samo uz pomoć DOS-a i za potrebe DOS-a i koji znaju da će biti sada predmet stručne provere.
Personalne promene su bile i 2001. i 2002. godine, ali to očigledno nije bilo dovoljno DOS-u, pa je bilo potrebno vršiti izmene i 2003. godine i dovesti ljude koji mogu da obezbede ono što je bio interes DOS-a.
Očigledno, jedan broj ljudi u pravosuđu, tužilaca i sudija, je ipak imao taj nivo profesionalnog i ljudskog odnosa, preko koga nije hteo da pređe zarad političkih interesa i njih je trebalo promeniti. Zato se i išlo u promene zakona. Zato imamo situaciju da sada ti ljudi najviše u javnosti pričaju o nezavisnosti sudstva, ustavnosti, o poštovanju zakona.
Postavlja se jedan logičan razlog – zašto tolika priča u javnosti? Mi smatramo da su razlozi vrlo prozaični. Kada su pokušali sebe da predstave kao žrtve, a u stvari oni to nisu, oni su bili egzekutori jedne politike DOS-a, i sada sebe pokušavaju da predsatve kao nekoga ko postaje žrtva ovih promena u pravosuđu, a naravno da to nisu.
Drugo, da ne bi bili predmet ocene svojih kolega iz pravosuđa, što više o sebi pričaju, stvara se pokušaj nekog zida, da budu zaštićeni od svojih kolega. Ta tolika priča o svojoj ugroženosti ima i za cilj da se zaboravi sve ono loše što su radili u protekle tri godine.
Ovaj set zakona - izmene i dopune Zakona o sudijama, javnom tužilaštvu i Visokom savetu pravosuđa, sigurno nije idealan. Ima i on svojih određenih nedostataka. Možda je u nekim delovima i on stao na pola puta i sigurno da postoji potreba da se dalje oni menjaju, zakoni, i da se učini sve da sudstvo, pravosuđe i tužilaštvo budu nezavisni.
Mislimo da oni predstavljaju dobar korak u tom pravcu, i mislimo da je to dobro i za pravosuđe i za institucije u Srbiji. Mi ćemo, poslanici SPS, iz tog razloga i glasati za ove izmene i dopune Zakona. Hvala.
 Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, izmenama i dopunama Zakona o sudijama, javnom tužilaštvu i Visokom savetu pravosuđa, stvaraju se pravne i institucionalne pretpostavke za nezavisnost pravosuđa i, logično, da se poboljša stanje u pravosuđu. Moram reći da su oba razloga za poslanike SPS prihvatljiva.
Naime, izmenama Zakona, koje su bile u protekle dve godine, iz jula 2002. godine, pogotovo aprila 2003. godine, pravosuđe je konačno i potpuno potpalo pod normativnu i organizacionu kontrolu tadašnje vladajuće koalicije DOS-a. Tadašnjim izmenama Zakona DOS je "ispunio" jedno svoje obećanje iz jeseni 2000. godine, kada je pomenuo da će pravosuđe deliti sudbinu medija. Pošto su u međuvremenu svi mediji, i centralna državna televizija i tzv. privatne televizije bile suštinski stavljene pod kontrlu DOS-a, izmenama i dopunama Zakona iz jula 2002. i aprila 2003. godine i pravosuđe je postiglo taj strateški cilj, a to je da bude slepi poslušnik interesa i potreba tadašnje vladajuće koalicije.
Moram reći, nažalost, da izmene i dopune ovih zakona neće moći otkloniti sve negativne posledice koje su nastale u proteklom periodu, jer one će, nažalost, dugo postojati, jer su vezane za način rada u pravosuđu i za kadrovska rešenja. Potrebno je reći da je u protekle dve-tri godine pravosuđe, nažalost, dospelo na veoma niske grane, jer je izgubilo svoju samostalnost. Jednostavno, ne samo da sudije i tužioci nisu mogli samostalno raditi svoj posao, nego se Vlada više puta, moram reći, na jedan vrlo nelogičan, nekorektan, ponekad i na drzak način mešala u rad pravosuđa, jednostavno, uticala na donošenje odluka, komentarisala sudske odluke itd.
Primera ima bezbroj i ne vredi ih sve pominjati, ali se mora reći da je dobro što se, recimo, izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu, Vlada sklanja kao neko ko je suštinski podredio tužilaštvo
potrebama izvršne vlasti. To je jedna velika nelogičnost koja se ovim izmenama otklanja.
Moram reći da je bilo sijaset drugih primera nezakonitog ponašanja Vlade. Primera radi, pomenuću samo jednu čudnu i bizarnu priču, nažalost, po te ljude jako tešku, a vezano za "sudije prekršajce", koji su 2001. godine, jedan ogroman broj njih, po čisto političkim kriterijumima proterani sa svog radnog mesta, jer su primenjivali odredbe tadašnjeg Zakona o informisanju.
Ne samo to, nego čak nisu dobili ni mogućnost da kasnije učestvuju na konkrusu. Naravno, Vlada nije želela ne samo da njih uzme kao relevantne činioce, kao nekog ko konkuriše, nego su i prenebregli odluku Vrhovnog suda Srbije, koji je rešavao u upravnom sporu i rešio da su te sudije u pravu. Jednostavno, nisu želeli da primene zakon. Zašto? Iz prostog razloga što su im bili potrebni politički podobni ljudi i tako su se ponašali.
Zato je dobro da ove izmene i dopune zakona budu usvojene u predloženom obliku, da bi pravosuđe moglo načiniti bar jedan, prvi, ali po našem mišljenju jako važan koran ka svojoj samostalnosti.
Sve ono što je bilo vezano za tužioce je nešto što Srbija ne da nije prihvatila i što će, objektivno, u dugom vremenu koje je pred nama biti predmet negativne ocene. Primera radi, moram pomenuti jedan slučaj vezano za Opštinskog javnog tužioca iz Bačke Palanke, gospodina Milorada Trošića, primer čoveka koji je po političkim kriterijumima, znači, struka i sve ostalo što bi bilo predmet nekog njegovog udaljenja iz tužilaštva, sve je to ignorisano i po krajnje političkim kriterijumima on je udaljen sa posla. Nažalost, u tom poslu su učestvovali i prethodni Republički tužilac, Okružni tužilac i dojučerašnji tužilac, koji je podneo ostavku, a i Specijalni tužilac. Svi su bili umešani u taj predmet.
Moram reći da, gledajući taj slučaj, s obzirom na to da smo dobili dokumenta od čoveka, a narodni poslanici, a verovano će i javnost Srbije biti zaprepašćena kako su olako izricane mere prema ljudima sa kojima se možda nije mogao naći zajednički jezik ili se, eventualno, drugačije mislilo o nekim političkim pitanjima.
Primera radi, pomenuću da je Opštinsko tužilaštvo, da bi čoveka što više ocrnilo, podnelo zahtev za provođenje određenih istražnih radnji zbog sumnje da je počinio krivično delo. U obrazloženju v.d. opštinskog tužioca ima jedna, da kažem, monstruozna rečenica, da je taj čovek u jednom lovu "upotrebom tuđeg lovačkog psa hvatao srneću divljač, govoreći - drži ga, drži ga, uhvati ga, nakon čega je lovački pas i uhvatio srndaća". To je jedinstven slučaj u oblasti tužilaštva, da je pas bio neko ko je nagovaran da uhvati srndaća. Naravno, to nema blage veze, ali je trebalo naći osnov da se čovek udalji iz suda.
Kada je reč o struci, čoveku je stavljeno na teret da je nestručno obavljao posao. U redu, nestručno, nestručno, ali tu postoji jedan mali problem. Dva primera koja se u Odluci Republičkog tužioca uzimaju kao primer nestručnog vršenja posla su kasnije, od strane v.d. opštinskog javnog tužioca, u redovnom postupku odbačeni. Kasniji (sledeći) tužilac je odustao od krivičnog gonjenja u dva slučaja koja se čoveku stavljaju na teret. Znači, trebalo je pronaći bilo šta da bi se čovek udaljio sa posla.
Taj slučaj ima brojne druge sadržaje, ali mislim da je ovo sasvim dovoljno pomenuti kao primer šta se radilo u pravosuđu i tužilaštvu.
Mislim da će negativne posledice ostati još jedno vreme, iz prostog razloga što su, nažalost, u međuvremenu određeni ljudi po političkoj pripadnosti imenovani na određena mesta. Jednostavno, oni nastavljaju da se ponašaju po političkim kriterijumima. Ne znam kako ćemo primenjivati odredbe Zakona o Visokom savetu pravosuđa, pošto, koliko me pamćenje služi, u obrazloženju koje je, inače, vrlo detaljno, stoji da prvi kriterijum uspešnosti rada Visokog saveta pravosuđa jeste potreba da profesija dominira nad politikom. Tu bi, što je logično, trebalo da budu izabrani krajnje stručni ljudi.
Ali, mi imamo jedan suštinski problem, da je među članovima Visokog saveta pravosuđa i aktuelni predsednik Vrhovnog suda Srbije, koji se nije libio da u vreme operacije "Sablja", a i kasnije, daje javne izjave da je politički pripadnik jedne opcije DOS-a i da ona to smatra, ili on, svejedno, da ne ulazim u ličnost, personalno, smatra potpuno logičnim za vršenje posla. Naravno, to tako ne može.
Da ne pominjem slučaj da su i v.d. predsednika Vrhovnog suda, i v.d. predsednik Okružnog suda u Beogradu i v.d. predsednika Četvrtog suda imenovani u vreme vanrednog stanja, protivno odredbama Zakona o sudijama, da su kasnije izmenjene odredbe Zakona o sudijama, da se pronađe formalno-pravni osnov da ti ljudi obavljaju svoj posao. Te odredbe su kasnije proglašene neustavnim od strane Ustavnom sud, ali to njima nije smetalo da i dalje nastave rad, umesto da podnesu ostavke, da stvore pravni osnov, pa neka pravosuđe i stručni organi ocene kvalitet njihovog posla i ukoliko stvarno zaslužuju, neka budu izabrani na te funkcije koje su radili. Jednostavno, oni i dalje, ne samo da rade, nego i pokušavaju preko javnosti da stvore odijum protiv ovih zakona.
Zanimljivo je jedno saopštenje koje je danas "Politika" objavila, da je juče održan sastanak gde su isti ti ljudi, koji bi sad trebalo da budu predmet ocenjivanja svojih kolega, ne predmet zakona, nego ocenjivanja svojih kolega iz struke, plediraju da to pitanje ne treba raspraviti dok se ne donese novi ustav. Moram reći da je to vrlo smešno.
Iz svega što sam pomenuo proizilazi da ove izmene i dopune Zakona i o sudijama, o tužilaštvu i o Visokom savetu pravosuđa jesu jedan dobar osnov da pravosuđe napravi korak dalje ka svojoj potpunoj nezavisnosti, čime bi se, naravno, što će biti veoma značajno za izgradnju institucija u Republici Srbiji, da taj korak treba da podržimo. Ako ima
nekih odredaba koje treba poboljšati, i o tome raspraviti, ali da, zbog kadrovskih rešenja, jednostavno, mnoge negativne posledice rada pravosuđa u protekle tri godine neće biti moguće otkloniti.
Moram reći, s obzirom na to da sam bio jedan od poslanika koji je bio član prethodnog Odbora za pravosuđe, moram reći da veoma čudno izgledaju diskusije pojedinih kolega sa ove govornice, kada govore o nezavisnom pravosuđu i slično, s obzirom na to da sam bio u situaciji da iz prve ruke vidim po kojim kriterijumima, naravno, krajnje partijski, da li je član te i te stranke, da li su se kadrovske komisije dogovorile i slično, su birani ljudi. Struka tu nije dominirala nad politikom, naprotiv, obrnuto i sada, pa poštenja radi trebalo bi govoriti o struci, a politiku ostaviti u drugom planu jer struka mora da dominira nad politikom ako želimo da pravosuđe bude uspešno, a samim tim i Republika Srbija. Hvala.
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, kolege narodni poslanici, SPS je za usvajanje ovog zakona jer mislimo da je reč o izuzetno važnom zakonu.
Moram reći da smo za usvajanje ovog zakona iz dva razloga: prvo,smatramo da ovaj zakon jeste, da tako kažem, novi prodor u izgradnji institucija i novog vrednosnog sistema koji treba da se uspostavi u Republici Srbiji; drugo, juče popodne, kada nismo bili u Narodnoj skupštini Republike Srbije, bilo je kolega iz Demokratske stranke koji su pokušali predstaviti da smo napustili Skupštinu iz razloga što smo protiv usvajanja ovog zakona, jer se kao plašimo posledica ovog zakona, što je samo po sebi smešno.
Ali, znate kako, svašta se sa ove govornice može čuti, pa i takva smešna tvrdnja. Naprotiv, mi smo za usvajanje ovog zakona, niko od nas socijalista neće biti podložan odredbama ovog zakona, a stvarno nam je stalo da se konačno u Srbiji, ako hoćete i kroz primenu ovog zakona, vidi ko šta, kako i koliko ima i šta je stekao baveći se, jedino i samo, politikom.
Druga je stvar kada se neko bavi nekim drugim delatnostima, ali ispada da ljudi koji najviše pričaju o moralu i poštenju biće najviše predmet ovog zakona. Naravno, takvih neće biti iz SPS-a. Ovo govorim ne slučajno, jer u protekle tri godine mi smo bili predmet posebne pažnje DOS-a, a pogotovu Demokratske stranke, sa jednom strašnom torturom koja je vršena prema nama. Videlo se, čuvene su one krivične prijave, ako je bilo išta što je stavljeno pod senku sumnje da su socijalisti uradili, to je naravno bio predmet istrage.
Međutim, problem je bio u tome što su zakoni donošeni da bi se primenjivali selektivno, za jedne su zakoni važili, za druge nisu, jer o ovom istom zakonu se pričalo i pre tri godine, tada od strane DS-a i DOS-a, ali nije donet.
Kao što se pričalo i o drugim zakonima koji su doneti, a opet su selektivno primenjivani; Zakon o ekstraprofitu zna se zbog koga je donet, socijalista među njima nema, kao i neki drugi zakoni, recimo o budžetskom sistemu, gde su one transakcije na koje su ministar ili ministri imali pravo, a koje su vršili prethodnom periodu, proglašavanje za zloupotrebu službenog položaja, a sada su podvedene pod odredbe zakona.
Ovo samo uzgred, a to što smo mi za usvajanje ovog zakona, ne znači da smatramo da je zakon dobar. On važan jeste, ali mislimo da ima određene nedostatke i da te nedostatke treba otkloniti usvajanjem određenih amandmana, jer zakon treba poboljšati i pogotovu ga treba primeniti.
Naime, mislimo da je suština ovog zakona to što je on ipak više moralnog karaktera, pa i političkog, jer onaj ko bude predmet sankcija ovog zakona više će trpeti političke, nego zakonske sankcije i jednostavno to je jedna dimenzija koja prati ovaj zakon. Kažem, važno je da zakon bude donet da bi se institucije u Republici Srbiji, koje su u protekle tri godine uništene i vrednosni sistem koji ne postoji, jednostavno uspostavili, da bi mi kao drušvo, kao država mogli napraviti jedan značajan korak napred.
Postavlja se jedno logično pitanje, zašto ovaj zakon nije donet u protekle tri godine, u isto vreme kada su se držala predavanja o moralu, o principima ponašanja, transparentnosti, poštovanju zakona, žrtvovanju za narod i za državu. Pa, iz prostog razloga što onima koji su vršili vlast u to doba, a to je DOS i DS, nije to odgovaralo, a nije im odgovaralo zato što su radili sve ono što je, da tako kažem, predmet ovog zakona, a što nije trebalo da rade.
Članovi Vlade su bili članovi upravnih odbora, dva, tri, pet, pa čak neki i preko 10 firmi; članovi Vlade su imali svoje privatne firme i nisu to krili, verovatno su i poslovi rađeni; članovi Vlade su bili u privatizaciji direktno ili preko svojih rođaka, bliže rodbine; savetnici predsednika Vlade su bili stečajni upravnici određenih preduzeća, njihovi zetovi i kumovi takođe stečajni upravnici preduzeća sa značajnom imovinom.
Naravno, onda smo došli do saznanja da ti isti savetnici poseduju milionske račune u bankama, ne domaćim nego stranim, koji su verovatno došli sa neba. Nisu, naravno, doneli ovaj zakon zato što su u međuvremeu 10 i više puta uvećali svoj kapital i jednostavno nisu želeli da se zna na koji način se stiče to bogatstvo. Na svaki način su koristili svoju javnu funkciju da bi stekli određenu povoljnu okolnost.
Naime, moram podsetiti, pošto se to zaboravlja, da je u protekle tri godine bilo 50 ili 60 afera, od kojih analitičari procenjuju da je 20 do 25 bilo afera koje su imale tu materijalnu dimenziju.
Znači nezakonit način sticanja imovine. Ali sigurno, kada finansijska policija pročešlja šta je sve rađeno kroz ministarstva i kroz javna preduzeća, bićemo u situaciji da saznamo mnogo toga kako je rađeno u protekle tri godine i da dođemo do jednog suštinskog razloga zašto ni ovaj zakon, a i neki drugi koji su gromoglasno najavljivani nikada nisu doneti.
Sad nešto konkretno oko ovog zakona. Naime, mi mislimo da ima određenih primedbi i pokušaću u nekoliko minuta da bar neke od njih saopštim. U članu 2. stav 3. mislimo da nema razloga da van ovog zakona ostanu funkcioneri imenovani u organima ustanova i drugih organizacija čiji je osnivač Republika Srbija.
Naime, ovde je paradoksalna situacija da imamo javnih preduzeća sa nekoliko desetina zaposlenih, a imamo ustanove koje imaju nekoliko hiljada zaposlenih, koje raspolažu značajnim finansijskim sredstvima, koje deluju kao subjekti. Bave se drugom delatnošću, ali bave se i finansijama, i objektivno postoji mogućnost da osoba koja je imenovana na tako značajnu funkciju učini nešto što može biti predmet ovog zakona. Mislimo da je to loše, da jednostavno nije trebalo ovaj deo priče, vezano za sukob interesa, ostaviti da bude regulisan posebnim zakonom. Mislimo da je i to moglo da bude podvedeno pod ovaj zakon.
Zatim, u članu 4. stav 3. kategorija povezanih lica je vrlo široka, što ovaj deo zakona, po našem mišljenju, čini neprimenljivim. Naime, u sadržaju ovog člana se pominje taj krug povezanih lica, ali ima i odredba koja je, čini nam se, dovoljno široka da obuhvata i ta lica.
Smatramo da nije bilo potrebe za navođenjem, jer čini mi se da formulacija da svako drugo pravno ili fizičko lice koje se, prema drugim osnovama i okolnostima, može opravdano smatrati povezano interesom je sasvim dobra i zadovoljava ono što je, po našem mišljenju, zakonodavac hteo, da stvori krug lica koja su predmet ovog zakona.
Ako povežemo ovaj krug povezanih lica sa obavezama koje imaju funkcioneri, vezano za član 12. o prijavljivanju imovine, jer se tamo navodi ko spada u krug lica čiju imovinu treba prijaviti, onda dolazimo do zanimljive situacije da treba prijaviti imovinu sina, ćerke, braće i sestara. Ovo govorim iz jednog prostog razloga, funkcioneri u Srbiji su obično ljudi srednjih godina, jer malo je mlađih ljudi koji dolaze na tako značajna mesta i oni po prirodi stvari imaju široku rodbinu, a ako su porodični ljudi imaju punoletnu decu.
Postavlja se jedno logično pitanje, ko može i po kom osnovu tražiti od te punoletne dece, koja su sigurno ekonomski, pravno i na svaki drugi način nezavisna, ko može od njih tražiti da stave na uvid imovinu ako nisu direktno predmet zakona, jer to može izazvati neke druge posledice. Mislimo da tako nije trebalo.
Zatim, imamo primedbu na član 8. Predložili smo da se član briše, jer mislimo da su odredbe ovog člana neprimenjive, pre svega imajući u vidu definiciju pojma povezana lica.
Vraćam se na tu kategoriju, kao i obavezu funkcionera da pod potpuno nejasnim uslovima prenesu svoja upravljačka prava u privrednom subjektu na neko pravno ili fizičko lice.
Moram da kažem da, po našem mišljenju, sem ovih direktora ustanova postoji takođe jako širok krug ljudi koji se nalaze u strukturi vlasti, a koji nisu predmet ovog zakona i koji objektivno mogu koristiti svoj položaj za lično bogaćenje na nekim nižim nivoima. Setite se samo mogućnosti dobijanja dozvola, imovinsko-pravni odnosi; građevinski poslovi sami po sebi su vrlo profitabilni i u tim oblastima javljaju se mnogi slučajevi koji su suprotni zakonu. Zatim, izdavanje dozvola itd. Ti ljudi su u strukturi vlasti ispod nivoa onih funkcionera koji ovaj zakon obuhvata, ali su vrlo važni i mogu biti predmet nezakonitog bogaćenja, odnosno onoga što se podrazumeva pod sukobom interesa.
Takođe, mislimo da plate, čak i taj deo vezano za članove odbora i sekretara odbora, nisu primerene. Predloženo je u zakonu da član odbora ima lični dohodak u visini sedam prosečnih plata, što je visoko, jer onda u odnosu na poslanika na stalnom radu ima tri ili četiri puta veću platu, a ako pogledate sekretara tog odbora, koji bi trebalo da ima najveću platu u visini tri plate sekretara, onda je taj odnos još izraženiji, četiri ili pet plata poslanika na stalnom radu.
To može da ima i drugu dimenziju priče, da kažemo da poslanik na stalnom radu nije adekvatno plaćen za svoj posao, ali u svakom slučaju ova nesrazmera je jako velika i mislim da je treba smanjiti. Mislim da treba da delimo sudbinu; ako narodni poslanik može da bude predmet zakona i onaj koji treba da kroz određene postupke utvrdi da li je bilo sukoba interesa takođe treba da deli njegovu sudbinu.
Oko mera za kršenje ovog zakona; videli smo i to sam pomenuo kao jedan od nedostataka, imamo mere nejavnog upozorenja, mere objavljivanja preporuke za razrešenje i preporuke za ostavku. Naravno, one će imati svoju političku dimenziju, ali je šteta što nemaju neku drugu vrstu sankcije, jer mislimo da bi onda ljudi koji se bave ovom oblašću mnogo više pazili šta rade.
U svakom slučaju, mislimo da je dobro da se zakon donese. Mislimo da ima nedostataka u njegovom sadržaju. Predložili smo određeni broj amandmana, smatramo da zakon može da se poboljša i da ga treba što pre primeniti.
Kolega Pajtić me očigledno tumači na način na koji on to želi, ali nesporna je činjenica...
Član 97. Nesporna je činjenica da je u protekle tri godine Demokratska stranka bila neko ko se hvalio da je stub Vlade, kičma, osovina, zovite kako hoćete, da sve što valja to je Demokratska stranka, a naravno što ne valja to su gurnuli pod tepih i to neće da obnaroduju. Mora da se kaže i Srbija mora da zna da ste vi činili onu vladu koja je imala 64 afere. Pogledajte nedeljne novine protekle godine, pa ćete videti. Rekao sam od 50 do 60, a sada vam kažem 64, od kojih je oko 25 bilo sa materijalnom dimenzijom.
Ni do dana našanjeg nije ništa rešeno. Zašto? Zato što vi nećete da između sebe tražite krivca. Ta priča o reformama, o zakonima, o 150 zakona, to je priča za malu decu, jer niste donosili zakone koji su za vas nepovoljni, odnosno ako su postojale te odredbe, vi ste bili nedodirljivi.
Zato su podnošene krivične prijave protiv naših ljudi, koje traju po tri godine i do dana današnjeg nisu rešene. Neke od njih i jesu, ali to očigledno ni vas, ni medije ne interesuje, nego stalno pričaju istu priču. I taj Zakon o javnim nabavkama i slično, valjda ste čuli da se komisija nikada nije sastala da proveri određene javne nabavke i da ima 3.000 pritužbi.
Čini mi se da je profesor Gašo Knežević bio predsednik jedne takve komisije, koja se nije sastajala dve i nešto godina, da bar jednu od tih primedaba stavi na dnevni red, pa da kaže - nije tačno ili slično.
Prema tome, nemojte nam o tome pričati. Morate da progutate. Ako nećete, Srbija će, u svakom slučaju, znati da ste vi bili oni koji su najviše govorili o moralu, o pravdi, o poštenju, o transparentnosti, o žrtvovanju za narod, a napunili ste džepove. Koliko? To ćemo da vidimo kada ovaj zakon stupi na snagu, pa kada svako prijavi svoju imovinu.
Zašto niste doneli zakon o ispitivanju porekla imovine? Pričali ste - hoćemo da znamo koliko je ko u Srbiji, navodno, nezakonito stekao pare. Zašto niste doneli zakon? Mogli ste. Što se nas socijalista tiče, kažem vam direktno - mogli ste, ali niste hteli, jer je trebalo prvo napuniti džepove, pa tek onda doneti zakon, što ste i uradili.
Ako sadašnja vlast bude imala dovoljno snage, javnost Srbije, a i Srbija će saznati šta je to tako malo DS radila  u protekle tri godine, šta je nabavljeno bez javnih konkursa, šta je stavljeno u džepove.  Nisam izmišljao. Ove podatke naveo sam iz vaše transparentne štampe, iz medija. Vi i dan-danas držite sve medije i ne može niko drugi da dobije pravo da kaže, sem sa ove skupštinske govornice, šta ste radili, a ne može se zaboraviti.
Nemojte nama držati predavanje o nekom nezakonitom bogaćenju i slično. Da li je bio Zakon o ekstraprofitu - jeste. Jesu li predmet toga zakona trebalo da budu socijalisti - jesu.
Da li se pričalo o tri milijarde maraka? Ministar Đelić je odavde nama držao predavanja da će Srbija da procveta od tri milijarde. Koliko je bilo, 180 miliona maraka. To je predmet spora i to se tvrdi da će se vratiti. Nekima ste vraćali, kako vam je odgovaralo, kad treba da ga kaznite, onda daj pare, a kad treba da se pomirite i da se pojavite na medijima - daj pare.
Dostojanstvo Narodne skupštine podrazumeva da bude izgovorena istina. U onom spisku ekstraprofitera bila su tri čoveka koji su članovi SPS: gospodin Žika Mihajlović - naplaćen ekstraprofit; gospodin Živadin Jovanović - naplaćen ekstraprofit; gospodin Milan Milutinović, nekih 20.000 maraka - naplaćen profit. O čemu vi pričate?
Ko su pravi ekstraprofiteri u Srbiji? Oni koje je DS i DOS sklonio od uvida javnosti i, naravno, verovatno uz određeni aranžman stavio van uvida javnosti, van uvida državnih organa. To Srbiju interesuje, da vidimo ko su pravi ekstraprofiteri, pa nam onda pričajte o moralu.
 Član 97 - pomenuti su socijalisti i 99 - poslanik treba da govori ono što je na dnevnom redu.
  Član 97. i član 99, a vezano za pominjanje socijalista i da poslanik treba da govori ono što je na dnevnom redu. Kolega Vlahović je poslanik, a kolega Vlahović je bio vrlo, vrlo uspešan u privatizaciji, 1.000 i nešto preduzeća je privatizovano za smešne pare.
Narednih meseci će se otkriti i način kako su privatizovana. Dobro bi bilo da pročita izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, koji su oni formirali, kako je vršena privatizacija, kako su prodavali tri šećerane za tri evra, kako su budzašto prodavali ono što vredi i busali se u grudi, i jednostavno kako su obavili celu privatizaciju oko "Telekoma". Milijardu i 546 miliona maraka od dela javnog preduzeća, a vi pogledajte koliko ste prodavali.
Jedna stvar, koja se već duže vreme proteže u izlaganjima kolega iz DS-a, to je član 99, poslanik treba da govori o onome što je na dnevnom redu. Sankcije, za one koji ne znaju, a izgleda da ih tamo ima, sankcije su uvedene 31. maja 1992. godine, zbog izmišljenog događaja u Bosni i Hercegovini, zbog toga što je Srbija dala podršku srpskom narodu van Drine. To su notorne činjenice i dan-danas se vidi da i taj drugi događaj, kada su u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori uvedene, sankcije su bile na osnovu lažnih izveštaja.
 Govorim o stranci. Kolega je pomenuo nešto što nije na dnevnom redu. Trebalo bi da se zapitate da li su tačni navodi u NIN-u, tri broja pre, gde glavni pi-ar Nemačke tvrdi da je vaš bivši predsednik 1999. godine išao i držao predavanja o potrebi da NATO bombardovanje traje. To piše u NIN-u, pogledajte to, pa nam recite da li je tačno ili nije tačno, pa nam onda držite predavanja o svemu.