Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Mi socijalisti u tome nećemo učestvovati. Hvala.
Ja sam izašao u ime poslaničke grupe SPS povodom izlaganja kolege Pala Šandora. Naime, on je upotrebio jednu formulaciju - Mađari iz Socijalističke partije Srbije. Vidite, kako god se uradi ne valja, jer kada treba odstraniti jednu politiku ili jednu partiju onda se upotrebljavaju različiti, gotovo nemogući argumenti. Sada je Pal Šandor sam prizano da će se desiti da u ovom izboru sudija ima manje sudija pripadnika mađarske manjinske zajednice, nego što je to bilo u vreme kada su bili socijalisti i nemajući nijedan drugi racionalan odgovor za to rekao je - Mađari socijalisti.
Znate gospodo i vi gospodine Pal Šandor, nema Mađara socijalista, ovakvih ili onakvih. Ima Mađara ljudi koji su građani ove Republike, koji imaju određena prava, koji imaju određene obaveze. Njihova stranačka pripadnost je njihova stvar, a vi stvarno pogledajte i nađite odgovor zašto ih je bilo ranije kada su socijalisti bili u mogućnosti da kreiraju i taj deo politike, zašto ih je bilo više nego sada. Dobićete odgovor na to pitanje. Trudili smo se sve vreme da je manjinska politika kao sastavni deo državne politike, da bude takva da svi budu ravnopravno zastupljeni i činili smo sve da to bude. Da li smo uspevali više ili manje, to je na vama, ali ovaj vaš argument ne stoji.
Ja moram reći kolegi Mihajlovu i kolegama iz DSS-a, koji ne mogu a da ne zakače SPS. To im nekako verovatno ostalo u krvi, ali moram reći da DSS ima jednu sistemsku grešku. Oni bi želeli da budu vlast, a ne mogu i neće sa izvornim DOS-om. Želeli bi da budu prava opozicija, a ne umeju da budu prava opozicija, jer ne smeju da budu zato i glasaju za predloge DOS-a. Ovaj način izbora sudija je napravljen prema Predlogu zakona koje je napravio DSS. Ako način izbora ne valja, zato DSS ima svoj deo krivice. Nemoj sada da liju krokodilske suze i da pominju SPS.
Ako ne valja, odgovornost je onoga ko je predložio. Mi jesmo bili, ne morate me podržavati, reći ću ja to i bez toga. Prema tome, kolegama iz DSS-a, na vreme pazite šta radite i kako radite i zbog vašeg Poslovnika vidite u kakvu smo situaciju došli.
 Poštovane kolege narodni poslanici, evo dozvolite mi da u ime poslaničke grupe SPS u ovom drugom javljanju još nešto kažem o setu zakona o kojima danas raspravljamo.
Naime, pošto nisam bio u situaciji da direktno čujem gospodina Đelića, pažljivo sam pročitao njegovo izlaganje i nažalost, u ime poslaničke grupe SPS-a, mogu reći da ovi predlozi zakona, bar ova dva, o porezu na promet i poreskom postupku i poreskoj administraciji, sem onog tehničkog dela, da kažem usaglašavanja sa drugim zakonima koji su predmet i ovih zakona, u ostalim odredbama ima mnogo politike kroz odredbe koje su sastavni deo tih zakona a takva su i objašnjenja.
Evo, prvo ću reći nekoliko rečenica o zakonu o poreskom postupku i poreskoj administraciji, odnosno o jednom članu čije se produženje predlaže. Taj član je vezan za ovaj rok za prijavu imovine, veće od 20 miliona dinara, a taj rok je, kao što znate, istekao 30. juna i sada se predlaže za nekoliko meseci njegovo produženje.
Moram reći da sam danas čuo prvi put jedno od objašnjenja zašto se ovaj rok produžava, a do sada je u štampi bilo, od strane kolega, gospodina ministra da je formalno razlog za produženje ovog roka taj što se poreski obveznici nisu dovoljno dobro upoznali sa svojim obavezama; pa je potrebno preciziranje pojedinih odredaba zakona, pa da je potrebno štampanje obrazaca i slično, da je potrebno izraditi određeni pravilnik! Danas smo, eto, čuli, verovali ili ne, da je jedan od razloga, odnosno da je razlog što se predlaže produženje roka prijave tragična smrt gospodina Đinđića, predsednika Vlade Republike Srbije i operacija "Sablja". Kako te dve stvari imaju veze sa ovim, to jedino gospodin Đelić zna?!
Naime, ovde je reč o prijavi imovine, a imovina nije nešto što se može egzaktno utvrditi, bar ovde u Beogradu, dovoljno je prošetati i videti reprezentativne objekte, poseduju ih pojedinci i videti da se to moglo utvrditi ako se želelo i ranije, odnosno oni ljudi koji su vlasnici te imovine, da su želeli mogli su prijaviti tu svoju imovinu.
Suštinski razlozi, u stvari, za produženje ovog roka jesu u tome da se nije prijavio dovoljan broj poreskih obveznika, daleko, daleko manji broj u odnosu na ono što je najavljeno. Ako se setite diskusija u vreme donošenja ovog zakona, ministar je stalno operisao pojmovima - ogroman broj građana, ogroman broj građana, ogroman broj građana! Iz dnevne štampe saznali smo da je do 12. juna svega dva čoveka, prijavilo svoju imovinu za koju oni cene da je veća od 20 miliona.
Evo, danas smo imali priliku da čujemo gospodina ministra da pominje 200 poreskih obveznika. Zašto ovo kaže? Iz prostog razloga što bar štampa operiše pojmovima i brojevima da u Srbiji postoji od 40 hiljada do 200 hiljada poreskih obveznika koji imaju imovinu veću od 320 hiljada evra, a kada se prevede to je oko 20 miliona dinara. Onda možete shvatiti kakve su razmere katastrofe i fijaska ove akcije kada se prema ministrovim rečima samo oko 200 ljudi prijavilo. A zašto je to tako? Moram reći da je po našem mišljenju, nas poslanika SPS, glavni razlog je u tome što je Vlada Republike Srbije izgubila kredibilitet u javnosti, jer jedno priča, a drugačije se ponaša; da je taj kredibilitet objektivno, izgubljen u vreme priče donošenja i primene Zakona o jednokratnom ekstraprofitu, jer i tada je bilo priče o nekoliko milijardi maraka koje će se, kao, tim putem dobiti, pa onda videli ste kada su bili zvanični podaci došlo se do toga da je ta suma 10 do 15 puta manja i da je jednostavno daleko od onoga što je ministar govorio.
Naravno, mi smo uskraćeni u ovom cenjenom domu i odgovora na pitanje - da li su svi ljudi ravnopravni u ovoj Srbiji, da li su svi oni koji poseduju imovinu bili obveznici, odnosno da li su plaćali porez na jednokratni ekstradohodak, a tu smo pomenuli da li su ljudi koji su posedovali kuću u Šilerovoj plaćali ekstraprofit? Pitali smo, naravno, ministra nema kao i nekoliko puta ranije, kada dođe pitaćemo ga, mislim da treba odgovoriti na to, jer ako se poziva ministar na transparentnost, ako postoji ravnopravnost i jednakost, makar pravna, onda treba da čujemo od strane ministra da li je tako i faktički.
Moram reći da je Vlada Republike Srbije, bar u ovom delu prikupljanja sredstava u budžet pokazala jednu nedoslednost i prethodne godine, ali se dosta olako prešlo preko toga. Sećate se one priče o grupi G-17, o brašnu i o 1.543.000.000 dinara koje su jednostavno oproštene, pitanje je da li su neki od tih ljudi vlasnici imovine koja premašuje 20 miliona dinara, i morali su da budu predmet ovog zakona.
Naime, dva negativna cilja su u nesprovođenju ovog zakona: nije ispunjen cilj prikupljanja sredstava iz budžeta, i stvoren je loš poslovni imidž što je odbilo mnoge investitore.
U prilog ovoj tezi moram citirati jednog od ministara u Vladi Republike Srbije, gospodina Vlahovića, koji je povodom Zakona o ekstraprofitu i povodom ovog zakona o kome danas raspravljamo rekao sledeću stvar - otpočetka godine, naravno, komentarišući privrednu aktivnost koja je, i sami znate, katastrofalna, da je prisutan poslovni rizik zbog tog pada proizvodnje. Osim, nažalost, ubistva gospodina Đinđića, lošem imidžu poslovnog ambijenta, prema rečima ministra, doprinose i demagoške izjave poput onih o ispitivanju porekla imovine uvijene u plašt borbe protiv privrednog kriminala. Svi pokušaji ispitivanja porekla imovine u Srbiji, uključujući i Zakon o ekstraprofitu, su imali slabe efekte ili su doživeli poptuni fijasko. Kada čujem najave takvih zakona, investitori oduzimaju gas, jer neće da investiraju u zemlju gde će se neko, za dve ili tri godine, baviti ispitivanjem porekla svega i svačega.
Eto šta drugi ministar u Vladi Republike Srbije misli i o ovom zakonu, ali i o ovoj meri, a i o Zakonu o jednokratnom ekstraprofitu. Mislim da je loše, jer kolege koje su pre mene govorile, potvrdile su i dokazale koliko je loše što se iz ovog zakona brišu umetnički predmeti kao deo imovine koja ulazi u vrednost od 20 miliona. I, čitajući ono što je ministar izjavio, moram reći da je njegovo obrazloženje suviše tanko, da ne kažem nikakvo.
Kada je reč o drugom zakonu, o izmenama i dopunama Zakona o porezu na promet, tu se vidi par edžcellence politika. Naime, ovaj predlog o oslobađanju poreza na promet za dnevnu i periodičnu štampu nije namera ni želja Vlade ili potvrda Vlade da eto, hoće da izađe u susret ljudima koji rade u toj delatnosti, nego želja Vlade da pokuša da nađe zajednički jezik sa medijima koji su u jednom trenutku bili nedisciplinovani posle ukidanja vanrednog stanja i koji su počeli otvoreno i kritički da govore o svemu onome što je Vlada radila i u vanrednom stanju i posle vanrednog stanja.
Ova mera koja se predlaže direktna je posledica onog razgovora glavnog urednika sa predsednikom Vlade Republike Srbije i to je činjenično stanje. Vlada u susret izborima vuče jedan politički potez - predlaže jednu par edžcellence političku meru da bi medije štampane koje jako oblikuje u javno mnjenje, imala kao dobrog sagovornika, saradnika i saveznika u predstojećim izborima.
Moram reći da smo mi, kao poslanička grupa SPS, predložili dva amandmana, vezano za ovaj zakon: jedan je da od obaveza plaćanja poreza na promet treba da bude izuzeta oprema za bebe, dečja hrana, obuća i odeća, i kada je reč o poljoprivrednim proizvodima, kao što je maslac i sir. Ovo govorim iz razloga što popis stanovništva Srbije, učinjen 2002. godine, kada je reč o bebama i deci, pokazuje katastrofalnu situaciju u Srbiji. Srbija se nalazi, nažalost, u jednoj minus-fazi, a vezano za demografsku politiku, ne postoji strategija Vlade Republike Srbije i smatrali smo jednostavno da u toj oblasti treba nešto preduzeti.
Ovaj zakon, odnosno porez na promet, dobro je, moram reći, što se izašlo u susret ljudima koji štampaju knjige, različite publikacije i što je to oslobođeno poreza. Moram reći da smo mi poslanici SPS još prilikom prošle promene zakona to tražili.
Na samom kraju, moram da napomenem da će ozbiljan problem ove vlade, a i ove države, biti ispunjenje svih obaveza koje stoje u budžetu.Naime, Vlada sve više poseže za političkim merama, ovim predlogom budžet će biti manji za 600 miliona dinara - a ako se setimo da je pre nekoliko meseci 700 miliona dinara uzeto za potrebe javnog servisa RTS, da je pre neki dan 252.600.000 uzeto za potrebe sprovođenja Zakona o ratnim zločinima. Ako pomenemo nekoliko stotina miliona dolara, kad se prevede na nekoliko milijardi dinara, kojim će porez, odnosno budžet Srbije biti usklađen oko ovog akcionog plana i sl. onda se vidi dubioza u kojoj se nalazimo.
(Predsedavajući: Vreme.)
Mi smo potpuno ubeđeni da Vlada neće moći da ispuni sve obaveze, a nažalost, ceh će platiti građani. Onda i ne čudi kada se vidi da Vlada sve više poseže za političkim merama. Zašto predsednik Vlade Republike Srbije predlaže penzionerima da se odreknu svojih penzija, da bi se taj novac upotrebio u druge svrhe. Novca neće biti, a ono malo što ostane Vlada očigledno želi da usmeri u druge svrhe, jer penzioneri sada nisu bitni kao što su bili bitni 2000. godine kada su tražili od njih, da deca i unuci glasaju za njih. Hvala.
 Poštovano predsedništvo, kolege i koleginice poslanici, SPS smatra da Predlog zakona o kome danas raspravljamo nije dobar zakon, da je reč o jednom lošem zakonu, o jednom po sadržaju restriktivnom zakonu, koji će po posledicama biti poguban po nezaposlena lica. Ovaj zakon će, ako bude usvojen i primenjen, izazvati brojne negativne posledice po jednu ogromnu armiju ljudi koja će ostati bez posla, a posle toga će izazvati i brojne negativne posledice po stanje u društvu.
Predlog zakona o kome danas raspravljamo sadrži različita organizaciona rešenja koja objektivno nisu bila potrebna. On ima odredbe koje su par edžcellence demagoške, ima odredbe koje su neprecizne, koje su voluntarističke, koje daju osnovu za različita tumačenja po pravilu na štetu nezaposlenih.
Ovaj zakon se zove Predlog zakona o pravima nezaposlenih lica i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, a jedina veza sa zapošljavanjem postoji u naslovu ovog zakona. Zakon bi suštinski trebalo da se zove "zakon o smanjenju prava nezaposlenih lica". Reformski zakon svakako nije, ne štiti prava nezaposlenih, naprotiv, ali to će se videti kasnije kada budemo prokomentarisali sadržaj.
Mislim da je ovo jedan od retkih zakona o kojem smo raspravljali u protekle dve i po godine, a da je od strane predlagača bilo izrečeno toliko hvalospeva. Doduše, ministar Đelić je kada je bio Zakon o ekstraprofitu pričao o tom zakonu kao o svetskom čudu, a sada posle godinu dana vidimo ne samo da nije dao očekivane efekte, nego je bio krajnje politički i jednostrano orijentisan. Sudbina ovog zakona će sigurno biti negativna.
Šta zaposleni misle o sličnim, tzv. reformskim zakonima vidi se ovih dana na ulicama, a kada se sazna kakvo smanjenje prava ovaj zakon nosi nezaposlenim licima možemo i predvideti reakciju ljudi koji će ovih dana ostati bez posla. Zašto kažem ovih dana ostati bez posla? Mislim da kontekst primene ovog zakona moramo sagledati i u okviru stanja u privredi Srbije, a stanje u privredi Srbije je jako teško.
Naime, politika Vlade Republike Srbije u protekle dve i po godine u oblasti privrede praktično ne postoji. Postoji jedno stihijno delovanje zakona tržišta, a posledice toga su katastrofalne i ogledaju se na svakom polju. Postoji konstantan pad proizvodnje i to već više meseci, a sada već možemo reći i dve godine. Taj pad proizvodnje je naravno statistički vrlo dokaziv i ne treba uzimati sve one podatke koji se koriste od strane različitih institucija, koje se bave ovom problematikom. Pad industrijske proizvodnje će dovesti do daljeg pada i onako redukovane stope rasta u zemlji.
Objektivno, ono malo ljudi što radi i prima skromne lične dohotke, njihova kupovna moć je jako slaba. Životni standard pada i ne vidi se uopšte da će stanje u privredi zemlje biti dobro. Od obećanih donacija nema ništa, privatizacija ne ide na način na koji je to bilo obećano. Spoljnotrgovinski deficit je sve veći i veći, a iznos sve manji i manji! Znači, sve ono što je bilo zacrtano kao neka stopa ekonomskog rasta, kao uslov razvoja društva nije dalo očekivane rezultate.
Zašto je ovo bitno? Ovaj zakon će biti primenjen na jednu ogromnu armiju nezaposlenih lica. Prema zvanično objavljenim podacima u Srbiji je krajem maja radilo 1.759.837 ljudi, a nezaposlenih je već bilo oko milion. Najtragičnije po našu zemlju je to što se broj zaposlenih i nezaposlenih skoro izjednačuje. Ministar Milosavljević je juče dao jednu izjavu da u odnosu na broj ljudi koji rade 84% je primilo lični dohodak za mesec maj, 16% nije, a tih 16% je 282.000 ljudi koji nisu primili lični dohodak za maj. Kada se uzme ovaj milion nezaposlenih i očekivani broj ljudi koji će ostati bez posla, a prema različitim procenama čak ljudi iz Ministarstva, kreće se od 400.000 do 700.000, videćemo, pošto je u pitanju jedna ogromna armija ljudi i sada dolazimo do primene ovog zakona, i šta će biti jedna praktična posledica ovog zakona. Ovaj zakon će praktično dovesti do toga da će se fiktivno smanjiti broj lica na tržištu rada, ali ne zbog povećanog zapošljavanja, već zbog jednog prostog skidanja sa evidencije nezaposlenih.
Pri tome veliki broj nezaposlenih lica ostaće bez novčane nadoknade kao jedinog izvora prihoda u porodici. Promene Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, koje su usledile od 2000. godine, pa naovamo, permanentno donose smanjivanje prava nezaposlenih lica. Moram podsetiti da su prve promene zakona izvršene 2001. godine i tada su ukinuta mnoga prava nezaposlenih lica, kako za visinu naknade tako i za dužinu vremena za koje se ta naknada isplaćuje. Sadašnjim Predlogom zakona ova tendencija se nastavlja. Pri tome se vodi restriktivna evidencija nezaposlenih tako da se obezbeđuje stalno smanjenje broja lica koja se vode na evidenciji, a koja ostvaruju određena prava i predviđaju se sve manje i manje naknade za sve kraće vreme.
U uslovima kada naša privreda slabo radi, a pomenuo sam dosta elemenata: kada se smanjuju proizvodnja i promet, kada se vrši vlasnička transformacija preduzeća koja sa sobom nosi stalno iskazivanje viškova zaposlenih, kada se u firmama uvode stečajevi i po tom osnovu povećava broj nezaposlenih lica, evidencija lica koja traže zaposlenje i po tom osnovu očekuju socijalnu zaštitu je sve osetljivije pitanje. Ovaj zakon vidi da će to biti sve bolnije pitanje i po nezaposlene i po društvo, a odgovora nema.
Rigoroznijim uslovima u vođenju evidencije ostvaruje se cilj ovog zakona da se broj registrovanih lica smanji i tako prikrije stvarno stanje u oblasti zaposlenosti, a time država oslobodi obaveza bez obzira na položaj ljudi koji su bez posla i njihovih porodica. Uz to, navodno, u cilju ukidanja sive ekonomije, zaposleni se na ponižavajući način dovode u pasivnu situaciju da se na njima svakodnevno vrši kontrola da li nešto rade dodatno ili pasivno sede kod kuće kraj telefona u očekivanju poziva Nacionalne službe za zpošljavanje. Na taj način im se onemogućava da suštinski prežive.
Pri tome je važno uočiti da stope izdvajanja svih zaposlenih i države u Fond za zapošljavanje nije smanjivan, niti je sada prisutan takav predlog. To suštinski znači da svim zaposlenim svakog meseca i dalje se uzima određeni procenat za slučaj materijalnog obezbeđenja kod nezaposlenosti, ali kada bi došli u takvu situaciju trajanje obezbeđenja bilo bi kratko i sa malom osnovicom u odnosu na prosečnu zaradu.
U ovakvim uslovima, koji postoje, nameće se utisak da država smanjuje prava, smanjuje naknadu i dužinu zaštite, a pri tome stvara bolje ekonomske uslove za rad i za zapošljavanje. Znači, nije cilj zaštita građana za vreme privremene nezaposlenosti, nego da se prisilno administratiranjem brzo skinu sa evidencije bez obzira na njihovu sudbinu. Jedini mogući izlaz je prisiljavanje svih, a naročito nezaposlenih preko 50 godina, bez obzira na znanje, iskustvo i stručnu spremu, na javne radove koje će država, teritorijalna autonomija ili lokalna samouprava raspisati.
Razlika koja se jasno uočava u koncepciji predloženog teksta zakona i prethodnog Zakona je u organizaciji i u uređenosti poslova u vezi sa traženjem posla. U starom Zakonu poslove vezane za zapošljavanje radila je državna služba kao dobro organizovana i uređena mreža tržišta rada, povezana čvrsto sa Vladom, pri čemu Vlada, vodeći ukupnu ekonomsku i socijalnu politiku, utvrđuje stepen doprinosa za zaposlene i poslodvace. U sadašnjem Predlogu zakona u prvom delu, i to oko 100 članova, preterano se raščlanjuje i na nov način predstavlja posao dajući ga Nacionalnoj službi, ali i privatnim agencijama za zapošljavanje.
Uvođenje privatizacije u ovaj osetljiv posao i u ovo vreme tranzicije, koje doživljavamo, može dovesti do pristrasnosti prijavljivanja za traženje posla na obe strane, do poskupljenja obavljanja samih uslova, čime ostaje manje sredstava za naknadu.
Pošto je isteklo vreme i ovo sam govorio kao šef poslaničke grupe i u ime poslaničke grupe, predložili smo jedan veliki broj amandmana i kroz te amandmane pokazaćemo svu pogubnost i loša rešenja ovog zakona.
Kada smo već kod amandmana moram u ime poslaničke grupe SPS da kažem jednu stvar, koja je bila predmet zabune na matičnom Odboru i koju je pomenuo kolega koji je danas u ime Odbora govorio. Naime, poslanici Socijalističke partije Srbije su u novembru mesecu prošle godine i u februaru, a i sada podneli određen broj amandmana. Nažalost, videli smo pre neki dan da su naše bivše kolege, isključeni članovi Socijalističke partije Srbije, potpisali te naše amandmane kao svoje. To je jedna sramota, profesionalna i lična. Malo je što su nam ukradeni mandati, nego nam se sada kradu i amandmani.
Ja moram...
(Predsedavajuća: 11 minuta. Molim narodne poslanike bez komentara. Vas molim da poštujete vreme.)
... to da kažem jer smo imali jednu situaciju... moglo bi se i razumeti da dvojica od tih poslanika, koji su u međuvremenu prešli u tu fantomsku poslaničku grupu, da oni potpišu te amandmane jer su bili poslanici i u februaru, mi imamo dokaze, ali za ostale stvarno je sramota i pokazuje nivo morala koji postoji kod tih ljudi.
Poštovane kolege narodni poslanici, izašao sam da u ime poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije podržim amandman našeg kolege Radojka Petrića, koji je predložio brisanje člana 14. ovog zakona. Nažalost, ovaj član 14. pokazuje suštinu zakona, kakav zakon, takva i rešenja. Ovaj zakon predstavlja konglomerat tih rešenja, nema sličnih u svetu ili su retko primenjena, ili ako su primenjena, ona su i povučena. Nije moguće razumeti sadržaj ovog člana kada kaže - ako nije moguće obezbediti prisustvo svedoka ili oštećenog. Prisustvo svedoka ili oštećenog se mora obezbediti da bi bilo koji proces imao karakteristike normalnog sudskog procesa i bio validan.
Ne razumemo kako je moguće obezbediti u nekoj drugoj zemlji, u nekoj drugoj sredini ili možda čak u istoj zemlji, ali u nekom drugom studiju, da se putem konferencijske veze on uključi na pretres, a ne može se omogućiti njegovo fizičko prisustvo na samom suđenju.
Čuli smo od našeg kolege, u međuvremenu, da je čak i čuveni, po zlu poznati, Haški sud odustao od ovakvih rešenja koja propisuje naš zakon. Mi smo sve više u ubeđenju da je ovaj zakon pravilo više ljudi i svako je ubacivao ono što mu odgovara, ali suštinski i ovo rešenje pokazuje da je reč o par ekselansu, jednom čisto političkom zakonu, kome nije bitna suština, kome je bitno da bude donesen reda radi. Naravno, on će imati negativne posledice po nas, ali je suština da se sutra kaže - evo i mi smo doneli zakon.
Mislimo da ovo rešenje, da se saslušanje svedoka ili oštećenog može održavati putem konferencijske veze, nije primereno ni pravnom sistemu, a ne može ni suštinski potvrditi one reči kada se govori o pravednom suđenju. Iz svih ovih razloga naš kolega Petrić je i predložio da se ovaj član zakona briše, zato što mislimo da ovo rešenje ne samo da ne valja, nego nema ni sličnog u svetu, a stalno se pozivamo na iskustva drugih. Međutim, ta iskustva drugih, kada su negativna po nas, ne primenjujemo. Evo jednog koje bi se moglo primeniti i u tom smislu trebalo bi prihvatiti amandman kolege Radojka Petrića.
Kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS je predložila brisanje ovog člana, zato što on po svom sadržaju pokazuje ono što jeste jedna od karakteristika ovog zakona. To je namera izvršne vlasti, u ovom slučaju Vlade Republike Srbije, da direktno ili preko Ministarstva za pravosuđe potčini pravosuđe sebi. Naime, u ovom članu u stavu 1. i 2. imamo predloženo rešenje da plate zaposlenih u tužilaštvu za ratne zločine mogu biti tri puta veće od normalnih plata u tužilaštvu, i da ovo pitanje uređuje Vlada Republike Srbije. To pokazuje da će izvršna vlast direktno opredeljivati rad tužilaštva. Očigledno će ovde biti primenjena jedna mera da koliko tužilac i tužilaštvo budu radili, toliko će biti nagrađeni.
Nema nijednog logičnog razloga da se pokrene posebno tužilaštvo za ratne zločine, već imamo jednog glavnog tužioca, imamo tužioca za pitanje organizovanog kriminala. Sada dobijamo trećeg velikog
javnog tužioca, i ovo rešenje praktično nije dosledno. Logično bi bilo, ako je već Vlada kao predlagač ovog zakona želela da nagradi ili da vrednuje taj rad i da kaže da će plata biti tri puta veća. Zašto formulacija da može biti veća do trostrukog iznosa. To znači da će direktno od broja pokrenutih krivičnih prijava zavisiti i visina plate. Prema učinku će biti vrednovano, a taj učinak opet će ocenjivati sama Vlada i u meri svog zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva će davati plate.
Ovo rešenje, predloženo u zakonu, govori da će tužilaštvo, kao i druge organizacione celine predviđene zakonom biti pod direktnom kontrolom Vlade, da će Vlada meriti njihov učinak. Još ostaje samo da Vlada umesto tužioca odluči protiv koga će biti podignute određene krivične prijave, odnosno ko će biti optužen za ratne zločine, pa bi se onda ceo krug oko ove priče o zakonu o ratnim zločinima i zatvorio.
Ovaj član i ovakvo rešenje implicira i na čuveni Haški sud, odnosno Karlu del Ponte, koja stalno izvlači nove optužnice iz svoje tašne. Do juče je bilo da niko neće biti optužen sa prostora Srbije i Crne Gore, pa je onda pomenuto još 17-18 optužnica. A najnovija izjava Karle del Ponte kaže da će do zatvaranja suda još 30 optužnica biti podignuto. Doduše, ona ne pominje eksplicitno Srbiju i Crnu Goru, ali nije teško zaključiti na osnovu dosadašnjeg iskustva da ćemo se i mi naći u tom bubnju. Mislimo da je loše ovo rešenje, pogotovo iz razloga što će objektivno značiti probijanje budžeta, predviđenih sredstava.
Naime, ovaj zakon prate i određena finansijska sredstva. Rečeno je da treba iz budžeta Republike Srbije odvojiti 252 miliona dinara, ali za potrebe tužilaštva oko 50 miliona dinara. Ta sredstva nisu utvrđena u budžetu i da je korektnog i zakonitog rada Vlade Republike Srbije ovo bi pitanje trebalo rešiti prvo u budžetu, pa tek onda zakonom, ali pošto smo navikli od Vlade da radi sve i svašta, da ne poštuje ni ono
što sama govori, ovo neće biti izuzetak.
U svakom slučaju, mislimo da ovakvo rešenje nije primereno, da će direktno tužilaštvo podrediti izvršnoj vlasti, a ostala organizaciona rešenja koja su ovde svesti na meru kontrole Vlade, u zavisnosti kako Vlada bude cenila da oni rade, oni će biti nagrađeni. Mislimo da ovo rešenje nije dobro i zato je u ime poslaničke grupe kolega Branko i predložio da se ovaj član briše.
Hvala. Poštovane kolege i koleginice, predložili smo brisanje ovog člana zakona iz dva razloga. Najpre, smatramo da jednostavno nije bilo ni potrebe ni mesta u zakonu za ovakva organizaciona rešenja predviđena ovim zakonom. Smatrali smo da nije trebalo formirati ni tužilaštvo za ratne zločine, ni službu za otkrivanje ratnih zločina, niti ovo posebno veće, niti posebnu pritvorsku jedinicu, iz prostog razloga što postojeći Krivični zakon sadrži sva ona dela koja podrazumevaju ratne zločine, ono što se smatra ratnim zločinima. Bilo je logično da se postojeće odredbe Krivičnog zakona primenjuju i da u postojećem pravnom sistemu pravosudni organi rade svoj posao.
Ako je to tako, a jeste, onda logično nije bilo potrebe ni za donošenje ovog zakona i za osnivanje posebnih organizacionih jedinica, a samim tim nisu potrebna ni ova sredstva. Kolege Jovan Todorović i Joca Arsić pokazali su, obrazlažući član 19. i 20, zašto nisu potrebna ova organizaciona rešenja. Naime, za službu za istraživanje ratnih zločina, za njen rad odvaja se 202 miliona dinara, kao da postojeći državni organi i MUP ne rade ništa, kao da u MUP-u nema posebnih jedinica koje se bave ovim poslom ili onih kojima je to posao, nego se sada formira posebna služba za otkrivanje ratnih zločina.
Možda još bolje suštinu ovog zakona pokazuje i član 21, koji se nalazi u prelaznim i završnim odredbama i koji govori da sudski procesi koji su kod nas započeti treba da se završe. Mi imamo nekoliko započetih sudskih procesa i u Šapcu i u Prokuplju. To govori da sudovi ove zemlje vode sudske postupke protiv onih koji su optuženi da su činili ratne zločine, a ako vode sudske postupke logično je da nije bilo potrebe da se formiraju posebne organizacione jedinice i da se za njih izdvajaju posebni novci. Uostalom, taj budžet Republike Srbije nije vreća bez dna gde svako može zavlačiti ruku i uzimati koliko mu treba kako bi zadovoljio svoje političke ambicije ili da bi DOS zadovoljio svoje političke ciljeve.
Mi na ovom primeru pokazujemo da nemamo štedljivu, racionalnu, i ne znam kako bih formulisao, vladu, a kako voli da kaže gospodin Đelić. Naprotiv, vidi se da imamo jednu vladu koja je podlegla apsolutno političkim potrebama. Radi zadovoljenja svojih političkih interesa i popravljanja jako slabog rejtinga među građanima Srbije, spremna je da poseže u budžet.
Logično bi bilo da se ovaj zakon donosi nakon što se izmeni Zakon o budžetu. Ova stavka nije predviđena u Zakonu o budžetu Republike Srbije, a čuli smo ranije da ništa što nije predviđeno neće se moći uzimati itd. Stalno se uzimaju dodatna sredstva. Pre neki dan 700 miliona dinara je dato javnom servisu RTS iz budžeta, iako nije bilo reči, a opet jedna mala grupa ljudi pod uticajem DOS-a odlučuje šta je javni interes. Imamo jednu paradoksalnu situaciju da se, recimo, ove sednice Skupštine ne prenose, a gde ćete veći javni interes, nego da se sednice najvišeg zakonodavnog tela u državi prenose. I to pokazuje kakav je odnos Vlade u odnosu na proklamovane ciljeve.
Čuli smo od ministra pravde i da će ovim zakonom biti obuhvaćeni oni počinioci ratnih zločina koji su zločine počinili na prostoru Kosova i Metohije, a reč je o Albancima. Moram reći, nažalost, to je jedna suva demagogija, iz prostog razloga što su upravo ti Albanci, ili neki od njih koji su bili optuženi da su činili ratne zločine, koji su bili zatvoreni i protiv kojih je Vojni sud pokrenuo postupke za počinjene ratne zločine, početkom 2001. godine, iz političkih razloga, donošenjem Zakona o amnestiji u Skupštini SRJ, pušteni; zbog političkog nazovi tada cilja pušteni su, a sada se drže predavanja da će oni biti predmet suda.
Ovo sve govorim iz prostog razloga što u budžetu za ova sredstva nema mesta. U budžetu ova sredstva nisu predviđena i budžet neće moći biti ispunjen, a vreme ističe. Još jednu rečenicu. Stanje u privredi Srbije je užasno. Juče smo čuli ministra trgovine da u maju 250 hiljada ljudi nije primilo lični dohodak. Ako nema privrede, ako građani ne primaju lični dohodak, ako su penzije smanjene, logično da neće biti budžeta i neće biti ni sredstava. Pored toga, donosi se jedan zakon kome nije bilo mesta, jer pravosudni organi postoje i mogli su da rade ovaj posao. Iz tih razloga mi smo predložili da se ovaj član zakona briše. Hvala.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, potpredsedniče Vlade Republike Srbije, Socijalistička partija Srbije smatra da Predlog zakona o akcionom planu harmonizacije ekonomskih sistema država članica državne zajednice Srbija i Crna Gora radi sprečavanja i uklanjanja prepreka slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i kapitala nema sadržaj i značaj koji mu predlagač, Vlada Republike Srbije, pripisuje. On u stvari predstavlja jedan popis, konstataciju činjeničnog stanja nepostojanja zajedničke države Srbije i Crne Gore i prisustvo brojnih razlika.
Predlog zakona o akcionom planu potvrđuje da je napravljen u duhu "Beogradskog sporazuma", koga se sada i jedan od potpisnika, prof. Labus, odriče i naravno na osnovu Ustavne povelje i predstavlja samo naličje dva loša dokumenta, od kojih se nije moglo, a u štampi čitamo ni želelo napraviti ništa bolje. Iako se poziva na član 11. stav 2. Ustavne povelje, kao razlog za donošenje zakona po hitnom postupku, Akcioni plan nije ispunio zahteve iz III dela Povelje, koji se odnose na principe tržišne ekonomije, a posebno iz člana 13, koji se tiče slobode kretanja i glasi: "U Srbiji i Crnoj Gori slobodno je kretanje ljudi, robe, usluga i kapitala. Zabranjeno je sprečavanje slobodnog protoka ljudi, robe usluga i kapitala između države Srbije i Crne Gore".
Da slobode kretanja nema najbolje potvrđuje i sam sadržaj Akcionog plana, ali i dešavanja na granici Srbije i Crne Gore u Brodarevu i na Mehovom kršu i mere koje organi Srbije i Crne Gore tu primenjuju. Predstavnici DOS-a, predstavnici Vlade Republike Srbije, koji su sa predstavnicima Vlade Crne Gore vodili pregovore već više od godinu dana nisu imali snage ni sposobnosti da sa političkim istomišljenicima iz Crne Gore nađu rešenja o interesu zajedničke države.
Inventar postojećeg stanja i prisutnih razlika nije korak napred i ne može se tako ni kvalifikovati. Akcioni plan nije uspeo da nadiđe loša rešenja iz Ustavne povelje. Nema i dalje jedinstvenog tržišta, jedinstvenog ekonomskog sistema, i dalje postoje dve valute, dinar u Srbiji, evro u Crnoj Gori, imamo i dalje dva bankarska sistema, dve centralne banke, dve carine, dve carinske linije, dva carinska postupka, dve uprave itd.
Kakva država, takva i rešenja. Kao što državna zajednica Srbija i Crna Gora nema parnjaka u svetu, državu sličnu sebi, tako su i rešenja u Akcionom planu sama po sebi posebna, da kažem nema sličnih.
Potpredsednik Vlade je malopre pomenuo da su rešenja u Akcionom planu neuobičajena. To je tačno. Sličnih ili istovetnih rešenja stvarno nema u svetu, kao što nema ni države kao što je Srbija i Crna Gora. Da od usaglašavanja ekonomskih sistema država članica u ovom dokumentu nema ništa potvrdili su i predstavnici obe vlade, predstavnici Vlade Srbije kažu da je Akcioni plan potpuno usaglašen sa potrebama Srbije, predstavnici Vlade Crne Gore kažu da je Akcioni plan potpuno usaglašen sa potrebama Crne Gore, ali ni jedni ni drugi ne govore o stepenu usaglašenosti ekonomskih sistema Srbije i Crne Gore, kao takozvane zajedničke države, ne govore jer toga nema, već se to planira za neku budućnost, to čisto političko rešenje. Kad ne možete nešto da rešite, ili ne želite, onda ostavite pa će se rešiti.
Akcioni plan harmonizacije ekonomskih sistema država članica takozvane države Srbija i Crna Gora sadrži odredbe o slobodnom protoku ljudi, robe, usluga i kapitala, sadrži postavljene ciljeve, ostvarene mere, kao i planirane mere harmonizacije. Te planirane mere u stvari pokazuju i potvrđuju da Akcioni plan predstavlja presek činjeničnog stanja, prisutnih razlika, nerešenih pitanja, zatvorenosti dveju država, nespremnosti političkih elita u Srbiji i Crnoj Gori za izgradnju jedne zajedničke države.
Mnoge mere harmonizacije planirane su za primenu do 31. decembra 2004. godine. Primena nekih usaglašenih carinskih stopa za pojedine carinske pozicije predviđena je posle 18, odnosno 24 meseca od stupanja na snagu Akcionog plana, što objektivno postavlja pitanje - da li će uopšte biti primenjene, odnosno šta će biti sa državnom zajednicom Srbija i Crna Gora.
Moramo se otvoreno zapitati da li su ovakva rešenja usaglašena da ne bi bila usvojena. To je dug period. Ustavna povelja je usvojena početkom februara 2003. godine, članom 20. stav 4. predviđeno je da se posle dve godine poslanici Skupštine Crne Gore biraju na neposrednim izborima. Izbora će biti, želeli vi to ili ne. Politička scena će se promeniti, Srbije svakako, što potvrđuju i rezultati ovih lokalnih izbora, a pogotovo rezultati SPS-a, sa 19,48... znate vi dobro.
Iskreno se nadam da će do izbora doći u Crnoj Gori i da će onda drugi politički činioci naći odgovore na pitanja na koja DOS i DPS Mila Đukanovića nisu uspeli. Može se desiti da se primena nekih mera dalje odloži do primene člana 60. stav 1. i 2. Ustavne povelje, koji predviđa referendum država članica za istupanje iz državne zajednice. Ako se to desi, a sva je prilika da hoće, onda padaju u vodu sve priče o usaglašenim stavovima i zajedničkim ciljevima i zajedničkoj budućnosti.
Na to implicira i dogovor dveju delegacija koji su, kako čujemo, podržali predstavnici Evropske unije, da za 56 strateških poljoprivrednih proizvoda u narednih pet godina, tri plus dve, važe različite carinske stope za Srbiju i Crnu Goru. To opet suštinski znači da od Evropske unije u narednih pet godina nema ništa, da nisu bile utemeljene izjave ni predsednika Vlade Srbije, gospodina Živkovića, ni predsednika državne zajednice Srbija i Crna Gora, gospodina Maravića, o prijemu Srbije i Crne Gore u Evropsku uniju do 2007. godine.
Očigledno je da će proces asocijacije i stabilizacije sa Evropskom unijom trajati više godina, a da će u međuvremenu nastale političke i državne promene posle izbora ili održanog referenduma dodatno uticati na tempo prijema Srbije i Crne Gore, zajedno ili pojedinačno, u članstvo Evropske unije. Očigledno je da je prvobitno rešenje zbog nezadovoljstva Krisa Patena, komesara Evropske unije za spoljne poslove, sadržajem Akcionog plana za harmonizaciju ekonomskih sistema i želje da se on poboljša zamenjeno daleko pragmatičnijim, a za nas gorim rešenjem.
Samo se vi harmonizujte, a u međuvremenu će biti izbora i referendum, pa ćemo videti šta će posle biti. Ovakvim rešenjem za 56 poljoprivrednih proizvoda Evropska unija je izašla u susret i zahtevu Mila Đukanovića, koji se izjasnio da bi drugačije rešenje dovelo do pada Vlade Crne Gore, jer bi građani, prema njegovim rečima, bili izloženi velikim neopravdanim troškovima. Suštinski, Evropska unija nas je ostavila same sebi, tamo gde smo bili, podeljene i politički posvađane, jer da tako nije, tražila bi rešenja u interesu zajedničke države.
Kada je reč o primeni novih carinskih stopa i novih carinskih tarifa koje treba da se usaglase do kraja ove godine, ukazao bih na nekoliko loših efekata koje će ta primena izazvati u privredi Srbije i logično, imati posledice na građane.
Prvo, snižavanjem carinskih stopa naša ionako loša privreda u konkurenciji stranih roba, sa visokom cenom, biće gotovo uništena. Privredu gotovo da nemamo, a posle ovoga je sigurno neće ni biti.
Drugo, negativni efekti će se sigurno odraziti na spoljno-trgovinski bilans. Još lakše i elegantnije u postojećoj monetarnoj politici i spoljno-trgovinskom režimu uvoz će biti sve veći i veći, a izvoz sve manji i manji. Spoljno-trgovinski deficit iznosi preko četiri milijarde dolara, izvoza gotovo neće ni biti, a samim tim će i naše sposobnosti za otplatu anuiteta i kamata stranim poveriocima sigurno biti dovedene u pitanje, nećemo ih moći ispuniti. Ove godine treba da platimo 488 miliona, a obaveza se stalno povećava, pa 2007. godine naša obaveza će iznositi 1.354 milijarde dolara, a naravno svake naredne godine sve više i više. Ova privreda to sigurno ne može ispuniti.
Treće, zbog sniženih carinskih stopa imaćemo značajno smanjenje prihoda po osnovu carine, a time i prihoda republičkog budžeta. Budžet ionako ima mnogo problema, gotovo se ne puni, privredna aktivnost opada, projektovana stopa rasta neće biti ostvarena, očekivane strane investicije su izostale, prihoda od privatizacije nema, donacija nema, a iz budžeta se uzima i troši novac za druge svrhe.
Pošto su istekli prvih 10 minuta, ostaviću za kasnije, a moram reći još jedanput naš stav. Stav SPS-a je da iz svih napred pobrojanih razloga SPS neće podržati Predlog zakona o akcionom planu harmonizacije ekonomskih sistema država članica državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, SPS neće glasati za ovaj zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku protiv učinilaca ratnih zločina iz nekoliko razloga, a pre svega zbog toga što smatramo da je ovaj zakon apsolutno političkog karaktera, da za Vladu ima marketinški značaj, da je napravljen zbog međunarodne zajednice i da kroz rešenja koja nudi predstavlja jednu supremaciju, izvršne vlasti nad pravosuđem.
Jako je loše po Srbiju i pravosuđe, državu, da se zakon pravi ne u saradnji nego očigledno uz diktat međunarodne zajednice i takav odnos je sigurno uslovio i rešenja koja su sadržana u ovom zakonu.
To s druge strane pokazuje da naša Vlada nema samostalnost, a i ukazuje na prave motive donošenja ovog zakona.
Razlozi za donošenje ovakvog zakona su politički i predstavljaju potrebu da se kroz neke odvojene, separatne pravne institute obezbedi veći uticaj izvršne vlasti na pravosuđe, tužilaštvo i sudove. Sve ovo što se predlaže kao rešenje u ovom zakonu o postupcima za ratne zločine moglo se izvršiti kroz normalne izmene postojećih zakona. Ovaj se zakon donosi i da bi se obezbedio veći uticaj izvršne vlasti, konkretno Ministarstva pravde, na neka organizaciona i druga rešenja koja se ostvaruju u okviru ovako postavljenih državnih organa, dakle, sudova i tužilaštava.
Tužilaštvo se ovim zakonom dalje razgrađuje. Sada u praksi imamo tri tužioca, pored glavnog tužioca imamo i tužioca za organizovani kriminal i imamo tužioca za ratne zločine. Uvodi se i specijalna kontrola Ministarstva pravde, kroz davanje saglasnosti na unutrašnja normativna akta tih organa, koji su vezani za unutrašnju organizaciju. Naime, u članu 6. i članu 11. ovog predloga zakona traži se saglasnost Ministarstva pravde u pogledu unutrašnje organizacije i unutrašnjih odnosa.
Dozvolite, član 6. kaže: "Tužilac za ratne zločine donosi akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u tužilaštvu za ratne zločine, uz saglasnost ministra nadležnog za pravosuđe."
Član 11. kaže: " U Okružnom sudu u Beogradu obrazuje se posebno odeljenje za obavljanje administrativno - tehničkih poslova, poslova vezanih za zaštitu svedoka i oštećenih i obezbeđenje uslova za primenu procesnih odredaba ovog zakona. Rad posebnog odeljenja uređuje se aktom koji donosi predsednik Okružnog suda u Beogradu, uz saglasnost ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa". Ministarstvo pravde ovim se praktično postavlja kao neko ko je nadležan i za jedno i za drugo, što je apsolutno suprotno principima podele vlasti, kako je to i postavljeno u važećem Ustavu Republike Srbije.
Postupanje za ratne zločine se izuzima iz nadležnosti redovnih sudskih organa i tužilaštava i prenosi se na specijalne organe. Zakon propisuje šta se smatra ratnim zločinom. Sa stanovišta suvereniteta jedne zemlje to je nedopustivo. Član 2. je propisao da se ovim zakonom obezbeđuje primena Glave DžVI Krivičnog zakona koja govori o krivičnim delima protiv čovečnosti i međunarodnog prava. U toj Glavi DžVI Osnovnog krivičnog zakona pobrojano je ravno 19 krivičnih dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava: od genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnih zločina protiv ranjenika i bolesnika i, da ne čitam dalje, do međunarodnog terorizma, ugrožavanja lica pod međunarodnom zaštitom i uzimanja talaca.
Član 3. ovog zakona govori da se to odnosi samo na dela izvršena na području bivše SFRJ. Šta to znači? To znači da se jedna zemlja koja je bila žrtva agresije NATO-a odriče da sudi za ratne zločine učinjene od strane čelnika NATO-a prema narodu ove zemlje i ovoj državi. To ne bi uradila nijedna suverena zemlja koja drži do svog ugleda. Doduše, možemo razumeti ali ne prihvatiti ovo ponašanje ako se uzme u obzir zahtev SAD da se njihovi građani - vojnici izuzmu iz nadležnosti međunarodnog suda u Rimu, novoosnovanog, i njihov zahtev da naša zemlja potpiše jedan ugovor kojim neće izručivati državljane te zemlje stalnom krivičnom sudu.
Ovim se čini i negativan korak dalje, da se zemlja odriče prava da sudi tim ljudima, na jedan, doduše, skriven način. Kako to da naši sudovi sada mogu da sude ono što nisu mogli pre nekog vremena? Kako to da su naši sudovi sada sposobni, pravosuđe takođe, nema više govora o suprematiji međunarodnog prava i suda u Hagu?
Potpuno smo ubeđeni da ovaj zakon predstavlja i jedan izraz dogovora ovog tzv. Haškog suda i naših vlasti da se sada kada je prestalo interesovanje Haškog suda za one ljude koji su optuženi za ratne zločine u našoj zemlji time kao daje domaćim sudovima pravo da sude, posle izručenja, odnosno kidnapovanja Slobodana Miloševića, posle hvatanja Šljivančanina, izručenja Simatovića i Stanišića i drugih koji su bili interesantni za Haški sud, sada više tog interesovanja nema, e sada kao domaće pravosuđe može da sudi ljudima koji su optuženi.
Naravno, mi smo svedoci da to neće biti kraj. Postoji još jedno 17-18 optužnica koje će sigurno biti realizovane, o njima se priča, one će sigurno biti predmet rada Haškog suda i verovatno će se naći neka pravna forma da se i taj posao završi. Ovu moju tezu potvrđuje i član 21. Predloga zakona gde stoji da oni procesi koji su za početi treba i da se završe, znači procesi koji su započeti i u Šapcu i u Prokuplju treba da se završe i naravno Hag će da završi svoje, a posle ćemo da vidimo kako kome bude odgovaralo.
Ovo pokazuje i nešto drugo - da je naša zemlja u prethodno vreme vodila procese protiv učinilaca ratnih zločina. Manje se zna, gotovo se i ne govori, da je Vojni sud imao preko 120 pokrenutih procesa prema onim ljudima koji su počinili ratne zločine, bili su optuženi, ali je suština cele priče naravno politička. Nisu bili optuženi oni za koje je međunarodna zajednica želela da budu optuženi, očigledno samo u našoj zemlji je bio primenjen princip komandne odgovornosti.
Naravno, ovaj zakon pokazuje da smo mi, SPS, bili potpuno u pravu kada smo govorili da je domaće pravosuđe moglo da sudi onim ljudima koji su optuženi da su počinili ratne zločine.
Mislimo da je ovaj zakon loš, da u sebi ima mnogo marketinga, jer nekad nudi i neka rešenja koja se proglašavaju velikim delom a u stvari su vrlo malog značaja. Takva su i organizaciona pitanja, kojima se daje jako velik značaj, a ona to nisu. Pitanje organizacije Okružnog suda i drugde, pitanje formiranja posebnog dela u Okružnom sudu je organizaciono pitanje i stvarno nije bilo razloga da bude predmet suda. Na kraju krajeva, i ranije su se primenjivala posebna rešenja i tu nije bilo nikakvih problema.
Zbog kratkoće vremena nisam u situaciji da konkretno i neke druge primedbe na ovaj zakon kažem, pa mi dozvolite da se koncentrišem samo na još dva pitanja.
Pominje se da će tužilaštvo za ratne zločine shodno primenjivati odredbe Zakona o javnom tužilaštvu. Međutim, kod ovakve formulacije je neophodno ukazati na jedan krajnje opasan pravni presedan, da se u ovako važnim pitanjima decidno ne primenjuju odredbe zakona, već je predviđena njihova shodna primena, što daje veliku slobodu ovom organu, pa i prostor za nezakonito postupanje. Ovakvo rešenje je predlagač ponudio verovatno iz želje da bi ovaj organ što više ličio na ad hok tužilaštvo.
U članu 5. je zadržana očigledna farsa i vidi se koliko je to ponuđeno za javnost. Naime, tamo se kaže: "Tužioca za ratne zločine bira Narodna skupština", s tim što to lice, kao i njegovi zamenici, treba da ispunjava određene uslove za izbor za okružnog tužioca: da poseduje visoki moralni ugled i nepristrasnost i značajno iskustvo u oblasti međunarodnog krivičnog prava i da ima znanje i iskustvo u oblasti međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava. Kada bi čovek gledao ovaj deo zakona, nevezano sa drugim, onda bi mogao reći da tužilac u našoj zemlji može da bude jedino Nataša Kandić, Sonja Biserko ili neko drugi iz nevladinih organizacija, koji se već dobro pročuo kao stručnjak za humanitarno pravo. Međutim, već sledeći stav pokazuje da je ovo primarno marketinškog karaktera, jer se kaže da će biti biran iz reda postojećeg tužilaštva.
(Predsedavajuća: Da li koristite i sledećih 10 minuta?)
Ne. Da završim ovaj prvi deo izlaganja - SPS nije za ovaj zakon zato što smatra da je primarno političkog karaktera, zato što nudi rešenja koja stvaraju osnov da izvršna vlast radi šta želi, zato što se moglo po postojećem zakonu suditi onima koji su optuženi za ratne zločine. Nije bilo nijednog razloga, do čistog marketinga i zahteva međunarodne zajednice da se ovaj zakon donese.
 Poštovane kolege narodni poslanici, mislim da događanja u proteklih pola sata potpuno jasno prikazuju stanje raspada u kom se nalazi, nažalost, država Srbija, a i ova skupština. Videli smo na delu, nažalost, primenu dvostrukih aršina, odnosno neprimenjivanje odredaba Poslovnika Narodne skupštine, iako je to, kao, Administrativni odbor tražio. Ovo pominjem iz razloga što smo imali situaciju da resorni ministar napusti Narodnu skupštinu i da uskrati narodnim poslanicima pravo na odgovor povodom ovog zakona, a govorim o prvom zakonu jer opet danas raspravljamo o tri zakona; a ko je predložio da se ova tri zakona, raspravlja po jednoj tački dnevnog reda, odnosno zajedno, nisam za to mogao čuti nijedan racionalan razlog, a voleo bih da predlagač to kaže, evo kolega Mitrović je tu.
Mislim da smo ostali uskraćeni za odgovor resornog ministra, zato što ono što je u ovom zakonu za suzbijanje organizovanog kriminala predloženo danas za ukidanje pokazuje objektivno u kom se stanju nalazi Vlada Republike Srbije. Vlada Republike Srbije je ovaj zakon donela 11. aprila. Sećate se koliko su narodni poslanici tih dana ovde, u Narodnoj skupštini Republike Srbije govorili da su odredbe koje se sada predlažu za ukidanje neustavne, suprotne ne samo Ustavu Republike Srbije, Povelji o građanskim i manjinskim pravima, nego i određenim međunarodnim konvencijama, praksi međunarodnog suda itd. Ostala je Vlada gluva na sve to. Tamo negde, u prelaznim i zaključnim odredbama, rečeno je da će posle 90 dana biti preispitana vrednost ovih odredaba.
Predlagač se u obrazloženju ovog zakona poziva na tih 90 dana. Znači, 90 dana je prošlo, 11. april, 11. maj, 11. jun i 11. jul. Bilo bi pošteno da je predlagač imao hrabrosti, kao što nije, pa da pred ovim parlamentom i pred poslanicima kaže šta je pravi razlog za ukidanje odredaba ovog zakona. Makar da kaže, ako se poziva na onih 90 dana i ispitivanje prakse, da nam kaže kao ministar šta se dešavalo, pa da nam da podatke, zakon je primenjivan takav je, i takav je, i takav je. Ovako ne samo da smo mi poslanici uskraćeni za to, već ni javnost o ovom neće biti obaveštena, što pokazuje objektivno jednu profesionalnu nekorektnost od strane ministra prema poslanicima.
Pravi razlog zašto je predloženo ukidanje ovih odredaba zakona o organizovanom kriminalu nalazi se u Odluci Ustavnog suda Srbije koja je doneta 5. juna, gde su stavljene van snage odredbe ovog zakona vezane za pritvor. Više puta su ne samo poslanici SPS-a, nego i poslanici drugih opozicionih stranaka jasno rekli da se ne može niko pritvoriti bez odluke suda.
Ustav Republike Srbije je tu jasan, član 16. kaže - lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično delo može, na osnovu odluke nadležnog suda, biti pritvoreno i zadržano u pritvoru, samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili bezbednosti ljudi. Sud sudi, samo sud, a po odredbama ovog zakona ljudi su mogli i bili su privođeni u pritvor bez odluke suda. Najpre, dva puta po 15 dana, pa onda dva puta po 30 dana.
Tu nije kraj ove priče. To je možda početak ove priče. Odluka Ustavnog suda je pokazala koliko u stvari Ustavni sud radi zajedno sa izvršnom vlasti. Ustavni sud je odabrao, da kažem, doneo odluku samo za ovo, ali zašto Ustavni sud nije napravio korak dalje. Ne može. Podređen je izvršnoj vlasti. Ova odluka to pokazuje, jer nije pritvor uveden ovim zakonom, nije. Pritvor je uveo v.d. predsednika Republike Srbije svojom naredbom o uvođenju vanrednog stanja.
U naredbi o uvođenju vanrednog stanja u članu 2. se kaže - lice koje ugrožava bezbednost drugih građana ili bezbednost Republike, MUP može prinudno dovesti i zadržati u službenim prostorijama do 30 dana. Tu je inaugurisano pravo države da bez suda privodi ljude. Ustavni sud Srbije nema hrabrost da tu odredbu oceni, odnosno tu naredbu ili kako se već zove, da je oceni neustavnom, jer se zna šta posle sledi.
Ustavni sud se usudio i doneo je rešenje. Kolege koje se u to daleko bolje razumeju od mene, rekli su mi da se rešenjem stvara uslov da ne može biti retroaktivnosti za one ljude koji su bili privedeni, ne mogu sada na osnovu ovog rešenja da traže svoja prava za sve ono što su pretrpeli, a utvrdilo se da nije bilo osnova za zatvaranje. Sada Ustavni sud mora da donese posebnu odluku, kako bi se stekao pravni osnov da oni mogu svoja prava ostvariti, odnosno izvršiti nadoknadu štete.
Mi danas raspravljamo o nečemu što je trebalo davno da bude predmet suda. Isto kao što je Ustavni sud uzeo sebi za pravo da tumači samo pojedine odredbe izbora narodnih poslanika i da da poslanicima mandat, zašto nije, kada su već toliki stručnjaci, a zna se da je to urađeno zbog DOS-a, što nisu ceo zakon proglasili neustavnim, a oni uzeli jedan član, dve tačke i dva stava, nije nego. Ako je ceo zakon neustavan, zna se, slede izbori, a DOS izbore neće, jer se izbora plaši. To je neka druga tema.
Dobro bi bilo da je ministar ovde i da nam objasni kako je to moguće i koji su to rezultati postignuti na osnovu primene ovog zakona. Kada je o pritvoru reč, u ovom članu zakona zadržan je dvogodišnji pritvor, tamo se jasno kaže da posle podizanja optužnice pritvor može trajati najduže dve godine. Vi ste videli da se u odredbama Ustava Republike Srbije kaže da pritvor ne može trajati toliko.
Doduše, ovde je rečeno - posle podizanja optužnice. Šta to znači - posle podizanja optužnice? Znači, 59. dana, pre nego što istekne onih 60 dana, podigne se optužnica, pa onda dve godine u zatvoru. Ona tumačenja, da ne utiče na svedoke itd. u roku od dve godine onda sud mora da donese prvostepenu odluku. Zadržavanje i dvogodišnja primena je suštinski eklatantan primer kako ova nazovidemokratska i transparentna vlast, radi protivno međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama građana i kako poseže za retrogradnim rešenjima.
Naime, ovakva rešenja o dugogodišnjem pritvoru su bila praksa zemalja Istočne Evrope. Mi smo stvarno mislili da to pripada prošlosti. Evo, očigledno vlast pribegava svim merama koje su u funkciji održavanja Vlade, a samim tim i održavanja vlasti. Mislim, o tome, o pritvoru, više ne bih trošio reči, jer nema čovek kome da kaže. Mediji neće preneti, a ministar koji bi to trebalo da čuje je otišao. Lepo, čovek se naljutio i otišao; da li je to lepo, čovek se naljutio i otišao, a poslanici, nema veze; a predsednik, ona će primeniti Poslovnik kako odgovara DOS-u. Da, v.d. predsednika države.
Kada je reč o Krivičnom zakonu, izmenama i dopunama tog zakona, moram reći da uopšte nije bilo potrebe da se vrše izmene i dopune ovih odredaba Krivičnog zakona jer je izricanje mere oduzimanja predmeta upotrebljenih za izvršavanje krivičnih dela već regulisano odredbama Osnovnog krivičnog zakona, predmet izvršenja, to je član 69. i imovinska korist, član 84. do 87, kojima je data mogućnost pravosudnim organima da u zavisnosti od težine krivičnog dela i ugroženosti državnog interesa izreknu mere oduzimanja predmeta za izvršenje krivičnih dela ili predmeta nastalog izvršenjem krivičnog dela. Pošto smo uspeli da sve stavimo u jedan isti lonac, pa šta ispadne, dozvolite mi da kažem samo nekoliko reči o ovom trećem zakonskom predlogu o kome danas raspravljamo.
Čuli ste pre ove prve pauze izlaganje kolege Radeta Bajića i onu silnu argumentaciju, koji je rekao da je ovaj zakon potreban, ali ne ovakav i na ovaj način. Naime, mi socijalisti, članovi SPS, stvarno ne sporimo potrebu donošenja, kao ni razloge za donošenje ovog zakona. Smatramo da su ovde neke odredbe apsolutno sporne i uloga državnih organa koja se ovim zakonom daje.
Naime, neredi nisu samo stvar velikih sportskih priredbi i ne mogu se objektivno rešiti na ovaj način. Ima mali milion sportskih takmičenja u lokalu koja za sportske organizacije imaju veliki značaj, gde se dešavaju brojni neredi. Ovaj zakon to neće sprečiti. On vodi računa, očigledno, samo o onim velikim sportskim takmičenjima i pokušava tu uvesti neki red.
(Predsedavajuća: Da li koristite i sledećih deset minuta?)
Ne, ostaviću to za sutra ili, još bolje, ostaviću svom kolegi Zoranu Anđelkoviću, koji će to još detaljnije objasniti.
Mislim da je jako loše, objektivno sramota za Skupštinu što ministra nema, da nam objasni ono što se objasniti ne može, ali bi bilo dobro da čujemo kako to zvuči iz njegovih usta.
Poštovane kolege narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS izašao sam da reklamiram povredu Poslovnika, član 115. stav 6. Ovo je već druga sednica Narodne skupštine, a ja po istom osnovu reklamiram povredu Poslovnika. Taj stav govori - računarski izvod svakog glasanja dostavlja se poslaničkim grupama, na njihov zahtev. Pre petnaestak dana sam u ime poslaničke grupe SPS podneo zahtev da dobijem listing sa glasanja o Zakonu o lustraciji. Želeli bismo da znamo, gospodine predsedniče Vlade i ostali ministri, pošto poslanici to znaju, ko će da nas lustrira. Nema razloga da se vi toga plašite, a plašite se. Znači, 15 dana je prošlo, a mi nismo dobili taj listing.

Neću, korektnosti radi, da kažem ko, ali jedna poslanička grupa je podnela takođe zahtev i dobila taj isti listing, ali tek posle pretnje krivičnom prijavom. Očigledno, ako je došlo dotle, moraćemo da podnesemo i krivičnu prijavu protiv predsednika Narodne skupštine i sekretara Narodne skupštine, kao najodgovornijih ljudi za ovu, čini mi se, prostu stvar. Nema nijednog razloga da mi to ne dobijemo. Ako je to način da se dobije listing, onda ćemo koristiti i taj način. Hvala.
 Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade i članovi Vlade, na današnjem dnevnom redu vanredne sednice Narodne skupštine je izbor jednog člana Vlade, ministra poljoprivrede, izbor koji je, moram reći, Srbija davno očekivala, i od čega je Vlada Srbije bežala glavom bez obzira.
Socijalistička partija Srbije je, a mislim i cela Srbija, promene u resoru poljoprivrede očekivala mnogo ranije, i to iz dva razloga: zbog ličnosti samog ministra, načina na koji je radio, kao i zbog ukupno lošeg stanja u poljoprivredi. Sam prethodni ministar poljoprivrede biće više upamćen po nemešanju u posao za koji je bio zadužen, nego po nekom radu, jer rada nije bilo; po političkim izjavama koje su zasmejavale javnost, rastužile ljude koji se bave poljoprivredom; kao strastan lovac, a ne zaštitnik životinja; kao čovek koji je brigu za stanje u poljoprivredi iskazao molitvom božijom za kišom; jednom rečju, kao nekompetentan i neodgovoran za posao za koji je dobio podršku DOS-a.
Uprkos tome, njegovom lošem radu, DOS nije želeo da ga promeni, niti je to razlog izbora novog ministra. Razlog je jedan tragičan događaj, saobraćajna nesreća, smrt jedne mlade žene, u koji je ministar bio umešan; u stvari, pokušaj politizacije tog događaja, od strane samog ministra, i reakcija koja je usledila u javnosti. Ministar je, umesto da kaže šta je bilo i kako je bilo, objasnio da se protiv njega navodno vodi kampanja, zato što su rođaci žrtve...
(Predsednik: Molim vas da se vratite na temu dnevnog reda, ministar je dao ostavku, sada imate predlog za izbor novog ministra.)
Ovo je tema jer moramo da znamo zašto mi danas uopšte raspravljamo. To su četiri rečenice, neće se vama...
(Predsednik: Molim vas da se vratite na temu dnevnog reda, upozoreni ste.)
Molim vas, evo predsednik Vlade je tu, on može u ime Vlade da kaže da li ovo ima veze, ona je predlagač današnjeg dnevnog reda. Sve se već zna. Ništa mi danas ne možemo reći što javnost već ne zna.
(Predsednik: Morate da poštujete temu i da pričate o temi dnevnog reda.)
Apsolutno poštujem temu, ali moram da kažem, jer je bilo objašnjenja od strane tog ministra, da se kampanja protiv njega vodi zato što su navodno rođaci žrtve članovi Socijalističke partije Srbije. Srećom, javnost nije prihvatila takvo objašnjenje i tražila je ostavku, pogotovo posle drugih kontradiktornih izjava, koje je sam taj ministar davao. Do ostavke je došlo tek onda kada je DOS shvatio...
 Izvinite, jelÄ mi danas raspravljamo o izboru novog ministra poljoprivrede?
 Da li je nelogično u okviru rasprave o izboru novog ministra pomenuti razloge zašto se taj ministar bira?